ZAŠTO JE SVETA MISA NAJVEĆA SMETNJA ĐAVLU?

 

 

Gledajući na svetu Misu izdaleka, može se nekome neupućenome čiinti kako je tu riječ o nekom obredu koji podrazumijeva čudno ponašanje I oblačenje svećenika koji evocira uspomenu na nešto što je davno prošlo. No kada se poznaje stvarnost Mise na dublji način, lako se shvaća zašto Đavao čini sve da taj sveti obred obezvrijedi u očima ljudi.

 

 

GRIJEH

 

Naše ćemo razmišljanje početi sa GRIJEHOM. Grijeh je ČIN KOJI NAPRAVI ČOVJEK, a to znači da je I grijeh plod ljudske slobode. Najprije razlučimo GRIJEH OD GREŠAKA koje činimo. Zapravo poslužit ćemo se greškama I krivim odlukama za shvatiti bolje korijen grijeha.

 

Čineći nešto pogrešno u životu ne znači kako smo sagriješili. Na greške utječe niz čimbenika I napraviti grešku ne znači uvijek počiniti grijeh. Možemo naime napraviti nešto dobro, ali za nas pogrešno. Govorimo tada o KRIVOJ ODLUCI koja je donesena u POTPUNOJ SLOBODI DONOSITELJA ODLUKE. Tada nam nitko nije kriv za naše greške. Jasno je kako smo odluku donijeli mi I mi snosimo odgovornost za pogrešku. No često pokušavamo opravdati sebe I svoje pogreške premda smo svjesni kako je odluka bila naša. Bez obzira na okolnosti, ODLUKU SMO DONIJELI MI I SVE POSLJEDICE MORAMO SNOSITI MI. Jesmo li mogli donijeti drugačiju odluku? Jesmo, naravno da jesmo! To znači da teret pogreške leži u našoj SLOBODI ODLUČIVANJA.

 

Ključ za razumijevanje grijeha leži u toj SLOBODI ČOVJEKA DA UČINI NEŠTO. Kada se počini grijeh, onda to u sebi UVIJEK podrazumijeva jednu POGREŠNU ODLUKU. Čineći grijeh, odluka nam se može činiti ispravna, ali u pravilu bivamo PREVARENI I NAPASNIK NAM NEKO ZLO OMOTA U PAKET DOBRA, tako da najprije vidimo neko dobro bez mogućnosti sagledavanja posljedica koje ostaju skrivene, a koje su štetne I grešne. TO ŠTO SMO NAPASTOVANI NI U ČEMU NAS NE OPRAVDAVA, jer bez obzira na napast mi uvijek imamo otvorenu drugu mogućnost- možemo se odlučiti za drugu, ispravnu stvar. Grijeh je NAŠ I SAMO NAŠ. On je plod neke NAŠE ODLUKE. Stoga govorimo kako u korijenu grijeha stoji naš SLOBODAN PRISTANAK NA NEŠTO. Možemo to izraziti I drugačije: SLOBODAN PRISTANAK za učiniti neki grijeh, znači ŽELJETI UČINITI TO.

 

 

SLOBODA KAO KLJUČ ZA RAZUMIJEVANJE GRIJEHA

 

Može li se dogoditi da sagriješimo, a ne želimo? Može, ali nas to ne lišava odgovornosti počinjena čina. Pogledajmo to preko jednog ekstremnog slučaja: netko jednom zarobljeniku kaže da ubije drugog zarobljenika kako bi spasio svoj život. Što će učiniti? Netko će opravdati taj čin I kazat će kako je njegovo djelovanje bilo uvjetovano I čovjek nije bio slobodan! No, je li to baš tako? Taj je čovjek BIO SLOBODAN: bio je slobodan za ubiti koliko I za žrtvovati svoj život!

 

U tom smislu, cilj djelovanja Sotone je LJUDSKA SLOBODA KOJA NAS VODI PREMA NEČEM ŠTO ŽELIMO. U slučaju grijeha, događa nam se da ŽELIMO STVARI KOJE NAS ODVODE OD BOGA. Kako bi to I postigao, Đavao- OTAC LAŽI, uvijek pokušava NEKO ZLO PREDSTAVITI ČOVJEKU KAO NEKO DOBRO KOJE SE LAKO POSTIŽE (lakše je drugoga ubiti nego sebe žrtvovati).

 

Čovjek po svojem biću ŽELI SAMO DOBRO I U SVEMU ŠTO RADI ZANIMA GA SAMO ONO ŠTO JE DOBRO. Stoga, kada Sotona uspije prevariti čovjeka I zlo mu predstaviti kao dobro koje mu je nadohvat ruke, čovjek upada u zamku I počini grijeh. Sotona želi da MI SVOJU SLOBODU USMJERIMO KRIVIM STVARIMA koje će nas vezati uz sebe I tako zarobiti da ih se nećemo moći lišiti, A ISTOVREMENO ĆE NAS ODVUĆI OD BOGA.

 

Tko je kriv za grijeh: čovjek ili Đavao? Deifnitivno- čovjek. Mogao je I ne počiniti to što je napravio, jer u životu NIKADA ISPRED SEBE NEMAMO SAMO JEDNU OPCIJU. SLOBODA ČOVJEKA JE TAKVA DA UVIJEK IMA “IZLAZ IZ SITUACIJE”. Tako je I sa grijehom.

 

No, Sotona je lukav I ne zaustavlja se samo na tome da zlo maskira u dobro, već I da to ZLO UČINI TAKO POŽELJNIM ČOVJEKU, DA SE JADNIKU ŽIVOT ČINI NEZAMISLIVIM BEZ ONOGA ŠTO ON ŽELI. Prihvaćajući zlo na takav način, ČOVJEK SE VEZUJE UZ NJEGA I zapravo postaje robom vlastitih želja koje žudi ostvariti. Zapravo ŽELJE ZAVEŽU ČOVJEKA I UMJESTO DA SE REALIZIRA U SLOBODI, ČOVJEK POSTAJE ROBOM GREŠNIH NAVIKA.

 

 

SVETA MISA KAO IZRIČAJ KRISTOVE SLOBODE

 

Sada se malo okrenimo svetoj misi. Sveta Misa, u sebi jest ŽRTVA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA. Usporedimo li ovu riječ “žrtva” sa primjerom kojeg smo naveli (ubiti da bi spasio život ili žrtvovati sebe), shvatit ćemo kako je ta ŽRTVA NA KRIŽU NAJLJEPŠI I NAJSNAŽIJI PRIMJER KAKO SE “KORISTI” SLOBODA. Krist je mogao odbiti odlazak na Križ? Dakako da je mogao, ali nije. On je SVOJEVOLJNO ŽRTVOVAO SEBE RADI NAS.

 

Za shvatiti smisao ove žrtve, valja nam se vratiti u prošlost, u vrijeme kada su vladali robovlasnički odnosi. ROB NIJE BIO SLOBODAN I NIJE MOGAO ODLUČIVATI ZA SEBE. Njegovo je postupanje bilo UVJETOVANO gospodarevim odlukama- gospodar je usmjeravao ponašanje roba.

 

Sada se prisjetimo priče o grijehu u kojem čovjek koji se vezuje uz grijeh postaje “ROBOM” tog grijeha, jer njegovo donošenje odluka biva uvjetovano VEZOM SA GRIJEHOM. Time se ne umanjuje sloboda čovjeka, već ga se NAVEZUJE ČVRŠĆE UZ NEKO ZLO. Takav čovjek biva vođen GREŠNIM NAVIKAMA I SVOJU SLOBODU USMJERAVA KRIVIM STVARIMA. Premda nije izgubio svoju slobodu, ponaša se kao ROB, ZAROBLJENIK GRIJEHA. Ponavljam, taj isti “zarobljenik” uvijek IMA MOGUĆNOST DONIJETI DRUGAČIJU ODLUKU.

 

Na koji način se čovjek vezuje uz grijeh? Onaj koji počini grijeh uvijek zauzvrat dobiva nešto: netko dobiva komadić zadovoljstva, naslade, netko bogatstvo, slavu, moć, netko dobiva vlast nad drugim ljudima,... Bilo kako bilo, to što se DOBIVA GRIJEHOM IMA SVOJU CIJENU. Zapravo GRIJEHOM SE NE DOBIVA NIŠTA, VEĆ SE GRIJEH NAPLAĆUJE. Koja je dakle CIJENA GRIJEHA? Cijena grijeha je ista kao I kod svakog ROPSTVA: CIJENA GRIJEHA JE ŽIVOT! Onaj koji počini grijeh, barem u jednom trenutku svog života bio je sprema žrtvovati svoje poštenje, dobar glas, tijelo, možda prijateljstvo druge osobe,... Počiniti grijeh uvijek znači VEZATI ŽIVOT UZ NEŠTO NEPRIMJERENO ČOVJEKU- ZAROBITI SVOJ ŽIVOT- ŽRTVOVATI SVOJ ŽIVOT GRIJEHU!

 

Kako RASKINUTI TU VEZU S GRIJEHOM? Kao iz svakog drugog ropstva ili zarobljeništva, jako je teško vlastitim snagama povratiti onu slobodu koju smo imali prije grijeha. Potreban nam je NETKO DRUGI, netko tko će nam RASKINUTI VEZE S GRIJEHOM, TKO ĆE PLATITI OTKUPNINU ZA ROPSTVO U KOJE SMO UPALI po svojoj slobodi. Rekosmo, ŽIVOT JE CIJENA KOJOM SE PLAĆA GRIJEH, stoga je potrebno DATI ŽIVOT ZA ŽIVOT kako bi se čovjek otkupio iz vlasti grijeha. Potrebno je dati ŽRTVU POTPUNA DOBRA ZA ŽRTVE SVIH ZALA.

 

No kako to učiniti za sve ljude? Koliko ljudi mora žrtvovati svoje živote jedni za druge? To neće riješiti pitanje ropstva grijeha, ali ako se ŽRTVUJE ONAJ ŽIVOT IZ KOJEG SU ISTEKLI SVI DRUGI ŽIVOTI- moguće je PLATITI OTKUPNINU ZA SVE LJUDE.

 

ISUS KRIST BIO JE PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Takav se ŽRTVOVAO ZA SVE LJUDE: kao Bog KOJI SVIMA DARUJE ŽVIOT, mogao je svojim životom OTKUPITI SVE LJUDE IZ ROPSTVA GRIJEHA. Ovom je žrtvom prevaren grijeh, jer Božanski život, puno više života može dati nego što ga grijeh može oduzeti. Cijena koju je Bog platio za nas puno je veća nego što je to trebalo u onom času, ali je dovoljna ZA SVA VREMENA I ZA SVE LJUDE KOJI ĆE U GRIJEH UPASTI. Zato velimo kako je sveta misna žrtva ONA ISTA KALVARIJSKA ŽRTVA U KOJOJ SE ŽRTVUJE ISUS KRIST. TO NIJE NEKA DRUGA KRISTOVA ŽRTVA, NEGO SE U MISI POSADAŠNJUJE ONAJ TRENUTAK, ONO MJESTO, ONAJ KRIŽ NA KOJEG PRIBIJAJU KRISTA.

 

Kao Bog, Isus je Krist PLATIO SVOJIM ŽIVOTOM, SVOJOM ŽRTVOM, OTKUPNINU ZA SVAKI ŽIVOT KOJI UPADA U GRIJEH I KOJI ĆE UPASTI U GRIJEH. No kao ČOVJEK, je li mogao odbiti križ? MOGAO JE, ALI NIJE! Koristio je svoju SLOBODU KAO ČOVJEK DA ŽRTVUJE SEBE ZA NAS. KORISTIO JE SVOJU SLOBODU DA UNIŠTI GRIJEH! U tom je smislu sveta misa izričaj slobode Isusa Krista.

 

 

LIJEK SA KRIŽA- SLOBODA USMJERENA KRISTU

 

Sotona je zasigurno želio sve samo ne to. Vjerojatno je tražio načina da Isusa odmakne od Križa. Odmaknuti Isusa od Križa značilo je prekinuti njegovu “pupčanu vrpcu sa Ocem”. Značilo bi to prekid sa SINOVSTVOM BOŽJIM. Tada bi Isus vršio svoju volju, a ne Očevu.

 

Isus nam je, na Križu otvorio nove putove Bogu Ocu PREKO SEBE SAMOGA- PREKO SVOGA SINOVSTVA- PREKO NOVOG SINOVSTVA KOJE JE REZERVIRANO ZA SVE ONE KOJI U KRISTOV KRIŽ UĐU KRŠTENJEM. To “novo sinovstvo” kršćana postiže se USMJERAVANJEM SVOGA ŽIVOTA KRISTU NA KRIŽU. Križ se pretvara u novi smjerokaz prema Bogu. Taj “putokaz” najprije pretpostavlja da NISMO IZGUBILI SLOBODU, VEĆ DA ODLUKE, krive ili prave, DONOSIMO MI SAMI. Kada se ODLUČUJEMO ZA DOBRO slijedeći Kristove riječi, tada hitamo Bogu.

 

No, kada GRIJEŠIMO I KADA PRIJANJAMO UZA ZLO, OPET UPADAMO U VLAST GRIJEHA. Ovaj put imao rješenje za tu “vlast” jer je OTKUPNINA PLAĆENA. Stoga se treba “OBRATITI OTKUPITELJU”, A TO ČINIMO REDOVITO U SAKRAMENTU SVETE ISPOVJEDI. Tu se Otkupitelj, SNAGOM SVOJE ŽRTVE ZAUZIMA ZA NAS I ODRJEŠUJE NAŠE SPONE SA GRIJEHOM. Sveta ISPOVIJED zapravo je LIJEK ZA GRIJEH KOJI PRIMAMO SA KRIŽA. Ovaj put se dogodilo da smo najprije SLOBODNO POGRIJEŠILI, a potom se SLOBODNO I VRATILI BOGU. Sloboda je ključ dakle, našeg odnosa s Bogom. Stoga I Đavao želi “razoriti” slobodu čovjeka, usmjeravajući je krivo prema nečemu što će čovjeka vezati uza se I odvući ga od Boga.

 

 

SVETA MISNA ŽRTVA: poništenje kroz darivanje I posvećenje

 

Vratimo se ponovo svetoj misi. Rekosmo kako je MISA zapravo ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KRIŽU. Stoga, prije svih drugih naslova, misu nazivamo SVETOM MISNOM ŽRTVOM. Ova ŽRTVA ISUSA KRISTA “LIJEČI” NAŠU SLOBODU USMJERAVAJUĆI JE BOGU. Sada ćemo, u kontekstu MISNE ŽRTVE, razmišljati malo o ŽRTVI na dva različita načina: ŽRTVA KAO PONIŠTENJE; ŽRTVA KAO POSVEĆENJE.

 

 

Poništenje kroz darivanje

 

U prethodnom smo tekstu govorili o tome kako je ISUS ŽRTVOVAO SVOJ ŽIVOT radi nas I naših grijeha. Kada o žrtvi razmišljamo na ovakav način, pred sobom imamo sliku PONIŠTENJA ŽIVOTA, ubijanja. Može nam djelovati okrutno, ali takav je dinamizam žrtve koji ide za tim da DJELOVANJE JEDNE “SILE” PONIŠTI DJELOVANJEM DRUGE “SILE”.

 

Vatru I toplinu koja ona stvara, može se poništiti vodom I vlagom. Pri tom vode treba biti dovoljno kako bi se vatra ugasila. Stari su ljudi pokušavali ovakav dinamizam dostići žrtvama. Kada su htjeli PONIŠTITI NEKO ZLO DJELOVANJE, ŽRTVOVALI SU NEŠTO POTPUNO DOBRO. Tako su kao žrtve prinosili NAJBOLJE OD NAJBOLJEG. DOBRO ZA UGASITI ZLO. Darivalo se najbolje što se imalo I to se poništavalo u žrtvi. Izvan kršćanstva, ovakva oblik žrtvenog darivanja često je bio potaknut STRAHOM. Kršćanstvo mijenja takav stav.

 

Gledajući Isusa koji PONIŠTAVA SVOJ ŽIVOT ŽRTVOM NA KRIŽU, vidimo zapravo Boga koji DARUJE SVOJ ŽIVOT KAKO BI MI IMALI ŽIVOT. Svojim DAROM NEIZMJERNE DOBROTE, a to I jest u biti Boga, Isus otvara mogućnost da se PONIŠTI SVE ZLO SVIJETA. DOBROTA JE SAVRŠENIJA OD ZLA- zlo je nedostatak dobrote, jedan manjak u dobroti. Stoga nije moguće da zlo može pobijediti takvo dobro koje od Boga dolazi. Ovo “poništenje” IZRAZ JE LJUBAVI KOJA SE DARUJE- Bog sebe daruje jer nas voli I jer nas želi spasiti. U ovoj žrtvi NEMA STRAHA, VEĆ IZVIRE LJUBAV IZ NJE. Kada gledamo ovako na misu, onda lako možemo shvatiti kako MISNA ŽRTVA BRIŠE LAKE GRIJEHE. Evo što o tome govori KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE:

 

1393 Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti "predano je za nas" i Krv koju pijemo "prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha". Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih:

 

"Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dodje."Ako naviještamo smrt Gospodnju, naviještamo otpuštenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpuštenja grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Budući da stalno griješim, trajno moram imati lijek.

 

1394 Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe.Darivajući nam se, Krist oživljuje nasu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu:

 

Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i zivimo za Boga.

 

1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakramenat onih koji su u punom zajednistvu s Crkvom.

 

Kako se postaviti u svetoj misi koja NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA (ALI IH NE PONIŠTAVA- TO SE DOGAĐA U SVETOJ ISPOVIJEDI) I KOJA BRIŠE LAKE GRIJEHE?

 

Prisjetimo se dinamzma žrtve: DOBROTA ŽRTVE PONIŠTAVA NEKO ZLO. Pitanje: JE LI MI SVOJOM DOBROTOM MOŽEMO PONIŠTITI DJELOVANJE GRIJEHA? Ne, jednostavno, sami imamo nedostataka toliko, da uvijek na nama ostane nešto od zla. Tko dakle djeluje u misi? DJELUJE BOG! Stoga, kada mi prinosimo Bogu nešto od sebe, onda one DOBRE STVARI PRINOSIMO IZ ZAHVALNOSTI, A NE KAKO BI POBOLJŠALI DJELOVANJE BOGA. To bi bilo krivo shvaćanje stvari. DOBRE stvari prinosimo kao PRVINE SVOJE DUŠE iz ZAHVALNOSTI, kako bi pokazali LJUBAV PREMA BOGU. Zahvalnost jest razlog prinošenja tih najboljih stvari iz sebe.

 

Ali to što mi prinesemo nije dostatno za djelovanje spram zla. Čemu onda ta žrtva? Možda bismo ovako trebali gledati na stvari: SVJESNI SVOJIH NEDOSTATAKA, MANA, ZLA, moguće je da BOGU TO IZNESEMO MOLEĆI GA DA TO PROMIJENI U NAMA SVOJOM LJUBAVLJU. Možda je misa dobar trenutak da kažemo Bogu što bismo da ON SVOJOM LJUBAVLJU, SVOJOM ŽRTVOM PONIŠTI U NAMA. Tako mi sebe činimo oltarom, bojnim poljem ne kojem će djelovati Bog. Ne prinosimo samo nešto od sebe, več SVE DARUJEMO ŠTO IMAMO U DUŠI, PA NEKA BOG S TIM RADI ŠTO GA VOLJA. NEKA DJELUJE U MENI.

 

 

Žrtva kao posvećenje

 

Dobro, Bog će djelovati u meni, I što onda? Postat ću savršen! Super! Bit ću bolji od drugih! Super! Nešto tu ne štima: postat ću ohol na ovaj način. Zadržati sve primljeno od Boga za sebe, ne vodi ničemu. Sve ono što u misi primamo preko Božjeg djelovanja u nama, treba poslužiti da BOG DJELUJE NE SAMO U NAMA NEGO I PREKO NAS. Ovo dira u samu bit MISNE ŽRTVE.

 

Već sama riječ “žrtva” na latinskom se jeziku prevodi kao SACRIFICIO. Bez previše ulaženja u korijen riječi, mi bismo je mogli prevesti kao UČINITI SVETIM (SACRUM FACERE). Ovo bolje objašnjava NARAV MISNE ŽRTVE: ona ide za tim da sve one koji joj prilaze, POSVETI BOGU. POSVEĆENJE BOGU cilj je žrtve u misi, jer onaj koji je Bogu posvećen, zapravo je na neki način “rezervirao sebe za Boga”, “odvojio je sebe za Boga”, I ne želi da išta djeluje u njemu I po njemu osim Boga.

 

Ovo je važno ako shvatimo kako Bog želi da budemo sredstva Njegove Ljubavi koju će širiti po nama na druge ljude. Mi zapravo tako postajemo SREDSTVA POSVEĆIVANJA. A kao sredstvo, koristi se u nama ono što je ZAJEDNIČKO SVIM LJUDIMA- NAŠA SLOBODA. Drugi moraju VIDJETI kako svoju SLOBODU KORISTIMO SAMO ZA ČINITI DOBRO. I kada se budu propitkivali za razloge takva djelovanja, shvatit će da to činimo ZBOG BOGA, A NE ZBOG SEBE. Činimo zbog Bog jer Bog želi da se spasimo I da budemo uz njega jer nas voli.

 

Svoju ORIJENTIRANOST NA DOBRO, BOG KORIGIRA U NAMA POLAKO PREKO SVOJE ŽRTVE. Iznoseći sve što želimo da promijeni u nama, molimo Ga da snagom svoje ljubavi NAPRAVI ZAOKRET U MENI ONDJE GDJE TO NE MOGU JA SA SVOJIM SNAGAMA. A to su najčešće ona mjesta gdje me izjeda grijeh. Bog me tako svojom žrtvom vraća k sebi. Tom činu prethodi MOJ SLOBODAN PRISTANAK NA TAKVO ŠTO. Bez toga ni Bog neće ići protiv mene I moje slobode upravo iz neizmejrne ljubavi spram čovjeka.

_______________________________________________________________________________________________

 

Zato Đavao mrzi misu. Onaj koji dođe na svetu misu, na kojoj Bog svojom žrtvom djeluje, taj je najprije SLOBODNO DONIO ODLUKU O TOME I kada je sebe usmjerio na misu, okrenuo je leđa onome koji želi navesti na grijeh. Sotona je zasigurno želio sve samo ne to. On traži načina da nas odvoji od misne žrtve koja POSVEĆUJE NAS I čini nas spremnim za pravu slobodu djece Božje koja znaju ČINITI DOBRO I tako potvrđivati djelima svoje Bogosinovstvo. Đavao traži za nas u svemu "lakše putove", on ne želi da se žrtvujemo u životu, da poništavamo ili darujemo sebe drugome. Tako nas želi uspavati za dobro koje često nije lako dohvatljivo, za koje se treba pomučiti, žrtvovati. Odmičući nas od svete misne žrtve, odmiče nas od naših sklonosti ka žrtvovanju. Time svu patnju svijeta čini besmislenom, a ljude koji ne razumiju snagu ljubavi koju žrtva nosi u sebi, tjera na postavljanje pitanja: ZAŠTO DOBRI LJUDI PATE, OTKUDA ZLO NAPADA DOBRE, ZAŠTO SMRT POGAĐA NEVINE,... Ovakvim pitanjima produbljuje se stav odbojnosti prema žrtvi i zamagljuje vid čovjeku koji ne može prihvatiti da je i patnja sastvani dio života koji ne postoji kako bi nas uništio, već usavršio u onome čime se zlo pobjeđuje: ŽRTVA NSA USAVRŠAVA U DOBRU I U LJUBAVI, a to je ono čime se pobjeđuje zlo.