Mt 13, 36-43

 

U ono vrijeme: Isus otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti i na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

 

 

 

Njiva je SVIJET u kojem je POSIJANO I DOBRO I ZLO. Ne samo da je posijano dobor I zlo, već je kao I na njivi na kojoj se miješaju pšenica I kukolj, teško uopće razlučiti KOLIKO IMA PŠENICE, A KOLIKO KUKOLJA. Ući stoga na njivu pa čupati kukolj s nje, značilo bi pogaziti I pšenicu. Ovo ne bi bilo u redu, jer bi se izgubio sav urod.

 

 

 

U ovom svijetu u kojem živimo posijano je dobro I zlo među ljude. Bog je svakog čovjeka stvorio kao dobra, ali po prvom grijehu, zlo je ušlo u čovjeka po onom blesavom napasniku, Sotoni koji na grijeh čovjeka navodi. I ne samo što je njegovo zlo ušlo u svijet, već se MASKIRA “MEĐU PŠENICOM”, tako da ga I nije lako primjetiti. Tako smo svjedoci tog maskiranog zla u današnje doba. Svjedoci smo kako je lako ZLO NAZVATI DOBRIM, I kako je lako DOBRO NAZVATI ZLIM. U današnje doba to nije rijetkost, a nije ni slučajnost. Utjecaj ZLOGA na ljude je takav da želi UNIJETI ZABUNU MEĐU LJUDE KAKO SE NE BI VIŠE RASPOZNAVALO DOBRO OD ZLA.

 

 

 

Sjetite se ADAMA I EVE. Njih je Sotona najprije prevario lažući im kako im se ništa ne može dogoditi ako “stvari preuzmu u svoje ruke”; ako sami započnu odlučivati što je dobro, a što je zlo. Prvi korak je velika prijevara koja je navela čovjeka da sebe drži gospodarem dobra I zla.

 

 

 

Drugi je korak bio ZAMAGLITI POGLED EVI I ADAMU kako NE BI VIDJELI ŠTO JE PRAVA ISTINA O DOBRU I O ZLU. Dakle, JABUKA JE BILA ZAMAMNA ZA OČI, ali ISTINA JE KAKO NIJE BILA DOBRA ZA DUŠU. Ona je dakako samo slika svega što nam se čini dobrim, a zapravo je loše u sebi. No, žena je odlučila, Adam ju je slijedio I zajedno su počinili grijeh: POČINILI SU NEŠTO NAOKO BEZAZLENO, ALI NEŠTO ŠTO JE U SEBI LOŠE. To su počinili jer NISU ZNALI ŠTO JE DOBRO, A ŠTO JE LOŠE U TOM TRENUTKU ZA NJIH. Izgubili su pravu istinu o stvarima iz svog vidokruga.

 

 

 

Gospodin, unatoč neposlušnosti nije htio uništiti posrnulog čovjeka. Dao mu je drugu priliku. Premda se izgon iz raja čini kaznom, I to jest svojevrsna kazna, ipak je to ostala I DRUGA PRILIKA ČOVJEKU DA PRONAĐE BOGA U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Pokušajmo ovo primjeniti na svoj život. Živimo u SVIJETU ZAMAGLJENA POGLEDA: svijetu koji miješa dobro I zlo, istinu I laž. Ovo je znak da je posijano dosta kukolja u ovoj njivi. No kukolj se SIJE U DUŠE LJUDI. Prema tome, I ti I ja, poštovani čitaoče, mogući smo nositelji kukolja. Problem tvoj I moj je isti: NE GLEDAMO U SVOJ KUKOLJ, ALI VIDIMO DOSTA PŠENICE U SEBI. Ne vidimo svoje loše strane, ali vidimo one super stvari u nama. Zaboravljamo kako I nama može biti “zamagljen pogled” kada je ISTINA O NAMA SAMIMA U PITANJU. Dostatno stvari otežava činjenica da U DRUGIMA BOLJE VIDIMO KUKOLJ NEGO NJIHOVU PŠENICU- svima za čas vidimo mane, ali do tuđih vrlina teže dopiremo. I ne samo to nego sebe stavljamo u poziciju suca želeći “ući u tuđu njivu I počupati kukolj”.

 

 

 

Koliko puta smo se samo upleli u tuđe živote stavljajući sebe iznad naših bližnjih samo zato što smo našli malo “kukolja” u njihovim životima?! I uopće nismo vidjeli da, ušavši u njihov život, ne čupamo samo ono loše, već “gazimo I po pšenici”! Koliko smo puta samo povrijedili nekoga zbog neke sitnice, koliko smo nanijeli boli nečijoj dobroti zbog nevažne gluposti? To “čupanje kukolja” više štete nanese životima ljudi, negoli dobra.

 

 

 

NE PRIGOVARAJTE drugima zbog njihova kukolja! Kažite što spada jednom, ali nemojte beskonačno ljude umarati prigovorima. Ili još gore, NE POKUŠAVAJTE DRUGE ISPRAVLJATI NAMETAJUĆI IM SVOJ VOLJU. Svoj kukolj najčešće zaboravljamo! Preko svoga ZLA PRELAZIMO OLAKO. Za svoj kukolj se ne brinemo, ali tuđi nam bode oči!

 

 

 

Ne ulazite na tuđu njivu- MOŽETE ŠTETU UČINITI- NE GAZITE TUĐU PŠENICU! Nemojte pogaziti SVO DOBRO NEČIJEG ŽIVOTA SAMO ZBOG JEDNE GREŠKE- OPROSTITE MU! Oprostite mu I NASTAVITE ŽIVJETI DALJE! POKUŠAJTE U NJEMU UMNOŽITI ONO DOBRO koje je Bog dao svakoj duši- POKUŠAJTE MU POMOĆI DA U TOJ DUŠI UZRATE I PROKLIJA DOBAR PLOD koji će množinom dobrote ugušiti ZLO SJEME I NEĆE MU DOPUSTITI DA NIKNE.

 

 

 

Pravednost pak traži od nas da UKAŽEMO NA ZLO, DA KAŽEMO ISTINU O ZLO. Biti PRAVEDAN NE ZNAČI KAZATI SVI SU DOBRI, SVE JE OK. Upravo suprotno, PRAVEDNOST IZ KRŠĆANSKE PRESPEKTIVE pretpostavlja da ćemo ZLO NAZVATI SVOJIM IMENOM, ali DA NIKOGA NEĆEMO OSUDITI. Nikome se NEĆEMO ISPRIJEČITI NA ŽIVOTNOME PUTU.

 

 

 

Za biti PRAVEDAN, potrebno je najprije biti ČOVJEČAN, silno čovječan. Ako je naš život NEČOVJEČAN, kakvi će PLODOVI NICATI U NAMA? Nećemo li biti puni kukolja? S druge strane, NISMO POZVANI BITI SUCI, već živjeti s drugima, biti PUNI RAZUMIJEVANJA, SPREMNI NA OPRAŠTANJE. Nećemo NEPRAVDU NAZVATI PRAVDOM, NEĆEMO ZLO NAZVATI DOBRIM, ali NEĆEMO NA ZLO UZVRATITI DRUGIM ZLOM, već ćemo uvijek biti spremni UČINITI DOBRO.

 

 

 

Shvatimo, kada bismo htjeli ISTRIJEBITI DO KRAJA GRIJEH U ČOVJEKU, TREBALI BISMO, baš kao I kod operacije OTKINUTI PUNO DOBROGA TKIVA. A takvo što se NE RADI SA DUŠAMA. NE BUDIMO SITNIČAVE DUŠE KOJE SVIMA PRIGOVARAJU ZA GLUPOSTI, NEGO SE RADIJE BORIMO ZA DOBRO U SVOJOJ DUŠI, ALI I U DUŠAMA DRUGIH.

 

 

 

Bog je Adami I Evi dao drugu priliku. Nije ih uništio. Kako se onda mi usuđujemo druge osuđivati I kažnjavati ih, čupati njihov kukolj? Zbog pravednosti TREBA POŠTIVATI ISTINU O TOME ŠTO JE DOBRO, A ŠTO JE ZLO- TREBA STVARI NAZVATI SVOJIM IMENOM, ali zbog milosrđa, ljudima treba otvarati drugu prigodu za novi život. Biti milosrdan, ne znači okrenuti glavu zbog nečijeg zla I kazati sve je OK. To ne bi bilo pravedno. Biti milosrdan znači pronaći načina da se netko suoči sa svojim greškama- sa ISTINOM O SVOJEM KUKOLJU, shvaćajući da ga se ne osuđuje, već da mu se oprašta I pruža nova prilika da stvari dovede u red. OPROSTITI ne znači zanemariti štetu počinjenu nekim grijehom- VEĆ UPRAVO SUPROTNO- OPRAŠTANJE ZAHTIJEVA SUOČENJE SA ISTINOM O GRIJEHU.

 

 

 

1Iv 4, 7-16

 

Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

 

Centralna tema ovog poglavlja jest: BOG JE LJUBAV. I to ne bilo kakva ljubav, već Ljubav koja je OSOBNA ZA SVAKOG ČOVJEKA: ljubav koju Bog iskazuje svakom ponaosob. Bog ne ljubi skupno- već svakoga pojedinog čovjeka ljubi takvog kakav jest. “(…) Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najnutarnjiju tajnu: On je sam vječna razmjena ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti, i nas je odredio da imamo udijela u toj ljubavi” (KKC 221).

 

 

 

U razmišljanjima o ljubavi, o Božjoj ljubavi, možemo sebi postaviti pitanje: KAKO MOGU VOLJETI NEKOGA KOGA NE VIDIM? Veli Ivan u Poslanici: “Boga nitko nikada ne vidje”. Kako onome koga ne vidim mogu izražavati ljubav? Zar to ne bi bila platonska ljubav bez odredišta u čovjeku? Tek fantazija?

 

 

 

Ivan daje i odgovor na ovo pitanje: “20Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. 21I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1Iv 4,20). Ljubav prema Bogu kojeg ne vidimo, POSTAJE VIDLJIVA U LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU kojeg vidimo. Ovaj stih Ivanove Poslanice jasno povezuje BOGA I ČOVJEKA LJUBAVLJU. I to ne bilo kakvom, već LJUBAVLJU KOJOM JE BOG UTISNUO U NAS! Drugim riječima, BLIŽNJE NE BISMO TREBALI LJUBITI SAMO IZ FILANTRPOSKIH RAZLOGA, VEĆ ZBOG BOGA: onaj koji ljubi Boga, trebao bi ljubiti bližnje!

 

 

 

Pogledamo li malo bolje ovu Poslanicu, uočit ćemo kako Ivan govori o BOŽJOJ LJUBAVI KOJA SE UTABORILA U ČOVJEKU: “Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.” Može se zaključiti kako U SVAKOM ČOVJEKU POSTOJI MOGUĆNOST PRONALASKA BOŽJE LJUBAVI, PREKO KOJE BOG POSTAJE PRISUTAN U NAŠIM ODNOSIMA, JER LJUBAV UVIJEK UPRISUTNJUJE ZALJUBLJENE U NJIHOVIM DUŠAMA! Stoga, tko ostaje u ljubavi- U BOGU OSTAJE I BOG U NJEMU! Ljubiti bližnjega svoga, treba činiti tako da smo UVIJEK OTVORENI LJUBAVI- DA NIKAD NIKOME NE ZATVARAMO VRATA SVOGA SRCA, JER NIKADA NE ZNAMO KADA ĆE NETKO UPRISUTNITI BOGA U NAŠEM ODNOSU PREKO ISKRENE LJUBAVI.

 

 

 

Za ovakvu ljubav prema Bogu koja se uprisutnjuje i postaje vidljiva u čovjeku, sam Bog daje razloge: “U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu”. Bog je UTJELOVLJENJEM UPRISUTNIO- UČINIO VIDLJIVOM SVOJU LJUBAV U ČOVJŠTVU ISUSA KRISTA. Dao nam je do znanja kako naše čovještvo ima kapacitet nošenja u sebi jedne takve Božanske ljubavi.

 

 

 

Sada možemo postaviti jedno drugačije pitanje: MOŽE LI SE NEKOGA NATJERATI DA LJUBI BLIŽNJEGA? Znamo kako je Isus sve zapovijedi Staroga Zavjeta kondenzirao u ZAPOVIJEDI LJUBAVI, ali može li se ljubav zapovjediti?

 

 

 

Nitko nikome ne može narediti da voli ovu ili onu osobu, naravno! Ipak, ljubav, kao što se ne ispunja u zapovijedima, već u slobodnom pristanku; ne ispunja se ni u potpunoj slobodi (kako je već danas shvaćaju) u kojoj je dozvoljeno sve. Sloboda o kojoj pričamo jest jedna sloboda u KOJOJ SE ČOVJEK PONAŠA PROMIŠLJENO: uključuje sve svoje mogućnosti duha kako bi zaključio pred kakvom osobom stoji. I lako je onda ljubiti nekoga tko nam je po volji, ali kada se sretnemo s nekim TKO NAM NIJE PO VOLJI: KAKO LJUBITI TAKVU OSOBU? Ta i takva osoba biva obuhvaćena ljubavlju Božjom- zar se ona MOGUĆNOST BOŽJE ISKRE NE BI MOGLA SKRIVATI I U OSOBI KOJA NAM NIJE NEŠTO OSOBITO DRAGA?!

 

 

 

Mi danas najčešće ljubav poistovjećujemo sa emocijama, pa mi se netko sviđa i volim ga, a drugi mi se ne sviđa i odbijam ga. Ipak, ljubav se ne ispunja u emocijama, ili u onome što mi se sviđa ili ne sviđa, već u NAŠOJ VOLJI DA NEKOGA PRIHVATIMO SA VRLINAMA I MANAMA. To VOLJNO PRIHVAĆANJE nekoga sa plusevima i minusima, uvijek MORA BITI SVJESNO- SLOBODNO, a ne prisilno. Čovjek dakle, mora promišljati i odlučiti se o tome KAKO SE POSTAVITI PREMA NEKOME. I odluka ne bi trebala biti vođena emocijama, već SVIJESTI O TOME KAKO SAM KRŠĆANIN I KAKO U DRUGOME, bila ta osoba meni draga ili ne, MOGU SRESTI BOGA I NJEGOVU LJUBAV. Ovo je početak jednog puta na kojem Božja i moja volja koračaju jedna uz drugu, jer “svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.

 

 

 

Na ovaj način vidljivo je kako se može ljubiti bližnjega na način koji to donosi Biblija po Isusu. Sastoji se upravo u tome da, u Bogu i s Bogom, ljubim također osobe koje mi se ne sviđaju ili ih čak ni ne poznajem. To je moguće samo ako smo sposobni za jedan intiman susret s Bogom; jedan susret koji se pretvara u jedninstvo volje, koje u sebi nosi također poruku i od emocija. Tako se učimo gledati na drugu osobu, ali ne preko mojih očiju i mojih osjećaja, već iz perspektive Isusa Krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj” (Papa Benedikt XVI, enciklika Bog je Ljubav).

 

 

 

Nedostaje li mi ta perspektiva Isusa Krista, a ona uvijek nedostaje nemam li iskrena odnosa s Bogom preko molitve, sakramenata, Svetoga Pisma, dogodit će mi se da U DRUGOME VIDIM SAMO GREŠKE KOJE PRIMJEĆUJEM SVOJIM OČIMA. Izgubit ću perspektivu GLEDANJA BOŽJIM OČIMA- očima Božje ljubavi koja ima razumijevanja za svakoga. Može mi se dogoditi da postanem “pobožan”, ali bez imalo osjećaja za bližnjega, da budem “korektan”, ali bez imalo ljubavi. Na ovaj način NEĆU BITI U MOGUĆNOSTI NADIĆI SEBE I SVOJA OGRANČENJA (ljudska ograničenja prije svega).

 

 

 

Uspijemo li nadići sebe, svladati svoje emotivne reakcije koje nas često potiču na neprimjeren odnos prema nekome, nećemo postati “hladni”. Bez brige, upravo suprotno, postat ćemo osjetljiviji na tuđe probleme, bolje ćemo shvaćati druge ljude, i lakše ćemo im izlaziti u susret.

 

 

 

Važnije od toga jest kako ćemo i mi sami doživjeti PREOBRAZBU. Naime, ljubav prema bližnjemu i ljubav prema Bogu su NERAZDVOJIVE. Ipak, prije svega, moramo se u odnosu prema bližnjem voditi BOŽJOM LJUBAVLJU- GLEDATI SVE IZ BOŽJE PERSPEKTIVE. U takvom gledanju, LJUBAV KOJOM S EVODIMO U POSTUPANJU MIJENJAT ĆE NAS. Ljubav ima tu snagu, i ako djelujemo vođeni Božjom ljubavi koja nadilazi naša ograničenja, MIJENJAT ĆEMO SE NA SLIKU ONOGA KOJI NAM JE TU LJUBAV DAROVAO. Ljubav raste s ljubavlju, i mijenja onoga koji je daruje i koji je prima. Pa ako je LJUBAV BOŽJA DJELATNA U NAMA, ona će nas mijenjati tako da SLIČIMO VIŠE ONOM KOJI JE IZVOR TE LJUBAVI. Tako postajemo vjernija slika Boga, koji nas je ionako stvorio na svoju “sliku i priliku”.

 

 

 

Vidi svoga bližnjega i vidjet ćeš Boga” (Sveti Klement Aleksandrijski, Stromata, 1,19; 2,15). “Ne može se razumjeti ljubav prema Bogu, ako u sei nemamo ljubavi prema bližnjemu. To je kao da sanjam kako hodam. Bez ljubavi prema bližnjemu, to bi sve ostao samo san- nikada ne bi prohodao. Onaj koji ne ljubi bližnjega, ne ljubi ni Boga” (Sveti Ivan Klimaks, Scala paradisim 33).

 

 

 

 

 

Ps 34, 2-11

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba.

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju! Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga. U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša. Eto, jadnik vapi i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba. Anđeo Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe! Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi: ne trpe oskudice koji ga se boje. Osiromašiše mogućnici i gladuju, a koji traže Gospodina, ne trpe oskudice.

 



 

Iv 11, 19-27 (Ili: Lk 10, 38-42 )

 

U ono vrijeme: Mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god za- išteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će tvoj brat!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

 

 

 

Marta, koju danas Crkva časti nerijetko je bila kritizirana zbog one dobro poznate scene u kojoj njezina sestra Marija sluša Isusa, dok Marta radi I kuka kako joj nitko ne pomaže. Istovreeno, lako zaboravljamo kako Crkva Svetu Martu uzima kao model predanog služenja I uči nas kako RAD PRETVORITI U MOLITVU. Marta je slika onog “radnog” dijela Crkve koji je nužan. Zamislite samo Crkvu bez vojske onih tihih “Marta” spremnih na služenje drugima. Teško bi Crkva mogla postojati bez njih.

 

 

 

Usudit ću se ovaj model prenijeti na domaćinstvo. Dok smo djeca ne brinemo se gotovo za ništa: sve nas čeka čisto I ispeglano, skuhano, spremljeno, uredno. Kasnije, kada narastemo te kućne obveze padnu na nas I mi polako postajemo “Marte.” Radimo uobičajene poslove KOJE NITKO NE PRIMJEĆUJE I TO NAS, naravno nervira. S druge strane, sami se ne sjećamo kako smo se na jednak način odnosili prema onima koji su tako brinuli o nama.

 

 

 

Meni se čini kako je Marta, gledano sa strane svakodnevnog života jedna velika svetica koja nam u svemu može biti primjerom. Ona u sebi utjelovljuje MODEL PREDANOG SLUŽENJA DRUGIMA. Stoga ne bi trebalo Martu krivo shvaćati- ona se zna ŽRTVOVATI ZA DRUGE I TO NA NEPRIMJETAN NAČIN

 

 

 

Rekao bih kako je svijet pun “Marti” koje tihim žrtvama I predanim služenjem uljepšavaju ovaj svijet I drugima omogućavaju da ostvare sebe. “Marte” žrtvuju sebe I svoje želje kako bi im sinovi I kćeri mogle završiti studij, one se bave kućanskim poslovima dok muževi grade karijere (može biti I obrnuto), one uredno “odslušaju” sve frustracije koje s posla ili studija donesu ukućani,... MARTE SU LJUDI KOJI RADE TIHI I JOŠ TIŠE PODNOSE SVAKODNEVNE TEGOBE.

 

 

 

Ne bih volio kada bi na svetu Martu gledali samo iz pozicije rada I predanog služenja. Nemojmo zaboraviti kako Marta može biti model vjere. Pročitajte još jednom Martine riječi:»Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Ona s pouzdanjem pristupa Gospodinu dajući Mu do znanja kako VJERUJE U NJEGOVO POSLANJE- KAKO VJERUJE U NJEGA. Ona to jasno izražava riječima: »Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Ove su riječi ODGOVOR VJERE na Isusov upit: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« U ovom pitanju sažeta je sva naša vjera. Vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je bio raspet, umro I uskrsnuo. Marta je to jasno kazala. Možda bi nam mogla poslužiti kao podsjetnik kako često imamo prigodu pokazati kako I koliko vjerujemo u Isusa Krista.

 

 

 

“Odnesu” nas obaveze, posao, poslovi, I zaboravimo na onaj “bolji dio”. Unatoč tome, ovo pitanje koje je Isus postavio Marti- VJERUJEŠ LI- stalno se ponavlja I na njega stalno trebamo odgovarati. Odgovor na ovo pitanje ne daje se samo riječima. Neki ljudi to I naprave riječima, a onda djelima zaborave to potvrditi. Odgovor se daje CIJELIM ŽIVOTOM: I RIJEČIMA, I RADOM, I ŽRTVOVANJEM, PREDANIM SLUŽENJEM DRUGIMA,....cijelim životom. Ne zaboravite kako svaka Vaša djelatnost može dati odgovor na pitanje Vaše vjere. Svakim svojim činom pokazujemo u koga I kako vjerujemo. Ostanu li odgovori samo na riječima, onda je to “vjera bez vjere.” Primjer svete Marte nas uči kako se vjera koja se ispovijeda riječima može po svakodnevim poslovima prenijeti u djela.

 

 

 

 

 

Post 18, 20-32

 

U one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.«

 

Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«

 

 

 

ABRAHAMOVA MOLITVA

 

 

 

U prvom čitanju ulazimo u školu molitve patrijarha Abrahama. On je jedan od onih koje je Bog odabrao za posebu ulogu: Abrahamova misija usmjerena je SPASENJU MNOGIH. I u današnjoj epizodi Abraham u svojoj molitvi upućenoj Gospodinu to samo potvrđuje.

 

 

 

Najupečatljivije u njegovoj molitvi jest stav koji iskazuje Gospodinu molitvom: on kao da se čudi kako bi to Gospodin mogao uništiti neki grad ako se u njemu nađe makar samo jedan pravednik. To govori o plemenitosti Abrahamova srca, ali i njegovoj slici o Bogu. Abraham u sebi nosi sliku MILOSRDNOG BOGA. Taj Bog ne može biti nepravedan, a uništiti grad u kojem bi mogao poginuti samo jedan pravedan čovjek- velika je nepravda: “Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?

 

 

 

Kada usporedimo Abrahama sa svećenicima i Židovima iz vremena kada su sudili Isusa, odmah na pamet pada stav Velikog svećenika Kajfe: “49A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. 50I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!« 51To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; 52ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,49-52), ili “14Kajfa pak ono svjetova Židove: »Bolje da jedan čovjek umre za narod.«” (Iv 18,14). Posve suprotno od Abrahama.

 

 

 

ABRAHAMOVO SHVAĆANJE PRAVEDNOSTI

 

 

 

Ono što je znakovito jest da Abraham ne može prihvatiti udes nijednog čovjeka. Premda bi Lotovi sumještani naudili Lotu, Abraham moli za njih i ne pravi razlike među ljudima kada je život u pitanju. Time Abraham otvara jedno novo poglavlje u razumijevanju PRAVEDNOSTI: PRAVEDNOST SE NE LIMITIRA NA IZVRŠENJE KAZNE NAD KRIVCEM, NAD ONIM KOJI SE OGRIJEŠIO O ZAKON. PRAVEDNOST JE NEŠTO ŠTO TRAŽI DOBRO SVIJU, i to tako da PREKO OPRAŠTANJA PREOBRAŽAVA GREŠNIKA, PROMIJENI NJEGOVO POSTUPANJE I U KONAČNICI GA SPASI. Razmišljamo o pravednosti iz prespektive GREŠNIKA.

 

 

 

Ali slično je primjenjivo i na pravednost u sudstvu: postoji li mogućnost PREOBRAŽAVANJA ČOVJEKA, promjene njegova ponašanja, pravednost se time više ispunja negli kaznom. Jer čovjek koji shvati koliko je griješio, lako nadoknađuje štete počinjene ljudima. U tom smislu, za ovakvu pravednost od ključne je važnosti KAJANJE: GDJE NEMA KAJANJA, NEMA PROMJENE U PONAŠANJU, A TIME NEMA NI OBRAĆENJA. Opraštanje ovakvom čovjeku je NEUČINKOVITO. Drugim riječima, OPRAŠTANJE OVAKVOM ČOVJEKU MORA BITI POPRAĆENO DOLIČNOM NADOKNADOM ZA ŠTETU, kako bi preko nadoknade štete, kad već neće preko opraštanja, shvatio kako mora promijeniti sebe.

 

 

 

Abraham shvaća kako pravednost koja se primjenjuje na ove gradove ne može biti retributivna, odnosno kako bi kažnjavanjem ovih gradova onako kako to priliči težinji njihova grijeha, zapravo napravili NEPRAVDU LJUDIMA KOJI SU U GRADU ŽIVJELI PRAVEDNO I ČESTITO. Takva je pravednost nepravedna: ne može se pravda provoditi tako da se na jednak način tretiraju pravedni i nepravedni.

 

 

 

Zapravo, Abraham zaziva jednu PRAVEDNOST VEĆU OD ONOG ŠTO LJUDI SHVAĆAJU KAO PRAVEDNOST: to je pravednost koja zapravo NEPRAVEDNE GREŠNIKA TRETIRA KAO PRAVEDNE, a ne obrnuto. Primjenom ljudske pravednosti, svi bi pravednici propali sa grešnicima. No primjenom ove “Abrahamove pravednosti” SVI GREŠNICI BI SE SPASILI SA PRAVEDNICIMA. Tako bi se osiguralo činjenje dobra, a ne zla,i otvorila mogućnost da se grešnici preobrate. U ovakvom razmišljanja KAZNA NIJE POTREBNA, VEĆ OPROŠTENJE.

 

 

 

Ovo nas podsjeća na Isusovu pouku: “20Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 5,20). Fariezji i pismoznanci se vode slovom zakona, a onaj koji Isusa slijedi mora dublje pronicati smisao tog zakona i treba se voditi milosrđem u svojim prosudbama.

 

 

 

LJUBAV I DOBRO KAO SREDSTVO PRAVEDNOSTI

 

 

 

Ovaj zahtjev za jednom novom pravednošću zapravo je nešto što Abraham traži POZNAVAJUĆI BOŽJU BIT: Abraham od njega išće MILOSRĐE. On zna kako je to Božja bit: Bog je ljubav i ovom molitvom pokušava otvoriti vrata Božjeg srca.

 

 

 

Pedeset pravednika su, za jedan veliki grad poput Sodome, beznačajan broj. Ipak, i zbog tog malenog broja pravednika Abraham moli za milosrđe, jer se U MALENOM OČITUJE SNAGA BOŽJE DOBROTE. Usporediti broj pravednika sa brojem grešnika značilo bi shvatiti brojčani nesrazmjer po kojem je grešnika nemjerljivo više. Ali njihov broj, količina njihova zla, nije dostatna za mrvicu Božjeg milosrđa. ZRNO DOBROTE MOŽE POBIJEDITI SVO ZLO OVOGA SVIJETA, jer Bog je uz takve koji dobrotom pristupaju svemu. To je znao Abraham i zato je molio ovako.

 

 

 

Uništenje Sodome trebalo je zaustaviti zlo koje su njezini građani širili svojim postupanjem. Abraham, PUN POUZDANJA U BOGA, traži MILOST ZA GREŠNIKE. Traži milost jer razumije kako Bog ima druge načine za zaustaviti širenje toga zla. Prije svega, najučinkovitije sredstvo jest OPRAŠTANJE kao izraz MILOSRĐA I NEIZMJERNE LJUBAVI BOGA. Znajući kakav je Bog, i poznavajući Sodomu i njezine stanovnike, Abraham nastavlja moliti Boga, jer zna kako je malo pravednih u gradu.

 

 

 

Abraham poznaje volju Gospodnju: Bog ne želi smrt grešnika, već da se spasi. To je jasnije izrazio Ezekijel: “23Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik« – riječ je Jahve Gospoda – »a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?” (Ez 18,23) ili “10 Sine čovječji, reci domu Izraelovu: ‘Vi govorite: ‘Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo?’ 11Odgovori im: ‘Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?’” (Ez 33,10-11). VOLJA JE GOSPODNJA UVIJEK OPROSTITI, SPASITI, DATI ŽIVOT, PREOBRAZITI ZLO U DOBRO. Abraham ovo razumije i zato moli onako kako moli: gotovo se cjenka s Gospodinom.

 

 

 

Zna kako je DOVOLJNA JEDNA MALA ČESTICA DOBRA KAKO BI POBIJEDILA SVO ZLO. Ta je čestica dobra kao kada upalite žigicu u velikom mraku u kojem se ništa ne vidi. Ma koliko god taj mrak bio velik, ma koliko god svi u njemu bili slijepi i onemogućeni u gledanju, to je ništa prema onom svjetlu koje donese jedna mala žigica. MALO JE SVJETLA DOVOLJNO ZA RAZBITI SAV MRAK SVIJETA.

 

 

 

PUT SPASENJA NIJE UVIJEK PUT KAZNI ZA GREŠKE

 

 

 

Abraham je molio ovako jer je znao kako PUT SPASENJA NIJE PUT KAŽNJAVANJA, VEĆ OPRAŠTANJA. U tom opraštanju ne nalazimo slabost onog koji oprašta, već njegovu veliku ljubav. S druge se strane postavlja pitanje NADOKNADE ŠTETE koja se počini. To je ono što mi shvaćamo KAZNOM, a zapravo je nazivamo u ispovijedi POKOROM. POKORA NIJE KAZNA, VEĆ JEDAN PODSJETNIK ČOVJEKU DA MU JE BOG OPROSTIO, DA JE BOG NADOKNADIO ŠTETU, A DA SE OD TOG JADNOG ČOVJEKA TRAŽI TEK MALI NAPOR U POPRAVLJANJU SVOGA ŽIVOTA.

 

 

 

Ima li smisla pokora ako čovjek ne promijeni svoj život? NEMA gledamo li samo pokornika. No gledamo li štetu u drugima, ta pokora onda ima smisla, jer je shvaćamo kao malu žrtvu kojom se nadoknađuje DUG U LJUBAVI koji je nastao GRIJEHOM.

 

 

 

Ima li smisla ispovijed, ako se pokornik ne kaje? Nema gledamo li samo pokornika. Ipak, gledamo li iz Božje perspektive, svhaćamo kako je ISPOVIJED ČIN BOŽJE LJUBAVI U KOJEM BOG MILOSRDNO DARUJE OPROŠTENJE ČOVJEKU, bez obzira kajao se on ili ne. Dakle, BOG JE UVIJEK SPREMAN OPROSTITI, ALI ČOVJEK BEZ KAJANJA NEMA NIKAKVE KORISTI OD TOG OPROŠTENJA, JER JE OPROST UČINKOVIT SAMO AKO U NAMA POSTOJI SPREMNOST DA OPROST OD BOGA PRIMIMO ONAKO KAKO TO BOG ŽELI.

 

 

 

Drugim riječima, bez kajanja nema povratka na put spasenja. Pa je oprost samodarivanje Boga koje će u čovjeku odjeknuti u prazno ne nađe li se trun kajanja u njemu. Naime, SVE ŠTO PRIMAMO PRIMAMO PREMA SVOJIM MOGUĆNOSTIMA PRIMANJA, PREMA SPREMNOSTI DA NEŠTO PRIMIMO. U metafizici se to veli: “quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur”, što bismo preveli kao “ono što se prima, prima se prema mogućnosti primatelja”, ili “što god se prima, prima se na način primatelja”. To bi u slučaju opraštanja značilo kako NEDOSTATAK KAJANJA PREDSTAVLJA NEMOGUĆNOST PRIMANJA OPROSTA KOJA NE OVISI O BOGU KOJI OPRAŠTA, VEĆ O POKORNIKU KOJI OPROST ZAPRAVO NE ŽELI ILI NE MARI ZA NJEGA.

 

 

 

Abraham zna da je Bog spreman oprostiti uvijek i zato ga moli za taj oprost koji uključuje u sebi grešnike Sodome i Gomore. Oni na žalost, nemaju u sebi nikakve mogućnosti da taj oprost bude učinkovit i vidljiv na njihovoj promjeni ponašanja, jer se ONI SAMI NE ŽELE OSLOBODITI SVOGA ZLA. Stoga, oni sami sebi trasiraju PUT U PROPAST, kako to opisuje Jeremija prorok: “14Je li Izrael rob il’ sluga u kući rođen? Zašto plijenom posta? (...) 17Nisi li to sam sebi učinio otpavši od Jahve, Boga svojega? (...) 19Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi« – riječ je Gospoda Jahve nad vojskama.” (Jr 2,14-19).

 

 

 

Čovjek svoje kazne pronalazi u VLASTITOM ZLU, A NE U BOGU. BOG JE TAJ KOJI OPRAŠTA, ALI KADA ČOVJEK NE ODUSTAJE OD SVOGA ZLA- BOG, KOJI JE UVIJEK SPREMAN PRIHVATITI ČOVJEKA- PUŠTA ČOVJEKU KOJEG JE STVORIO SLOBODNA, DA SAM UPRAVI SVOJIM ŽIVOTOM: pa ako je to prema zlu- Bog se ne dira u taj život.

 

 

 

Problem nastaje kada to zlo UTJEČE NA DRUGE LJUDE. Tada možemo kazati da Bog svojom providnošću PRAZI I BRINE O ONIMA KOJI SE DRŽE DOBRA I BOŽJE RIJEČI.

 

 

 

Bog želi OSLOBODITI ČOVJEKA OD VEZE SA ZLOM, OD GRIJEHA, kako bi se čovjek vratio na put dobra- na put spasenja. Abraham to zna, zato i pita Boga, moli ga do u krajnost nebili kako od Boga dobio milost za grešnike: “Da slučajno bude pet manje od pedeset? (...) »Ako ih se možda nađe četrdeset?(...) Ako ih se ondje nađe možda trideset?«(...) »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« (...)»Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?

 

 

 

Ondje u stvarnosti koja je ranjena grijehom, UVIJEK POSTOJI NEGDJE NEKAKVO ZRNO DOBRA koje može zaliječiti one RANE ZLA i vratiti sve u život. Ovo je poticaj i nama da ne klonemo pred navalama vlastitih grijeha: U NAMA SE UVIJEK MOŽE PRONAĆI ZRNO DOBRA KOJE JE JAČE OD SVEGA ZLA OVOGA SVIJETA. Po grijehu nas đavao želi oslabiti i uvjeriti kako smo pred vlastitim zlom nemoćni. Nije tako: svakoga je Bog stvorio kao DOBRA, i u svakom čovjeku ima dovoljno dobra za pobjedu. Osim toga, BOG POMAŽE MILOŠĆU ONOGA KOJI NE ODUSTAJE OD BORBE. Mi, s pomoću Božjom možemo pobijediti vlastite Sodome i Gomore.

 

 

 

SPASENJE SE PROSLAVLJA U ISUSU KRISTU

 

 

 

Gornji tekst ne govori zbog čega se Abraham zaustavio na broju od deset pravednika. Moguće je kako je to minimalni broj koji označava jednu zajednicu. Dan danas židovi za javnu molitvu zahtijevaju najmanje DESET OSOBA.

 

 

 

Božje milosrđe ide dalje od broja deset. Čitajući Jeremiju proroka shvaćamo kako Bogu ni taj broj od deset pravednika ne predstavlja problem, jer ako nađe samo JEDNOG spasit će grad: “1 Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu« – riječ je Jahvina.” (Jr 5,1). Koliko je god broj pravednika manji, toliko se više očituje Božja dobrota i ljubav prema čovjeku. Jeremija veli kako je DOVOLJAN SAMO JEDAN ČOVJEK ZA SPASENJE MNOGIH. Upravo to je očitovao Bog na sebi u otajstvu UTJELOVLJENJA: Bog se utjelovio kako bi SAM SAPASIO MNOGE! JEDAN JE ŽRTVOVAO SVOJ ŽIVOT ZA MNOGE! I taj JEDAN, bio je sam Bog!

 

 

 

U Svetom Pismu na više mjesta nalazimo izraz u kojem se narod okupljao i svi su bili kao JEDAN ČOVJEK. Taj izraz “jedan čovjek” koristi se za iskazivanje MNOŽINE LJUDI u više navrata. Tako, u Knjizi Brojeva, traži se po jedan čovjek koji će predstavljati svako pleme: “4Neka s vama bude po jedan čovjek od svakoga plemena, glavari svoga pradjedovskog doma” (Br 4,1). Kada se izražavala sloga cijeloga naroda onda se opisivala tako da je narod bio kao jedno: “8Sav narod ustade kao jedan čovjek govoreći: (...)” (Suci 20,8) ili “11I sabraše se svi Izraelci protiv onoga grada, udruženi kao jedan čovjek” (Suci 20,11), ili “15Tada se složiše svi ljudi Judina roda kao jedan čovjek i poručiše kralju: »Vrati se sa svim svojim ljudima!” (2 Sam 19,15). Jednako je sa strepnjama koje su zajednički dijelili: “I strah Božji obuze ljude te pođoše kao jedan čovjek” (1 Sam 11,7). Izražavalo se tako jedinstvo naroda na zborovima: “Kad je došao sedmi mjesec – sinovi su Izraelovi bili već u svojim gradovima – sabrao se sav narod kao jedan čovjek u Jeruzalemu” (Ezr 3,1); “Tada se skupi sav narod kao jedan čovjek na trg koji je pred Vodenim vratima” (Neh 8,1), ili jedinstvo ljudi u vjeri i obredima: “20Svi su se leviti, kao jedan čovjek, očistili: svi su bili čisti; žrtvovali su pashu za sve povratnike iz ropstva, za svoju braću svećenike i za sebe” (Ezr 6,20).

 

 

 

U mislima hebreja, ovaj JEDAN ČOVJEK uvijek je na slikovit način predstavljao NAROD, pa je utoliko vrijednost tog čovjeka bila neprocjenjiva: JEDAN JE VRIJEDIO KOLIKO SVI, I SVI SU VRIJEDILI SAMO AKO JE SVAKI POJEDINAC VRIJEDIO,

 

 

 

Ovo razmišljanje početak je razumijevanja BOŽJEG ZASTUPNIŠTVA U GRIJEHU. Tako je Bog dao sebe pogubiti umjesto nas- JEDAN ČOVJEK I BOG, UMJESTO CIJELOG NARODA- CIJELOG ČOVJEČANSTVA.

 

 

 

U tom smislu, SPASENJE NAM DOLAZI PO JEDNOM ČOVJEKU- SAVRŠENOM ČOVJEKU I PRAVOM BOGU, čija je ljudskost takva da mu zlo ne može ništa učiniti. Unatoč tome, dopustio je da ga se rani smrću kako bi UMJESTO NAS SVIJU, PLATIO CIJENU VEZANOSTI UZ GRIJEH I OTKUPIO NAS IZ TAKVA ROPSTVA.

 

 

 

 

 

Ps 138, 1-3.6-8

 

Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine.

 

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđelâ pjevam tebi, bacam se nice prema svetom hramu tvojemu. Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio. Zaista, uzvišen je Gospodin, ali gleda na ponizna, a oholicu izdaleka poznaje. Kročim li kroz nevolje, ti mi život čuvaš, pružaš ruku proti gnjevu mojih dušmana. Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

 

 

 

 

 

Kol 2, 12-14

 

Braćo: S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.

 

 

 

 

 

Lk 11, 1-13

 

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!« I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

 

 

 

NAUČITI MOLITI

 

 

 

U današenjem evanđelju učenici traže od Isusa da ih nauče moliti. Čini se kao da to prije nisu radili. Nije to tako; molili su oni poput ostalih židova, ali u Isusu vide jedan drugačiji odnos prema Bogu Ocu i žele takav odnos prenijeti na sebe.

 

 

 

Kakva je to molitva? Prije svega, to je molitva ZA DRUGE. ISUS NE MOLI ZA SEBE, čak ni u Getsemanskom vrtu kada na prvo mjesto stavlja volju Oca. Nešto slično nalazimo u molitvi Abrahama u prvom čitanju. On nije bio učen čovjek i njegove su molitve PRIRODNE, POSVE JEDNOSTAVNE, ali nikada nisu ZA NJEGA.

 

 

 

Abraham osim toga MOLI I ZA GREŠNIKE- ne moli samo za pravedne i čestite, već i za grešne ljude. Slično čini i Isus. Njegov susret s čovjekom, uvijek je susret Boga i grešnika. Stoga sva ozdravljenja bivaju popraćena OTPUŠTANJEM GRIJEHA. Čemu, kada je molitva u pitanju Isus poučava svoje učenike?

 

 

 

SINOVSKA MOLITVA

 

 

 

Prije svega, Isus poučava MOLITI KAO ŠTO SIN MOLI OCA. Njegova pouka u molitvi počinje sa OČE NAŠ! “Ako u poptunosti shvatimo smisao riječi OTAC, shvatili smo sve. (…) Naučiti tko je Otac znači zadobiti APSOLUTNU SIGURNOST da ON NE MOŽE NIŠTA ODBITI. (…) On te neće odbiti čak ni kada sve, materijalno i psihološki upućuje na odbijanje. On te NIKADA NEĆE ODBITI” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 27-07-1980). Prva je stvar SHVATITI DA SMO SINOVI OCA NEBESKOG. Najprije moramo znati kako se Otac može zvati OTAC SAMO AKO IMA SINA. Pa kada Isus moli OČE NAŠ, onda najprije želi poučiti kako smo I MI SINOVI ISTOGA- NEBESKOG OCA.

 

 

 

Na žalost, često nemamo svijest o tome, i MOLIMO KAO STRANCI, A NE KAO SINOVI. Molimo tako da tražimo sa STRAHOM, SA NESIGURNOŠĆU. Djeca to tako ne rade. DJECA IMAJU SIGURNOST KADA MOLE RODITELJE i bez straha mole za sve što im treba.

 

 

 

Abraham je molio kao da je znao da ga Bog neće odbiti. Molio ga je kao sin, kao dijete- i Bog ga nije odbio. Spasio je pravedne među stanovnicima Sodome i Gomore. Premda je Abraham molio i za grešnike i za pravednike, Bog je znao kako mu je poticaj na molitvu došao stoga jer je njegov nećak Lot u Sodomi sa svojom obitelji i pati.

 

 

 

Kada nas je Isus poučavao ovoj molitvi, prva riječ koju nas je naučio je OČE- ABBA! Ista je to riječ koju je više puta izgovorio u Getsemanskom vrtu, izgovarao ju je na Križu, i moleći ovu molitvu, na isti način se mi stavljamo u odnos prema Ocu- kao sinovi, kao djeca koja bi htjela vršiti volju njegovu.

 

 

 

MOLITVA SINA koji se oslanja na roditelja

 

 

 

Kakva bi to bila sinovska molitva? Prije svega riječ je o POUZDANJU S KOJIM ČOVJEK MOLI. Dijete kada moli svoga roditelja, čini to UPORNO I BEZOČNO, VJERUJUĆI KAKO ĆE KOD RODITELJA POSTIĆI UPRAVO ONO ZA ŠTO GA MOLI. Lako je primjetiti kako djeca NE MISLE O REZULTATIMA SVOJE MOLITVE, već kada krenu, ne kalkuliraju, nego računaju kao da im je sve već ispunjeno što traže.

 

 

 

Osim toga, DJECA RODITELJE MOLE BEZ STRAHA. Nemaju nekih posebih ograda koje bi ih spriječile da bezočno mole ZA SVE ŠTO IM TREBA. Mi nekada imamo jednu “rezrervu” u sebi i ne molimo uvijek za sve potrebno. Čini nam se kako tražimo previše. Djeca o tome ne razmišljaju. MOLE ZA SVE. Djeca imaju u sebi sigurnost kako roditelj nije tiranin, već netko u čije su srce položeni.

 

 

 

Unatoč djetinjoj jednostavnosti, ova molitva je toliko duboka jer obuhvaća sve što nam je potrebno. Ne nalaze se u njoj pojedini zahtjevi, jer to nije ni potrebno. Ovom se molitvom prije svega želi podsvijestiti kako smo DJECA BOŽJA- zato I molimo Oče naš. Zašto je to toliko važno? Pa RODITELJ ZNA POTREBE SVOJE DJECE I PRIJE NEGO MU IŠTA KAŽU. Moguće je kako možda ne zna neka sitna zadovoljstva, neke hirove, ali ono bitno za svoju djecu svakako zna. Pravi roditelj ZNA ŠTO JE DOBRO ZA NJEGOVU DJECU.

 

 

 

Uz takva roditelja DIJETE ŽIVI BEZBRIŽNO, živi neopterećeno nekim brigama koje obično muče starije. Ta lakoća življenja plod je sigurnosti koju dijete osjeća zbog spoznaje da roditelj uvijek brine o njemu.

 

 

 

Upravo to se želi postići I moljenjem Očenaša. Ovom molitvom trebala bi rasti svijest u nama KAKO SE BOG BRINE O SVEMU ŠTO NAM JE POTREBNO ZA ŽIVOT, baš kao što se otac ili majka brinu za svoje dijete. Iz te svijesti izrasta SIGURNOST DA SVE ŠTO NAS SPOPADA U ŽIVOTU IMA DUBLJI SMISAO OD ONOG ŠTO MI SAMI NEKADA SPOZNAJEMO. Baš kao što djeca ne mogu razumjeti svaki potez svojih roditelja, I baš kao što djeci nije uvijek dargo ono što roditelji čine za njega, događa se I nama u odnosu na Boga: nekada nam nije jasno do kraja što Bog želi učiniti u našem životu I ne prihvaćamo baš najbolje to. Vidljivo je to osobito kada nas spopadnu tragedije- teško je prihvatiti gubitke voljenih, teško je prihvatiti poraz u poslu, teško je prihvatiti kada te netko iznevjeri,...

 

 

 

Sve to U BOGU IMA DUBLJI SMISAO koji je nama najčešće nedohvatljiv. No kada imamo u sebi SIGURNOST VJERE U NEBESKOG RODITELJA, onda brzo minu tuge, lako ispare brige, jer po VJERI Bog pomaže da shvatimo kako IMA JEDAN DRUGAČIJI PLAN ZA NAS- ima jedna roditeljski plan za nas koji će nam se otkrivati malo po malo, ako se POUZDAMO U BOGA KAO U SVOGA OCA I AKO IMAMO STRPLJENJA SAMI SA SOBOM.

 

 

 

Kaže sveti Pavao: “Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, već DUHA POSINSTVA U kojem kličemo Abba, Oče!” Ova rečenica otkriva puno o smislu same molitve Očenaša. DUH ROBOVANJA jest duh ljudi koji strepe od života, kojima je život stalna prijetnja njihovim planovima, koji stalno nalaze nešto NEGATIVNO ŠTO PRIJEČI NJIH SAME DA SE “RAZMAŠU”, OSTVARE. Duh robovanja je duh ljudi koji strahuju poput robova što će gospodar učiniti s njihovim životom- strahuju od “zla tuđe volje” koja im može poremetiti planove, koja im može nauditi.

 

 

 

DUH SINOVSTVA je duh ljudi koji NA SVE GLEDAJU POZITIVNO, ne kao izgubljeni sanjari, već kao trezveni ljudi koji se OSLANJAJU NA BOGA KOJI SVE IZVODI NA DOBRO. To su ljudi koji IMAJU SIGURNOST da sve što ih spopadne u životu, ne može ništa lošega učiniti njima samima. TO su ljudi koji ZNAJU DA SU DJECA BOŽJA, A AKO SU DJECA, ONDA SU BAŠTINICI, AKO SU BAŠTINICI, ONDA SU U BAŠTINU DOBILI ONO ŠTO I SVAKO DIJETE BOŽJE- ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Dakle, imamo li život vječni kao baštinu, tko nam što može? Smrt ne vlada više nad nama jer što god da se dogodi u našem životu, završit ćemo kod Oca kojem se molimo kao djeca. Nije lako shvatiti da ti smrt ne može ništa kada znaš da prije ili kasnije mora doći trenutak smrti. No ono što slijedi iza smrti, za djecu Božju prostor je nade I velike radosti koja nas potiče RADOSNO GLEDATI I NA OVAJ ŽIVOT. Jer, ako baštinimo život vječni, što je ovo malo nevolja kroz koje moramo proći?

 

 

 

Pišem Vam ovo ne kako biste razmišljali o smrti, već o ŽIVOTU. Kao djeca Božja, kao baštinici Božjeg sinovstva, imamo puno razloga za RADOVATI SE ŽIVOTU. Onako jednostavno kako to već djeca čine. Ta ista DJECA žive život NE RAZMIŠLJAJUĆI o nepotrebnim brigama. Brige dolaze I odlaze, I tu su da se rješavaju. Za djecu te brige najčešće rješava roditelj. Sjetite se: KADA KAO DJECA NE MOŽETE NEŠTO RIJEŠITI- ZNATE DA ĆE VAM POMOĆI OTAC ILI MAJKA. Na ovaj ili onaj način, ali će pomoći. Zašto isto pouzdanje ne bismo imali u odnosu na Boga? Kada ostanete bez mogućnosti da sami riješite svoje probleme, sjetite se Boga. Sjetite ga se I prije toga I molite ga da uzme vaše probleme u svoje ruke, pa će Vas Bog upraviti kroz probleme malo po malo- onako kako to već čini dobri Otac. Tako ćete LAKŠE I RADOSNIJE moći živjeti, jer onaj koji se pouzda u Boga, koji Njemu prepusti dio svoje svakodnevice, može računati da će Bog ponijeti ono što čovjek ne može. Važno je shvatiti kako time zapravo pokazujete želju da BOGU PREPUSTITE SVOJ ŽIVOT, pokazujete ŽELJU DA BOG BUDE DIO VAŠEG ŽIVOTA, DA IMA VAŽNO, NAJVAŽNIJE MJESTO U NJEMU, a onda možete očekivati da ćete I Vi živjeti u Bogu.

 

 

 

Ljudi koji SVE ŽELE SAMI NAPRAVITI u životu, prije ili kasnije dođu do takve prepreke koju ne mogu savladati. Te prepreke postanu izvor nerješivim problema za njih, te se nerijetko pretvore u žarište ljudskih frustracija. Kako su naučili raditi sve sami, ne umiju Bogu prepustiti da “odradi” za njih, I najčešće na shvaćaju da ih Bog polako, preko tih životnih prepreka UČI KAKO RAČUNATI S NJIM U ŽIVOTU. Često se preko tih “nevolja” Bog želi vratiti u nečiji život.

 

 

 

SIN JE SIN SAMO AKO OSTANE BEZ TLA POD NOGAMA- SIN JE NA KRIŽU

 

 

 

Molitva Očenaša ide za tim da “ne brbljamo kao pogani,” već da se učimo U SVEMU OSLANJATI NA BOGA kao djeca na roditelje.

 

 

 

Križ donosi novost: KRALJ BIVA RAZAPET- SIN SE NIJE DRŽAO SVOGA BOŽANSTVA: UČINIO JE SEBE SLUGOM, RAZVLASTIO JE SEBE- SVOJ ŽIVOT JE PONIŠTIO RADI OCA. SIN se nije držao svojih privilegija, već je sebe ISPRAZNIO lipavajući se svega što mu je sinovstvo nosilo sa sobom i što ga pripada po sinovstvu je ostavio NAMA: njegova baština se sada prenosila na SVE KOJI SU HTJELI ŽIVJETI POPUT SINA.

 

 

 

BAŠTINA KOJA SE ČUVALA ZA DRUGE PRENIJELA SE NA ČOVJEKA. Stoga ne čudi što “ni jedan drugi naslov da bi opisao sebe naš Gospodin nije tako često upotrebljavao kao „Sin Čovječji”. Nikada ga nitko nije nazvao tom titulom, osim njega samoga, koju je upotrijebio bar osamdeset puta. Nije se zvao neki „Sin čovječji”, nego posve određeni „Sin Čovječji”. U tom se nazivu nalaza oba njegova postojanja, i vječno i vremenito. Naznačio je daje Bog u ljudskom liku.” (Fulton Sheen, Život Kristov). Time je dao do znanja kako Bog i za ljude sprema jednu novu teologiju: TEOLOGIJU SINOVSTVA, po kojoj je SIN BOŽJI ISTO ŠTO I SIN ČOVJEČJI. Tako nam se otvara put u baštinu Sina, put posinjenja postaje put pobožantvenjenja, a nama daje pravo da Boga zovemo Ocem i uđemo u odnos s njim kao s nekim s kim smo intimni govoreći mu TATA, ABBA!

 

 

 

Titula „Sin Čovječji” objavila je njegovo bratstvo s ljudima. (…) No samo simpatija nije puno objašnjenje naziva „Sin Čovječji”. On nije samo dragovoljno nego i čeznutljivo - čak nužno - došao u njihovu sudbinu. Suosjećajna Ijubav dovela gaje s neba na zemlju, a sudjelovanje u patnji bila je posljedica toga. Ljubav je posredničko načelo. Majka trpi za svoje bolesno dijete i s njim, kao što i rodoljub trpi za svoju domovinu. Nikakvo čudo što je Sin Čovječji posjetio ovu tamnu, giješnu i jadnu zemlju postavši čovjekom - Kristovo zajedništvo s giješnikom izvire iz njegove Ijubavi. Ljubav se opterećuje nedostatcima, nevoljom i gubitcima, čak i prijestupima drugih” (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

Isus nas je počastio svrtavši se među nas. Pored toga nam je otvorio put prema nebu preko SINOVSTVA. To sinovstvo, koje svakodenvice želimo utvrditi kada izogvaramo Očenaš, najbolje se vidi po životu koji u svojim temeljima ima SVEĆENIŠTVO I ŽRTVU. Svaki od nas krštenjem prima opće ili kraljevstvo svećeništvo. Nijedno svećeništvo NE POSTOJI BEZ ŽRTVE.

 

 

 

Svećenici Staroga Zavjeta ŽRVOVALI SU VOLOVE, a od nas se traži da po primjeru Isusa Krista ŽRTVUJEMO SEBE U SVAKODNEVICI: “Trpio je jer je ljubio. No moramo dodati još nešto. Za čovjeka nije bilo dovoljno ljubiti drugog čovjeka; ima li to trpljenje bilo kakvu vrijednost, mora imati nešto što za nas može prikazati Bogu, a njegovo žrtvovanje mora imati tu potrebnu djelotvornost. To mora biti savršeno i za svu vječnost valjano; On, stoga, mora biti i Bog i čovjek, inače reparacija i otkupljenje giješnog čovjeka nema nikakve vrijednosti pred Božjim pogledom. Samo simpatija nije dovoljna da tvori zajedništvo s Bogom i onih koji nisu sveti. Mora postojati božansko imenovanje za službu. Snagom toga božanskog „mora” On nije samo Svećenik, nego i Žrtva. On je ubio grijeh žrtvujući samoga sebe. Kao Svećenik bio je predstavnik čovječanstva; kao Žrtva bio je zamjenik čovječanstva. Prinio je samoga sebe kao žrtvu dragu Bogu. To je savršeni primjer podlaganja samoga sebe i odanosti volji Božjoj, a Bog je primio žrtvu, ne čovjekovu, nego „Sina Čovječjega” ili Prototipa ili Uzora Čovjeka koji zastupa ljudski rod.” (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

Po Isusovu primjeru mi preko SVOJIH ŽRTAVA polako iskazujemo ŽELJU DA BUDEMO SINOVI POPUT ISUSA. Djeca Božja primaju od svog Roditelja pomoć koja ih MIJENJA IZNUTRA preko tih žrtava- MIJENJA NJIHOVE SKLONOSTI, NJIHOVU LJUBAV, NJIHOVE ŽELJE, kako bi im samo jedno bilo važno: doći k Ocu! Sve druge stvari, djetetu Božjem su nešto što nam je Bog stavio na životni put i što nam samo treba pomoći doći k Njemu. Stoga onaj, koji ovako gleda na život, kojem je BOG NA PRVOM MJESTU, CIJENI ISPRAVNO SVE LJUDE I SVE STVARI KOJI MU ISPUNJAVAJU ŽIVOT, JER SHVAĆA DA SU MU ONI DAR OD BOGA.

 

 

 

Tako, ljubeći Boga, više ljubimo i bližnje, a naš se život pretvara u ŽIVOT ZA DRUGOGA, jer hoteći Bogu ugoditi nemamo drugoga puta nego UGAĐATI BLIŽNJIMA KAKO BISMO UGODILI SVEVIŠNJEMU. Pri doživljavamo štošta. Ni poniženja nisu izuzeta. Ali ništa neugodna nas ne treba odmaknuti s toga puta ŽIVLJENJA ZA DRUGOGA, jer je to put žrtve u kojem ćemo s puno ljubavi pristupati svim ljudima.

 

 

 

Teologija sinovstva utemeljena je na žrtvi Sina Božjeg i žrtva koju mi činimo za druge iz ljubavi, stavlja nas u odnos spram Boga kao sinove koje prepoznaje po tim žrtvama. Kao i u svakom ratu, heroji se proslavljaju samo vlastitim žrtvama- oni koji žrtvuju druge obično se vide kao zločinci, opaki. Takoje i sa našim životima. Žrtva je ono što nas proslavlja u očima Boga, jer samo to je bitno, a za žrtvu treba umirati u sebi, u svojim željama svakodnevno.

 

 

 

To što je ime “Sin Čovječji” Isus primijenio na sebe imalo je “jedinstveno značenje, naime, jedinorođeni Sin vječnoga Oca, isto je tako i taj naziv skovao za sebe i primijenio ga samo na sebe. (...)„Sin Čovječji” je stranac u ljudskoj rasi, jer je njezin Stvoritelj; no „Sin Čovječji” je jedno s ljudskom rasom, osim u grijehu. Kao čovjek može umrijeti. Umrijeti je poniženje; ali umrijeti za druge je slava. Stoga je njegov Otac iskazao posebnu Ijubav svomu Sinu kad je dopustio da kao Sin Čovječji okusi smrt za druge. Obiteljsko stablo zemaljskih predaka nije u biti bilo važno; važno je bilo obiteljsko stablo djece Božje koje je On zasadio na Kalvariji. (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

 

 

 

 

Iv 20, 11-18

 

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

 

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

 

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

 

 

 

Ovu scenu u kojoj se Isus ukazao Mariji Magdaleni koja ga nije odmah prepoznala, najbolje opisuje sveti Grgur Veliki: “Ono na što bi trebali svnuti pozornost jest snaga ljubavi koja je izbijala iz srce one žene koja se nije odvajala od groba premda su se već I apostoli udaljili od njega. Tražila je ono što nije mogla naći, i zapaljena žarom vlastita srca, izgarala je od želje za onim za kojeg je mislila kako su joj ga odnijeli. Bila je ona jedina koja Ga je vidjela I to stoga jer je ostala tamo tražeći Ga, a vidjela Ga je jer se snaga dobrih djela očituje u postojanosti u činjenju dobra” (Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Zbog svog stava “traženja Gospodina izvan svake nade”, zbog svoje velike ljubavi spram Isusa, koja ju je na to gonila, Mariju tradicija istočnih Crkava naziva ISOAPOSTOLOS, ili JEDNAKA APOSTOLIMA, dok je latinska naziva APOSTOLA APOSTOLORUM ili APOSTOL APOSTOLA.

 

 

 

Ukazujući se Mariji Magdaleni, Isus nam pokazuje kako nas nikada ne napušta. Obećao je ostati sa svojima do kraja, zauvijek I na tom se odnosu Isusa sa onima koji u Njega vjeruju ispunjaju riječi proroka Izaije: “Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ostavit čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja I zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15). Isus je Bog koji svoje obećanje ispunja uvijek. Dakle, s nama je, blizu nam je. Problem je što Ga mi često ne vidimo ili ne znamo kako ga prepoznati.

 

 

 

Pogledajmo malo današnje evanđelje. Marija Magdalena nije odmah prepoznala Gospodina. Najprije je mislila kako je riječ o vrtlaru: “Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.” I nama se događa često da Isusa ne prepoznajemo. Pristupamo sakramentima potpuno indiferentni na ono što primamo. U svakom sakramentu primamo živoga Boga, a posebice u sakramentu svete pričesti primamo samoga Isusa. Koliko puta smo “uzeli” taj komadić kruha koji je za nas ostao komadićem kruha? Koliko puta smo pošli na pričest razmišljajući o svemu samo ne o Isusu kojeg ćemo primiti u sebe?

 

 

 

Uistinu, često ne preoznajemo Boga pod sakramentalnim prilikama, ali Ga prije toga ne prepoznajemo U SEBI. Svaki život u vjeri uvijek je obilježen MOLITVOM. Ta znate kako postoje ljudi koji iz objektivnih razloga ne mogu primiti Gospodina u pričesti, ali njihov odnos s Bogom može biti odnos intezivne ljubavi, baš onakav kakav je bio s Marijom Magdalenom. Takav se odnos ne gradi između neznanaca, već između osoba koje se dobro poznaju. Možda upravo neki od tih ljudi, koji se ne mogu pričestiti, Isusa poznaju I vole više nego mi koji Gospodinu pristupamo svakodnevno u pričesti?

 

 

 

Najprije nam valja u MOLITVI TRAŽITI GOSPODINA. U psalmu 27 pjesnik pkazuje kako ovu potrebu stalnog traženja Boga u molitvi, poznaje jako dobro: “Moje mi srce govori: Tražite lice njegovo! Da, lice tvoje, o Gospodine ja tražim” (Ps 27,8). Moleći se I razmišljajući o Isusu I o scenama iz Njegova života, polako će se u nama stvarti predodžba o tome tko je On bio, kakav je bio, na koji je način postupao. Tako ćemo njegove geste, njegove riječi polako početi prepoznavati u sviejtu oko sebe. Prepoznavat ćemo ih, NE KAO CITATE, VEĆ KAO ŽIVU RIJEČ. Naime, netko može naučiti cijelo evanđelje I ponoviti svaku Isusovu riječ, ali to neće biti prepozanto kao Isusovo. Te će riječi ostati prazne jer ih život govornika ne prati. Naprotiv, netko će svojim postupcima jako podsjećati na principe kršćanskog ponašanja I u tome ćete preopznavati djelo Božje, to će Vas podsjećati na Isusa I njegove riječi. Pa kada Vaši postupci budu vođeni jednom ISKRENOM ŽELJOM DA SE ŽIVI SVE ONO ŠTO ISUS GOVORI, prepozant će I drugi u Vama isto. A Vi nećete moći živjeti tako, ako ISUSOVE RIJEČI NE BUDU U VAMA- ako Isusa ne poznajete!

 

 

 

Često puta nekoga ne upoznamo dobro jer se nismo dugo zadržali s tom osobom. Spriječavaju nas u tome obaveze I problemi kojima nas život odvlači od te osobe. Ipak, s vremenom tu osobu upoznamo, jer smo se ČESTO DRUŽILI S NJOM. Ovo se može primjeniti na naš odnos s Bogom. Nije rijetkost da nam život nametne takav “ritam” da nemamo previše vremena za sebe ni za druge. Ipak, postoje privilegirani trenuci koji nam otvaraju mogućnost susreta sa dragim ljudima. Te trenutke SAMI STVARMO, AKO TO ŽELIMO. Tako zna biti I sa molitvom. Moguće je da zbog obaveza nismo u mogućnosti moliti kako bismo htjeli. Stoga nam valja ČESTO SE SJETITI BOGA. Nakratko, ili onoliko koliko nam to mogućnosti dopuštaju, ali ČESTO. Ponekad treba nakratko prekinuti neki posao da bi se pomolili tako da to nitko ne vidi. Uvijek postoji način da bi se molilo. Iz tih čestih susreta izrast će jedno poznanstvo koje će se oploditi prijateljskom ljubavlju sa Bogom.

 

 

 

Više od toga, upoznavajući Boga, polako ćete Ga počet prepoznavati u sebi I u sakramentima. Ne klonite u molitvi ako Gospodina ne prepoznate, ako Vam se čini da se molite “nepoznatom” Bogu. Samo budite ustrajni u molitvi I Bog će svojom Milošću napraviti ono što sami nismo u stanju molitvom I počet ćemo Ga polako prepoznavati.

 

 

 

Pogledajte Mariju Magdalenu: nije Ga prepoznala. Mislila je da je vrtlar. Očito je Njegov lik bio takav da se nije moglo prepoznati Ga odmah. No Marija je zasigurno ugledala RANE, PROBODENE RUKE, NOGE, BOK, prepoznala je Njegov GLAS, možda je prepoznala neku Njegovu GESTU, pa premda njie mogla po obličju shvatiti kako je riječ o Isusu, bila je sigurna da ispred nje stoji ISUS KRIST. Ona zapravo NIJE ODUSTAJALA OD TRAŽENJA. Njezina USTRAJNOST dovela ju je da VIDI GODPOSINA: “Najprije je dakle tražila, ali nikako nije nalazila. Ustrajala je tražeći i zbog toga je našla. Dogodilo se da su ODGOĐENE ŽELJE NARASLE, A POSTAVŠI VEĆE, DOHVATIŠE ŠTO NAĐOŠE. SVETE ŽELJE NAIME ODGAĐANJEM RASTU. Kad bi odgađanjem iščezle, ne bi bile želje” (Sveti Grgur Veliki, Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Nama se može dogoditi isto. Moguće je da u svetoj misi, u euharistiji, nismo u stanju prepoznati Isusa u njegovim RIJEČIMA, U GESTAMA LOMLJENJA KRUHA, u svemu onom što se događa na oltaru. Ipak, čvrsta VJERA počiva na LJUBAVI PREMA BOGU, a ljubav čini da čovjek ne mari uvijek za izgled one osobe koju voli, već kada je prepozna- hrli k njoj u susret.

 

 

 

Stoga, pokušajte se ČESTO SUSRETATI S GOSPODINOM, najprije u molitvi, a potom I u sakramentima svete ispovijedi I pričesti, kako bi ste Ga upoznali bolje I kako biste Ga ljubili više. Iz takvog odnosa, prestat će Vaše dvojbe o onome što se nalazi “u kruhu I vinu” I postat ćete sigurni da je to TIJELO KRISTOVO I KRV KRISTOVA. Vaša će sigurnost rasti iz ljubavi prema Onome čije lice tražite često I kojega želite, poput Marije Magdalene imati stalno uz sebe.

 

 

 

Postoje ljudi koji imaju objektivnu (zajkonsku) zapreku za primanjem pričesti i ispovijedanjem. Unatoč tome, vidimo kako upravo ti ljudi često žive čestitije i vjeri privrženije nego neki koji se “redovito” pričešćuju. Čini se kao nepravda zar ne? Ipak nije. Shvatite li riječi Grgura Velikog ispravno razumejt ćete kako nije riječ o nepravdi. Većini tih ljudi ostavljen je prostor između sakramenata i njih, kako bi NE PRIMANJEM SAKRAMENATA U NJIMA RASLA ŽELJA ZA BOGOM. Naglašavam, govorimo o ljudima čestita života, koji imaju zapreku, a ne o nekima koji žive neredno. Treba stoga USTRAJATI U TOM ČEKANJU I STALNO BITI BLIZU GOSPODINA U NJEGOVOJ CRKVI.

 

 

 

 

 

 

 

Post 18, 1-10a

 

U one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!« Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali. Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«

 

 

 

BOG ULAZI PO RADU U LJUDSKI ŽIVOT- U ABRAHAMOV ŠATOR

 

 

 

Čitamo kako Abraham časti Boga DJELIMA SVOGA RADA: “Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih”. Ono što je radom stekao donosi pred noge Boga i ČASTI GA TIME. U Starom Zavjetu, rad je bio tema oko koje se vrtjelo mnoštvo zakonskih propisa i nije bio beznačajna stavka Zakona.

 

 

 

TERMINOLOGIJA

 

 

 

Puno je naziva u Starom Zavjetu kojima se označava rad. Tako se primjerice koriste “abodah” za označiti teški i mučni rad, koji se odnosio i na agrokultiviranje; “mela'kah” kao zanimanje ili neki zadatak koji se ima obaviti; “mas” za prisilni rad; “se-bel” za društveni rad, javni posao; “ma'seh” kao neka okupacija ili nešto čime se čovjek zabavlja; “saba'” kao teški rad, ropstvo, službovanje, neki naporni zadatak; “debar yóm” kao dnevni zadatak; “'amal” kao umor, tegobu; “yegia'” za plaćeni posao, obvezu; “'issabón” za napornu obvezu koja je neizbježna i umarajuća; “melefcet 'abodah” kao dnevni posao, svakodnevni rad,...

 

 

 

Ova semantička polivalencija pokazuje kako su svojim izražavanjem hebreji nastojali iskazati NUTARNJI KARAKTER NEKOG RADA i njegovu stvarnost koja se dramatično odražava naj čovjekovu stvarnost. Za to razumjeti treba zaroniti u Bibliju.

 

 

 

KNJIGA POSTANKA

 

 

 

Ova Knjiga otkriva najviše o razmišljanju Izraelca o radu. Temeljna misao jest kako je ČOVJEK STVOREN NA SLIKU I PRILIKU BOŽJU. Ova tvrdnja pozanta je još u babilonskim izvorima, ali za razliku od hebrejskim koje tu “sliku” razumiju drugačije, babilonci smatraju kako je čovjek na sliku Boga stvoren kako bi radio u službi bogova i isključivo za njihovu korist. Kao da čovjeka rad isključuje, pa time dobiva jednu robovsku dimenziju. To je odraz jednog razumijevanja svijeta u kojoj je sloboda jedan božanski privilegij koji se ispunja čovjekovim ropstvom. Stoga, ovakva slika boga u čovjeku pretpostavljena je čovjekovu robovanju, a rad je tako i svhaćan: ne kao blagoslov, više kao prokletstvo.

 

Naspram ove vizije čovjeka, Biblija donosi novost: odvaja jasno stvaranje čovjeka od ostatka svemira i naglašava tu sličnost Boga i čovjeka. Bog je po ovom gledanju života STVORIO ČOVJEKA ZA SEBE, ALI NE DA BI MU ROBOVAO, VEĆ JE ČOVJEKU DAO SLOBODU po kojoj cijeli čovjekov život i rad dobivaju drugačiji smisao. Kako čovjek, tako i njegov rad, vezuju se isključivo uz Boga koji to blagoslivlja. Time pokazuje kako nije stvorio čovjeka da bi on bio udaljen os stvorenja, već da bi taj čovjek UNOSIO NEŠTO BOŽJE RADOM U OVAJ SVIJET, DA BI GA PREOBRAŽAVAO I U KONAČNICI BOGU PRIKAZIVAO PLODOVE SVOGA RADA.

 

 

 

Rad dakle NIJE BIO PROKLETSTVO, VEĆ BLAGOSLOV ZA ČOVJEKA koji je bio SLIKA BOŽJA. Stoga, i sve što je radio, bilo je blagoslovljeno.

 

 

 

Ovo se dobro vidi u jahvističkim izvješćima gdje se svijet kojeg je Jahve stvorio predstavlja kao mjesto ugodno za čovjeka. Čovjekov se odnos prema svijetu vidi po njegovu RADU U SVIJETU: “Gospodin uze čovjeka i stavi ga u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva svojim radom” (Post 2,15). Rad se dakle ne vidi kao jedno iskorištavanje čovjeka, već ČUVANJE SVIJETA- jedno posebno djelovanje svojstveno samo čovjeku. Tako, sada pored Boga koji je sviejt stvorio i svime upravlja, te sve uzdržava, imamo i čovjeka koji svojim RADO UTJEČE NA SVIJET. Ima dakle posebu slobodu koja je slična stvarateljskoj slobodi Boga.

 

 

 

SEDMI DAN: DAN SUBOTNJI, ODMOR, POSVETA BOGU

 

 

 

U razmišljanjima o radu ne smije se zaboraviti SUBOTA ili SEDMI DAN koji je bio predviđen za odmor od rada i posvetu Bogu.

 

 

 

Nije siguran korijen ove subotnje posvete. Moguće je kako ona potječe iz babilonske tradicije u kojoj je “shappatu” bio dvadesetpeti dan u lunarnom mjesecu, odnosno dan punog mjeseca, u kojem se nije radilo ili u kojem je na neki način bilo opasno raditi. Vjerojatnije je kako SUBOTA kao dan posvete i odmora, u hebrejsku tradiciju ulazi u vrijeme izlasaka iz Egipta, u kojem se ne spominje isključivo pod nazivom “subota”, već se pojavljuje pod uredbama o odmoru.

 

 

 

Kada je pisac stvarao Knjigu Postanka, jasno je kako ideja ODMORA sigurno bila povezana uz POTREBU ČOVJEKA. Naime, pisac je knjigu pisao u uvjetima u kojima je čovjek bio podložan preko posla, rob. Takav je rad bio iscpljujući i gubio je smisao za onoga koji je radio. U takvim uvjetima, pisac RAD I ODMOR POVEZUJE S DJELOVANJEM BOGA i Bog je taj koji vraća smisao i dostojanstvo ljudskom radu.

 

 

 

Ovakvim gledanjem na rad i odmor, ONI SE PRETVARAJU U SURADNJU S BOŽJIM DJELOVANJEM U SVIJETU, TE U SUDIONIŠTVO U TOM DJELU BOGA. Zadaća rada tako otkriva dublju dimenziju svega što čovjek radi: sudjelovati u očuvanju hramonije svijeta kojeg je BOG SVOJIM DJELOVANJEM STVORIO. Bog je stavio čovjeka izvorno u VRT u kojem ima sve potrebno za život. Taj VRT je zapravo SVIJET u kojem čovjek radi i čuva sve svojim radom. Tako svijet vidimo kao nešto ŽELJENO OD BOGA, a jednako tako i RAD ČOVJEKA koji taj željeni svijet čuva i pazi svojim radom. Očito je kako je rad blagoslov.

 

 

 

No, robovski uvjeti života, učinili su rad prokletstvom za čovjeka. Zapravo, učinio je to GRIJEH, ali ono što je po radu uslijedilo za grijehom, pretvorilo se u prokletstvo. Rad je nešto INTEGRALNO SVIJETU I ČOVJEKU koji je stvoren od svijeta: “'adamah” (zemlja crvenica, prašina, zemlja), materijalna je osnova stvaranja kako svijet, a tako i čovjeka. Bog čovjeka vraća u svijet kako bi PREOBRAŽAVO VRT- SVIJET i upravio za Boga svime. Čovjek dakle, RADI ZA BOGA i koliko je god ČOVJEK BOŽJA SLIKA, toliko RAD ČOVJEKA ČUVA JEDNU SLIČNOST S BOŽJIM RADOM.

 

 

 

Kako rad, tako i ODMOR. Ideja SUBOTE nije se s Bogom povezivala jer je Bog robovski radio. To je došlo s čovjekovim grijehom. Ta ideja u sebi donosi SVIJEST o ČOVEJKOVIM OGRENIČENJIMA U RADU. Prije svega, ako je sve kod čovjeka SLIKA BOGA, onda i taj SEDMI DAN treba biti DAN U KOJEM ĆE SE ČOVJEK POSVETITI BOGU, U KOJEM ĆE SE MALO ODVOJITI OD SVOG RADA. Time će dobiti i vrijeme potrebno za odmor, ali prije svega će to VRIJEME POSVETITI BOGU- REZERVIRAT ĆE GA ZA BOGA.

 

 

 

S druge strane, ovaj dan za Boga, omogućavao je POTREBAN ODMOR SVIM SLUGAMA. Tako se izbjegavalo uništavanje onoga koji je mogao samo raditi i nije uvijek bio svoj gospodar u potpunosti.

 

 

 

Osim toga, Bog koji je stvorio svijet u savršenoj HARMONIJI, utisnuo je u taj svijet i PRIRODNE ZAKONE koji su dio jednog AUTONOMNOG ODVIJANJA ŽIVOTA U SVIJETU. Sedmi dan je podsjećao čovjeka, kako SVIJET MOŽE BEZ NJEGA I NJEGOVOG RADA. Drugim riječima, podsjećao ga je kako ČOVJEK NIJE BOG KOJI MOŽE U SVIJETU ŠTO GA JE VOLJA, već svijet može bez čovjeka.

 

 

 

Stoga, kako se čovjek ne bi uzoholio i zaboravio na Boga, kako ne bi pomislio da je svijet njegov, a ne Božji, taj subotnji dan, trebalo je ODUSTATI OD NEPOTREBNIH (SVIH) POSLOVA I POSVETITI SE BOGU, ZAHVALJIVATI MU NA SVEMU, KLANJATI MU SE.

 

 

 

U Knjizi Izlaska, unutar dijela o Deset Zapovijedi se kaže: “8Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” (Izl 20,8-11).

 

 

 

Ovo SJETI SE, donosi se kao jedna ZAPOVIJED KULTA, jer kult ili obred uvijek je vezan uz POSADAŠNJENJE NEČEG IZ PROŠLOSTI. Stoga, premda se nigdje ne govori o nekakvim obredima, ovaj SUBOTNJI DAN KULTUALNOG JE KARAKTERA i ima biti posvećen Bogu: “10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.” Ovo je DAN POSVEĆEN BOGU PRIJE SVEGA, i odustajanje od poslova nema samo za cilj odmor, već prije svega POSVEĆIVANJE BOGU. Na taj se način i BLAGOSLOV DOBIVEN PORADU, NASTAVLJA I PO POTREBNOM ODMORU u kojem je čovjek sjeća Boga i rezervira vrijeme za njega.

 

 

 

Naš prijevod donosi riječ SVETKOVATI DAN SUBOTNJI. U latinskom prijevodu se kaže malo drugačije: MEMENTO UT DIEM SABBATI SANCTIFICES. Ili, SPOMENI SE DA POSVETIŠ SUBOTNJI DAN. Riječ je malo o igri prevoditelja koji su htjeli izravno povezati subotu sa kultualnim svetkovanje, ali o kultu se ne govori nigdje. Riječ o tome da ČOVJEK POSVETI SEDMI DAN BOGU! I u toj posveti da Bogu zahvaljuje i klanjamu se, a o tome postoje Zakonski propisi koji se kasnije navode u drugim odjeljcima. U tom smislu, ova ČOVEJKOVA POSVETA SUBOTE BOGU, ponovno nas vezuje uz SLIČNOST S BOGOM I NJEGOVIM DJELOVANJEM: BOG JE TAJ KOJI JE SUBOTU POSVETIO I ODREDIO JE DA SE REZERVIRA SAMO ZA NJEGA. O tome govori zadnji stih: “Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” Nije ga posvetio odmoru, već sebi. U tom smislu i čovjekovo POSVEĆIVANJE VREMENA, BILO DA JE RIJEČ O RADU ILI ODMORU, USMJERENO JE BOGU!

 

 

 

Hrvatski prijevod približava nas izvornom smislu pisca. I dok u latinskom nalazimo izraz koji govori o potrebi da čovjek posveti Bogu svoj rad i odmor, u hebrejskom nalazimo izraz koji stvarno otkriva KULTUALNI KARAKTER SUBOTNJEG DANA. U hebrejskom jeziku riječ koja se koristi jest “'asah” (doslovno bi značila UČINITI NEŠTO, DJELOVATI PO NEČEM), a zarpavo se odnosi na SLAVLJE (u ovom slučaju vezano uz kult). U tom smislu, hrvatski je prevoditelj pazio na pravi smisao ovih redaka i u obzir uzeo izvornog pisca, a ne prevoditelja.

 

 

 

No, obojica su zapravo svojim izričajem ISPRAVNO DONIJELI SMISAO SUBOTNJEG ODMORA: to je dan za Boga, dan proslave Boga u kojem čovjek mora učiniti sve da se TAJ DAN POSVETI BOGU. Na taj način, čovjek, POSVEĆUJUĆI TAJ DAN I SVO NJEGOVO VRIJEME BOGU, zapravo ne posvećuje dan, već SEBE Bogu preko subote.

 

 

 

Kako ovo nalazuimo u Knjizi Izlaska, onda o ovom danu razmišljamo kao o danu posvećenu Bogu oji narod OSLOBODIO IZ EGIPATSKOG ROPSTVA. Egipat je bila jedno društvo RADA, ali ropskog rada. Stoga, sedmi dan posvete Bogu, bio je podsjetnik na OSLOBOĐENJE OD OVAKVOG RADA (ne dodirujemo se drugih aspekata ovog oslobođenja). Takav je rad ČINIO ZLO ČOVJEKU, NIJE GA IZGRAĐIVAO, GUŠIO MU JE SLOBODE I PONIŽAVAO GA. Drugim riječima, takav je rad bio sve samo NE ŽELJEN OD BOGA.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog ga nije stvorio samo da bi čovjek radio. To je jedna antropologija pogana koja dopušta ropstvo, porobljavanje poslom. Izbavljajući čovjeka iz egipatskog ropstva, Bog uvodi narod u PUSTINJU i vodi ga kroz pustinju četrdeset godina.

 

 

 

PUSTINJA je suprotnost onom VRTU u EDENU, čista suprotnost SVIJETU KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA. Pustinja je slika POČETNOG KAOSA kojeg je trebalo UREDITI, slika je to onoga BESPLODNOG RADA U KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA SAMO NA SEBE. Stoga, ovaj prolazak kroz pustinju, donosi sa sobom JEDAN NOVI POČETAK ZA ČOVJEKA: Bog čovjeka stvara u prašini pustinje u kojoj OBNAVLJA ODNOS S ČOVJEKOM, TAKO DA TAJ ČOVJEK SHVATI KAKO JE BOG U NJEGOVU ŽIVOTU VAŽNIJI OD ČITAVOG ČOVJEKOVA DJELOVANJA U SVIJETU: čovejk naime u pustinji ne može puno napraviti.

 

 

 

S pogledom na ljudski rad, PUSTINJA JE DEHUMANIZIRANO MJESTO: mjesto u kojem rad nema velike cijene ni smisla. Upravo sličnu pustinju proživaljavamo danas. U Mojsijevo vrijeme, pustinja je bila škola stvaranja novog čovjeka za Boga. Za NOVOG ČOVJEKA, koji će i svoj rad drugačije valorizirati i POSVEĆIVATI GA BOGU, ovaj prolazak kroz pustinju je bio poput PROLASKA KROZ SMRT nakon kojeg treba doći do NOVOG STVARNJA U KANAANU, U PALESTINI, koja je u to vrijeme bila iznimno plodna i nije imala puno pustinje. Uglavnom je bila zelena poput plodna vrta kojeg je Bog stvorio za čovjeka.

 

 

 

Ulaskom u Obećanu zemlju, hebrej uzalzi u NOVI VRT KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA koji će BOGU POSVETITI SVE SVOJE: I RAD I ODMOR.

 

 

 

GRIJEH

 

 

 

Nakon što je počinio grijeh, čovjekov se odnos prema svemu, pa tako i prema radu, mijenja. Rad, kojeg je Bog dao čovjeku kao dar, kao blagoslov, sada se pretvara u muku i nevolju: “17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! 18Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. 19U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.«” (Post 3, 17-19)

 

 

 

Grijeh je razbio onaj harmoničan odnos izvorne pravednosti u svemu, i učinio je da čovjek NE VIDI U RADU ONO ŠTO JE BOG RADOM HTIO POSTIĆI PREKO ČOVJEKA. Boga je čovjeka stavio u ovaj svijet da mu bude SURADNIK I GOSPODARA SVEMU, pa ga je obdario milošću da u SVAKOM RADU VIDI KORISNOST. Naprotiv, kada je grijehom razbijena harmonija, čovjek ne mari za korisnost, već više od nje traži VLASTITI INTERES. Tako u njemu POŽUDA SRCA PREVLADAVA ono što Bog od njega želi, pa čovjek rad premeće u prokletstvo. Gonjen grijehom, u svemu vidi zlo i ne bježi od toga da zlim sredstvima psotigne što želi.

 

 

 

Rad se pretvara u EKSPLOATACIJU, PUKO ISKORIŠTAVANJE ZEMLJE I LJUDI, a čovjek se UDALJAVA OD BOGA I RADOM POKUŠAVA SEBE USTOLIČITI ZA KRALJA ZEMLJE KOJU USPUT UNIŠTAVA. Bog takvom čovjeku postaje nekto jako dalek.

 

 

 

Ps 15, 2-4ab.5ab

 

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?

 

Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom. Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje. Koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna.

 

 

 

Kol 1, 24-28

 

Braćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.

 

 

 

Lk 10, 38-42

 

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

 

 

 

UVOD

 

U današnjem evanđelju o Mariji i Mari, uglavno se prepoznaju dva krila Crkve: konteplativno i molitveno u Mariji koja je odamh došla do Isusovih nogu; te ono aktivno u Marti koja je više bila zaokupljena svojim poslovima hoteći ugoditi Gospodinu.

 

 

 

Kada se požalilla Gospodinu kako ju je sestra napustila i ostavila bez pomoći, čini se kao da joj Gospodin upućuje kritiku. Ipak, slušajući riječi Gospodinove, ne možemo se oteti dojmu kako on BLAGO PODSJEĆA MARTU NA IZVORNI SMISAO SVEGA ŠTO RADI: Marija je ostavila sve i sjela do nogu Boga; a Marta bi sav svoj rad trebala podrediti Bogu i ne bi se trebala zamarati ljudskim razlozima rada.

 

 

 

Ono na što Isus podsjeća Martu jest kako i MARIJA NIJE LIJENA, i ona je radila, ni ona nije mirovala i ne treba je zbog samo jednog trenutka kritizirati. Marija je SJELA DO ISUSOVIH NOGU i pokazala da joj je Bog ispred svega, ali NIJE ZANEMARILA SVOJE OBVEZE. Upravo to, SJEDENJE POD ISUSOVIM NOGAMA, nije razlog da se radne obveze zanemare, kako to čine neki katolici, koji zaboravljaju na posao, na kuću,..., a Bog im služi kao izlika da ne rade.

 

 

 

Upravo suprotno, Marijin postupak upućuje na puno dublji smisao RADA: ona ga je ostavila da bi prišla Bogu. Zapravo je tako, posvetila Bogu sav svoj rad pokazujući kako NJEZIN RAD NIJE BITNIJI OD BOGA.

 

 

 

POSVEĆENJE LJUDSKOG RADA: rad približava ili udaljava od Boga

 

 

 

Bog nas nije pozvao da mu u svijetu služimo sjedeći, već RADEĆI. Ipak, dao nam je do znanja kako taj rad nije i ne može biti cilj samome sebi, već mora biti USMJEREN BOGU i po njemu se VRŠI VOLJA BOŽJA U NEČIJEM ŽIVOTU. Kada se RAD USMJERI BOGU, govorimo o POSVEĆIVANJU LJUDSKOG RADA. “Morate sada shvatiti s novom jasnoćom, da vas Bog zove da mu služite U i POČEVŠI OD GRAĐANSKIH, MATERIJALNIH, SVJETOVNIH ZADAĆA LJUDSKOG ŽIVOTA: u labaratoriju, kirurškoj dovrani, vojarni, za sveučilišnom katedrom, u tvornici, radionici na polju, u obiteljskom domu i u cijeloj neizmjernoj panorami POSLOVA: Bog nas čeka svakog dana. Ovo znajte: IMA NEŠTO SVETO, NEŠTO BOŽANKO, SKRIVENO U NAJOBIČNIJIM SITUACIJAMA, NEŠTO ŠTO SVAKI OD NAS TREBA OTKRITI (...)” (Sveti Josemaria escriva de Balaguer, Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom, Rialp, Madrid 1985,1114).

 

 

 

Ovo otkrivanje ide preko SVAKODNEVNIH OBAVEZA ILI POSLOVA, a potrebno je za to imati MARIJINU LJUBAV I MARTINU PREDANOST POSLU. Kada Gospodin govori Marti; ne prekorava je već podsjeća na ono što je BITNIJE OD NJENOG RADA: NA NJEZIN NUTARNJI STAV. “Toliko je zaposlena i zabrinuta da gotovo zaboravlja ono najvažnije: Kristovu nazočnost u kući” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-198).

 

 

 

Martin primjer pokazuje kako RAD MOŽE UDALJITI OD BOGA. I upravo takvo što danas nalazimo u našim sredinama. Rad u kojem je novac važniji od čovjeka, rad u kojem je zarada važnija od okoliša, rad u kojem je posao važniji od zdravih društvenih odnosa- jest RAD KOJI VODI NEPOŠTIVANJU BOGA, ČOVJEKA I ZAKONA! Ovakav rad UDALJAVA ČOVJEKA OD BOGA, i to udaljavanje ide u dva pravca: jedan se vidi u DEHUMANIZACIJI ČOVJEKA, a drugi se vidi u BARBARIZACIJI DRUŠTVA.

 

 

 

DEHUMANIZAICJA ČOVJEKA RADOM nastaje kada se RAD I INTRERES stave ispred čovjeka. Tada se događa da SE RADOM ČOVJEKA POROBLJAVA: plaši ga se da neće imati od čega živjeti, uvodi ga se u jedan strah i nesigurnost za vlastitu egzistenciju, potiče ga se na grešno ponašanje samo kako bi zadržao svoj posao! U takvim sitaucijama ČOVJEK GUBI SVOJE DOSTOJANSTVO; postaje bijednik koji je spreman učiniti sve za par bijednih kuna.

 

 

 

S druge strane, oni koji stavljaju čovjeka u takav položaj, mogu to JER IM TO NETKO OMOGUĆAVA. To omogućavanje kriminala, uvijek ide preko NEPOŠTIVANJA ZAKONA, IZIGRAVANJA ZAKONA, PODMIĆIVANJA, LAGANJA I VARANJA, OTIMANJA TUĐE IMOVINE- samo da bi se RADILO! U takvim okolnostima, otvara se prostor i drugim ljudima koji ne mogu ostvariti svoje potrebe radom, da čine stvari koje su nezakonite i sebe pravdaju nečijim kriminalom: KAD MOŽE ON, MOGU I JA! Ovo u konačnici vodu BEZVLAŠĆU, BARBARIZACIJI DRUŠTVA u kojem se gubi sigurnost!

 

 

 

Čovje se tako PONIŠTAVA RADOM KAO OSOBA, postaje broj, zaposlenik, djelatnik: ustvari, to su sve drugi nazivi za ROBA!

 

 

 

VRATITI IZVORNI SMISAO RADU I MATERIJALNOJ STVARNOSTI

 

 

 

Kako sve obnoviti? Kako vratiti pravi smisao ljudskom radu? Kako radom čovjeka vratiti Bogu? Krivi pogled na materijalnu stvarnost, uslijed naše grešnosti čini da ZABORAVIMO NA BOGA, te da zbog Gospdoarevih stvari zaboravimo Gospodara.

 

 

 

Mora postojati jedan SKLAD U SVEMU ŠTO RADIMO kako nam rad ne bi postao teretom i gospodarem našeg života. U govoru na Gori, Gospodin upozorava: “(...) Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« 26»Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? 27A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? 28I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. 29A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. 30Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« 31»Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ 32Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. 33Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. 34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6, 25-34).

 

 

 

Rad kojim pribavljamo sve potrebno za život treba nas DOVESTI BOGU, a ne izolirati od njega. U nama trab učvrstiti uvjerenje kako Bog upravlja svime i kako nema potrebe za brigu o matrijalnom. U tom svjetlu treba razumjeti Isusove riječi: “27Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«” (Iv 6,27).

 

 

 

Upravo u RADU, U NAŠIM OBAVEZAMA, MJESTO JE GDJE NALAZIMO boGA, I TO JE TEMELJ NA KOJEM POČIVA I RAZVIJA SE NAŠ POZIV NA SVETOST, mjesto gdje volimo Boga preko vršenja ljudskih i nadnaravnih krjeposti. (…) Dugo se stavljao velik nagalasak na poteškoće koje zemaljski, svjetovni život stavlja pred duhovni života. Mažutim, upravo TU, U TIM POSLOVIMA I PREKO NJIH, A NE UNATOČ NJIMA, BOG POZIVA VEĆINU KRŠĆANA, DA POSVETE SEBE I SVIJET u životu punim molitve koji će dati smisao tim zadaćama.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-196).

 

 

 

Izvorni smisao posla jest POSVETA BOGU, pa se ispravno shvaćen, ljudski rad uzdiže na razinu SVETOSTI: rad postaje SREDSTVOM POSVEĆIVANJA, A ČOVJEK RADOM NE SAMO POSVEĆUJE SEBE, VEĆ I SVIJET U KOJEM DJELUJE. Kako?

 

 

 

RAD KAO SREDSTVO POSVETE

 

 

 

Pokušat ćemo samo u natuknicama govoriti o tome. Prije svega, SVAKA DJELATNOST ČOVJEKA pa tako i RAD treba imati cilj u SPASENJU. Kako do toga preko rada?

 

 

 

Za shvatiti vrhunaravni smisao rada, čovjek treba razumjeti svoju ulogu POMAGAČA U BOŽJEM DJELU SPASENJA. Tada, shvaćajući SEBE kao BOŽJEG RADNIKA, sve prima drugačiji smisao jer više ne radimo za sebe, već za Boga. A kada radimo za Boga, RAD POSTAJE MJESTO POSVETE.

 

 

 

U tom smislu, ono što nas POKREĆE NA DJELOVANJE NIJE INTERES VEĆ LJUBAV: prema Bogu i čovjeku. Samo se LJUBAVLJU NEŠTO MOŽE PREOBRAŽAVATI, a upravo to jest cilj rada: PREOBRAŽAVATI STVARNOST USAVRŠAVAJUĆI JE. To znači da i posao treba raditi NAJBOLJE ŠTO SE MOŽE.

 

 

 

Tako pristupati poslu, znači često TRPJETI IZ LJUBAVI. Trpjeti nerazumijevanje, ali sve s ciljem da se Bogu posveti posao. Ovo trpljenje dovodi nas do Križa i psoao se pretvara često u prigodu sjedinjenja s Kristom raspetim.

 

 

 

Za dobro raditi posao posvećujući se Bogu, potrebno je paziti na MALE STVARI, NA DETALJE. Upravo po tim detaljima dobor napravljenim- bolje od drugih prepoznaju se pravi majstori svoga posla- a to se od nas očekuje: da budemo majstori u poslu, a ne neki šarlatani.

 

 

 

Osim toga uvijek treba imati VISOKE CILJEVE I ISPRAVNU NAKANU. Visoke ciljeve kako ne bismo ostali prosječni, a ispravnu nakanu kako nas ti ciljevi ne bi odveli u krivom smjeru: kako ne bismo upali u oholost, postali bahati.

 

 

 

U tom smislu, RAZMIŠLJANJE O POSLU kojeg se obavlja postaje poput MISAONE MOLITVE, jer ovako razmišljati o poslu kojeg radimo iz ljubavi prema BOGU, zapravo znači “izgovarati” jednu molitvu svojim djelima.

 

 

 

 

 

Mt 11, 28-30

 

 

 

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni I opterećeni I ja ću vas odmosriti. Uzmite jaram moj na sebe I učite se od mene jer sam krotka I ponizna srca I naći ćete spokoj svojim dušama. Uistinu, jaram je moj sladak I breme moje lako.”

 

 

 

JARAM JE MOJ SLADAK I BREME MOJE LAKO. Ovim riječima Gospodin pokušava ohrabriti sve one kojima je život razbijen u krhotine I ne mogu ga sakupiti na jednom mjestu. One kojima je ŽIVOT U VJERI postao težak I nemoguć zbog okolnosti u kojima su se našli, Gospodin želi podići I usmjerava ih NA SEBE- želi da se OSLONE NA NJEGA U VJERI.

 

 

 

Zato koristi I ovaj izraz JARAM I BREME. Želi im dati do znanja kako BOG ŽELI PODIJELITI ŽIVOTNE TERETE SA SVAKIM KOJI SE OSLONE NA NJEGA. JARAM je tu dobra slika takva odnosa Boga spram čovjeka.

 

 

 

JARAM je jedna sprava koja se stavljala volovima preko leđa kako bi mogli vući kola ili kako bi orali. UJARMLJIVANJE VOLOVA zapravo je dosta ovislio o čovjeku koji je volove vodio. Trebalo je biti pravi majstor kako bi sve prošlo u redu. Problem kod ujramljivanja nastaje kod volova, jer nije bilo moguće uvijek ujarmiti dva vola istih sposobnosti. Događalo bi se da je jedan slabiji I ne može pratiti jačeg, ili je jedan iskusniji I naučen je na napore koji ga čekaju. Ovo bi izazvalo probleme, jer kod NESKLADNOG RADA VOLOVA POD JARMOM događalo se da JARAM NAPRAVI RANE VOLU KOJI NE MOŽE PRATITI DRUGOGA. Stoga je važno bilo USKLADITI RAD VOLOVA DA SE TERET POSLA JEDNAKO PODNESE.

 

 

 

Zašto Isus koristi ovu sliku da bi pozvao ljude k sebi? On je spreman PODMETNUTI SEBE POD NAŠE TERETE. Zapravo, to je učinio jednom prihvativši svoj križ. Ali sada nam nudi pomoć, želi da NJEGOV JARAM PADNE NA NAŠA LEĐA, ALI NE DA BI NAS ON IZRANIO, VEĆ DA BISMO ZAJEDNO S NJIME POVUKLI NAŠE TERETE ŽIVOTA. On želi da budemo zajedno I u onim trenucima koji nas OPTEREĆUJU, RANJAVAJU, ŽALOSTE, NANOSE NAM BOL I ZLO. Želi da stavimo NJEGOV JARAM KAKO BI ON POVUKAO ZA NAS TE TERET. Pod tim jarmom, MI SMO ONAJ VOL KOJI NEĆE BITI IZRANJEN, VEĆ ISUS NAŠE RANE ŽELI PREUZETI NA SEBE. On će se izraniti našim životnim teretima, samo da bi nama olakšao život.

 

 

 

Koliko utjehe donosi susret s Kristom! Koliko samo radosti ČOVJEKU KOJI SE NA KRISTA OSLONI U SVEMU! Bog želi da se OSLONIMO NA NJEGA POD JARMOM ŽIVOTA. On će povući za nas naše terete ako Mu to pustimo. To ne znači da ćemo mi stati sa životom, a da će Bog raditi sve umjesto nas. Neće. Mi ćemo nastaviti svoj hod kroz život, ali s Kristom.

 

 

 

Kako se osloniti na Boga u svom životu? Sada bismo mogli navoditi tisuće primjera I svaki bi bio ispravan, ali mi se jedan čini simptomatičan za današnje vrijeme. Živimo u vremenu kada svi žele biti pametni, svi se žele dokazati, svi imaju neke ambicije, svi imaju planove za budućnost,... Zapravo, većina ljudi ima u SEBI ZACRTAN NEKI SVOJ STAV O SVEMU ILI NEKI SVOJ PLAN. Zaokupljeni sobom I svojim planovim, svojim mišljenjima, lako se izgubimo I VEŽEMO NA TE SVOJE PLANOVE I STAVOVE. Događa se, a kršćani od toga nisu izuzeti, da naši stavovi nisu ispravni ili da se naši planovi baš I ne ostvaruju kako bismo mi htjeli. Većina ljudi tvrdoglovao “gura svoje” u tim trenucima I ne zna ODUSTATI OD SEBE I PREPUSTITI DA SE STVARI ODVIJAJU ILI DA NETKO DRUGI IMA PRAVO.

 

 

 

Ovo “odustajanje od sebe” za nekoga tko ne vjeruje u Boga znači poraz, ali za vjernika ovo je trenutak kada taj čovjek treba kazati Bogu: JA SAM SVOJE NAPRAVIO, IMAM ISPRAVNU NAKANU, ALI NE MOGU DALJE- UPRAVI TI BOŽE SVIME, PA NEKA BUDE TVOJA VOLJA. Ovo se na žalost ne događa uvije, jer, ni “najžešćim” vjernicima nije lako odustati od sebe.

 

 

 

Tu nas Gospodin čeka: kada moramo odustati od sebe, od svojih planova, od svojih stavova; kada se u očima svijeta čini kako smo poraženi- tu nas Gospodin čeka da se u NOŠENJU TERETA OSLONIMO NA NJEGA. Ta On je Bog, a Bog svime UPRAVLJA SVOJOM DOBORTOM. Može li biti onda boljeg oslonca za nas u životu? Ma koliko god nam se životni tereti činili teškim, Gospodin ih može ponijeti na sebi. Pustiti će da ga jaram izrani zbog nas koji ne možemo povlačiti kao On. ČEKAT ĆE I USKLADIT ĆE SVOJ HOD S NAŠIM POD TERETOM ŽIVOTA KAKO BI NAM SVE OLAKŠAO.

 

 

 

 

 

JARAM je za Židove bila riječ koju su koristili za MOJSIJEV ZAKON. Oni su sami bili svjesni kako je taj zakon s vremeno postao kompliciran dodavanjem odredaba, te kako im je postao NESNOSAN TERET kojeg često sami nisu mogli nositi. Drugim riječima, kada bi htjeli živjeti svoju vjeru u svakodnevici, to se zanlo pretvoriti u sovjevrsno “mučenje” samoga sebe bez pravih razloga.

 

 

 

Isus ovdje donosi jednu novinu: Njegov jaram je njegov zakon- ZAKON LJUBAVI I koji taj zakon želi živjeti u svom životu, S NJIM ĆE ŽIVJETI I KRIST. Kako bi ZAKON LJUBAVI mogao živjeti potrebno je PONIZNO I KROTKO SRCE KOJE VOLI SVE OKO SEBE. Takvo srce ima Bog; takvo srce ima Isus.

 

 

 

 

 

Mt 12, 1-8

 

U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«

 

 

 

Ispred nas je scena u kojoj apostoli čine nešto što ZAKONOM NIJE DOPUŠTENO. S druge strane, razlog njihova kršenja Zakona židovskog, nije neka njihova obijest, već stvarna životna potreba: bili su gladni. Pitanje koje s pred nas otvara jest pitanje ODNOSA MILOSRĐA I PRAVEDNOSTI. Jesu li apostoli ispravno postupili? Jesu li trebali poštivati takav zakon koji može ugroziti njihov život?

 

 

 

Ako jesu, onda je pravednost ispunjena, ako nisu trebali bi odgovarati pred Zakonom. Mi se nalazimo u jednoj apsurdnoj situaciji: očito je kako apostoli nisu učinili ništa krivo- ta bili su gladni- unatoč tome trebali bi odgovarati pred Zakonom. Ovdje nešto ne štima. Židovski Zakon očito ne razumije što je to glad!

 

 

 

Nije baš tako. Kada su pisali Zakone Židovi su razmišljali o svakoj mogućoj situaciji u kojoj se čovjek njihova vremena može naći. Pokušali su uspostaviti PRAVEDNOST utemeljenu na odredbama koje su primili od Boga, a koje su sami s vremenom nadopunjavali kako bi život učinili boljim. No njihovo slijepo slijeđenje zakonskih odredbi, dovelo je do situacija u kojima je Zakon postajao NEPRAVEDAN. Isus zapravo upozorava kako jedna takav Zakon nikoga ne obavezuje. ZAKON KOJI IDE PROTIV ŽIVOTA NIJE DO BOGA. Zakon koji dozvoljava da ŽIVOT UNIŠTIŠ, UBIJEŠ, OSRAMOTIŠ- nije od Boga. Ni mi danas nismo lišeni takvih zakona u našem društvu. Zakoni koji nisu od Boga, koji su nepravedni, koji idu protiv života- nas ne obavezuju.

 

 

 

U tim se zakonima NE ISPUNJA PRAVEDNOST. Oni su najčešće izraz INTERESA JEDNE SKUPINE LJUDI koji ZAKONOM POKUŠAVAJU ZAŠTITI SVOJE INTERESE. Takvi zakoni su u pravili nepravedni I ne obavezuju na poslušnost. U dokumentu Gaudium et Spes II. Vatikanskog koncila, o ovoj se temi promišlja tako što se naglašava dostojanstvo ljudske osobe: “Uređenje svih stvari mora biti podređeno redu osobe, a nikako obrnuto.” Dakle, ono što ide protiv ljudskog dostojanstva, što prijeti čovjekovu životu, ne može biti pravedan zakon.

 

 

 

U nastavku Isus spominje kako svećenici u Hramu krše Zakon subote po kojem nitko ne bi smio raditi I za to ne snose krivice. Očito kako ovaj Zakon NIJE ISTI PREMA SVIMA. Stoga teško može ispuniti mejru pravednosti. Isus upozorava kako se o PRAVEDNOSTI NE MOŽE RAZMIŠLJATI BEZ MILOSRĐA, jer pravednost bez milosrđa može lako postati nečovječna I bezbožna. Stoga je milosrđe nužno u prosuđivanjima. Jednako je I kada se primjenjuje milosrđe bez pravednosti- može se nekome nanijeti velika nepravda koja čovjeka može povrijediti. Takvo milosrđe postaje farsa koja ne uvažava čovjeka- postaje milosrđe bez ljubavi- a to nije milosrđe.

 

 

 

Kako onda postupati? Pogledajmo Isusa. On veli: »veće od Hrama jest ovdje! Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« Zašto Gospodin govori ove riječi? Želi kazati kako je On veći od svih židovskih Zakona, kako je veći od Hrama u kojem Židovi prinose žrtve, kako je On Sin Čovječji, onaj koji ima doći. Tako ga naziva prorok Izaija. Ako je veći od Zakona, ako je veći od Hrama- ISUS JE BOG. U ovoj kratkoj rečenici Isus sebe otkriva onako kako ga mi poznamo- PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK.

 

 

 

Gospodin se oslanja pri tom na židovsku tradiciju koju razumiju svi. Naime, kruhovi koje je svećenik prinosio bili su zaprvo dvanaest tek ispečenih heljbova koji su se stavljali svaki tjedan na stol u svetištu kao spomen na dvanaest izraelskih pelemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike koji su obavljali ono što je kult od njih tražio.

 

 

 

Isus spominje kralja Davida koji je prekršio zabranu diranja tog kruha koji je bio samo za svećenike. Tada David nije bio kažnjen jer je svećenik Abjatar znao za sve odredbe Zakona po kojima su odredbe nižeg ranga prestajale vrijediti pred vladarima, stoga mu je dopustio da pojede te kruhove.

 

 

 

Kada Isus govori o tome, želi podsjetiti farizeje kako ZAKON IMA SVOJE GRANICE, TE KAKO JE U DAVIDOVU SLUČAJU ZAKON PRESTAO VRIJEDITI JER JE DOŠAO NETKO TKO JE IZNAD ZAKONA. Tako im je dao do znanja kako pred njima stoji NETKO TKO JE IZNAD TOG ZAKONA- tko je ravan Zakonodavcu- Bogu. Stoga je Isus veći od Zakona I od Hrama. Na ovaj se način Isus stavio IZNAD SUBOTE, IZNAD ZAKONA, IZNAD HRAMA- a za Židove, to je mogao samo Bog. No, umjesto da shvate dobro Isusove riječi I da se prisjete njegovih čudesa kojima je stalno potvrđivao svoje božanstvo, farizeji su ga optužili da huli protiv Boga. Zato sveti Ćiril Alekdansrijski I plače nad njima: “O farizeju, vidiš da čini čudesna djela, liječi bolesne snagom koja nadilazi sve ljudsko, a ti mu pripravljaš smrt zbog zavisti” (Catena aurea)

 

 

 

Stoga, ovo razmišljanje o odnosu milosrđa I pravednosti treba ići dalje od slova zakona što ga ljudi propisuju- treba sve gledati preko Isusa: preko njegove svete ljudskosti. Valja nam gledati u Boga. Samo tako gledajući, shvati ćemo kako se Božji zakon može ispunjati na čovjeku.

 

 

 

Je li Isus ikoga ikada optužio za nešto? Je li svima oprostio koji su ga proganjali? Je li svima rekao uvijek istinu? Je li svima iskazivao ljubav? Je li ikada nekoga povrijedio nepravednim postupkom? Je li zahtijevao od ikoga nemoguće samo da se uspostavi pravda koja je narušena? Je li tražio od Petra koja ga je JAVNO ZATAJIO, DA SE JAVNO ISPRIČA? NIJE! Isus nije htio ispuniti mjeru pravednosti po zakonu oko za oko- zub za zub, već je NEPRAVDU LIJEČIO PRAVDOM KOJA JE UVIJEK U SEBI NOSILA MILOSRDNU LJUBAV KOJA JE SVE CIJELILA.

 

 

 

Za to je nužno zakone koji žele postići pravednost, uvijek oplemeniti milosrđem. U milosrđu se ta pravednsot ispunja. No nikada se pravednost ne smije zanemariti, kako se milosrđem ne bi pravdali nečasni I nepravedni postupci.

 

 

 

Kako onda postupati da bi se ispunila mjera pravednosti I da istodobno ne povrijedimo nikoga I spasimo čovjeka? Iskazivanjem MILOSRDNE LJUBAVI. Ona je uvijek milostiva, dobrostiva, sve prašta. U njoj će se lako pronaći milosrđe. Ipak, ljubav ZAHTIJEVA DA SE KAŽE ISTINA O SVEMU. Primjenjujući stoga ovaj obrazac milosrdne ljubavi, obavezni smo KAZATI ŠTO JE PRAVO- kako bi se ispunila mjera pravednosti. O ovoj milosrdnoj ljubavi progovara sveti Lav Veliki: “Prepoznaj, o kršćanine, kako najviše dostojanstvo ležu u mudrosti koja shvaća što je DOBRO prema kojem se treba upraviti, te shvaća nagrade koje su za to obećane. Kako milosrđe želi da budeš milosrdan, pravednost želi da budeš pravedan, tako Stvoritelj želi vidjeti svoj odsjaj u svome stvorenju; želi vidjeti svoju vjernu sliku koja se zrcali u ljudskom srcu, preko imitiranja koje ti trebaš napraviti kako se po tebi ostvarilo božje djelo. Neće biti frustrirani u vjeri oni koji tako djeluju, a tvoje želje postat će stvarnost, I uživat ćeš trajno u Onome kojeg ljubiš” (Sermones, 95,7).

 

 

 

Ova milosrdna ljubav, ide za tim da se nikome šteta ne napravi, a da se obnovi ono što je razrušeno nepravdom, da rane zacijele, da se uspostavi pravednost, ali ne takva koja će drugoga ubuti u ime pravednosti, već koja će uspostaviti prave odnose među ljudima, ili koja će čovjeka vratiti u pravi odnos sa Bogom.

 

 

 

Pogledajte samo ISPOVIJED. Ona nije sudište Vama, već grijehu. U njoj Gospodin uvijek Vama iskazuje ljubav PRAŠTANJEM, ali se istodobno zahtijeva da KAŽETE ISTINU O GRIJESIMA. U suprotnom, pravednost će izostati. U ispovijedi se ide za tim da se šteta napravljena grijehom popravi (nije li to pravednost) na način da se pazi na život onog koji je sagriješio (nije li to milosrđe).

 

 

 

Mt 11, 25-27

 

U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.«

 

 

 

Isus podsjeća na to kako se snaga vjere ne mjeri ljudskom snagom, već nečim sasvim drugim. Za razliku od drugih učitelja svoga vremena koji su žudjeli za dobrim i poznatim imenima među slušateljima, Isus se zadovoljan što ga prihvaćaju prije svega jednostavni i ponizni ljudi. To su zapravo oni “maleni” koji se ne oslanjaju na vlastitu mudrost ili snagu, niti sebe drže osobito važnim u očima ljudi.

 

 

 

Isus slavi Oca zbog toga i ova kratka molitva jedanje biser u evanđeljima u kojem se Isus predstavlja kao ONAJ KOJI POZNAJE OCA- KAO SIN BOŽJI. Ovo je i za nas poseban trenutak jer nam Isusove riječi otvaraju novu perspektivu gledanja na Boga: BOG NIJE SAM U SEBI- BOG JE JEDAN, SAZDAN OD TROJE- OD TRI OSOBE KOJE SE POSEBO POŠTUJU I VOLE. Ovo je svjedočanstvo o najdubljim osjećajima koje Isus ima spram Oca: “Njegov potresan govor koji počinje sa – Da oče- opisuje dno Isusova srca i njegovo pristajanje uza sve što želi Otac. Bio je to jedan odjek na – Neka mi bude po riječi tvojoj- izrečen od njegove Majke u trenutku začeća; bio je to jedan uvod u ono što će kazati Ocu sa Križa u svojoj agoniiji. Čitava molitva Isusova ispunja se u tom pristajanju u ljubavi svim srcem, svim svojim ljudskim srcem uz otajstvo volje Oca” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2603).

 

 

 

U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Božanstvo se često smatra "ocem bogova i ljudi". U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Jos više Bog je Otac Izraelu svome "prvorodjencu" (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja. No Bog je osobito "Otac sirota", siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi.

 

Označujući Boga imenom "Otac" govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva koja još više izrazava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao što je to Bog.

 

Isus je objavio da je Bog "Otac" u nečuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti" (Mt 11,27).

 

Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao "Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog" (Iv 1,1), kao "sliku nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), kao "odsjaj Slave i otisak Bića njegova" (Heb 1,3).(KKC, br. 238-241).

 

Možda je ovo trenutak za razmišljanje o Bogu preko roditeljske ljubavi. Za shvatiti zašto Isus Boga naziva Ocem, valja se sjetiti kako je Isus bio istovremeno i Bog i Čovjek, a kao Čovjek je imao Majku. Osim toga, ovaj naziv OTAC povezuje Isusa sa židosvkom tradicijom prema kojoj se Bog odnosio spram izabranog naroda kao što se BRIŽNI OTAC ODNOSI PREMA SVOM DJETETU. Podsjećam kako je riječ o izrazito patrijahalnom društvu, pa je OTAC onaj koji je u obitelji odgovoran za njezinu sudbinu.

 

S druge strane, LIK OCA nas na neki način dovodi da o Bogu Ocu razmišljamo u kontekstu RODITELJSKOG ODGOJA. Jasno je kako OTAC I MAJKA NE ODGAJAJU DJECU NA ISTI NAČIN. Kod majke se briga za djecu očituje stalnim upozoravanjim, stalnim skretanjima pozornosti, čestim zabranama. Majka je ta koja u obitelji stalno bdije nad svojom djecom kao kvočka nad pilićima. Isto tako, zna se kada majka odredi neku kaznu da ne postoji način da se ta kazna izbjegne. Ona je odgojna, ali majka uvijek inzistira na njoj. U tom “kažnjavanju” krije se tajna majčinske ljubavi. Majka koja bi dala svoj život za svoju djecu sada ih kažnjava, ali ne kako bi ih kaznila, već poučila na poseban način.

 

 

 

Kod oca se stvari događaju na drugačiji način. Otac je onaj koje ČESTO NE VIDIMO TIJEKOM DANA, jer on radi i radeći POKUŠAVA PRISKRBITI POTREBNO SVOJOJ OBITELJI. U tom smislu očev bi rad odgovarao onom idealu Božje Providnosti kojom smo zbrinuti u svemu. Kao što bi otac na jedna tih i neprimjetan način unio u život obitelji sve ono što je obitelji potrebno, tako i Bog unosi sve potrebno u naš život. Stvari se kod Boga malo kompliciraju, jer BOGA NE VIDIMO, ALI ČESTO PUTA NE VIDIMO NI DJELOVANJE NJEGOVE PROVIDNOSTI. Otac u tom smislu u svom liku biva najbliži odraz Boga i njegova djelovanja.

 

 

 

Žalosno je, ali mnogi očevi ne odgovaraju tom opisu i sve je više onih očeva koji ne skrbe za svoju obitelj na pravi način. Sve su im više važniji njihov izgled i ono što drugi misle o njima, nego jedan pravi muževan stav oca obitelji i supruga. Rekao bih kako su naspram onih nesretnika koji dane gube po kafanama, drugi posve feminizirani. Dok se jedni ponašajo bezbroižno ne brinući se o ničem, drugi se ponašaju “ženskasto” brinući se o sebi. Srećom, i jedni i drugi, još uvijek su manjina.

 

 

 

Majka bi onda trebala odgovarati slici Crkve. Ne zovemo Crkvu bez razloga “Majkom”, jer Crkva o svima brine poput majke. Ona je ta koja djeci IZRAVNO DONOSI SVE ŠTO JE OTAC UNIO U OBITELJ, ona nas hrani sakramentima, donosi blagoslov, ali ona također poput brižne majke opominje i upozorava.

 

 

 

Tako majka na sebe preuzima najveći dio odgovornosti za svoju djecu, jer ona je ta koja više vremena provodi sa svojom djecom u izravnom kontaktu; ona je ta koja donosi trenutne odluke s kojima se otac ne bavi. Znate kako je ono u obitelji kada djeca žele nešto dobiti, idu najprije ocu jer računaju kako će im on prije dati. Očevi su slabi na svoju djecu, pa im se smiluju i kada treba i kada ne treba. No, mudar otac u dvojbama obično kaže onu poznatu: “Pitaj mamu, pa ako ti ona dozvoli...” Takav je odnos Oca i Majke, Boga i Crkve: Bog- Otac je sve svoje ovlasti prenio na Crkvu- Majku, pa kome se oprosti, oprošteno mu je,...

 

 

 

Ovo ne treba shvatiti kao izbjegavanje obaveza, već kao jedan način izražavanja ljubavi. Kako su mjačinska i očinska ljubav različite, tako je različit njihov odnos u odgoju djece: otac ne zna na pravi način kazniti djecu, i kada to čini često to biva pretjerivanje; majka u svemu tome nalazi MJERU i zna do koje točke može djecu kažnjavati, ali ne radi kazne već radi odgoja- iz ljubavi. Jednako, majka ne zna – zbog svoje velike brige o djeci- do koje mjere popustiti djetetu; otac naprotiv, kada popušta, djeluje kao da iskazuje milosrđe.

 

 

 

Vidite, o ovoj slici nalazimo Crkvu i Boga. Crkva, poput zrele i dobre majke STAVLJA GRANICE U ODGOJU DJECE- granice koja djeca ne smiju prelaziti u svom ponašanju i o kojima se moraju naučiti. Riječ je dakako o moralnim granicama koje nas, kao kršćane po ponašanjau u svakodnevici razlikuju od pogana. Kada se majku ne sluša, te se granice brišu i djeca, bez obzira što se nazivaju kršćanima, ne ponašaju se poput kršćana.

 

 

 

Nasuprto tome, Bog poput milosrdna oca čeka raširenih ruku na svako svoje dijete koje mu se želi vratiti. Sve mu proviđa, ali mora preko Majke do Oca koji će mi OPROSTITI SVE NEPODOPŠTINE. I tu je Bog kako bi nam iskazao MILOSRĐE i preko milosrđa veliku svoju LJUBAV. Ali do tog se milosrđa dolazi preko Crkve. Kada jedno dijete napravi glupost zbog koje se majka srdi, onda to nije problem, jer majka “zna mjeru” u kažnjavanju. No kada se napravi greška (čitaj grijeh) zbog koje bi se otac mogao rasrditi, MAJKA ZNA DA JE ONA NEMOĆNA U OPRAŠTANJU, DA TAKVO ŠTO MOŽE SAMO OTAC OPROSTITI KAKO BI U OBITELJI VLADAO RED, PA MAJKA POSREDUJE KOD OCA, BAŠ KAO ŠTO CRKVA POSREDUJE KOD BOGA. I KADA OTAC OPROSTI, I MAJCI I DJETETU JE LAKŠE. Bog je stoga dao SAKRAMENTE, a napose sakramente ISPOVIJEDI I PRIČESTI, kako bismo PREKO MAJKE STIZALI DO OČEVA MILOSRĐA. Nitko ocu ne može opravdati djecu kao majka, pa tako nitko vjernika ne može zagovarati kao Crkva.

 

 

 

U narodu se kaže kako “majka drži tri kantuna kuće” želeći se time naglastiti velika ljubav i trud koji svaka majka ulaže kada se brine za svoju obitelj. Što je s ocem? Otac se ne vidi u cijeloj priči. Uistinu, nije normalno da otac mijenja majku, jer majčinsku ljubav nitko ne može zamijeniti. No, otac je tu kada se donose teške odluke, otac je tu kada se treba “staviti” ispred obitelji, otac je tu kada treba zaštiti sve, kada treba žrtvovati sebe posvema radi boljitka žene i djece. Premda ga “nema” on je prisutan na jedan drugačiji način: on ne nosi “kantune kuće”, već bi on trebao “biti u temeljima obitelji”. I uglovi se kuće oslanjaju na temelje, a tamo gdje temelji nisu čvrsti- ni kantuni ne stoje dobro.

 

 

 

Temelji se kuće ne vide, ali ipak podnose na svoj način teret cijele kuće. Tako je sa ocem u obitelji (ako se ponaša poput oca)- tako je sa Bogom i Crkvom. Boga nitko nikad nije vidio, ali se sva naša vjera oslanja na Njega. Stoga nam je i poslao Sina da nas upozna sa sobom- da nam Sin pokaže kakav je Otac i da nas preko Majke dovede k njegovu milosrđu