SVETAC MLADIH

 

Ovo su opomene koje je sveti Filip Neri uputio mladićima

 

Sveti Filip Neri bio je duhovit i brižan svetac, pun razumijevanja posebno za mlade. Zato im je i postao uzor okupljajući ih u svom Oratoriju, gdje ih je držao podalje od lošega društva i učio ih moliti i družiti se u radosti. Ovdje donosimo njegove duhovne opomene koje je uputio mladićima kako bi se čuvali grijeha i rasli u krepostima.

 

 

1.  Blaženi vi, mladići, što imate vremena činiti dobro.

2.  Nije vrijeme spavanja, jer nebo nije za lijenčine.

3.  Sinci, budite veseli; glavno je da ne griješite.

4.  Ali čuvajte se pretjerana veselja, jer ono iščupa i ono malo dobra što ste sabrali.

5.  Ne valja zanemariti pobožnih vježbanja; ako ćeš na pristojne zabave, izvrši prije svoje pobožnosti, a onda pođi

6.  Nemoj se naprtiti mnogim pobožnostima, nego uzmi malo, te budi u njima postojan.

7.  Sinci, trapite se u malim stvarima, da uzmognete tako lakše trpjeti u velikima.

8.  Za izbor staleža treba vremena, savjeta i molitve.

9.  Da sačuvaš čistoću, najbolji je lijek: otvoriti čim prije sve svoje misli ispovjedniku.

10.  Ne hranite razmaženo svoje tijelo: izbjegavajte zločeste drugove i svaki govor koji nije dobar.

11.  Čuvajte se besposlice, navlastito u popodnevnim satima, jer tada običava đavao nasrtati jače.

12.  Budite smjerni i ponizni, jer prava čuvarica čistoće jest poniznost.

13.  Ispovijedajte se često, barem svakih osam dana, i pričestite se po savjetu ispovjednika.

14.  Klonite se kazališta i drugih predstava, da ne budete u pogibelji grijeha.

15.  Budite pobožni prema blaženoj Djevici Mariji, jer je to najbolje sredstvo, da isprosite milosti od Boga.

16.  Kad se ispovijedate, recite prije najteže grijehe, da vas đavao ne napastuje zatajiti ih kad ste pri koncu.

17.  Savjetujte se vazda s vašim duhovnim Ocem, i preporučite se molitvama svakome.

18.  Budite poslušni vašim poglavarima, jer je poslušnost skraćen put po kojem ćete do savršenosti.

19.  Molite se neprestano Gospodinu da vam podijeli dar ustrajnosti.

20.  Nastojte da Bog bude vazda pred vašim očima.

21.  Nemojte se izgovarati, ako ste ukoreni i čuvajte se, da ne rečete ni riječi sebi u hvalu, bilo i za šalu.

22.  Nemojte jesti izvan obroka bez nužde, jer inače nećete nikada postati duhovni.

23.  Ne rugajte se naravnim pogreškama, želite li sačuvati ljubav.

24.  Dođe li vam koja napast, potecite odmah Gospodinu, i odvratite misao na druge stvari.

25.  Pripravite se pomnjivo na sv. pričest, i u onaj dan, kad ste se pričestili, držite čvrsto vaše odluke, jer kad biste pomanjkali, više biste obeščastili sveto otajstvo.

26.  Bili sretni koliko vam drago; bili daroviti, imali zdravlja, časti, bogatstva – ipak treba umrijeti, te ostaviti sve!

27.  Čitajte često, sinci, život Svetaca, slušajte riječ Božju, polazite sv. misu i ostale crkvene pobožnosti, jer su jako mile Božjem Veličanstvu.

28.  One tri opomene, koje se čitaju u životopisima sv. otaca, a koje je dao sveti pustinjak trojici mladića, koji su se željeli spasiti usred svijeta, neka budu zasječene i u vašoj pameti:
    IZBJEGAVAJ GREŠNU PRIGODU!
    IZBJEGAVAJ GREŠNU PRIGODU!
    IZBJEGAVAJ GREŠNU PRIGODU!

 

 

 

Priređeno prema tekstu objavljenom u časopisu Book.

 

 

Idi pa i ti čini tako“: Božji zakon i milosrđe

 

Preneseno sa stranice: www.hr.opusdei.org

Novi članak u slijedu o milosrđu. Od nas se očekuje da oblikujemo svoja srca u skladu s vodiljama naznačenim u Blaženstvima, realnost Kristova ideala zadaje nam put: „biti milosrdni kao što je milosrdan naš Otac“.

 

 

 

Neki je zakonoznanac jednom je pristupio Isusu da ga upita što treba činit da zadobije život vječni. Ono što je zapravo želio bilo je iskušati pravovjernost ovog učitelja iz Nazareta, nesiguran što bi mislio o njemu. [1] No naš se Gospodin nije uznemirio pitanjem već se upustio u razgovor s ovim čovjekom odgovarajući mu drugim pitanjem: U Zakonu što piše? Kako čitaš? [2] Zakonodavac mu odgovori riječima iz Pisama koje su svi Izraelci učili kao djeca: Čuj o Izraele, Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim,[3] i doda iz knjige Levitskog zakonika: I svoga bližnjega kao sebe samoga. [4 ]O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. [5 ] I naš mu Gospodin odgovori: Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.[6] Zakonodavac nije očekivao da će ovo pitanje biti odgovoreno s tako razoružavajućom jednostavnošću, već je, u želji da se opravda,[7] postavio novo pitanje: A tko je moj bližnji? [8] Naš Gospodin nije odustao. U želji da sa sugovornikom uspostavi povjerenje, uputi riječi izravno prema srcu njemu i svim ljudima svih vremena. Rječnikom istodobno jednostavnim i uzvišenim ispripovijedao je parabolu o dobrom Samaritancu.

 

Biti dobar bližnji

 

U siromahu napadnutom na njegovom putu iz Jeruzalema u Jerihon, crkveni oci vide Adama i, budući da Adam predstavlja čovjeka, čitavo čovječanstvo, ranjeno vlastitim grijesima, našim grijesima. U dobrom Samaritancu prepoznaju Isusa, koji nas strpljivo dolazi izliječiti nakon što su drugi došli i otišli bez stvarne moći promijeniti svijet. On, suprotno tomu, to može i želi.

 

Tako davna i prečasna propovijed zamišlja njegov susret s Adamom koji je istodobno njegov susret sa svakim od nas, kada se On spustio u podzemlje: Ja sam tvoj Bog, koji se za tebe i za sve rođene od tebe, učinio svojim sinom. I sada tebi kažem da imam moć objaviti to onima koji su okovima – Izađite, i onima koji su u tami – Budite prosvijetljeni, i onima koji spavaju – Ustanite.[9] S Isusom, njegovi pomazanici, kršćani, također su pozvani donositi spasenje, biti dobri Samaritanci. Kao i njihov Gospodar i oni moraju previjati ljudima rane i polijevati ih vinom i uljem.[10] Moraju biti dobri gostioničari dok se Samaritanac ne vrati. Ova gostiona ako promotrimo, predstavlja crkvu. Sad je gostiona budući je naš život putovanje, biti će nam dom koji nikad nećemo napustiti kad jednom sigurno dospijemo u Kraljevstvo nebesko. U međuvremenu, zahvalno prihvaćamo pažnju koja nam se daje u gostionici. [11]

 

Postoje horizonti koje Gospodin želi otvoriti zakonodavcu i s njim, svim kršćanima. Ne preispituje ga zbog njegova ograničena razumijevanja. Vodi ga prvenstveno kako bi razumio da bi potom mogao sanjati, „Idi i čini tako“. [12] Kao je uobičajeno u evanđeljima, mudro je ne prenijeti naglo svršetak priče. Odgovor na Isusovo pitanje tko je bio bližnji ranjena čovjeka sigurno je jasan: Onaj koji mu iskaza milosrđe. [13] Ono što nije potpuno jasno je zašto je naš Gospodin postavio to pitanje koje izokreće pitanje zakonodavca. Isus pomiče naše razumijevanje, ne radi se isključivo o viđenju drugih kao sama sebe, već o sposobnosti učinit sebe poput drugih. [14] Suočen s uskogrudnim stavovima koja nas ograničavaju u nastojanjima da činimo dobro, važući na primjer pripada li neka osoba našem krugu ili ne ili hoće li nam naknadno vratiti uslugu, naš Gospodin odgovara pozivom da proširimo svoja viđenja, da postanemo bližnji drugim ljudima.

 

Riječ bližnji tada mijenja značenje iz osobe koja zaslužuje moju pažnju u značenje ljepote srca. Kako bi nas poučio, Bog izokreće i preoblikuje postavljeno pitanje „Kome bi trebao činiti dobro?“ Ono što je bilo predmet diskusije i rasprave u školi židovskog zakona (Gdje je granica? Kako daleko moram ići u sažalijevanju drugih ljudi?) postaje hrabar izazov. „Za Kršćane“, kako kaže Sveti Ivan Pavao II, „svako ljudsko biće naš je bližnji koga treba voljeti. Ne bi si smjeli postavljati pitanje koga treba voljeti, jer postavljati si pitanje“tko je moj bližnji?“ već predstavlja postavljanje granica i uvjeta. Pravo pitanje nije „Tko je moj bližnji?“ već „Kome trebam biti bližnji?“ Odgovor je: „svakom tko je u potrebi“, pa ako je i stranac, postaje moj bližnji kome moram pomoći.“ [15]

 

To znači biti blizak drugima, „umjetnost pratnje“ kako naglašava Papa Franjo, [16] u podsjećanju na naš poziv da budemo blizu našim bližnjima, da budemo „otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti“. [17]

 

Put do punine zakona

 

Dijalog s zakonodavcem možemo promatrati kao put od moralnog nauka Starog zavjeta do punine moralnog života u Kristu. Kako nas podsjeća Sveti Pavao, Zakon izabranog naroda je dobar i svet, [18] no nije konačan i potpun. Stvoren je prije svega kako bi pripremio njihova srca za dolazak našeg Gospodina.

 

Pitanje farizeja koja je najveća zapovijed u Zakonu [19] čini se da odražava osjećaj zaprepaštenja na mnoštvu propisa koji je njihov legalistički pogled nadodao na židovski vjerski život. Isus se žalio zakonodavcima da su ljude opteretili teretom koji teško mogu podnijeti a sami se ne dotiču tereta ni prstom. [20] Gore od toga, ljudska tradicija ponekad je korištena kao izgovor za nepoštivanje svetih zapovjedi. Naš je Gospodin osudio stav onih koji su prinošenje žrtava u hramu koristili za izgovor kako ne bi pomagali svojim roditeljima.[21]

 

Isus im stoga skreće pogled na ono što je temeljno, ljubav prema Bogu i bližnjemu. Potvrđuje tako svoje riječi da nije došao dokinuti Zakon i Proroke. Došao sam ne dokinuti ih nego ih ispuniti. [22] Savez koji je Bog sklopio s ljudima podrazumijevao je zapovjedi čija je izvorna namjena nije bila donijeti teret već naprotiv, voditi ih putem slobode. Vidite, stavio sam pred vas danas život i dobro, smrt i zlo. Ako slušate zapovjedi Gospodina Boga vašega koje vam zapovijedam danas… živjet ćete i umnožiti se i Gospodin Bog vaš blagoslovit će vas u zemlji u koju ulazite i koju vam je namijenio.[23]

 

Zemlja obećana Židovima je simbol zemlje u koji muškarci i žene svih vremena mogu ući ako živimo u skladu sa stvarnim značenjem Božjih zapovjedi. Ona su ulaz u postizanju zajedništva s Bogom budući će svaka druga zemlja biti negostoljubiva. „ Potrebno vam je srcu u ljubavi, ne lagodan život da biste postigli sreću“.[24]

 

Iako su ritualne i zakonske percepcije Izraelaca nestale s dolaskom Krista, deset Božjih zapovijedi, poznate i kao Dekalog, trajno su valjane. One sažimaju ključne principe ljubavi prema Bogu, stavljajući Ga ispred svega, poštujući Njegovo sveto ime, posvećujući Mu svoje dane kao što kršćani čine nedjeljom i također ljubav prema drugim ljudima, Pažnja i naklonost prema roditeljima, zaštita života, čistoća srca i tako dalje. Kolike su generacije Izraelaca meditirale u istini i očinskoj brizi sadržanoj u ovim riječima: „Vaša su svjedočanstva moje nasljeđe dovijeka…radost moga srca,[25] primjeru milosrđa Božjeg koji ne želi da skrenemo s puta, koji želi da živimo puninu života. Čini se da svijet ponekad odbacuje zapovjedi Božje kao zastarjele, primjerene samo „djetinjstvu“ čovječanstva. No postoje mnogi primjeri društava i pojedinaca koji su se urušili kad su pomislili da ih mogu zanemariti. Ovih su deset Božjih „riječi“ konstanta unutarnjeg života čovječanstva. Ako se iskrivljuju, ljudska srca postaju deformirana.

 

Da postanete djeca vašeg oca

 

Dekalog je prenesen u novi zakon ustanovljen od Krista koji nas je spasio predajući svoj život na križ. Novi zakon milost je Duha svetoga predan nama kroz vjeru u Krista.[26] Stoga nemamo više samo moralan cilj kojem trebamo težiti, naš je cilj sada živjeti u Kristu, postati sve više Njemu slični, dopuštajući Duhu svetomu da nas oblikujemo kako bi mogli vršiti Njegove zapovjedi.

 

Kako možemo postati više slični Kristu? Gdje se možemo ogledati kakav je On? U katekizmu stoji da Blaženstva opisuju naličje Isusa Krista i prikazuju Njegovo milosrđe. [27]Ovo nam evanđelje prikazuje sliku našeg Gospodina, Njegovo lice nam otkriva Očevu samilosnu ljubav prema ljudima. Ono nam donosi obećanja dana izabranom narodu i usavršuje ih, usmjeravajući ih više samo prema posjedovanju zemlje. Već Kraljevstva nebeskog.[28]

 

U evanđelju po Mateju prva četiri blaženstva odnose se na stav ili način odnosa prema životu, blagoslovljeni siromašni duhom, [29] oni koji tuguju, [30] krotki, [31] oni koji gladuju i žeđaju pravednosti [32]. Pozivaju nas potpuno pouzdanje u Boga umjesto u vlastite snage, da se suočimo s patnjama kršćanskim duhom i da iz dana u dan budemo strpljivi. Ovim blaženstvima dodana su druga koja naglasak stavljaju na djelovanje, blagoslovljeni su milosrdni, [33] oni čista srca, [34] mirotvorci. [35] Preostala nam jasno kazuju da ćemo u slijeđenju Krista trpjeti poteškoće, [36] ali da bismo uvijek trebali biti radosni. „Jer Kraljevstvo je nebesko za one koji znaju kako biti sretni na zemlji“.[37]

 

Blaženstva nam prikazuju milosrđe Božje koji je odlučan dati neograničenu radost onima koji Ga slijede, radujte se i kličite jer velika je vaša nagrada na nebesima.[38] Štoviše, blaženstva nisu tek izreke koji dočaravaju utopiju, bolji svijet koji bi netko drugi trebao uspostaviti ili lažne utjehe pred licem životnih teškoća. Blaženstva su također zahtjevan priziv koji Bog upućuje srcu svakog čovjeka, bodreći nas da se posvetimo radu na dobru i pravdi sada i ovdje na zemlji.

 

Razmatrajući često o blaženstvima, možda u osobnoj molitvi, pomaže nam primjenjivati ih u svakodnevnom životu. Krotkost se primjerice često ogleda „u onom ljubaznom smiješku za onoga koji ti dosađuje; onoj šutnji pred nepravednom optužbom; tvom dobrohotnom razgovoru s dosadnima i nametljivima; svakodnevnom prelaženju preko ove ili one neugodnosti i nezgodne sitnice osoba koje s tobom žive…“.[39]

 

Ako nastojimo živjeti prema duhu blaženstava steći ćemo postepeno stavove i kriterije koji će nam pomoći lakše živjeti po Zapovijedima. Čistoća srca omogućuje nam gledati sliku Boga u svakom čovjeku, gledajući na nj kao na nekoga vrijednog poštovanja a ne kao predmet zadovoljenja izopačenih strasti. Biti miroljubiv vodi nas životu poput djece Božje i prepoznavanju drugih kao Njegove djece, slijedeći put najizvrsniji [40] milosrđa koji sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, [41] pretvarajući rane u prigode za ljubav i molitvu za one koji nas progone. [42] Ukratko, oblikujući naša srca u skladu s blaženstvima ostvaruje ideal koji Krist stavlja pred nas, biti milostivi kao i Otac vaš što je milostiv. [43] Postajemo nositelji ljubavi Božje i učimo gledati druge kao naše bližnje koji trebaju našu pomoć. U Kristu, mi smo dobri Samaritanci koji su milosrdni kako bi u potpunost ispunili zakon milosrđa. Tada naše srce raste i postaje veće kao što je i našoj Blaženoj Gospi.

 

 

[1] Cf. Lk 10:25

 

[2] Lk 10:26

 

[3] Ponovljeni zakon 6:5

 

[4] Lev 19:18

 

[5] Mt 22:40

 

[6] Lk 10:28

 

[7] Lk 10:29

 

[8] Ibid.

 

[9] Propovijed na Veliku subotu (PG 43, 462)

 

[10] Cf. Lk 10:34

 

[11] Sveti Augustin, Propovijed 131, 6

 

[12] Lk 10:37

 

[13] Ibid.

 

[14] Papa Franjo,Poruka, 24 siječanj 2014

 

[15] Sveti Ivan Pavao II, Govor, 2 veljača 1999

 

[16] Papa Franjo, Apostolska Pobudnica Evangelii Gaudium, broj. 169

 

[17] Papa Franjo, Poruke, 4 listopad 2014

 

[18] Cf. Rim 7:12

 

[19] Mt 22:36

 

[20] Lk 11:46

 

[21] Cf. Mt 15:3-6

 

[22] Mt 5:17

 

[23] Ponovljeni zakon 30:15-18

 

[24] Sveti Josemaria, Brazda, broj 795

 

[25] Ps 119[118], 111

 

[26] Cf. Sveti Toma Akvinski, Suma I-II, q. 106, a.1, c, i ad 2; citat u Sv. Ivan Pavao II, Enciklika. Veritas Splendor, broj 24

 

[27] Katekizam Katoličke Crkve, broj 1717

 

[28] Ibid. broj. 1716

 

[29] Mt 5:3

 

[30] Mt 5:4

 

[31] Mt 5:5

 

[32] Mt 5:6

 

[33] Mt 5:7

 

[34] Mt 5:8

 

[35] Mt 5:9

 

[36] Mt 5:10-12

 

[37] Sveti Josemaria, Kovačnica, broj 1055

 

[38] Mt 5:12

 

[39] Sveti Josemaria, Put, broj 173

 

[40] 1 Kor 12:31

 

[41] 1 Kor 13:7

 

[42] Cf. Mt 5: 44-45

 

[43] Lk 6:36

 

 

 

Ti si kršćanin, zar ne?

 

Profesor: Ti si kršćanin, zar ne?

 

Student: Da, gospodine

 

Profesor: Znači, vjeruješ u Boga?

 

Student: Naravno.

 

Profesor: Je li Bog dobar?

 

Student: Da.

 

Profesor: Je li Bog moćan?

 

Student: Da.

 

Profesor: Moj brat je umro od raka iako se molio Bogu da ga izliječi. Većina nas pomogla bi onima koji su bolesni. No, Bog nije. Kako je onda dobar?

 

(Student nije ništa odgovorio.)

 

Profesor: Nemaš odgovor, zar ne? Počnimo onda iznova, mladiću. Je li Bog dobar?

 

Student: Da.

 

Profesor: Je li sotona dobar?

 

Student: Ne.

 

Profesor: Odakle dolazi sotona?

 

Student: Od… Boga…

 

Profesor: Tako je. Pa, reci mi postoji li zlo u svijetu?

 

Student: Da.

 

Profesor: Zlo je posvuda, zar ne? I Bog je sve stvorio. Točno?

 

Student: Da.

 

Profesor: Onda, tko je stvorio zlo?

 

(Student nije odgovorio.)

 

Profesor: Postoji li bolest? Nemoral? Mržnja? Ružnoća? Sve te užasne stvari postoje u svijetu, zar ne?

 

Student: Da.

 

Profesor: Pa, tko ih je stvorio?

 

(Student nije odgovorio.)

 

Profesor: Znanost kaže da imamo pet osjetila s kojima promatramo i doživljavamo svijet oko sebe. Reci mi, jesi li ikad vidio Boga?

 

Student: Nisam.

 

Profesor: Jesi li Ga ikad čuo?

 

Student: Nisam.

 

Profesor: Jesi li ikad dotaknuo Boga, okusio Ga, namirisao? Jesi li na ikoji način osjetio Boga?

 

Student: Ne, nisam.

 

Profesor: A ipak vjeruješ u Njega?

 

Student: Da.

 

Profesor: Pa, prema svim empirijskim i znanstvenim pokazateljima, Bog ne postoji. Što kažeš na to?

 

Student: Ništa. Samo vjerujem.

 

Profesor: Da, vjera. To je problem koji muči znanost.

 

Student: Profesore, postoji li toplina?

 

Profesor: Da.

 

Student: A postoji li hladnoća?

 

Profesor: Da.

 

Student: Ne, ne postoji.

 

(Svi u predavaonici su na ovo utihnuli.)

 

Student: Profesore, postoji puno oblika topline, vrućina, supervrućina, mega vrućina, bijela vrućina, mala vrućina ili ne vrućina. No, ne postoji hladnoća. Možemo izmjeriti do 458 stupnjeva ispod nule, no dalje od toga ne jer ne postoji hladnoća. Hladnoća je samo riječ kojom opisujemo nedostatak topline. Hladnoću ne možemo izmjeriti. Vrućina je energija. Hladnoća nije nešto suprotno od vrućine, već njezino odsustvo.

 

Student: A, što je s tamom? Postoji li tama?

 

Profesor: Da. Što bi bila noć bez tame?

 

Student: Ponovno ste u krivu. Tama je odsustvo nečega. Možete imati prigušeno svjetlo, normalno svjetlo, jako svjetlo, blještajuće svjetlo. Ali ako nemate svjetla, onda nemate ništa i to onda nazivamo tamom, zar ne? Zapravo, mraka nema. Kad bi postojao, mogli bi ga učiniti mračnijim, zar ne?

 

Profesor: Što hoćeš reći, mladiću?

 

Student: Vaša filozofska premisa je netočna.

 

Profesor: Kako? Možeš li objasniti?

 

Student: Pa, vi krećete s premisom dualnosti.Tvrdite da postoji život i da postoji smrt, da postoji dobar Bog i loš Bog. Mislite da je koncept Boga nešto konačno, nešto mjerljivo. Ali, znanost nikad ne može izmjeriti misao. Poznaje elektricitet i magnetizam, ali ih nikad nismo vidjeli, a još manje potpuno razumjeli. Promatrati smrt kao suprotnost životu, značilo bi zanemariti činjenicu da smrt ne može postojati sama za sebe. Smrt nije suprotna životu, već odsustvo života. Recite mi, profesore, učite li svoje studente da su ljudi nastali od majmuna?

 

Profesor: Ako misliš na teoriju evolucije, da.

 

Student: Jeste li ikad vidjeli evoluciju na vlastite oči?

 

(Profesor se nasmijao i odmahnuo glavom, shvaćajući na što student cilja.)

 

Student: Budući da nitko nije vidio sam proces evolucije na djelu, ne možemo zaključiti da onda i postoji. Znači li to da Vi podučavate o svojem mišljenju? Niste li onda propovjednik, a ne znanstvenik?

 

Student: Je li itko od vas u predavaonici vidio profesorov mozak?

 

(Svi su nasmijali.)

 

Student: Je li itko ovdje vidio profesorov mozak, dotaknuo ga, namirisao? Čuo? Nitko. Znači, po svim empirijskim i znanstvenim pokazateljima, Vi nemate mozak. Pa, kako ćemo onda vjerovati Vašim predavanjima?

 

(Prostorija je utihnula. Profesor je promtrao studenta.)

 

Profesor: Pa, čini se, mladiću, da ćeš mi morati vjerovati.

 

Student: Upravo tako! Veza između čovjeka i Boga je vjera. To je ono što pokreće sve stvari.

 

 

 

 

PRIČA O BOŽJEM DJELOVNAJU

 

 

Često se u životu suočavamo sa neuspjesima. Nekada radimo sasvim uobičajene poslove koji nam naoko ničemu ne služe I postavljamo sebi pitanje kakvog to smisla ima? Čemu toliki rad bez nekih rezultata. Čovjek ide u tvornicu I radi jedan posao čiji uspjeh sam ne vidi: on radi nešto što je samo po sebi nebitno, ali u cjelini se bez tog malog poslića posao ne može obaviti.

 

 

To je kao na “tvorničkoj traci” na kojoj je svaka sitnica važna I bez nje se ne može sastaviti gotov proizvod. Ipak, ljudi koji rade jedan te isti posao po cijele dane, lako izgube volju za tim poslom, jer sami ne vide smisao svega. Znaju čemu služi to, ali stalno raditi jedan posao, bez da ti itko kaže da si jednako vrijedan kao I onaj koji proizvod završava, nije lako I zan se dogoditi da ljudi izgube motiv za rad.

 

 

Slično je I sa životom. Svaki se dan ponavlja ista priča. Posao, kuća, večera, spavanje, posao,... Sve se izmjenjuje u jednoličnom ritmu I nakon nekog vremena, moguće je da se netko upita, zašto mu se život ne mijenja?

 

 

Takav čovjek zapravo zaboravi kako on radi ono što mora RADI DRUGIH LJUDI. Sve što čovjek radi vrijedno je, ali naš je život takav da često mi NE VIDIMO KONAČNE REZULTATE NAŠEG DJELOVANJA I to zna umoriti čovjeka. Takav se prestane veseliti svemu jer mu život postaje “monoton” I “dosadan”, ali zaboravlja se pri tom osvrnuti oko sebe I zaboravlja kako ta njegova dosadna svakodnevica prehranjuje djecu, odgaja ih, olakšava život nekima,...

 

 

Zapravo, takvi ljudi ne vide baš dobro smisao svega što rade, I zaboravljaju kako su samo SREDSTVO U BOŽJIM RUKAMA. Kada bi oni vidjeli malo bolje druge, a ne samo gledali samoostvarenje, shvatili kako se Bog poslužio njima da se njihovim poslom “okoriste” bližnji.

 

 

Zato sada poslušajte priču:

 

 

Jedan čovjek je molio Isusa da mu pojasni njegov životni poziv. I Isus mu kaže kako je njegov životni poziv GURATI JEDNU VELIKU STIJENU. Čovjek rado prihvati to I krene s poslom. Gurao je stijenu godinama, ali je nije uspio pomaknuti ni za jedna jedini milimetar.

 

 

Nakon više godina, sve mu se to činilo besmislenim, I izgubio je volju za guranjem kamena, bez obzira što mu je Isus pojasnio kako je to njegovo životno ostvarenje, kako tim guranjem kamena on vrši Božju volju. Došle su napasti, čovjek je htio odustati, želio je promijeniti svoj život, tražio je izlaz iz svoje situacije, I konačno je odlučio da će prestati sa guranjem jer je sve ove godine to činio bezuspješno. Zapravo, cijeli njegov život mu se činio potpunim promašajem. Kako beskorisno, kako isprazno, kako nevažno bijaše sve što je radilo! Takav je osjećaj imao!

 

 

Ipak, prije nego je odustao potpuno, odluči se još jednom pomoliti Isusu. Pitao je Isusa zašto mu je dao taj poziv, zašto ga je učinio beskorisnim I tako ništavnim!? Više od svega, zanimalo ga je zbog čega mu je rekao da gura taj kamen ako je znao da ga ne može pomaknuti?!

 

 

Isus mu je odgovorio: “Dao sam ti da GURAŠ KAMEN, A NE DA GA POMAKNEŠ! JA ĆU POMICATI KAMEN ONAKO KAKO TREBA, A TI GA SAMO GURAJ. Osim toga, zar ne vidiš kako si gurajući kamen OJAČAO, POSTAO SI SNAŽNIJI I OTPORNIJI. NAUČIO SI KAKO PRILAZITI TOM GURANJU KAMENA NA VIŠE NAČINA, A I KAMEN POZNAJEŠ DOBRO. Imao si višestruku korist od guranja kamena. A, kada I kako će se kament pomaknuti- to ostavi meni- ti samo guraj.”

 

 

Ako niste primjetili, ovo je priča o SVAKODNEVICI ČOVJEKA koja se čini beskrajnim ponavljanjem istih stvari koje čine da nam izgleda kako se život ne miče s mjesta. Događa nam se, kao I kod čovjeka iz priče, da se zasitimo toga, jer ne vidimo smisao svega. Najradije bi potpuno promijenili svoj život jer nam se čini kao da “ne živimo”.

 

 

Mi zapravo ne vidimo najčešće smisao te svakodnevice. Uzmimo primjerice ODGOJ DJECE koji je dio te svakodnevice. Nekada se taj odgoj djece čini poput guranja ovog kamena kojeg ne možemo pomaknuti s mjesta. Učimo djecu, ali ona se mijenjaju. Nekada zna biti I gore od našeg silnog “guranja”. Naravno da ovakav posao čovjeka frustrira I potiče na postaljanje pitanja o smislu svega.

 

 

Kada bismo mogli živjeti sto godina više od ovog života kojeg živimo, vjerojatno bismo shvatili zašto smo “gurali kamen” u odgoju djece. Mi samo MISLIMO DA NIŠTA NE RADIMO, ali BOG DJELUJE U LJUDIMA, PA TAKO I U DJECI KOJU ODGAJAMO. BOG POMIČE STVARI NAPRIJED ONDA KADA STVARI TREBA POMAKNUTI, A NE KADA MI MISLIMO DA BI IH TREBALO POMAKNUTI. Vi odgajate svoju djecu I čini Vam se bezuspješno. Ipak, Vaše riječi ne nestaju u zraku, već se talože u duši djeteta. Kada ono počne odgajati svoju djecu, Vaše iskustvo “guranja kamena” javlja se u njima. Poučeni Vašim “neuspjesima”, oni će malo drugačije “gurati” u želji da još bolje odgoje svoju djecu.

 

 

Ipak, I oni će dijelit isti osjećaj bezuspješnosti kao I Vi. Njihova će djeca nastavit istim putem, I tako redom. Vaše “guranje kamena” zapravo nije ništa drugo nego DOBAR ODGOJ KOJI SU VAŠA DJECA PRIMILA I KASNIJE GA PRENOSILA NA SVOJU DJECU OBOGAĆENA VAŠIM ISKUSTVOM. Nakon nekoliko generacija, u obitelji se stvori “netko” na koga je takav odgoj toliko učinkovito djelovao da je postao društveno važna osoba. Ili još bolje, sva “guranja” iz prošlosti rezultirala su time da se stvori u obitelji generacija stabilnih I razboritih ljudi.

 

 

Sjetite se obitelji u kojima se u nekoliko generacija ponavlja isti životni obrazac: SVI SU VISOKO ŠKOLOVANI, SVI SU USPJEŠNI, SVI VODE MIRAN I STABILAN ŽIVOT, SVI LAKO PRONALAZE POSAO, SVI SE LAKO SNAĐU U BILO KOJOJ SITUACIJI,... Mislite li da je to slučajno?

 

 

Ta “uspješnost” stabilna I mirna života plod je GURANJA KAMENA KROZ VIŠE GENERACIJA. Mnogi su gurali kamen I nisu odustajali od čestita kršćanska života bez obzira što se to moglo činiti besmislenim. U jednom trenutku BOG JE POMAKAO “NEŠTO” U JEDNOJ GENERACIJI U TIH LJUDI I USPOSTAVILA SE JEDNA ZDRAVA NORMA: u takvoj je obitelji postalo normalno da se svi školuju ili barem pokušaju školovati, postalo je normalno da se svi trude svoje poslove obavljati najbolje što mogu, pa su svi uspješni; postalo je normalno da su svi moralni ljudi I da im ne padaju na pamet nikakve nemoralne gluposti primjerene mnogima; postalo je normalno da u svakoj situaciji poštuju istinu pa čak I onda kada im po ničemu to ne ide u prilog;... postalo je normalno zapravo biti normalan.

 

 

Pišem ovo kako se ne biste obeshrabrivali zbog svakodnevice koja Vam se čini bezuspješnim “guranjem kamena” koji se ne pomiče s mjesta. Sve isto, svaki dan isto- to nekoga zamara. Zapravo, zamara čovjeka koji ne shvaća kako se tim guranjem očvrsne, jer najteže je raditi ono što NE ŽELIŠ ili ONO ŠTO TI SE ČINI BESMISLENIM I BESPLODNIM. U takvim se uvjetim očvrsne. Čovjek naviknut da ne mora u svemu biti uspješan, lako se bori sa tegobama svakodnevice, za razliku od onoga kojem se sve događa po onom kako se njemu prohtije. Takav čovjek možda I jest uspješan u nečem, ali što kada se treba suočiti sa problemima? Nema se snage za “guranje”!

 

 

Osim toga, onaj koji ustrajno “gura” zna da NE TREBA ON POMICATI SITUACIJU, DA JE NE TREBA ON PROMIJENITI, VEĆ DA TO TREBA UČINITI BOG. Bog je taj koji treba DJELOVATI PO NAŠEM GURANJU. Kada bismo MI MIJENJALI ŽIVOT (micali kamen) PO SVOJOJ MJERI, tko zna kako bismo završili (kamo bismo kamen pomakli). No, Bog koji zna što je najbolje za nas, zna točno kada treba “pomjeriti kamen”- zna kada treba nešto promijeniti u našem životu. Ipak, do promjene neće doći ako NETKO NE BUDE GURAO KAMEN.

 

 

Nemojte se brinuti previše za svoju svakodnevicu. Neka Vas ne brine ako Vam se čini dosadnom, jednoličnom, ako se čini bezuspješnom. To nije bitno- bitno je da živite tu svakodnevicu pošteno I trudite se svim silama raditi sve ono što trebate raditi. Ustrajte u tome I Gospodin će po Vašoj ustrajnosti na čestitu I dobru životu mijenjati stvari u njemu.

 

 

Iz evanđelja po Mateju :

 

 

"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?'  Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." (Mt 6, 31-34)