RIJEČ JE ŽIVA KADA GOVORI

 

 

 

Iz propovijedi svetoga Ante

 

 

 

Onaj kojij je ispunjen Duhom Svetim govori različitim jezicima. Različiti jezici su RAZLIČITA SVJEDOČANSTVA za Krista, kao što su PONIZNOST, SIROMAŠTVO, STRPLJIVOST, POSLUŠNOST. O njima govorimo kad ih drugima POKAZUJEMO ŽIVOTOM. RIJEČ JE ŽIVA KAD ŽIVOT GOVORI. Neka ne prestanu riječi, a neka progovre djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima. Sota nas stiže prokletstvo Gospodnje koji prokle smokvu na kojoj ne nađe plodova, nego samo lišća.

 

 

 

Zakon je propovjedniku”, veli Grgur, “da ono što propovijeda provodi u djelo.” Uzalud se hvasta poznavanjem zakona onaj tko djelima razara nauk.

 

 

 

 

 

Gal 3,23- 4,1-

 

(19) Čemu onda Zakon? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomstvo komu je namijenjeno obećanje; sastavljen je po anđelima preko posrednika. (20) Posrednika pak nema gdje je samo jedan. A Bog je jedan. (21) Zar je dakle Zakon protiv obećanja Božjih? Nipošto! Jer da je dan Zakon koji bi mogao oživljavati, pravednost bi doista proizlazila iz Zakona. (22) Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh da se, po vjeri u Isusa Krista, obećano dade onima koji vjeruju.

 

Doba vjere

 

(23) Prije dolaska vjere, pod Zakonom zatvoreni, bili smo čuvani za vjeru koja se imala objaviti. (24) Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista da se po vjeri opravdamo. (25) A otkako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem. (26) Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. (27) Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. (28) Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (29) Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.

 

Božje posinstvo

 

#4Hoću reći: sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: (2) pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. (3) Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. (4) A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan (5) da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. (6) A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!" (7) Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.

 

Ovaj tekst svetoga Pavla koristit će nam da pokušamo približiti smisao pojma DIJETE BOŽJE iz perspektive jednog kršćanina koji je bio Pavlov suvremenik. Uz to ćemo pokušati pojasniti zašto se često koriste izarazi ZARUČNIK ZA ISUSA, A ZARUČNICA ZA CRKVU.

 

PODLOŽNOST ZAKONU- NADZIRATELJU

Pavao se koristi rimskim običajima i zakonom rimskog prava kako bi pojasnio razliku vjere koja se primala po Abrahamu i Mojsiju, od vjere koju primismo po Kristu.

 

 

U Rimu je zakon propisivao potpunu podložnost djeteta ocu sve do vjenčanja. Dijete se poučavalo o svemu preko nadziratelja ili pedagoga. NADZIRATELJ JE BIO ROB koji je dijete pratio u svemu i poučavao ga ophođenju. Vodio je računa o tome da se DJETETU NE DOGODI NIŠTA, DA NE UPADNE U NEVOLJU (sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: (2) pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac), ali o o tome KAKO SE DIJETE IMA PONAŠATI. U svemu je bio odgovoran za dijete.

 

 

U tom smislu, Pavao govori o MOJSIJEVU ZAKONU KAO O NADZIRATELJU VJERNIKA. Primivši vjeru po Abrahamu, VEJRNIK JE  bio poput DJETETA kojem je POTREBAN NADZOR KAKO NE BI UPAO U PROBLEM. Tako je Zakon tu da bi NADZIRAO VJERNIKA DA NE UPADNE U GRIJEH.

 

 

Nadziratelj djeteta je rob kojeg je odredio OTAC DJETETA. Isto tako i ZAKON NIJE VRHUNAC SVEGA ŽIVOTA VJERNIKA, VEĆ JE ZAKON DAN OD BOGA OCA vjernicima kako ne bi padali u grijeh i kako bi se brzo vraćali na pravi put.

 

 

Da bi se dijete oslobodilo tutorstva oca i steklo PRAVO GRAĐANSTVA, onda je bilo potrebno VJENČATI DIJETE. Tek vjenčanjem se stjecalo pravo građanstva, a MLADIĆ ILI DJEVOJKA SU BILI OSLOBAĐANI PODLOŽNOSTI RODITELJU.

 

 

Ovo je razlog zbog kojeg se stalno govori o ISUSU KAO ZARUČNIKU KOJI SE VJENČAJE SA CRKVOM- ZARUČNICOM. Naime, Isus je bio podložnostian Zakonu kao i svi Židovi. Stoga Pavao i veli kako “kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan”. No, Bog nije poslao svoga Sina da ostane Zakonu podložan, već da sve one koji su svoje živote upravljali Zakonom OSLOBODI OD TUTORSTVA ZAKONA: “da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.” Drugim riječima, cilj Isusova dolaska ovamo jest NOVO SINOVSTVO KOJE SA SOBOM DONOSI NOVU BAŠTINU. Naime, sinovstvo “pod tutorom”, pod nadzirateljem, NE DONOSI BAŠTINU SA SOBOM, jer onaj koji je još uvijek pod paskom nadziratelja određena od oca, taj po zakonu (rimskom) ne prima baštine. Baština se sa oca na sina prenosi tek ŽENIDBOM, KOJE MIJENJA SINOVSKI OBLIK- SIN, KOJI JE PRIJE BIO POPUT ROBA (sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac), sada POSTAJE SLOBODNIM ČOVJEKOM I BAŠTINIKOM- STJEČE PRAVO NA OČEVU BAŠTINU. Potrebno je vjenčanjem osloboditi se tutorstva i steći pravo na baštinu.

 

 

KRŠTENJE KAO NOVO RAĐANJE OD ZARUČNICE

Mi postajemo SINOVI ILI DJECA BOŽJA PO KRŠTENJU. Upravo to KRŠTENJE nam otkriva kako ULAZIMO MEĐU BAŠTINIKE. Naime, mi po svom rođenju postajemo NEČIJA DJECA- djeca svojih roditelja. Isus nam je otvorio vrata Božje baštine, a to je VJEČNI ŽIVOT. Otvorio nam je time što je nas POSVOJIO KRŠTENJEM- krštenjem postajemo KRISTOVI- KRŠĆANI. U krštenju, Sin izlijeva svoga Duha- DUHA SINOVSTVA BOŽJEG NA NAS, i po tom Duhu postajemo DJECA ISTOG OCA. Isus želi da ŽIVIMO U NJEGOVU DUHU- DUHU DJECE BOŽJE. Živjeti u “nečijem duhu” zapravo znači PONAŠATI SE POPUT OSOBE O ČIJEM DUHU JE RIJEČ.

 

 

No, ono što je nama KRŠTENJE, Isusu je KRIŽ. Naime, kada se KRSTIMO, onda se krstimo U MUKU I SMRT ISUSOVU KAKO BISMO ZADOBILI BAŠTINU- USKRSNUĆE ZA ŽIVOT VJEČNI. Stoga, KRŠTENJEM SE OSLOBAĐAMO TUTORSTVA STAROG ZAKONA, STAROG ZAVJETA. Krštenje znači oslobođenje nadziratelja i ulazak u baštinu. Ipak, u baštinu ULAZIMO PREKO KRISTA- preko njegova Križa. Možemo kazati kako ulazimo kao POSINJENI BAŠTINICI. Jer, da nema Isusa, pristupati baštini ne bismo mogli na ovaj način.

 

 

Rekli smo ranije, kako je, prema rimskom zakonu sin u baštinu ulazio VJENČANJEM. Vjenčanje mijenja stanje spram zakona, ali i spram baštine očeve. Često za Isusa Krista koristimo izraz ZARUČNIK. Uostalom, sam Isus o sebi govori kao o Zaručniku. Kada su farizeji pitali zašto njegovi učenici ne poste odgovorio im je: “Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!” (Mk 2,19-20).

ZARUČNIK

 

 

Zaručnik je Krist, i On je taj koji je oslobođen “nadziratelja”, oslobođen Zakona. On je sebe prikazao VEĆIM OD ZAKONA premda mu je bio podložan. Tumačio je Zakon kao onaj koji ima vlast, kao onaj koji je Zakon i donio. Ipak, odbržavao je sve zakonske odredbe.

 

 

Za razliku od drugih, Isus nije trebao biti podložan Zakonu. Mladići koji su imali “tutora” NISU PLAĆALI POREZA- to je umjesto njih činio otac. Drugim riječima, ti su mladići u određenom smislu bili izuzeti od Zakona. Sukladno tome, NI ISUS NE BI TREBAO PLAĆATI HRAMSKI POREZ, JER JE SIN BOŽJI- nelogično je da sin plaća porez ocu. Isus je na tom primjeru pojasnio kako se na Njega ne odnose zakonske odredbe, već ih on DRAGOVLJNO VRŠI JER ŽELI VRŠITI VOLJU OCA NEBESKOG. O otme čitamo u Matejevu evanđelju: “Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: "Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?" "Plaća", odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?" Kad on odgovori: "Od tuđih!", reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se." (Mt 17,224-27).

 

 

Isus se DRAGOVOLJNO PODLOŽIO ZAKONU kako bi NAS OSLOBODIO ZAKONA. Sam je svoje OSLOBOĐENJE PLATIO SVOJIM ŽIVOTOM. Isusa je od Mojsijeva zakona mogao osloboditi samo Otac. No, Otac je na nebesima. Stoga je na zemlji trebalo osloboditi ga se na drugi način. Isus je PREDAO SEBE U SMRT DA SE OSOBODI ZAKONA, JER ZAKON JE OBVEZIVAO ŽIDOVA DO SMRTI. Stoga, SMRT JE ZNAČILA OSOBOĐENJE OD ZAKONA.

 

 

VJENČANJE I ZARUČNICA

Što je onda s VJENČANJEM po kojem se prima baština? Zaručnik je SLOBODAN od tutorstva Zakona, i sada je potrebno vjenčati se sa Zaručnicom. ZARUČNICA JE CRKVA KOJA JE TRAJNO VEZALA UZ ISUSA KRISTA. ONA ĆE RAĐATI KRŠTENJEM SVE ONE KOJI VIŠE NEĆE BITI PODLOŽNI ZAKONU MOJSIJA, VEĆ ĆE BITI SLOBODNA DJECA BOŽJA. Zaručnica se počinje stvarati od Marije i Apostola, prvih ljudi koji stoje uz Križ, i upravo ISPOD KRIŽA KREĆE NOVA SVADBA, U KOJOJ ĆE SE BLAGOVATI ONO ŠTO S KRIŽA DOĐE: TIJELO I KRV KRISTOVA.

 

 

Isus Krist nas je svojom smrću na Križu oslobodio obaveza prema Starom Zavjetu. On želi da se razvijamo kao SLOBODNI LJUDI, da baštinu Oca nebeskog primamo po Crkvi- po Majci. I taj dio priče je za prve kršćane bio razumljiviji nego nama, jer su prvi kršćani bili Židovi, koji su znali kako je za prenošenje židovstva ključna bila ženska- majčinska linija. Tko je imao majku Židovku automatski je smatran židovom. Slično je primjenjivo na kršćanstvo- tko ima Crkvu za Majku-kršćanin je, ali i baštinik Majčina Zaručnika.

 

 

 

Duša pleše: Umor i odmor (II)

 

„Korisno je otkriti kako se odmoriti usred svakodnevnih malih događanja.“ Drugi dio članka o potrebi odmora usred življenja napornoga rada.

 

Opus Dei - Duša pleše: Umor i odmor (II)

 

Quando il corp sta bene, lꞌanima balla – Kad je tijelo dobro, duša pleše“. Kada je sveti Josemaria prvi puta čuo ovu poslovicu nije mu se svidjela. Poznavao je mnogo ljudi koji su usred velike fizičke patnje bili ispunjeni radošću i mirom. Kako je jednom rekao: „Tijelo je dobro iako je bolesno i duša pleše kada imamo nadnaravni pogled.“ [1] No s vremenom, prihvatio je mudrost sadržanu u ovom refrenu. Ljudsko je biće nerazdvojno jedinstvo tijela i duha. Kao i dušu, prema njegovoj tvrdnji, moguće je uzdići ili skršiti i tijelo, tako i tijelo može izraziti ono što je na duši ili prigušiti u slučaju lošeg zdravlja.

 

„ Bolje spriječiti nego liječiti,“ kaže stara izreka. Odmor je jedan od najboljih načina prevencije. Kao i sa svime drugim u životu, i ovdje Bog računa s nama da ćemo dobro odraditi redovne aktivnosti. Moramo ispunjavati svoje obveze sukladno odgovornoj brizi kako bi sačuvali snage potrebne za kontinuirano obavljanje poslova. Odmor nije luksuz ili oblik sebičnosti. Naprotiv, on je nužnost i obveza. Kada se pozdravljamo s prijateljima i članovima obitelji često kažemo „čuvaj se“. Ovo se može promatrati kao podsjetnik da je naše zdravlje dar od boga. To je dar koji nam omogućuje biti na raspolaganju drugima, i koji moramo čuvati bez nepotrebnog straha. Na ovo nas podsjeća Papa navodeći mudar očinski savjet iz knjige Sirahove: [2] Sine moj, imaš li štogod, priušti sebi i prinesi Gospodu dostojne žrtve… Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka (Sir 14:11,14).

 

Sa zdravim razumom i dobrim humorom

 

„Podari mi, o Bože, dobru probavu i nešto za probavljanje. Podari mi zdravo tijelo i potreban zdrav razum da ga održavati. Podari mi jednostavnu dušu koja zna kako čuvati sve što je dobro i koja se ne plaši olako na pojavu zla, već pronalazi način kako vratiti stvari na svoje mjesto. Podaj mi dušu koja ne zna za dosadu, gunđanje, uzdahe i jadikovke, ni za preobilan stres zbog tog ograničavajućeg 'ja'. Podari mi, o Bože, smisao za dobar humor. Dopusti mi milost da mogu prihvatiti šalu i da otkrijem u životu malo radosti i sposobnost da je dijelim s drugima.“ [3]

 

Ova molitva za dobar humor, koju navodi Papa Franjo u Božićnom obraćanju rimskoj kuriji, jednostavno i jasno opisuje kakav bi smisao odmora Božjih sinova i kćeri trebao biti. Potrebno je suprotstaviti umor kako sa zdravim razumom, tako i s dobrim humorom, jednako je važno dati važnost našem odmoru kao i ne pretjerivati u izmorenosti. Sveti Pavao savjetuje koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele (1 Kor 7:30). Istina je da se moramo odmarati i da bi bilo neodgovorno čekati da budemo toliko iscrpljeni da nam je zdravlje u opasnosti. Jednako tako ne bismo smjeli dopuštati nerealna očekivanja koja se odnose na naš odmor koja nas samo čine nespokojnima u nastojanju da ih postignemo.

 

Korisno je otkriti kako se odmoriti usred malih životnih okolnosti svakodnevnog života. Najbolji odmor je onaj koji dolazi kontinuirano u malim dozama, trajno napajanje je od veće pomoći nego duga suša zasuta potopom. Sveti Josemaria je rekao da odmarati se ne znači „ne raditi ništa: odmarati se znači obavljati aktivnosti za koje je potrebno manje napora.“ [4] Naravno, sve do tada kada nismo u potpunosti iscrpljeni, možemo se odmarati na ovaj način. S malo kreativnosti i reda, možemo pronaći, čak i tijekom posla, načine kako se odmoriti: „dok radimo na nekom predmetu, odmaramo se od nečeg drugog. Ovo je duh Opusa Dei“. [5] Puno je lakše uživati u zadatku kada u njega uložimo svoje srce, iako s ljudskog gledišta nije pretjerano privlačan. To vodi do najboljih rezultata i olakšava odmor tijekom rada.

 

Higijena odmora

 

Izvorno značenje grčke riječi hygieinos znači zdravo, higijena je skup mjera poduzetih u očuvanju nečijeg zdravlja. „Higijena“ sna nužna je za odmor budući ljudsko tijelo treba san. Kad očekujemo od našeg tijela da radi bez sna kako bi iz njega iscijedili „dodatno vrijeme“, ono nalazi energiju kako najbolje umije. No zlorabljenje ove prilagodljivosti može dovesti do štete koju nije lako popraviti, kao primjerice elastična traka koja se rastegne preko svoje rastezljivosti. Nije samo u tome problem što nesana noć može rezultirati nedostatkom bistrine i energije slijedećeg dana. Nedostatak sna nakupljen tijekom vremena može potkopati zdravlje i dovesti do iscrpljenosti. Ovdje se, kao i u drugim situacijama, potvrđuje izreka: „kruh danas, glad sutra.“ Ponekad bez obzira na nastojanja u osiguranju primjerenog sna možemo iskusiti poteškoće u pokušaju da zaspemo. Tada noć može postati jako duga i ne budimo se odmorni. Nesanica nije bolest sama po sebi, već simptom. Kada osoba pati od nesanice potrebno je naći uzrok i povremeno pomoć specijaliste. Čimbenici mogu biti vanjski ili iz okruženja, kao primjerice vrućina ili hladnoća, buka ili prejako svijetlo. Mogu također biti i unutarnji, kao primjerice brige od kojih patimo, projekt na kojem radimo, problemi s disanjem, ili psihološki i tako dalje. Kao i kod drugih zdravstvenih tegoba, problem možda nije jednostavno riješiti. Uz nastojanje da se pronađe rješenje, ovakva situacija dobra je prigoda prepustiti se u Božje ruke.

 

Neprekidan napor može dovesti do izmorenosti. Riječ „stres“ često se koristi za negativnu napetost pri čemu se ljudi nađu u situaciji da „izgore“ zbog prevelikog obujma posla ili pretjerano zamornih situacija. No postoji i „dobra“ napetost ili stres koji nalazimo u otpornom i stalnom poslu koji nije sam po sebi loš za naše zdravlje. Ono što je štetno je nedostatak opuštanja ili pogrešna motivacija. Bolja je puna šaka u miru nego obje pregršti mučna rada i puste tlapnje kažu Propovjedi (Prop 4,6). Možemo se zamarati nepotrebno ne uzimajući vrijeme za stanku i odmor, željom za rješavanjem svih stvari odjednom ili nadvladani razmišljanjem o neriješenim zadacima. Tada naš posao može postati pusta tlapnja. Posao također može postati sumoran i iscrpljujući kada se na nj gleda kao cilj sam po sebi i kad izgubimo uvid u ono što smo obvezatni prema drugima.

 

Mišićna napetost nagomilana tijekom dana može ponekad biti rezultat prevelike žurbe. Brze elektroničke komunikacije i brzina prijevoznih sredstava nastojezauzeti sva područja našeg života. To za posljedicu može imati stalnu žurbu kako bi se sve stvari obavile na vrijeme. Potrebno je stoga naučiti kako uskladiti ustrajnost sa spokojem. Kretati na vrijeme kako bismo bili točni na sastancima, slušati druge bez razmišljanja što ćemo raditi nakon toga, primjenjivati strpljenje u slučajevima kašnjenja… Ovo su neki od mnogih načina kako uliti više spokoja u naš svakodnevni život. Ako i način na koji dišemo utječe na spokoj tijela i slobodu od napetosti, onda i pravilno „disanje“ naše duše čuva naš spokoj i energiju za rješavanje problema, kako bi mirno prihvatili dnevne probleme i brige, kao i nesavršenosti nas samih i drugih. Ove nam navike mogu postupno pomoći da se odmorimo na jednostavan i zdrav način i da budemo „oaze“ za druge, rame na koje se mogu osloniti, netko u koga se mogu pouzdati.

 



 

Fizičke vježbe mogu pomoći i tijelu i duhu da se opuste. Svi imamo koristi od navike šetnje svakoga dana, koristeći prigodu pri odlasku ili povratku s posla, otići po djecu u školu, odlasku u nabavu… Sport je također jako koristan, koliko nam godine dopuštaju. Omogućuje nam opustiti se i iskoristiti energiju na zabavan način. Može biti prigoda za opuštanje u društvu drugih, i izazov našem tijelu u postizanju razboritih ciljeva. Ove kao i druge jednostavne mjere koje možemo ugraditi u naš svakodnevni život, doprinose ispravnoj „higijeni“ odmora u našem radu koji nas čini radosnijima i učinkovitijima.

 

Promjena okoline

 

Odmor je u svojim različitim oblicima promjena okoline. Jednako kako ambijent u sobi potaje zagušljiv bez prozračivanja, tako nas i svakodnevni život umara čak i kad nema velikih napetosti. Bez „svježeg zraka“ lako možemo zapasti u dosadu i rutinu.

 

Promjena okoline ne podrazumijeva nužno odlazak na nekoliko dana budući nam obveze to često ne dopuštaju. Bavljenje sportom, šetnja, izlet na selo ili u planine, posjet različitim mjestima… To su načini kako možemo „razbistriti um“ i vratiti se odmorni svom redovnom životu.

 

S vremena na vrijeme mogu se razviti maleni sporovi s onima s kojima živimo ili radimo. Ponekad se mogu jednostavno riješiti provođenjem nekoliko sati s ovim osobama izvan redovnog okruženja. U drugim situacijama možemo se suočiti s izazovima na koje nam se teško usredotočiti i koji zahtijevaju naš odmak kako bi obnovili usredotočenost na njih i pojasnili ih kroz odmor. Fikcije, u knjigama i filmovima kao i poezija i umjetnost također nas mogu odvojiti od naših svakodnevnih problema i osvježiti nas. Ovo nam omogućuje promjenu gledišta, koje nam pomaže ponovo usredotočiti našu viziju svijeta i iznova otkriti ljepotu malih stvari.

 



 

Vjerodostojan odmor dolazi od našeg odmaka od svakodnevne realnosti kako bi se vratili obnovljeni. No to ne znači nagao odmak od stvarnog svijeta. Promatrajući kako se neki ljudi u potpunosti isključe tijekom vikenda i tužno stanje u kojem ih to ostavlja, možemo biti sigurni da je odmor nestvaran ako se vraćamo u lošijem stanju nego prije. Ponekad ovakvo ponašanje izvire iz razočaranja svakodnevnim životom i traženjem načina za bijeg od samoga sebe. Dobro je stoga iskreno pogledati na naš život i otkriti razonodu koja je više uzmak nego pravi odmor. Umjerenost je stoga dobro mjerilo kvalitete našeg odmora. Dobro se provesti i biti veseo nedvojbeno je dio odmora. No važno je ne brkati veselje s pretjeranošću, premda je ovo čest slučaj. I ovdje se pokazuje točnom tvrdnja kako je tijelu bolje dati „malo manje nego mu je potrebno.“ [6] Dobro se zabaviti bez pretjeranog udovoljavanja vodi do većeg uživanja. Umjerenost nas oslobađa od nemirne potrage za stalnim odvraćanjem, s razočaravajućim ishodom kada nam ono nije dostupno. Stoga nam povremeno čini dobro biti bez glazbe, iako imamo tehnologiju koja nam omogućuje stalno slušanje; isključiti se na neko vrijeme od Interneta kako bi se „uključili“ s onima koji nas okružuju i bili svjesniji njihovih potreba. Konačno, moramo se zapitati jesmo li stvorili umjetne „potrebe“ preko trajno raspoloživih načina zabave koji nam mogu uskratiti slobodu jednostavnog i radosnog odmora.

 

Odmor koji je otvoren prema drugima

 

Obiteljski život obogaćen je njegovanjem kulturološkim obogaćivanjem i interesima. Ovo također pruža alternativu za sport koji može postati problem ako nemamo vremena, ako smo bolesni ili stariji. Nismo vječno mladi. Ako nam je odmor usredotočen na energičan sport, kako starimo, možemo ga naći sve manje privlačnim. Iz tog je razloga dobro ne čekati da taj trenutak dođe kako bi se počelo razvijati druge načine odmaranja. Iako neki od ovih ne zahtijevaju prisutnost drugih, dijete Božje bi uvijek trebalo na odmor gledati kao dio svog života s drugima i za druge, a ne kao nešto posve osobno. Promatrano na ovaj način, knjige i filmovi mogu obogatiti naše razgovore i dati nam teme za razgovor. Slikanje, vrtlarenje ili neki uradi sam zadatak daje toplinu domu, nečiji glazbeni talent (iako ne mora biti velik), kreativno kuhanje, izvornost u pripremi slavlja, sve to čini život ugodnijim za sve.

 



 

Vjerodostojan odmor trebao bi biti otvoren obitelji i prijateljima. Nema se smisla zatvarati u čahuru s dolaskom vikenda. Odmor koji je individualan ne završava s istinskim opuštanjem već dovodi do čudne uznemirenosti ne dovodi do stvarnog opuštanja već tjeskobne potrebe za bijegom. Ovo može biti obilježje unutarnje napetosti sa samosvojnošću kao oca, majke, brata, supruga, kćeri… jedno je željeti se odmoriti a drugo postati uznemiren oko odmora. Odmor koji je otvoren drugima je iskren i prilagodljiv, otkriva naš identitet i pomaže nam biti ono što jesmo.

 



 

U pobudnici svetoga Pavla, „alter alterius onera portate, nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!“ (Gal 6,2) vidimo poziv na brigu za druge. Najbolje se odmaramo kad pomažemo drugima da se odmore. Uzimanje u obzir zanimanja i želja drugih oko nas dio je našeg svakodnevnog obiteljskog života: oca s djecom, supruge sa suprugom, djedova i baka s unučadi… Razumije se, život postaje puno lakši kada iskreno volimo druge, znamo da smo voljeni, okruženi ljudima koji nas slušaju, razumiju, i primaju naše brige kao svoje. „Ako činite stvari s ljubavlju, svaka naša kuća biti će dom kakav želim za svoju djecu. Vaša će braća imati svetu glad za povratkom kući nakon dana ispunjenog radom. Naći će svoju gorljivost obnovljenom za nastavak, odmoreni i bezbrižni, za rat ljubavi i mira koji od nas traži naš Gospodin.“ [7]

 

Odmor svoj najdublji izvor i konačan obzor ima u našem Gospodinu. „Gospodine moj: U tebi se odmaram“, napisao je svetio Josemaria (u Decenary to the Holy Spirit). „Gospodine Bože, molio je sveti Augustin, „podaj nam mir – ta ti si nam dao sve – mir počinka, mir subote, mir bez večeri.“[8] Ako se ponekad nađemo zaneseni ljepotom prirode viđene s uzvisine, razbijanja valova na obali, pucketanja vatre u kaminu, prizora radosne djece u igri, kako ne možemo naći mir u molitvi, u intimnosti s Bogom koji nas uvijek sluša i ispunjava sve što smisleno činimo? Jahve, Bog, sunce je i štit (Ps 84:12). On prosvjetljava naš umor i odmor. Ako nam duša utihne kada Ga izgubimo iz vidokruga, prolama se u pjesmi i plesu kad Ga ponovo nađemo. „Otpočini u božanskom sinovstvu. Bog je jedan Otac – tvoj Otac! – pun nježnosti, bezgranične ljubavi. Često ga zovi Ocem, i reci Mu – na ti – da ga voliš, da ga silno voliš!: da si ponosan i osjećaš se snažnim jer si njegovo dijete.“ [9]

 



 

Wenceslao Vial – Carlos Ayxelá

 


 

[1] Sveti Josemaria, Bilješke s obiteljskog okupljanja, 29. travnja 1969. (navedene u Putu: Critical Historical Edition p.325)

 

[2] Usp. Papa Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studeni 2013.), broj 4.

 

[3] Ovo je engleska verzija molitve s Internetske stranice Vatikana koju spominje Papa Franjo u Božićnom obraćanju rimskoj kuriji 22. prosinca 2014. godine. Iako se često pripisuje svetom Thomasu Moreu, napisao ju je zapravo Thomas Basil Webb (1898. – 1917.), koji je ubijen u bitci kod Somme. Ovo je pjesma koju je napisao neposredno prije nego je umro u dobi od 19 godina.

 

Give me a good digestion, Lord,

 

And also something to digest.

 

Give me a healthy body, Lord,

 

With sense to keep it at its best.

 



 

Give me a healthy mind, Lord,

 

To keep the good and pure in sight,

 

Which, seeing sin, is not appalled,

 

But finds a way to set it right.

 



 

Give me a mind that is not bored,

 

That does not whimper, whine or sigh;

 

Don’t let me worry overmuch

 

About the fussy thing called I.

 



 

Give me a sense of humor, Lord,

 

Give me the grace to see a joke,

 

To get some happiness from life

 

And pass it on to other folk.

 



 

[4] Sveti Josemaria, Put, broj 357.

 

[5] Sveti Josemaria, Bilješke s obiteljskog okupljanja, 7. srpanj 1974.

 

[6] Usp. Sveti Josemaria, Put, broj 196.

 

[7] Sveti Josemaria, Bilješke s obiteljskog okupljanja, 29. Ožujka 1956 (navedene u A. Sastre, Tiempo de Caminar, Rialp, Madrid 1989. 182-283).

 

[8] Sveti Augustin, Ispovjesti, XIII.35.50

 

[9] Sveti Josemaria, Kovačnica, broj 331.

 

 

 

PITANJE BUDUĆNOSTI

Nema toga robota koji može nadomjestiti »nepovratnu emigraciju«

 

Autor

 

Đurđica Ivanišević Lieb

 

 

 

Ovih dana objavljen je tekst Velimira Šonje o pedeset tisuća ljudi koji su otišli iz Hrvatske, koji će se teško vratiti. »Nepovratna emigracija« u tekstu se definira kao »emigracijski saldo mladih obitelji s djecom«. Pretpostavlja se da kad djeca pođu u školu u nekoj drugoj zemlji, bitno se smanjuju šanse za povratak. U tom slučaju ne odlaze samo roditelji, to jest mladi u najboljim godinama, nego se dijete socijalizira u drugoj sredini uz izgled da dugoročno postane državljanin te zemlje. O emigraciji se ne zna dovoljno, a procjene se razlikuju od 20-ak do 50-ak tisuća ljudi godišnje. Naime, ne može se procijeniti da će se netko tko je otišao raditi i živjeti u inozemstvo nakon nekoga vremena vratiti. U pogledu proučavanja toga problem istraživači i državne institucije zakazuju, što izaziva moralnu i političku paniku. Zanimljivo je preispitivanje toga problema kod Nenada Bakića, koji je dao vrlo grubu procjenu nepovratne emigracije. Procjena počinje od vremenske serije novorođene djece, a riječ je o drastičnom padu novorođene djece nakon 2009. Pad je bio veoma jak otkad je u Hrvatskoj izbila gospodarska kriza koja je trajala do uključivo 2014. Sada je pad zaustavljen, ali oporavak se još ne vidi. Evo podatka: u Hrvatskoj se godišnje rađa oko 7000 djece manje nego 2008.-2009. godine.

 

Razmjeri emigracije veće od statistike

 

»Broj novorođenih služi za procjenu očekivanog upisa djece u prvi razred osnovne škole. U Hrvatskoj se sva djeca obavezno upisuju u osnovnu školu, a smrtnost djece predškolske dobi veoma je niska pa se u procjeni može zanemariti. Dakle, ako uzmemo 75 % djece rođene 2009. i 25 % djece rođene 2010. (to su oni rođeni u prva tri mjeseca godine koji idu u školu sa šest godina i šest i pol mjeseci u prosjeku), dobit ćemo maksimalan broj djece rođene u zemlji koja će upisati prvi razred 2016. Takva se procjena može napraviti za sve godine unazad.«

 

O emigraciji se ne zna dovoljno, a procjene se razlikuju od 20-ak do 50-ak tisuća ljudi godišnje. Naime, ne može se procijeniti da će se netko tko je otišao raditi i živjeti u inozemstvo nakon nekoga vremena vratiti.

 

Nepovratna emigracija javila se i prije ulaska u EU, pomalo već od 2009., a iz godine u godinu je rasla, piše Šonje. Ulazak u EU 2013. i s time povezano lakše dobivanje posla u drugim zemljama nije trenutačno povećalo nepovratnu emigraciju, ali se to odrazilo na razdoblje od 2015. do 2017. godine. Nepovratna emigracija očito raste, a »nedostajuće« djece pri upisu 2017. dosegnuo je oko 2700 ili 6,3 % domaćega teorijskoga maksimuma. Ne spominju se samo djeca, jer ne emigriraju samo obitelji, nego i samci i parovi bez djece i veoma je teško procijeniti koliko ima nepovratne emigracije među njima. Većina njih vjerojatno će u budućnosti imati djecu, pa ako se ne vrate na vrijeme, i oni će postati nepovratna emigracija zajedno s budućom djecom. O ukupnim razmjerima emigracije ne zna se mnogo, no praćenjem inozemnih izvora sluti se da je znatno veća od onoga što bilježi Hrvatska službena statistika. Ipak treba imati u vidu da u Hrvatskoj postoji tradicija privremenih odlazaka na rad u inozemstvo, što znači i da velik broj ljudi zadržava osobne, obiteljske i financijske veze s domovinom. Očekivati je da se privremena emigracija širi s obzirom na olakšanu mobilnost i pad troškova kretanja zbog tehnološkoga napretka i ulaska u EU. Time se povećava mogućnost emigracije (jednoga) roditelja koji šalje novac kući. Procjena je pokazala i da je pojava nepovratne emigracije inertna i nalazi se u porastu. Izgleda da se od 2015. i u većoj mjeri od 2016. javlja odlazak obitelji s djecom koja su ranije počela pohađati škole u Hrvatskoj. I dok država pokušava djelovati mjerama kao što su subvencije za stambene kredite i zapošljavanje mladih ljudi u državnim službama, očito je da su korijeni i pojave dublji: ljudi ne idu u Irsku i Njemačku raditi u državna poduzeća i zaduživati se za kupnju nekretnine, oni tamo rade druge stvari i tjeraju ih drugi motivi.

 

Dodatak na muškost

 

Kad se piše o emigraciji, nije nevažno spomenuti da su u Njemačkoj plaće žena 20 %, a u Hrvatskoj 10 % niže od muških. Ljubica Gatarić piše da će islandske tvrtke s više od 25 zaposlenih od ove godine morati pribaviti certifikat koji dokazuje da su žene u njihovim tvrtkama podjednako plaćene kao i muški kolege. Prema Svjetskom ekonomskom forumu, Island je zadnjih deset godina svjetski lider po radnom statusu žena, no tamošnje su vlasti zakonom o ravnopravnosti koji je u siječnju stupio na snagu iskazale odlučnu namjeru da idućih pet godina posve iskorijene nejednakost u primanjima među spolovima. Zanimljivo je da će se jednakost muških i ženskih primanja provjeravati kroz državne institucije svake tri godine te će se o tome izdavati poseban državni certifikat. Slična kontrola prisutna je još i u Švedskoj i Kanadi, a verzija islandskoga zakona od ovoga se tjedna primjenjuje i u Njemačkoj, Estoniji, Češkoj, Austriji i Velikoj Britaniji. Po tom je pitanju riječ o pet »najproblematičnijih« članica EU-a s razlikom u plaćama većim od 20 % u korist muškaraca. Hrvatska se s 10 % razlike plaća među spolovima nalazi u prvoj četvrtini najboljih članica EU-a, a ta je razlika najmanja u Luksemburgu i Italiji – oko 5 %, u Sloveniji je oko 8 %, a Hrvatska je s razlikom od 10 % znatno ispod prosječne razlike od 16 %. Danijel Nestić, istraživač s Ekonomskoga instituta u Zagrebu, kaže da je istovjetan posao civilizacijski i zakonski te da je nedopustivo žene plaćati lošije od muškaraca. No razlika u primanjima pojavljuje se zbog sofisticiranih procesa kao što je segregacija radnih mjesta. »Radno mjesto u skladištu ili na blagajni gotovo je identično po odgovornosti, ali u pravilu je posao skladištara po sistematizaciji bolje plaćen«, ističe dr. Nestić čija su istraživanja potvrdila da žene u Hrvatskoj imaju za desetinu slabija primanja od muškaraca, što je uglavnom rezultat segmentacije po vrsti posla. Žene dominiraju u slabije plaćenoj tekstilnoj industriji ili ih je pak više u socijalnom sektoru i javnim službama kao što su obrazovanje ili zdravstvo gdje su plaće niže nego u »muškom« financijskom sektoru. Hrvatska stoji znatno lošije od Slovenije. Očekivano žene su najmanje zarađivale u proizvodnji odjeće, a najbolje su mjesečne plaće bile u farmaceutskoj industriji.

 

Roboti za zamorne i zaglupljujuće poslove

 

Iako su inovacije s robotima sve više zastupljene, Crystal Group, najveći svjetski proizvođač odjeće, koji šije za najveće globalne brendove (H&M , Victoria’s Secret, Marks&Spencer…) odlučio je da nema robotizacije te da ljudi za šivaćim strojevima ostaju jamstvo održavanja kvalitete.

 

Nepovratna emigracija očito raste, a »nedostajuće« djece pri upisu 2017. dosegnuo je oko 2700 ili 6,3 % domaćega teorijskoga maksimuma. Ne spominju se samo djeca, jer ne emigriraju samo obitelji, nego i samci i parovi bez djece i veoma je teško procijeniti koliko ima nepovratne emigracije među njima.

 

Željko Trkanjec piše o gotovo neočekivanoj vijesti kad je riječ o robotiziranju proizvodnje koja plaši svijet. Američki poduzetnik Elon Musk, vlasnik tvrtke Tesla, koji ove godine planira odlazak na mjesec raketama svoje druge tvrtke Spaceks, tvrdi da je umjetna inteligencija najveća prijetnja ljudskoj vrsti. Prošle godine, u jeku francuske predizborne kampanje, mediji su donijeli priču o 50-godišnjaku iz grada na sjeveru te zemlje koji je izgubio posao jer su ga preuzeli – roboti. Vlasnik je jednostavno u potpunosti automatizirao cijeli proizvodni proces pa mu ljudi više ne trebaju. I taj je Francuz bio strašno ljut na robota, na vlast koja je to dopustila, ali ne i na sebe. Silno je podsjećao na britanske radnike koji su krajem 18. stoljeća, kad je počela prva industrijska revolucija, krenuli u borbu protiv onih koji im oduzimaju poslove – strojeva. Ulazak umjetne inteligencije, ne samo u proizvodne, nego i servisne industrije – sve se više koriste u pravu, financijama (ondje se smatraju bitno preciznijim prognostičarima zbivanja na tržištima od ljudi), pa i novinarstvu – naziva se četvrtom industrijskom revolucijom. Vlade već razmišljaju o definiranju rješenja koji bi pomogli svima koji se ne mogu nositi s umjetnom inteligencijom, a jedno od dosad najeksponiranijih je uvođenje temeljnoga prihoda za sve građane. S druge su pak strane oni koji tvrde da je pojava umjetne inteligencije gotovo Božji dar čovječanstvu koji će moći svoje kreativne kapacitete još više aktivirati – i raditi poslove koji nisu zamorni, zaglupljujući ili monotoni.

 

Roditeljska ljubav, stručnost liječnika i duhovnost

 

Posljednjih dana javnost je pratila liječenje malene Rite, djevojčice kojoj je presađeno srce i uspješno se oporavlja zahvaljujući prof. dr. Darku Aniću koji je transplantirao srce, zajedno s ekipom dječjih kardiologa. Tim je zahvatom Hrvatska dokazala da se može nositi s velikim centrima medicine u svijetu. Sve želje su da se mala Rita što prije oporavi, što ona već i dokazuje hrabro podnoseći sve zahvate na koje su je pripremali vrhunski liječnici KBC-a Rebro. Posebnu zahvalu obitelj je uputila i Ritinoj doktorici Dorotei Bartoniček, a roditelji su zahvalu uputili i časnim sestrama na Rebru te svećenicima u svim župama koji su molili, kao i liječnicima i medicinskim sestrama. Tako se pokazalo da hrvatski stručnjaci mogu stajati uz bok vrhunskim inozemnim imenima.

 



 

Glas Koncila

 

Sine Sole Sileo“: Umor i odmor (I)

 

Članak u dva dijela o potrebi odmora sinova i kćeri Božjih usred življenja teškoga rada.

 

Opus Dei - „Sine Sole Sileo“: Umor i odmor (I)

 



 

Posvećivanje rada

 

Među klasičnim zapisima o sunčanim satovima, jedan je ljupke jednostavnosti premda se čini kako iznosi očigledno: Sine sole sileo. „Bez sunca šutim.“ [1] Takvi bjelodani izrazi često prolaze neprimijećeni premda mogu sadržavati istine važne za naš život. Jednako kako sunčani sat bez sunca postaje tek dekorativan predmet, ili njiva lišena dnevnog sunca može usahnuti i umrijeti, tako i ideali koje nam je Bog utisnuo u srca mogu izblijedjeti ili čak nestati ako nam nedostaje „sunčeve svjetlosti“ odmora.

 

Sveti Josemaria je rekao da za ljude Opusa Dei rad predstavlja „kroničnu, zaraznu, neizlječivu i napredujuću bolest“.[2] Bog računa na stalan trud kršćana koji rade rame uz rame sa svojim bližnjima kako bi svijet privukli k Njemu. No on također želi da brinemo o sebi budući da nas naši dnevni napori mogu iscrpiti i nametnuti potrebu da povratimo snage. „Vaše tijelo je kao malo magare, a magare je bio Božji odabir za prijestolje u Jeruzalemu. On vas nosi božanskim putovima ove naše zemlje. No mora ga se kontrolirati da ne zaluta s Božjih putova. Mora ga se ohrabrivati kako bi mogao kasati živahno i radosno kako i očekujemo od jadne teretne životinje.“[3]

 

Poopćeno govoreći, postoje dva oblika umora, psihički i fizički. [4] Oba su usko povezana budući je svako ljudsko biće jedinstvo tijela , uma i duha. Jedna vrsta umora često utječe na drugu i sklona je postepeno pa i intenzivnije progresivno pojačavati iscrpljenost. Netko tko je fizički iscrpljen može se naći u situaciji da mu srce i um obamru i postanu bez reakcije. Osoba koja je psihički iscrpljena može se naći u situaciji u kojoj se umor izražava fizički, kroz bolove u tijelu koji naglašavaju unutarnji umor. Ovaj drugi silazno-zavojit put posebno je suptilan i dobro je na njega obratiti pozornost jer ga je lako predvidjeti od strane osobe koja od njega pati i osoba koji s njim žive. Bez uzbunjivanja, moramo biti pozorni na ovu pojavu budući je prevencija najbolji lijek. Povremeno se u životima ljudi mogu pojaviti teškoće koje ne nastaju uslijed nedostatka posvećenosti ili zanimanja, već zbog umora.

 

U ovom i slijedećem članku razmatrat ćemo aspekte umora i odmora koji čine dio naših života kao djece Božje. „ On koji je perfectus Deus, perfectus Homo – savršen Bog, savršen Čovjek i koji uživa svu sreću u Nebesima, odlučio se iskusiti iscrpljenost i umor, suze i trpljenje kako bi mi mogli razumjeti da ako želimo biti nadnaravni moramo biti i vrlo ljudski.“ [5]

 

Učiti kako se ne iscrpiti

 

Pojedine okolnosti u životu mogu biti posebno iscrpljujuće, posebice kada ih je potrebno uskladiti s ustaljenim životnim tijekom. Primjerice, bolest člana obitelji, rođenje djeteta, posebno zahtjevan dio studija ili posla, ili nakupina čitavog niza problema… takve situacije, posebice ako se protežu dulje vrijeme, zahtijevaju pronalaženje vremena i načina za odmor, makar i kratkog kako bi se spriječilo da umor i trošenje ostave trajan trag ili čak postanu kronična iscrpljenost. Presudna je podrška ljudi koji žive uz nekoga u ovakvoj situaciji. No jednako ključna je i pravodobnost u traženju pomoći budući da drugi mogu biti nesvjesni koliko iscrpljujuće je nešto za tu osobu.

 

Poslovica kaže da jedan šav u pravo vrijeme može uštedjeti njih devet odnosno spriječiti da se poderotina širi dalje. Stoga je prvi i najbolji način odmora naučiti kako se ne premoriti, kako se ne iscrpiti. U takvim situacijama možda ćemo morati ustuknuti na kratko i prepustiti drugima da vode bitku u prvim redovima iako nam to može biti teško prihvatljivo. To ne znači izbjegavanje obveza ili biti nepopustljiv. To jednostavno znači prepoznavanje naših ograničenja i s vremena na vrijeme odvojenost od rezultata naših nastojanja. Bog od nas očekuje da se trošimo za ljubav no ne da postanemo toliko istrošeni da nam ljubav postane ugasla i zgrada se uruši kao ona izgrađena na pijesku (Usp. Mt 7:24-27). „Fizički krah. Istrošen si….Obustavi te vanjske aktivnosti. Odmori se. Posjeti doktora. Poslušaj i ne brini. Brzo ćeš se vratiti svom uobičajenom životu i ako si vjeran, unaprijediti ćeš svoj apostolat.“ [6]

 

Uobičajena mudrost savjetuje nas da ne ostavljamo za sutra što možemo učiniti danas, budući je činjenica da ponekad odgađamo odluke i inicijative iz čiste lijenosti. No jednako je važno čitati poslovicu i obrnutim redosljedom. Usputno s marljivošću u odrađivanju poslova, trebali bi smo si reći „ostavi za sutra što ne možeš učiniti danas“. Nemojmo preopteretiti današnji dan s više no što možemo učiniti i nemojmo ostavljati za sutra preostalo što moramo učiniti. Kao što knjiga Mudrosti snažno kaže: Sine moj, ne preuzimaj previše poslova; ako ih umnožiš, nećeš proći bez kazne; ma koliko se žurio, nećeš stići, niti ćeš trkom uteći (Sir 11:10). Sveti Josemaria savjetuje: „Kad je riječ o meni, uvijek mi ostaju stvari za učiniti za slijedeći dan. Trebali bismo doći do večeri nakon dana ispunjenog radom s mnogo stvari ostavljenih za slijedeći dan. Trebali bismo doći do večeri izmoreni teretom rada kao mali magarčići Božji“.[7]

 

Stoga kad preuzimamo neku zadaću važno je razlikovati između raspoloživosti - uslužnog stava i biti otvoreni za što god se od nas zatraži – pretjeran osjećaj dogovornosti gdje pokušavamo preuzeti više od onoga za što smo sposobni. Ovdje kao i u drugim stvarima, važno je pokušati postići ravnotežu. Ne radi se o nepristupačnosti za neočekivane zahtjeve, koji su česti u svakodnevnom životu, no jednako tako nije riječ o prepuštanju, u mjeri u kojoj je to moguće,da nam život postane jedan nepredviđeni zadatak za drugim.

 

Umjeravanje vlastitih snaga

 

Neki vrlo oprezni i sposobni ljudi nalaze za teško odbiti zahtjeve koji se pred njih stavljaju. Ponekad radije preuzimaju zadatak premda znaju da nemaju vremena ni energije za njega kako ne bi nekoga razočarali ili ostavili loš dojam. Ponekad mogu preuzeti takav zadatak znajući da ga mogu odraditi bolje od drugih ne utemeljeno na pretpostavci, već na iskustvu. Postoje ljudi koji su jako osjetljivi na probleme drugih i koji mogu biti skloni preuzeti ih previše na sebe. Ima također i onih koji puno pažnje posvećuju detaljima i zbog toga im je teško završiti započeto i tako im se posao gomila i preplavljuje ih. Svi ovi ljudi loše umjeravaju svoje sposobnosti i mogu završiti kao pretrpana kola. Snažni konji od male su koristi ako se osovina savije pod težinom koju kola nose. Iako se na početku osovina okrene, završava iskrivljena ili slomljena.

 

Među ljudima koji svoj posao shvaćaju ozbiljno, moguće je naći neku od ovih osobina. Ponekad se tako može pojaviti iskrivljen učinak koji za cilj ima samo pogoršati nečiju izmorenost. Budući da takvi ljudi rijetko odbijaju zahtjev i iskreno nastoje vrijedno raditi, drugi su skloni tražiti ih više usluga. Netko može pokušati iskoristiti njihovu dobru volju dok drugima može promaknuti spoznaja (a ponekad i nema načina da spoznaju) o teretu koji ta osoba nosi. Kada zamor počne djelovati, osoba može eksplodirati ili odgovoriti ljutito, iznervirana na ostatak svijeta na iznenađenje drugih. Budući svaka osoba koja je postavljala zahtjeve zna samo za zadatke koje je sama zatražila, za to vrijeme osoba od koje se usluge traže nosi teret i svih drugih zahtjeva, stoga im se ovakva reakcija može činiti neshvatljivom. Tako netko s iskrenom nakanom da bude na raspolaganju i od pomoći može postati na neki način ogorčen i izoliran. I ovdje se mudrost Sirakova potvrđuje: Čovjek se trudi, muči i hiti, da bi još više zaostao (Sir 11:11). U odmjeravanju rada moramo razlučiti između velikodušnosti i „rasipništva“. S potonjim, pojedinac daje više no bi trebao čime iscrpljuje svoje kapacitete za daljnje davanje. Sadašnjost nam ne smije oduzeti pogled na budućnost, ček ni blisku budućnost.

 

Čitanje znakova umora

 

Moramo naučiti čitati znakove umora koji nas izdaju, kako kod nas samih, tako i kod drugih. Ne umaraju se svi iz istog razloga, ni istim tempom. No simptomi su slični: obrane koje podržavaju našu osobnost smanjuju se i ograničenja našeg karaktera dolaze do izražaja. Netko tko je umoran naginje pesimističnom viđenju stvari više nego inače, što može dovesti do toga da osoba sklona optimizmu reagira s apatijom koja se čini strana. Druga osoba s tendencijom zabrinutosti pronaći će mnogo razloga za uznemirenost i može završiti paralizirana, stoga joj je potrebno pomoći kako bi razumjela da na stvari ne gleda objektivno. Netko tko je inače umjerenog ponašanja može reagirati grubo što kod druge osobe može biti uobičajena karakterna crta.

 

Netko tko prolazi kroz period izmorenosti s pomalo zamagljenim pogledom, treba prijatelja uz sebe koji ga može savjetovati bez da se postavlja zaštitnički kako bi im pomogli da bolje upoznaju sami sebe. Tada sami mogu čitati znakove svoje izmorenosti, odmoriti se ili zatražiti promjenu tempa prije nego se iscrpe. „Znači uopće ti nije stalo? Ne zavaravaj se… nije istina da ti nije stalo. Jednostavno nisi neumoran i trebaš više vremena za sebe, vremena koje će također biti za tvoje aktivnosti jer na koncu, ti si instrument.“[8] Profinjen izraz prijateljstva je kada drugima pomažemo tako da se postavimo u njihovu situaciju i učimo ih sa stvarnom suosjećajnošću reći ne nekim zahtjevima bez da se osjećaju pokajnički. Tako i da ostave na stranu projekte koji ih mogu zateći ako je nerealno prihvatiti ih, ili promatrati stvari s gledišta gdje je neke zadatke možda moguće ostaviti dovršene manje svršeno nego bi smo to željeli. Moramo im pomoći da vide, osim onoga što imaju trenutno u rukama, ili novih pothvata koji ih mogu zateći, njihovu obvezu za odmorom.

 

Posljednjih se desetljeća sve se češće pojavljuju slučajevi „izgaranja“ ili stresa na poslu, posebice u uslužnim djelatnostima; liječnici, medicinske sestre, nastavnici, svećenici… To su ljudi koji strastveno pristupaju svojem poslu budući da nema ničeg tako dirljivog kao što je podati se u službu drugima, no nađu se preopterećeni zahtjevima sa svih strana. Isto se događa i sa električnim kabelom koji prima toliko signala sa svih strana iz svojih mnogobrojnih veza da na kraju završava izgaranjem.

 

Tri moguća signala „izgaranja“ su osjećaj praznine, iscrpljenost i preopterećenosti. Kako bi spriječili ovakve situacije i pružili pravodobnu pomoć, potrebno je posvetiti pažnju ovim osobama. Značajke osobnosti pojedinca koje mogu dovesti do „izgaranja“ su prekomjeran osjećaj odgovornosti, perfekcionizam, nesigurnost ili pretjerana zahtjevnost prema samom sebi. U kratko, imati nerealna očekivanja.

 

Radna okolina

 

Također moramo posvetiti pozornost radnoj okolini u kojoj osoba radi, kako se dodjeljuju zadaci, kako se koristi odmor, kave su stimulacije i nagrade, kako se usavršavaju djelatnici. Zanemarivanje ovih faktora radnog okruženja ili sklonost davanja prevelike odgovornosti mlađim zaposlenicima bez posvećivanja odgovarajućeg vremena njihovoj edukaciji, ili bez pružanja pozitivnog ohrabrenja, može predstavljati rizik.

 

Previše posla nije jedini uzrok koji može izazvati „izgaranje“, ono također može biti izazvano nedostatkom posla ili ne nalaženjem smisla u radu i osjećajem beskorisnosti ili u nedostatku osjećaja da je nečiji posao istinski vrednovan. Osjećaj smislenog rada nešto je što mora rasti u svakoj osobi. Nije dovoljno osobu površno podsjetiti na to kao kad nekoga povremeno potapšamo po ramenu.

 

Premda se podrazumijeva da su ljudi vrlo različiti današnji brz ritam života može povremeno voditi do nedovoljnog odvajanja vremena ili napora kako bi procijenili što od koga možemo očekivati. Pojedinci su primjerice, sposobni rješavati nepredviđene situacije koje često mogu nastati u radnom okruženju. Mogli bismo reći da čak i uživaju u tome. Kao i u sportu oni koji uživaju u riziku, neočekivani izazovi uzdrmaju ih iz njihove rutine i mogu se čak pokazati umirujući. Drugima je potrebno više stabilnosti. Ono što drugi nalaze za opuštajuće za njih je iscrpljujuće. Stoga je važno da su menadžeri u tvrtkama oprezni kako bi izbjegli da se nekome, tko može biti prilično sposoban, da zadatak koji ih iscrpljuje. Većina ljudi ima neki stupanj prilagodljivosti i mogu s iskustvom i savjetima nadvladati svoja ograničenja. No s drugima je uputnije potražiti nekoga drugog za zahtjevne zadatke. Svaki posao ima svoje neugodnestrane i ponekad nema alternative nego se prilagoditi situaciji. No kad je netko na pravom mjestu ta osoba doprinosi više i odmara se više.

 

 

 

Ponekad preopterećenost poslom nije uzrokovana samo-izazvanim zamorom koji nastaje od preuzimanja previše zadataka ili lošeg odrađivanja već zbog slabe organiziranosti posla u tvrtci. Primjerice, netko može imati više posla nego je razumno budući im prevelik broj ljudi može dati radne zadatke. Iako je u takvim situacijama važno da takvi pojedinci razgovaraju sa svojim pretpostavljenima kako bi prilagodili radno opterećenje, također je važan dio menadžerskih odgovornosti prepoznati takvu situaciju. Potrebno je brinuti o ljudimakako se ne bi slomili i pokazati zanimanje ne samo za učinkovitost već i za dobro svakog zaposlenika i njihovih obitelji. Ponekad međutim situaciju nije jednostavno popraviti kada su osoba i tvrtka jedno ili kada osoba nosi teret vođenja projekta koji može postati gotovo okrutan čime se otežava njegov oporavak.

 

Radostan umor

 

Ponekad umor može nastati iz frustracije neprihvaćanja da naša očekivanja od projekata i ljudi nisu uvijek ispunjena. „Problem nije uvijek u prekomjernoj aktivnostiveć loše odrađenoj aktivnosti, bez primjerene motivacije, bez duha koji bi ju prožeo i učinio ugodnom. Rezultat toga je rad koji postaje zamarajući više nego je potrebno vodeći tako povremeno i do obolijevanja. Daleko od zadovoljstva i radosnog umora, ovo je napet, tegoban, razočaravajući i na kraju nepodnošljiv umor“. [9] Postoje ljudi koji se iscrpljuju skačući u nerealne projekte i zbog nezadovoljstva da jednostavno rade ono za što su sposobni. Drugi, zbog nedostatka strpljenja da proces sazrije, očekuju da će sve „pasti s neba“. Neki drugi pak zbog uključenosti na nekoliko projekata ili uzaludnog sanjanja o uspjehu“. [10] Sukob naših ograničenih nada s realnošću može biti prigoda za predah u znatno većoj nadi. [11] O Crux, ave spes unica! „Zdravo križu, jedina nado“ kako pjeva himan Vexilla Regis. [12] Pravi odmor dolazi iz napuštanja nas samih i prepuštanja u Božje ruke, u zagrljaj Isusovih riječi: Oče u ruke tvoje predajem Duh svoj! (Lk, 23:46). „Napuštenost“, kako kaže sveti Josemaria, „ znači težiti za dobrim stvarima, koristiti sredstva da bi ih postigli i tada, ako se ne odviju kako smo očekivali, ostati u Božjim rukama govoreći: Nastaviti ću raditi kako bi se ostvarile“. [13]

 

„No što ako moj križ čini dosada i tuga? U tom slučaju ti kažem, Gospodine, s tobom ću drage volje biti tužan“. [14] Čak i tada kad smo iscrpljeni jer se nismo znali odmoriti na vrijeme, ili zbog naših osobnih ograničenja, moramo iznova otkriti i okusiti duboku sreću obećanu po riječima našeg Gospodina onima koji su tegobni, koji danas mogu biti neki od nas, a sutra drugi jer tko se u nekom trenutku ne umori na putu života? Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11:28-30).

 



 

Wenceslao Vial – Carlos Ayxela

 



 


 

[1] Sveti Josemaria tražio je da se ovaj zapis ugravira na sunčani sat u vrtu Villa delle Rose, konferencijski centar u Castelgandolfo u Rimu.

 

[2] Sveti Josemaria, Pismo, 15. listopad 1948. godine, broj 14 (naveden u Andres Vasquez de Prada, Osnivač Opusa Dei, vol.3, Žezlo, New York, 2005., p.294, nota 118).

 

[3] Sveti Josemaria, Prijatelj Božji, broj 137.

 

[4] Usp. F. Sarrais, Aprendiendo a vivir: el descanso, Pamplona, Eunsa, 2011.

 

[5] Sveti Josemaria, Kovačnica, broj 290.

 

[6] Sveti josemaria, Put, broj 706.

 

[7] Sveti Josemaria, Pismo, 15. listopad 1948, broj 10.

 

[8] Sveti Josemaria, Put, broj 723.

 

[9] Papa Franjo, Evengelii gaudium (24. listopad 2013.), broj 82.

 

[10] Ibid.

 

[11] Usp. Papa Benedikt XVI, Encyclical Spe salvi (30. Studeni 2007), 30-31.

 

[12] Ovaj se himan moli u Časoslovu tijekom Svetog Tjedna.

 

[13] Sveti Josemaria, bilješke tijekom obiteljskog okupljanja, 15. travanj 1974.

 

[14] Sveti Josemaria, Kovačnica, broj 252.

 

 

 

Skriveni simbolizam na slici Naše Gospe Gudalaupske

 

Philip Kosloski | Dec 12, 2017

Antoine Mekary | ALETEIA

Čuveni lik je ispunjen duhovnim simbolima

Kada se je Blažena Djevica Marija javila Juan Diegu i otisnula mu svoj lik na TILMI, plaštu napravljenu od kaktusovih vlakana, učinila je nešto što je bilo prilagođeno lokalnim vjerovanjima Asteka. Ovo vodi ka liku Naše Gospe Guadalupske koja je puna simbola po kojima poučava Astečki narod u nakani da pojasni svoju blizinu lokalnom pučanstvu.

Lice i kosa – Umjestotipične “bijele” Madone, Gospa se pojavljuje sa obilježjima domorodaca. Ona djeluje kao mješanka- mestika, kombinacija meksičke i španjolske rase, pokazujući kako je ona Gospa svih ljudi. Njene oči gledaju prema dolje, a takav pogled simbolizira poniznost. Njezin pogled odaje majčinsku nježnost. Istovremeno, njezina je kosa raspuštena, što je znak djevičanstva i djevojčke nevinosti.

Ogrtač i tunika – Gospa nosi ružičastu tuniku sa cvijetovima od četiri listića, što simbolizira zemlju i četiri godišnja doba. Ružičasta boja može upućivati na svitanje, što označava novu eru. Oko ogrtača nosi plavkasto- tirkiznu kabanicu sa zvijezdama na sebi. Ovo je boja koja simbolizira kako nebo tako i kraljevsku čast. Ona možda i nije Bog, ali zasigurno stiže iz raja.

Traka – Crna traka oko stomaka ukazuje kako je trudna s djetetom u sebi. Neki vjeruju kako to dokazuje da je blizu dana kada ima roditi dijete.

Ruke – Oslikana je kako moli, poakzujući ponovo time kako ona nije bog ili božanstvo, već se moli nekome tko to jest. Njezino koljeno lagano je prelomljeno što ukazuje na živu molitvu, na zaigranosti u molitvi.

Medaljon – Kružni medaljon oko vrata ima ugraviran križ u sebi, što simbolizira posvetu Isusa Krsta.

Sunce – Iza Gospe nalaze se zrake sunca. Ovo znači da je ona puno veća od astečkog boga sunca.

Mjesec – Jednako tako, ona stoji na mejsecu, pokazujući superiornost nas astečkim bogom mjesecom, i pokazuje istovremeno kako je iznad noći i sve tame.

Anđeo – Vjerovalo se kako anđeo uzima astečku žrtvu i donosi je njihovu Bogu. U tom slučaju, Gospa sama prinosi žrtvu i shvaća se kao najsavršenija od svih prinosa. Također, samo osobe kraljevske časti bivaju uzdignute na ramena, što ponovo ukazuje na nebeski dvor. Anđeo ima krila slična krilima orla u astečkoj ikonografiji.

Sav ovaj simbolizam dobiva drugačije obličje ako ga sagledavamo u svjetlu Svetoga Pisma. Ona je zasigurno žena iz knjige Otkrivenja.

Veliko znamenje pokazat će se na nebu: žena zaogrnuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi kruna da dvanaest zvijezda; ona sa djetetom i plače u porođajnim bolima i patnjama. (Otkrivenje 12:1-2)

Kasnije u istom poglavlju se čita kako “žena dade dva krila velikom orlu kako bi je odnio od zmije u divljinu” (Otkrivenje 12:14).

Za narod Meksika, lik zaokružuje jedan simbolizam i govori izravno jezikom njihove kuture poučavajući ih istinama vjere kršćanstva.

Upita jedan čovjek Boga: Bože, kako to tebi izgleda milion godina?

 

Bog odgovori: Pa, otprilike kao jedna sekunda, sine moj.

 

Čovjek nastavi: A kako ti onda izgleda milion kuna, Gospodine?

 

Bog uzvrati: Pa, otprilike kao jedna lipa.

 

Čovjek ga nato upita: Mogao si mi onda dati tu jednu “lipu”?

 

Bog mu sav radostan kaže: Naravno! Pričekaj samo sekundu...

 

Advent (Došašće): Priprema za dolazak Gospodina

 

"Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da prihvačajući Božju prisutnost". Novi članak o liturgijskoj godini.

 



 

Opus Dei - Advent (Došašće): Priprema za dolazak Gospodina

 

"Podaj svojim vjernima, molimo, svemogući Bože, odlučnost da idemo u susret Kristu pravednim djelima pri njegovu dolasku, tako da okupljeni njemu s desna, budemo dostojni ući u nebesko kraljevstvo". Ove riječi iz Zbirke za prvu nedjelju Adventa (Došašća) stavljaju naglasak na posebnost razdoblja s kojim počinje liturgijska godina. Odražavajući stav mudrih djevica u Evanđeoskoj usporedbi, koje su razumno uzele dovoljno ulja sa sobom kako bi dočekale dolazak Zaručnika, Crkva poziva svoju djecu da budu na oprezu, da ostanu budni kako bi mogli primiti Krista koji prolazi, Krista tko dolazi.

 

Vrijeme prisutnosti

 

Želja za hodom Njemu u susret, za pripremu Gospodinovog dolaska[2], potiče nas na razmatranje grčkog pojma parousia, latinski adventus, odakle dolazi riječ "Advent". U stvari, adventus se može prevesti kao prisustvo, dolazak i put. Ova riječ nije izmišljena od strane ranih Kršćana; u antici, obično se koristila za označavanje prvog službenog posjeta nekog važnog - kralja, cara ili nekog od njegovih službenika - koji dolaze preuzeti pokrajinu. Također se može koristiti za dolazak bogova koji dolaze iz tmine kako bi pokazali snagu ili da budu slavljeni od njihovih štovatelja. Kršćani su usvojili ovaj pojam kako bi izrazili svoju povezanost s Kristom: Isus je kralj koji je ušao u ovu siromašnu "provinciju", naš svijet, da posjeti sve muškarce i žene. On je kralj čiji je poziv na sudjelovanje u proslavi Adventa (Došašća) upućen svima koji vjeruju u njega, svima koji su sigurni u njegovu prisutnost među nama.

 

Pri upotrebi pojma adventus, Kršćani su podrazumjevali da je Bog ovdje: naš Gospodin se nije povukao iz svijeta, nije nas napustio. Iako ga ne možemo vidjeti ili dodirnuti, kao što to možemo sa osjetilno-opipljivim stvarima, on je zaista ovdje i dolazi nas posjetiti na mnogo načina: u čitanju Svetog pisma; u sakramentima, osobito u Svetoj Pričesti; u liturgijskoj godini; u životima svetaca; u mnogim događanjima, koliko god uobičajenim unutar naših svakodnevnim životima; u ljepoti stvaranja... Bog nas voli; On zna naše ime; sve o nama ga interesira i uvijek je prisutan pored nas. Sigurnost njegove nazočnosti na koju nas liturgija Adventa (Došašća) diskretno, ali neprekidno upućuje kroz ove tjedne, pred naše oči donosi novu sliku svijeta. "Tu sigurnost koju nam vjera daje, omogućuje nam gledati sve u novom svjetlu. I sve, iako ostaje identično, postaje drugačije, jer je to izraz Božje ljubavi."[3]

 

Zahvalna sjećanja

 

Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da upijamo Božju prisutnost. Ovo su dani kad možemo ponovno razmišljati o riječima sv. Josemaríje: "Moramo biti uvjereni da je Bog uvijek blizu nas. Živimo kao da je daleko, na nebesima visoko iznad nas, i zaboravljamo da je konstantno pored nas. On je ovdje kao otac pun ljubavi. Voli svakoga od nas više nego što sve majke na svijetu vole svoju djecu; pomaže nam, nadahnjuje nas, blagoslovom i oprostom."[4]

 

Ako uronimo u ovu stvarnost, ako o ovome razmišljamo često tijekom Adventa, osjećat ćemo se ohrabreni da u molitvi s Njim pouzdano pričamo kao i tijekom dana; pred Njega ćemo staviti sve patnje koje nas čine tužnima, nestrpljivost i pitanja koja se rađaju u našim srcima. Ovo je pravo vrijeme za osnaženje našeg uvjerenja da nas On uvijek sluša. "Tebi uzdižem dušu, O Bože moj. U tebe vjerujem; nemoj da se postidim."[5]

 

Također ćemo shvatiti da neočekivani događaji unutar dana, predstavljaju vrlo osobne Božje dodire, znakove njegove pažljive brige nad svakim od nas. Naša pozornost je često zaokupljena problemima i poteškoćama i ponekad jedva imamo snage vidjeti mnoge dobre lijepe stvari koje dolaze od Boga. Advent je vrijeme u kojem bismo češće trebali razmatrati kako nas je štitio, vodio i pomagao tijekom cijelog našeg života; zahvaliti mu za sve što je za nas učinio i nastavlja činiti.

 

Budemo li budni i pažljivi, uočavajući Božju ljubav u svakodnevnim malim stvarima, naše će srce biti prepuno djelima zahvaljivanja. Zahvalnost za dobre stvari koje nam je Bog učinio pomaže nam također i u mračnim vremenima poteškoća, problema, bolesti i patnje. "Radost evangelizacije", napisao je Papa, "uvijek proizlazi iz zahvalnosti: to je milost koju neprestano moramo unaprjeđivati."[6] Advent je vrijeme koje nas poziva da zadržimo, takoreći, unutarnji dnevnik Božje ljubavi za nas. "Zamišljam", rekao je sveti Josemaría, "da ćeš ti, poput mene, zahvaliti Gospodinu. Također znam da ćeš, bez lažne skromnosti, biti još više svjestan da ništa od ovog nisi sam zaslužio."[7]

 

Bog dolazi

 

Dominus veniet![8] Bog dolazi! Ovaj kratki uzvik otvara vrijeme Adventa i na poseban način je prisutan tijekom ovih četiriju tjedana i tijekom cijele liturgijske godine. Bog dolazi! Nije samo da je Bog došao u prošlosti, niti jednostavna obavijest da će Bog doći u budućnosti. To je nešto što se zaista događa; događa se sada i nastavit će se događati dok vrijeme prolazi. U svakom trenutku "Bog dolazi"; u svakom trenutku povijesti, naš Gospodin kaže: moj Otac još uvijek radi i ja radim.[9]

 

Advent nas poziva da postanemo svjesni ove istine i da u skladu s njom i postupamo. Sada je pravo vrijeme za buđenje iz sna. Bdijte cijelo vrijeme. Ono što kažem vama, kažem svima: bdijte.[10] Ovi pozivi iz Svetog pisma u čitanjima prve nedjelje Adventa podsjećaju nas na stalne dolaske, adventus našega Gospodina. Ne jučer, ne sutra, nego danas. Bog nije samo na nebu, nezainteresiran za nas i našu povijest. On je zaista Bog koji dolazi. Pomno razmišljanje o tekstovima liturgije Adventa pomaže nam u pripremi kako ne bismo propustili njegovu prisutnost.

 

Za Crkvene oce, Božje "dolaženje" - stalno i dio Njegovog bića - koncentrirano je u dva glavna Kristova dolaska: njegovom Utjelovljenju i njegovom slavnom dolasku na kraju vremena.[11] Advent se nalazi između ove dvije točke. Prvi dani ukazuju na očekivanje Kristovog ponovnog dolaska na kraju vremena. I dok se Božić približava, sjećanje na događaj u Betlehemu, koji je donio puninu vremena, postaje stvarniji. "Zbog tih dvaju razloga Advent je vrijeme izrazite pobožnosti i radosnog iščekivanja."[12]

 

Prvi predgovor Adventa kombinira ovu dvostruku temu: "Prvorođenac je preuzeo niskost ljudske naravi, tako ispunio plan koji je davno stvorio i otvorio nam put vječnog spasenja da kad ponovno dođe u slavi i veličanstvu i kad se sve napokon ispuni kako je pisano, mi koji čekamo na taj dan možemo zadobiti dano obećanje kojem se sada usudimo nadati."[13]

 

Dani čekanja i nade

 

Temeljno obilježje Adventa je, dakle, čekanje; ali da se to čekanje dolaska našeg Gospodina pretvori u nadu. Iskustvo nam pokazuje da idemo kroz život čekajući i nadajući se. Kada smo djeca, želimo odrasti; kao mladići i žene čekamo u nadi da ćemo pronaći veliku ljubav koja će nas ispuniti; kad smo odrasli, nadamo se profesionalnom ispunjenju, razini uspjeha koja će oblikovati ostatak našeg života; kada ostarimo, nadamo se zasluženom odmoru. Ipak, kada se te želje ispune ili ne ispune, shvaćamo da stvar kojoj smo se nadali nije dovoljna. Trebamo nadu koja nadilazi ono što možemo zamisliti, koja će nas iznenaditi. I tako, iako imamo velike ili male nade koje nas drže od dana do dana, bez najveće nade od svih, rođene iz ljubavi koju je Duh Sveti stavio u naša srca[14], sve ostalo je nedovoljno.

 

Vrijeme Adventa nas potiče da se zapitamo: Čemu se nadamo? Od čega se sastoji naša nada? Odnosno da uronimo dublje: koji smisao ima moj sadašnji život, moje danas i sada? "Ako vrijeme nije ispunjeno na način da sadašnjost ima smisao", kaže Benedikt XVI., "očekivanje postaje nepodnošljivo; ako netko nešto očekuje, ali to u određenom trenutku ne dobije, odnosno, ako sadašnjost ostane isprazna, svaki trenutak koji prođe postaje iznimno dug i čekanje postane preteško jer budućnost ostaje potpuno neizvjesna. S druge strane, kada je vrijeme prožeto smislom i u svakom trenutku vidimo nešto osobito i vrijedno, onda radost iščekivanja čini sadašnjost dragocjenom."[15]

 

Kolijevka za našeg Boga

 

Naša sadašnjost ima značenje, jer se Mesija, očekivan stoljećima, rađa u Betlehemu. Zajedno s Marijom i Josipom i uz pomoć naših Anđela čuvara, dočekujemo Ga s novim uzbuđenjem. Po dolasku među nas Krist nam daje dar svoje ljubavi i spasenja. Za kršćane nada je ispunjena sigurnošću: naš Gospodin je prisutan tijekom cijelog našeg života, u našem radu, u našem svakodnevnim brigama; On nas prati cijelo vrijeme i jednog će dana obrisati naše suze. Jednog dana, ne tako daleko, sve će naći ispunjenje u Božjem kraljevstvu, kraljevstvu pravde i mira. "Vrijeme Adventa... obnavlja ovaj horizont nade, nadu koja ne razočarava, jer je utemeljena na Božjoj Riječi. Nada koja ne razočarava, samo zato što Gospodin nikada ne razočarava!"[16]

 

Advent je vrijeme prisutnosti i iščekivanja onog što je vječno; i vrijeme radosti, intimne radosti koju nitko ne može oduzeti. Ponovno ću vas vidjeti, Isus je obećao svojim učenicima, i vaša će se srca radovati i nitko vam vašu radost oduzeti neće. [17] Radost iščekivanja je dubok kršćanski stav koji možemo vidjeti u našoj blaženoj Gospi: od trenutka Navještenja "Djevica Majka čeznula je s ljubavlju iznad svake ljubavi"[18] za dolaskom svoga Sina, Krista Isusa. Marija nas uči da čekamo mirna srca dolazak Gospodina i dok se u nutrini pripremamo za taj susret, radosno pokušavamo "izraditi kolijevku za našeg Boga u našim srcima".[19]

 



 

[1] Cf. Mt 25: 1ff.

 

[2] Cf. I Thess 5:23.

 

[3] Krist je u prolazu, br. 144.

 

[4] Put, br. 267.

 

[5] Ulazna Antifona, prva nedjelja Adventa; usp Ps 24 [25]: 1-2.

 

[6] Papa Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, 24. studenog 2013., br. 13.

 

[7] Krist je u prolazu, br. 1.

 

[8] Rimski misal, utorak u tjednima 1-3 Adventa, ulazna antifona. Usp Zech 14: 5.

 

[9] Iv 5,17.

 

[10] Rim 13:11; Lk 21,36; Mk 13,37.

 

[11] Cf. Sveto Ćiril od Jeruzalema, Kateheza 15: 1 (2. čitanje Ureda za čitanja prve nedjelje Adventa).

 

[12] Rimski kalendar, Univerzalne norme za liturgijsku godinu, br. 39.

 

[13] Rimski misal, prvi predgovor Adventa.

 

[14] Cf. Rim 5,5.

 

[15] Benedikt XVI., Homilija, večeri prve nedjelje Adventa, 28. studenog 2009.

 

[16] Papa Franjo, Angelus, 1. prosinca 2013.

 

[17] Iv 16,22.

 

[18] Rimski misal, drugi predgovor Adventa.

 

[19] Sveti Josemaría bilješke iz meditacija, 25. prosinca 1973. (AGP, Library, P09, p. 199).