Biološki pokazatelji koji upućuju kako bi Isus mogao biti rođen u prosincu

 

Rebecca Salazar | Dec 10, 2017

izvor:

https://aleteia.org/2017/12/10/biological-evidence-that-jesus-actually-was-born-in-december/

Sigurno je kako je Jaganjac Božji rođen u isto vrijeme i na istom mjestu gdje i Pashalno janje.

Prije puno vremena, prihvaćala sam mogućnost kako 25. prosinca vjerojatno nije dan Kristova rođenja, te kako je pravi trenutak rođenja nepoznat i vjerojatno pada u proljeće. Jasno je kako stvarni datum rođenja nema utjecaja na liturgiju. To je samo jedna od onih tužnih stvari koja se tiče odraslih, jedan djelić čuda koje izmiče životu.

Od tada, se budi znatiželja u meni za povijesnim potvrdama koje će ići u prilog datumu rođenja od 25. prosinca. Taj se datum izvlači temeljem Zaharijina ulaska u Hram na službu paljenja tamjana. Također se može teološki izvući prema staroj tradiciji po kojoj prorok ima doći na svijet i otići s njega na isti kalendarski dan. Tako, Navještenje pada otprilike na sam dan razapinjanja, pa 25. prosinca dolazi devet mjeseci nakon 25. ožujka. Ovo su dobri argumenti, koji se čvrsto drže povijesnih istraživanja i logike.

Ipak, nijedan od ovih argumenata nije zadovoljio moje želje za konkretiziranjem datuma. Najvažniji prigovor vezan je uz pastire koji su na polju bili u noći vjerojatno čekaujući da se janjad ojanji. A janjad se nisu janjila u prosincu, već u proljeću, nikako u zimi.

Dake, kada netko upita: “Zašto slavimo Božić u prosincu ako su se janjad janjila u proljeće?”, umjesto da objašnjavam značenje 25. ožujka, valja mi isto pitanje postaviti drugačije: “Jesu li se janjad u Izraelu janjila u proljeće? Kako to mogu saznati?"

Awasi ovca je pustinjska ovca Srednjeg Istoka koja je tamo postoji već oko 5000 godina. To je jedina vrsta ovaca koja potječe sa onih prostora. Uzgaja se zbog vune, mesa i mlijeka. Ova se ovca pari u ljeto, a janjad donosi ZIMI kada je na pašnjacima dovoljno trave za ispašu koja potiče laktaciju u ovaca radi mlijeka. Tako u Izraelu, sezona janjaca traje od prosinca do kraja siječnja.

Ovo je činjenica koja se nalazi u praksi, To je stvar biologije.

Vrijeme u kojem se ovce “gone” (estrus ili vrijeme kada su ženke spremne za parenje) različito je od vrste do vrste. U vrsta sa sjevera, estrus započinje skraćivanjem danjeg svjetla nakon jesenskog ekvinocija. Stoga parenje započinje obično u listopadu i studenom, a janjci dolaze u ožujku i travnju. No kako se zemljopisno primičemo ekvatoru, dani se ne skraćuju u onoj mjeri kao na sjeveru. Stoga se ovce u subtropskim i tropskim krajevima (kakav je Izrael) obično tjeraju ranije, a janjce donose u zimskom razdoblju, ili ih ponegdje donose tokom cijele godine.

Ova slatka činjenica, meni je pojasnila druge stvari. Istina je kako se Isus, Jaganjac Božji, rodio u isto vrijeme kada i Pashalni janjci. Isitna je kako je to vrijeme bilo isto vrijeme Njegova ulaska u svijet i Njegova odlaska iz svijeta. Istina je kako je rođenje svetog Ivana Krstitelja u onaj dan koji potvrđuje i dan rođenja Isusa Krista.

Biologija tako uspostavlja simetriju u datumima rođenja, kojom obasjava moje razmišljanje uspostavljajući tako simetriju u meni između povijesti, teologije i biologije. Ranije sam mrmljala zbog nedostatka podataka kojima bi pojasnila moje djetinje znatiželje; sada na ovaj način dublje i više razumijem Božju providnost. Ustinu je dostojna i pravedna.

DODATNO POJAŠNJENJE:

Ovaj tekst pokušava pojasniti ne samo datum rođenja Isusa Krista, koji bi prema ovim činjenicama uistinu padao na dan 25. prosinca kada i slavimo Božić, već pokušava uspostaviti vezu Jaganjaca Božjeg- Isusa Krista, sa straozavjetnim Pashalnim jaganjcem koji se klao u večer Pashe.

 

Pasha naime pada u proljeće. Pogledate li na zemljopisnu kartu, shvatit ćete ovaj tekst: u Isusovo vrijeme, janjad se u Izraelu janjila u najbolje vrijeme za njih; u vrijeme progonstva u Egipat, janjad se u Egiptu janjila u, za to najbolje vrijeme, i to je vjerojatno kao i u Izraelu. U tom smislu, DATUM NE USPOSTAVLJA VEZU JAGANJCA BOŽJEG I PASHALNOG JAGANJCA, već vezu uspostavljaju DOGAĐAJ JANJENJA: janjci se u Egiptu i u Izraelu JANJE U ISTO DOBA GODINE.

 

Pa ako Isusa Krista- Jaganjca Božjeg, povezujemo s JANJCIMA KOJI SU ŽRTVOVANI U PASHI, postoji koincidencija u RAĐANJU: ZIMA, vjerojatno prosinac. Tako i teološki uspostavljamo vezu ISUSA SA PASHOM, KRIŽA SA PASHOM, SA PROLAZOM GOSPODINA KROZ OVAJ ŽIVOT KOJI JE ČOVJEKA OSLOBODIO ROPSTVA: u Egiptu je Izraelce oslobodio robovanja gospodarima, a u Izraelu je Gospodin nas oslobodio ropstva grijeha.

Postoji koincidencija i u UMIRANJU: Pashalni jaganjci su se klali u isto vrijeme kada je Isus bio razapet. JAGANJAC BOŽJI I PASHALNI JAGANJCI RAĐALI SU SE I UMIRALI U ISTO VRIJEME.

Osim toga, na Isusa možemo primjeniti sve one zakonske odredbe koje se primjenjuju na Pashalne jaganjce- one koji su žrtvovani u Pashi. Jaganjac mora biti zdav, bez mane- ISUS je bio SAVRŠEN, bez mane, bez grijeha na sebi. Jaganjac se uvodi u prostor u kojem će biti žrtvovan četiri dana prije žrtvovanja- ISUS ULAZI U JERUZALEM ČETIRI DANA PRIJE RAZAPINJANJA. Jaganjcu se ne smiju lomiti kosti- ISUS NIJE SLOMLJENA NIJEDNA KOST, kao što je to učinjeno razbojnicima koji su bili razapeti zajedno s njim, Jaganjcu se PROBADALO SRCE DA IZ NJEGA POTEČE KRV- ISUS JE BILO PROBODENO SRCE KOPLJEM I IZ NJEGA SU POTEKLI VODA I KRV.

Ne čini li Vam se kako je tu previše toga da bismo ovu sličnost Pashalnog jagajca i Jaganjca Božjeg Isusa Krista, mogli nazivati slučajnom?

 

GOSPA LORETSKA

 

Loreto – marijansko svetište izgrađeno nad svetom Kućicom koja je čudesno prenesena s Trsata

 

Prema predaji, anđeli su na današnji dan, 10. prosinca 1294., s Trsata prenijeli kućicu Blažene Djevice Marije u Loreto. Tamo je sagrađena bazilika i razvilo se veliko marijansko svetište, u kojem su se proteklih stoljeća dogodila mnoga čudesna ozdravljenja i obraćenja.

 

gospa loretska, loreto

Foto: www.metmuseum.org

 

Na početku smo svibnja 1291. godine. Turci su potpuno zauzeli Svetu Zemlju, gdje se u Nazaretu nalazi nastamba male konstrukcije koja je prema tradiciji iz prvih kršćanskih stoljeća, bila dom Blažene Djevice, gdje  je Ona došla nakon zaruka sa svetim Josipom. Tu je bilo mjesto gdje joj je Arhanđeo Gabrijel navijestio da će začeti po Duhu Svetom i gdje je živio Isus u Svetoj Obitelji. Nakon Uskrsnuća apostoli su se najvjerojatnije okupili u toj Kući, gdje je sv. Petar bio podigao oltar i na njemu slavio Lomljenje Kruha na spomen Isusov. Toga istoga dana na početku svibnja (10. svibnja 1291.) godine dvije tisuće kilometara dalje, na brežuljku Trsata, nedaleko grada Rijeke, radnici koji su radili u šumi našli su kućicu koje do tada nikada nije bilo na tom mjestu. Ta činjenica ih je jako iznenadila, jer se ovaj kraj spušta dosta strmo prema moru i tu ne postoje nikakve kolibe, a niti tu nema ni kuća. Malena konstrukcija, položena na teren, bila je duga 9,52 m, široka 4,10 m i visoka (unutarnja mjera) 4,30 m. Nasuprot ulaza nalazio se kameni oltar, a iznad oltara na zidu bio je grčki križ. Na njemu lik Kristov i natpis „Isus iz Nazareta, Kralj židovski“. Na oltaru je bio kip od drva, Madona s Djetetom u naručju. Dijete Isus je podigao desnu ruku kojom blagoslivlja. Nasuprot oltara je ognjište crno od dima, čiji izgled daje dojam da se nije dugo uporabljavalo. Nedaleko od ovoga prostora, jedan je ormar iskopan u zidu i u njemu pribor za blagovanje (zdjele i tanjuri): „Izgleda da je to kapela koja je bila nastanjena“, rekli su drvosječe. Župnik Trsata, pop Aleksandar Jurjević, bio je o tome svemu odmah obaviješten, ali je bio jako bolestan, štoviše i nepokretan. Njemu se u snu ukazala Madona koja mu je potvrdila da je to njezina kućica iz Nazareta, upravo ona kućica u kojoj je rođena, gdje joj je došao navijestiti Arhandeo Gabrijel i gdje je živjela s Isusom. Na oltaru je apostol Petar slavio prvo Lomljenje Kruha, a kip od cedrovine je djelo svetoga Luke. Kao potvrda ukazanja bilo je to da je pop Aleksandar odjednom ozdravio od od svoje oduzetosti. (Ovo je preuzeto iz znanstveno vrijedne studije objavljene 1893. godine, a čiji je autoro Guilleme Garratt sa Sveučilišta u Cambridgeu.)

 

A tada je gospodar Trsata bio knez Nikola Frangepani (Frankopan), upravitelj triju provincija: Dalmacije, Hrvatske i Ilirije (Slavonije), koji je o svom trošku opremio izaslanstvo – povjerenstvo od tri osobe, a među njima je bio i trsatski župnik. To povjerenstvo je trebalo ispitati kako je ova Kućica iz Nazareta, na veliko čuđenje Turaka, odjednom nestala. Takvu vijest prema zapisima, prije nego se je ovo povjerenstvo vratilo (putovali su dvije tisuće kilometara brodom) donijeli su hodočasnici koji su se vratili iz Svete Zemlje. Doznalo se da su muslimani imali znatno manju korist od smanjenja broja hodočasnika Svetoj Kućici. A onda 10. prosinca 1294. godine (točno tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa) kućica je nestala s Trsata i našla se na drugoj strani Jadrana u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se zvala Lauretta. Pastiri iz toga kraja vidjeli su toga jutra zasljepljujuću svjetlost koja je dolazila iz oblaka… Mnogo je ljudi dolazilo, a lopovi su to iskorištavali da bi opljačkali, pokrali hodočasnike.

 

Loreto

Gospina kućica u Loretu

 

Prošlo je osam  mjeseci i Kućica iz Nazareta je jedne noći opet nestala i našla se kilometar i pol dalje na polju – zemljištu, vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. A i oni su htjeli imati osobnu korist – zaradu od milostinje koju su davali hodočasnici i poslali su stoga zahtjev papi Bonifaciju VIII. da bi dobili nad Kućicom pravo vlasništva.

 

Ali jedne noći u prosincu 1295. godine, sveta Kućica se smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatija prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika. I ovaj je put kao i svih prošlih Kućica položena na zemljište bez ikakvih temelja. Magistrat Recanatija je stoga morao pomaknuti cestu i zaobići Svetu Kućicu. Također je oformljena komisija od 16 plemića i mjesnih uglednika koja je otišla na drugi kraj Jadrana da provjeri činjenice.

 

Knez Frangepan (Frankopan), upoznat sa svim ovim događajima, pokazao je toj komisiji kapelu koju je on podigao na spomen boravka svete Kućice na Trsatu i u toj kapeli natpis (još uvijek postoji): „Sveta Kućica Blažene Djevice Marije došla je iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i otišla je 10. prosinca 1294“. Ovih 16 osoba kasnije su ispitale i stanje u Galileji i usporedili su te rezultate s rezultatima prve ekspedicije: iste dimenzije, istovrsno kamenje od kojega je Kućica sagrađena i potom su zaključili da se „datum odlaska Kućice za Iliriju poklapa s datumom dolaska Kućice na Trsat.“

 

Bazilika20u20Loretu

Bazilika u Loretu

 

Danas, na početku  XXI. stoljeća, velika Bazilika od bijeloga mramora koju je projektirao Bramante u XVI. stoljeću nadvila se dostojanstveno nad malom – velikom Kućicom. Tisuće hodočasnika svih ovih godina su ostavili svoja svjedočanstva u ovom Svetištu gdje su se dogodila mnoga i provjerena veličanstvena čuda. Mnoge poznate ličnosti su pisale o Loretu. Među njima je i Montaigne, koji je posjetio Loreto i opisao to u svojem „Journal de Voyage en Italie par la Suisse e l’ Allemagne“ u kojem se sjeća i činjenica koje su prije navedene i opisuje čudo ali i sve drugo što je važno a u svezi je s francuskim kraljem (rođenje Luja XIV.) (Cfr. A. Colin-Simard, Les apparations de la Vierge, Fayard-Mame, 1981, pp 32ss).

 

Također papa Ivan Pavao II. htio je dati odgovor o vjerodostojnosti svete Kućice, a kojega je dao u Loretu 8. rujna 1979. godine, na početku svojega pontifikata izjavivši: „Sretan sam što je jedna pitoma livada Loreta postala jedno od najslavnijih Marijanskih svetišta Italije“ i dodao je: „Dolazim potražiti Svjetlo, uz Marijino posredništvo i pomoć!“

 

Josip Antolović SJ

 

Molitva Gospi Loretskoj

 

Pod obranu se Tvoju utječemo, Sveta Bogorodice, Majko Božja Loretska! Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas uvijek oslobodi od svih pogibelji, Majko Božja Loretska, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Majko Božja Loretska, sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.

 

Bitno.net

 

 

 

Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije

 

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, ali radi se o dvije različite pojave

 

BDM

Foto: Shutterstock.com

 

Za ovaj marijanski blagdan mogli bismo reći da je lijep i nepoznat. Ni mnogi “bolji” kršćani ne znaju sadržaj blagdana, ne znaju reći što se tu zapravo slavi. A oni koji “sve znaju” obično ga “tumače” po svom (ne)znanju.

 

I jedne i druge zbunjuje prije svega ime blagdana, sastavljeno od dviju riječi: “bezgrešno” i “začeće”. Začeće novog čovjeka je čudesni događaj, crkveno bismo rekli trenutak ljudske suradnje s Bogom u stvaranju novog bića, veličanstveni trenutak.

 

Bezgrešnost i grijeh su, jasno, krajnje suprotnosti, dvije inkompatibilne stvarnosti.

 

S tim malim uvodom i predznanjem možemo ukratko reći, što znače izrazi i ime blagdana “Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije”. Znači crkveni nauk da na Mariju nije prešao, istočni (od glagola “isteći”), praroditeljski grijeh. Bog ju je od “istočnog grijeha” sačuvao već u krilu njezine majke Ane i to zato što je nju (Mariju) tako unaprijed odabrao da bude majka Isusu Kristu. Radi se, dakle, o jednoj duhovnoj stvarnosti, kažemo, otajstvu, i članku vjere. Teologija nastavlja da Marija nije učinila ni osobnih grijeha. – Upravo zbog tog nadasve uzvišenog sadržaja ovog nauka o Mariji, uveden je u kalendar opće Crkve uz druge i ovaj marijanski blagdan “bez istočnoga grijeha začete Djevice i Bogorodice Marije”.

 

Blažena Djevica Marija očuvana je od svake mrlje istočnoga grijeha od trenutka svoga začeća. Također, Marija nije bila lišena milosti posvetne, već je bila puna milosti dobivenih od Boga i živjela je život posve bez grijeha.

 

Ovaj blagdan se često zamjenjuje s događajem kada je Marija začela Isusa, radi se o dvije različite pojave.

 

Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. u poslanici “Ineffabilis Deus”, 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao “punu milosti”, a crkveni oci nazivali su Mariju – Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.

 

Evo što Katekizam Katoličke Crkve naučava o Bezgrešnom Začeću:

 

“Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je ‘bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom’. Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao ‘milosti punu’ (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nošena Božjom milošću.

 

Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od Pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje:

 

Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.

 

Sav taj ‘sjaj sasvim jedinstvene svetosti’ koji Mariju ‘resi već od prvog časa njezina začeća’ dolazi joj potpuno od Krista: ona je ‘otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina’.[132] Više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je ‘blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu’ (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, ‘prije postanka svijeta, da bude sveta i neporočna pred njim u ljubavi’ (Ef 1,4).”

 

(Katolici.org/Bitno.net)

 

Molitva Blaženoj Djevici Mariji

 

Majko Božja Bezgrešna Marijo,

 

posvećujem ti svoju dušu i tijelo,

 

sve moje molitve i poslove,

 

moje radosti i žalosti,

 

čitavu sebe i sve što imam.

 

Predajem ti se čitavim srcem

 

da budem rob tvoje ljubavi.

 

Predajem ti potpuno svoju slobodu

 

da se sa mnom poslužiš

 

u spasavanju ljudi i pomaganju

 

Svetoj Crkvi čija si ti Majka.

 

Od danas želim sve činiti s tobom,

 

po tebi i za tebe.

 

Znam da vlastitim snagama ne mogu

 

postići ništa, ali ti možeš učiniti sve

 

što je volja tvoga sina

 

i ti si uvijek pobjednica.

 

Zato te molim, Pomoćnice kršćana,

 

Majko Crkve, da moja obitelj,

 

moja župa, moj narod i čitava zemlja

 

budu uistinu Kraljevstvo tvoga Sina i Tvoje.

 

Amen.

 

 

 

 

 

Liturgija ukorijenjena u Svetom pismu

 

Dvije stvari su me potakle da prenesem ovaj tekst. Prvi je razlog taj što mi se čini kako ovaj tekst pomaže shvatiti vjernicima (ali i mojim kolegama) kako liturgija ima svoja pravila koja su utemeljena na Riječi Božjoj, te ta pravila U SEBI NOSE SLIKU SVETOPISAMSKE RIJEČI.

Drugi je razlog NEPOZNAVANJE SVETOG PISMA. Naime, LITURGIJSKO ZNAČENJE STVARI NE MOŽETE PREPOZNATI AKO NE POZNAJETE SVETO PISMO. Knjiga koja u Svetom Pismu najljepše opisuje liturgiju preko NEBESKE ILI BOŽANSKE LITURGIJE jer Knjiga Otkrivenja (Apokalipsa). Na žalost, živimo u vremenu u kojem mnogi koji to čitaju čine na krivi način, pa umjesto da se usmjere na LITURGIJU, NA MISU koju bi trebali prepoznati u riječima Otkrivenja, više se bave kojekakvim proročanstvima te čitamo po internetu i po novinama kako temeljem pročitanog "gataju" svakodnevno "prepoznajvajući" znakove Sudnjeg dana. Niti je to bitno, niti Bog želi da se bavimo time.

Puno je bitnije SUDJELOVATI SRCEM I DUŠOM U LITURGIJI koju nam je Gospodin ostavio. Stoga, Vam prenosim ovaj tekst kako bi Vam približio vezu liturgije i Svetoga Pisma.

Vjernici često nisu svjesni koliko je naša Sveta liturgija ukorijenjena u Bibliji. Arhitektura naših tradicionalnih crkava; uporaba svijeća, tamjana, i zlatnih kaleža; položaji stajanja i klečanja; oltar; pjevanje himni; svećeničke albe i tako dalje- sve je prikazano u Svetom pismu. Neki od tih detalja su obilježja drevnog židovskog hrama, ali većina njih je istaknuta u Knjizi Otkrivenja (Otkr), koja opisuje liturgiju Neba.

Liturgija ovdje na zemlji je slika liturgije u nebu; zato je ona toliko ozbiljna i ne smije se mijenjati kako kome padne napamet. Knjiga Otkrivenja opisuje nebesku liturgiju i usredotočuje se na svitak ili knjigu koja sadrži smisao života i odgovore na sve što tražimo. Također se fokusira na Janje Božje, koje stoji, ali s tragovima klanja koje je izvršeno na njemu. Zar to ne zvuči poznato? To je liturgija Riječi i liturgija Euharistije.

Dobro je biti svjestan biblijskih korijena svete liturgije, ne samo radi naše vlastite izgradnje nego i kao odgovor onim protestantskim kršćanima koji su u velikoj mjeri ove rituale ostavili po strani i kritiziraju njihovu upotrebu (tu bi se mogli ubrojiti i neki katolici).

Zbog takvih kritika moramo inzistirati na tome da su ti rituali, ispravno shvaćeni, mistično i duboko biblijski ukorijenjeni. Nadalje, oni predstavljaju nebesku liturgiju, jer gotovo svi se spominju kao aspekt bogoslužja ili liturgije koja se odvija na Nebu. U tom svjetlu, bila bi ozbiljna pogreška mijenjati ih ili imati odbojan stav prema njima.

Imajući to na umu trebali bi razmotriti biblijske reference za uobičajene elemente katoličke (i pravoslavne) liturgije. Komentari autora ovog teksta su u crvenom.

Svijeće

• Otk 1, 12-13 Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji.

U tradicionalnim katoličkim župama, postoji šest svijeća na oltaru a sedma svijeća se iznosi kada je prisutan biskup.

• Otk 4, 6 pred prijestoljem gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih.

Oltar

• Otk 9,13 Šesti anđeo zatrubi. I začujem neki glas iz rogova zlatnoga žrtvenika pred Bogom

Otk 8, 3 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem

Stolica

• Otk 4, 1kad gle: prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko sjede. 3Taj što sjede bijaše nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja dúga slična smaragdu…

Dn 7, 9 Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. … U svetoj liturgiji, istaknuta je stolica svećenika. No, kada on zauzme svoje mjesto, mi ipak ne bi trebali gledati don Antu, nego samog Gospodina koji stoluje u našoj sredini.

Svećenici (starješine) u albi

• Otk 4, 4 starješine, obučene u bijele haljine…

Biskupska mitra, svećenikova bireta –

• Otk 4, 4;10 sa zlatnim vijencima na glavi… I stavljaju svoje vijence pred prijestolje …

U liturgiji, biskup smije nositi svoju mitru u samo propisanim trenucima. Ali, kada ide pred oltar mora odložiti svoju mitru. Svećenik koji nosi biretu u Staroj misi je upućen da svoju biretu skine na spomen Svetog Imena i da je odloži po strani, kada ide pred oltar.

Usredotočenost na svitak (knjigu), Liturgija Riječi –

• Otk 5, 1- 5 I vidjeh: na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju – knjiga, iznutra i izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata! I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: »Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?« I nitko – ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom – nije mogao otvoriti knjige i pogledati u nju. Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju. A jedan od starješina reče: »Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.«

U antičkom svijetu, knjige kakve poznajemo danas još nisu postojale. U 1. stoljeću knjige su se sastojale iz više komada pergamene jednake veličine, koji su savijani na sredini i spajani kožnom kopčom.

Tamjan, Zagovornička molitva –

• Otk 8, 3-4 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje….

• Otk 5, 7 i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih;

Himni –

• Otk 5, 8 pjevaju oni pjesmu novu:

»Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda;

• Otk 14, 1 I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova! …Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje.

• Otk15, 3 Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!

4Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

Svet, Svet, Svet –

• Otk 4, 8 Bez predaha dan i noć govore: »Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!«

Prostracija (klečanje) –

• Otk 4, 10 dvadeset i četiri starješine padnu ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu – Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje …

• Otk 5,14 A starješine padnu ničice i poklone se. U današnjem okruženju, rijetko ima mjesta kako bi svi mogli leći po zemlji u stavu prostaracije. Klečanje je nastalo kao praktično rješenje za nedostatak prostora, ali zahtjeva isto ponašanje poniznog klanjanja pred Bogom.

Jaganjče Božji –

• Otk 5, 6 I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac

Aklamacije –

• Otk 5,11 I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. 12Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!«

Amen! –

• Otk 5,14 I četiri bića ponavljahu: »Amen!«

Tišina –

• Otk 8, 1 Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata. (A vi ste mislili kako vaš svećenik čeka previše dugo nakon pričesti?)

Marija –

• Otk 12, 1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.

Sretni su oni koji su pozvani na Njegovu “večeru” –

• Otk 19, 6 I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih: »Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! 7Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova!; … I reče mi: »Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!«

Zlatno posuđe, ruho

• Otk 1,12 Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka

• Otk 1,13, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom;

• Otk 5, 8 A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune

• Otk 8, 3 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.

• Otk 5,16 Iziđe sedam anđela; odjeveni bijahu u blistav bijeli lan, oko prsiju opasani zlatnim pojasom.

• Otk 15,7 sedam zlatnih čaša

Vitraji

Otk 21,10 [nebeski grad] okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. (Slike vitraja u našim crkvama su ovdje pronašle svoj izvor.)

Izvor

(Članak iz arhive quovadiscroatia.com, prvotno objavljen 13. studenog 2014.)



LITURGIJSKA GLAZBA

 

7 stvari koje bi svaki član crkvenog zbora trebao znati

 

Zadatak svakog crkvenog zbora jest istražiti je li ono što će se pjevati prikladno za liturgiju. Ovo su stvari koje članovi zbora ponekad zaboravljaju.

 

Foto: Flickr.com

 

Prije nekoliko godina bio sam član crkvenog zbora, ali sam ga zbog različitih razloga morao napustiti i posvetiti se drugim stvarima na polju evangelizacije. Međutim, nastavio sam se educirati i zato s vama želim podijeliti neke točke o kojima treba razmišljati i koje bi vam mogle pomoći da bolje služite Gospodinu. Zbor na svetoj misi je vrlo bitan, ali je također bitno poznavati puni smisao svete mise kako bismo u njoj ispravno sudjelovali.

 

Ne samo da trebaš lijepo pjevati kako bi bio u zboru već trebaš imati i liturgijsku formaciju. Sveta misa ima svoj smjer i redoslijed, i Crkva, osim što je majka, također je mudra učiteljica jer nas već skoro dvije tisuće godina vodi k pravom putu našeg posvećenja. Crkva je ta koja nas uči načinu kako bi liturgijski čin trebao biti izveden. Dijelim ovdje s vama neke ideje koje članovi crkvenog zbora (ili oni koji su to nekad bili) ponekad zaboravljaju.

 

1. Sveta misa ima svoje, a ne naše vrijeme

 

Opća uredba rimskog misala (OURM, br. 37) govori nam kako su neke pjesme obred za sebe, kao što je “Slava”, pripjevni psalam, “Aleluja”, “Svet”, i neke druge. Taj isti pasus objašnjava da neki napjevi prate obred, kao što su ulazna, prinosna i pričesna pjesma. Zbor mora poštovati ove trenutke i ne širiti napjeve više nego što je potrebno. Ulazna pjesma, na primjer, ima ulogu pratnje svećeničke ulazne procesije (usp. OURM, br. 47). Prema tome, ulazna pjesma treba trajati koliko i svećenička procesija i kađenje oltara (ako se kadi). Kada je obred gotov, ulazna pjesma treba završiti, što će smanjiti dodavanje nepotrebnih kitica. Drugi primjer je pričesna pjesma: treba trajati onoliko koliko traje podjela pričesti vjernicima, i ne treba se protegnuti do čišćenja posvećenog posuđa.

 

2. Nije svaka crkvena pjesma i liturgijska

 

Postoje izuzetno lijepe pjesme koje se izvode “ad hoc”, ovisno o situaciji ili čak o Evanđelju. Međutim, zadatak zbora – posebno u fazama planiranja – jest istražiti je li ono što pjevamo prikladno za liturgiju. U dokumentu Musicam Sacram Crkva nam daje smjernice za raspoznavanje. Broj 4 kaže: “Svetom glazbom zove se ona glazba koja je stvorena za obavljanje bogoslužja i koju resi svetost i pravilnost oblika” (MS, 4). Iz ovoga možemo zaključiti da, kako bi skladba bila prikladna za liturgiju, i njezina glazba i njezini stihovi moraju biti pisani za to slavlje.

 

Dakle, trebali bismo izbjegavati pjesme koje, iako su katoličke, nisu stvorene za liturgiju ili s tom namjerom. A da ne govorimo o pjesmama drugih kršćanskih denominacija. Nemoj biti obeshrabren, postoji dovoljno pjesama dostupnih svakome od nas koje mogu zamijeniti neliturgične pjesme na tvom repertoaru.

 

3. Pjevanje mora biti vjerno tekstu koji predstavlja

 

Samo zato što se u pjesmi kaže “Slava Bogu”, “Aleluja”, ili “Jaganjče Božji”, ne znači nužno da bi se ona trebala pjevati na svetoj misi. Pjesma mora biti vjerna tekstu koji predstavlja, kao na primjer:

 

Slava Bogu na visini! I na zemlji mir ljudima dobre volje. Hvalimo Te. Blagoslivljamo Te, klanjamo Ti se, slavimo Te. Zahvaljujemo Ti radi velike slave Tvoje. Gospodine Bože, Kralju nebeski, Bože Oče Svemogući. Gospodine Sine jedinorođeni, Isuse Kriste, Gospodine Bože, Jaganjče Božji, Sine Očev. Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se. Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu. Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se. Jer Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste. Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca. Amen.

 

O himnu “Slava” čitamo: “Slava je veoma drevan i častan himan kojim Crkva, sabrana u Duhu Svetome, slavi Boga Oca i Jaganjca te mu se moli. Tekst ovoga himna ne može se zamijeniti nekim drugim” (OURM, br. 53).

 

Ne zaboravimo što stoji u Općoj uredbi rimskog misala: “Pjesme koje su smještene u Red mise, npr. Jaganjče Božji, nije dopušteno zamijeniti drugim pjesmama” (OURM, br. 366).

 

Ne možemo mijenjati drevne molitve Crkve kako bi naša pjesma zvučala bolje ili ljepše (usp. Sacrosanctum Concilium, 121). Ponavljam: ne budi obeshrabren ako skladba na tvom repertoaru nije vjerna originalnom tekstu molitve, pokušaj zamijeniti ju s nekom koja jest.

 

4. Ne postoji pjesma za znak mira

 

U kolovozu 2014. godine Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata izdala je dokument naslovljen “Okružnica o značenju pružanja mira na misi”, u kojoj se u broju 6 izričito traži: “U svakome slučaju, bit će nužno u trenutku davanja mira bez odgađanja izbjegavati neke zloporabe, kao što su: uvođenje ‘pjesme za mir’ koja ne postoji u rimskome obredu”, jer znak mira treba biti kratak moment koji ne odvraća puk od Jednoga koji je zaista bitan i koji je tog trenutka prisutan na oltaru.

 

5. “Jaganjče Božji” počinje u trenutku lomljenja kruha

 

Ova pjesma ne prati davanje mira; ona prati lomljenje kruha. OURM u broju 83 govori: “Taj zaziv prati lomljenje kruha te se zato može ponavljati koliko je potrebno sve dok obred ne dođe do svog završetka, kad se zadnji dio zaključuje riječima ‘daruj nam mir’.”

 

6. Nije dovoljno biti samo fizički prisutan

 

Ponekad, mi koji smo dio glazbenog služenja ili crkvenog zbora, zaboravljamo da također sudjelujemo u Euharistiji. Bilo da se nalazimo u stražnjem dijelu crkve ili pored oltara, možemo postati smeteni ili zaokupljeni, ali najveće čudo ljubavi događa se točno ispred nas. Osim toga, imamo obvezu nedjeljom potpuno sudjelovati na svetoj misi, ne samo biti prisutni. Sudjelovati ne samo pjevajući nego i slušajući Gospodina u Evanđelju i homiliji. Ako ovo već činiš, budi dobar primjer i pomozi drugima da to isto čine.

 

7. Mi smo služitelji Crkve, ne njezine zvijezde

 

Siguran sam da to već znaš, ali mislim da je važno i razborito spomenuti to. Službu koju smo dobili u zboru moramo vršiti ponizno, jer nismo tamo zato što smo najbolji niti zato što se želimo istaknuti. Zapamti, središte svete mise je Krist, a ne naši glasovi. Trebamo težiti služenju, a ne isticanju ili dobivanju pljeska (posebno ne tijekom mise), jer darove koje imamo dobili smo besplatno od Boga i trebamo ih staviti u službu drugima na Božju slavu.

 

Ovim vam savjetima ne želim nametati svoje ideje nego vam želim pokazati što Crkva podučava, ona koja je nevjerojatno mudra… Mnogo mudrija od nas! Također ne želim razdijeliti vaš zbor, nego upravo suprotno: želim vas ohrabriti da rastete i bolje služite. Pozivam vas da čitate citirane dokumente i dijelite ih s drugima. Ne zaboravite da “način na koji se odnosimo prema liturgiji određuje sudbinu vjere i Crkve” (J. Ratzinger). Šaljem vam veliki zagrljaj i svoje molitve. Molim vas, ne zaboravite se moliti za mene.

 

Bernardo Dueñas Moreno | Catholic link

 

Prijevod: fra Mario Zrakić | Bitno.net

 

 

 

 

U POVODU SVIH SVETIH I DANA VJERNIH MRTVIH

 

Umijeće umiranja za umijeće življenja

 

Autor: Darko Grden

 Povodom blagdana Svih Svetih i Dušnog dana prenosimo Vam članak iz Glasa Koncila koji o odnosu života i smrti iz kršćanske perspektive progovara na zanimljiv način.

 

Malo koji blagdan tako stvarno i tako masovno poveže ljude kao što to čine svetkovina Svih svetih i takozvani »Dušni dan«, tj. Spomen svih vjernih mrtvih. Doista, malo se tko na te dane ne zaputi na groblje pohoditi grobove svojih najmilijih. Pa bio i na drugom kraju svijeta, čovjek će prošetati tamošnjim grobljem misleći na svoj dom, na svoje pokojne… Pastoralci će se ipak potužiti: istina, odlazak na groblja je masovan, ali se za misu na Sve svete to baš i ne može reći. Kao da mnogi Sve svete doživljavaju jednostavno kao »dan mrtvih«, a Dušni dan kao njegov svojevrsni dobrodošao nastavak, posebno za one koji imaju drage pokojnike na više grobalja. Očito je da Crkva, nudeći dva dana za slavljenje, želi naglasiti dvije različite stvarnosti. No jednako je tako očito da su dva dana iznutra ipak povezana. Je li (samo) smrt ono što ih povezuje?

 

Vlastita smrt – najozbiljniji slučaj

 Elemente za odgovor na postavljeno pitanje mogla bi ponuditi knjiga »Čovjek i smrt – Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup«. Riječ je o zborniku radova, predavanja održanih na znanstvenom skupu na istoimenu temu od 14. do 16. rujna 2016. u Zagrebu, u organizaciji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i udruge »Posmrtna pripomoć«. Čak 30 predavanja svjedoči o mnoštvu mogućih pristupa temi smrti (skup je imao i ekumenski i međureligijski), a u ovom prilogu bit će korišteni tek neki radovi.

 »Nužnost ‘šutnje’ pred smrću zbog onoga neznanja Jaspers tumači i kao ‘htijenje neznanja’ koje se prije svega sastoji u sljedećem: premda ne mogu znati što smrt jest, svoj život ipak moram ustrojiti u pogledu na vlastitu smrtnost i konačnost, preispitujući ga polazeći od nulte točke, tako da – opet paradoksalno – izlazi da mi je misao o smrti ne samo nit vodilja mojega izvršenja života, nego i izvor moje ‘savjesti’ i ‘odgovornosti’ prema životu.«

 Više je autora (Ante Vučković, Zoran Turza, Željko Pavić, Nenad Malović) na simpoziju, neki unutar teološkoga pristupa, analiziralo neka filozofska razmišljanja o smrti, počevši od starogrčkih filozofa do danas. Osnovni se obrisi provlače kroz sve radove. Prvo, smrt je jednostavno dio čovjekova postojanja, dio »biti čovjek«. U tom smislu Martin Heidegger, kojega, kad je riječ o misliocima koji su utirali put suvremenosti, nitko ne može preskočiti, kaže da se sav ljudski život odvija pod vidom svijesti o smrtnosti (»Sein-zum-Tode«). Drugo, smrt je neponovljiva i nepriopćiva. O njoj se ništa ne može znati na temelju iskustva, ni svojega ni tuđega. Ona je ono nepoznato što se svakim danom sve više približava. Stoga pomisao na smrt izaziva tjeskobu, strah. Posebno u onom »najaktualnijem« slučaju. O smrti se, naime, može govoriti općenito, u smislu: umire se, čovjek je smrtan. Prije ili kasnije, potom, smrt dragih osoba nameće doživljaj smrti kao nepovratnoga gubitka, što je već ozbiljan slučaj. No slučaj koji se tiče apsolutno svakoga, i to do same srži, jest vlastita smrt.

 

Drugi način postojanja ili kraj i nestanak?

 Budući da smrt sama o sebi ništa ne kazuje, presudno je značenje koje joj čovjek kroz povijest pridaje. Ona je, dakle, svjetonazorsko pitanje. O značenju koje smrti pridaje pojedinac (odnosno religijske skupine, idejne struje) uvelike ovisi i kako će oblikovati svoj život. O tome je zanimljivo zapažanje u svojem predavanju »Čovjek i smrt« u zborniku iznio dr. Ante Vučković. »No što je smrt? Prelazak u neki drugi način postojanja ili kraj i nestanak? Ta alternativa ne pokriva vrijeme ljudskoga postojanja na zemlji. Puno ranije i puno duže traje shvaćanje smrti kao prelaska. Smrt kao nepovratan odlazak u nepostojanje relativno je kasna ideja koja se pojavljuje u Gilgamešu, a svoje jasne i oštre obrise dobiva tek u naše vrijeme. Puno ranije i puno dulje traje shvaćanje smrti kao prelaska. Zato se uz smrt vežu metafore prelaska, putovanja, odlaska, oslobođenja, pozdrava, sna i slično«, kaže dr. Vučković.

 Dakako, u tu »stariju« skupinu spadaju više-manje svi religijski sustavi, posebno monoteističke religije koje naviještaju osobnoga Boga kao tvorca i jamca života. Druga skupina trudi se na neki način ignorirati smrt, bilo stvaranjem mita o savršenim ovosvjetskim društvima i poredcima (zato valjda velikim totalitarnim ideologijama nije bio problem žrtvovati milijune života svojim ciljevima) bilo okretanjem glave od problema koji smrt postavlja. Takav su pristup već u staroj grčkoj zagovarali stoici i epikurejci. Oni »tvrde da smrt ‘nije ništa što nas se tiče’, jer ‘dok živimo, smrt nije prisutna, a kada je prisutna, nas više nema’«, tumači u svojem radu »Smrt je ‘Meister iz Njemačke’« dr. Željo Pavić. Na opisanu bi se liniju mogao svrstati i današnji prevladavajući odnos prema smrti, koji je nastoji pošto-poto izgurati na margine života, propovijedajući kult uspjeha, ljepote, tijela, zdravlja.

 

Neizbježna, a ostavlja nam još neko vrijeme

 No može se reći da postoji i treći put koji, ako i priznaje da ljudski um ne može prodrijeti u samu smrt te se ne usudi govoriti što bi bilo iza nje, ipak ozbiljno uzima ljudsku smrtnost, uključujući i vlastitu. Tako dr. Pavić, tumačeći Karla Jaspersa, kaže: »Nužnost ‘šutnje’ pred smrću zbog onoga neznanja Jaspers tumači i kao ‘htijenje neznanja’ (‘Nichtwissenvollen’) koje se prije svega sastoji u sljedećem: premda ne mogu znati što smrt jest, svoj život ipak moram ustrojiti u pogledu na vlastitu smrtnost i konačnost, preispitujući ga polazeći od nulte točke, tako da – opet paradoksalno – izlazi da mi je misao o smrti ne samo nit vodilja mojega izvršenja života (‘Lebensvollzug’), nego i izvor moje ‘savjesti’ i ‘odgovornosti’ prema životu. Tek tada moja smrt postaje ona ‘granična situacija’ u sudaru s kojom odgovorno preuzimam i vodim svoj život i u kojoj prestajem ‘objektivno’ promatrati smrt kao puko uništenje i postajanje besmislenim svega.«

 »Kršćani će u Kristovoj smrti vidjeti epohalni događaj u kojem se dogodila smrt smrti. Kristovom je smrću uništen žalac smrti. Od sada se smrt veže uz stanje odvojenosti od Boga. To se stanje naziva grijehom. Gdje je zavladao grijeh, ondje caruje smrt. Tko se prikloni Kristu, ulazi u snagu njegove pobjede nad smrću i tako ulazi u život. Ljudi će i dalje umirati, ali tko umire u Kristu, probudit će se na novi život.«

 Na sličnom je tragu i Emmanuel Levinas, čiju je misao u svojem radu predstavio dr. Vučković koji kaže: »Sve što znamo o smrti dolazi iz druge ruke. Nikada iz prve. Smrt nam prijeti stoga što o njoj nemamo nikakve predodžbe. Smrt se približava i u određenom trenutku ne možemo više moći moći. (…) Smrt je apsolutno drukčija. Ona je izvanjskost koja ne dopušta nikakav odnos. Smrt ne dopušta osobni odnos. Upravo to, međutim, dopušta etički odnos. Smrt je prijetnja koja nam oduzima vrijeme i istodobno smrt nam ostavlja još vremena. Neizbježna je, a ostavlja nam još neko vrijeme. Imati vremena prije neizbježne smrti znači moći upasti u očaj ili živjeti svoje vrijeme kao bitak na smrt, ali može značiti i živjeti svoje vrijeme za drugoga. To je vrijeme u kojem je moguć odnos s Drugim. Smrt oduzima subjektu njegovu moć. No, pita se Levinas, ima li života izvan autonomije, izvan autarktičnosti subjekta, izvan gospodstva i moći? Smrt svaku brigu koja bi se htjela baviti mojom egzistencijom čini besmislenom. Čak smiješnom. Ništa nije komičnije od brige za samoga sebe u trenutku blizine smrti. Kao škrtac koji se na smrtnoj postelji skrbi za svoj novac. Skrb za Drugoga, međutim, nije ni smiješna ni suvišna na smrtnoj postelji.«

 

Isus i u smrti vrši volju Otčevu

»Ljubav je jaka kao smrt.« Taj redak iz Pjesme nad pjesmama, koji podsjeća na žrtvu svih onih koji su iz ljubavi prema drugomu prihvatili smrt te time posvjedočili da je ljudsko srce ipak usmjereno prema nadi, prema vječnomu zajedništvu u ljubavi, citira dr. Vučković kad u svojem radu započinje kratku analizu Isusova suočavanja sa smrću. Pritom ističe trajnu Isusovu svijest da ga u Jeruzalemu čeka smrt, premda »smrt nije bila njegova misija i njegovo poslanje«. »Njegovo je poslanje bilo naviještati Otčevu blizinu i ljubav, mogućnost otkupljenoga života«, kaže autor.

O neposrednom Isusovu suočavanju sa smrću dr. Vučković piše: »I Isus kao i Sokrat zna da ga čeka smrt. No on se za nju priprema drukčije. Sa svojima će slaviti pashalnu večeru. Uzet će na sebe sliku janjeta i sliku oslobođenja od ropstva. Sa svojima će razgovarati o svom odlasku. No nakon toga će se sam susresti sa svojim strahom od poniženja, patnje i smrti. Čaša. To je ime za njegovu patnju, bol, osudu i sramotnu smrt. (…) Ne želi je. Ne priziva sebi patnju. Moli da je Otac otkloni. No molitvu završava onako kako se molitva inače završava: prihvaćanjem Otčeve volje. Većina u toj molitvi površno vidi kako Otac hoće njegovu smrt. (…) Kako to da Otac Isusa uslišava u svakoj njegovoj molitvi, a kada ga jedan jedini put moli za sebe, ostaje nijem i tvrd? Kakav je to Otac koji hoće sinovljevu smrt unatoč tomu što sin moli da ga poštedi? Kako ljubiti takvoga Otca? (…) U Getsemanskom vrtu Isusu se u srcu molitve nameće najvažnije pitanje njegova života. U trenutku kada je otpor prerastao u jasnu volju da ga se ubije, da li da i dalje naviješta Otčevu ljubav prema ljudima? Nije li to trenutak za promjenu? Trenutak da i on odbaci one koji su njega odbacili? I u molitvi Isus donosi svoju najvažniju odluku: i dalje će vršiti Otčevu volju koja se nije promijenila. Od početka do kraja Otčeva je volja bila i ostala ista. I dalje će svijetu pokazivati ljubav i praštanje neovisno o tom kako će se svijet odnositi prema njemu. (…) Ni jednom gestom ne osuđuje one koji njega osuđuju i ni jednom riječju ne govori ništa što već nije govorio na vrhuncu oduševljenja svijeta.«

 

Umijeće življenja i umijeće umiranja

Posebnu pozornost autor poklanja poruzi prisutnih kod raspeća (»Druge je spasio, neka spasi samoga sebe, ako je on Krist Božji, Izabranik!«, prema Lk 23, 35) te Isusovu reakciju: »Otče, oprosti im, ne znaju što čine!« – »To da Isus ne čini ništa da bi spasio samoga sebe pokazuje upravo to da je Mesija. Jer Mesija nije došao spasiti sebe, nego druge. Njegova je smrt za druge. (…) I za svoje bližnje i za svoje protivnike«, kaže dr. Vučković.

Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih dobra su prigoda da se živi podsjete kako na svoje pokojnike tako i na vlastitu smrtnost, oboje u nadi koja svoj izvor nalazi u Bogu. Ta nada živima pomaže razlučiti privid od stvarnosti, bitno od nebitnoga.

U svjetlu uskrsnuća dr. Vučković zaključuje: »Kršćani će u Kristovoj smrti vidjeti epohalni događaj u kojem se je dogodila smrt smrti. Kristovom je smrću uništen žalac smrti. Od sada se smrt veže uz stanje odvojenosti od Boga. To se stanje naziva grijehom. Gdje je zavladao grijeh, ondje caruje smrt. Tko se prikloni Kristu, ulazi u snagu njegove pobjede nad smrću i tako ulazi u život. Ljudi će i dalje umirati, ali tko umire u Kristu, probudit će se na novi život.« Nije Isusova smrt jedina koju autor analizira. Prije njega je, kao također relevantnu za zapadnu civilizaciju, analizirao Sokratovu smrt, ističući moralnu pobjedu koju je, dragovoljnim prihvaćenjem smrti, stari grčki mudrac izvojevao za sebe i za svoje prijatelje. Isus je pak izvojevao pobjedu nad smrću, ne ponajprije za sebe, nego za druge – za sve. Nakon Isusove je smrti dr. Vučković promišljao o još dvije smrti, sv. Franje Asiškoga i sv. Majke Terezije. Njihove su se smrti, kao uostalom i životi, suobličile Isusovoj smrti. Od Isusa su naučili dva umijeća koja su – kako to već i posve ljudsko iskustvo i umovanje kaže – uzajamno tijesno povezana: umijeće življenja (»ars vivendi«) i umijeće umiranja (»ars morendi«).

 

Euharistija, mjesto čovjekove preobrazbe

Eto i implicitnoga objašnjenja zašto Crkva štuje svetce, kako one znane, kanonizirane, tako i milijune neznanih Božjih ugodnika kojih se posebno spominje upravo na Sve svete. U svetcima je opipljivo i kroz sva stoljeća nazočno Kristovo spasenje od dvaju neprijatelja od kojih se čovjek sam nikako ne može izbaviti: od grijeha i od smrti. U njima vide ostvaren ideal novoga, spašenoga čovjeka, »oprana u krvi Jaganjčevoj«, čovjeka blaženstava.

Od predavanja objavljenih u spomenutom zborniku zanimljivo je i ono koje je održao dr. Porfirije Perić, mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Na temelju pravoslavnoga nauka, koji se u biti ne razlikuje od katoličkoga, on je naglasio crkveni značaj »nadilaženja straha od biološke smrti«. Posebno pritom vrijedi naglasiti ulogu euharistije. »Ako je kršćanin u krštenju uronjen u Kristovu smrt i uskrsnuće, ako je time započeo svoju preobrazbu u novoga čovjeka, tada se ta preobrazba ponajviše nastavlja kroz euharistiju. (…) Tako je i euharistija Pravoslavne Crkve odsjev i predokus beskraja u prostoru, beskonačnoga u konačnom, neograničenoga u ograničenom, bezvremenskoga u vremenitom. Ona čovjeka ne dovodi samo pred prazan Kristov grob, nego ga dovodi do onoga budućega Carstva u kojem ne će biti muke, ni smrti, ni ikakve raspadljivosti«, kaže mitropolit Perić. Tu također valja podsjetiti i na jedinstvo zemaljske i nebeske Crkve, koje jasno dolazi do izražaja u svim kanonima (euharistijskim molitvama) u katoličkom euharistijskom slavlju.

 

Poziv na obraćenje i dani nade

Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih dobra su prigoda da se živi podsjete kako na svoje pokojnike tako i na vlastitu smrtnost, oboje u nadi koja svoj izvor nalazi u Bogu. Ta nada živima pomaže razlučiti privid od stvarnosti, bitno od nebitnoga. U tom su smislu prvi dani studenoga vrijeme intenzivnoga poziva na obraćenje, na još jednu korekciju puta prema čovjeku blaženstava. No ta ista nada opravdava molitvu za sve pokojne, jer sam je Isus molio čak i za one koji »ne znaju što čine«. Nada u novi život u Bogu, konačno, vodi u sveopće pomirenje, koje uključuje i pomirenje živih s mrtvima. Jer svima je obećana prva, kapitalna nagrada i u predanju Božjemu milosrđu ni jedan propust nije nepopravljiv dovijeka. Nakon svega rečenoga nije potrebno posebno isticati da istinska vjernička proslava tih dana svakako uključuje euharistijsko slavlje, u kojem se zemaljska Crkva sa svojom Glavom pridružuje nebeskoj Crkvi u hvaljenju Boga.

 

 izvor: https://www.glas-koncila.hr

 

KAZATI- PREŠUTJETI?

 

 

 

Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju jesu ona vezana uz ispravnu komunikaciju. Svjesni kako često nekada kažemo više nego što treba, a nekada šutimo kada bismo trebali kazati nešto, pitamo se kada govoriti i koji su kriteriji prema kojima govorimo ili šutimo kada treba.

 

 

Puno je pitanja vezano uz ono što nazivamo kršćanskom žrtvom koja često puta podrazumijeva podnošenje radi kojeg se šuti u određenim situacijama, a možda bi tada trebalo kazati nešto drugome. Ovo često unosi zabunu u kršćane koji bi rado trpjeli poput drugog Krista u suretu s bližnjima, ali im se čini kako je to trpljenje učinjeno na krivom mjestu. Kako onda razlikovati kada kazati, a kada prešutjeti, kada trpjeti?

 

 

TEMELJNI KRITERIJ- DOBRO BLIŽNJEGA; LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU

 

 

Za shvatiti ispravno ovo razmišljanje poslužit ćemo se primjerom odgoja djece. Kada je potrebno da roditelj upozori dijete na njegove greške? SVAKI PUT. Naime, ono što smatramo POGREŠKOM U PONAŠANJU NIJE DOBRO ZA DIJETE. Navikne li se dijete ponavljati pogreške, dogodit će se kako neko ZLO s vremenom počne shvaćati kao neko DOBRO ili će potpuno obezvrijeđivati posljedice nekog lošeg čina koje mu je prešlo u naviku činiti. Drugim riječima, dijete kojemu se “pusti” da se ponaša kako želi, čak i kada shvati da je počinio neku nepodopštinu, misli kako POSLJEDICE NJEGOVA ČINA NISU PROBLEM- kako nitko neće snositi posljedice. Ono što je istina u ovakvu odnosu jest da JEDINO TO DIJETE NE SNOSI POSLJEDICE SVOJIH LOŠIH POSTUPAKA AKO IZOSTANE RODITELJSKO UPOZORENJE ILI KAZNA (ako je to nužno).

 

 

Ono što nikako ne smije izostati jest RODITELJSKA RIJEČ koja dijete upozorava da radi nešto što nije dobro za njega i za druge ljude.

 

 

Izostane li roditeljska reakcija, dijete loše odgajamo i zapravo ga upravljamo na put na kojem će se ono naviknuti da ne snosi nikakvih posljedica, da drugi trpe zbog njega i to će mu postati normalno. Zapravo, odgojit ćete jedno dijete koje neće suosjećati kako s ljudima, tako i s roditeljima.

 

 

U ovim je situacijama NUŽNO KAZATI ISTINU O TOME ŠTO JEST ISPRAVNO, A ŠTO NIJE. Treba kazati zbog toga jer DIJETE TREBA NAUČITI ŠTO JE DOBRO, a ono često to samo po sebi ne može spoznati. Roditelj koji ne govori i štedi dijete od posljedica, vjerojatno puno trpi, ali njegovo trpljenje dijete nikada neće razumjeti. Naime, RODITELJ TRPI I KADA VIKNE NA DIJETE, TRPI I KADA MORA KAZNITI DIJETE (nekom primjerenom kaznom), zapravo RODITELJ TRPI UVIJEK SA DJETETOM- suosjeća s njim. Potrebno je da preko upozorenja, preko odgoja, DIJETE NAUĆI SUOSJEĆATI S RODITELJEM, učeći tako polako SUOSJEĆATI S BLIŽNJIMA.

 

 

Kada se nauči shvaćati kako drugi ljudi trpe, što je to što ih vrijeđa, dijete se uči LJUBAVI. Put prema tome ide preko ISTINE O TOME ŠTO JE DOBRO, na koju roditelji moraju upozoriti dijete. Ako to izostane, dijete neće shvatiti ni roditeljsko trpljenje, neće shvatiti koliko roditelje boli njihova pogreška, jednako kao što ih boli njihovo kažnjavanje.

 

 

Dakle, pravi razlog zbog kojeg bi TREBALO KAZATI NEKOME NEŠTO JEST LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU KOJA UVIJEK ZA DRUGOGA TRAŽI ONO ŠTO JE DOBRO, ŠTO JE ISPRAVNO.

 

 

Kada bi svak šutio pred nekim zlom, zlo bi zavladalo. Stoga je potrebno na ispravan način upozoriti bližnje, ne da bi im “solili pamet” već radi njihova dobra i iz ljubavi prema njima. Ovo je teži dio priče, jer kada nekome nešto kažete nerijetko mu povrijedite ego. I događa se da TRPI VIŠE ONAJ KOJI KAŽE NEGO ONAJ KOJI PRIMA OPOMENU.

 

 

Kao kršćani smo dužni upozoriti brata da ide lošim putem. Postoji nešto što nazivamo BRATSKOM OPOMENOM o kojoj nas i sam Gospodin poučava.

 

 

KADA ŠUTJETI?

 

 

Nekada je veći problem šutnja: kada prešutjeti nešto što mi se čini neispravnim? Kada Vam na nekome smeta neka karakterna mana, a ona je uočljiva samo Vama, hoćete li ukazati čovjeku na nju? Bilo bi poželjno, ali više od toga to treba napraviti delikatno, s velikom pažnjom, vodeći računa da ne povrijedimo bližnjega.

 

 

Vratimo se na primjer roditelja: kada jedan roditelj STALNO upozorava dijete i stalno ga ograničava vodeći bjesomučno računa o tome da mu dijete bude savršeno da nikada ne pogriješi, događa se jedna čudna stvar. Ovakvi roditelji počinju MISLITI UMJESTO DJECE, pa djeca uopće ne dobiju mogućnost da sama shvate kako su pogriješili. U ovom slučaju, stalno upozoravanje nije dobro. Nekada treba ŠUTJETI I PUSTITI DA DIJETE POGRIJEŠI KAKO BI GREŠKU I NJEZINE POSLJEDICE OSJETILO NA SEBI. Odgoji li se dijete u “staklenom zvonu”, može se dogoditi da mu svaka greška koju počini, a ne nađe na roditeljsku zaštitu, postane fatalna. Dakle, nekada treba prešutjeti kako bi se dijete “borilo” sa svojim greškama. Osim toga, kada čovjek stalno govori, kada treba i kada ne treba, dijete ga prestane ozbiljno shvaćati s vremenom. Tada prestaju svi oni dobri učinci govora i upozoravanja.

 

 

Drugi primjer možemo pronaći u nekom domaćinstvu, u kojem su najveće žrtve domaćice. One najčešće šute i rade, pripremaju svima sve i čiste za svima. Događa se da netko ne primjećuje njihov trud i nezahvalno se odnosi prema njima. Jednako se događa da netko iz obitelji biva posve nepažljiv jer SE NE MISLI NI ZA ŠTO- SVE GA ČEKA NA GOTOVO. U takvim situacijama, domaćice “eksplodiraju” i često nakon dugog razdoblja šutnje “pucaju” i one naoko postaju razlogom svađa u kući. No nije tako.

 

 

Nastaju neugodne situacije kada jedna domaćica počne prigovarati. Premda je ona u pravu, pogriješila je jer je svima UGAĐALA I UGAĐAJUĆI TRPJELA. Gdje je pogriješila? Pa previdjela je činjenicu da je trebala o nekim stvarima progovoriti RADI DOBRA SVOJIH UKUĆANA i na žalost, njezina šutnja nije ih dobro odgojila. Umjesto da shvate njezinu dobrotu, oni postaju izbirljivi, sve im smeta, imaju posebne želje, ostavljaju hranu koja im se pripremi i uopće se ne obaziru na trud domaćice,... Normalno da će žena “poludjeti” jer nitko ne cijeni nimalo ono što ona radi. Nitko zapravo ne opaža da ona radi s velikom ljubavi spram njih.

 

 

U ovakvim sitaucijama nije dovoljno “eksplodirati”, već je potrebno promijeniti svoj stav. Ovakva domaćica jednostavno mora NAUČITI KAZATI “NE” NEKIMA OD SVOJIH UKUĆANA- onima koji ne primjećuju njezinu ljubav.

 

 

Kada onda šutjeti? Šutjeti je dobro uvijek ako imate DJELATNO RJEŠENJE koje će govoriti više od tisuću riječi. Imate li dobro izgrađen stav kojim ćete promijeniti situaciju nije potrebno previše nervoznih riječi, već samo malo promjene u odnosu prema osobi koja ne odgovara svojim postupcima na Vašu pažnju.

 

 

Šutjeti je dobro uvijek kada vidite da NEĆETE PROMIJENITI NIŠTA NERVOZNIM VIKANJEM, ili KADA VIDITE DA RIJEČIMA MOŽETE POVRIJEDITI DRUGU OSOBU. Drugim riječima, kada vidite da druga osoba NEĆE SHVATITI ŠTO JOJ GOVORITE, I NEĆE SHVATITI DA JOJ GOVORITE ZA NJEZINO DOBRO I ZATO JER JE VOLITE- bolje je šutjeti. U tim je trenucima bolje MOLITI ZA OSOBU NEGO JOJ PRIGOVARATI. Bolje je prepustiti je Gospodinu, jer sami nismo u stanju ni jednom riječju promijeniti nešto u toj osobi. Tada šutnja postaje TRPLJENJE I MOŽE SE PRIKAZATI KAO ŽRTVA GOSPODINU ZA DOBRO OSOBE kojoj smo prešutjeli. Šutnja tada postaje izrazom žrtve.

 

 

Na žalost, jedna od najtežih stvari jest procjena: kada kazati, kada prešutjeti. Bolje je prešutjeti i čekati pravi trenutak za kazati. Ipak, postoje stvari o kojima se ne smije šutjeti- valja nam stoga stalno moliti i stalno tražiti načina da kažemo sve na pravi način.

 

 

ŽRTVA KAO ŠUTNJA I KAO GOVOR

 

 

Ovdje valja ponoviti: šutnja može biti trpljenje jednako kao i kada nekome nešto kažete. Sjetite se roditeljske ljubavi: nije lako roditelju odgajati djecu stalnim upozorenjima ili zabranama. I to roditelja BOLI. Stoga se i GOVOREĆI, UPOZORAVAJUĆI NA NEKO DOBRO NA ISPRAVAN NAČIN, JEDNAKO (a možda i više) TRPI RODITELJ KAO I KADA SE PREŠUTI nešto da ne bi bilo svađe.

 

 

Ovo sve može postati jedan križ svakodnevni ako se ispravno shvate stvari. Nije dobro stalno govoriti kao što nije dobro prešutjeti sve. Treba znati kada kazati, kako kazati i kada prešutjeti. U bilo kojem slučaju, ono što je potrebno treba napraviti gledajući samo DOBRO DRUGE OSOBE, a kada se gleda dobro drugoga, onda takvo ponašanje nema drugog imena osim jednog- LJUBAV.

Problem ovakvog stava jest u procjeni što jest, a što nije dobro. Ako niste sigurni da činite dobro- prešutite radije nego da povrijedite osobu. Ništa se neće dogoditi dan ili dva dok ne iskristalizirate jasno svoje stavove.

 

 

Joseph Ratzinger (Benedikt XVI) o budućnosti Crkve

 

Govoreći na jednom njemačkom radiju 1969. godine, kardinal Ratzinger nije želio predviđati budućnost, već dati jednu perspektivu mogućeg razvoja Crkve.

 

“Budimo prije svega oprezni u našim prognozama. Ono što sveti Augustin kaže i dalje vrijedi: čovjek je ponor; ono što će ga iz ponora podići, nitko ne može vidjeti unaprijed. Onaj koji vjeruje kako Crkva nije omeđena samo onim ponorom koji je čovjek, već i drugim neizmjernim bićem koji je Bog, bit će onaj koji će prvi ustuknuti pred ovakvim predviđanjima i koji će odbiti ovako naivne želje iz kojih se vidi jedna povijesna nezrelost.

 

Unatoč tome, ovaj vijek koji donosi jednu egzistencijsku opasnost, politiki cinizam i moralni otpad, žudi za odgovorima na ova pitanja. Katolička Crkva, moralna je uzdanica i čvrsto tlo u burnim vodama života, nedavno je iskusila izvjesne promjene na sebi koja su otvorila nova pitanja i čuđenja: “Što li će biti od Katoličke Crkve u budućnosti?”

 

Tako, na radijskom prijenosu u Njemačkoj, te 1969. godine otac Ratzinger želio je ponuditi jedan odgovor vrijedan razmišljanja. Ovdje stoje bitni zaključci:

 

“Budućnost Crkve može i bit će stvar čiji se korijeni nalaze duboko u stvarnosti onih koji žive puninu svoje vjere. To nije stvar onih koji prilagođavaju sebe trenutku u kojem žive ili onih koji su skloni kritizirati druge i sebe smatrati nepogrešivim; niti je to stvar onih koji idu lakšim putem odmičući se od hoda u vjeri, proglašavajući krivim i istrošenim, tiranskim i legalističkim sve one zahtjeve koje vjera stavlja pred čovjeka, povriješujući tako i odmičući čovjeka od potrebe da žrtvuje sebe.

 

Sagledajmo ovo malo pozitivnije: budućnost Crkve, kao i uvijek, bit će oblikovana SVETIM LJUDIMA, čije će razmišljanje ići dalje od dnevnog slogana (kao na bocama vode Jane ili Studene, opaska prevoditelja), koji će gledati dalje nego što to drugi vide, jer će njihovi životi obuhvaćati stvarnost na jedna širi način. Nesebičnost koja čovjeka čini slobodnim, moguća je jedno preko malih dnevnih negacija samih sebe, preko malih žrtava. Živjeti svoju svakodnevicu ovako strasno, otkriva koliko je svaki čovjek zarobljen vlastitim egom, pa će ta strast (za žrtvama) i čovjek sam po sebi, polako otvarati oči pred stvarnosti koju živi.”

 

“Čovjek u pravilu vidi samo ono što sam proživljava i trpi. Kada bi danas samo malo postali svjesniji Boga, to bi bilo zato jer ga je lako naći preko nas samih, preko napuštanja nas samih, tako što ćemo odletjeti iz dubina svoga bića, od vlastitih ugoda ili privatnih “narkotika”. Tako bi naša nutrina zatvarala svoje dubine pred nama samima. Ako je istina da čovjek vidi samo sa svojim srcem; o kako je onda slijep!”

 

“Kako nas pogađa ovaj problem? Ovo sve znači kako su velike riječi onih koji vide Crkvu bez Boga, zapravo isprazne. Mi ne trebamo Crkvu koja će slaviti kult političkih molitava. To je posve površno, i takvi će uništiti sami sebe. Ono što Crkvi ostaje jest Isus Krist, jer Crkva vjeruje u Boga koji je postao Čovjekom obećavši nam život poslije smrti. Tip svećenika koji nije ništa više od običnog socijalnog radnika može se lako zamijeniti psihoterapeutom ili drugim specijalistom; ali svećenik koji nije specijalist, koji ne stoji “sa strane, izvan aut linije gledajući utakmicu” dajući čovjeku službeni savjet, već u ime Boga sebe stavlja na raspolaganje čovjeku, koji stoji iza čovjekove tuge, iza njegove radosti, u njegovoj nadi i u njegovim strahovima; kao jedna svećenik kojeg će trebati u budućnosti.”

 

“Pođimo korak dalje od ovog. Iz krize moderne Crkve izronit će jedna Crkva koja je dosta toga izgubila. Postat će mala i morat će se osvježavati prije ili kasnije započevši sve iz početka. Neće biti u stanju ispuniti ljudima sve što je u obilju izgradila. Kao što će izgubiti broj svojih vjernika, tako že izgubiti i nmoge društvene pogodnosti. U suprotnosti sa prošlim vremenima, izgledat će više kao jedno društvo volontera koji tome pristupaju po svojoj slobodnoj odluci. Kao i u drugim malim zajednicama, bit će uočljivija potreba za pojedinačnim inicijativama vjernika. Zasigurno će se otkriti novi oblici služenja i ređenja svećenika onih kršćana koji su svoju vjernost potvrdili već u nekom civilnom zvanju. Tako će se pastoralna skrb za vjernike voditi u manjim društvenim grupama koje su nastale iz potrebe ili u manjim kongregacijama. Pored ovog, trajna služba svećenika ipak neće biti tek stvar prošlosti; i dalje će biti nepohodna. Unatoč svim promjenama o kojima bismo mogli nagađati, Crkva će pronaći svoj bitak osvjžena i posve sigurna u sebe prići onome što se uvijek nalazilo u njezinom središtu: vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, i u prisutnost Duha Svetoga sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi, Crkva će ponovo u sakramentima prepoznati obožanjave Boga i to ne kao stvar školske liturgije, već stvarne vjere.”

 

“Crkva će biti više duhovna i neće biti podložna političkim vlastima u svom koketiranju, malo s lijevima, malo s desnima. Bit će teško ići u Crkvu, a procesa kristalizacije i pojašanjavanja stvarnog kršćanstva, koštat će Crkvu puno izgubljene energije. To će Crkvu učiniti siromašnom i postat će Crkva krotkih. Ovaj će proces biti otežan sektama (unutar Crkve, op. prev.) koje će svojim uskim gledanjem na vjeru i pompoznim naglašavanjem samo onoga što one propovijedaju, odbaciti Crkvu. Čini se kako će za ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je to bio koji je počeo sa krivim napretkom Crkve u zoru Francuske Revolucije- kada se biskup smatrao pametnim ako se izrugivao istinama vjere ili, čak kada dovodio u pitanje postojanje Boga- a završio je obnovom u devetanestom stoljeću. Ali kada ovo filtriranje Crkve završi, velika će snaga izbiti iz produhovljene i pojednostavljene Crkve. Ljudi će se u posve planiranom svijetu osjećati posve sami. Izgube li iz svoga vidokruga Boga, život će im se pretvoriti u jedan užas samoće. Potom će otkriti jedno malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ih kao i nadu koju će oni donositi, otkrit će jedan odgovor za kojim su potajno tragali cijeli svoj život.”

 

“Čini mi se sigurnim kako se Crkva nalazi pred teškim vremenima za nju. Stvarna kriza tek je počela. Bit ćemo svjedovi teških prevrata i promjena. Unatoč tome, siguran sam što će biti na kraju: Crkva neće biti mejsto političkog kulta, koji je odavno mrtav, već će biti CRKVA VJERE. Možda neće više biti jedna dominantna socijalna snaga kao što je bila donedavno; ali će uivati u novom procvatu i osjećat će se kao ljudski dom u kojem će čovjek pronaći život i nadu iza smrti.”

 

Katolička Crkva opstat će unatoč pakosti ljudi. Bilo kako bilo, mi moramo imati udjela u njoj. Moramo moliti i njegovati nesebičnost, žrtvu, vjernost, pobožnost sakramentima i po toj pobožnosti stavljati Krista u središte svoga života.

 



 

Izvor: Aletheia. org

prijevod: župnik

 

Ovaj razgovor sa kardinalom Josephom Ratzingerom pod naslovom “Kako će Crkva izgledati u drugom tisućeljeću”, u cjelovitom obliku je objavio 2009. godine Ignatius Press, a može se pronaći u knjizi pod naslovom “Vjera i budućnost”.