Mk 9, 14-29

 

U ono vrijeme: Kad Isus siđe s gore i dođe k učenicima, ugleda oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. A on ih upita: »Što to raspravljaste s njima?« Odvrati netko iz mnoštva: »Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemog duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.«

 

On im odvrati: »O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!« I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: »Koliko je vremena kako mu se to događa?« On reče: »Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče:»Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: »Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!« Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.

 

Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: »Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?« Odgovori im: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.«

 

 

 

POMOZI MOJOJ NEVJERI, GOSPODINE

 

Otac sina koji je bio opsjednut, vodio je svoje dijete apostolima kako bi ga zloduha oslobodili. Oni su to očito već radili, ali ovaj put nije uspjelo. Konačno dovode ga Isusu koji se raspituje za djetetovo stanje. Cijeli razgovor kulminira u rečenicama na kraju kada otac djeteta kaže Isusu:”AKO ŠTO MOŽEŠ, POMOZI NAM, SMILUJ NAM SE!” Isusova rekacija je iznenađujuća; kori čovjeka zbog njegove NEVJERE govoreći:”ŠTO? AKO MOŽEŠ?” Kao da govori čovjeku kako je moguće da ne vjeruje nakon tolikih čuda koje je učinio. Čuda je Gospodin radio kako bi RASPALIO VJERU U BOGA, kako bi u svakom čovjeku koji vjeruje PORASLO NEŠTO U DUŠI što nas uzdiže Bogu I što tjera strah, nevjericu I očaj od nas. Čovjek naime, nerijetko sam sebe “zakoči” svojim nutarnjim stavom kada navale neprilike.

 

 

 

Danas ovaj problem nailazimo i kod apostola, koji su pali u vjeri pred izazovom zloduha. Njihova je molitva posala sterilna jer je vjera oslabila. Sveti Augustin to ovako opisuje: “Nedostaje li vjere, pada se u molitvi, jer tko to traži nešto u što sam ne vjeruje? Vjerujmo kako bismo mogli moliti kako spada, I molimo kako ne bi popustili u vjeri u kojoj molimo. VJERA ČINI DA MOLITVA IZVIRE IZ NJE, A ONA, JEDNOM PROVRELA, UČVRŠĆUJE ČOVJEKA U VJERI” (Propovijedi, 115,1).

 

 

 

Ovo je pouka nama kako se VJERA NE ŽIVI SAMA PO SEBI, VEĆ KAKO ŽIVOT U VJERI ZAHTIJEVA JEDAN NAPOR ČOVJEKA koji se očituje u MOLITVI i DJELIMA LJUBAVI po kojima će čovjek pokazati kako želi biti vjerna Bogu, a ovaj će ga pohoditi milošću kako bi se othrvao napastima I išao pravom stazom.

 

 

 

Ovo sveti Ćiril Jeruzalemski potkrepljuje ovako: “Vjera, premda je po imenu jedna, živi se na različite načine. Postoji vjera po kojoj vjerujemo dogmama I koja zahtijeva da se duh uzdigne, a volja prikloni određenim istinama (…). Druga je vrsta vjere ona koju Krist nekima daruje kao besplatna dar (…) po kojem oni postaju sposobni napraviti djela koja nadilaze ljudske mogućnsoti. (…) TI pak nastoj doći do one VJERE KOJA OVISI O TEBI I KOJA GOSPODINU VODI ONOGA KOJI TU VJERU POSJEDUJE, pa će ti Gospodin također darovati onu drugu vjeru koja djeluje iznad ljudskih snaga” (Kateheze, 5,10-11).

 

 

 

NUTARNJE RASPOLOŽENJE: ČISTO SRCE PREPOZNAJE BOGA

 

U današnjem evanđelju Isus na jedan neugodan način kritizira mnoštvo koje ga je okružilo: “O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi?” Shvatio je kako MNOŠTVU NEDOSTAJE VJERA, a nedostaje im jer NE SHVAĆAJU TKO JE ISUS. Nisu im bila dostatna brojna čuda koja je činio kako bi shvatili da je ISUS BOG- SIN BOŽJI, jer ono što je činio On, čovjek nije mogao- samo Bog.

 

 

 

Tim je ljudima nedostajalo i ŽIVOTNE MUDROSTI jer nisu umjeli prepoznati BOGA KOJI JE PRED NJIMA. “Vječna Mudrost, približivši se ljudima, očitovala se u svoj svojoj LJUBAVI. Došavši čovjeku, učinio se djetetom, osiromašio se i umro za čovjeka na križu” (Sveti Luis M. GRIGNION DE MONFORT, L 'Amour de la Sagesse éternelle, br. 65). Ovi ljudi vjerojatno NISU ŽIVJELI tako da su u svom životu u SVEMU TRAŽILI DOBRO, a to je početak mudrosti otkrivanja Boga. Kako oči nisu bile priviknute na dobro, tako nisu mogli ni Boga prepozanti pred sobom.

 

 

 

Što su u Isusu vidjeli oni koji su ga sretali na putovima i u selima? Vidjeli bi ono što im je njihovo unutarnje raspoloženje dopuštalo da vide. (…) Veliki je dio njih ostao slijep pred Svjetlom svijeta. Niti

 

poznavanje Svetog pisma nije im koristilo da prepoznaju ispunjenje svega onoga što je o njemu bilo pretkazano. Mnogi su Isusovi suvremenici odbili povjerovati u njega jer NISU BILI ČISTA SRCA, jer su im DJELA BILA NEPRAVEDNA, jer NISU VOLJELI BOGA, NITI SU BILI LJUDI DOBRE VOLJE (…). Njihove su namjere bile pogrešne; nisu tražili slavu Božju, već svoju vlastitu. Čak ni čudesa ne mogu nadomjestiti nužno unutarnje raspoloženje. Duboki razlog odbacivanja Mesije, tako dugo očekivanog i točno navijeptenog, leži u činjenici što ne samo da u svojim srcima nisu doživljavali Boga kao Oca, nego što su imali đavla za oca jer su im i djela, i osjećaji, i namjere bili zli” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, V- 31,32).

 

 

 

ZA MUDROST SU POTREBNE OČI DUHA

 

Mudrost traženja Boga ide preko VLASTITA SRCA koje U OVOM SVIJETU BOGA MOŽE NAĆI SAMO PREKO LJUBAVI. Onaj koji LJUBI, ŽELI DOBRO I TRAŽI DOBRO KAKO ZA SEBE, TAKO JOŠ VIŠE ZA DRUGE. Dobro koje se čini poticano ljubavlju OTVARA U OVOM SVIJETU OČI ZA NEVIDLJIVOGA BOGA. Čovjek polako, preko mudrosti, počinje shvaćati kako Bog stalno djeluje u njegovu životu i počinje prepoznavati ŠTO ČINITI KAKO BI SE UPRAVILI BOGU. To znači zapravo “vidjeti Boga”: mi ga ne možemo vidjeti svojim očima, ali OČIMA DUHA- prepoznavajnem po MUDROSTI, možemo SHVATITI GDJE I KAKO BOG DJELUJE.

 

 

 

Ovo SHVAĆANJE nije taksativno po principu: sad Bog radi- sad Bog ne radi. To bi bila jedna preuzetost s naše strane i ispalo bi kao da mi određujemo kada Bog djeluje, a kada ne djeluje. Ovo SHVAĆANJE jest jedno SPONATNO PRISTAJANJE UZ DOBRO- uz ono DOBRO KOJE U KONKRETNIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA ČOVJEK PREPOZNAJE! Oči duše Boga prepoznaju preko DOBRA, i treba polako odgajati svoj duh da UVIJEK PRISTAJE UZ DOBRO- ono istinsko dobro, ne sebično. Drugim riječima, treba odgajati LJUBAV U SEBI, kako bismo mogli uz dobro pristajati i onda kada to nama ne ide u prilog. Treba stoga biti ISTINOLJUBIV, kako bi ljubav prema Bogu, Istini i Dobru, nadvladala nas same i naš egoizam koji želi sve za sebe.

 

 

 

Boga mogu vidjeti samo oni koji su to u stanju, budući da su im oči duha otvorene. Svi imaju oči, ali nekima su oči prekrivene pa ne mogu vidjeti sunčevu svjetlost. A sunčeva svjetlost ne prestaje sjati samo zato što je slijepi ne vide, nego se njihova tama mora pripisati nedostatku sposobnosti da vide” (Pio XII, Enciklika Humani generis, 12-08-1950). Mi, svojim pristajanjem uz zlo i uz grijeh, zatamnjujemo pogled duhu- mi stavljamo prepreke sami sebi za prepoznavanje Boga i dohvaćanje vječen mudrosti. “Čovjek, naprotiv zbog robovanja svojim predrasudama, strastima i grešnoj volji, ne samo da niječe očite vanjske znakove, nego se odupire i nadnaravnim nadahnućima kojima Boga ispunjava njegovu dušu” (Sveti Teofil Antiohijski, Autoliku, I.,2,7).

 

 

 

Kada govori o Isusu u svojoj Prvoj Poslanici Korinćanima, Pavao govori o Mudrosti koja nije od ovoga svijeta: “6Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, 7nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, 8a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. 9Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1Kor, 2,7-9). Govori o Mudrosti jer se Bog objavio preko Duha Svetoga koji prodire u dubine naše duše, u naš um: “A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. 11Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. 12A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog” (1Kor, 2,10-12).

 

 

 

Upozorava kako se ne smijemo varati o toj Mudrosti: NIJE ONA NAŠA, VEĆ NAM SE OTKRILA PO ŽIVOTU na jedan drugačiji način od onog od kojeg ljudi koji u Boga ne vjeruju shvaćaju mudrost. Ta mudrost svijeta nije mudrost Boga, jer Bog ima dublje razloge za sve, dok mudrost svijeta površno gleda na život ako nije u stanju u njemu otkriti svoga Tvorca:Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. 19Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. 20I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. 21Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. 22Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, 23vi Kristovi, a Krist Božji” (1Kor 3,18-20).

 

 

 

VJERA JE DAR BOŽJI

 

Sada možemo razumjeti učenike koji nisu mogli istjerati zloduha iz dječaka. Stoga i pitaju Isusa nasamo za razloge svojih neuspjeha. Isus im daje jednu katehezu koja je nastavak one koju je dao i ocu opsjednuta dječaka: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.

 

 

 

Isus poučava apostole o dvjema stvarima. Prije svega, kada su liječili ljude i istjerivali zloduhe, apsotoli su to činili U IME ISUSA KRISTA. Dar kojeg su imali NIJE NJIHOVO DJELO, VEĆ BOŽJE. Oni su samo sluge, sredstva Božje ljubavi. Možemo shvatiti lako kako su se apostoli radovali zbog primljenih darova: ta mogli su što drugi nitko nije. Upravo ta DEFORMACIJA U LJUBAVI dala im je razmišljati kako su svemoćni, te su u svom djelovanju VIŠE TRAŽILI SEBE I HVALE SEBI, NEGO ŠTO SU RADILI ZA ONOGA KOJI IM JE DAROVAO MOĆI. Kako su sve usmjerili sebi, kako je ljubav u njima napravila zaokret od Boga k njima, NISU USPJELI SHVATITI RAZLOGE svojih neuspjeha. Kao da je mudrost Božja isparila pred njihovim očima. Njima, koji su u jednom trenutku imali “rješenje za sve”, sada nije bilo jasno zbog čega su nemoćni. Vjerovali su U SEBE I U SVOJE SNAGE, A NE U BOGA I NJEGOVU MOĆ! Njihove su namjere bile pogrešne; nisu tražili slavu Božju, već svoju vlastitu!

 

 

 

Ovakav je stav UZDRAMO I NJIHOVU VJERU- BEZ VJERE, NISU MOGLI NIŠTA. VJERA nas POVEZUJE S ONIM U KOJEG VJERUJEMO, a kada otkinemo tu vezu i okrenemo se sebi, ono što smo PRIMILI PO VJERI, OSTAJE JALOVO, BESPLODNO, NEDJELOTVORNO, jer “nije zemaljska mudrost onoga koji otkrije tu vjeru, niti je riječ o ljudskom umovanju koje bi to moglo slijediti: sam Sin je jedini koji nas je vjeri poučio i Duh Sveti onaj koji nastavlja s poukom” (Sveti Lav Veliki, Govor na Pedesetnicu, 75).

 

 

 

ZA VJERU JE POTREBNO ZABORAVITI NA SEBE I PREPUSTITI SVE ONOM KOJEM VJERUJEŠ

 

Isus im je pojasnio njihovu nemoć preko oca dječaka: OČEVA VJERA BILA JE PRESLABA. Sjetite se što je jadni čovjek, vjerojatno zbunjen kazao Isusu: “Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!” Ovaj “ako što možeš” pokazuje da čovjek ne vjeruje, već samo beznadno pokušava i dalje bilo što kako bi vratio sina u normalan život.

 

 

 

Isusova reakcija je bila gotovo ljutita: “Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!” I tu dobivamo odgovor na apostolska pitanja o neuspjehu: OČEVA VJERA JE BILA NEDOSTATNA. Otac je sve pokušavao ne bi li riješio problem, ali nije uspijevao. Čak i kada su apostoli liječili njegova sina, NIJE IMAO VJERE, I VIŠE JE RAZMIŠLJAO O TOME ŠTO DALJE NAPRAVITI. ZaVJERU je morao ZABORAVITI NA SEBE I PREPUSTITI SVE ONOM KOJI VJERUJE. U susretu s Isusom, shvatio je svoju grešku: NIJE POSJEDOVAO BEZGRANIČNO POVJERENJE KOJE ISUS TRAŽI.

 

 

 

Shvativši ovu MUDROST, koja od čovjeka traži sa svu sigurnost svog života stavi u ruke Boga, čovjek brže povika: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Ovaj čin, bila je zapravo OČEVA ISPOVIJED: on je priznao svoju slabost, baš kao što to činimo u ispovijedi. A ispovijed nam pomaže ČISTITI POGLED DUŠE DA PREPOZNAMO ŠTO NAM JE ČINITI DA DOĐEMO PRED BOGA, KAKO PREPOZNATI BOGA U SVOJOJ SVAKODNEVICI. Ovom se čovjeku u njegovoj ISPOVIJEDI TO I DOGODILO. To srce, iskreno u svojoj bijedi, PRIBLIŽILO JE OVOG ČOVJEKA BOGU. Upravo to vjera čini: PRIBLIŽAVA NAS BOGU, ČINI DA GA LJUBIMO VIŠE. “Progone te pitanja o tome kakva bi trebala biti naša vjera? Ponizna! Tko smo ti i ja da bismo nečim zaslužili Kristov poziv? Tko smo mi da bi nam dopustio da stojimo blizu Njega? Poput one jadne žene u gomili, i nama je otvorio mogućnost da mu se približimo. I ne samo kao bismo mu samo dotakli haljine, samo jedan trenutak u kojem ćemo se približiti rubnicima te haljine. DAO NAM JE SEBE POSVE. IMAMO GA. SEBE NAM JE PREDAO U SVOM TIJELU, KRVI, DUŠI I BOŽANSTVU. Svaki ga dan jedeno, pričamo intimno s Njim, onako kako se razgovara s ocem, kako se razgovara s nekim koga voliš” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijetelji Božji, 199).

 

 

 

Isus, koji traži ljubav (sjetimo se Knjige Sirahove u kojoj se veli kako Bog svojom mudrošću obdaruje one koji ga ljube- Sir 1,10) shvaća zbunjenost jadnog čovjeka i čini čudo jer je ovaj PRIZNAO SVOJU SLABOST I POVJEROVAO ISUSU. Čovjek vapije u jednom trenutku, NE DA POMOGNE DJETETU, VEĆ NJEGOVOJ VJERI KOJOJ JE POTREBNO OZRAVLJENJE: “Pomozi mojoj nevjeri!”!

 

 

 

Ovo čudo bila je lekcija o NAŠOJ VJERI koja se često očituje kao NAŠE PLANIRANJE, ILI NAŠ UMIŠLJAJ KAKO ĆEMO MI NEŠTO NAPRAVITI SAMI, pri čemu ZABORAVIMO na Boga. Takvim stavovima vođeni, nismo u stanju prepozanti MUDROST KOJOM NAS VODI BOG I KOJA NAS VODI K BOGU. Tek kada nas pritisnu problemi, shvatimo svoju NEVJERU, jer pouzdajući se samo u sebe, ostavljamo Boga “postrance”.

 

 

 

Stoga se u životu, uloživši sve svoje napore u neki svoj projekt, neko djelo, treba OSLONITI PRIJE SVEGA NA BOŽJE MILOSRĐE, S VJEROM kako će BOG USAVRŠITI SVE ŠTO RADIM I PRIVESTI SVE KRAJU S ISPRAVNIM UČINCIMA. U tom smislu, dobro se često sjetiti ovog ojađenog oca koji je vapio Isusu: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!

 

 

 

SVOJA DJELA KRIJEPITI MOLITVOM

 

Jednako tako, treba se sjetiti kako SU NAŠI NAPORI BEZ BOGA UZALUDNI. Stoga, sve što radimo valja KRIJEPITI MOLITVOM i POSTOM. No, molitva nisu samo riječi koje izgovaramo Bogu, već puno više od toga: TO JE CIJELI NAŠ ŽIVOT. “Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, sveti Beda Časni objašnjava da je Isus, poučavajući apostole kako se izgoni ovaj tako zao duh, govorio svima nama kako MORAMO ŽIVJETI, te nas poučio da je MOLITVA SREDSTVO KOJOM ĆEMO NADVLADATI I NAJVEĆA ISKUŠENJA. A molitva, nastavlja sveti Beda, nisu samo riječi kojima zazivamo Božje milosrđe, molitva je i ono što- POTAKNUTI VJEROM- PRINOSIMO GOSPODINU NA DAR, NJEMU NA ČAST” (Usp. Sveti Beda Časni, Tumačenje Markova Evanđelja”. “SVAKI NAŠ RAD I SVA NAŠA DJELA, MORAJU POSTATI MOLITVOM KOJA ĆE URODITI PLODOM” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, V-34).

 

 

 

Molitva zapravo treba biti oživotvorena, a život bi trebao postati trajnom i najljepšom molitvom Bogu. To je moguće ako je čovjek iskren, traži u svemu istinu, te nastoji oko dobra za sve, tražeći tako Mudrost koja nije od ovoga svijeta. Tu potragu za mudrosti krijepi Boga svojim Duhom kako bi oni koji Boga traže, mogli ga doista i naći.

 

 

 

Ujtečimo se i Majci Božjoj, ona koja je Božjoj Mudrosti dala svoje tijelo i sav svoj život da nas pouči kako tu Mudrost, Isusa Krista sresti u svom životu.