Iv 5, 1-3a.5-16

 

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih.

 

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.

 

Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!« On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: 'Uzmi svoju postelju i hodi!'« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: 'Uzmi i hodi?'« No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! 'Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

 

 

 

MJESTO RADNJE-MJESTO MILOSRĐA

 

Današnja scena smješta nas kod Ovčjih vrata u čijoj je blizini bio bazen nazvan Bethzata. Ovčja vrata (ili Probatika, zbog grčke riječi probata- ovca) služila su za progon stoke koja je bila namijenjena žrtvovanju. Zbog blizine Ovčijh vrata I bazen se nazivao često istim imenom (Probatika).

 

 

 

Bazen je u obliku trapeza, izdubljen u stijeni i pronađen je iskapanjem tek krajem XIX. stoljeća. Peti je trijem bio neuobičajen i nije ga se moglo odmah pronaći. Tek naknadnim iskapanjima pronađen je jedan popriječni trijem (peti) koji je dijelio bazen na dva dijela, pa sa velikom sigurnošću možemo kazati kako nam je poznato mjesto ovog bazena.

 

 

 

Sama riječ BETHZATA prevodi se kao KUĆA MILOSRĐA. Starija vezija Biblije (Siksto- Klementinova) otkriva nam čemu je bazen služio. U jednom njenom dijelu stoji kako su svi bolesnici čekali da se uzbiba voda, jer je u tom trenutku anđeo Gospodnji silazio nad vode I prvi koji bi se okupao u bazenu, izliječen bi bio od bilo koje bolesti. Neovulgata, novi prijevod Bibilje, ispušta ovaj dio prijevoda ostavljajući nam samo ovo što čitamo u današnjem evanđelju.

 

 

 

ISUS SE POISTOVJETIO S BOGOM U DJELOVANJU: Sudac koji sudi milosrđem

 

Ovo je izliječenje jedno u nizu onih koje Isus čini u SUBOTU kada je Židovima zabranjeno raditi bilo koji posao. Mojsijev je Zakon obilježio subotu kao dan za tjedni odmor u kojem se IMITIRA BOŽJE DJELOVANJE U STVARANJU. Pa, ako Bog subotom “odmara”, onda se I čovjek tako treba ponašati. Podsjećam Vas kako I mi katolici imamo usađenu potrebu imitiranja Boga. Ipak ono se usmjerava DJELIMA LJUBAVI, ŽRTVI, MILOSRĐU.

 

 

 

Sveti Toma Akvinski odbacuje ovo razmišljanje Židova po kojem se “Bog odmara”: “Židovi, želeći oponašati Gospodina u svemu, nisu ništa radili subotom, pa ispada kao da Bog subotom apsolutno ništa ne radi. Istina je kako je pri stvaranju svijeta zaustavio stvaranje u subotnji dan, ali nije time prestao djelovati... Bog je uzrok sviju stvari na način da u svim stvarima postoji kao njihov uzrok, pa kada bi u jednom trenutku Bog pretao djelovati svojom moći, sve ono što u prirodi nalazimo u hipu bi prestalo postojati” (Super Evangelium Ioannis, ad loc.). Stoga Isus I govori: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5,17), ukazaujući pri tom na Boga kao svoga Oca.

 

 

 

Ovo je za Židove bilo svetogrđe jer je sebe Isus povezao s Bogom. Židovi su u Božjem djelovanju ipak radili jednu suptilnu razliku. Naime, razdjeljivali su djelovanje Boga u djelu stvaranja od onog koje ima doći i uspostaviti konačnu pravednost (Posljednji sud). Tako su razmišljali o (istom) Bogu kao Stvoritelju i kao o Sucu. Prema Židovskom razmišljanju, kao Stvoritelj, Bog je prestao djelovati; no kao Sudac, tek će očitovati svoje djelovanje po ljudima u Posljednjem danu. Isus se u ovom činu poistovjerio sa Bogom- Sucem koji svoje djelovanje očituje na ljudima.

 

 

 

Židovi su svoje djelovanje stavili u kontekst oponašanja Boga Stvoritelja, pa su počivali subotom. No Isus se IZDIŽE IZNAD SUBOTE, pokazuje svojim djelovanjem na jednu PRAVEDNOST koja nadilazi razmišljanje Židova, pokazuje ne jednu MILOSRDNU PRAVDU koja se stavlja IZNAD ZAKONA, a to smije učiniti samo BOG. Zato Židovi gledaju smaknuti Isusa.

 

 

 

Isus opovrgava njihovo shvaćanje Boga I daje ima do znanja da Bog uvijek djeluje, pa I subotom. Njegovo se milosrđe ne može ugasiti u subotnji dan. Stoga je I ovaj propis o suboti bezsmislen, jer ne može odgovoriti u svemu na zahtjeve ljubavi prema bližnjemu.

 

 

 

STRPLJIVOST U NEVOLJAMA: boriti se za krijeposti ustrajno- rezultati ne doalze preko noći

 

Pogledajmo malo sada I čovjeka koji BOLUJE TRIDESET I OSAM GODINA. On uporno čeka I nada se kako će se pojaviti netko tko će mu pomoći doći do bazena kada se voda uzbiba kako bi ozdravio. Trideset i osam godina čekanja!!! Koje li strpljivosti, upornosti i optimizma!

 

 

 

Od ovog jadnog čovjeka trebmo se učiti kako se NIKADA NE SMIJEMO PRESTATI BORITI SA VLASTITIM NESAVRŠENOSTIMA, TE KAKO U TOJ BORBI TREBAMO IMATI STRPLJENJA. Najprije trebamo shvatiti kako ovom BORBOM PROTIV SVOJIH NESAVRŠENOSTI pokazujemo kako VOLIMO BOGA OD KOJEG OČEKUJEMO POMOĆ U BORBI. Budući da je bolest ovog čovjeka zapravo slika naših grijeha, razumijemo kako Bog od nas traži da se borimo protiv grijeha, protiv mana naše naravi. Želi da se borimo i da tu borbu stalno započinjemo.

 

 

 

Sveti Ivan Zlatousti to komentira ovako: “Gospodin se nije obratio oduzetom da bi od njega čuo odgovor- bilo je to nepotrebno- nego da svima pokaže ustrajnost čovjeka koji je trideset i osam godina, bez odustajanja, uporno čekao ozdravljenje” (Homilije na Ivanovo evanđelje, 36.). Lako je moguće da Bog I od nas zahtijeva jednu dugu borbu sa vlastitim nedostatcima. Zahtijeva jer želi da se ti nedostaci potpuno iskorijene, pa u tome želi temeljitost. Bog NE TRAŽI POVRŠAN PRISTUP U BORBI ZA VLASTITU DUŠU- takav pristup vodi do odustajanja od borbe I lako zanemaruje nedostatke ili se navikava na nijh. Bog želi USTRAJNOST U BORBI I POSTOJANOST U NADI DA ĆE BORBA ZAVRŠITI USPJEHOM. Ustrajnost i postojanost u borbi zahtijevaju STRPLJIVOST!

 

 

 

Bolesnik je trideset i osam godina čekao čas ozdravljenja! Treba ga slijediti u njegovoj strpljivosti, I ne postati pri tom poput onih kršćana koji nakon brojnih borbi padaju I govore kako nemaju snage za daljnje borbe, premda im je pomoć na dohvat ruke- u molitvi, u sakramentima.

 

 

 

Kada je riječ o strpljivosti koju moramo imati u borbi sa nedostatcima, onda ta strpljivost mora biti usmjerena NAMA I BLIŽNJIMA. Što se nas samih tiče, bez strpljivosti u borbi sa manama i grijesima, nikada nećemo rasti u krijepostima. Krijeposti NE DOLAZE PREKO NOĆI NEGO SE STJEČU UPORNIM RADOM NA SEBI. “Treba trpjeti, strpljivo, vlastitu nesavršenost, čineći MIRNA SRCA sve što možemo da bismo napredovali. Čekajmo strpljivo dakle, na naš duhovni napredak, bez obzira što smo svjesni da smo premalo učinili u prošlosti, nastojmo s ustrajnošću učiniti više u budućnosti” (J. Tissot, El arte de aprovechar nuestras faltas; Umjetnost izvlačenja koristi iz naših grešaka).

 

 

 

ZAŠTO SE BORITI? Rasti u poniznosti, krijepostima, te u ljubavi spram Bogai bližnjih

 

Borba nas upoznaje sa našim nedostatcima pa nas spoznaja o vlastitim greškama treba učiniti poniznijim i osjetljivijim na potrebe drugih čije bismo greške trebali prihvaćati s više razumijevanja.Moguće je da će Gospodin tražiti od nas takvu borbu tijekom dugog razdoblja, možda trideset i osam godina, da bismo rasli u određenoj krjeposti ili prevladali ono što je negativno u našem nutarnjem životu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-178.). Jedan poznati duhovni autor ukazao je na važnost “STRPLJENJA SA VLASTITIM MANAMA, ističući kako treba razviti VJEŠTINU IZVLAČENJA KORISTI IZ VLASTITIH NEDOSTATAKA” (J. Tissot, El arte de aprovechar nuestras faltas; Umjetnost izvlačenja koristi iz naših grešaka). Potrebno je najprije izgrađivati ispravan odnos prema sebi samome kako bismo shvatili tko smo i što smo i kako ne bismo gajili krivu sliku o sebi koja nas može odvesti u grijeh.

 

 

 

Najprije na sebi shvaćamo kako nedostatci nisu bitni, već nastojanje da ih se riješi. Pri tom rastemo u poniznosti, jer valja najprije sebi kazati ono što griješimo. Dakle, prije sebi, nego drugim, valja spočitati nešto. Nakon toga, u pravilu shvaćamo i svoju želju da se popravimo, jednako kao što shvaćamo koliko je važnija KOREKCIJA OD NEDOSTATKA. U tom smislu bi se trebao mijenjati i naš odnos prema drugim ljudima.

 

 

 

Valja nam uvažavati nedostatke drugih kako ne bismo kritizirali bezrazložno ljude umjesto da ih potičemo na rast u krjepostima. Naime, imajući razumijevanja za sebe, bolje ćemo uvažavati druge u njihovim manama i naći načina za ukazati na pogreške. Sveti Ivan Zlatousti savjetuje: “Nastavi opominjati i savjetovati I nekoj se u tome ulijeniti. Uvijek budi ljubazan i pristojan. Nisi li primjetio koliko često slikari brišu svoje poteze i povlače nove, nastojeći naslikati neko lijepo lice? Ne dopusti da slikari budu bolji od tebe! Jer ako oni ulažu toliko truda u oblikovanje vanjskog izgleda, koliko je veći razlog da se potrudimo oblikovati dušu, nastojeći je dovesti do savršenstva” (Homilije na Matejevo evanđelje, 30.).

 

 

 

Moramo računati kako će i drugi imati mana baš kao što ih imamo i mi. Nekada su upravo te mane drugih jedno dobro “ogledalo” u kojem možemo vidjeti sebe i svoje greške. Stoga ne bi trebalo biti nestrpljiv od drugih i od njih samih zahtijevati nešto “preko noći”, a prema sebi gajiti strpljivost. Nestrpljivost dovodi do neprijateljstava, vidi se po nestrpljivosti naše nerazumijevanje drugih, a time nedostatak poniznosti i ljubavi. “Trpi strpljivo nedotatke i slabosti drugih imajući uvijek pred svojim očima vlastitu bijedu zbog koje bi ti sam trebao imati razumijevanja za druge” (J. PECCI, Leon Xlll, Vježbe u poniznosti, 22).

 

 

 

(...) ova STRPLJIVOST neka bude pokretač našeg razumijevanja za druge, uvjereni da duše poput dobra vina postaju bolje s vremenom” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Prijatelji Božji,78). Slika dobra vina koje s vremenom postaje bolje dobro oslikava koristi našeg strpljenja sa svima: s vremenom se osjećaju velika poboljšanja u našoj duši: strpljivost nam služi kako bismo rasli u PONIZNOSTI, KRIJEPOSTIMA I LJUBAVI PREMA BOGU, ali i da bismo drugima postali primjerom kako se strpljivošću može sve postići.

 

 

 

Poniznost je nužna stvar za naš kršćanski rast koja nam najčešće nedostaje i najčešće ne vidimo kako nam nedostaje. Ona je potrebna za razumijevanje potreba i nedostataka drugih ljudi. Potrebna nam j ei kako druge ne bismo zbog njihovih nedostataka smatrali “nižim bićima” ili se umislili kako smo posebni. Ova krjepost pomaže nam prepozanti svoje greške u tuđima.

 

 

 

Ova je krjepost temelj svih ostalih krjeposti i kao takva otvara put pravoj bratskoj ljubavi i ljubavi spram Boga. Razumijevanje za tuđe slabosti pokazuje koliko imamo ljubavi u sebi, a razumijevanje se ne iskazuje bez strpljenja. Tako zapravo ljubav treba biti pokretač naše strpljivosti, a strpljivost u borbi sa svojim i tuđim nedostatcima rezultira većom ljubavlju.

 

 

 

OPONAŠATI BOGA U STRPLJENJU I LJUBAVI

 

Tko može pojasniti ono što čini ljubav božja? Tko može opisati njezinu ljepotu? Ljubav nas uzdiže do nezamislivih visina. Sjedinjuje nas s Bogom, pokriva mnoštvo grijeha, ljubav može sve, i sve podupire strpljivošću; u njoj ne postoji ništa što se uzvisuje i ništa što druge zanemaruje; ljubav ne dopušta podjele, ne promiče razdore, nego radi na zajedništvu; ljubav nalazi svoje savršenstvo u izbranim od Boga, i bez nje ništa nije važno u očima Božjim” (Sveti Klement, Polsanica Korinćanima).

 

 

 

BOG JE STRPLJIV, kako s nama tako I sa drugim ljudima. “Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” (2Pt 3,9). Petar pojašanjava kako nam BOG SVOJIM STRPLJENJEM DAJE VREMENA I PROSTORA DA PROMIJENIMO SVOJE NEDOSTATKE, da pokušajmo oponašati Njega u tome. Želi da mu u strpljenju u nevoljama, strpljenju sa drugim ljudima i sa samima sobom, oponašamo i Njegova Sina. I ne samo to već to STRPLJENJE koje redovito podrazumijeva i TRPLJENJE SA STRANE ONOGA KOJI JE STRPLJIV, prikažemo u MOLITVAMA ZA DRUGE.

 

 

 

Ovo moje strpljenje, sjedinjeno sa zaslugama pregorke Muke Gospodinove (…) otpustit će moje kazne koje bi trebao trpjeti u čistilištu, i zahvaljujući božjoj dobroti, uvećat će moju nagradu u Nebu” (Sveti Thomas Moore, Pismo napisano iz zatvora svojoj kćeri Margaret). Ovaj sveti čovjek koji je trpio puno i bio strpljiv u svojoj nevolji shvatio je kako sjedinivši svoje patnje s GOSPODINOVIM PATNJAMA U MOLITVI, može iz svoga trpljenja izvući veliku korist za sebe u Nebu. Mi često gubimo iz vida ovaj spasenjski element strpljenja sa sobom i sa drugima: ne svhaćamo strpljivost kao nužno sredstvo trpljenja, jer ni trpljenje ne znamo prikazati u molitvama za nekoga i sjediniti se tako sa Gospodinom u njegovoj Muci, kako bismo sami po trpljenju dobili nagradu u Nebu. Sveti Thomas Moore je trpio NE ZATO ŠTO JE MORAO, jer se i njemu otvarala prigoda da odustane od svoje vjere i spasi život, već je TRPIO JER JE TO ČINIO I NJEGOV GOSPODIN. TRPIO JE PO UZORU NA ISUSA KRISTA. I u tom trpljenju iskazao je nevjerojatno strpljenje sa svojim progoniteljima koje ničim nije osudio. Upravo suprotno, molio je za njih.

 

 

 

STRPLJENJEM SE RASTE U NADI

 

Kada čovjek ima strpljenja polako raste u krjeposti NADE koja ga potiče razmišljati kako ĆE SVE BITI U REDU NAKON ŠTO NEVOLJE MINU i kako te nevolje nisu tu da bi nas uništile već da bi nam pomogle u duhovnom rastu i suobličavanju s Bogom. “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, (4) postojanost STRPLJIVOŠĆU, STRPLJIVOST nadom. (5) Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rm 5,2-5). Ovaj tekst iz Poslanice Rimljanima jasno govori kako nekada NEVOLJA biva izvorom nove snage i novih milosti za nas.

 

 

 

U originalu Neovulgatina prijevoda, stoji kako POSTOJANOST U NEVOLJAMA RAĐA STRPLJIVOŠĆU (u našim prijevodima naći ćete izraz “prokušanost”). Ta strpljivost je očito potrebna kako se ne bi izgubila NADA, a nada je jedna vrhunaravna vrlina koja nam postaje motorom za život u nevoljama jer nas upravlja “gledati” unaprijed u neka rješenja koja su pozitivna i koja su nam dohvatljiva.

 

 

 

Budimo ustrajni u borbi sa svojim nedostacima, a strpljivi sa drugim ljudima kako bi I oni imali vremena uočiti vlastite I ući u borbu s njima. Više od svega, ovakav će nam stav donijeti VELIKO POUZDANJE U BOGA OD ČEGA ĆEMO U KONAČNICI BAŠTINITI MIR. “Neka te NE UZNEMIRAVA ništa, jer sve prolazi, samo se Bog ne mijenja, STRPLJIVOŠĆU SE SVE MOŽE; onaj koji Boga ima, njemu ne nedostaje ništa; DOVOLJAN MU JE SAMO BOG” (Sveta TEREZA VELIKA, Poesías Vl, p. 1123).”

 

 

 

BITI STRPLJIV U BORBI: put do vlastitog spasenja

 

Često nam se događa, a da to i ne znamo kako nas Gospodin kuje u strpoljivosti. Bez strpljivosti, mogli smo nadam se shvatiti, teško je da ćemo imati razumijevanja za druge ljude. Bez razumijevanja nema ni ljubavi, nema opraštanja, nema ispravnog kršćanskog odnosa prema bližnjema.

 

 

 

Ovo dakako isključuje ispravan odnos i prema Bogu. A razoriti odnos s Bogom je propast za čovjeka. Upravo to jest pravi razlog zbog kojeg nas Gospodin poučava na suptilan način STRPLJENJU I USTRAJNOSTI U SVAKODNEVNIM BORBAMA I NEVOLJAMA.

 

 

 

Htio bih progovoriti o jednom dijeu te borbe koji nas često dovodi DO GUBITKA NADE DA JE MOGUĆE NEŠTO NAPRAVITI. Naime, često se ispovijedamo i često to činimo ispovijedajući stalno iste grijehe. Gledajući na to iz perspektive čovjeka KOJI SE BORI, a ne lijenčine koji ne radi ništa sa sobom, postavljamo pitanje: zašto Bog, takvom čovjeku koji se bori svim srcem za svoje spasenje, dopušta da “potone” svako malo u svojim, nekada banalnim greškama? Zašto mu ne pomogne odmah i izbriše mu te grijehe koje stalno ponavlja?

 

 

 

Počet ćemo razmišljanje od točke da čovjek ŽELI UKLONITI NEKI GRIJEH koji ga muči i želi rasti u krijepostima. Ta želja govori kako je riječ o ČOVJEKU KOJI GAJI KRIJEPOST NADE U SEBI, pa čovjeka treba hrabriti u toj borbi sa sobom kako bi ustrajao i ne bi popustio. Prva stvar koja se baštini iz ove borbe jest STRPLJIVOST SA SAMIM SOBOM I USTRAJNOST U BORBI.

 

 

 

Druga stvar je vezana uz KRIJEPOSTI uopće. Naime, jedna krijepost nikada ne ide sama sa sobom. Tamo gdje čovejk postigne jednu krijepost, sigurno postoje i sve druge. Stoga, ovo “padanje” u isti grijeh, Bog dopušta kako bi se ČOVJEK BRUSIO poput dragog kamena. Obično je riječ o malim stvarima koje su nevidljive očima drugih ljudi, baš kao i kod draguljara koji vidi nedotatke na kamenu kojeg ne vide drugi ljudi. Na taj način, Bog odabire mjesto (grijeh) za borbu koju bi trebao voditi ovaj čovjek, i sigurno je to bolje i lakše mjesto nego bi to sam čovjek odabrao. Bog odabire grijeh s kojim se čovjek MOŽE BORITI I NA KOJEM MOŽE JAČATI. Jedan trener neće odrediti da radite vježbe koje NE MOŽETE SVLADATI, već one koje MOŽETE SVLADATI, ALI MORATE ULOŽITI NAPOR U SVLADAVANJE.

 

 

 

Ovaj dio priče možemo razumjeti i ovako. Nekada se ljudi lako uzohole i pomisle kako su bezgrešni jer su uspješni u borbama sa grijehom. Tako nas nekada i jedno ispravno i “borbeno” kršćanstvo može dovesti do oholosti i bahatosti pomislimo li kako smo bolji od drugih. Sjetite se samo farizeja i carinika koji su molili u sinagogi, gdje je farizej (vjernik) oholo vrijeđao u molitvi carinika (griješnika).

 

 

 

Bog dakle dopušta poput mudra liječnika da nam se OTVORI RANA NA STAROM GRIJEHU, kako bi SE BOLJE OČISTILA. Tako će možda biti potrebno puno “otvaranja” iste rane, dokle se god ona ne očisti. Ovo nas ponovno “čišćenje rane” ujedno vraća u stvarnost: shvaćamo kako smo grešni i ranjivi poput drugih ljudi, kako nismo ni bolji ni gori od drugih. To nas stavlja u položaj u kojem se ne izdižemo iznad drugih, ali ni u kojem nećemo gubiti svoje kršćansko dostojanstvo.

 

 

 

BOG ISKAZUJE MILOSRĐE: On je milosrdni Sudac

 

Sve ovo nas stavlja u položaj UZETA ČOVJEKA koji sjedi na Ovčjim vratim i možda čeka triseset i osam godina kako bi mu prišao netko i iskazao mu MILOSRĐE na mjestu koje se zove BETHZATA, a prijevodi se kao KUĆA MILOSRĐA. To mislorđe uvijek dobivamo od Gospodina koji nas uči kako onome koji se STRPLJIVO BORI ZA SVOJU DUŠU, koji USTRAJAVA u žviotu u vjeri, Bog dolazi i unatoč vlastitim grijesima iskazuje MILOSRĐE.

 

 

 

Bog ne gleda tko je sagriješio, već ga zanima ŽELJA DA SE SPASIMO i u kojoj mjeri tu želju iskazujemo. Pogledajte uzetoga: on je imao želju, ali nije imao ni najmanju mogućnost da je izrazi svojim djelima. Ostalo mu je samo STRPLJENJE U SRCU po kojem je Bog tu želju prepoznao.