O DUHOVNOJ PRIČESTI

 

 

 

SVETA MISA KAO SREDIŠTE KRŠĆANKOG ŽIVOTA: sjedinjenje s Kristom kao cilj svega

 

Uovo vrijeme u kojem zbog nemogućnosti dolaska na misu mnogi vjernici pate, možda više nego ikad izražena je ŽELJA mnogih za PRIČESTI. Stoga bih razmišljanje u ovoj nedjelji, u kojoj slavimo misu prvi put bez vjernika, posvetio DUHOVNOJ PRIČESTI.

 

 

 

Pričest je sakrametn ZDRUŽIVANJA- SJEDINJENJA NA TJELESAN NAČIN S GOSPODINOM. Ipak, plodovi su prije svega DUHOVNI: PRISUTNOST BOGA, PRESVETOG TROJSTVA U ŽIVOTU ČOVJEKA. S druge strane, plodovi se gledaju i iz perspektive našeg života: NAŠ ŽIVOT SE PRETVARA U ŽIVOT U KRISTU. Dakle, po sakramentu pričesti mi počinjemo ŽIVJETI U KRISTU, A BOG U NAMA JASNIJE ODRAŽAVA SVOJU PRISUTNOST. I tu prisutnost nastojimo živjeti!

 

 

 

Pričest prije svega shvaćamo preko svete mise. Nemogućnost dolaska na svetu misu, za neke znači poraz, uništenje Ckrve, kraj svega,.... Postavljamo pitanje, je li uistinu tako, ili mi svodimo misu na neke svoje stavove, ili svodimo sakrament na ono senzibilno i zaboravljamo kako nam je to što možemo OSJETITI- ono materijalno, zapravo jedan DAR od Boga, kako bismo se ZBLIŽILI S NJIM.

 

 

 

Shvaćajući to, razumjet ćemo kako je SVETA MISA SREDIŠTE KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, A PRIČEST VRHUNAC SVEGA KOJEM TREBA TEŽITI! “Sveta nas Misa smješta pred temeljna otajstva vjere, jer SE U NJIMA DARUJE CIJELO PRESVETO TROJSTVO U CRKVI. Tako se Misa shvaća kao središte i korijen DUHOVNOG ŽIVOTA KRŠĆANA. Ona je cilj svih sakramenata (Usp. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 3, q. 65 a. 3). U Misi se korača prema punini života u milosti koja je u nas utisnuta Krštenjem, i koja raste ojačana Krizmom” (J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 87).

 

 

 

Sveta se misa zove MISA jer “liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu ” (Katekizam KC, 1332). Ispravno shvatiti riječi Katekizma, znači podsvijestiti kako je SVAKODNEVNI ŽIVOT LITURGIJSKO MJESTO! Drugim riječima, ono što se prima na svetoj misi treba se PRENIJETI U SVAKODNEVNICU. Ovo bi trebalo prevesti tako da se shvati kako bi naša SVAKODNEVNICA trebala biti PREOBRAŽENA U JEDNU LITURGIJU, u kojoj se naše svakodnevne situacije shvaćaju preko SUSRETA S KRISTOM, ili još bolje preko SJEDINJENJA S NJIM U SVEMU ŠTO RADIMO! Ovo sjedinjenje u svakodnevici može biti jedino DUHOVNO!

 

 

 

Duhovno sjedinjenje s Kristom, kojem se usmjerava ovaj sakrament (pričest, op. a.) ne bi se trebalo događati samo za vrijeme euharistijskog slavlja, već se treba raznijeti po cijelom životu kršćana, na način da vjernici, ispravno shvaćajući primljeni dar, vođeni Duhom Svetim, žive svoju svakodnevicu ZAHALJUJUĆI BOGU na svemu, te dajući plodove u KRŠĆANSKOJ LJUBAVI. Kako bi im se olakšalo zahvaljivati Bogu na ovakav način, koji je izravan i jasan u svetoj Misi, preporuča se da oni koji se nahrane na svetoj pričesti ostanu neko vrijeme u molitvi” (Sveti Pavao VI, Enciklika Eucharisticum mysterium, n. 38).

 

 

 

PRENIJETI MISU U SVAKODNEVICU: nakon pričesti na misi, zadržati se s Kristom

 

Pokušajmo ići obrnutim redom po riječima Pavla VI. Dakle, onaj koji dolazi na misu primiti pričest, čini to radi SJEDINJENJA S KRISTOM. Cilj tog pričešćivanja ne ispunja se samo u trenutku pričesti, već se treba PRENIJETI U SVAKODNEVICU- po cijelom svom životu kako bi naš život postao jedna euharistija- zahvala Bogu vidljiva po DJELIMA LJUBAVI.

 

 

 

Zatovoriti pričest u crkvu, značilo bi “ograničiti” Boga u djelovanju. Zapravo, bilo bi to kao da Bogu NE DOPUŠTAMO DA UĐE U NAŠ ŽIVOT. Premda smo se pričestili na misi, može se dogoditi da NA MISI SVE I OSTANE. A to nije cilj: cilj je IZNIJETI SVE U SVIJET, u svoj život!

 

 

 

Stoga, Pavao VI podsjeća na potrebu da se OSTANE U MOLITVI NAKON PRIČESTI kako bi se što duže živio taj trenutak sjedinjenja, kako se ne bi rastresali nepotrebnim mislima, pa čak i pjesmama, već zahvaljivali Bogu u sebi na primljenom daru. Ovo je početak IZNOŠENJA SAKRAMENTA U SVIJET U SVOJEM SRCU.

 

 

 

Na žalost, mnogi zaborave ili ih uopće nije briga za ono što su primili, pa se brzo prepuste svojim ludostima koje ih odvuku od Boga, i ponašaju se nakon pričesti kao da se ništa nije dogodilo. Pokušajte zamisliti susret s jednom dragom osobom: ne pokažete li ni najmanji interes za tu osobu, možete biti sigurni kako će vaše POZNANSTVO POSTATI PUKA FORMALNOST. Tako je s ljudima, a slično je i sa pričesti. Onaj koji ne mari za pričest i susuret s Isusom u njoj, ostaje na jednom FORMALNOM KRŠĆANSTVU BEZ LJUBAVI. S jednom razlikom: Bog, kada mu se čovjek vrati, uvijek oprašta i otvara srce čovjeku, za razliku od ljudi.

 

 

 

Ono VRIJEME NAKON PRIČESTI je važno: ono ZADRŽAVANJE S KRISTOM je od ključnog značaja. To vrijeme je VRIJEME UTISKIVANJA KRISTA U SRCE, dragocjeno vrijeme sjedinjenja- svjesnog sjedinjenje koje mi potvrđujemo ZAHVALOM BOGU u skrušenoj molitvi. “Nemoj samo oživiti svoje pobožnosti prije pričesti, već ČUVAJ POBOŽNOST NAKON ŠTO PRIČEST PRIMIŠ. To poslije pričesti nije manje važno od onoga prije pričesti. Jer čuvati sabranost i pobožnost NAKON PRIČESTI NAJBOLJA JE PRIPRAVA ZA PRIMANJE VEĆIH MILOSTI. Naprotiv, ne preporuča se nikako, odmah zaokupljati se izvanjskim stvarima. IZBJEGAVAJ RAZGOVORE, OSTANI SAM I UŽIVAJ U BOGU, jer sada posjeduješ nešto što ti nitko ne može oduzeti. Ja sam Onaj koji ti je dao sve na način da ne živiš više u sebi, nego u Meni, i živiš bez ikakvih stvari koje bi te trebale zaokupljati više od Mene” (Nasljedovati Krista, IV,12,4).

 

 

 

Ovo zadržavanje s Kristom jasnije je vjerojatno sada nego ikada: ŽELI SE OSTATI S NJIM ŠTO DUŽE, ŽELI GA SE ZADRŽATI U SVOM ŽIVOTU NA ŠTO INTEZIVNIJI NAČIN- ne osjetilo, ne opipljivo, već duhovno- U SEBI. Tako se U SEBI STVARA DUBLJI ODNOS S ONIM KOJEG SMO PRIMILI, otvara nam se duša poticajima koji nisu uobičajeni i koje nekada ne primjećujemo. Postajemo osjetljiviji u duši na stvari preko kojih smo olako prelazili jer nismo shvaćali njihovo dublje značenje. Nismo razumjeli Kristovo djelovanje, pa nismo mogli razmjeti ni poticaji. A osobu bolje razumijete koliko se više družite s njom, koliko ste više SJEDINJENI S NEKIM.

 

 

 

Stoga “ono vrijeme koje dolazi nakon pričesti, najbolje je vrijeme za pregovore s Bogom i za zagliti ga u svom srcu. Tako bi se čovjek trebao postaviti u crkvi gdje će primiti pričest, zahvaljujući Gospodinu na ovom daru i zaokuplajući svoje misli samo svetim stvarima i molitvama” (Fra LUIS DE GRANADA, O sakramentu Euharistije).

 

 

 

ŽELJA ZA ZADRŽATI SE S KRISTOM

 

Došli smo do točke ZADRŽAVANJA S KRISTOM koja je jedna bitnih odrednica duhovne pričesti. Sjedinjenje uvijek počinje ŽELJOM DA SE ZADRŽIŠ S NEKIM, da budeš trajno s nekim. Možemo stoga na duhovnu pričest gledati kao na NUTARNJU MOLITVU u kojoj komuniciramo nekoga na duhovan način- nekoga koga trenutno ne vidim, koga moja tjelesna osjetila ne dohvaćaju, ali ZNAM I VJERUJEM DA JE TU PRISUTAN.

 

 

 

Najbolje objašenjenje na pitanje što je to nutarnja molitva daje Sveta Tererzija Avilska: “Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo doli prisno prijateljsko drugovanje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi” (Sveta Terezija Avilska, Libro de la vida, 8: Biblioteca Mística Carmelitana, sv. 1, Burgos 1915., str. 57 ).

 

 

 

DUHOVNA PRIČEST jest prije svega UNUTARNJA MOLITVA u kojoj čovjek izražava ŽELJU DA BUDE S KRISTOM, DA OSTANE S NJIM, DA SE ZADRŽI S NJIM, DA SE SJEDINI S NJIM PRIMAJUĆI U SVOJE SRCE SVE ONO ŠTO BI PRIMIO PO PRIČESTI! Duhovna pričest utemeljena je na ŽELJI ZA NEKIM, a želja na LJUBAVI!

 

 

 

Stoga, ova pričest ne može biti samo jedan formalizam već DOISTA OTKRIVA SRCE MOLITELJA. OTKRIVA NJEGOVE ŽELJE ZA BOGOM, OTKRIVA KOLIKO JE ISKREN U ODNOSU S BOGOM, A KOLIKO NIJE. A Bog uvijek odgovara milošću na iskrenu ljubav!

 

 

 

Kazati nekome da ga želite i volite, a u srcu to nemati, laž je. Stoga, djeluje puno lakše PRIČESTITI SE TIJELOM KRISTOVIM, nego DUHOVNO. Pričest u Tijelu se VIDI, ali DUHOVNA PRIČEST zahtijeva NAPOR U ZADRŽAVANJU S KRISTOM U SEBI. Ona NIJE VIDLJIVA LJUDIMA, ALI BOGU JEST!

 

 

 

Velika Terezija pojašanjava ovo svojim sestricama: “I kada se kćeri ne možete pričestiti i slušati misu, možete se duhovno pričestiti, i NAPRAVITI U SEBI ISTU STVAR koju radi LJUBAV KOJA SE OD GOSPODINA UTISKUJE U DUŠU ONOG KOJI GA ŽELI, jer kada pokazujemo da GA ŽELIMO PRIMITI, ON SE NIKADA NE USKRAĆUJE” (Sveta Tereza Avilska, Put Savršenstva, 35, I). “Koji izvor milosti je ta duhovna pričest! Prakticiraj to često i imat ćeš više Božje prisutnosti u svom životu i više ćeš se sjedinavati s Gospodinom u svojim djelima” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, 540).

 

 

 

DUHOVNA PRIČEST KAO ŽELJA ZA SJEDINJENJEM- pričestiti se na duhovan način

 

Sveta Tererzija jasno govori o tome da se Gospodin NE USKRAĆUJE ONIMA KOJI GA ŽELE PRIMITI. Kada ga ne mogu primiti u Tijelu, DARUJE IM SE NA DUHOVAN NAČIN- bez Tijela, u Duhu. Shvaćamo kako je ŽELJA ZA SJEDINJENJEM S KRISTOM ključna stvar u razumijevanju duhovne pričesti. “Duhovna pričest sadržana je u ŽARKOJ ŽELJI DA SE PRIMI SAKRAMENTALNOG ISUSA i u UZVRAĆANJU NA LJUBAV KAO DA SMO GA PRIMILI” (Sveti ALFONZ MARIJA DE LIGORI, Pohodi Presvetom Oltarskom Sakramentu).

 

 

 

Duhovna pričest može se raditi uvijek i nitko te ne treba vidjeti, ne moraš raditi euharistijski post, ne može raditi u bilo koji čas; jer to nije ništa drugo nego jedan ČIN LJUBAVI. Stoga je dovoljno reći u svom srcu: (…) Vjerujem, moj Isuse, kako si prisutan u Presvetom Skaramentu; volim te i jako te želim primiti; dođi u moje srce; ja te želim zagrliti; nemoj nikada od mene otići” (Isto).

 

 

 

Došli smo tako i do PRAKTIČNOG DIJELA DUHOVNE PRIČESTI. Naveli smo jedan primjer kojeg je prakticirao sveti Alfonz Marija de Liguori. Drugi veliki promicatelj duhovne pričesti, o kojoj je poučavao svoje duhovne sinove i kćeri, bio je sveti Josemaria Escriva de Balaguer. On je inzistirao da se svi ČESTO DUHOVNO PRIČEŠĆUJU, jer je shvaćao duhovnu pričest kao VELIKI IZVOR MILOSTI.

 

 

 

Stoga je prije svega, stalno upozoravao na potrebu STAVLJANJA U PRISUTNOST BOŽJU. Poticao je na to riječima: “Primjeni te svete stvari ljudske “industrije” kako bi se podsjećao da ne izgubiš prisutnost Božju: primjeni strelovite molitve, čin ljubavi i blagoslivljanja, duhovne pričesti, baci pogled na sliku naše Majke,...” (Sveti Josemaria Escriva de Balauger, Put, 272). Ovo stavljanje u prisutnost Božju zahtijeva maleni napor molitelja: TREBA SE SAMO SJETITI GOSPODINA U JEDNOM KRATKOM ČINU IZRAZITI ŽELJU ZA BITI S NJIM. Zamislite koliko je to teško: treba se samo POVREMENO SJETITI BOGA!

 

 

 

Kao primjer stavljanja u pristunost Božju sveti Josemaria je često koristio jednu molitvu koja se rado ponavlja i danas među njegovim duhovnim kćerima i sinovima. Ide ovako: “Po znaku križa, od neprijatelja naših oslobodi nas Gospodine! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Gospodine moj i bože moj! Čvrsto vjerujem da si ovdje prisutan, da me vidiš i da me čuješ. KLANJAM TI SE SMJERNO, MOLIM TE DA MI OPROSTIŠ GRIJEHE I UDIJELIŠ MILOST DA OVA MOJA MOLITVA BUDE PLODONOSNA. Majko moja prečista, sveti Josipe moj oče i gospodaru, anđele moj čuvaru: zagovarajte me!

 

 

 

Ovo je jednostavan način za staviti se u prisutnost Božju, ali NIJE JEDINI. Koristite SVE MOLITVE ZA TO, koristite sva sredstva koja će vam pomoći SJETITI SE BOGA U NEKOM TRENUTKU I OBRATITI MU SE JEDNOSTAVNIM UZDAHOM, molitvicom, riječima IZ SRCA. Nisu potrebni obrasci, već SRCE! Obrasci su tu da nam olakšaju srcu govoriti, pa ako olakšavaju- koristite ih, ali ako ne olakšavaju, nađite vlastiti put.

 

 

 

Isto vrijedi i za duhovnu pričest. Volio bih da shvatite kako je ovo samo JEDAN OD NAČINA za pričestiti se duhovno. Meni se čini zgodnim jer uključuje u sebe sve ono što duhovna pričest jest. Naime, Josemaria je povezivao DUHOVNU PRIČEST SA POHODOM PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU, slično Alfonzu Mariji de Liguoriju. To nije problem kada ste u nekoj kapeli, ali kada ste IZVAN CRKVE ILI KAPELE, ovo bi mogao biti lijep primjer kako praviti duhovnu pričest.

 

 

 

U kapeli se dakle klekne i usmjeri sve prema svetohraništu radeći nešto što se naziva POHOD PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU. Nakon što se klekne, obično se moli tri puta: “Budi hvaljen i slavljen Isus Krist u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu!

 

 

 

Potom se PREISPITA SAVJEST na kratko i napravi DUHOVNA PRIČEST ovim riječima: “ŽELIM TE PRIMITI GOSPODINE, ONOM ČISTOĆOM, PONIZNOŠĆU I POBOŽNOŠĆU, KOJOM TE PRIMILA TVOJA PREVESTA MAJKA- DUHOM I ŽAROM SVETACA!

 

 

 

KAKO SE DUHOVNO PRIČESTITI IZVAN CRKVE?

 

Ovo su bili primjeri duhovne pričesti u bogomolji. Kako izvan nje učiniti isto? Sjetite se kako su iste probleme imale i sestre karmelićanke svete Terezije Avilske, i kako ih je poticala na duhovnu pričest po kojoj su dobivale Gospodina u dušu.

 

 

 

Bilo bi lijepo ČESTO SE STAVLJATI U PRISUTNOST BOŽJU prije svega, kako bi se stekla navika ZADRŽAVANJA S BOGOM ŠTO ČEŠĆE i kako bi u nama rasla ŽELJA ZA TOM PRISUTNOŠĆU! Dobro je stavljati se u PRISUTNOST BOŽJU uvijek: prije molitve, prije obavljanja nekog posla, prije učenja, sastanka,...

 

 

 

Za napraviti duhovnu pričest NIJE POTREBNO NI MJESTO NI VRIJEME- može se raditi bilo gdje i bilo kada. Ipak, može se napraviti i mali dodatni napor kojim se POKAZUJE SVIJEST O SVOM ČINU I JASNA NAKANA DA SE PRIČESTIMO. Primjerice, možemo se OKRENUTI PREMA NAJBLIŽOJ CRKVI- zaparavo prema SVETOHRANIŠTU i tom gestom pokazati kako se OBRAĆAMO ISUSU.

 

 

 

No, velim NIJE TO POTREBNO, jer ŽELITE LI SE DUHOVNO PRIČESTITI, onda je ono najvažnije u vama- VAŠA ŽELJA ZA SJEDINJENJEM- za pričešću! I nađete li se deozorijetirani u prostoru, bitna je vaša ŽELJA ZA BOGOM, vaše srce!

 

 

 

Izvan bogomolje se često stavljajte u prisutnost Božju i napravite duhovnu pričest. Ne bojte se ako vaša molitva ne odgovara ovim ili onim obrascima: srce je bitno, njega Gospodin traži. Stoga, SAMO MOLITE, i činite to bezočno. Budite “dosadni” Gospodinu! Pokazujte mu stalno da Ga ŽELITE, da Ga VOLITE! Pokazujte mu svoje srce, svoju ljubav! Neka vas prema duhovnoj pričesti vodi misao da BOG ŽELI VAS VIŠE NEGO VI NJEGA! I da jedna čeka da mu se obratite! Čeka, jer PRIPRAVIO NAM JE MJESTO KOD SEBE i želi da mu molitvama pokažemo da ŽELIMO BITI S NJIM!

 

 

 

Ako u pričesti tvoje srce biva zapaljeno božanskom ljubavi, tvoj duh prodire duboko u istinsku ljudskost. Kako ne diviti se kada shvatiš da jedan Bog, potpuno čist i beskonačno svet dovodi sebe u takvu krajnost ljubavi zbog jednog bijednog stvrorenja kao što si ti, i uz to ti DAJE SAMOGA SEBE KAO HRANU? propadni u dubine vlastite nedostojnosti (…), ali neka osjećaj bijede i siromaštva tvoga duha, NE ZATVARA SRCE I NE USKRAĆUJE SEBE U NIČEMU, PO ONOJ SVETOJ SIGURNOSTI DA I TI IMAŠ SVOJE MJESTO NA NEBESKOJ GOZBI” (Papa Lav XIII, Vježbe u poniznosti, 49)

 

 

 

Stoga, molite i molite stalno ne brinući se previše za obrace. Jer molitva srca nadilazi sve obrace. “Duhovnost nikada ne bi smjela biti shvaćena kao skup prava i dužnosti određenih vlastitim stanjem. Naprotiv, okolnosti u kojima živimo, u onoj mjeri u kojoj odgovaraju žlji Boga, bivaju obuhvaćene i oživljene na nadnaravan način u jednom duhovnom životu koji se razvija upravo sukladno okolnostima u kojima čovjek živi” (Blaženi Alvaro DEL PORTILLO, Zapisi o svećeništvu, 113).