PEPELNICA

 

POST I POKORA

 

Razmišljanja o Korizmi u današnjem danu, potiču nas na okretanje jednoj stvarnosti koju u duhovnom životu nazivamo ASKEZOM, a koja se naglašava POSTOM I POKOROM. Kada bismo tražili sinonime za post i pokoru u nekom drugom liturgijskom vremenu, zacijelo bismo koristili izraze ŽRTVA I MILOSTINJA. Upravo u toj vezi možemo ispravno shvatiti i ono na što nas poziva korizmeno vrijeme. ODRICANJE koje se od nas traži zapravo ispunja svoj smisao u ŽRTVI I MILOSTINJI, a drugi naziv za to jest LJUBAV.

 

 

 

TEŽNJA KA BESMRTNOSTI

 

SREĆA KOJOJ SVI TEŽIMO, RASVJETLJUJE NAŠE DVIJE TEMELJNE TEŽNJE: BESMRTNOST I ISTINA. TEŽNJA K BESMRTNOSTI je nešto što u nama uvijek stoji kao mogućnost. Mi u sebi stalno osjećamo jedan TITRAJ VJEČNOSTI na kojeg pokušavamo odgovoriti. Nije čudno što nevjernici pokušavaju produljiti život: oni time samo pokazuju kako imaju u sebi taj osjećaj da mogu više od ovoga života. Stoga, potrebno je napraviti nešto sa sobom kako bi se ova mogućnost realizirala i postala stvarnost.

 

 

 

Krist nam pokazuje kako se ta težnja ostvaruje. Gledajući Njega koji je Put, Istina i Život, nalzimo PUT U VJEČNI ŽIVOT KOJI IDE PREKO ISTINE KOJA NAS VEZUJE UZ DOBRO. Zapravo, za takvo što je potrebno ŽIVJETI ISPRAVNO- PRAVEDNO- U DUHU ISTINSKA DOBRA. Možemo pojednostaviti ovo: potrebno je ŽIVJETI MORALNO ISPRAVNO. Za ŽIVJETI DOBRO, mora se ZNATI ŠTO JEST DOBRO; mora se znati ISTINA O DOBRU. Stoga ovu TEŽNJA K BESMRTNOSTI nikada se ne možemo odvojiti od TEŽNJE K ISTINI.

 

 

 

Postoji u čovjeku i druga tenzija koja pokazuje ovu mogućnost da se vječnost ostvari u nama, a to je želja ZA PRODULJENJEM VRSTE. Shvaćamo li ispravno tu temziju razumjet ćemo PRODULJENJE VRSTE- NE KAO POTREBU ZA ZADOVOLJSTVOM, VEĆ KAO TEŽNJA KA BESMRTNOSTI. To je moguće samo ako se PRODULJENJE shvati preko LJUBAVI, A NE PREKO ZADOVOLJSTVA. Tada svaki novi život koji iz ljubavi nastaje odražava ŽELJU ZA ŽIVOTOM, TEŽNJU ZA ŽIVOTOM- TEŽNJU DA SE ŽIVOT NE PREKIDA, DA TRAJE VJEČNO.

 

 

 

Ovakav čovjek razumije SMRT kao nešto BESMISLENO, jer KADA BI SMRT BILA KRAJ ŽIVOTA ONDA BI ŽIVOT BIO BESMISLEN, ne bi imalo smisla ni produžavati ga, jer bi svatko živio za sebe najbolje što može, nastojao postići ono što će nas nakratko zadovoljiti da umremo u jednom iscrpljivanju u sladostrašću.

 

 

 

Čovjek koji TEŽI K VJEČNOSTI, nastoji NADIĆI SMRT: gledajući u Krista, razumije da SMRT MOŽE DOŽIVJETI PORAZ. I taj poraz je SMRT SMRTI. Stoga, SMRTI se za ŽIVOTA nastoji SUPROSTAVITI USMRĆIVANJEM SVEGA ONOGA ŠTO NAS VODI U TRAJNU SMRT. Ovo nazivamo MRTVLJENJEM.

 

 

 

POST: u negativnoj percepciji odricanja kao MRTVLJENJE

 

Kada kažemo POST, prva stvar koja nam pada na um jest ODRICANJE OD NEČEGA. Slijedeći misli ruskog pisca Aleksanda Solovjeva, post kojeg doživljavamo kao temeljac naših odricanja, mogli bismo razdvojiti na DUHOVNI, UMNI I TJELESNI POST (Usp. A. Solovjev, Duhovne osnove života).

 

 

 

Prema Solovjevu, DUHOVNI POST predstavlja suzdržavanje ili odricanje od samoljubivih i vlastohlepnih djelovanja, odricanje od ljudskih moći i slave, uskraćivanje svega vlastitoj taštini i sebeljublju. Ovo je odricanje od mogućih časti koje nam se iskazuju, od bilo kakvih zasluga koje bismo trebali primati za sebe.

 

 

 

UMNI POST jest uzdržavanje od jednostranog djelovanja uma, od besplodne i beskrajne igre pojmova i predodžaba, od neprekidnih pitanja bez cilja i smisla. Već je HERAKLIT shvaćao kako mnoga znanja um nikada neće podučiti razumijevanju, stoga je temeljno pravilo ovog posta: NE TRAŽI ZNANJA KOJA NE KORISTE U ONOME ŠTO RADIŠ ZA BOGA I BLIŽNJEGA; USKLAĐUJ UMNU DJELATNOST SA MORALNIM ZAHTJEVIMA. Drugim riječima: ne mudruj isprazno! Ovaj umni post jest jedno UMRTVLJIVANJE MAŠTE koja nas golica i lako odvlači od onog što je važno, ali i od svega čemu bi naš život trebao biti usmjeren.

 

 

 

TJELESNI POST podrazumijeva suzdržavnaje od osjetilnih užitaka koji nisu nadzirani i umrtvljeni razumskom spoznajom i snagom duha. Tu bismo svrstali odricanje od hrane, pića, od initmnih odnosa. Ali ovdje možemo svrstati i POST OSJETILA, odnosno post očiju, ušiju, usta, dodira,... Misli se pri tom da se ODRIČEMO OD GLEDANJA I SLUŠANJA NEČEGA ŠTO NAS PRIBLIŽAVA GRIJEHU ILI UVODI U NJEGA; DA SE ODRIČEMO GOVORA KOJI NIJE PRISTOJAN ILI MORALAN; da se odričemo bilo kakvih razgovora koji nas mogu uvesti u grijeh; da se odričemo PRIBLIŽAVANJA NEKOME TKO ZA NAS PREDSTAVLJA GREŠNU PRIGODU, ili da se odričemo TJELESNIH UŽITAKA, bilo da je riječ o intimnim odnosima, bilo da je riječ o jednostavnim dodirima koji su izraz blizine s nekim (Ovo posljednje treba uzeti s oprezom u braku, jer valja imati razumijevanja i za suprotnu stranu koja možda ne rabi ovakve oblike posta ili ih ne razumije).

 

 

 

Bilo kako bilo, ovakvo ODRICANJE ima za cilj UMRTVITI NEŠTO U NAMA ŠTO NAS MOŽE NAVESTI NA GRIJEH, što nas približava grepnoj prigodi i što može postati izvorom napasti za nas. Možemo se složiti sa svetim Tomom Akvinskim kako je ČOVJEK SAM SEBI NAJVEĆI IZVOR NAPASTI. Jedako tako, nečastivi koji zna čovjekove slabosti koristi iste u napastovanju.

 

 

 

Stoga, negativna percepcija ovog odricanja- posta, podrazumijeva MRTVLJENJE KAO NUŽNOST. Budući da u sebi NE SMIJEMO OŽIVLJAVATI neka nagnuća, jer njihovo oživljavanje vodi u grijeh i odvlači nas od Boga, potrebno je MRTVITI- ČINITI MRTVIMA SVA TAKVA NAGNUĆA čak i onda kada ne predstavljaju izravnu opasnost za našu dušu. Mrtvljenjem “ubijamo” ono što nas vodi u DUHOVNU smrt. Mrtvljenem tako na neki način, UBIJAMO SMRT U SEBI.

 

 

 

VJEČNI ŽIVOT KAO SJEDINJENJE S BOGOM: sjediniti se s Božjom voljom sada kako bi se sjedinili u vječnosti

 

SJEDINJENJE S BOŽJOM VOLJOM uvijek ide po ćudorednosti koja izvire iz našeg ponašanja, ali ide i sa ŽRTVOM I MILOSTINJOM. Tri su stvari po kojima se vidi koliko smo SPREMNI UDJEDINITI SE S BOŽJOM VOLJOM: ĆUDOREDNOST, ŽRTVA, MILOSTINJA. Ove tri stvari trebale bi biti sljubljene s jednim životom tako da se i ne primjećuju.

 

 

 

Gospodin je u jednom trenutku kazao: "Milosrđe mi je milo, a ne žrtva". Ovo može zbuniti, ali ne govori Gospodin protiv žrtve, već u prilog MILOSTINJE KOJA SE PRETVARA U ŽRTVU NESEBIČNIM DARIVANJEM SAMOGA SEBE, i obrnuto, ŽRTVE KOJA SE PRETVARA U MILOSTINJU.

 

 

 

U slici ove pretvorbe vidimo onu Euharistijsku PRETVORBU u kojoj BOG NAMA PRILAZI I DAJE NAM SEBE KAO JEDNU MILOSTINJU KOJU NISMO ZASLUŽILI, daje nam sebe, otkidajući od vlastita života, ŽRTVUJUĆI SVOJ ŽIVOT. Na isti način mi milostinju možemo pretvoriti u žrtvu: otkidanjem od sebe i darivanjem toga mi ŽRTVUJEMO nešto POKAZUJUĆI KAKO VOLIMO BLIŽNJEGA. NE OTKIDANJEM OD VIŠKOVA, VEĆ OD ONOGA ŠTO NAM JE DRAGO, što volimo.

 

 

 

Kada darujemo ono što je i nama samima potrebno, MILOSTINJA PRETPOSTAVLJA GUBITAK, SVOJEVRSNU SMRT ZA NAS. Zapravo se pretvara u ŽRTVU.

 

 

 

Istovremeno, takva je milostinja SLIKA BOŽJE MILOSTINJE. Ona je BESPLATAN DAR- NEZASLUŽEN DAR. Sve od Boga primamo bez svojih zasluga i ovo je primjenjivo na naše milostinje. Milostinja nije milostinja ako se vodi jednom distributivnom pravednošću: MILOSTINJA SE NE ZASLUŽUJE, MILOSRĐE SE DOBIVA BEZ ZASLUGA. Stoga, kada se dijeli milostinja ne daje se nekome tko je to zaslužio, već se zasluge ne gledaju.

 

 

 

ZNAČI LI TO DA SE MILOSTINJA I MILOSRĐE DAJE NEKOME TKO TO NIČIM NIJE ZASLUŽIO? Na izvjestan nači DA. Treba razlikovati DUHOVNA DJELA OD MATERIJALNIH DJELA MILOSRĐA.

 

 

 

MATERIJALNO MILOSRĐE se ne daje nekome kome to nije potrebno ili osobama koje to milosrđe ne mogu prihvatiti kao milosrđe. Netko tko se neodgovorno odnosi prema stvarima, ne može milosrđe shvatiti na pravi način. Stoga se milosrđe u obliku milostinje daje POTREBNIMA, a gledajući u Boga na Križu, to DUHOVNO MILOSRĐE, DUŽNI smo DAVATI SVAKOME, BEZ OBZIRA NA ZASLUGE. Upravo preko ovog se milosrđa VIDI LJUBAV NA DJELU, a ljubav ne pita za zasluge.

 

 

 

ISPUNJA LI OVAKVO MILOSRĐE PRAVEDNOST? DA, ispunja! Mi naime na pravednost gledamo pracijalno, preko PRIVATNIH PRAVA. No, nekada nismo u stanju sagledati što je PRAVEDNO, VEĆ SAMO VIDIMO NEČIJE PRAVO, jer PRAVEDNO ILI ISPRAVNO ne ispunja se u parcijalnom pravu, već u LJUBAVI: ispravno ili pravedno je ČINITI DOBRO, LJUBITI BEZ OBZIRA NA SVE.

 

 

 

ŽRTVA: pozitivna percepcija posta koja se pretvara u MILOSTINJU

 

Samo LJUBAV KAO IZRAZ MILOSRĐA UVODI RED U ODNOSE, dovodi do pravednosti koja NE OŠTEĆUJE NIKOGA. Zapravo, nije točno kako ne oštećuje nikoga. Ovakva ljubav koja se ŽRTVUJE MILOSRDNO trpi GUBITAK U SEBI.

 

 

 

Kada se taj GUBITAK TRPI SVJESNO, kada se žrtvuje svjesno, onda onaj koji se žrtvuje DARUJE NEŠTO OD SEBE ONOM KOME JE TA ŽRTVA POTREBNA. Žrtva nas uvodi u DIJALOG između onog koji žrtvuje i onog za kojeg se žrtvuje. To je jedan dijalog u kojem onaj koji žrtvuje VIDI I SHVAĆA POTREBU BLIŽNJEGA, te mu nesebično daruje potrebno otkidajući od sebe, ali za to NE TRAŽI UZVRAT. Jer kada bi dobio nešto zauzvrat to ne bi bila žrtva. Ovako, bez uzvraćanja, ovo se darivanje pretvara u HOLOKAUST- potpuni gubitak- totalnu žrtvu, a taj dijalog naziva se LJUBAV, jer ljubav ne mari za gubitke i nadoknađuje od sebe sve onom kojeg voli.

 

 

 

Ako niste primjetili u gornjem tekstu, naglasit ćemo: čineći žrtve na ovaj način, radite NEŠTO ŠTO JE RADIO I KRIST. Postajete jedan "drugi Krist", IMITIRATE KRISTA, ali ne da bi vas ljudi hvalili, već stoga jer je to Krist radio tako i ponovo bi učinio to u vašoj životnoj situaciji.

 

 

 

Na ovaj način ŽRTVA SE PRETVARA U MILOSTINJU, U ČISTU LJUBAV, a vi se preko ŽRTVE- radeći isto što i Krist, na duhovan način SJEDINJUJETE S ONIM KOJEG IMITIRATE. Upravo to SJEDINJENJE, uvodi nas u BLISTKOST S BOGOM, U NJEGOVU PRISUTNOST. A "BITI S BOGOM"- JEST ŽIVJETI VJEČNO!