Iv 4, 43-54

 

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na blagdan. Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Jude u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!« Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov. Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

 



 

VJERA KRALJEVA SLUŽBENIKA: nezrela vjera koja s eoslanja na vidljivo

 

Današnje evanđelje nas upoznaje s KRALJEVSKIM SLUŽBENIKOM o kojem nemamo informacije je li bio Židov- vjernik ili je bio poganin. Jedno je sigurno, bio je čovjek u potrebi jer mu je sin bio na umoru. Nevolja ga je natjerala da pođe Isusu i zatraži od njega da DOĐE K NJEGOVU SINU I OZDRAVI GA.

 

Ne bih se bavio kalkulacijama je li ovaj čovjek imao vjeru ili ne; zaisgurno je u sebi imao ljubavi prema svome sinu i zbog ljubavi je nastojao učiniti sve što je mogao. Čuo je i z ČUDOTVORCA ISUSA i promislio je kako nema što izgubiti. Pošao je Gospodinu TRAŽEĆI ČUDO.

 

S jedne strane, ovaj službenik NEMA VJERE NA NAČIN NA KOJI MI IMAMO. Mi naime vjerujemo u Isusa Krista Boga i Čovjeka, Sina Božjeg. On je vjerovao u čovjeka čudotvorca. Njegova vjera bila je SIROVA, POSVE LJUDSKA, NIJE IMALA NIŠTA “ODOZGO” kako je to Nikodemu Isus pojašanjavo u stvarnosti. Službenik je svoju vjeru dovodio do GRANICA LJUDSKIH SHVAĆANJA STVARI, pa u Isusu NIJE VIDIO BOGA, već nekoga moćnog koji može učiniti puno više od drugih ljudi. S druge strane, ovaj službenik ima, kako rekosmo, neku VJERU KOJA JE PLOD NJEGOVA DOMIŠLJANJA, i koja ga je dovela Bogu, premda on sam nije shvaćao tko je Isus.

 

VJERA KRŠĆANA: Oslanjanje na sakramente

 

Ovakvu vjeru kakvu je imao ovaj službenik kraljevskog dvora, danas imaju mnogi kršćani: to je jedna NEZRELA VJERA koja se NE OSLANJA NA BOŽJE NEGO NA LJUDSKO. Stoga se i mnogim kršćaćnima događa da poput ovog službenika reagiraju prema Bogu samo kada ih to situacija natjera. I reagiraju tako da nerijetko TRAŽE ČUDA KOJIMA BI SE NJIHOVA VJEROVANJA POTVRDILA.

 

Ovo je vjera koja se NE OSLANJA NA SAKRAMENTE, i o ovakvoj vjeri govori Pavao u svojoj Poslanici Efežanima: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.” (Ef 2,8-10). Naša vjera bi TREBALA IZVIRATI IZ BOGA I OSLANJATI SE NA BOGA, s tim da se podrazumijeva kako BOG OČEKUJE DA SVOJIM DJELIMA SUDJELUJEMO U SVOM SPASENJU.

 

KRIVO SHVAĆANJE VJERE

 

Krivo shvaćena vjera vodi nas u dva smjera: s jedne strane shvaća se krivo kako SAMO MILOST SPAŠAVA BEZ DJELOVANJA ČOVJEKA. Ovakva vjera često traži čuda ili u svakoj gluposti vidi djelovanje Boga. Tako na jedan svoj način banalizira vjeru i Božje djelovanje, te se počinje KORISTITI BOGOM I BOŽJIM IMENOM za svaku stvar. Ne vidi se pri tom kako se BOGA INSTRUMENTALIRZIRA ili PRIVATIZIRA i kako jedan takav “bog” zapravo DJELUJE ONDA KADA ČOVJEKU TO ODGOVARA. Osim ovoga, ovakvi stavovi često dovode čovjeka do jedne PASIVNOSTI U DJELOVANJU koja nerijetko ima za cilj OPRAVDATI VLASTITE GRIJEHE BOŽJOM VOLJOM ILI ČAK SOTONSKIM DJELOVANJEM (jer se često vlastita nemoć opravdava napastima). Time čovjek “POKRIVA SVOJU GOLOTINJU SMOKVINIM LIŠĆEM POPUT ADAMA”- zapravo, na ovaj način netko svoje nesposobnosti i nedostatak volje i želje da se nešto napravi opravdava Božjom voljom, a krivnju za grijeh prebacuje na neke “pokojne iz prošlosti” koji su donijeli “prokletstvo” u obitelj ili na samoga đavla. Ovakav čovjek postaje PASIVAN GLEDE PROMJENA SAMOGA SEBE (jer misli kako sam nije kriv za njedan svoj problem, a zapravo je kriv za sve svoje probleme) i najčeće sebe stavlja u poziciju “davatelja savjeta” drugima zbog svog velikog iskustva u vjeri. Tako se takvo ponašanje polako pretvara u jedan oblik fanatična ponašanja kojima se druge opterećuje i odbija ih se od Boga.

 

S druge strane, vjera se može shvatiti na način kako SE SAMO SVOJIM DJELIMA SPAŠAVA ČOVJEK. Ovakvo razmišljanje imali smo davno u prošlosti kod “pelagijanaca” koje možemo prepoznati i danas među nama u ljudima koji MISLE DA ĆE SVE ONI SAMI NAPRAVITI SA SVOJIH DESET PRSTIJU. I kada im ne polazi za rukom nešto, onda su krivi i Bog i čovjek. Zapravo, riječ je o nedostatku u vjeri, do kojeg se došlo prevelikim oslanjanjem na sebe.

 

U oba slučaja nailazimo na vjeru, ali jednu vjeru u njenim nesavršenim oblicima koji čovjeka mogu dovesti do potpunog otpada u vjeri, a da to on sam i ne shvati. To se nerijetko događa vjernicima. Otpadnu od prave vjere i od sakramenata i Crkve potanu im važniji razni “blagoslovi” ili čudni obredi koji nemaju veze sa Crkvom, ili im postane prioritet što oni sami mogu napraviti bez da se oslanjaju na ikoga. Stoga ćemo malo razmišljati o vjeri koju nalazimo oko sebe i koju možemo prepoznati u ovom kraljevskom službeniku.

 

VJERA ZAHTIJEVA RAZUMIJEVANJE: razum i vjera uvijek idu zajedno

 

Danas pred sobom imamo slučaj službenika koji krivo razumije kako ČOVJEKOVIM DJELOVANJEM MOŽE NJEGOV SIN OZDRAVITI. On traži da Isus dođe i napravi nešto s njegovim sinom; da ga dotakne, da nešto “petlja” oko njega, da napravi nekakav čudesan pokret kojim će ozdraviti sina. Drugim riječima, njegova vjera jest jedna VJERA KOJA VIŠE TRAŽI MAGIJU NEGO BOGA. Stoga ga Isus i kori: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” U njegovu slučaju ona je zasigurno PLOD NEZNANJA (kao i kod mnogih kršćana koji na sličan način doživljavaju vjeru).

 

Pitanje koje sebi možemo postaviti glede ovog: je li službenik imao vjeru dostatnu za ozdravljenje svoga sina? Odgovor je NIJE. Ipak, IMAO JE “NEKAKVU” VJERU. Ili možemo kazati imao je NESAVRŠENU VJERU. Netko bi mogao kazati kako ta vjera nema veze s Bogom. Naime, sve nesavršeno ne bi trebalo biti od Boga, jer kako se kaže u Ponovljenom Zakonu: “Djela Božja su savršena” (Pnz 32,4). Unatoč tome, takva vjera jest neka vjera koja čovjeka može dovesti do Boga i ona jest od Boga, ali njezina NESAVRŠENSTVA NISU PLOD BOŽJEG DJELOVANJA, već LJUDSKOG.

 

Često puta svjedočimo o ljudima koji su jako dobri, ali kada je u pitanu vjera u Boga djeluju malo “izgubljeni”. Na njihovu vjeru djelovale su VANJSKE OKOLNOSTI KOJE SU OBLIKOVALE NJIHOVO RAZMIŠLJANJE I ŽIVOTNE STAVOVE. U toj mjeri, takav čovjek traži Boga na način na koji može. Stoga, takva vjera jest nedostatna, ali jest vjera.

 

Netko će sada kazati kako takav čovjek ima problem sa Crkvom, sakramentima,... Ima, ali to ne znači kako nema vjere. U razmišljanju o ovom oslonit ćemo se na svetog Tomu Akvinskog koji za ovakve ljude kao obranu koristi naputke iz Glose o dijelu koji se odnosi na Poslanicu Korinćanima (1 Kor 13,2) gdje se govori o ovakvoj vjeri slijedećim riječima: “Vjera koja se daje bez ljubavi ipak je jedan dar od Boga, i kao takva ova vjera bez ljubavi je nesavršena. Zaključujemo, kako je ova nesavršena vjera dar od Boga.” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma II-II, q.6., a.2). Kada se govori o “ljubavi” onda se misli na MILOST BOŽJU KOJA DOLAZI PO SAKRAMENTIMA.

 

ČAK JE I NESAVRŠENA VJERA DAR OD BOGA

 

Sveti Toma u nastavku to objašanjava ovako: Nesavršenost vjere ne pripada njezinom bitku, već se vjera deformira zbog vanjskog utjecaja kako smo to izložili (II-II 4,4). Stoga, uzrok takve nesavršene vjere ne nalazi se u samoj vjeri, kako smo to već naveli (I 48,1 ad 2; I-II 18,5), već u Bogu. Zaključujemo kako je i nesavršena vjera DAR OD BOGA (isto.). Ovo nas navodi razmišljati o vjeri koju imaju mnogi danas- vjeri koja traži čuda kao POTVRDU ZBOG KOJE BI VJEROVALI. To jest vjera, ali nedorečena u svojim vjerovanjima. Njima ponavljamo Isusove riječi: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” i podsjećamo kako TREBAJU RASTI U VJERI.

 

 

 

Taj rast se ne postiže čudima. Čudima se Isus služio samo kako BI APOSTOLI I LJUDI POVJEROVALI, ali za rast vjere potrebno je nešto drugo. Sjetite se samo apostola: koliko su čuda oni samo vidjeli? Koliko su nevjerojatnih stvari doživjeli s Isusom? Unatoč svemu, nakon smrti na križu, prepali su se u nastojali su potpuno nestati iz javnog života. Čuda im nisu pomogla. I njihova je vjera bila NEDOSTATNA: prije svog javnog djelovanja trebali su VIDJETI ISUSA. Tražili su DOKAZ O SVEMU. Nevjerni Toma u tom je smislu samo sažetak nevjere sviju apostola.

 

 

 

Nakon Uskrsnuća i Uzašašća, primili su S NEBA DUHA SVETOGA- primili su DUHA, MILOST. I po BOŽJEM DJELOVANJU bili su osnaženi u vjeri: rasli su u vjeri pomoću Božjom, ali ovaj put su IMALI SIGURNOST DA JE BOG S NJIMA, i ta sigurnost NIJE DOLAZILA IZ NJIH I NIJE IM TREBALO DOKAZA O TOME, već je DOLAZILA OD BOGA.

 

 

 

Za bolje shvaćanje ove priče o vjeri, opet ćemo se poslužiti svetim Tomom Akvinskim: “Za VJERU je potrebno ispuniti dva uvjeta. Prvi: da postoji nešto u što će čovjek povjerovati; i to je potrebno kako bi se vjerovalo na jasan način o jasnim stvarima. Drugo: potreban je pristanak čovjeka da se vjeruje u ono što se vjreovati predlaže.

 

 

 

Kada je u pitanju prvi uvjet, potrebno je da VJERA DOĐE OD BOGA, jer istine vjere nadilaze ljudski um. Stoga nitko ne ulazi u kontemplaciju ako mu se to do Boga ne otkrije. Nekima se sve otkriva na način izravan od Boga, kao što je slučaj sa apostolima, prorocima; a drugima, Bog se otkriva preko propovijedanja vjere po onima koji od Njega poslani, što je u skladu s riječima Apostola (Pavla): Kako će čuti ako im se ne propovijeda? I kako će propovijedati ako nisu poslani? (Rm 10,15).

 

 

 

Kada je u pitanju drugi uvjet, što će reći PRISTANAK ČOVJEKA DA VJERUJE U ISTINE VJERE, može se razumjeti dvojaki uzrok. Jedan je da se u vjeri uvodi po VANJSKIM ČIMBENICIMA, kao što je neko ČUDO ili kao što je neko UVJERAVANJE od strane nekog ČOVJEKA. Ipak, nijedno od ovo dvoje nije dostatan uzrok za vjerovati, jer među onima koji vide neko čudo ili čuju neku propovijed, ima onih koji povjeruju i onih koji ne povjeruju. Zato je važno naglastiti kako postoji drugi NUTARNJI UZROK koji IZNUTRA POTIČE ČOVJEKA PRIHVATITI ISTINE VJERE. Slijedeći pelagijance,jedini uzrok svega jest čovjekov slobodni izbor, i zato oni kažu kako se vjera započinje u čovjeku, a nastavlja se (ili razvija) u Bogu koji nam predlaže u što vjerovati.

 

 

 

OVO JE POGREŠNO jer za pristati na istine vjere ČOVJEK SE IZDIŽE NAD SVOJOM PRIRODOM, a za takvo što potrebno je da U NJEMU POSTOJI JEDAN VRHUNARAVNI UZROK KOJI GA POTIČE VJEROVATI, A TAJ JE UZROK SAM BOG. Stoga velimo kako VJERA NA KOJU MI PRISTAJEMO VJEROVATI, DOLAZI OD BOGA, I SVOJ UZROK I POČETAK IMA U BOGU KOJI IZNUTRA SVOJOM MILOŠĆU POTIČE ČOVJEKA VJEROVATI.” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma II-II, q.6., a.1).

 

 

 

VJERA JE DAR KOJI SE TREBA KORISTITI: dar od Boga i čovjekovo djelovanje

 

Vjera je dar od Boga i istovremeno zahtijeva čovjekovo sudjelovanje. Nekada je naše su-djelovanje manjkavo i puno nedostataka. Stoga nam se događa što i ovom službeniku da tražimo čuda i dokaze za vjerovati. Kako izbjeći zamke koje nam mogu oslabiti vjeru?

 

 

 

Prije svega valja nam MOLITI kao što je to činio ovaj kraljevski službenik. Imao je nesavršenu vjeru, ali je MOLIO i dobio je. Njegova vjera bila je potaknuta LJUBAVLJU, stoga se tako treba i poanašati. To je druga stvar koja se tiče ŽIVOTA U VJERI BEZ KOJEG NEMA SU-DJELOVANJA ČOVJEKA: potrebno je ŽIVJETI ONA NAČELA I VRIJEDNOSTI KOJA ISTJEČU IZ VJERE.

 

 

 

Nadalje, kada su u životu prisutni i molitva i primjereno ponašanje, valja se OSLONITI NA BOGA DA ĆE SVE NAŠE NAPORE OPLEMENITI I DA ĆE NAS SVOJOM PROVIDNOŠĆU VODITI KROZ ŽIVOT. To znači VJEROVATI kako će onda kada sve napravimo dobro ili s ispravnim nakanama, sam Bog “pročistiti” putove pred nama u onim stvarima koje sami nismo u stanju. To znači RADITI I ŽIVJETI S PUNO OPTIMIZMA VJERUJUĆI KAKO BOG SVE OKREĆE NA DOBRO PA I ONE SITUACIJE KOJE NAMA IZGLEDAJU POSVE BEZNADEŽNE.

 

 

 

Ovo sve nas vodi k tome da je potrebno STALNO I ČESTO PRISTUPATI SAKRAMENTIMA. Prije svega onom sakramentu u kojem je BOG OSTAVIO SAMOGA SEBE: Svetoj Pričesti. Bog nam je sbe ostavio kako bi nam ovaj IZVOR ŽIVA NEBESKOG NADAHNUĆA BIO NADOHVAT RUKE. Čitali smo kako sveti Toma pojašanjava vjeru (čak i posve nesavršenu, neoblikovanu) kao DAR OD BOGA.

 

 

 

Ovo primanje ide za tim da jačamo i krijepimo svoj odnos s Bogom, tako da lakše PRISTAJEMO PONAŠATI SE SLIJEDEĆI POTICAJE OD BOGA: TO SU ONI POTICAJI U DUŠI KOJI NAS DOVODE DO TOGA DA ŽIVIMO SVOJA VJERSKA UVJERENJA. Ti nadnaravni poticaji dolaze po MILOSTI, A SAKRAMENTI SU SIGURNA IZVOR TE MILOSTI. U sakramentima se isključuje bilo kakva mogućnost čovjekova djelovanja (magije, ako baš hoćete), kao što je to slučaj kod raznih oblika pobožnosti koja često otvaraju sumnje u ispravnost i dovode li vjernika doista do Boga.

 

 

 

NEKADA TREBA MOLITI I ZA ČUDA

 

Nekada je potrebno i tražiti čuda. Bog zapravo stalno radi ČUDA S VAMA i najčešće ih i ne vidite. Čudo obitelji, čudo prijatelja, čudo svih lijepih stvari koje imamo u životu,... Nama to naravno nije dovoljno pa tražimo još. Hoćemo imati savršeno zdravlje, ali nas ne zanima savršena vjera. Hoćemo imati savršen posao, ali nas ne zanima savršena ljudskost. Hoćemo imati savršene prijatelje, ali nas ne zanimaju neprijatelji za koje bismo trebali moliti. Želimo savršenstvo u svemu i pri tom često ne vidimo što je bitno za naše spasenje.

 

 

 

Možda je potrebna bolest da ti promijeniš stavove o životu i da se stvarno okreneš Bogu? Možda je potreban loš posao ili još lošiji gazda koji te zapošljava kako bi shvatio vlastite greške na tuđim greškama? Možda ti je potreban takav čovjek da ti postaneš pravedniji? Možda ti treba jedan neprijatelj za kojeg ćeš moliti kako bi se usavršio u molitivi i opraštanju umjesto da kukaš i kudiš drugoga? Možda ti je taj neprijatelj baš jedno “čudo Božje” po kojem se više mijenjaš i ozdravljaš u duši nego da te je sam Isus dotakao i ozdravio sve tvoje tjelesne bolesti? Možda te Isus preko tih neugodnosti stalno dotiče a da ti to nemaš pojma? Možda tvoja vjera i nije tako jaka kao što ti se čini? Možda je nesavršena i potreban joj je jedan drugačiji poticaj od čuda? Možda tebi ne treba neko spektakularno čudo, već samo slušati malo više ljude kojima si okružen i iz njihovih riječi i gesta bi mogao razabrati što ti Bog polako stavlja na tvoj životni put? Možda ti ne treba čudo, već slušati savjet koji ti baš i ne godi, a u svom srcu znaš kako je ispravan? Možda ti treba malo poniznosti koje će doći po poniženju koje te neće uništiti već će ti otvoriti oči da bolje vidiš svoje stanje?