Mk 5, 1-20

 

U ono vrijeme: Isus i učenici stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem. Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, a onda u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevivišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!« Jer Isus mu bijaše rekao: »Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!« Isus ga nato upita: »Kako ti je ime?« Kaže mu: »Legija mi je ime! Ima nas mnogo!« I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja. A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. Zaklinjahu ga dakle: »Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!« I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru. Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti — on koji ih je imao legiju. I prestraše se. A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja. Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. No on mu ne dopusti, nego mu reče: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.« On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili.

 

 

 

OPSJEDNUTI: slika čovjeka kojem je grijeh vezao život

 

U ovoj sceni sa opsjednutim čovjekom, pokazje nam se koliko ČOVJEK U SVOM ŽIVOTU MOŽE NISKO PASTI I KAKO GA SUSRET S ISUSOM, S NJEGOVOM RIJEČI, MOŽE VRATITI U NORMALU, POVRATITI MU DOSTOJANSTVO ČOVJEKA.

 

 

 

Ovaj je čovjek živio izvan zajednice, među grobnicama. U njemu nailazimo na sliku ljudi koji se u svom životu opredijele za ZLO- to su oni kojima “ZLO NIJE STRANO”. Ovdje je riječ o krajnjem slučaju gdje ČOVJEK NIJE VLADAO SOBOM- BIO JE OPSJEDNUT. No svaki onaj koji pusti da se zlo razvija po njemu, prije ili kasnije dođe do te točke u kojoj on sam ne vlada sobom- vodi ga neko zlo u njegovu djelovanju. I nije potrebno da bude opsjednut. Naprotiv, kada se steknu takve životne navike koje čovjekov život naginju zlu, čovjek postane tako navezan na to zlo da nikakvo opsjednuće nije potrebno da bi radio zlo- on ga radi sam od sebe.

 

 

 

Opsjedniti čovjek živi u “u grobnicama.” Njegov je život bio poput smrti. On se nije ponašao kao živi čovjek. Upravo tako se ponašaju ljudi koji prijanjaju uz zlo- posve drugačije, nelogično, divlje:“I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti.” Nitko ne može kontrolirati njihovu narav, i unatoč pokušajima da se takva osoba ukroti, narav prije ili kasnije, potaknuta zlom bukne i čini zlo kako drugima, tako i sebi. Kaže se stoga: “Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.

 

 

 

Ovaj opsjednuti čovjek nosi u sebi sliku svih onih koje zlo vodi u djelovanju. Više do toga, pokazuje nam koliko zlo može čovjeka prizemljiti i učiniti da u sebi čovjek izgubi svaki tračak ljudskosti. Ovaj čovjek nije živio kao čovjek, već kao izopćenik- poluživotinja koja je u sebi izgubila plemenitost ljudske naravi.

 

 

 

ZLO KAO UZROK GUBITKA LJUDSKOSTI I DOSTOJANSTVA

 

Slično je i sa našim ljudima koji dopuste da ih zlo vodi- postepeno im to postaje dio naravi, postaje im normalno činiti zlo I polako to prima oblike djelovanja koji nisu ljudski. SVAKO SE BIĆE PREPOZNAJE PO SVOM DJELOVANJU, pa tako I čovjek. Ukoliko to djelovanje ne djeluje kao ljudsko- onda se pitamo kakvo je?

 

 

 

Gubitak ljudskosti sa sobom uvijek povlači I gubitak dostojanstva kojeg ima samo čovjek. Ljudskost I dostojanstvo osobe uvijek idu zajedno. Pogledajte ovog čovjeka: kada je početo sa neljudskim ponašanjem, izgubio je vlastito dostojanstvo- živi poput neke zvijeri- ne kao čovjek. U slične se spodobe pretvaraju oni koji polako gube svoju ljudskost.

 

 

 

Taj gubitak ljudskosti i dostojanstva vidi se po SKLONOSTI PREMA ZLU- sklonosti da se sve pretvori u zlo, štetu, nemir, razdor. Legija demona moli Isusa da ostanu u onom kraju i traže od njega da uđu u svinje. To je bio samo jedan od načina na koji bi htjeli NASTAVITI RADITI ZLO. Oni ne mole za milosrđe, za promjenu, za neko dobro, već ponovo za zlo. Naime, vidjevši što je učinio sa opsjednutim i sa svinjama, ljudi onog kraja su se poveli za štetom koja je nastala. Zamolili su Isusa da ode iz njihova kraja. Nisu vidjeli ono dobro, već samo ono loše koje je ostalo iza svega, I nisu shvatili da ono loše sa svinjama nije učinio Isus, već zlodusi. BOG NE ĆE UČINITI NIKAKVA ZLA ČOVJEKU, JER DA ČINI ZLO- ON NE BI BIO BOG. Stoga, kada nas zlo i spopadne u životu, valja nam čvrsto tražiti oslonac u Bogu jer On uvijek čeka pogodan trenutak da nam pomogne i čeka da ga potražimo, jer bez nas neće učiniti ništa.

 

 

 

SUSURET S ISUSOM: mogućnost otkupljenja i promjene

 

Jedan susret s Isusom može promijeniti sve. Susret s njegovom Riječi, pogled duše u njegove oči- može promijeniti svaki život i povratiti ono dostojanstvo izgbljeno neljudskim ponašanjem. On je jači svakog zla koje može ovladati čovjekom. Pogledajte samo demoni koji nagone krdo od oko dvijet tisuće svinja u vodu- Isusu ne mogu ništa.

 

 

 

ZLO BJEŽI OD BOGA I ONO NE PODNOSI NIKAKVO DOBRO. Tako je bilo i u ovoj slici: ZLO TRAŽI DOBRO SAMO DA GA UNIŠTI jer ga ne trpi- ono se njime hrani. Stoga, jedno zlo uvijek vuče drugo. Demoni traže da ih Isus pusti u krdo svinja. Svinje su za židove bile nečiste- zabranjene životinje. Tako u ovoj slici demoni bivaju oslikani svinjama koje se na kraju bacaju u more. NIKAKVO ZLO NE MOŽE NA KRAJU DOBRO ZAVRŠITI, baš kao ni ovi demoni u svinjama. Ovo je još jedna potvrda kako ZLU, ZLODUSIMA, ALI I LJUDIMA KOJI SAMI PO SEBI ČINE ZLO, treba jedno NE- LJUDSKO BIĆE- jedan čovjek bez dostojanstva.

 

 

 

Susret s Isusom je lijek svemu. On je taj koji je jači od svih legija zloduha, koji svako naše osobno zlo može pobijediti, uzeti nas za ruku I uputiti za sobom.

 

 

 

Gospodin zahtijeva od nečistih duhova da izađu iz čovjeka, jer, Bog se želi nastaniti u svakoj duši. No kako bi čovjek postao Božje utočište, potrebno je očisititi se od svih nečistoća. Ta ne pristoji da Bog bude u nečistoj sredini. Današnji egzorcizam zapravo je anticipacija onog posljednjeg čišćenja čovjeka, one zadnje priprave za SUŽIVOT ČOVJEKA I BOGA. U istoj ovoj epizodi koja je napisao evanđelsit Matej, demoni pitaju Isusa: “Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevivišnjega? Zar je došlo vrijeme našeg uništenja? Time ovim činom Gospodin anticipira onu zadnju pobjedu koju ima izvojevati Bog nad svakim zlo I nas Sotonom.

 

 

 

Ovo “nastanjivanje Isusa u nama” ne ide bez problema. Čistoća zahtijeva ODRICANJE ČOVJEKA OD SVEGA ŠTO BI ONEČISTILO ODNOS S BOGOM. U pravilu, to traži od čovjeka “rezanje” nekih stvari u svom životu.

 

 

 

Možemo kazati kako ovo OBITAVANJE BOGA U ČOVJEKU IMA SVOJU CIJENU. Kao da se mora platiti mala OTKUPNINA, NAJAM. Onih dvije tisuće svinja zasigurno je predstavljao velik gubitak za ljude u kraju. Moguće je da je to bila OTKUPNINA TRAŽENA ZA SLOBODU ČOVJEKA IZ VLASTI ZLA I DEMONA: plaćena je otkupnina, i nastao je velik gubitak, ali čovjek je slobodna od zla. Za Boga, jedan čovjek vrijedi puno više od dvije tisuće svinja.

 

 

 

PRISUTNOST ISUSA KRISTA U NAŠEM ŽIVOTU PONEKAD MOŽE ZNAČITI GUBITAK PRIGODE ZA DOBAR POSAO jer taj posao nije posve čist, ili može značiti nemogućnost da se natječemo istim nezakonitim sredstvima koje usvajaju naši suradnici ili On jednostavno želi da njegovo srce osvojimo vlastitim siromaštvom” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-195). Želimo li biti uz Gospodina, On će od nas zahtijevati jednu UČINKOVITU SLOBODU OD ZLA, NENAVEZANOST koja će nam dati odrijšene ruke da radimo što je ispravno. Jedini cilj toga jest spasenje nas samih i naših bližnjih.

 

 

 

ČOVJEK SVOJEVOLJNO ODBACUJE BOGA: Bog ne želi iz naših života, ali ga čovjek izbacuje

 

Ljudi koji su bili vlasnici svinja, sigurno su bili pogođeni gubitkom koji je bio golem: DVIJE TISUĆE SVINJA- to je i za današnje prilike veliko bogatstvo. Unatoč tome, mogli su prepoznati DOBRO KOJE JE ČOVJEKU UČINIO ISUS. No nisu ga prepoznali: PREPOZNALI SU SAMO SVOJ GUBITAK, SVOJU ŠTETU. Prepoznali su samo DJELOVANJE ZLA, A DOBRA NISU VIDJELI. Nisu se opredijelili za dobro i zamolili su Isusa da napusti njihov kraj. U tom činu vidimo kako ČOVJEK SVOJEVOLJNO BIRA ZLO I ODBACUJE BOGA kada nije u stanju pretpjeti nešto radi Boga i radi čovjeka.

 

 

 

Nama se može dogoditi ovaj izbor: OSTATI BEZ NEČEGA U ŽIVOTU I BITI S KRISTOM, ILI ODREĆI SE BOGA RADI NEKIH ŽIVOTNIH UGODNOSTI I POTICAJA. Moguće je da se stavimo pred izbor: ostati bez posla radi Boga, bez velikih dobitaka na nečasnom poslu, bez javnog namještenja, …. “Bolje je biti s Kristom, i ne imati ništa, nego imati sva blaga na svijetu i biti bez njega” (Isto, 196).

 

 

 

Nije moguće imitirati Krista i imati sve na ovome svijetu. Nekada je potrebno odreći se nečega što se stavlja između Krisa i mene. Unatoč svemu Bog želi biti dio naših života, ali mi nekada to ne dopuštamo. Koliko nam je veliku slobodu darovao. Velika je do mjere da i Njemu možemo uskratiti zajedništvo, Njemu koji nas je stvorio i sve nam darovao. Kada bismo iz te činjenice mogli razumjeti koliko nas voli Bog, vjerujem kako bismo dobro promišljali što bismo radili sa svojim životima i kako bismo u svemu nastojali da Bog bude sa mnom.

 

 

 

 

 

 

 

4_NEDJELJA KROZ GODINU

 

SVIJEĆNICA

 

Lk 2, 22-40

 

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

 

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

 

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

 

 

 

NADA KAO SVJETLO U TAMI

 

Današnji blagdan nas uvodi u jeruzalemski Hram u kojeg Marija i Josip donose Isusa kako bi ga prikazali Bogu. Pri tom nailaze na Šimuna, starca koji je slika Staroga Zavjeta čiji se život ispunja u iščekivanju SUSRETA S MESIJOM. On je čovjek gonjen Duhom Svetim koji odlazi u Hram upravo onda kada se Dijete dovodi, i u susretu s Djetetom shvaća kako je njegov život ispunjen- našao je koga je tražio-našao je Spasitelja- SVJETLO NADE KOJE SE POJAVILO U TAMI NJEGOVA ŽIVOTA, poput svjetla na kraju tunela prema kojem treba hoditi.

 

 

 

Izrael je u Starom Zavjetu hodio u TMINI, tumarajući životom jer NIJE ZNAO KAKO BI I GDJE PRONAŠAO SVOGA BOGA. Život vjernog puka bio je pomalo izgubljen. Bili su gotovo poput pogana koji su na jednak način pokušavali dati smisao svojem životu preko svoga krivovjerja. Stoga Šimun i kliče u svojoj radosti: “Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” SVJETLO U TAMI JE PRONAĐENO. Samo treba poći prema Njemu.

 

 

 

ANA, udovica iz sjevernih plemena (Ašerova plemena) koja su stoljećima bila izgubljena i bez pastira, raspršena po cijelom svijetu nakon osvajanja Sjevernog kraljevstva, dočekuje Spasitelja u ime SVIH ONIH KOJI GA U CIJELOM SVIJETU ČEKAJU. Onih opoganjenih koji su izvan Izraela, koji ne poznaju Stari Zavjet.

 

 

 

Tako današnji blagdan donosi sliku SUSRETA SVIJETA, a ne samo Židovskog naroda, s Mesijom.

 

 

 

SVJEĆNICA: nagovještaj nade OTKUPLJENJA I SPASENJA

 

ČETRDESET DANA nakon majka prikazuje novorođenče u Hramu. Morala je ići u Hram NAKON VREMENA ČIŠĆENJA od 40 dana i roditelji MORALI SU OTKUPITI SVOGA PRVOROĐENCA OD BOGA. Sve se održalo u Jeruzalemu, i premda su iz Nazareta došli, Obitelj se nije imala kada vratiti u Nazaret. Bilo je logično da odu u Jeruzalem, u Hram, gdje će obaviti ono što su po Zakonu Mojsija morali: PLATITI CIJENU OTKUPNINE ZAPRVOROĐENO MUŠKO DIJETE.

 

 

 

Svaki je prvorođenac po Zakonu pripadao Bogu. Stoga ga se mora OTKUPITI, kako Pismo veli, poput nečistoga magarca, i ako je ne otkupi, MORA UBITI PROVROĐENCA, na spomen IZLASKA IZ EGIPTA u kojem je Jahve pobio sve one KOJI MU NISU BILI PRIKAZANI- POKAZANI PREKO KRVI ŽRTVOVANA JANJETA.

 

 

 

Ovaj je blagdan, kao i sve druge stvari u Hramu bile su usmjerene PASHI- memoriji na čin OTKUPLJENJA IZ ROPSTVA, izlaska iz Egipta. Njihov izlazak PLATILI SU ŽIVOTOM PRVOROĐENCI EGIPATSKI, pa je Bog zahtjevao OTKUPNINU kao SPOMEN I ULAZAK U NJEGOVO OTKUPITELJSKO DJELO. Plaćanjem otkupljenja prvorođenca, roditelji, a i dijete SUDJELUJE U OTKUPLJENJU KOJE ČINI BOG. Bog ih tako čini SUDIONICIMA SVOJEG ČINA: “A kada te Jahve dovede u zemlju Kanaanaca – kako vam se zakle, tebi i tvojim ocima – i kada ti je preda, 12ustupajte Jahvi prvorođence materinjega krila, a tako i sve prvine što ih tvoja stoka dade – svako muško pripada Jahvi! 13Svaku prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi. 14Kad te sin tvoj sutra zapita: ‘Što znači to?’ – odgovori mu: ‘Rukom jakom izvede nas Jahve iz Egipta, iz kuće ropstva. 15Kako je faraon postao tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Jahve je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence ljudi i prvine stoke. Eto zato Jahvi žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od svojih sinova otkupljujem (Izl 13,11-15).

 

 

 

ZAKON O PRIKAZANJU ZAPRAVO JE ZAKON O OTKUPLJENJU koji je stalno ulijevao NADU NARODU IZRAELOVU KAKO ĆE BOG POSLATI MESIJU KOJI ĆE IH SPASITI, donijeti oslobođenje. Ovo je BLAGDAN IŠČEKIVANJA NOVOG JERUZALEMSKOG KRALJA, koji će svoj puk riješiti ropstva.

 

 

 

S druge strane, Zakon PRIKAZANJA DJETETA U HRAMU, zapravo je zakon koji predviđa OTKUPLJENJE DJETETA OD BOGA, a OTKUPLJENJE je ČIN PLAĆANJA za dijete koje inače PRIPADA PO ZAKONU BOGU. Zakon obvezuje Židova za svako PRVOROĐENO BIĆE: ono je Božje i IMA SE UBITI ILI ŽRTVOVATI BOGU. No to s ljudima ne ide tako, jer je čovjeka Zakon zabranjivao ubiti. Stoga se čovjek OTKUPLJIVAO, KAKO VIŠE NE BI BIO SAMO SVOJIMA BOŽJA, VEĆ SE OTKUPLJEN VRAĆAO U KRILO OBITELJI. Tako je svaki prvorođenac postajao DAR BOŽJI OBITELJI.

 

 

 

JERUZALEM, MJESTO OTKUPLJENJA: ISUS SE PRIKAZUJE, NE OTKUPLJUJE

 

U Lukinom evnađelju JERUZALEM IMA POSEBNO MJESTO. GOTOVO CIJELO EVANĐELJE JE KONCIPIRANO KAO JEDNO HODOČAŠĆE U JERUZALEM i sve se u njemu giba prema Jeruzalemu: NA PUTU U JERUZALEM. Jeruzalem je GRAD U KOJEM JE HRAM, a u Hramu se ŽRTVUJU ŽIVOTINJE. Najčešće je to bio VOL, stoga se Luku i njegovo evanđelje obilježava slikom VOLA. Sve nekako u Lukinu evanđelju vodi prema Hramu, prema žrtvi koja se ima žrtvovati.

 

 

 

Blagdan otkupljenja je na izvjestan način DONOSIO SLIKU ŽRTVE U ŽIVOT OTKUPLJENA ČOVJEKA. Naime, ZA NJEGA SE ŽRTVOVALO, i ta ga je žrtva podsjećala na dužnost da I ON SAM ŽRTVUJE- da prinosi žrtve.

 

 

 

No, Isus je Bog i ISUSU NE TREBA OTKUPLJENJE. Tako, Luka Isusa NE PRIKAZUJE KAO OTKUPLJENJA. Isus se nije imao od čega otkupiti. To je razlog što izvješće u Luki nigdje ne govori o otkupljenju, već o PRIKAZANJU- kao da se otkupljenje nije dogodilo, JER ONAJ KOJI NIJE BIO OTKUPLJEN, TRAJNO JE PRIPADAO BOGU, do kraja života bio je Božji. Drugim riječima, ONAJ KOJI NIJE BIO OTKUPLJEN OSTAJE POSVEĆEN BOGU DO KRAJA ŽIVOTA.

 

 

 

ISUS SE NE OTKUPLJUJE, DO KRAJA OSTAJE OČEV, to je vjerojatno razlog zbog kojeg se Isus čudi kada ga otac i majka traže u tri dana i nalaze ga u Hramu gdje naučava: On je u DOMU OCA SVOJEGA. Isus nije trebao biti otkupljen, jer nije bio nečist, i jer je POSVEĆEN KAO PRVOROĐENAC OD BOGA!

 

 

 

PRVOROĐENAC: U Starom Zavjetu je OTKUPLJENI, u Novom je OTKUPITELJ

 

U Poslanici Hebrejima, Isusa se prikazuje kao PRVOROĐENCA, VELIKOG SVEĆENIKA I KRALJA. Ove tri stvari smještaju Isusa u JERUZALEM: Krist Isus je SVEĆENIK I KRALJ- KRIST- On je Mesija, što znači Pomazanik Božji.

 

 

 

Istovremeno je PRVOROĐENAC KAO ŽRTVA I OTKUPITELJ. U slici ovog prikazanja, ZA ISUSA SE NE RADI ŽRTVA, ON OSTAJE BOGU, TOČNO ONAKO KAKO SU SE BOGU OSTAVLJALE ŽRTVE. Tako se u ovom PRIKAZANJU ANTICIPIRA NJEGOVA ŽRTVA NA KRIŽU KOJA JE OTKUPLJUJUĆA: Krist ulazi u Hram radi svojega prikazanja, ulazi kao SVEĆENIK, ŽRTVA I OLTAR. On je PRIKAZANJEM POSVEĆEN ZA TU ŽRTVU. Ulazi u Hram vječni svećenik- Melkisedek; svećenik čije svećeništvo nije vezano uz tradiciju Zakona, već uz Boga.

 

 

 

ČIŠĆENJE: PRIPRAVA ZA NOVO POSVEĆIVANJE, za POVRATAK U STANJE SVETOSTI

 

Osim otkupljenja prvorođenca, običaj od 40 dana podrazumijevao je i ČIŠĆENJE MAJKE. ZA MAJKU ZAVRŠAVA RAZDOBLJE ČIŠĆENJA PO PORODU. Tako se žena tako stavlja u ravan sa HRAMSKIM POSUĐEM koje se MORALO ČISTITI ZA SVETU SLUŽBU. Upravo tako, RAĐANJE NOVOG ŽIVOTA JE SVETO. Stoga, i na ženu se odnose one zakonske odredbe koje vrijede za sve što SLUŽI POSVEĆIVANJU I SVETOSTI. Nije dakle riječ o NEKOM OBREDNOM TJELESNOM ČIŠĆENJU ŽENE, već o obredu POSVEĆIVANJA.

 

 

 

Ženina osobnost ostaje SAČUVANA, REZERVIRANA samo za život koji je donijela u tom razdoblju i NITKO JOJ TJELESNO NE SMIJE PRIĆI. Tek nakon 40 dana smio je suprug prići svojoj ženi.

 

 

 

Razmišljamo li o ovom čišćenju kao o čišćenju “hramskog posuđa” razumjet ćemo smisao ČIŠĆENJA: ONO VRAĆA SJAJ. No, MARIJA JE TOTA PULCHRA- POTPUNO ČISTA, po Božjoj intervenciji ČISTA, BEZGREŠNO JE ZAČETA I NEMA GRIJEHA NA SEBI, i nema se na njoj što očistiti. Tako i ovo obredno čišćenje nema isti smisao kao i kod drugih žena.

 

 

 

Ono što je naglašavao obred čišćenja bio je DODIR S KRVI: KRV je SLIKA ŽIVOTA, a kao takva ona je Božji dar. Stoga, U DODIRU S KRVLJU, ČOVJEK NIJE VIŠE BIO ISTI. Dodirivati KRV- ŽIVOT, značilo je OSKVRNUTI TUĐI I SVOJ ŽIVOT na neki način, a oskvrnuti ŽIVOT, ZNAČILO JE OSKVRNUTI BOGA. Svaki u dodiru s krvlju, bilo svojom, bilo tuđom, bilo životinjskom, BIO JE OSKVRNJEN ZBOG DODIRA, I NIJE VIŠE BIO ISTI ČOVJEK-ONAKAV KAKVOG GA JE BOG STVORIO: jer tuđa je krv, ušla u njegov život!

 

 

 

SLIKA KOJU JE STVORITELJ STVORIO u ČOVJEKU, SADA JE PROMIJENJENA U DODIRU S NEČIJIM ŽIVOTOM. TU SLIKU TREBA OČISTITI I VRATITI U IZVORNO STANJE. Tako je ČIŠĆENJE slika povratka u ono stanje koje je željeno od Boga: POVRATKA U STANJE SVETOSTI!

 

 

 

SVETOST SJAJI,

 

Sada je slika ovog blagdana upotpunjena. Isus je PRIKAZAN KAO OTKUPITELJ: ON ĆE PLATITI CIJENU NAŠEG OTKUPLJENJE IZ ROPSTVA GRIJEHA, I ON ĆE POSTATI CIJENA KOJOM ĆE SE PLATITI NAŠ ŽIVOT ZA BOGA.

 

 

 

Kada se KRSTIMO, ulazimo u Isusovu smrt. SMRT ŽRTVE bila je CIJENA OTKUPNINE ZA BOGA. Tako je po SMRTI ŽRTVE, prvorođenac OSTAJAO KOD SVOJE OBITELJI. Sada SMRT ISUSA- ŽRTVE, postaje cijena koja je plaćena da bismo bili BOŽJI.

 

 

 

Dolazi do jedne PROMJENE: u Starom se Zavjetu plaćala cijena da čovjek ostane na životu sa svojom obitelji; u Novom se po tom pitanju ništa ne mijenja, samo što CIJENU SADA PLAĆA BOG, A NE OBITELJ, I ONAJ ZA KOJEG JE PLAĆENA CIJENA POSTAJE BOŽJI.

 

 

 

Po žrtvi Isusa Krista, NOVO SVJETLO ULAZI U DUŠU ČOVJEKA- SVJETLO DUHA SVETOGA. Po krštenju POSTAJEMO BOŽJI- u krštenju se plaća otkupnina za nas. U samom obredu krštenja svećenik, pružajući upaljenu svijeću roditeljima i kumovima, govori: PRIMITE SVJETLO KRISTOVO. To svjetlo KRISTOVO treba IZBITI NA POVRŠINU NAŠIH ŽIVOTA- DA SE VIDI PO POSTUPANJU. Ovo svjetlo od nas traži ČIŠĆENJE SVOJIH ŽIVOTNIH POSUDA. Zapravo, krštenjem svi postajemo ono “hramsko posuđe” koje je potrebno ČISTITI KAKO BI SJAJILO.

 

 

 

SJAJ je uvijek odraz čistoće, a SJAJ DONOSI JASNIJI ODRAZ SVJETLA NA SEBI. Stvar koja je ČISTA SJAJI JER SE NEKO VANJSKO SVJETLO ODRAŽAVA JASNIJE PO NJOJ. Tako ČISTOĆA ČOVJEKA ODRAŽAVA NA SEBI ONO NUTARNJE SVJETLO BOGA kojeg smo primili u srce. Jedan život može biti ODSJAJ SAMO AKO JE ČIST. ČIŠĆENJE OBNAVLJA SJAJ SVETOSTI i pripravlja nas da se Bog može poslužiti nama kao hramskim posuđem.

 

 

 

Čistoća donosi ODSJAJ NEČIJEG SVJETLA. U nama, to je ODSJAJ SVJETLA KRISTOVA- Kristova života, njegove žrtve, posvete za Boga. I događa se čudno nešto sa čovjekom koji tako svijetli. Premda HODI U TAMI OVOGA SVIJETA, TO NEKO SVJETLO KOJE SE ODRAŽAVA PO NJEGOVU POSTUPANJU, KAO DA MU POKAZUJE PUT U TAMI.

 

 

 

Svjetlo Boga IZBIJA IZ ČOVJEKA I UPRAVLJA GA NA SPONTAN NAČIN KROZ ŽIVOT vodeći ga prema sebi. Tako postajemo i mi “SVJETLO OD SVJETLA” kako govorimo u Vjerovanju. Iznutra nam put osvjetljava nešto što izbija iz nas, i shvaćamo kako tada VJEROM U BOGA ŽIVIMO U SVIJETU TAME U KOJEM VIDIMO SVJETLO GDJE GA DRUGI NE VIDE. Upravo to nam Gospodin donosi svojim svjetlom: VIDIMO NADU- SVJETLO, GDJE SVI VIDE TAMU!

 

 

 

To je moguće samo ako smo PREDANI BOGU, ako se ČISTIMO I TRUDIMO DA NAM ŽIVOT SJAJI- i tako postane ODRAZ SVJETLA KRISTOVA. Samo tako čovjek može živjeti sigurno unatoč tegobama i kliktati s psalmistom: “Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim? Gospodin je štit života mog, pred kime da strepim?” (Ps 27,1-2).

 

 

 

 

 

Mk 4,21-25

 

U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu: »Unosi li se svjetiljka da se pod sud stavi ili pod postelju? Zar ne da se stavi na svijećnjak? Ta ništa nije zastrto, osim zato da se očituje; i ništa skriveno, osim zato da dođe na vidjelo! Ima li tko uši da čuje, neka čuje.« I govoraše im: »Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.«

 

UNOSI LI SE SVJETILJKA DA SE POD POSUDU STAVI ILI POD POSTELJU? Ovo pitanje otvara pitanje SMISLA svega što se tiče čovjekova života. Čemu služi svjetiljka? SVJETILJKA SE UNOSI KAKO BI SVJETLILA, kako bi NEKOME OSVJETLILA PROSTOR, PUT PREMA NEČEMU.

 

 

 

Čemu dakle služe I naši životi? Slično je I sa našim životima koji bi poput SVJETILJKE TREBALI OSVJETLJIVATI PUT DRUGIM LJUDIMA. U današnjoj prispodobi mi smo svjetiljka koje drugima pokazujemo put prema Kristu. Drugim riječima, naše ponašanje bi trebao biti takvo da drugima unosi SVJETLO U ŽIVOT. Samo dobre stvari moraju imati naglasak u našem životu, samo ono lijepo, samo radosno.

 

 

 

Ipak, kako život nije lišen I tužnih I nevoljnih dana, potrebno I njih prihvatiti spremno ne gaseći svjetiljke koje I dalje moraju pokazivati put Kristu. Možda su upravo ti teški trenuci pravi za SVJETLOM OSVIJETLITI PUT. U prostoru u kojem već ima dosta svjetla, ono svjetlo koje mi unosimo I ne vidi se. Doduše, mi svojom svjetiljkom dodajemo još svjetla- dobrote I ljubavi nikad dosta- ali ipak tu kao da svjetlo ostaje pomalo neiskorišteno.

 

 

 

Svjetlo istinski svijetli u tami. Padaju mi na pamet riječi iz evanđelja po Ivanu: SVJETLO SVIEJTLI U TAMI I TAMA GA NE OBUZE. Mi smo poput Krista pozvani ući I u tamu- u tamu tuđih života I osvjetliti te živote svojim svjetlom. Tama tih života ne može nam ništa. Svu tamu svemira razbije jedna mala upaljena šibica. Tako, ne budite beznadni kada je u pitanju unošenje svjetla u nečiji život. Dovoljno je malo vaše dobrote i ljubavi da drugima pokaže put kojim treba ići.

 

 

 

Kako osvjetljivati tamu? Tamo gdje je beznađe uliti novu nadu, novi optimizam; tamo gdje je tuga pokazati kako u životu ima puno stvari koje unose radost; tamo gdje su gnjev I mržnja, blagošću I opraštanjem pokazati da se može I drugačije I takvu dušu puniti ljubavlju; tamo gdje se radi krivo I nepošteno pokazati kako se isplati biti pošten I dobar; tamo gdje se samo gleda interes I zarada, pokazati kako se može živjeti I samo sa darivanjem,...

 

 

 

Moramo paziti pri tom na jednu stvar: U SVJETILJKAMA MORA BITI ULJA KAKO BI MOGLE SVIJETLITI. Zato Isus I govori: PAZITE ŠTO SLUŠATE-pazite što unosite u svoje duše. Ulje koje nalijevamo u sebe moraju biti riječi Isusa Krista, njegov primjer, sakramentalna Milost,... sve ono što po Crkvi doibvamo od Boga. Ne možemo se hraniti nekim čudnim naucima I očekivati da ćemo druge dovoditi Kristu.

 

 

 

Jer kao što svjetiljka služi za osvjetliti put nekome, tako I kršćanin služi za osvjetliti put drugima prema Kristu.

 

 

 

 

 

Mk 4, 1-20

 

U ono vrijeme: Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu. Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci: »Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko. I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

 

Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: da gledaju, gledaju — i ne vide, slušaju, slušaju — i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.«

 

I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«

 



 

U današnjem evanđelju nailazimo na jednu od prispodoba koja se odnosi na Kraljevstvo Božje. Zapravo, ono slijedi Isusove riječi kako se kraljevstvo približilo (“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”, Mk 1,15) i kako je ono u onima koji Riječ Božju slušaju i vrše je (“Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše”, Lk 3,21). Kraljevstvo Božje ima veze s EVANĐELJEM, a evanđelje, slobodno možemo kazati jest OSOBA ISUSA KRISTA i sav njegov život, muka, smrt i uskrsnuće. U tom slučaju, kraljevstvo Božje ima veze s RIJEČIMA EVANĐELJA, odnosno s RIJEČJU BOŽJOM koja nas preko evanđelja poučava kako živjeti da bi U NAMA RASLO KRALJEVSTVO BOŽJE, TE KAKO BI MI SAMI STIGLI U NJEGA.

 

 

 

Drugim riječima, KRALJEVSTVO BOŽJE JE SREDSTVO I CILJ SPASENJA. Ono se ŽIVI SADA, kako bi se ŽIVJELO VJEČNO!

 

 

 

Kako bi U NAMA raslo kraljevstvo Božje, odnosno, kako bi u nama RASLA RASPOLOŽIVOST VJEČNOG ŽIVOTA, onda je potrebno najprije PRIMITI TU SJEMENKU IZ KOJE ĆE SVE IZRASTI. Ta SJEMENKA kraljevstva jest RIJEČ BOŽJA- RIJEČ EVANĐELJA- RIJEČ ISUSA KRISTA.

 

 

 

Ta Riječ slijedi govor proroka Izaije koji opisuje Riječ Božju kao KIŠICU koja pada na zemlji i natapa je, ali se NE VRAĆA U NEBO BEZ DA DADNE PLODA: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.” (Iz 55,10-11). Sam prorok shvaća što je bitno glede kraljevstva Božjeg, odnosno Riječi Božje po kojoj to kraljevstvo raste u nama. Bitno je ISPRAVNO SHVAĆANJE te Riječi, a ne površno poznavanje svega i svačega iz svetih knjiga koje čovjeka više odvlače od bitnih stvari i od Boga.

 

 

 

Samo ISPRAVNO SHVAĆENA RIJEČ BOŽJA može biti preduvjet ISPRAVNA ŽIVOTA. Ovdje ne treba inzistirati na dubokom umovanju, jer često puta ljudi ne shvate ispravno ono što čuju, ali DJELUJU S ISPRAVNOM NAKANOM. Kako je to moguće? Moguće je, jer Bog GLEDA U SRCA, i kada nađe ISPRAVNU NAKANU ZA ŽIVJETI VJERU NA DOLIČAN NAČIN, onda SAM BOG ISPRAVLJA ONO ŠTO SE NIJE SHVATILO UMOM, PO ISKUSTVU ČOVJEKA KOJI ŽELI ISPRAVNO DJELOVATI. Drugim riječima, nije potrebno biti previše opterećen znakovima, dubokim spoznajama, “signalima s Neba”, sakrivenim značenjima,... Bitno je ČITATI RIJEČ BOŽJU, STAVLJATI JE U SVOJE SRCE, PRIJANJATI UZ NJU SA ŽELJOM DA SE ŽIVI ONO ŠTO SE VJERUJE.

 

 

 

Za shvatiti ovo razmislimo malo o današnjoj paraboli. Riječ Božja je SJEME, LJUDI, odnosno LJUDSKI ŽIVOTI SU ZEMLJA U KOJE SE SJEME SIJE. SJEME U SEBI IMA JEDNU SNAGU koja je nedohvatljiva zemlji- sjeme samo po sebi posjeduje snagu, energiju, životnu silu- nazovite to kako god hoćete, po kojoj se može razvijati. Ipak, sjeme pavši na zemlju, ne može razviti sve svoje mogućnosti (one sile koje ima u sebi) ako zemlja nije dobra. U lošijoj zemlji, lošije se razvija sjeme, i obrnuto; u boljoj zemlji, sjeme bolje raste.

 

 

 

Ljudski suspstrat nije nevažan u priči o kraljevstvu Božjem, jer Gospodin sije u čovjeka i u njegov život, i jedini cilj tog sijanja kraljevstva jest PLOD KOJI LJUDSKI ŽIVOT IMA DONIJETI. To je plod jedne DOBRE LJUDSKOSTI, SLATKE I PRIVLAČNE SVIMA; to je plod koji će život čovjeka koji je takav plod iznjedrio dovesti u vječnost! Pa ako je bitan plod, onda nije nevažno kakva je zemlja.

 

 

 

Ako je u svemu ovom bitno spasenje ili život vječni, onda je jako važno da i mi u tome sudjelujemo na pravi način vlasitim životm. Stoga Gospodin i govori kako RIJEČ TREBA SLUŠATI I VRŠITI JE. Nije dakle, dovoljno SLUŠATI!

 

 

 

Za raliku od ostalih evanđelista koji prenose ovu prispodobu, Marko naglašava TEŠKOĆE PRI RAZUMIJEVANJU RIJEČI I TEŠKOĆE PRI POKUŠAJIMA DA SE RIJEČ ŽIVI. Riječ o kojoj govorimo, RIJEČ JE ISUSA KRISTA- TO JE RIJEČ BOŽJA. Ona je svima misterij u početku: vidimo kako ni apostoli ne razumiju dobro o čemu Isus govori. Bilo je potrebno da Isus naknadno objasni učenicima smisao ove prispodobe.

 

 

 

Razlog tome ne leži učinjenici kako je Isusovo učenje skriveno ili ima neki poseban ključ za razumijevanje. Kršćanstvo nije ezoterija koja se ne razumije i kojoj pristupaju samo odabrani. Kršanstvo preko Riječi biva pristupačno SVIMA u mjeri u kojoj se čovjek potrudi sa svojim životom. Ipak, za ISPRAVNO SHVAĆANJE RIJEČI BOŽJE, potrebno je i malo više od toga. Naime, Isusovi učenici čak i nakon pojašnjenja prispodobe, nisu imali jasne slike o tome što je kraljevstvo Božje, što je Riječ Božja. Za ispravno shvaćanje toga potrebno je biti BLIZAK S CIJELIM ŽIVOTOM I MISIJOM ISUSA KRISTA.

 

 

 

Pogledamo li malo bolje u ovu prispodobu, i razmislimo li malo o naravi sjemena koje pada na zemlju, shvaćamo kako se SJEME RAZVIJA PRILAGOĐAVAJUĆI SE ZEMLJU U KOJU PADNE. Isto vrijedi i za RIJEČ BOŽJU, odnosno KRALJEVSTVO KOJE IZ TE RIJEČI NIČE. Riječ Božja i Kraljevstvo se prilagođavaju ŽIVOTU ONOGA U KOJEM RASTU. Shvaćamo kako onda ODOGOVORNOST ZA RAST KRALJEVSTVA BOŽJEG SPADA NA NAS. Ono će se razvijati u nama u mjeri u kojoj budemo dobra ili loša zemlja za to sjeme.

 

 

 

Ovo bi moglo značiti kako svak može razumjeti koji to želi! Ipak, NIJE TAKO! Za razumijevanje Riječi Božje potreban je ipak mali “dar” koji se prima jedino INTIMIZIRANJEM s Kristom. Njegov život otkriva smisao njegovih riječi: život Boga Sina, otkriva smisao Riječi Božje. Stoga, možemo lakše shvatiti Isusov govor o onima koji ne razumiju Riječ Božju i dolazak Kraljevstva: “Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: da gledaju, gledaju — i ne vide, slušaju, slušaju — i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti” (Mk 3,12). Dakle, APOSTOLIMA, odnosno svima koji svoj život posve PRIBLIŽE ISUSOVU- dano je otajstvo, darovano je razumijevanje u mjeri u kojoj se približe Isusu. Onima VANI, odnosno onima koji Isusa ne doživljavaju na pravi način, njegove riječi ostat će nespoznatljive. Ovo možemo potvrditi i danas. Brojni su pametni i učeni ljudi koji mogu shvatiti smisao ovih riječi i smisao svega Isusova propovijedanja. Unatoč njihovoj pameti i fakultetima, to se ne događa, jer njihovi životi nisu ni blizu Isusova. Oni NE RAZUMIJU ISUSOV ŽIVOT, pa ne mogu razumjeti ni njegove riječi. Ne shvaćaju kako je sav Isusov život usmjeren Križu, a za njih Križ, smrt, patnja- to su sve SABLAZNI ZA NJIH koje bi oni rado uklonili iz vjere.

 

 

 

Kako ne razumiju Križ iza koje nam dolazi uskrsnuće, nisu u stanju razumjeti ni riječi koje čovjeka upućuju na ČESTIT ŽIVOT. Za kršćane, ŽIVJETI ČESTITO otvara mogućnost TRAJNOG PREBIVANJA UZ BOGA, UZ ISUSA. Ljudi koji ne razumiju Isusov život, ne mogu shvatiti razloge koji idu dalje od ovog života i vode nas u vječnost- za njih sve završava u čovjeku, u zemlji- tamo gdje sjeme umire. Stoga, ovakve prispodobe takvima mogu poslužiti jedino kako bi se o čovjeku govorilo lijepo zbog čestita ponašanja. Ne razumiju kako cilj svega nije u čovjekovu ponašanju, već se ide za tim da Riječ Božja modulira čovjekovo ponašanje kako bi se postigao CILJU NEBU- VJEČNI ŽIVOT.

 

 

 

Gledano iz perspektive života na zemlji, potrebno je KRALJEVSTVO BOŽJE UČINITI PRISUTNIM U SVOM ŽIVOTU. Bolje je kazati kako je preko Kraljevstva potrebno učiniti prisutnim KRALJA-ISUSA KRISTA. Dakle, ni ovaj život nije lišen dubljeg smisla života u vjeri. Sukladno kazanom, nije cilj života na zemlji samo u čestitosti, već je čestitost života nešto što trebamo postići kako bismo UNIJELI SVOJ ŽIVOT I ŽIVOTE SVIH KOJI NAS OKRUŽUJU U PRISUTNOST BOŽJU- KAKO BISMO SVIMA PO SVOM PONAŠANJU PRIBLIŽILI BOGA.

 

 

 

Za ovo nije potrebno imati teološki fakultet- potrebno je ČISTO SRCE (plodna zemlja) koje ISKRENO TRAŽI BOGA TRUDEĆI SE ČINITI DOBRO SVIMA. Takvom ČISTOM SRCU KOJE ISKRENO TRAŽI BOGA SVOJIM ŽIVOTOM, Bog će darovati razumijevanje koje mu je potrebno za njegov život. Djela Apostolska opisuju tu potrebu čista srca koje Bog otvara razumijevanju svoga života u secni sa prvom Europljankom koja je prihvatila kršćanstvo: “Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio” (Dj 16,14). Njezin način života i njezino iskreno srce stavilo ju je u položaj da može razumjeti onoliko koliko joj je trebalo da promijeni svoje stavove i priđe Onome kojeg je tražila.

 

 

 

Naspram toga, u nastavku istog teksta nailazimo na ropkinju koja je bavila gatanjem i vračanjem kako bi gospodarima pribavila novac. Ona je posjedovala dublje znanje o misterioznim stvarima, nego što ga je imala Lidija, jednostavna prodavačica grimiza iz Tijatire. Unatoč svome znanju i unatoč svome glasnom govoru o misiji Pavla i Barnabe, ova ROPKINJA NIJE SVOJIM ŽIVOTOM TRAŽILA BOGA, VEĆ UPRAVO SUPROTNO- nju je interesirala samo zemaljska dobit njezinih gospodara. Stoga po njoj NIJE GOVORIO BOG, već zloduh koji ju je poticao da govori o Bogu: “Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja je imala duha vračarskoga i gatajući donosila veliku dobit svojim gospodarima. Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: "Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja." To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: "Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!" I iziđe toga časa.” (Dj 16,16-18). Njezin govor nije bilo propovijedanje, već iskorištavanje Boga za svoje potrebe.

 

 

 

Riječ Božje se može otvoriti svakome tko Boga traži iskrena srca. Ta potraga uvijek se najbolje vidi po MOLITIVI. Želite li da Vam Bog otvara srce svojim riječima, valja nam se PRIBLIŽITI ISUSU U MOLITVI. O tome govori sveti Josemaria Escriva de Balguer: “Tražiš društvo prijatelja koji ti svojim razgovorom i svojom naklonosti, svojim vladanjem čine podnošljivim progonstvo ovoga svijeta,... iako prijatelji ponekad izdaju.- To mi se ne čini loše. Ali... kako to da svaki dan s većim zanosom ne tražiš društvo, razgovor s Velikim Prijateljem, koji nikada ne izdaje? (Put br. 88). Ne znaš moliti? Uđi u PRISUTNOST BOŽJU i čim počneš govoriti- Gospodine, ne znam moliti!- budi siguran da si počeo moliti. (Put br. 90). Pisao si mi:- Moliti znači govoriti s Bogom- ali o čemu govoriti?- O čemu? O njemu, o sebi: o žalostima, radostima, uspjesima, ambicijama, neuspjesima, pelmenitim ambicijama, dnevnim brigama,... o slabostima! Govori mu o svojoj zahvalnosti i prošnji, o Ljubavi i zadovoljštini. U dijve riječi: moliti znači SPOZNAVATI NJEGA I SPOZNAVATI SEBE- POSTIĆI INTIMNOST (Put br. 91).”

 

 

 

 

 

 

 

Mk 3, 31-35

 

U ono vrijeme: Dođu Isusova majka i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«

 

I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.«

 

 

 

NOVA KRISTOVA OBITELJ: onaj koji vrši volju Božju dio je te obitelji

 

Slušajući riječi današnjeg evanđelja netko bi mogao pomisliti kako je Isus besćutan prema svojoj Majci. Ipak nije tako. Na pitanje: »Tko je majka moja i braća moja?« Isus odgovara preko VOLJE BOŽJE: “Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.

 

 

 

Ovu rečenicu treba pažljivo čitati, jer ona u sebi krije i odgovor o osobi Isusa Krista. Onaj koji VRŠI VOLJU BOŽJU, taj PRIPADA OBITELJI ISUSA KRISTA (taj mi je brat i sestra i majka). Isus sebe i pripadnost svojoj obitelji vezuje uz Boga i vršenje Njegove volje. Na taj način pokazuje kako je upravo ON TAJ KOJI ĆE PRVI POKAZATI ŠTO JE VOLJA BOŽJA. Isus nikada sebe nije nazivao SIN BOŽJI, ali je dao do znanja kako se taj naslov odnosi na Njega kada je citirao Izaiju proroka govoreći o sebi kao o SINU ČOVJEČJEM. Izaija tako naziva Mesiju koji ima doći.

 

 

 

Na taj je način Isus davao do znanja kako je zapravo ON ONAJ KOJI IMA DOĆI- ON JE SIN BOŽJI KOJI ĆE U SVEMU VRŠITI VOLJU OCA SVOGA. Volju Oca svoga izrazio je jednostavnom rečenicama: “Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27). “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji (15) da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. (16) Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (17) Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (18) Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega”(Iv 3, 14-18).

 

 

 

Volja Božja jest da se SVI SPASE, stoga onaj koji živi sukladno onom načinu života kojeg je propovijedao SIN BOŽJI, postaje dio ISTE OBITELJI KOJOJ PRIPADA SIN- postaje brat, sestra i majka.

 

 

 

MARIJA- PRVI ČLAN NOVE OBITELJI BOŽJE: prva koja je vršila volju Boga na sebi

 

Ipak, nismo odgovorili na dvojbu o tome je li Isus bio grub prema svojoj Majci. Razmislimo li malo bolje, shvatit ćemo kako, ne samo da nije bio grub, nego je uzveličao svoju Majku. Naime, tko je od ljudi PRVI POKAZAO KAKO SE VRŠI VOLJA BOŽJA NA SEBI SAMOME? To je bila BLAŽENA DJEVICA MARIJA.

 

 

 

Sjetite se scene navještenja anđela Gabriela koji joj govori o tome kako bi ona mogla biti žena koja će roditi Sina Božjeg. Na anđelovu ponudu, koja Mariji u konačnici ne donosi samo veliku radost, već i nebrojene probleme, mala djevojka iz Nazareta spremno odgovara: NEKA MI BUDE PO TVOJOJ VOLJI! Nije li to izraz vršenje volje Božje?

 

 

 

Ovo komentira sveti Augustin na svoj način: “Marija je blažena jer je slušala riječ Gospodnju i vršila se na sebi; nosila je u svojoj utrobi tijelo Kristovo, ali je i u svome umu čuvala istinu o Kristu. Krist jest istina, Krist je uzeo tijelo. U umu Marije bila je istina- Krist; u utrobi joj je Krist tijelom postao. Važnije je dakle ono što se u umu nosi, nego u tijelu” (Sermones 25,7). “Marija je zauzima posebno mejsto: NE ZATO JER JE TIJELO RODILO TIJELO, VEĆ ZATO JER JE VRŠILA VOLJU BOŽJU NA SEBI. Majka, koju zovemo blaženom, blažena je upravo zbog vršenja volje Božje, zbog poslušnosti Riječi Božjoj, ne zbog toga što se u njoj utjelovila Riječ koja je prebivala među nama. Ona je blaženija jer je VJERNO ČUVALA TU RIJEČ U SEBI KOJOM JE BOG STVORIO NJU I KOJA JE UZELA NJEZINO TIJELO” (In Ioannis Evangelium 10,3). “Nije li dakle, Marija vršila volju Očevu? Zasigurno, Marija je savršeno vršila volju Božju i zato je VAŽNIJE TO ŠTOJE ONA BILA PRVA UČENICA KRISTOVA, NEGO ONA KOJA GA JE RODILA. Blažena je zato jer je I PRIJE NEGO JE RODILA ISUSA, NOSILA RIJEČ BOŽJU U SVOJOJ UTROBI VRŠEĆI TAKO VOLJU BOGA” (Sermones, 25,7).

 

 

 

Ovako sveti Augustin, preko Marije, koja je PRVA VRŠILA VOLJU BOŽJU, koja je bila PRVA ISUSOVA UČENICA, pokazuje što znači pripadati Isusovoj obitelji. Od krvne povezanosti, važnija je veza koja se ostvaruje VRŠENJEM VOLJE BOŽJE- one duhovne povezanosti svih u obitelji Crkve.

 

Malo bi Mariji koristilo isto božansko majčinstvo da nije nosila Krista u svom srcu (...)” (Sveti Augustin, O djevičanstvu). U tom smislu, Marija je bila “prva među onima koji slušaju riječ Božju i u potpunosti je vrše” (Usp. Sveti Ivan Pavao II, Enciklika Redemptoris Mater, 25-03-1987; 20-21).

 

 

 

NOVE OBITELJSKE VEZE S ISUSOM: sličnost sa Sinom u vršenju volje Oca

 

Valja na pravi način shvatiti i izraze “brat, sestra” kako ne bi upali u grešku tumačenja po kojoj je Isus imao stvarne braće i sestara. MARIJA JE RODILA SAMO ISUSA, a ovi izrazi “brat i sestra” primjenjivali su se u židovstvu na članove šire obitelji; onako kako mi danas to činimo s riječju”rođak”.

 

 

 

U današnjem evanđelju Isus stvara NOVE OBITELJSKE VEZE. Poput rođaka, svaki koji traži volju Božju u svom životu, postaje rodbinski vezan uz Isusa. Ova rodbinska veza ide po SLIČNOSTI SA SINOM BOŽJIM. Tako,svaki koji vrši volju Božju sebe nalazi u riječima Isusovim: “34Kaže im Isus: »Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34). Sav se Isusov život ispunja u VRŠENJU VOLJE BOGA, a tako bi trebao i naš. Ovo vršenje volje Božje, uostalom dovodi nas pred pitanje spasenja- ono koji bi trebalo biti najvažnije za nas: HOĆEMO LI SE SPASITI ILI NEĆEMO? Odgovor također leži u VRŠENJU VOLJE BOGA: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21). Što zapravo znači vršiti volju Oca?

 

 

 

Na ovo pitanje mnogi traže odgovor, ali ga ne mogu pronaći jer idu putovima koji ih odvlače u životne probleme koje po naravi stvari izbjegavaju, ali time često izbjegavaju mogućnost vršenja volje Božje na sebi. Može nam se dogoditi da iz straha za život zaobiđemo neku situaciju koja bi mogla biti problematična, bez da smo svjesni kako smo možda zaobišli situaciju koja je “čekala na nas”. Stoga, traženje volje Boga mora ići samo po KRITERIJU SLIČNOSTI SA KRISTOM i njegovim postupcima.

 

 

 

PODNOŠENJE IZ LJUBAVI: neugodne situacije koje proživljavamo imaj dublji smisao

 

Ovaj nas kriterij uvijek dovodi u podnožje Križa, na Kalvariju. Pitamo se, je li Isus znao što ga sve čeka na vrhu brda? Znao je za smrt, vjerujemo, ali nije mogao, ni imao vremena razmišljati o svemu. Pogotovo NE O POSLJEDICAMA SVOJE SMRTI na Križu. Ono što je ZNAO, bilo je to da Bog želi da NEVIN TRPI NA ODREĐEN NAČIN, pa kada ga je doveo do Križa, PREPOZNAO JE SVOJ ČAS- čas u kojem će Sin TRPLJENJEM PROSLAVITI OCA.

 

 

 

Ovako to možemo preslikati na naš život: postoji bezbroj situacija u kojima nas čekaju neugodna iznenađenja. Nije bitno hoćemo li, ili nećemo iz tih siutacija izići kao netko tko trijumfira u svemu, nije bitno hoćemo li pretrpjeti neku neugodnost, već je bitno da TU SITUACIJU PRIHVATIMO, te STRPLJIVO PODNOSIMO NEUGODNOST.

 

 

 

Ovo podnošenje neugodnosti nije neko PREPUŠTANJE SITUACIJI. Neki tako razmišljaju i o Kristovom odlasku na križ. Riječ je ČINU LJUBAVI: trpim trenutnu situaciju jer me na to potiče LJUBAV, A NE TRPIM JER NISAM MOGAO DRUGAČIJE, ili ne daj Bože da sebe stavljam u takve situacije stimulirajući moguće trpljenje. TRPIM, PREMDA SMA MOGAO I DRUGAČIJE, IZ LJUBAVI, JER ŽELIM, A NE JER MORAM.

 

 

 

Ove situacije mogu nam biti nerazumljive, ali unatoč tome, treba kroz njih ustrajno proći kao kršćanin. “Želimo li dakle, nasljedovati Krista, to mora biti i naš stav: moramo ljubiti ono što hoće Bog, razumjeli mi to ili ne, jer je to uvijek put koji vodi na nebo i cilj našeg života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-140).

 

 

 

Možemo stvari postaviti ovako: Bog je DOBAR i sve je stvorio kao DOBRO; tako je i čovjeka stvorio kao DOBRA i stavio ga VRH SVEGA da upravlja svime. Time je čovjeku pokazao koliko ga voli. Neće li onda Onaj koji toliko čovjeka voli, RADITI SVE U KORIST ČOVJEKA? Kada velimo SVE, onda mislimo SVE: na one situacije koje su nam po volji, ali i one koje to nisu. Katarina Sijenska piše ove riječi stavljajući ih u usta Gospodinu: “Moja volja želi samo vaše dobro, a ono što vam dajem ili dopuštam, dajem vam ili dopuštam da MOŽETE POSTIĆI CILJ ZA KOJI SAM VAS STVORIO” (Sveta, Katarina Sijenska, Dijalog božanske providnosti, 2,6). To bi značilo kako i one situacije u koje upadnem, a koje mi nisu po volji, IMAJU SMISLA U BOŽJEM NAUMU, ali sada vjerojatno taj smisao NISAM U STANU SPOZNATI.

 

 

 

Pravi ispit za čovjeka ne nalazi se u užitku molitve, već u strpljenju u nevoljama, u negiranju samoga sebe, te u ispunjavanju volje Božje (...)” (Petar Alkantarski, O molitvi i meditaciji, II,5).

 

 

 

BOŽJE ZAPOVIJEDI KAO UPORIŠTE U NEUGODNOSTIMA

 

Problem nastaje u razlučivanju: koja je situacija Božja volja, a koja nije? Što ako neka neugodnost ne dolazi od Boga? Možemo ovako postavljati niz pitanja koja nas neće dovesti do ispravna odgovora, jer SVAKA JE SITUACIJA PRIČA ZA SEBE, baš kao što je i svaki čovjek priča za sebe. Stoga je besmisleno početi razmišljanje od ovog pitanja.

 

 

 

Kako ne bismo upali u bespredmetno raspravljanje o tome koja je situacija od Boga, a koja nije, postoji ČVRSTA TOČKA U NAŠEM ŽIVOTU KOJE SE TREBAMO DRŽATI želimo sebe vidjeti kao članove obitelji Isusa Krista. Ta čvrsta točka je poput uporišta u zemlji za koje se možemo vezati, i nijedan nas vihor neće odbaciti od te točke ako smo za nju čvrsto vezani. Ta uporišna točka su Božje zapovijedi, te zapovijedi koje izravno dolaze od Isusa. Drugim riječima, to je Božji zakon. “Kada bismo mogli čvrsto čuvati Zapovijedi, mi bismo išli putem poboljšanja, baš kao što bi i svijet išao istim putem” (Ivan Pavao I., 06-09-1978). Stoga, “uvećajmo napore u čuvanju zapovijedi, kako bi Božja volja postala naša radost” (Poslanica Barnabi, 2).

 

 

 

Razmišljajmo ponovo kako je Bog stvorio sve, I U SVE STVORENO JE UTKAO NEKI CILJ. Taj CILJ kojem neko stvorenje teži, ili SVRHA zbog kojeg nešto ili netko postoji na ovom svijetu, JEST MJESTO U KOJE JE BOG UTKAO SVOJU VOLJU U SVIJETU. Problem otkrivanja Božje volje jest problem razumijevanja SVRHE NEČIJEG ŽIVOTA. To je stvaran problem jer se svrha vidi tek na kraju, poput cilj u nekoj utrci. Stoga, volju je potrebno PARCIJALNO IZVRŠAVATI- U OKOLNOSTIMA U KOJIMA SE ČOVJEK NAĐE, kako bi ga POSTOJEĆE OKOLNOSTI DOVELE DO SVRHE SVOGA ŽIVOTA u kojoj se vrši volja Božja.

 

 

 

I kako se volja Božja ostvaruje za sva živa bića po ZAKONIMA PRIRODE, ZA ČOVJEKA KOJI JE STVOREN KAO POSEBNO BIĆE, VOLJA SE BOŽJA OSTVARUJE PO BOŽJIM ZAKONIMA, po zapovijedima. Zakoni prirode odražavaju Božju volju u svijetu, a sukladno tome, Zapovijedi su uvijek odraz Božje volje za čovjeka.

 

 

 

Kako se svijet ravna po zakonima prirode koji su AUTONOMNI, a čovjek po SLOBODI, NIJE ISPRAVNO GOVORITI O PREDODREĐENOSTI U OKOLNOSTIMA ŽIVOTA: život je čudo Božjeg stvaranja koje nitko ne može ponoviti ni u jednoj jedinoj stvari, živom biću, a posebno čovjeku. U tom čudu Božjeg stvaranja, SVE JE ORIGINAL, PA TAKO JE I SVAKA SITUACIJA, ma koliko god ona podsjećala na nešto “već viđeno”, zapravo potpuno nova situacija u kojoj se čovjek nalazi.

 

 

 

Stoga, razvrstati vršenje volje Božje po situacijama, lako može dovesti do toga da čovjek pogriješi. Naprotiv, držeći se čvrsto Zakona Božjih, Zapovijedi- sigurno ne može pogriješiti, jer one su pisane za život čovjeka u cjelini. “Budući da Njegova volja stoji unutar života, ni najmanje ne smijemo sumnjati kako čak i u najbeznačajnijim stvarima možemo pronaći volju Božju koja će biti korisna za nas (...)” (Sveti Bernard, Govor, 5).

 

 

 

Razmišljanje o Božjoj volji dovodi nas do obveze ŽIVLJENJA PUNIM PLUĆIMA, SVAKU SITUACIJU U KOJOJ SE NAĐEMO: to valja biti život dostojan kršćanina koji u svemu želi ispuniti Božje zapovijedi. Drugim riječima, DUŽNOSTI, OKOLNOSTI, RAZONODE,...., sve su to situacije u kojima se na nama vrši volja Božja. Ostanemo li sjedinjeni s Bogom, a to se vidi po tome prijanjamo li uz njegov zakon ili ne, pazimo li na zapovijedi ili ne, onda nam više nije bitno je li situacija u kojoj se nalazimo neugodna po nas, jer će nam jedino važno postati: VRŠI LI SE VOLJA BOŽJA NA NAMA. To je moguće samo kada shvatimo kako često NE VIDIMO CILJ NAŠEGA ŽIVOTA, on zna ostati skriven našim očima, jer da ga vidimo, tko zna kako bismo reagirali. No, nije ni bitno vidimo li cilj, jer kada prijanjamo uz Božje zapovijedi, onda Bog pazi da nas dovede do cilja. Tako i one situacije koje su posve neugodne za nas, postaju nama izvorom nekog većeg dobra koje je našem razumu nedohvatljivo.

 

 

NEDJELJA RIJEČI BOŽJE

Mt 4, 12-23

 

Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

 

 

 

ŠTO AKO EVANĐELJE SHVATIMO KAO VIJEST?

 

U Nedjelji Riječi Božje susrećemo evanđelje u kojem Isus počinje svoje djelovanje PROPOVIJEDANJEM: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!”. Kaže se kako je obilazio Galilejom “naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.” Ovaj početak njegova djelovanja stavlja u središte našeg zanimanja razmišljanje o njegovim RIJEČIMA- o riječima Boga, ali i o njemu samom, koji je bio Riječ Božja.

 

 

 

U kulturi u kojoj živimo riječ se sve manje cijeni, jer njezino mjesto zauzima INFORMACIJA, odnosno VIJEST kako to volimo nazvati. Informacija ili vijest u svojem temelju imaju RIJEČ, i sve ono što donosi jedna informacija dolazi preko riječi. Stoga o evanđelju možemo razmišljati preko RIJEČI BOŽJE, jer ono to i jest.

 

 

 

RIJEČ KAO ORUŽJE DUHA

 

Riječ, kada se izgovara, postaje riječ samo ako ima SMISAO, ako ga unosi ili izgrađuje u nekoj jezičnoj konstrukciji. Doista, tek kada NAPIŠEMO TU RIJEČ shvaćamo koliko je ona važna i snažna. Zapravo, shvaćajući njezin smisao, razumijemo njezinu SNAGU.

 

 

 

Možemo kazati kako U SEBI RIJEČ POSJEDUJE JEDNU SNAGU DUHA KOJI JE IZGOVARA, a snaga djeluje u dva pravca: mijenja govornika i slušatelja. Naime, i GOVORNIK S IZGOVARANJEM RIJEČI PRIMA JEDNO NOVO ISKUSTVO U SEBE. Kao da mu se otvara novi horizont sa smislom riječi koju je izgovorio, a DUH TRAŽI NOVO ISKUSTVO HORIZONTA kojem ga vodi izgovorena riječ.

 

 

 

Dok se ta riječ ZADRŽAVA U NJEGOVIM MISLIMA, ona djeluje U NJEMU. Ali kada se IZGOVORI, SPAJA SE SA ISKUSTVOM ŽIVOTNOG KONTEKSTA, SA ISKUSTVOM SLUŠATELJA. Tako izgovorena riječ biva OBOGAĆENA izgovaranjem. Kada se izgovori, kao da postoji POVRATNA INFORMACIJA IZGOVORENE RIJEČi u govorniku. Ta je povratna onformacija poput JEKE ŽIVOTA, koja VRAĆA RIJEČ koju smo izgovorili U NAS, ali ne istu, već puno BOGATIJU, ZRELIJU, SNAŽNIJU.

 

 

 

SNAGA kojom djeluje riječ koja se izgovara, jest uvijek snaga DOBRA ILI ZLA; LJUBAVI ILI MRŽNJE; a kako djeluje ta snaga, djeluje li kao ljubav ili mržnja, OTKRIVA ISTINITOST IZGOVORENE RIJEČI. ISTINA OTKRIVA I DONOSI SMISAO KONTEKSTA, ALI POKAZUJE KAKVOM SNAGOM DJELUJEMO: snagom dobra ili snagom zla- u kojem pravcu djelujemo; prema Bogu ili udaljavajući se od Njega.

 

 

 

Ova snaga djeluje i na slušatelja, rekosmo. Istom snagom,djeluje. Tako možemo definirati RIJEČ KAO DJELOTOVORNU preko njezine sposobnosti da OTVARA HORIZONTE NOVIH ISKUSTAVA, preko snage koja MIJENJA IZNUTRA GOVORNIKA I SLUŠATELJA, te preko MOĆI DA U NEKOM KULTURNOM OKRUŽENJU OBLIKUJE ČOVJEKOVO PONAŠANJE IZVANA.

 

 

 

Danas, na žalost, ta se snaga riječi gubi u mnoštvu LAŽI, POLUISTINA, te posve za život nebitnih stvari. RIJEČ JE NAIME SNAŽNA UVIJEK, ALI JE SNAŽNA I IZGRAĐUJUĆA SAMO AKO PRENOSI ISTINU SLUŠATELJU ILI ČITATELJU.

 

 

 

EVANĐELJE JE RADOSNA VIJEST KOJA U SEBI DONOSI RIJEČ BOŽJU

 

Evanđelje samo po sebi jest RADOSNA VIJEST: ono nam donosi RADOSNU VIJEST, jednu posebnu PORUKU. U temelju te poruke nalaze se RIJEČI KOJE IZGOVARA BOG, a SNAGA tih riječu dolazi od OSOBE KOJA IH IZGOVARA I NA KOJU SE ODNOSE. Riječ je stoga postaje sinonimom OSOBE: Sina Božjeg.

 

 

 

Primjenimo li na evanđelje ono što smo od maloprije kazali za RIJEČI. Ovaj put kao Onog koji izgovara nalazimo BOGA. Bog se NE MIJENJA, tako da RIJEČ KOJU IZGOVARA NJEGA NE MOŽE DALJE USAVRŠITI. To pokazuje kako se sav SMISAO TE RIJEČI ISPUNJA NA SLUŠATELJU- a to je ČOVJEK.

 

 

 

Vraća li se izgovorena Riječ Božja Bogu? Uvijek se vraća, ali ne obogaćujemo je mi, već se MI OBOGAĆUJEMO RIJEČI BOŽJOM. Mi ne možemo dodati ništa toj Riječi, ali mi je možemo PUSTITI U SVOJ ŽIVOT, možemo je SLUŠATI POZORNO i dopustiti da nas SNAGOM GOVORNIKA MIJENJA. A Riječ Božja je riječ Boga koji djeluje SNAGOM LJUBAVI po riječima. Mi Bogu donosimo svoj život, svoja djela, svoju ljubav, i u tome se PRONALAZI MJERA U KOJOJ JE RIJEČ BOŽJA DJELOVALA U NAMA. U tome se vidi koliko nas je promijenila i potakla da djelujemo po njoj.

 

 

 

Doista, sav se smisao Riječi Božje ispunja na ČOVJEKU. Bog je svoju Riječ izgovorio radi nas- utjelovio se radi nas i radi našega spasenja. Pa ne govori li to o smislu Božje Riječi koja se ispunja u vama?

 

 

 

Shvatimo li ispravno ovo, razumjet ćemo kako nas Riječ Božja preko evanđelja može INFORMIRATI, ili oblikovati iznutra, baš kao i svaka vijest. Ipak, potrebno je da se PORUKA EVANĐELJA U SEBI IZDVAJA od ostalih VIJESTI. U gomili informacija, može nam se dogoditi da NE IZDVOJIMO PORUKU EVANĐELJA IZMEĐU OSTALIH VIJESTI; da je NE PRIMJETIMO, te da je NE PRIMJENIMO. Kako izbjeći takvo što? Kako Riječ Božja koja nam donosi radosnu vijest da je BOG S NAMA, UČINITI DJELOTVORNOM U NAMA?

 

 

 

DUH KAO MEMORIJSKA JEDINICA: prima vijesti u sebe, INFORMACIJA

 

U svjetlu ovog informativnog svijeta, duh se može shvatiti kao memorijska jedinica koja u sebe prima VIJESTI- INFORMACIJE. Ta INFORMACIJA primarno IN- FORMIRA primatelja vijesti. IN-FORMIRATI znači u prijevodu OBLIKOVATI IZNUTRA. Informacija NIJE PASIVNA PORUKA koja se prima i ona dalje ne čini ništa, jer DUH JE TAJ KOJI OBRAĐUJE INFORMACIJU I POKUŠAVA NAĆI SMISAO u njoj. Pokušava naći u informaciji PORUKU KOJA ĆE GA DOVESTI DO SMISLA. A smisao je ono ŠTO JE ONAJ KOJI JE RIJEČ IZGOVORIO PROMISLIO. Riječ nas dakle dovodi DO ONOGA KOJI RIJEČ IZGOVARA.

 

 

 

Ono što se javlja kao PROBLEM “MEMORIJSKE JEDINICE” DUHA jest da je memorijska jedinica u POČETKU JEST PRAZNA. Prije same PRIMJENE, netko u memoriju UPIŠE INICIJALNE PODATKE koji su NUŽNI ZA TEMELJNI RAD MEMORIJE, a kasnije se ta MEMORIJA ISPISUJE informacijama, odnosno ISKUSTVOM kada DUH ČOVJEKA shvatimo kao informacijsku ploču.

 

 

 

U naš DUH, u početku Bog upisuje svoju LJUBAV i DOBROTU- inicijalne podatke potrebne za djelovanje, za život duše, kako bi se nama javila ČEŽNJA ZA IDEALNOM LJUBAVI, te kako bismo u ovaj svijet ušli ispunjeni Božjim iskustvom ljubavi koje će nas motivirati za život.

 

 

 

Ovo iskustvo LJUBAVI I DOBROTE JE U NAMA, A DA BI GA MOGLI PRONAĆI POTREBNO JE SKUPITI U SEBI JOŠ ŽIVOTNOG ISKUSTVA koje će nam pomoći IZDVOJITI TU PORUKU BOGA U NAMA OD SVIH OSTALIH PORUKA. Potrebno je OBLIKOVATI DUŠU DA TRAŽI LJUBAV I DOBROTU, a to OBLIKOVANJE uvijek ide preko RIJEČI KOJIMA NEKOGA ODGAJAMO.

 

 

 

Možemo se složiti s Platonom kako je NEŠTO U NAŠEM BIĆU POSTOJI OD STVARANJA, kao neki inicijalni podaci s kojima idemo u život: LJUBAV, DOBROTA, ISTINA, IDEAL. Kada se otkriju u životu u onom obliku u kojem su upisani u naše duše, otkrijemo Boga po njima. One nam pomažu u RAVNANJU SVOJIM ŽIVOTOM, i provociraju nam savjest. Stoga, ČOVJEK NIJE POTPUNO PRAZNA PLOČA KADA SE STVARA; “nešto” ima u sebi.

 

 

 

Jednako se možemo složiti i s Aristotelom koji govori o potrebi stalnog učenja koje oblikuje. Kako bi se taj upisani ideal u nama otkrio, potrebno je učiti kroz život i kako nas to učenje OBLIKUJE tako dolazimo do SMISLA SVOGA ŽIVOTA KOJEG OTKRIVAMO U RIJEČIMA kojima smo oblikovani, a po smislu NAZIREMO BOGA U SVOM ŽIVOTU, jer smisao OTKRIVA NEKOG TKO JE SVE OSMISLIO. Otkriva nekog IZVAN NAS SAMIH TKO JE NAS STAVIO U SVIJET KOJEG JE UREDIO PRETHODNO.

 

 

 

Učenje u životu je nužnost razvoja ljudskog duha, koji preko primljenih informacija ima doći do inicijalnih podataka po kojima će prepoznati Boga. I obrnuto, inicijalni podaci u njega su upisani da bi, kada ih PREPOZNA, NAŠAO PRAVU MJERU U SVOM POSTUPANJU. To je ono što nazivamo MORALNO ISPRAVNIM

 

 

 

KULTURA KAO OKVIR U KOJEM SE OBLIKUJE ČOVJEK

 

Čovjek, s druge strane ne živi sam. Nikada nije sam i oblikuje ga i obilježava jedan KULTUROLOŠKI OKVIR. KULTURA JE ODRAZ DRUŠTVA U KOJEM SE ŽIVI i ona djeluje na mišljenje, govor, osjećaji, djelovanje,... Tako se kultura javlja kao formativni oblik čovjeka koji ga također odgaja RIJEČIMA, jer sve što znamo izražavamo RIJEČIMA. Odgoj u obitelji, u školi, dobiva jedan OKVIR U DRUŠTVU bez kojega se ne prepoznaje da pripada nekom prostoru. To se najbolje vidi u ljudima koji dođu u neki prostor i nisu u stanju prihvatiti obrasce ponašanja mjesta u koje su došli.

 

 

 

Postavlja se pitanje: TREBA LI PRIHVATITI SVE NOVE OBRASCE PONAŠANJA? TREBA LI PRIHVATITI SVA NOVA ŽIVOTNA ISKUSTVA? Je li moguće da NOVO bude pogoršanje, a ne poboljšanje?

 

 

 

Evanđelje ulazi u ovaj kulturološki obrazac u kojem se čovjek oblikuje, stoga VIJEST MORA BITI RAZUMLJIVA I PRIHVATLJIVA. Evanđelje do stanovitog stupnja PRETPOSTAVLJA KULTURU: NE NADOMJEŠTA JE, VEĆ JE OBILJEŽAVA (Usp. Benedikt XVI, Na putu k Isusu Kristu). Možemo se kazati kako evanđelje ne ide za tim da neku kulturu eliminira, već da u nju UNESE RADOSNU VIJEST koja će kulturu INFORMIRATI, OBLIKOVATI JE IZNUTRA tako da KULTURA OSTANE PREPOZNATLJIVA U SVOJEM IZVORNOM OBLIKU, ali će je dovesti do posve NOVOG PERFORMATIVNOG načina. Kultura će ostati IZVANA ISTA, ali IZNUTRA OBOGAĆENA, u toj mjeri da će IZ NJE DJELOVATI KRŠĆANSTVO. Slično je i sa čovjekom koji dopusti da ga Riječ Božja oblikuje.

 

 

 

RIJEČ BOŽJA: INOFMACIJA kao ODJEK Riječi Božje u nutrini slušatelja

 

Tako preko djelovanja evanđelja na kulturu dolazimo do bitnog obilježja EVANĐELJA gledano kroz prizmu VIJESTI, RIJEČI BOŽJE. Riječ Božja jest INFORMACIJA ili jedna VIJEST KOJA OBLIKUJE IZNUTRA. To oblikovanje uvijek ide SNAGOM GOVORNIKA. No ostane li Riječ u čovjeku, može se izgubiti između mnoštva vijesti koje primamo. Ona mora biti PRONAĐENA KAO PORUKA KOJA ĆE NAS DOVESTI DO SMISLA ISUSOVIH RIJEČI KOJE ĆE IMATI ODJEKA U NAMA.

 

 

 

Taj ODJEK je poput nečije JEKE koju čujemo, govornika NE VIDIMO, i stalno pokušavamo RAZABRATI ŠTO JEKA GOVORI.

 

 

 

Odjek Riječi Božje u nama nas tjera na potragu za Bogom u ŽIVOTU KOJEG ŽIVIMO. Istovremeno, MIJENJA I NAS SAME, ALI NE SAMO IZNUTRA, VEĆ IZVANA. Izostane li PROMJENA NA PONAŠANJU, promjena koja će nas tjerati na promjenu životnih navika, a ne samo temeljnih stavova, onda NISMO PRIMILI RIJEČ BOŽJU.

 

 

 

Mnogi kršćani prime Riječ Božju, ali ona NE ODJEKUJE U NJIMA. Ne traže smisao tih riječi u svom životu. Tako, ta Riječ oblikuje samo TEMELJNE STAVOVE O ŽIVOTU KOJI SE NE PRIMJENJUJU. Oblikovala ih je dijelom IZNUTRA, ALI KAKO NE TRAGAJU ZA SMISLOM RIJEČI NA NJIMA SE NE VIDI NIKAKVA PROMJENAIZVANA.

 

 

 

RIJEČ BOŽJA: PREFORMACIJA kao ODRAZ onog što Bog želi za mene

 

Riječ Božja ne smije biti samo informativna, već uz to MORA BITI PERFORMATIVNA- mora mijenjati na VIDLJIV NAČIN SLUŠATELJA. Slušatelj mora izaći iz svoga iskustva i krenuti u POTRAGU ZA SMISLOM SVEGA ŠTO MU RIJEČ BOŽJA DONOSI. Ne smije zadržati DOBRO BOŽJE RIJEČI ZA SEBE, već se mora uputiti u svijet riskirajući da bude povrijeđen, da ga dotakne zlo. Tek tada, kada U VRTLOGU ZLA KOJEG DONOSI ŽIVOT, ČOVJEK OSTANE U DJELIMA, NE SAMO U MISLIMA, ČVRSTO VJERAN DOBRU I ONOJ SNAZI LJUBAVI IZGOVORENE RIJEČI, tada se IZVANA MIJENJA, RIJEČ DJELUJE U PUNINI NA NJEMU.

 

 

 

Možemo kazati kako Riječ Božja koju nalazimo u evanđelju ima PERFORMATIVNO OBILJEŽJE. RADOSNA VIJEST KOJA ODJEKUJE U ČOVJEKU, MORA SE ODRAZITI NA NJEGOVU PONAŠANJU. Ona ima POSTATI VIDLJIVA PO NAŠEM PONAŠANJU. PER- FORMARE možemo shvatiti kao OBLIKOVATI PO NEČEMU, ili oblikovati ZA NEŠTO. Oba su izraz ispravna kada je Riječ Božja u pitanju.

 

 

 

Ono što IZNUTRA RADI Riječ Božja, postaje STVARNOST NA NAMA TEK KADA TO UNESEMO U ŽIVOT. Tada se NA NAŠIM POSTUPCIMA PREPOZNAJU OBLICI NAŠEG RAZMIŠLJANJA. Nutarnje iskustvo, onaj ODJEK RIJEČI BOŽJE postaje VIDLJIVI ODRAZ MISLI KOJE SU NAS IZNUTRA OBLIKOVALE, ali su do primjene ostale samo unutra kao odjek. Sada preko DJELA postaju ODRAZ RIJEČI BOŽJE, jer ako smo iznuta oblikovani Riječju Božjom, onda naši postupci ODRAŽAVAJU BOGA PO NAMA.

 

 

 

To je kao u GLUMI U TEATRU: kada glumac SHVATI SMISAO RIJEČI KOJE NAPISAO AUTOR DJELA, njegova gluma postaje STVARNOST AUTORA, jer ODRAŽAVA ono što je autor htio kazati svojim riječima. Glumac je ista osoba, ali svojom glumom- koja nije ničije nego njegova- prezentira uvjerljivo autorove riječi. Bog je poput autora koji napiše svoje riječi u dramu- život koji je osmislio za sve. Čovjek je poput glumca koji te riječi prihvati i osluškuje ih u sebi nebili SHVATIO ZNAČENJE TIH RIJEČI i prozreo ŠTO JE AUTOR HTIO KAZATI NJIMA. Kada uspije u tome, potebno je GLUMITI PO RIJEČIMA. I što je glumac dublje pronikao smisao riječi autora, bolje ih prezentira u stvarnosti.

 

 

 

Tako je i sa kršćaninom. Potrebna je IZVEDBA, ne samo ČITANJE TEKSTA da bi se po nama vidio Autor. Potrebno je Riječ Božju PRIMJENITI NA SVOJ ŽIVOT. U protivnom ona ne znači ništa.

 

 

 

Kada kažemo da postaju odraz Riječi, sjetimo se kako Riječ donosi snagu govornika- Onog koji je izgovara i kojeg smo slušanjem prihvatili. Tako, KADA PRIMJENJUJEMO NA SEBI EVANĐELJE, kada radimo sve tako da se VIDI DA SMO KRŠĆANI, ono što po nama postaje VIDLJIVO JEST ODRAZ BOGA KOJI JE IZGOVORIO RIJEČI EVANĐELJA! Tako nas Riječ Božja OBLIKUJE IZVANA.

 

 

 

Naravno, to nutarnje i izvanjsko, usmjereno je jednom CILJU koji odgovara na pitanje ZA ŠTO SMO SE OBLIKOVALI RIJEČU. U našem slučaju odgovor nalazimo u ODRAZU SVOJE NUTRINE NA POSTUPCIMA, a smisao tog odraza najljepše je opisao sveti Augustin u svojim Ispovjestima: “Za sebe si nas stvorio Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi”. Sve su naše potrage u životu USMJERENE BOGU. Stoga nam Bog šapori Riječju u evanđelju kako bismo ga pronašli u svojem životu.

 

 

 

Za nas je važno shvatiti kako je Riječ Božja djelotvorna tek kada postane ODRAZOM: kada se ODRAZI NA NAŠEM PONAŠANJU. Do tada, ona je samo ODJEK U NAMA, koji će možda obogatiti neko nutarnje iskustvo, ali se neće vidjeti- ostat će zakopana ta Riječ.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mk 3, 22-30

 

U ono vrijeme: Pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«

 

A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti.«

 

»Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

 

 

 

LAŽNE OPTUŽBE

 

Isus, optužen da je sam Sotona, ne brani se ničim osim argumentima. Pri tom kaže: “Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.” Isus zna kako Sotona neće ići protiv sebe, već nastoji UNIJETI RAZDOR U DUŠE LJUDI I RAZDVOJITI IH OD DOBRA. Sam naziv Sotona ili Satan, na grčkom jeziku se prevodi kao DIABOLOS; riječ koju možemo prevesti kao TUŽITELJ ili kao ONAJ KOJI LOMI, RAZDVAJA. Možemo shvatiti Sotonu kao biće koje nastoji potaknuti RAZDOR U DUŠI ČOVJEKA, nastoji SLOMITI ČOVJEKA I ODVOJITI GA OD BOGA- RAZDVOJITI GA OD SVOGA STVORITELJA.

 

 

 

Fariezji koji optužuju Isusa znaju kako je Sotona jak I moćan, ali ovdje pred njima stoji jedna MOĆNIJI OD SOTONE I SVIH NJEGOVIH DEMONA. Isusova moć za njih je nešto zbunjujuće. Upravo činjenica da pred njima stoji jedno obično biće koje pokazuje nadnaravnu moć potiče ih da Isusa drže Sotonom. Njihova zaslijepljenost ih spriječava vidjeti kako Isus čini čuda MILOSRĐEM- LJUBAVLJU, a toga kod Sotone nema.

 

 

 

ĐAVAO ILI SOTONA: otac laži

 

Sotone je otac laži, onaj koji pokušava ZAVARATI ČOVJEKA SVOJIM LAŽIMA I PREDSTAVITI MU NEKO ZLO KAO DOBRO. Kada u svom naumu uspije, VEŽE ČOVJEKA UZ ZLO tako jako da je čovjeku potrebna pomoć kako bi se grijeha koji ga uvodi u zlo oslobodio. Čak I kada radi neko dobro, ono je PRIVIDNOG KARAKTERA. Na početku može čovjeka ponijeti takvo što, može se čovjeku činiti kako mu pomaže, može ga učiniti radosnim, ali kasnije ga to prividno dobro VEŽE UZ SEBE tako da ČOVJEK POČINJE ZANEMARIVATI SVOJ ŽIVOT I malo po malo razmišljati isključivo o ponovnom susretu sa onim što ga prividno umiruje. Čovjek na ovakav način postaje DISFUNKCIONALAN u društvu I naporan za ljude. Radost se gubi iz ovakvog života I umjesto da se na život gleda vedrinom, takva osoba PRONALAZI I VIDI SAMO PROTIVŠTINE NA SVAKOM KORAKU.

 

 

 

Pokušat ćemo malo razmisliti o tome što se odnosi na otpužbe usmjerene Isusu da djeluje po Beelzebuluu, đavlu.

 

 

 

ĐAVAO na grčki jezik prevodimo kao DIABOLOS što dolazi od riječi DIABALEIN. Dublji prijevod te riječi dovodi nas pred osobu koja OPTUŽUJE DRUGOGA, PROKAZUJE, NAPASTUJE NEČIM, ali, istovremeno to možemo prevesti i shvatiti kao OSOBA KOJA KRŠI ODNOSE, KOJA PREKIDA VEZE, koja RAZARA. Drugim riječima, đavao je onaj koji nastoji ČOVJEKA ODVOJITI OD LJUBAVI PREMA DRUGIM OSOBAMA. To razdvajanje uvijek počinje sa LAŽI, kojom se čovjek NAVODI DA LOŠE MISLI O NEKOME ILI O NEČEM. Nastoji da se uvjeriti da je ta LAŽ zapravo ISTINA i u NAPASTOVANJU stalno iznosi nove razloge da se u to i povjeruje. Đavao je dakle ONAJ KOJI NAVODI NA ZLO I ODVRAĆA O LJUBAVI lažno prikazujući neko zlo dobrim.

 

 

 

VELIKO ZNANJE BEZ LJUBAVI

 

DEMON ili ZLODUH, prema svetom Augustinu jesu “himbeni posrednici (između ljudi i nadnaravnog života) (…) koji se po nečistoći svojeg duha jasno pokazuju kao bijedni i opaki (…) nastoje nas odvratiti od napretka naših duša, pa nam ne pružaju put k Bogu, nego nam priječe put do njega. (…) I samo podrijetlo dotične riječi (ako pogledamo u svete knjige) otkirva nam nešto veoma dostojno spoznaje. Riječ DEMONI (daemones) je grčka, a nazivaju se tako zbog svojeg ZNANJA. Dočim Apostol nadahnut Duhom veli: ZNANJE NAPUHUJE, LJUBAV IZGRAĐUJE. A to se ima pravo razumjeti tako da znanje koristi tek kada je u njemu ljubav; bez nje se ono napuhuje, to jes nadimlje do oholosti najispraznije nadutosti. Tako se U DEMONIMA NALAZI VELIKO ZNANJE BEZ LJUBAVI, pa su zbog toga naduti, to jest OHOLI te se trse da ih časte božanskim častima i vjerskom službom, o kojima znaju da se duguju samo istinskom Bogu. (…) I samo demoni čak zanju toliko da su istome Gospodu (zaodjenutom slabošću puti) rekli: ŠTO HOĆEŠ OD NAS ISUSE NAZAREĆANINE? JESI LI DOŠAO DA NAS UPROPASTIŠ? ” (De Civitate Dei).

 

 

 

Pogledajte nezdrav odnos farizeja prema svojoj vjeri. U svojoj nezdravoj revnosti, postali su NESPOSOBNI ZA PREOZNATI LJUBAV U ISUSU I U LJUDIMA, ali su zato lako prepoznavali U SVEMU UTJECAJ SOTONE. Prepoznavali su to tamo gdje ga ima I gdje ga nema I umjesto zdravog razmišljanja o životu, upali su u zamku svoje učenosti zbog koje su OPTUŽIVALI ISUSA krivo. Ovakvim se optuživanjem PARALIZIRA ŽIVOT U ČOVJEKU. Umjesto da živi radosno svoj život koji mu je darovan, I da ga živi radosno unatoč brojnim greškama koje počini, ovakav čovjek sebe “izbacuje” iz života zbog straha od sotonskog utjecaja. Pri tom ZABORAVLJA DA NASPRAM SOTONE STOJI BOG KOJI JE OD NJEGA VIŠESTRUKO JAČI.

 

 

 

GRIJEH PROTIV DUHA SVETOGA

 

U svemu vidjeti zlo I Sotonu, u pravilu donosi sa sobom jednu dodatnu pojavu- POSTATI SLIJEP ZA DOBRO I LJUBAV, a to znači postati slijep za Božje djelovanje. To se dogodilo ovim farizejima. U svojoj zaslijepljenosti, oni su IZJEDNAČILI ISUSA SA SOTONOM- IZJEDNAČILI SU ISUSOVO DJELOVANJE SA SOTONSKIM. Isus djeluje LJUBAVLJU, A LJUBA BOGA JEST DUH SVETI. Ili još bolje, BOG JE LJUBAV- DUH SVETI KOJI DJELUJE KADA DJELUJE ISUS KRIST.

 

 

 

Ovako su, huleći Isusa pohulili na Duha Svetoga- na Boga. Drugim riječima, SVOJEVOLJNO SU OKRENULI LEĐA BOGU. Upravo se u tome sastoji ono što Isus naziva hulom Duha Svetoga. O toj huli sveti Ivan Pavao II govori (Dominum et Vivificantem, n. 46): “(...) ne sastoji se grijeh protiv Duha Svetoga u tome da ga se uvrijedi riječima; već u tome da se odbije spasenje koje Bog nudi ljudima po Duhu Svetome koji djeluje po snazi Isusove žrtve na Križu; (…) hula na Duha Svetoga jest grijeh koji počini čovjek koji naglašava svoje PRAVO DA USTRAJE U ZLU- A ODNOSI SE NA BILO KOJI GRIJEH- te da pri tome pokazuje kako ODBIJA OTKUPLJENJE.Sveti Papa je pojasnio kako u ovoj huli Duha Svetoga može ležati BILO KOJI GRIJEH NA KOJEM SE USTRAJAVA I KOJEG SE ČOVJEK NE ODRIČE. Time zapravo pokazuje kako mu nije stalo do Boga I Njegove žrtve na križu kojom je plaćena cijena za sve naše grijehe. Odbijamo li Milost žrtve na Križu- odbijamo I mogužnost za svoje spasenje. Priznajemo li da je ta Milost za nas spasiteljska- Isus nam pristupa na ovaj ili onaj način kako bi nas tom svojom Milošću I pohodio.

 

 

 

One koji rado na misu dolaze I koji su vezani uz Boga, ali na žalost ne mogu pristupiti sakramentima, treba podsjetiti kako se Božja Milost izlijeva na različite načine na ljude. Izravan je način putem sakramenata, ali kako je MILOST zapravo Božja LJUBAV, onda nema zapreka da dotiče ljude I na druge načine. Bog blagonaklono gleda sve napore onih koji zbog određenih zapreka nisu u mogućnosti primiti sakramente, ali svim svojim srcem žele biti dionici Božje Milsoti I to pokazuju svojim životom. Time pokazuju kako Boga vole I žele Ga imati uza se, a to se ne može nazvati hulom protiv Duha.

 

 

 

Sve one koji sakramentima pristupaju redovito podsjećam kako su ISPOVIJEDI koristimo formulu odriješenja koja glasi: JA TE ODRIJEŠUJEM OD GRIJEHA TVOJIH, U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA. Ova riječ ODRIJEŠUJEM zapravo se odnosi na djelovanje Boga u sakramentu. BOŽJA LJUBAV JAČA JE OD SVIH SOTONINIH ZLOĆA I SVIH SPONA KOJIMA GRIJEHOM VEŽE ČOVJEKA. On je onaj jaki koji čvrsto veže, a Bog je JAČI KOJI TE SPONE MOŽE RASKINUTI I to čini u ispovijedi.

 

 

 

ZLODUH NASTOJI RAZORITI JEDINSTVO, UNIJETI POMUTNJU, SLOMITI SLOGU

 

Postoji još jedan poticaj na razmišljanje o sjelovanu zloduha. Kada se služi LAŽIMA kako bi čovjeka odveo na krivi put, demon sigurno zna kako čovjek preispituje sebe u svojoj nutrini. To znači kako bi sigurno pronašao istinu tražeći je. Stoga traži SLABE TOČKE U ČOVJEKU, ona mjesta na kojima je čovjek već načet nekim grijehom i udara na ta mjesta. Cilj demona jest učiniti da se ČOVJEK NE BAVI SOBOM I SVOJIM SLABOSTIMA, već koristi te slabosti čovjeka kako bi čovjek sebe usmjerio na drugoga i njegove slabosti. “Poput nekog generala koji napada jednu utvrdu, tako i zloduh proučava najprije slabe točke čovjeka po kojima ga želi srušiti, te ga napastuje- napada upravo u tima njegovim slabostima” (Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, p.1., str. 162.).

 

 

 

Laž kojom se služi demon stvara PRIVID DOBRA U KOJEG SAKRIJE NEKO VEĆE ZLO. Služi se dobrim stvarima, ali CILJ MU JE UVESTI ČOVJEKA U ZLO, pri čemu čovjek NE VIDI SEBE I SVOJE KRIVICE, VEĆ KRIVNJU U SVEMU NALAZI U DRUGOME. “Izopačeni đavao je majstor MIJEŠANA ISTINE I LAŽI, po kojem se jednom prividnom istinom služi kao temljem prijevare” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 76).

 

 

 

Kako i druge ljude zavodi lažima, stvara jednu mrežu u kojoj se samo promiče laž kako POČETNA TOČKA U RAZMIŠLJANJU ČOVJEKA. Đavolsko oružje su “lukavština, prijevara, duhovni pad, čime želi čovjeka lišiti vlasti nad sobom, i prevariti ga (...)” (Sveti Beda Časni, u Caena Aurea, vol. VI., str. 30) stvarajući KRIVU SLIKU STVARNOSTI.

 

 

 

Ovo čovjeka najprije uvodi u jednu TIHU NUTARNJU NAPAST U MISLIMA: tako čovjek koji nije u stanju kontrolirati svoj temperament, lako plane i POČINJE SUMNJATI u nekoga. Sumnja stvara NESIGURNOST u stavovima, a nesigurnost donosi NEVJERICU: onaj koji SUMNJA, SVE MANJE VJERUJE ILI NIKAKO NE VJERUJE onome u kojega sumnja.

 

 

 

S druge strane, onaj koji biva napastovan, ne vidi novu zamku: nakon što stvori nevjericu u čovjeku, pokušava ga UVJERITI KAKO JE U PRAVU U SVOM RAZMIŠLJANJU. “Dva su đavolska koraka: najprije vara čovjeka, a onda ga uvjerava kako je u pravu” (Sveti Toma Akvinski, O Očenašu, p.1., str. 163.).

 

 

 

Ako se sumnje ne rasplinu, lako je doći od toga da se OPTUŽI DRUGOGA ZA NEŠTO (istinito ili neistinito). Njasmješnija i sigurno najveća prijevara đavala jest kada čovjek optuži đavla za ono što je sam kriv. Primjerice, jedan pijanac optuđi đavla za svoje pijanstvo kojeg se sam čovjek ne želi odreći. Tako sam sebe uvodi u jednu dramatičnu laž iz koje ne može izići.

 

OKRIVITI DRUGOGA ZA NEŠTO, odnosno OPTUŽITI NEKOGA je prva stvar koju đavao želi postići lažima, kada su odnosi ljudi u pitanju. Optuživanjem se stvara LOŠE RASPOLOŽENJE U SEBI SPRAM DRUGOGA, i kako se produbljuje razmišljanje o tome, stvara se NEPRIJATELJSTVO U DUŠI, potiče se mržnja i zla krv.

 

 

 

Optužba ide za tim da stvori TRAJNO RASPLOŽENJE NEPRIJATELJSTVA SPRAM NEKOGA. Ovdje nije više bitno je li drugi ispravan ili nije, već je bitno da je mržnja ovladala nama i da nas više u prosuđivanju ne vodi razum, već nagla narav, temperament koji ne dozvoljava razmišljati, već podgrijava nezadovoljstvo i neprijateljstvo.

 

 

 

Ovo dovodi do POMUTNJE U ODNOSIMA, u kojima nitko nije siguran u istinitost riječi onog drugog. U takvim odnosima, koji obiluju konfuzijom, lako je stvoriti NESLOGU- RAZDOR među ljudima. NEJEDINSTVO je krajnji cilj koji dovodi do trajnog NEPRIJATELJSTVA I LOMA U ODNOSIMA među ljudima. Ovim nastaje RASCJEP, LOM U ODNOSIMA koji je teško zacjevljiv, jer kada postigne svoj cilj, đavao lažnim razlozima koji opravdavaju krivo postupanje podgrijava nutarnje raspoloženje onih koji su napastovani.

 

 

 

CILJ ĐAVOLSKOG DJELOVANJA: MISLITI KAKO SI U PRAVU U SVEMU I KAKO SVE RADIŠ NA PRAVDI BOGA

 

Ova pomutnja u odnosima vidljiva je u svijetu u kojem živimo. Čini se kako su se zlo i dobro pomiješali. Uistinu, đavao je uspio maskirati svoje nakane u ovom svijetu i mnogi su pali u njegovu zamku. “Zamislimo primjerice, kako po ulicama jednog napučenog grada padne naglo tama. Možete zamisliti, bez da vam ja to govorim, kakva bi se samo graja stvorila naglim nastankom tame. Sve bi se u tami odjednom pomiješalo: prolaznici, kolica, kočije, konji,..., sve. Takvo je stanje u svijetu. Zloduh, koji djeluje po sinovima nevjere, taj bog ovoga svijeta, kako veli Pavao, zatvorio je oči onima koji ne vjeruju, i sada svi pričaju o tome kako i zbog čega su se izgubili na putu, i ptičaju to jer od tame ne vide ulice” (Blaženi J.H. Newman, Govor na nedjelju Korizme, O svijetu i grijehu). Oni koji su u grijehu, oni i u tami zatvarju oči, dok oni koji traže ispravan put kroz život, U TAMI TRAŽE SVJETLO prema kojem će se upraviti. Naprotiv, oni koji prihvate tamu, ne zanimaju se za svjetlo.

 

 

 

Drugim riječima, onaj koji GRIJEŠI ČESTO SEBE UVJERAVA U VLASTITU TAMU. I ne samo to, opravdavajući svoj grijeh, svoje krive stavove, UVJERAVA SEBE KAKO SLUŽI BOGU. A zapravo, služi đavlu koji je tamom prekrio svjetlo svijeta, zatvorio oči grešnu čovjeku, i ostavio ga da u tami tamuje.

 

 

 

Onaj koji je u grijehu, i koji taj grijeh opravdava, koji prihvaća takvo stanje ustajavajući u njemu bez želje da išta promijeni, PONAŠA SE KAO DA JE NAJVEĆI VJERNIK! Nevjerojatno je kako uspiju sebe uvjeriti da postupaju ispravno i da nema tame nad njihovim djelima! “Otpali anđeo, svoju moć može zadobiti samo ako ljudski duh ODVOJI OD BOGA i učini da čovjek PREKRŠI BOŽJE ZAPOVIJEDI. Pri tome, malo po malo zatamnjuje srce čovjeka do mjere da ZABORAVI ONO ŠTO JE OD BOGA i prione ud đavolsko kao da je Božje, kako bi đavlu služio kao da služi Bogu. To je ono čemu teži od početka đavolsko djelovanje” (Sveti Irinej Lionski, O Krivovjerjima, 5).

 

 

 

Dakle, najveća prijevara leži u uvjerenju čovjeka koji misli kako svojim djelovanjem služi Bogu, a NE VIDI (jer je u tami) da čini ZLO I DA ZAPRAVO SLUŽI ĐAVLU!

 

 

 

 

Mk 2, 1-12

 

Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ.

 

I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

 

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi? Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

 

 

 

BLIŽNJI JE PUT KOJI VODI DO BOGA

 

NOSILA SU GA ČETVORICA”: ovim se riječima želi se naglasiti kako je ČOVJEK takvo biće koje je POTREBNO DRUGOGA. Čovjek nije osamljen otok koji funkcionira sam za sebe. Potrebna mu je druga osoba, da ga oplemeni, da mu obogati život, da mu pomogne.

 

 

 

Nekada sami po sebi ne bismo uspjeli u mnogome, ali po POTICAJIMA DRUGIH LJUDI stvari nam polaze za rukom. Poticaji mogu biti samo RIJEČI ljudi koji znaju kazati što treba I kada treba, ali mogu biti I konkretna DJELA Koja nam pomažu. Bilo kako bilo, BEZ DRUGIH LJUDI koji nas okružuju, život bi nam bio puno siromašniji.

 

 

 

Gledajući slike današnjeg evanđelja lako je shvatiti kako nam DRUGI LJUDI MOGU POKAZATI PUT DO BOGA- MOGU NAM POMOĆI DA DO BOGA I DOĐEMO. Upravo takvo što dogodilo se sa bolesnikom. Prijatelji su ga doveli do Boga. ONI SU VJEROVALI DA GA KRIST MOŽE IZLIJEČITI I vidjevši NJIHOVUI VJERU Isus je liječio. Nije bila ključna bolest, već VJERA OVIH LJUDI KOJI SU NOSILI BOLESNIKA.

 

 

 

Nama je to jasan znak da se možemo lako naći u poziciji da I MI NOSIMO NEČIJU LEŽALJKU, DA I MI MOŽDA NEKOGA DOVODIMO BOGU ILI MU POMAŽEMO DA DO BOGA DOĐE. U tom je smislu dobro razmišljati više o SVOJOJ VJERI nego o konkretnim djelima. DJELA bi trebala BITI PLOD NAŠE VJERE I LJUDSKOSTI. U tom smislu VJERA JE POČETAK SVEGA, JER ONA MORA DATI POTICAJ DUŠI DA SE ČOVJEK ODLUČI UČINITI PRAVU STVAR.

 

 

 

Kada djecu krstimo, mi činimo isto što I ova četiri čovjeka: DOVODIMO DIJETE BOGU I TO SE DIJETE KRSTI PO NAŠOJ VJERI, ne po vlastitoj. Naša vjera nije važna samo nama, već smo prihvaćajući Boga po vjeri primili odgovornost da I bližnje polako upućujemo Bogu.

 

 

 

Drugim riječima, NIJE DOVOLJNO BITI KRŠTEN, NIJE DOVOLJNO BITI KRIZMAN, NIJE DOVOLJNO PRIČEŠĆIVATI SE SVAKI DAN, NIJE DOVOLJNO BITI VJENČAN U CRKVI, NIJE DOVOLJNO BITI SVEĆENIK- u svemu tome je potrebno BITI VJERNIK I SVOJU VJERU POTVRDITI ŽIVOTOM KAKO BI I DRUGI PRONAŠLI PUT DO BOGA PREKO NAS.

 

 

 

PRIJATELJI DONOSE BOLESNOGA ISUSU: VJERA ČOVJEKA I SNAGA BOŽJE RIJEČI

 

Potreban nam je DRUGI ČOVJEK, ali I BOG. Bog je druga osoba neophodna za naš život. Sva čuda koja je činio osim dva ili tri, ISUS JE ČINIO PO VJERI LJUDI. Sjećamo se Kane gdje je čuda učinio na poticaj sveje Presvete Majke. Sjećamo se I majke udovice koja je izgubila svoga sina jedinca I kako je Isus RASTUŽEN NJEZINOM BOLI učinio čudo. Sjećamo se I umnažanja kruhova koje je učinio jer se sažalio nad narodom. Sve ostalo UČINIO JE ZBOG VJERE LJUDI ILI DA LJUDI SAMI POVJERUJU.

 

 

 

Evanđelje koje imamo pred sobom obično svi tumače preko IZLIJEČENJA uzetog mladića, i to naravno nije pogrešno. Osobito ako se kao primjer uzme VJERA ONIH KOJI SU GA DOVELI I NJHOVO POSREDNIŠTVO KOD BOGA. Zaboravlja se međutim, kako današnje evanđelje počinje s RAZLOGOM zbog kojeg je Gospodin došao na ovo mjesto: s PROPOVIJEDANJEM RIJEČI BOŽJE. Kaže se: “On im navješćivaše Riječ.

 

 

 

Stoga, najbolje bi bilo početi od Riječi. Snaga ove Riječi, koja se propovijeda leži u Bogu, a ne u čovjeku koji je iznosi. Danas slušamo RIJEČ BOŽJU i to stalno naglašavamo, ne kako bi nekog opterećivali, već podsjetili kako Riječ crpi snagu iz OSOBE KOJA TU RIJEČ IZGOVARA. NE PONAVLJA, jer mi je čitanjem PONAVLJAMO U SEBI, VEĆ ONOGA KOJI JE IZGOVARA, A IZGOVORIO JU JE SAM BOG.

 

 

 

Kada analiziramo malo ovu situaciju sa bolesnikom, shvatit ćemo kako s jedne strane imamo VJERU LJUDI koji su bili sigurni kako Isus može liječiti, te SNAGU BOŽJE RIJEČI kojima Isus liječi. Postoji dakle jedna INTERAKCIJA VJERE SLUŠATELJA I RIJEČI GOVORNIKA. Riječ Božja, koja je po sebi snaća i efikasna, jer nosi u sebi snagu govornika, djelovati neće tamo gdje slušatelj nema otvoreno srce za tu riječ.

 

 

 

Zašto nam je bitno slušati Riječ Božju? Bitno je da ona U NAMA ODZVANJA KADA DA JE UPUĆENA NAMA. Uz to je bitno zbog onog što jedna mala riječ može učiniti čovjeku. Svi smo mi svjesni kako, kada želimo promijeniti nešto u neke osobe, SILOM NE MOŽEMO. Unatoč prisili zbog koje čovjek radi ono što mi hoćemo, nećemo postići ništa, jer kada sila nestane, čovjek ponovo radi ono što hoće on.

 

 

 

Očito fizičko uvjeravanje nije učinkovito. Potrebno je nešto št UTJEČE NA DUŠU ČOVJEKA, A TO JE RIJEČ. Kada uspijete nekoga UVJERITI SVOJIM RIJEČIMA u nešto, postigli ste sve što treba, jer će tada čovjek BEZ PRISILE UČINITI ONO U ŠTO STE GA UVJERILI. Drugačije kazano, RIJEČ POTIČE VJERU, A VJERA DAJE SNAGU DA SE NEŠTO I NAPRAVI. Možemo taj put i skratiti: IZ RIJEČI SE CRPI SNAGA UVJERAVANJA KOJA POTIČE NA DJELOVANJE.

 

 

 

SNAGA BOŽJE RIJEČI

 

Kada jedan običan čovjek poput mene i Vas uspije nekoga uvjeriti u svoja stajališta, onda je to učinio SNAGOM SVOJE RIJEČI. RIJEČ JE NAŠA DJELOVALA NA DUŠU ČOVJEKA, koji je promijenio svoje stavove i tom promjenom djelovao drugačije nego inače. Kada je u pitanju BOLEST ČOVJEKA, nitko od nas NEMA TAKVU RIJEČ kojom bi mogao kazati bolesniku iz evanđelja: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”. Naša riječ NEMA SNAGU KOJOM BI MOGLA TOLIKO DUBOKO DJELOVATI U DUŠI ČOVJEKA.

 

 

 

Bolest, ona fizička ima svoj UZROK u nekom TJELESNOM NEDOSTATKU ILI TJELESNOM POREMEĆAJU. Taj UZROK nazivamo DRUGIM UZROKOM, onim uzrokom kojeg možemo pronaću (ili ga ne možemo pronaći) u TIJELU ČOVJEKA. Kada se pronađe ovaj “drugi uzrok” bolesti, onda se bolest liječi tretmanima, lijekovima,...

 

 

 

Ako govorimo da postoji “drugi uzrok”, mora postojati i PRVI UZROK BOLESTI. Koji bi to bio? Ovaj dio priče teško mogu prihvatiti ljudi koji u Boga ne vjeruju. To nas neće spriječiti u razmišljanju o tome. BOLEST je za čovjeka ZLO, te kao i svako drugo zlo, BOLEST NE MOŽE BITI NEŠTO ŠTO JE DOŠLO OD BOGA. To bi značilo kako je Bog nesavršen, kako radi s “greškom”, a onda On ne bi bio Bog.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog nije stvarao da bi čovjek bio bolestan, da bi umirao, da bi se mučio. Sjetite se: stvorio je čovjeka za život u raju; tamo gdje nema ni boli, ni muka, ni jauka, ni smrti. Prema tome, nešto drugo bi trebalo biti uzrokom- onim PRVIM UZROKOM- boelsti u našim životima. Kao i svako drugo ZLO, TAKO I BOLEST, ulazi u naš život po PRVOM GRIJEHU, PRVOM ZLU KOJE JE POČINIO ČOVJEK. To prvo zlo tolikoje pogubno jer je to ZLO KOJE JE IŠLO IZRAVNO PROTIV BOGA koji je čovjeka stvorio. Time je išlo i protiv svega što je Bog stvorio u čovjeku. Dakle, PRVO ZLO ČOVJEKA IŠLO JE PROTIV SAMOG ČOVJEKA, tako i protiv njegova zdravlja. Umjesto da ŽIVI VJEČNO, čovjek je OSLABIO i postao podložan ZLU, A JEDNO OD ZALA KOJE JE UDARALO NA ČOVJEKA, BILO JE I FIZIČKO ZLO ili BOLEST.

 

 

 

Ono što je čovjek mogao promijeniti i ono što i danas može promijeniti jest FIZIČKI (ili kemijski) UTJECATI NA SVOJE ZDRAVLJE. No čovjek sam po sebi, NE MOŽE PROMIJENITI ONO ŠTO JE UZROKOVALO SVE BOLESTI OVOGA SVIJETA- ne može promijeniti ono ZLO koje je uistinu uzrokom svega. Čovjek dakle liječi drugotne uzroke, ali onom prvom ne može pristupiti.

 

 

 

Pokušat ću ovo pojasniti malo preko STRESA koji je danas sveprisutan u društvu. STRES je danas najčešće UZROKOVAN NAČINOM ŽIVOTA. Brzina, uspješnost, prioriteti u poslu, napetosti,... sve su to uzročnici stresa. S vremenom se kod ljudi pojave BOLESTI: visok tlak, srce, moždani udari, giht,... sve te bolesti vidimo NA TIJELU i naravno uvijek se pokušava liječiti bolest. Zapravo se LIJEČE POSLJEDICE NAČINA ŽIVOTA: ono što se u tijelu nađe kao uzrok bolesti zapravo je DRUGI UZROK koji djeluje na “površini” života, a pravi uzrok ili PRVI UZORK JE SAM NAČIN ŽIVOTA. Lijekovima možemo izliječiti posljedice, ali ako ne promijenimo način života, stalno ćemo patiti od iste bolesti (dakako, nekada bolest uznapreduje u toj mjeri da ni promjena načina života ne pomaže).

 

 

 

Slično je i grijehom: on je onaj “dubinski” uzrok zla u čovjeku. Njega nije moguće izliječiti nikako drugačije nego SNAGOM RIJEČI. RIJEČ JE TA KOJA NAS MOŽE UVJERITI KAKO TREBAMO NAPRAVITI ZAOKRET U ŽIVOTU. Mi možemo promijeniti i način života, ali ako to ne radimo UVJERNI U ISPRAVNOST SVEGA, onda od promjene nema ništa. Kada smo UVJERENI u ispravnost postupanja, onda UVJERENJE DOLAZI OD NEČIJE RIJEČI- riječi koja nam je na ovaj ili onaj način dala jasne razloge da postupamo drugačije.

 

 

 

SLUŠANJE BOŽJE RIJEČI ide za tim da se o tim riječima RAZMIŠLJA U SEBI, pa će sama Riječ naći svoju primjenu U ČOVJEKOVU ŽIVOTU. Dat će mu razloge da postaupa ispravno, poticat će ga na dobro, na jednu PROMJENU NAČIN ŽIVOTA, DA SVOJ ŽIVOT UDALJI OD KORIJENA SVIH ZALA. Ali zato je najprije postrebno IMATI OTVORENO SRCE: slušati i primiri Riječ u srce. Kada se to dogodi sa Božjom Riječi, onda čovjek njome potican, biva vođen Božjim poticajima, i mijenja svoj život sukladno Božjoj Riječi. Snaga te Riječi MIJENJA SRCE ČOVJEKA, DAJUĆI MU RAZLOGE DA ŽIVI POPUT KRISTA, koji je te Riječi izgovorio.

 

 

 

BOŽJA RIJEČ MOŽE KORJENITO PROMIJENITI ŽIVOT SLUŠATELJU

 

Nekada je RIJEČ ČOVJEKA toliko jaka da ODMAH PO RIJEČI KOJU ČUJEMO MIJENJAMO SEBE. Riječ je ta koja nas uvjeri i zanese do mjere da MIJENAMO SVOJE STAVOVE, a kada MIJENAMO STAVOVE, MIJENJAMO NEŠTO U SVOJOJ DUŠI- dolazi do jedne duhovne promjene.

 

 

 

To čini RIJEČ ČOVJEKA, ali RIJEČ BOGA, ili BOŽJA RIJEČ puno dublje prodire u dušu čovjeka. Ona MOŽE PRODRIJETI DO KORIJENA ZLA I MOŽE POTPUNO PROMIJENITI ŽIVOT ČOVJEKA. Naravno da se i od čovjeka zahtijeva suradnja. U evanđelju slušamo riječi Isusa Krista koji LIJEČI NA JEDAN ČUDAN NAČIN. LIJEČI GOVREĆI, LIJEČI RIJEČIMA i to tako što OTPUŠTA GRIJEHE: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!

 

 

 

Time daje do znanja kako je ON TAJ KOJI IMA VLAST I MOĆ UDARATI U KORIJENE ZLA U ČOVJEKOVOJ DUŠI: “Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!”. I to se vidi po izliječenjima. Nitko od nas to ne može svojim RIJEČIMA. To može samo Bog. To je jasno i onima koji kritiziraju Isusa. Ipak, oni ne shvaćaju da je RIJEČ BOŽJA UVIJEK RIJEČ BOŽJA, pa je svejedno govori li Gospodin “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!” ili “Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!” ili “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”- što rekao da rekao, uvijek govori kao Bog.

 

 

 

Kada ima kazniti ili nagraditi, oprostiti grijehe ili govoriti o zakonu, ili učiniti i važnije stvari, nećete pronaći kako se Gospodin poziva na Oca ili moleći Oca da učini nešto, već Isus uvijek djeluje sam po sebi” (Sveti ivan Zlatousti, De Christi precibus, 10, 165-171). Tako pokazje da ON JEST BOG!

 

 

 

Za nas je od iznimne važnosti stalno imati prisutne Njegove riječi u sebi. One su uvijek usmjerene PROTIV GRIJEHA u nama, one nas uvijek upućuju na to što Bog želi za nas, koje je to dobro koje želi da životom dostignemo. Kada je NEČIJA RIJEČ STALNO PRISUTNA U VAMA, ONDA JE U VAMA PRISUTAN I ONAJ KOJI JE TU RIJEČ IZGOVORIO. I ako je Riječ Božja prisutna u Vama, i vi ŽIVOTOM POTVRĐUJETE DA SLIJEDITE POTICAJE KOJE STE DOBILI PO TOJ RIJEČI, Bog Vam onda neće uskratiti nikakve pomoći. Ta živite po Njegovoj Riječi.

 

 

 

DOVESTI LJUDE U BOŽJU PRISUTNOST

 

Vlastito je prijatelju činiti dobro svojim prijateljima, osobito onima koji su najpotrebniji” (Sveti Toma Akvinski, O Nikomahovoj etici, 9,13). Ima li veće potrebe za čovjeka od njegove potrebe za Bogom? Nema, stoga je PRIJATELJSTVI PRVI I NAJPRIRODNIJI PUT DOVOĐENJA LJUDI KRISTU. S jedne strane, prijateljstvo je prvi dokaz ljubavi prema nekome, a ljubav uvijek traži DOBRO ZA ONOGA KOJEG LJUBIMO. To vidimo u današnjem evanđelju gledajući u ova četiri brižna prijatelja koji svoga bolesna druga donose Isusu.

 

 

 

Najveće dobro za čovjeka je Bog. Stoga je prijateljstvo od samih početaka Crkve bio put dolaska do Isusa Krista. Učenici su jedni druge dovodili Kristu, Andrija Šimunu, Ivan Jakovu, Filip Natanaelu,... Kasnije su govorili svojoj rodbini, znancima, prijateljima. PRIJATELJSTVO je prvo sredstvo dovođenja ljudi Bogu. I to je takvo sredstvo koje SAMO UKLANJA PREPREKE PRED DRUGIM. Za to je potrebno dosta ISKRENOSTI I SMJELOSTI. Iskrenosti, jer pravi prijatelj će svoje lice pokazati u nevoljama i problemima, kada je za prijatelja potrebno dosta odricanja i žrtava. S prijateljstvom se ne kalkulira.

 

 

 

Ovo je prijateljstvo iz pozicije vjere specifično: s jedne strane prijateljujemo s čovjekom, a s druge strane smo prijatelji i sa Kristom, i to ne bismo smjeli zaboraviti. I prema Kristu treba biti iskren. TO znači, ako mu želimo nekoga približiti, onda treba nadvladati prepreke u sebi kako bismo nekoga doveli Isusu. Ova četiri prijatelja NISU MARILA ŠTO ĆE DRUGI KAZATI O NJIMA. Oni su se odrekli LAŽNE RAZBORITOSTI, koja ne traži dobro za nekoga, već nastoji pronaći lakši put za rješavanje problema, a to je najčešće pogrešno i završava neuspjehom.

 

 

 

Lažna razboritost upućuje čovjeka da VIŠE GLEDA NA SEBE, i tada se isključuje iskrenost u prijateljstvu. Što će selo kazati, hoću li izgubit na ugledu, hoću li izgubiti što materijalnoga, koliko će me sve ovo koštati,...? Da su ova pitanja postavljala ova četvorica, onda nikada ne bi prijatelja doveli do Isusa. Ovi su ljudi potpuno živjeli krijepost razboritosti, koja ih upućuje na PRAVA SREDSTVA kojima će se postići CILJ. Oni su znali koji je CILJ: BOG, i imali su ISPRAVNE NAMJERE. Njima je važno bilo samo jedno: DOVESTI PRIJATELJA BOGU! I kada čovjek shvati kako je to Božje važnije od svega ljudskoga, onda će oni postupati s ISPRAVNOM NAKANOM, nimalo se ne brinući o mišljenju drugih ljudi.

 

 

 

Ovi ljudi pokazuju POSTOJANOST U PRIJATELJSTVU S BOGOM I S LJUDIMA. Upravo takvi trebaju danas našj Crkvi, našoj župi. “Našem su svijetu potrebni postojani ljudi, uzorni u obavljanju zadataka, bez kompleksa, trijezni, vedri, duboko humani, čvrsti i nepopustljivi u Kristovu nauku, odani, radosni, optimistični, velikodušni, jednostavni, srčani,... kako bi bili dobri suradnici milosti, budući da se Duh Sveti služi čovjekom kao oruđem” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-39).

 

 

 

Prijatelji su bolesnika DOVELI U ISUSOVU BLIZINU, U DOTICAJ S ISUSOM, U NJEGOVU PRISUTNOST. Doveli su ga BLIZU DA ČUJE RIJEČI KOJE ĆE GA OZDRAVITI; da čuje Riječ Božju.

 

 

 

VJERA PRIJATELJA moženekome probiti put do Boga

 

Ova ČETVORICA PRIJATELJA “unatoč hrabrim pokušajima, nisu uspjeli doći do Isusa, ali NISU ODUSTAJALI od plana da dođu do Učitelja s prijateljem koji je ležao na nosiljci. (…) Isusa su zadivile VJERA I ODVAŽNOST tih ljudi, te je kako zbog njih samih, tako i zbog poniznosti uzetoga muškraca koji je pristao da mu pomognu, učinio vleiko čudo(...)” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-34). VJERA OVIH LJUDI JE ZADIVILA ISUSA, i On je “vidjevši njihovu vjeru” ozdravio njihova prijatelja. “Vidjevši vjeru tih ljudi, reče uzetome: Sine, tvoji grijesi su ti oprošteni. Shvati kako nije to kazao po vjeri uzetoga, već po vjeri oih koji su ga donijeli Isusu: ponekad se događa da netko ozdravi po vjeri drugoga” (Sveti Ivan Zlatousti, u CatenaAurea, vol. IV, str. 51). “Dobro je shvatiti koliko je važna pred Gospodinom VJERA svakog čovjeka; vrijedi toliko da po toj vjeri podiđe čovjeka i liječi ga iznutra i izvana, i to tako da se PO ZASLUGAMA JEDNOGA, DRUGOME OPRAŠTAJU GRIJESI” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 51).

 

 

 

Itekako je važno kako i koliko vjerujemo. Kada se govori o svojoj vjeri uvijek se na nju gleda iz pozicije svoga života. Mene ta vjera stavlja u određen odnos prema Bogu. No, današenj evanđelje podsjeća kako nas ta VJERA STAVLJA U POSEBAN ODNOS PREMA BOGU I LJUDIMA. Dopustite da objasnimo to na negativnom primjeru.

 

 

 

Koliko puta se u Crkvi uzimaju PRIMJERI NEGATIVNA PONAŠANJA i često se naglašava kako mnogi zbog tih ljudi NE ŽELE ULAZITI U CRKVE! Drugim riječima, mi nerijetko sami svojim ponašanjem, po kojem se vidi kakva nam je vjera, ljude ODBIJAMO OD BOGA. Ako ih odbijamo, očito je kako ih možemo i PRIVUĆI! Na taj način možemo shvatiti POSREDNIČKI KARAKTER NAŠE VJERE. Kao VJERNICI možemo POSREDOVATI kod Boga za druge ljude. Često puta molimo za druge, zar ne? Nije li to oblik posredovanja?

 

 

 

Više od toga, možemo postupiti kao ova četiri PRIJATELJA: možemo MOLITI ZA LJUDI, i uz to ljudima BITI PRIJATELJ, i po prijateljstvu ih dovesti do Isusa Krista SVLADAVAJUĆI PREPREKE U VJERI ZA SVOGA PRIJATELJA, poput ovih momaka iz današenjg evanđelja.

 

 

 

ŽUPA KAO ZAJEDNICA PRIJATELJA PO KRISTU: prijatleji koje veže prijateljstvi s Bogom

 

U evanđelju koje smo čitali, u Kafarnaumu se pročulo da je Isus ondje. Stoga, “skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima”. U slici ovog SKUPA, vidimo naše male župne zajednice, našu Crkvu u kojoj se naviješta Isusova riječ, baš kao i u Kafarnaumu. Ta ZAJEDNICA, CRKVA, ŽUPA, zapravo za ljude predstavlja isto što i ovaj događaj u Kafarnaumu: KRISTOVU PRISUTNOST MEĐU LJUDIMA.

 

 

 

Sama riječ ŽUPA u hrvatskom jeziku predstavlja jednu ZAJEDNICU ljudi koje povezuje nešto jednu cjelinu. Za nas je to Krist u našim župama, jednako kao i u Crkvi. Zapravo, PRIJATELJSTVO S KRISTOM trebala bi biti poveznica ljudi u župi. Isus je prijatelj svakom od župljana, pa možemo kazati kako PRIJATELJSTVO S KRISTOM POSTAJE POVEZNICOM LJUDI. To je kao da živimo u sredini u kojoj svi imaju JEDNOG TE ISTOG ZAJENDIČKOG PRIJATELJA, i premda se međusobno ne poznaju, svi su preko njega povezani, jer PRIJATELJ POZNAJE SVAKOG OD NAS.

 

 

 

Grčka riječ koja se koristi za župu, jer PAROIKOS ili PAROIKIA, što se najčešće prijevodi sa PAROKIJA ili PAROHIJA. Kada prevedemo ovu riječ na hrvatski dobivamo puno više od onoga što razumijemo za župu. Kada prijevodimo sve inačice riječi PAROKIJA (župa), dobivamo izraz koji se odnosi na SUŽIVOT; ŽIVJETI U BLIZINI ILI ŽIVJETI ZAJEDNO. No, u nastavku prijevoda dopunja se ova životna zajednica sa: ŽIVJETI ZAJEDNO, IZGRADITI ZAJEDNIČKI ŽIVOT KAO STRANAC, KAO DOŠLJAK; ŽIVJETI MEĐU NEKIM KAO STRANAC!

 

 

 

Konačno, puni smisao ove riječi otkriva nam i njezin korijen: PAROITHE(N). Riječ je to koja se odnosi na DOLAZAK PRIJE NEKOGA, ali istovremeno se koristi za označiti ŽIVOT U NEČIJOJ PRISUTNOSTI!

 

 

 

Sada možemo dati puni smisao prijevodu riječi PAROKIJA ili ŽUPA: to je ZAJEDNIČKI ŽIVOT LJUDI KOJI ŽIVE U PRISUTNOSTI KRISTA U SVOJOJ ZAJEDNICI, a žive U OVOM SVIJETU KAO STRANCI, DOŠLJACI, KAO ONI ČIJA JE DOMOVINA U NEBU! “Župa označava: ŽIVU PRISUTNOST ISUSA KRISTA MEĐU LJUDIMA! To je zajedništvo ljudi u kojoj i po kojoj Isus Krist potvrđuje BOŽJU PRISUTNOST MEĐU LJUDIMA!” (Sveti Ivan pavao II, Homilija, 18-02-1979). Župa je dakle zajednica okupljena oko Isusa Krista; okupljena upravo onako kako su se ljudi okupljali oko Njega u Kafarnaumu.

 

 

 

Župa mora biti ZAJEDNICA PRIJATELJA, zajednica u kojoj će PRIJATELJSTVO BITI OKOSNICA OSLANJANJA NA BOGA. Svima nam je često potreban BLIŽNJI I NJEGOVA VJERA. Potreban nam je netko tko će nas ohrabriti u našim posrtanjima, potrebna nam je netko optimističan, entizijasta,... potrebna nam je PRIJATELJ KOJI JE ISTOVREMENO PRIJATELJ S ISUSOM KRISTOM, i takav je upravo zbog Krista.

 

 

 

I kako je god nama potreban prijatelj, nekada je i naše prijateljstvo potrebno drugim ljudima. Naše ISKRENO PRIJATELJSTVO drugima može PRONAĆI PUT DO KRISTA, koji se rado služi nama i našim sposobnostima da svakome pomogne. Župa je tako ZAJEDNICA LJUBAVI U KOJOJ JEDNI DRUGE POTIČEMO NA HOD PREMA BOGU, i te prijateljske poticaje Bog uzima i oplemenjuje ih DIJELEĆI SVOJE MILOSTI PO ZASLUGAMA PRIJATELJA. “Kako je velik Gospodin, koji po zaslugama jednih, oprašta drugima” (Sveti Ambrozije, Izlaganje o Lukinu evanđelju).

 

 

 

Svjesni smo situacije kako mnogi ljudi oko nas, zbog neznanja ili počinjenih grijeha bilo naših bilo njihovih, NISU U STANJU SAMI PROBITI SVOJ PUT DO KRISTA. Nalaze na stalne prepreke tom susretu s Bogom, baš kao i ovaj UZETI ČOVJEK iz današnjeg evanđelja. Na nama je da SVOJIM POSTUPANJEM, svojim čestitim ponašanjem DRUGIMA PROBIJAMO PUT DO KRISTA. Utvrđeni u vjeri, živeći sukladno poticajima Riječi Božje, valja nam ČESTITOŠĆU I PRIJATELJSTVOM druge DOVESTI DO KRISTA, baš poput ove četvorice prijetelja iz evanđelja.