KONVULZIONISTI

U 18. stoljeću Crkva je postala poprište teoloških, ali ne samo teoloških borbi sa raznim pokretima koji su se pojavili u njenoj utrobi. Mnogi od tih nanosili bi svojim zanosom izvjesnu štetu zdravom naučavanju. Uopće ne sumnjamo u dobre namjere takvih, ali njihovo inzistiranje na svojim stavovima, pomicalo je takve pokrete prema nezdravom rigorizmu koji je svakoga “isključivao” iz crkve ukoliko se nije ponašao u skaldu sa onim što se u pokretu naučavalo. Jedan od tih pokreta bio je JANSENIZAM.

Kako jansenizam nije cilj ovog razmišljanja, preskočit ćemo priču o tom pokretu i zadržat se samo na dijelu koji se tiče jedne pojave koja se rodila unutar jansenizma. Kao i mnogi drugi pokreti tog doba, zagovarali su tumačenje vjere koje je odmicalo od Crkvenog nauka. Kada su jansenisti neuspješno potrošili sve argumente u teološkim raspravama, pribjegli su jedinom što im je preostalo: ČUDIMA. Ona su trebala donijeti potvrdu kako iza njihovih stavova stoji nitko drugi nego sam BOG.

Nakon smrti pariškog dekana François (1727.), jansenisti su odlazili na njegov grob na pariškom groblju Saint-Médard gdje su se počela događati ČUDA na grobu tog čovjeka. Preispitao ih je pariški Nadbiskup Vintimille, i proglasio ih simulacijama i lažnim pojavama (1731.) No, druga su čuda naglašavana od strane zagovornika čudesa, tako da je uskoro sve postalo primamljivo, napose bolesnicima koji su počeli hrliti na groblje.

Ono što se događalo s bolenicima dalo je ime ovoj pojavi. Bolesnici bi padali u ekstatično stanje pri čemi bi se grčili i iskrivljavali svoju figuru. Prema grčevima koje su dobivali, pojava je nazvana KOVULZIONIZAM (grčenje= kovulzija). Najčešće se radilo o nekakvom nervnom poticaju koji je poticao grčenje mišića ili o “jednostavnoj, dobroj, staroj” simulaciji.

Broj pristaša konvulzionizma je rastao je do mjere koja nije bila zanemariva. Konačno, sve se pretvorilo u jedan stav pun nasilja, a protivan papi i mjesnim biskupima. Na kraju, je sve završilo odbijanjem papinstva i negiranjem bilo kakve Božje prisutnosti na svetoj misi.

U uzbuđenoj gomili posebno su se isticale ŽENE, sa svojim kričanjem, jecanjem, bacanjem i padanjem naokolo što je nerijetko bilo degutnanto i nepristojno. Kako bi teoretski opravdali sve ovo, domislili su se nečem što su nazvali FIGURIZAM. Zapravo, sve je ovo ljude udaljavalo od Crkve, pa je u očima pristaša ovakvog ponašanja, svaki onaj koji je prihvaćao papinstvo i bulu “Unigenitus” zapravo bio otpadnik o kojem se (prema njima) govori u Otkrivenju.

Cijela se teorija temeljila na početnim tezama Janseniusa i Saint Cyran-a, a zapravo je sve bilo “posuđeno” od PROTESTANTIZMA. U svrhu samoopravdanja i autopromocije, začet je i list “Nouvelles Ecclesiastiques” (1729), a jedina prava svrha nalazila se u širenju ideja koje su zagovarali konvulzionisti.

Groblje Saint-Médard postalo je scena za razne egzibicije od kojih su mnoge bile neprimjerene i krajnje nepristojne. To je razlog zatvaranju groblja (1732). Ova mjera nije zaustavila kovulzioniste koji su se počeli skupljati po privatnim kućama. Ne samo da su se počeli skupljati, već se pojava raširila i dobila nove oblike očitovanja. Primjerice, nalazile su se mlade djevoke koje su, prema njihovim tumačenjima IMALE DAR BOŽANSKOG LIJEČENJA koji se manifestirao na posebno ekstatičan način. Zanimljivo je kako su tijekom ekstaza, njihova tijela mogla otrpjeti neizmjernu bol. Činila su se potpuno otpornim na bol, ali i na rane, jer nakon ranjavanja najoštrijim premdmetima ili izlaganja divljim udaranjima, rana nije ostajalo.

Konvulzionist nadimkom Salamandre mogao je primjerice hodati po ognju devet minuta ogrnut samo plahtom bez da se na njemu vidjela bilo kakva rana od prolaska kroz vatru. Prolazak ovakve vrste ispita davao je pravo primiti naziv “secours” onom koji bi test prošao. Pravila se i razlika između “malih” i “velikih” secoura ( petits-secours; grands-secours) a sastoja se u izloženosti nadnaravnom ili u mjeri u kojoj je nadnaravno djelovalo po čovjeku. Došavši do ove točke, pokret je čak i među jansenistima našao opoziciju.

Tek nakon što je trideset liječnika zauzelo protivan stav konvulzionistima, razvila se živa rasprava među njima samima koja je rezultirala ponekad čudnim teorijama o Božjem djelovanju, o utjecaju đavla,...

Bilo kako bilo, uskoro je otkriveno kako navodnih čudesnih ozdravljenja uglavnom nije bilo. Sve priče o ozdravljenjima BILE SU SAMO PRIČE LJUDI KOJI SU NAVODNO VIDJELI OZDRAVLJENJE, ALI NIJEDAN OD BOLESNIKA OZDRAVIO NIJE. Unatoč, u više slučajeva otkrivenoj prijevari, rasprave i djelovanja konvulzionista nisu prestali još neko vrijeme.

Možemo ustvrditi kako je bilo čudnih ponašanja, ali nitko ne može kazati kako je u to umiješan prst Božji. Naime, sve je djelovalo ČUDNO I TEŠKO JE POVJEROVATI DA BI GOSPODIN TAKO DJELOVAO PREKO LJUDI. Osobito je teško povjerovati u onom dijelu koji se tiče sablažnjiva ponašanja sudionika. Ovakvo bi djelovanje posve bilo suprotno Božjoj mudrosti i providnosti, tako da je za vjerovati kako BOG NIJE DJELOVAO U TIM POJAVAMA. Više je to sličilo mađioničarstvu ili potpunom neznanju nekih od sudionika koji su se povodili za nečim čudnovatim što ih je privuklo.

Nitko ne može kazati kako se čudne stvari nisu događale. Ne samo čudne, već i zapanjujuće prema opisima svjedoka. No to nije dovoljan argument za govor o Božjem djelu u ovom. Prije će biti kako je sam Đavao umiješao prste u sve ovo i u nekim je slučajevima bilo lako prepoznati njegov rukopis. Osim toga, sigurno je bilo tu hipnotičkih utjecaja, autosugestije, ali i spiritizma koji se nije prepoznavao kao takav, već se držao jednim oblikom religiozna očitovanja.

Izvor: Catholic Encyclopedia

Kaže se kako je POVIJEST UČITELJICA ŽIVOTA. Ponekad je potrebno osvrnuti se “unatrag” da bi se shvatila neka pojava u sadašnjosti. Budući da živimo u vremenu u kojem se događaju slične čudne stvari, u vremenu u kojem protestantska “teologija” utječe na katolike čineći od njihove vjere nešto neprobavljivo i nešto što se ne može autentično živjeti, odlučio sam malo pogledati u povijest Crkve i pronaći nešto u čemu se sudionici sličnih stvari iz sadašnjice mogu prepoznati.

SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM DOGAĐAJIMA I OSOBAMA NIJE SLUČAJNA! Nije slučajna jer pišem kako bi upravo one koji se mogu u ovome prepoznati potakao na RAZMIŠALJNJE O ISPRAVNOSTI SVOGA POSTUPANJA budući da se mnogi od takvih oglušuju na upozorenja o tome koliko je opasno “igrati” se sa čudnim pojavama. Ovakav pristup vjeri je POVRŠAN I TRČI ZA BRZIM RJEŠENJIMA BEZ KRIŽA. Trčati za čudima nekada znači odbaciti križ koji mi je Bog dao.

Stoga, želim da se napravi razlika između “moliti za čudo” i “baviti se čudaštvom”. Ovo prvo je legitimno i poželjno, ali uvijek uključuje križ u sebe. Ovo drugo je opasno i nikada ne traži ni prihvaća križ, premda o njemu govori kao o sastavnom dijelu svoga života.