Lk 4, 24-30

 

Kad je Isus došao u Nazaret, reče narodu u sinagogi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

 

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

 

 

GLEDATI OČIMA VJERE: prepoznati ono što se ne vidi

 

Na jednom od prošlih vjeronauka upitao sam djecu za mišljenje oko jedne slike u vjeronaučnoj dvorani. To je slika Krista raspetoga, ali iza kojeg NEMA KRIŽA. Vidljivo je TIJELO, RAŠIRENE RUKE, PAR RANA I POZADINA koja naglašava ljepotu prizora. Pitao sam djecu što oni vide na slici. Svi su listom odgovorili kako vide KRISTA RASPETOGA! Nato sam ih upitao, kako to da vide Krista raspetoga, a nigdje nema Križa na kojem je razapet?

 

 

 

Djeca su shvatila kako nije potrebno sve prikazati na slici da bi se razumjelo o kome je riječ. Oni su naime SLIKU GLEDALI OČIMA VJERNIKA koji dobro razumije o kome je riječ na slici. Razlog takvom njihovog stava glede slike bila je njihova VJERA.

 

 

 

Upitao sam ih potom što misle, kako bi ovu sliku opisali ljudi koji ne vjeruju u Krista Isusa, ili koji nemaju pojma o vjeri? Odgovorlili su sjajno: jedan je kazao kako bi vjerojatno nevjernik opisivao čovjeka koji leti (zbog raširenih ruku), drugi bi govorili da je neki čudak (jer je gol i prekriven samo krpicama), treći da pleše,... Djeca su izvaredno shvatila RAZLIKU GLEDANJA NA STVARI u životu. Nije dakle svejedno iz koje pozicije gledamo na nekoga ili na nešto, jer gledamo počinjući od vlastitih pretpostavki; od informacija koje imamo u sebi.

 

 

 

U današnjem evanđelju, Isusovi sumještani imali su neke ulazne informacije temeljem kojih im nije lako bilo povjerovati u Isusovo božansko porijeklo. Oni su u njemu jednostavno vidjeli sina zanatlije Josipa. Tako, ni sva čuda o kojima su slušali nisu bila dovoljna da potaknu njihovu vjeru i da promijene stajališta glede Isusa. Tražeći čuda od Isusa, zapravo su tražili DOKAZ O NJEGOVU BOŽANSTVU.

 

 

 

Mogli bismo zaključiti jednu stvar iz ovoga: problem promišljanja neke teme ili prosuđivanja neke osobe, uvijek sa sobom nosi jednu SUBJEKTIVNOST koja ovisi o ČOVJEKU. Isto vrijedi i kada je u pitanju vjera: VJERU NE MOŽEMO ODVOJITI OD ČOVJEKA I OD ČOVJEKA OVISI SNAGA NJEGOVE VJERE.

 

 

 

VJERA KAO STVAR OSOBE I ZAJEDNICE

 

Sveti Ivan od Križa ovu činjenicu kako je snaga vjere stvar osobe i njegovih stavova opisuje u svom “Usponu na goru Karmel” koristeći se jednom pojavom da se netko pouzdaje u slike svetaca tako da preko jedne vjeruje “više”, a druge “manje”. S tim u vezi, neke slike se koriste više, a druge manje. Ovu pojavu njegova vremena ne naziva vjerom, već SLABOĆOM U VJERI, MALAKSALOM VJEROM kojoj je potreban poseban poticaj i dokaz kako bi osnažila. Naravno, vjeri uvijek dobro dođe poticaj, ali nije nužan. VJERA JE NAIME OSLANJANJE NA RIJEČ, A NE NA MATERIJALNI DOKAZ. Sveti Ivan od Križa to ovako opisuje: “Puno bismo imali kazati o jadu mnogih koji koriste razne likove u svojoj vjeri; jer to sve na kraju postane ništavno budući da mnogi više vjeruju jednim slikama, nego drugim, shvaćajući kako ih Bog uslišava više po jednim nego po drugim, premda obje slike predstavljaju jednu te istu stvar; poput dvije različite slike Gospodina našega ili Gospe. (…) Kada Bog uslišava po jednoj, a ne po drugoj svetoj sličici, onda to ne čini zbog finoće slike, onda se to događa stoga što se ljudima razbudi pobožnost više po jednoj slici nego po drugoj, premda bi u oba slučaja primili istu milost od Boga. (…) Sigurno je kako Bog milost ne udjeljuje zbog slike, već zbog pobožnosti i vjere koja se budi preko slike sveca kojeg se štuje. (…) Razumije se kako u čovjeka koji ima vjere i koji je pobožan, bila dobro prihvaćena bilo koj slika, a onom koji vjere nema ni pobožnosti ne bi pomogla nijedna. Tako ni ŽIVA SLIKA GOSPODINA NAŠEGA KOJI JE HODIO ZEMLJOM, NIJE BILA DOVOLJNA ONIMA KOJI SU GA GLEDALI, ALI VJERE NISU IMALI. I TO JE RAZLOG ZBOG KOJE U SVOJOJ ZEMLJI NIJE UČINIO PUNO ČUDA, kako piše evanđelista (Sveti Ivan od Križa. Uspon na goru Karmel, 36).

 

 

 

Snaga vjere jest stvar pojedinca, ali istodobno STVAR JE I CIJELE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE. Mi naime, svoju vjeru NE PRAKTICIRAMO U SAMOĆI, IZDVOJENI OD SVIJETA I CRKVE. Upravo surpotno, vjeru smo PRIMILI U CRKVI- ZAJEDNICI. Stoga je i naša osobna vjera nešto što ne pogađa samo nas, već i cijelu Crkvu. Vjera Crkve hrani se vjerom pojedinca, pa tamo gdje su ljudi slabe vjere, zajednica se raspada, i suprotno; gdje gori živa vjera u srcima ljudi- Crkva cvjeta.

 

 

 

Sama riječ VJERA dovoljno dobro pojašanjava neka razmišljanja vezana uz današnje evanđelje u kojem Isusovi sumještani nisu mogli povjerovati kako je On Mesija. Nisu se pouzdavali ni u ono što Isus govori, ni u ono što pišu proroci, ni u čuda o kojima su slušali. U njihovoj je ZAJEDNICI prevladavala NEVJERICA. Njihovo gledanje na Isusa oblikovalo se U ZAJEDNICI u kojoj oni sami nisu mogli povjerovati kako ispred sebe imaju Mesiju.

 

 

 

OSLONITI SE NA CRKVU

 

U latinskom izvorniku VJERA se prevodi sa FIDES što znači POUZDANJE, POUZDATI SE U NEKOGA; ali znači i VJERNOST/ ODANOST NEKOME, jednako kao i DATI NEKOME RIJEČ- OBEĆATI NEŠTO. Drugim riječima, VJERA U BOGA (za nas kršćane) odnosi se na POUZDANJE KOJE IMAMO U BOGA PO RIJEČIMA PRIMLJENIM PO TRADICIJI CRKVE. POUZDANJE U BOGA jest stvar osobe, a oslanja se na NEŠTO ŠTO SMO PRIMILI PO CRKVI- ZAJEDNICI.

 

 

 

U tom smislu, vjera koja ima utemeljenje u Crkvi, zasigurno nije više privatna stvar, već nešto što podliježe određenim pravilima postupanja koja su dana Crkvom, a koja je Crkva primila od Isusa. Drugim riječima, ta vjera jest RELIGIJA koja istječe iz njedara Crkve. Osobna vjera, sada prima jednu dimenziju zajednice u kojoj se živi.

 

 

 

RELIGIO je riječ koja ima višestruko značenje. Ona je latinska složenica od RE- LEGO. Sam prefiks RE označava kako je potrebno PONOVITI NEKU RADNJU ili PONOVO NEŠTO NAPRAVITI. Drugi dio riječi LEGO ima više značenja od kojih bi kada je vjera u pitanju izdvojili slijedeća: povezati sa nečim, spojiti, sjediniti; razotkriti nešto, skinuto veo s nečega; čitati. Sada možemo definirati i religiju ili religioznost: to je ponovo povezati s nečim/ nekim preko ustaljenih oblika ponašanja (kulta); otkriti neki misterij (barem djelomice); ponovo promišljati nešto što je već nama poznato, kako bismo dublje upoznali nekoga ili nešto.

 

 

 

Religija kojom smo definirani kao vjernici jest katolička. Mi rijetko kažemo kako smo religiozni, a više govorimo kako smo vjernici izjednačavajući ta dva pojma jer naravnim shvaćamo svoju vjeru kao dio Crkve.

 

 

 

VJERA CRKVE OTVARA PUTOVE PREMA BOGU: odagnati sumnje i otkriti lice Boga

 

Čemu nam služi takva vjera proistekla iz Crkve? Za bolje shvatiti ovo oslonit ćemo se na Josepha Ratzingera i njegovo djelo Uvod u kšćanstvo u kojem on tvrdi kako je pitanje vjere je uvijek i pitanje sumnje u ono što se vjeruje: vjera u Boga ne ostavlja do kraja sigurnost u ono što čovjek vjeruje. Jer kada bismo imali punu sigurnost, onda bismo lako mogli odlutati od vjere u prostor svog racionalnog razmišljanja (Kard. Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Uvod- Vjera u današnjem svijetu), i lako bismo postali subjektivni oslanjajući se pri tom samo na svoje prosudbe. Upravo to se dogodilo i Isusovim zemljacima. Ta NESIGURNOST zapravo održava napetost u nama koja titra s ciljem da razbudi čežnju za dubljim upoznavanjem Boga i uvijek ostaje prikrivena, i ne nestaje tako što Boga upoznajemo dublje. Oni se NISU OTVORILI NOVIM SPOZNAJAMA, VEĆ SU OSTALI ZATVORENI U VLASTITO ISKUSTVO POZNAVANJA ISUSA I NISU STOGA MOGLI POVJEROVATI.

 

 

 

Nesigurnost je sigurno plod SUMNJE U ISTINITOST. No nije SUMNJA KRIVA ako ne vjerujemo: ona je samo POTICAJ DA RAZMIŠLJAMO O VJERI DUBLJE I DA ANALIZIRAMO SVOJE STAVOVE KRITIČKI; DA NE ODBACUJEMO SVE BEZ PRETHODNA RAZMIŠLJANJA. Sumnja ne smije biti dokaz za odbacivanje nečega, već poticaj za razmatranje o nečem, o ispravnosti svojih stavova. Sumnja prije ili poslije postaje dijelom života vjernika jer na um vjernika nasrću uvijek protivštine. Kada ih stavimo u funkciju sumnje, a ne napasti kojoj možemo podlijeći, one se pretvaraju u okidač za napredovanje. Ukoliko takve misli ostanu napast, moguće je da se posrne i izgubi vjera.

 

 

 

Vjera u Crkvi nam pomaže odagnati sumnje i ojačati svoju vjeru produbljujući spoznaje o Bogu u kojeg vjerujemo. U tom smislu, vjera Crkve nam pomaže “ponovo razmatrati- čitati svoju vjeru” ili “razotkrivati o Bogu nešto do tada nepoznato” ili “produbljivati spoznaju o Bogu, ponovo se čvršće vezivati uz Boga”.

 

 

 

Crkva ne služi da upadamo u neku čudnu religioznost, već da ODAGNAMO SVOJE SUMNJE TE UPOZNAJEMO I OTKRIVAMO LICE BOGA PREKO CRKVE, KAKO BISMO GA VIŠE VOLJELI i KAKO BISMO SA VIŠE USTRAJNOSTI ŽIVJELI VJERU. Tako shvaćamo kako nam Crkva pomaže BOGU PRILAZITI NA DRUGAČIJI NAČIN od onoga kojeg upražanjavaju ljudi koji Boga ne poznaju ili NISU U STANJU OTVORITI SE NOVOM I DRUGAČIJEM RAZMIŠLJANJU. I ne samo to; preko Crkve učimo se STVARNOSTI PRILAZITI NA DRUGAČIJI NAČIN OD LJUDI KOJI NE VJERUJU U BOGA ILI GA NE POZANJU KAO MI.

 

 

 

VJEROM DOHVATITI STVARNOST U KOJOJ SE ŽIVI

 

Današnje evanđelje nas poučava kako je ZA PRIĆI BOGU POTREBNO JE DRUGAČIJE DOHVAĆATI STVARNOST U KOJOJ SE ŽIVI. Stvarnost se može sagledavati bez traženja dokaza o svemu, bez činjeničnog kvantificiranja osjetilima. Naime, postoje pojmovi koji se ne mogu opisati računanjem, brojevima: ljubav, sreća, tuga, prijateljstvo,..., sve to nije moguće bez da se drugačije gleda na stvarnost kako biste, ne opisali, već doživjeli pravo prijateljstvo, pravu ljubav, pravu radost. “Ovakav stav pretpostavlja da ono što se ne može osjetilima kvanitficirati, nije nezbiljsko, već postoji; ne samo da postoji, već je ta NEVIDLJIVA STVARNOST NOSITELJ ONOGA ŠTO VIDIMO” (Kard. Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Uvod- Vjera u današnjem svijetu). Stvarnost se ne može dohvaćati samo temeljem vlastita iskustva, ili preko mjerljivih činjenica. Potrebno je puno VIŠE ISKUSTVA KOJE ČESTO I NIJE MJERLJIVO ZA SHVATITI PITANJA O VJERI. Crkva nam donosi svoje ISKUSTVO, SVOJE SPOZNAJE, svoje svjedočanstvo kako bismo PROMIJENILI I NAČIN GLEDANJA NA STVARNOST, ALI I NAČIN GLEDANJA NA BOGA. U to je iskustvo utkano iskustvo Židovske tradicije, svih proroka, patrijarka, mučenika, Apostola, Blažene Djevice Marije, i konačno, to je iskustvo Isusa Krista Sina Božjeg. Crkva donosi jedno iskustvo kojim se hranila stolječima i želi da se tim obogatimo.

 

 

 

Živimo u svijetu koji je opterećen MJERLJIVOŠĆU; kvanitficiranjem. Zapravo postali smo dionici jednog RAČUNALNOG NAČINA RAZMIŠLJANJA KOJE MJERI SVIJET, ALI KOJE NIJE U STANJU IZMJERITI ČOVJEKA. Još je sveti Sv. Bonaventura kritizirao svoje kolege na fakultetu, jer su se doduše naučili mjeriti svijet, ali ne i sebe.

 

 

 

VJERA NE IDE BEZ RAZUMA I RAZUM NE MOŽE BEZ VJERE: ne vjerujemo slijepo, već razumijevanjem koje nas vodi ka ljubavi spram Boga

 

Ono što često nedostaje takvom razmišljanju jest RAZUMIJEVANJE STVARI. Ovo razmišljanje temelji se na ČINJENICAMA, ali nerijetko iz činjenica ne uspijeva izvući PRAVI SMISAO. ČINJENICE NISU DOVOLJNE ZA PRONAĆI SMISAO PONEKAD. Usudio bih se kazati kako ovo “računalno” razmišljanje ide krivim smjerom: od činjenica nastoji stvoriti neki smisao. Zaboravlja se kako je sve učinjeno tako da OTKRIVA SMISAO U SEBI. Za RAZUMJETI NEŠTO POTREBNO JE NAJPRIJE VJEROVATI U TO. Čak i za činjenice koje se prikupe, potrebno je VJEROVATI KAKO SU ISTINITE. Temelj ljudskog razmišljanja i gledanja na svijet NISU ČINJENICE NEGO VJERA! To je TEMELJNI NAČIN DJELOVANJA ČOVJEKA U SVIJETU: za ZNATI POTREBNO JE UVIJEK VJEROVATI; za RAZUMJETI, potrebno je najprije VJEROVATI onome što ti se predstavlja kao istina.

 

 

 

Moderno razmišljanje koje sebe naziva znanstvenim pokušava PRONAĆI SMISAO U MATERIJALNOM PREKO ČINJENICA KOJE PRIKUPI O PREDMETU PROMATRANJA. No smisao se ne može spozanti iz stvari, jer kada bismo tako nalazili smisao- to bi bio smisao kojeg smo mi samu konstruirali. Pogledajte samo ljude iz Nazareta: svoje spoznaje o Isusu su koristili i nisu shvatili ništa. Činjenice im nisu pomogle da shvate kako je On Sin Božji. Štoviše, njihovo iskustvo produbilo je sumnje i odvelo ih u nevjeru: nisu pomogla ni čuda o kojima su slušali.

 

 

 

SMISAO STVORENOGA, MOŽEMO NAĆI SAMO U STVORITELJU, dakle, sve što je stvoreno vodi nas Onome koji je sve stvorio. Crkva, donoseći svoj nauk i svoje iskustvo, vjernika želi OTVORITI MISLI NJEGOVA STVORITELJA- DA U SVOM ŽIVOTU PRONAĐE SMISAO ŽIVLJENJA- smisao zbog kojeg živi. SPOZNAJA nije ništa drugo nego PUT PREMA BOGU: spoznaja nije cilj, jer ne otkriva smisao. SMISAO SE SAM OTKRIVA ONOME KOJI GA TRAŽI.

 

 

 

Crkva nas zapravo želi poučiti KAKO ŽIVJETI SVOJU STVARNOST želimo li PREPOZNATI BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE U SVOM ŽIVOTU. Želi nas poučiti ono što nije uspijevalo Isusovim zemljacima, koji su bili opterećeni svojim iskustvom, židovskom tradicijom i svojim načinom života, te nisu uspjeli STVARNOST GLEDATI TAKO DA SU U NJOJ PREPOZNALI BOGA U ISUSU KRISTU. Kada nas poučava i kada nam donosi sakramente, Crkva nas poučava kako stvarnost doživljavati tako da od VIDLJIVOG ŽIVOTA SEBE USMJERAVAMO NEVIDLJIVOM BOGU KOJI JE TEMELJ NAŠE STVARNOSTI. Potrebno je ODLUČITI SE NA TO I PRIHVATITI SAVJET CRKVE KOJA ČESTO TRAŽI OD ČOVJEKA NEŠTO ŠTO JE U SUPROTNOSTI S NAČINOM ŽIVOTA KOJI SE UPRAŽNJAVA.

 

 

 

Pri tom nitko ne traži da se slijepo vjeruje u ono što Crkva predlaže. Neka se preispitivaju ti stavovi, neka se sumnja tražeći istinu o svemu. Crkva ne želi da netko SLIJEPO VJERUJE U ČINJENICE KOJE ONA IZNOSI, već samo PREDLAŽE DA SE ŽIVI NA JEDAN NAČIN KOJI ĆE POMOĆI DA SE NA SVU STVARNOST GLEDA DRUGAČIJIM- BOŽJIM OČIMA. Želi nas dovesti do Boga i shvaćanja kako je On taj koji je stvorio sve i o svemu brine, te kako se mi odgovorno moramo ponašati prema životu i svijetu u kojem živimo.