Izl 2, 1-15a

 

U one dane: Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je lijep, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trske, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trsku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti. Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trski, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. »Bit će to hebrejsko dijete«, reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: »Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama, da ti dijete doji?« »Idi!« odgovori joj faraonova kći. Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. »Uzmi ovo dijete — rekne joj faraonova kći — i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.« Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, »jer sam ga — reče — iz vode izvadila.«

 

Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca — brata njegova. Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. »Zašto tučeš svoga druga?« rekne napadaču. Ovaj odvrati: »Tko te postavi za glavara i suca nad nama? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?« Mojsije se uplaši pa će u sebi: »Tako! Ipak se saznalo.« Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju.

 

 

Ps 69, 3.14.30-31.33-34

 

Tražite, ubogi, Gospodina, i oživjet će vam srce.

 

U duboko blato zapadoh, i nemam kamo nogu staviti; u duboku tonem vodu, pokrivaju me valovi. No tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši po svojoj vjernoj pomoći! Ja sam jadnik i bolnik — nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih.

 

 

Mt 11, 20-24

 

U ono vrijeme: Stane Isus prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.«

 

»I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti! Doista, da su se u Sodomi zbila čudesa koja su se dogodila u tebi, ostala bi ona do danas. Ali kažem vam: Zemlji će sodomskoj biti na Dan sudnji lakše nego tebi.«

 

 

 

Gospodin često prolazi našim životima kao kroz Kafarnaum i Korozain radeći bezbroj čuda koja ne primjećujemo ili koja ne diraju naše srce. Osjetimo tek malo ushita u trenutku čuda, a onda slijedi povratak na stari život. Kao da nas ni najmanje nas ne dira njegov poziv na obraćenje.

 

 

 

Dakako, ne govorimo o onim čudima koja se spominju u Evanđeljima. Riječ je o sitaucijama u svakodnevici koje bi trebale dotaknuti naša srca preko bližnjih i situacija u kojima se nađu bilo oni, bilo mi sami. To su situacije koje nam “daju za misliti”, koje potresaju s ciljem da se nešto PROMIJENI U NAMA. Upravo to je i bio cilj mnoštva čudesa koja je Isus radio: obraćenje Bogu i promjena života. Isus je radio čuda kako bi raspalio vjeru u ljudima, kako bi ih potakao na obraćenje, a OBRAĆENJA NE MOŽE BITI BEZ KAJANJA.

 

 

 

Jao tebi Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Gospodin one riječi izgovara s boli, vidjevši da stanovništvo tih gradova nije ispunila milost kojom ih je obilno obasipao. Slijedili su ga jedno vrijeme, divili se- vidjevši neko ozdravljenje- izgledali su oduševljeni,..., međutim, U DUBINI DUŠE OSTALI SU DALEKO OD KRISTA” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153). Ti česti susreti s Kristom, nisu u konačnici utjecali na njihov život onako kako je to Krist htio. Ostali su hladni spram Boga.

 

 

 

Isus je htio da PROMIJENE ŽIVOT, DA NAPRAVE ZAOKRET PREMA BOGU, a toga nema bez KAJANJA. Jedno iskreno kajanje podarazumijeva kako u sebi OSJEĆAMO NA ODREĐEN NAČIN KAKO SE NEŠTO RANJAVA U NAMA. Ranjava se čistoća duše- ona čistoća koju je duši darovao Bog. U nama NEŠTO PUCA zbog neke počinjene greške ili grijeha. Događa se jedno CIJEPANJE NEKOG STAVA U NAMA KOJI NAS JE UVODIO U GRIJEH, i to cijepanje možemo opisati preko BOLI ZBOG GRIJEHA.

 

 

 

Bez te BOLI koja se osjeća kao bol krivnje, ili bol jer sam uvrijedio nekoga, zapravo i nema pravog kajanja. No to nije nužno neka sjetilna bol, neka bol koju osjećamo kao bol neke tjelesne rane. Više je riječ o jednom osjećaju gađenja i prijezira, a ne o nekoj emotivnoj reakciji. Bez te boli- nema pravog kajanja. “Više od samog grijeha, Boga ljuti i vrijeđaju grešnici koji ne osjećaju nikakvu bol zbog sovjih grijeha” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o svetom mateju, 14). “Kako me žalosti kada vidim da ne osjećaš nikakvu bol zbog svojih malih grijeha! Jer, to zapravo znači kako do sada nisi započeo s nikakvim pravim nutarnjim životom” (Sveti J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Put, br. 330).

 

 

 

“Ta bol zbog grijeha, to kajanje sastoji se u osnovi od žalosti i od iskrenog gađenja nad uvrijedom koja je nanesena Bogu, od tuge i od prijezira prema počinjenom grijehu, s odlukomda više ne griješimo” (Usp. TRIDENTSKI SABOR, 14. sjednica, kan. 4., Denzinger 987). “To je okretanje dobru, obraćenje koje dovodi do rađanja novog života u nama” (M. Schmaus, Dogmatska teologija, sv. VI. Str.562).

 

 

 

Iskrena bol zbog grijeha, PRAVO KAJANJE NISU u osnovi OSJEĆAJI, VEĆ SPREMNOST DA SE IZBJEGNE PRIGODA ZA GRIJEH. Kajanje, kao i ljubav nisu stvar emocija već VOLJE. MOŽE SE NEKOGA VOLJETI BEZ NEKOG SILNOG IZLJEVA EMOCIJA, pa se ljubav tako izražava više djelima. MOŽE SE KAJATI BEZ EMOCIJA, te djelima pokazati kako ŽELIMO IZBJEĆI GREŠNU PRIGODU.

 

 

 

Kao što je moguće Boga, pa i čovjeka voljeti bez da se imaneke duboke izljeve emocija, moguće je i kajati se na isti način. Naime, ova BOG KOJA SE “OSJEĆA” ZBOG GRIJEHA, je zapravo BOL JER GRIJEH RANJAVA LJUBAV. Ranjava ljubav čovjeka i ranjava ljubav Boga prema čovjeku. Nama, kada nekoga povrijedimo biva žao. Puca nma srce. Jednako bismo trebali osjećati spram Boga. Tada bi ova bol bila BOL RASKAJANOG SRCA, koje samo želi VRATITI SVOJU LJUBAV NA PRAVO MJESTO.

 

 

 

TA RANJENA LJUBAV, ČIJU BOL OSJEĆAMO U SEBI, GONI ČOVJEKA DA TRAŽI OPROŠTENJE. Jednako je u odnosu dvoje ljudi, baš kao i u odnosu Bog i čovjek. RANJENA LJUBAV ČIJA SE BOL OSJEĆA POTIČE NA TO DA SE MOLI ZA OPROŠTENJE. O ovoj ranjenoj ljubavi piše RAIMOND LLULL u svojem djelu Knjiga o Prijatelju i Ljubavi: “Prisjetio se Ljubavnik svojih grijeha i u strahu od pakla htjede zaplakati, ali ne mogaše. Molio jeLjubljenoga za suze, a mudrost mu odgovori da ČEŠĆE I JAČE PLAĆE IZ LJUBAVI PREMA SVOM LJUBLJENOM, nego zbog straha od paklenih muka- jer njemu je draži plač iz ljubavi, negoli suze koje se prolijevaju iz straha” (Raimond Llull, Llibre d`Amic e Amat, 341).

 

 

 

Bog NE ŽELI DA STRAHUJEMO OD NJEGA, VEĆ ŽELI DA GA LJUBIMO, i ta ljubav, kada biva ranjena, preko boli signalizira čovjeku da je sagriješio, i ta bol ga treba poticati na kajanje, a kajanje na ispovijed. Tako, LJUBAV JEST PRAVI RAZLOG ISPOVIJEDI, A NE GRIJEH. Bog ne želi da se ispovijedamo iz straha, već iz ljubavi! “Koliko god su trajniji u nama bol i kajanje zbog naših grijeha, toliko se brže događa naše ozdravljenje” (Kasijan, Colaciones,19). “Ne zaboravi da je BOL kamen u kojeg udara Ljubav” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 439). “Petar je izišao vani i gorko zaplakao. Ispovijedio je tako svoj grijeh. Plakao je gorko jer je znao ljubiti, i jako brzo je slatkoća ljubavi zamijenila gorčine boli” (Sveti Augustin, Govor, 295).

 

 

 

Ovakvo gledanje na kajanje trebalo bi otvoriti novo poglavlje u našem ODNOSU PREMA SVOJIM GRIJESIMA. Prema njima se ne smijemo odnositi kao prema nečem neizbježivom ili nečim što je nepromjenjivo. Čak i onda kada nam se čini kako grijeh ne izlazi iz našeg života, ili nam se čini kako smo potpuno nemoćni pred njim. Ono što je važno jest DA SE SA NIJEDNIM GRIJEHOM NE SMIJEMO POMIRITI: moramo biti u ratu s grijesima. Ne se opustiti i kazati: predajem se, ne mogu više. Osim toga, prema nijednom grijehu ne smijemo se odnositi kao prema nečem bezazlenom, jer nijedan, pa ni najmanji grijeh nije bezazlen. Svaki nas odvlači od Boga.

 

 

 

U tom smislu, česta ispovijed je najbolji lijek za ovo. “Onaj koji se često ispovijeda neće biti zadovoljan sa jednom običnom ispovijedi, već će nastojati učiniti jednu DOBRU ISPOVIJED, koja će učinkovito pomagati duši u njenim nastojanjima da slijedi Boga. Kako bi se česta ispovijed ispravno shvatila, i kako bi zaista postigla navedeni cilj, potrebno je ozbiljno prihvatiti ovaj princip: BEZ KAJANJA NEMA OPROSTA GRIJEHA! Iz ovoga izrasta načelo česte ispovijedi po kojoj se: NE ISPOVIJEDA NIJEDAN LAKI GRIJEH AKO NEMA OZBILJNOG I ISKRENOG KAJANJA! Uvijek naime postoji jedno općenito kajanje koje se tiče boli i žala zbog grijeha svoje prošlosti. Ali za čestu ispovijed, ovo opće kajanje može biti samo iznimka i nema veliku vrijednost” (B. BAUR, Česta ispovijed, str. 37-38).

 

 

 

ČESTA ISPOVIJED ili UČESTALA ISPOVIJED ozbiljna je stvar, premda se čini kako neki tome pristupaju olako. Kao uzrok takvom načinu ispovijedanja, nalazimo LJUBAV PREMA BOGU KOJU GRIJEH RANJAVA, pa bol ljubavi potiče čovjeka na ovakvu ispovijed.

 

 

 

Druga stvar koju trab uzeti ozbiljno jest ono što je Baur napisao: bez iskrenog i ozbiljnog kajanja nema oprosta! Potrebno je dublje promišljati o svojim grijesima, priznati vlastite propuste, a ne kriviti druge za njih. Potrebno je priznati grijehe “bez lažnih isprika i bez čuđenja nad sobom kada se pojave slabosti ili grijesi koje držasmo već nadvladanima, (…) a u svakodnevnom ispitu savjesti, trebali bismo sovje greške više gledati kao uvrijede Bogu, a manje kao svoju bijedu. Ne povežemo li svoje propuste i padove s ljubavi prema Bogu, bit ćemo skloni tražiti isprike za njih; tako ćemo ostati bez motivacije da zadržimo ovu trajnu sklonost prema skrušenosti, kajanju i zadovoljštini za grijehe. Nikada ne možemo izravnati dug prema Bogu” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Kristom, VI-153). Naprotiv, mi smo onaj dužnik koji nije imao čime platiti kojeg nalazimo u Isusovu govoru u Mt 18,25.

 

 

 

Stoga, ČESTA ISPOVIJED trebala bi nas više približavati Božjem Milosrđu nego nama samima. Sebe bismo pomoću te milosti trebali jasnije vidjeti, a bol i kajanje podsjećali bi nas stalno na ranjenu ljubav prema Bogu. Tako, milosrđem liječeni, primamo milost na milost; ljubav na ljubav.

 

 

 

U ispovijedi pristupamo, ne samo izliječenju, već BOŽJEM OPRAVDANJU: “Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. 16I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem.” (Rm 5,15-16). U tom smislu, nakon tolika opravdanja od strane Boga, nije li jasno koliko nas voli?! Nije li jasno koliko izljeva milosti ide preko tih opravdanja?! Stoga, “grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! (…) gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: 21kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rm 5,18-21).

 

 

 

 

 

 

 

Mt 10,34 –11, 1

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.«

 

 

 

UVOD

 

Gospodin nas današnjim evanđeljem opet vraća križu: “Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan”. Izgleda kako je križ KRŠĆANSKA NUŽNOST. Unatoč Isusovim riječima, svi nekako nevoljko gledamo na svoje križeve. Nitko ga baš s oduševljenjem ne prihvaća, jer križ nosi jednu tegobu, uvodi nas u mučne situacije, često nas razara iznutra I opterećuje nas čak I samim razmišljanjem o njemu. Unatoč svemu tome, KRIŽ JE ZA KRŠĆANINA NUŽNOST.

 

 

 

LJUBAV PREMA BOGU I BLIŽNJIMA

 

Zašto je križ kršćanska nužnost? Čitamo kako Gospodin najprije govori: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan”. Prije nego počne govoriti o KRIŽU, govori o LJUBAVI. I naglašava kako nitko nije dostojan njegove blizine, ako ljubi više one koji mu u životu najviše znače. Kako mogu ljubiti nekoga više od majke ili oca, od brata ili sestre? Pitanje je zapravo kako mogu ljubiti Boga više od njih? Nije problem u deklarativnom izražavanju ljubavi prema Bogu- svi ćemo naime kazati kako Boga volimo, već je problem u DJELATNOM POKAZIVANJU LJUBAVI PREMA BOGU. Boga naime, nitko nikada nije vidio. Vidjeli smo Boga u Sinu Božjem, ali Oca I Duha Svetoga- nitko ih nije mogao vidjeti. Kako onda nekome koga ne vidiš iskazati ljubav?

 

Mi ljubimo Boga kada svoj život pretvaramo u STALNU POTRAGU ZA BOGOM. Postoji izreka kako BOG TRAŽI LJUDE, ALI SE POVREMENO SKRIVA OD NJIH KAKO BI ONI TRAŽILI NJEGA. Onaj koji ga traži nalazi ga u poslu, u obitelji, u radostima, u bolima,... gotovo u svakom trenutku svoga života. Sve ovo zapravo odgovara onim zapovijedima ljubavi koje nam je Gospodin ostavio: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. (38) To je najveća i prva zapovijed. (39) Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (Mt 22,37-39). Ovim je riječimo zapravo pojasnio kako se Boga ljubi: PREKO LJUBAVI SPRAM BLIŽNJIH.

 

Ipak, danas nam se čini kako Isus od nas traži da napravimo korak dalje: LJUBI BLIŽNJEGA, ALI AKO NE LJUBIŠ MENE VIŠE OD BLIŽNJEGA- NISI BOGA DOSTOJAN. Drugim riječima, ljubav prema Bogu se izražava ljubavlju prema bližnjima, ali ta ljubav prema bližnjima NE SMIJE NADOMJESTITI LJUBAV PREMA BOGU ILI POSTATI VAŽNIJOM OD NJE. LJUBAV PREMA BOGU MORA BITI NA PRVOM MJESTU. Razlog je jednostavan. Često puta ljudi koji nas okružuju priskaču u pomoć na čudan način- nisu trebali, ali su učinili nešto bez posebnih razloga; nisu planirali, ali su došli kod nas I pomogli nam,...Niz je primjera kako BOG DOVODI LJUDE K NAMA. Dovodi nam LJUDE KOJI NAM TREBAJU POMOĆI, UTJEŠITI, OHRABRITI U NEČEM I zapravo nas tako upravlja svojom Providnošću kroz ovaj život. Drugim riječima, BOG NAS PRVI LJUBI I IZ LJUBAVI PREMA NAMA DOVODI NAM POMOĆ U OBLIKU NAŠIH BLIŽNJIH. Tako, LJUBEĆI I POŠTUJUĆI BLIŽNJE ZAPRAVO SAMO ODGOVARAMO NA LJUBAV BOGA. Mi ne znamo što će se zbiti u slijedećem trenutku, zato ne možemo predviđati neke stvari koje nas iznenada spopadnu radi našeg dobra, ali Bog može I čini. Kao zahvalu za takvo djelovanje u ljubavi spram nas, mi ljubimo bližnje.

 

 

 

KRIŽ- ČISTA LJUBAV SINA PREMA BOGU OCU

 

Gdje je tu križ kojeg trebamo uzeti na se svaki dan? Sveti Ivan Zlatousti kaže: “krštenje je za nas isto što I KRIŽ I SAHRANJIVANJE ZA KRISTA. Ipak, postoji jedna razlika: SPASITELJ JE UMRO U TIJELU, dok mi naprotiv trebamo UMRIJETI DUHOVNO. Stoga Pavao apostol NE kaže kako smo uneseni s Kristom u njegovu smrt, nego je to SLIČNO NJEGOVOJ SMRTI” (In Romanos, 10). Naš križ prije svega predstavlja DUHOVNU PATNJU I UMIRANJE. U tom se smislu valja povesti za Isusovim primjerom. Pogledamo li mjesto iz Isusova života koje je s obzirom na patnju najbliže našim životima onda bismo mogli pokazati na Getsemanski vrt. Tu je početak Isusove patnje I muke- TU JE ISUS DUHOVNO UMRO I PATIO znojeći se krvavim znojem. Što je obilježilo one mučne trenutke molitve u vrtu? Meni se čini kako su to bile Isusove riječi: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. (...) Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!” (Mt 26,39.42).

 

Isus kroz svoje duhovnon umiranje traži volju očevu. BOG JE SVOGA SINA KOJEG JE NAJVIŠE LJUBIO OBDARIO NAJVEĆIM KRIŽEM. Sukladno tome, Bog pred onoga kojeg više ljubi stavlja teži križ. U tom smislu krž je nužan kako bismo upoznali BOŽJU LJUBAV PREMA NAMA. No, kada nas sustignu križi ljuti, ne mislimo o ljubavi Božjoj već o muci kroz koju prolazimo. Ljudi se u tim trenucima opiru svemu, I jasno je kako ne vide čisto ispred sebe volju božju u tim momentima muke. Ono što se od čovjeka koji nosi svoj križ traži jest samo DA TRPI I ISTRPI. Bog koji daje križ, uvijek daje I dovoljno snage za njegovo nošenje, a kad smo pri kraju snaga On je taj koji ga preuzima na sebe. Što zapravo Bog hoće s tim privhaćanjem patnje?

 

Ne želi nas mučiti, već nas uči UMIRATI. Ovo umiranje je jedno DUHOVNO UMIRANJE U SVOJIM ŽELJAMA, U SVOJOJ VOLJI. Kada se to čini, mi nestajemo I s nama nestaje “prostor” naših želja koji se U NAMA OTVORA ZA DRUGU OSOBU. Kada ostanemo BEZ SVOJIH ŽELJA, NAŠA LJUBAV USMJERAVAT ĆE SE DRUGIMA. Tako križ zapravo služi da se najprije LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU PROČISTI OD SEBELJUBLJA.

 

U tim trenucima muke I patnje, osjetit ćemo ZAHVALNOST PREMA LJUDIMA KOJI NAM POMAŽU, I ta zahvalnost izraz je ove mukom pročišćene ljubavi. Shvatit ćemo I ono što u običnim situacijam ne shvaćamo: razumjet ćemo lakše kako ti ljudi NEMAJU OBAVEZU PREMA NAMA, KAKO ČINE ŠTO ČINE IZ LJUBAVI, A KADA NETKO POMAŽE IZ LJUBAVI, ONDA JE BOG POKRETAČ DJELOVANJA TAKVA ČOVJEKA. BOG JE LJUBAV I KOJI LJUBAV NOSE U SEBI, BOGA U SEBI NOSE I BOG IM POTIČE NA DJELOVANJE.

 

Preko LJUBAVI TIH DOBRIH LJUDI shvatit ćemo da ih je BOG POSLAO K NAMA. Uz sve nejasnoće bit će nam jasna jedna stvar: BOG JE UZROK TOGA ŠTO SU TI LJUDI OKO NAS I POMAŽU NAM U NEVOLJAMA. Tako će preko ljubavi bližnjih KRIŽ PROČISTITI NAŠU LJUBAV PREMA BOGU.

 

 

 

KRIŽ KAO NUŽNOST

 

Vidmo kako nam se križ daje ne zbog muke, već zbog LJUBAVI: DA SE LJUBAV PROBUDI I PRODUBI NAMA. Kako svojim križevima, u svim onim trenucima kada TRPIMO, kada se DRUGIMA PODLAŽEMO IZ LJUBAVI, ili PATIMO IZ NEKOG DRUGOG RAZLOGA, ZAPRAVO NIJEČEMO SEBE, mi stavljamo postrance svoje prohtjeve kako bi se realizirali tuđi. Kršćanin koji se trudi zanijekati samoga sebe- svoju volju ne vršiti u korist vršenja tuđe volje, taj zadobiva nov život, Isusov život. Upravo to nijekanje samoga sebe jest ono što obilježava molituv u Getsemaniju.

 

Privaćanjem križeva, mi pokazujemo kako Boga ljubimo, a Bog onima koji ga ljubi, UZVRAĆA JOŠ VEĆOM LJUBAVLJU. Tako nas svojom milošću, svojom ljubavlju, polako PREOBRAŽAVA DA DOBIJEMO ISTE OSJEĆAJE KOJE KRIST GAJI PREMA LJUDIMA I DOGAĐAJIMA. Počinjemo ga oponašati I polako postajemo poput pravog SINA BOGU SVOME.

 

S vremenom će nas zanimati samo jedno: ISPUNITI VOLJU BOŽJU U SVOM ŽIVOTU. Tako ćemo se preko križa PREOBRAŽAVATI I polako ćemo PRONICATI VOLJU BOŽJU KAO PRAVI SIN BOGA. To je kao I sa djecom koja PREPOZNAJU POLAKO ŠTO OTAC OD NJIH TRAŽI. Za to je potrebno nekada da DIJETE MALO PRETRPI, da se NE DOGODI ONO ŠTO DIJETE ŽELI. S vremenom, dijete bez puno objašnjavanja ZNA I RAZUMIJE OČEV GOVOR BEZ PUNO RIJEČI.

 

Križ je NUŽNOST ako želimo otkriti onu ljubav kojom je Bog Otac ljubio svoga Sina. Po našim križevima pokazat će I nama koliko nas voli, samo ako pustimo sebe I svoje želje ostavljajući prostor Božjim željama za nas- Božjoj volji.

 

 

 

 

 

Pnz 30, 10-14

 

Mojsije je govorio narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.

 

Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ’Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ’Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je i objaviti da je vršimo!’ Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.«

 

 

 

Mojsije poziva narod da se OBRATI “Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.Jasno govori kako obraćenje ne ovisi o Zakonu, već o SRCU ČOVJEKA. U tom smislu Zakon Božji BLIZU JE ČOVJEKA- U NJEMU, i sam čovjek ga mora pronaći u sebi kako bi ga vršio, kako bi se Bogu obratio.

 

 

 

Ova BLIZINA Boga čovjeka zapravo je određena LJUBAVLJU koju čovjek nosi u sebi. I kada bismo ljubav mogli mjeriti metrima, onda to ne bismo mogli učiniti u sebi, već bismo tu svoju ljubav morali “iznijeti iz svog srca”, vani. A kada to učinimo, ljubav nije moguće više zadržati za sebe, već se daruje drugome. U tom smislu, ova BLIZINA određena je BLIZINOM NEČIJEG SRCA MOJEM SRCU.

 

 

 

Stoga, Riječ Božja postaje bliska kada se oživi ljubavlju kojom ljubim BLIŽNJE: ONE KOJI SU MI BLIZU. Riječ Božja, Zakon Božji mrtav je dok ga netko ne oživi svojim srcem, stoga Mojsije i upozorava: “Jer blizu ti je riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.

 

 

 

Pitanje koje sebi možemo postaviti jest isto pitanje koje farizej postavlja Isusu u evanđelju o dobrom samaritancu: “A tko je moj bližnji?

 

 

 

Gledajući samo Stari Zavjet, stvar s BLIŽNJIM se komplicira, jer ovaj izraz udaljava jednog izraelitu od stranca i poganina. TORA kao BLIŽNJEG označava brata u vjeri- IZRAELCA, HEBREJA. To se osobito vidi u zgodi u kojoj mladi Mojsije ubija Egipćanina koji postupa loše sa jednim Hebrejcem (Izl 2,13-16).

 

 

 

Ipak, u poglavlju Levitskog zakonika (Lev 19), u kojem se govori o SVETOSTI, ovaj izaz BLIŽNJI proširuje se i na stranca, premda postoji izvjesna zadrška pri tome. Naime, svi zakoni koje je Bog dao Mojsiju, prije svega su usmjereni Hebrejima. Tek kada se ispunjaju unutar zajednice, imaju smisla ispunjavati se prema vani. Tako je u većini ovih zakonskih propisa, BLIŽNJI ZAPRAVO IZRAELAC, a tek nakon toga I STRANAC KOJI DOĐE, čiji se život mora poštivati i podržati.

 

 

 

U evanđeljima se ovaj pojam BLIŽNJEGA PROŠIRUJE. Čitirajući naredbe Mojsijeva Zakona, bližnji je uvijek izraelita, ali u prispodobi o milosrdnom samarijancu, BLIŽNJI SE SHVAĆA KAKO IZRAELAC, TAKO I SAMARIJANAC- NEPRIJATELJ. Na taj se način ispunja u ovoj ljubavi sve ono što Isus traži kada činimo nekome dobro: “Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. 44A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone 45da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. 46Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? 47I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?« 48»Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«” (Mt 5,43-48).

 

 

 

Sam Mojsijev zakon ne ignorira strance, već naprotiv, zahtijeva od hebreja da se prema strancima odnose lijepo i da se prisjete kako su i sami bili došljaci u Egiptu. Unatoč tome, ostaje rezerviran kada je u pitanu ljubav prema neprijatelju, premda se daje naslutiti kako zahtijeva od hebreja da nikada ne čine zlo tim ljudima. Na taj ih se način pokušava približiti Božjem idealu ljubavi koji daje kišu i sunce kako pravednima, tako i nepravednima.

 

 

 

Ps 69, 14.17.30-31.33-34.36ab.37

 

Tražite, ubogi, Gospodina i oživjet će vam srce.

 

Tebi se molim, Gospodine, u vrijeme milosti, Bože; po velikoj dobroti svojoj ti me usliši, po svojoj vjernoj pomoći! Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu obazri se na me! A ja sam jadnik i bolnik – nek me štiti tvoja pomoć, o Bože! Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Gledajte, ubogi, i radujte se, nek vam oživi srce, svima koji Boga tražite. Jer siromahe Gospodin čuje, on ne prezire sužanja svojih. Jer Bog će spasiti Sion – on će sagradit gradove Judine. Baštinit će ga potomci slugu njegovih; prebivat će u njemu oni što ljube ime Božje.

 

 

 

Kol 1, 15-20

 

Krist Isus slika je Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je glava tijela, Crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.

 

 

 

Lk 10, 25-37

 

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:

 

»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’« »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

 

 

 

UVOD

 

Pitanje koje današnje evanđelje postavlja jest isto ono koje farizej postavlja Isusu hoteći se opravdati: “A tko je moj bližnji?” Pogledamo li pažljivo u evanđelje, uočit ćemo kako u njemu stoji na početku parabole o Samrijancu: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon”. Kaže se ČOVJEK NEKI; prilično neodređeno, zar ne? Zapravo riječ je o SVAKOM ČOVJEKU: svaki čovjek je onaj koji može upasti u nevolje tijekom svoga života. SVAKI ČOVJEK, tako se pretvara u nekoga tko je potreban POMOĆI DRUGOG ČOVJEKA.

 

 

 

Drugim riječima, BILO KOJI ČOVJEK U NAŠOJ BLIZINI, može biti osoba kojoj treba pomoć, a shvatm li to dobro, bez obzira na moje osobne stavove prema toj osobi- ja sam taj koje se može pretvoriti u svećenika ili levita koji PROPUŠTA POMOĆI ČOVJEKU, ili pak u MILOSRDNOG SAMARIJANCA koji je pokazao TKO JE STVARNO BLIŽNJI ČOVJEKU.

 

 

 

SVEĆENIK I LEVITA: grijeh propusta

 

Gospodin nam po ovoj prispodobi ne govori samo o milosrđu i o tome tko nam je bližnji, već govori i o GRIJEHU PROPUSTA, kojeg vidimo po svećeniku i levitu koji su onuda prolazili. Obojica su ga ZAOBIŠLI i svaki je pošao za svojim poslom. Vjerujem kako su obojica u sebi postavljali PITANJE U SVOJOJ SAVJESTI: ŠTO UČINITI? Kako postupiti ispravno? Jednako tako, obojica su U SEBI PRONAŠLI KRIVI ODGOVOR.

 

 

 

Obojica su imali KRIVO ODGOJENU SAVJEST, te su njihove prosudbe imale KRIVE PRIORITETE. Umjesto da POMOGNU ČOVJEKU U NEVOLJI, obojica su na prvo mjesto stavljali obaveze prema svom POSLU. Bolje je kazati prema svom BOGU, jer posao je obojice bio vezan uz BOGA.

 

 

 

U ovoj poveznici POSAO-BOG možemo i danas gledati mnoge kršćane krivo odgojene savjesti koji POSAO, ZAKON, OBAVEZE STAVLJAJU ISPRED ČOVJEKA. Bog im postaje ono za čim žude, a čovjek u tim žudnjama nestaje. Mnogi tako gube prijatelje i obitelj, jer im BLIŽNJI PADAJU NA LJESTVICI PRIORITETA. Oni zapravo PROPUŠTAJU UČINITI NEŠTO SPRAM BLIŽNJIH.

 

 

 

Vjerujem kako među ovom dvojicom možemo pronaći sve one koji se muče i trude oko svojih poslova, ali pri tom zanemare ljude. Zaborave tako da im je ČOVJEK ISPRED SVEGA, A BOG ISPRED ČOVJEKA. Nekada u ovoj skupini ljudi nađemo one koji koriste BOGA I CRKVU kao izgovor da ne obavljaju svoje ljudske dužnosti. Tako, zbog “molitve, mise, hodočašća,...” često puta nalazimo domove kršćana posve neuredne, djecu zapuštenu, supružnike tužne, roditelje zabrinute,... Takvi ne shvaćaju da ih Bog poziva sebi na jedan drugačiji način: da stvaraju novi život i brinu o njemu iz ljubavi prema Bogu, a ne koristiti Boga da bi zanemarili upravo te.

 

 

 

NE IMATI SUOSJEĆANJA, NAĆI LAŽNE RAZLOGE

 

PROPUSTITI NEŠTO UČINITI SPRAM BLIŽNJEGA uvijek nas dovodi do tri glavna uzroka ovog grijeha propusta. Prvi smo već naveli: LOŠE ODGOJENA SAVJEST. Drugi i treći razlog se uvijek deriviraju iz prvog uzroka. Drugi je uzrok propusta NE IMATI SUOSJEĆANJA, a treći PRONAĆI LAŽNI RAZLOG ZA NE UČINITI NEŠTO.

 

 

 

Pogledamo li u Samaraijanca iz evanđelja, shvatit ćemo kako je SUOSJEĆAO SA ČOVJEKOM: “Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom”. On se SAŽALIO NAD NJIM, ali to sažaljenje ne bi bilo djelotvorno da nije SUOSJEĆAO. Drugim riječima, STAVIO SE U POLOŽAJ TOG ČOVJEKA ili je u njegov položaj stavio NEKOG KOGA ON SAM VOLI. Ovo sažaljenje je učinilo da Samarijanac ispravno postupi: DA SE NE PITA TKO JE ČOVJEK, VEĆ DA MU POMOGNE. Ipak, sažaljenje ništa ne bi značilo da Samarijanac nije PRISTUPIO ČOVJEKU.

 

 

 

Samarijanac je PRISTUPIO ČOVJEKU- ON JE SAMNJIO UDALJENOST, DOŠAO MU JE BLIZU u želji da mu pomogne, postavši mu BLIŽNJI. Ljubav koju mu je milosrđem iskazao je poništila udaljenost dvoje ljudi i povezala ih preko nevolje jednoga od njih. Upravo to PRISTUPANJE ČOVJEKU, jest ono što se od nas očekuje napraviti kada je netko u nevolji. Uzalud upozoravamo na probleme ovog ili onog čovjeka, uzalud ga sažaljevamo, uzalud suosjećamo s njim, AKO MU NE PRISTUPIMO. Nitko ne garantira kako ćemo problem riješiti čak i ako mu pristupimo, ali time pokazjemo kako smo SEBE SPREMNI STAVITI U SLUŽBU ČOVJEKU. A to je zapravo ono što Bog od nas traži.

 

 

 

Onaj koji NE PRISTUPI ČOVJEKU, unatoč tome što ga sažalijeva, posve je beskoristan i pokazuje kako NEMA DOVOLJNO SNAGE U NJEGOVOJ LJUBAVI: NJEGOVA LJUBAV NIJE DJELOTOVORNA. Sveti Augustin takve opisuje jednom malom anegdotom: “Jedan upadne u bunar gdje voda dostaje za plutati, bez opasnosti da će se ovaj ugušiti. Drugi, prišavši bunari i vidjevši onog koji je upao, kaže njemu s čuđenjem: kako su dospio dolje? A ovaj mu odgovara: Molim te, vidi kako me možeš izvući odavde, i ne umaraj se pitanjima o tome kako sam pao dolje!” (Sveti Augustin, Poslanica, 167).

 

 

 

Grijeh propusta zapravo se tiče LJUBAVI KOJA NIJE DJELOTVORNA, KOJA NEMA SNAGE ILI NE ŽELI UČINITI NEŠTO ZA ČIM VAPIJE ČOVJEK. TO JE LJUBAV KOJA NAS OD ČOVJEKA UDALJAVA I NE ČINI NAS BLIŽNJIM, VEĆ ISPRED ČOVJEKA NASTOJI PRONAĆI TISUĆU RAZLOGA ZBOG KOJIH BI SE TREBALI BAVITI SOBOM, A NE POMOĆI ČOVJEKU. U današnjem evanđelju Gospodin svoj razgovor završava riječima upućenim farizeju: »Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«” Ove su riječi POZIV NA DJELOVANJE, a ne na gledanje ili komentiranje nečijeg stanja ili nečije potrebe.

 

 

 

NE KORISTITI TALENTE i ŠUTJETI PRED ZLOM

 

Svi ljudi, pa tako i oni koji propuštaju pomoći nekome, primaju određene talente od Boga. Svaki je čovjek posebno biće i svaki ima posebne darove koje TREBA KORISTITI TAKO DA OD NJIH IMAJU KORISTI DRUGI LJUDI.

 

 

 

Na žalost, često se talenti ne koriste. Ostaju zakopani u duši koja bi puno puta mogla pomoći nekome. Za tu pasivnost najčešće se pronalaze neki LAŽNI RAZLOZI koji UDLAJAVAJU OD ONOG ČOVJEKA KOJI JE U STVARNIM POTREBAMA. Uvijek su to neki LAŽNI OBZIRI ILI LAŽNE SKROMNOSTI koji potiču NE ISTICATI ONO ČIME SE MOŽEŠ PODIČITI. Razlog je lažan u onoj mjeri u kojoj tvoj talent može pomoći drugima da bolje žive.

 

 

 

Ovi lažni razlozi nerijetko čovjeka potiču NA ŠUTNJU KADA BI TREBAO GOVORITI. Toga nisu lišeni ni kršćani. Naime,često puta ZATVARAMO USTA, bilo iz straha za sigurnost, bilo iz straha za komoditet koji bismo mogli izgubiti I NE GOVORIMO O ONOM ZLU KOJE POGAĐA DRUGE LJUDE. Nas možda ne pogađa, ali pogađa bližnje. Kada NE GOVORIMO, jednako propuštamo djelovati, jer ŠUTNJOM SE UDALJAVAMO OD ČOVJEKOVIH PROBLEMA. Nismo mu bliski, niti smo mu bližnji.

 

 

 

Trebali bismo uvijek imati jednu dozu EMPATIJE koja bi nas STAVILA U KOŽU DRUGOGA: koja bi postavila pravo pitanje u tom trenutku koja se tiče mene samoga ili nekoga koga volim. Što bih poželio da se sam nađem u ružnoj situaciji u kojoj vapijem za pomoć? Zar bi mi dostajalo nečije sažaljevanje? Pa to je nekada uistinu uvredljivo za čovjeka! Ili se možemo upitati kako bih postupio kada bi se u neugodnosti nalazio netko iz moje bliže obitelji, a ne neki stranac? Zar bih sve to mirno gledao ili bi pohitao pomoći unesrećenome?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ministarstvo poljoprivrede
Uprava za stručnu podršku razvoju

poljoprivrede i ribarstva

Obavijest maslinarima

10.07.2019. Splitsko-dalmatinska županija

Na svim opažačkim lokalitetima na kojima se prati pojava i dinamika leta maslinine muhe u Splitsko-dalmatinskoj županiji zabilježen je let odraslih jedinki 1. generacije maslinine muhe(Bactrocera oleae).

Prema prikupljenim podacima sa terena vrijednosti ulova odraslih jedinki maslinine muhe na svim lokalitetima prelaze prag odluke, a ovisno o lokalitetu zabilježen je srednji intenzitet pojave na većem dijelu obale.

Obzirom na povećanu brojnost odraslih jedinki, posebno na lokalitetima s visokom populacijom može se očekivati izraženija pojava „patule“ na plodovima kao posljedica prisustva maslinine muhe. Plodovi zaraženi gljivicom uzročnikom „patule“ također otpadaju i uzrokuju direktnu štetu.

Trenutne vremenske prilike, temperature niže od 30 stupnjeva uz povremenu kišu i povećanu vlagu zraka jako pogoduju razvoju štetnika.

Dosadašnjim pregledom plodova nisu zabilježeni aktivni ubodi te preporučujemo maslinarima provođenje mjera suzbijanja odraslih jedinki maslinine muhe primjenom metode zatrovanih mamaca. Metodom zatrovanih mamaca suzbijamo odrasli oblik maslinine muhe prije odlaganja jaja u plod.

U tu svrhu se može koristiti gotovi pripravak ( Success bait) ili umjesto gotovog pripravka može se koristiti neki od  insekticida dozvoljenih na maslini uz dodatak atraktanta (Buminal).

 

Mamci se pripremaju na način da se u 10 l

vode doda 60 ml hidroliziranog proteina

(Buminal) uz dodatak insekticida dozvoljenog

za suzbijanje maslinine muhe. Tretira se jedna

slabo rodna ili nerodna grana uz utrošak oko

2 dcl škropiva ili se pripremljeni mamac puni

u prikladne lovke (boce s otvorima).

Tretiranje treba ponavljati svakih 10-12 dana

te nadopunjavati ili mijenjati prema potrebi (u

slučaju oborina i češće). Ova metoda daje

zadovoljavajuće rezultata ako se primjeni

na širem području uz obuhvaćanje

minimalno 100 maslina.

Ekološke mjere zaštite daju bolje rezultate ako se primjenjuju u izoliranim ili poluizoliranim lokalitetima na kojima su maslinici.

Pripravke koristiti prema uputama proizvođača. Nakon tretiranja popuniti evidencijski list o uporabi sredstava za zaštitu bilja, a potrošenu ambalažu zbrinuti na propisani način.



Silvija Marušić dipl.ing.agr.

Žarko Kovačić dipl.ing agr.



 

Mt 19, 27-29

 

U ono vrijeme: Petar upita: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče im Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.«

 

 

 

Gospodin govori o nagradi koju imaju primiti svi koji ustraju u zdravu apostolskom nauku. Svi koji ostave iza sebe ono što ih ometa u apostolskom djelovanju poradi Gospodina, “stostruko će primiti i život vječni baštiniti.

 

 

 

Nagarada koju obećava Gospodin je neizmjerno velika: ŽIVOT VJEČNI. S tim se ništa ne može uspoređivati. “Nagrada Božja uvijek je puno veća od želja svetaca” (Sveti Ivan Zlatousti,u Catena Aurea, volt 1, str. 247). “Kolika li je samo dobrota Božja kada sa vječnošću nagrađuje i najneznatnije stvari u našim djelima” (Sveti Župnik Arški, Govor o nadi).

 

 

 

Ovim riječima, Bog želi otvoriti oči svima koji se premišljaju oko apostolskog djelovanja, kako bi shvatili koliku milost udjeljuje i koliko su neznatne sve zemaljske protivštine koje nas spriječavaju da djelujemo apostolski. Nemoguće je uspostaviti jednu proporcionalnu vezu: Bog uvijek daje puno više nego mi zaslužujemo. Sada se samo treba malo pomučiti kako bismo baštinili trajno sreću.

 

 

 

Ono čime Bog plaća, uvijek je LJUBAV koja se očituje u ranim oblicima: utjehe, radosti, mira,.. A sigurno je najveća ona konačna koja čeka u nebu. Ipak, do neba, koračati nam je zemljom i imamo štošta proći na zemlji dok ne dobijemo konačnu plaću za svoj život. Proći nam je kroz niz iskušenja u kojima nam je trpjeti nevolju, progonstvo, netrpeljivost, tuđe loše namjere,... I u svim tim sitacijama od nas se očekuje POSTOJANOST U DOBRU i ne prihvaćanje zla.

 

 

 

U Starom Zavjetu, govor o nagradi nalazimo uvijek vezan uz Savez koji je Bog sklapao s ljudima. Svaki put, kada je sklapao Savez Bog je vjernost nagrađivao nečim. Davao je obećanje nagrade za čestit život. Tako su predviđene nagrade u ovozemaljskom životu za one koji žive vjerni Bogu. Ta je nagrada jedan DAR OD BOGA i u najobičnijim stvarima života. Tako u Propovjedniku nalazimo: “24Nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke. 25Jer tko bi mogao jesti, tko li nezadovoljan biti, osim po njemu?” (Prop 2,24-25), ili u: “11Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja. 12Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. 13I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar” (Prop 3,13). Zapravo, sve što DOBIVA NA ZEMLJI KAO VIŠAK ZA SVOJ ŽIVOT, dar je od Boga kojim mu se služiti za neko dobro ili za dobro bližnjih. Tako se harmoničan obiteljski život shvaća kao nagrada, ali i potomstvo, materijalno blagostanje pošteno stečeno, zdravlje,... Sve su to NAGRADE ILI BLAGOSLOVI OD BOGA kako je to shvaćao Stari Zavjet.

 

 

 

Za bolje razumijevanje ovakva shvaćanja nagrade Božje, valja se približiti životu Hebreja i vidjet ćemo kako je jedna od najvažnijih stvari do koje su oni držali bila PRAVEDNOST. Pravednost je uvijek bila IZRAZ ISPRAVNA ŽIVOTA i uvijek je povezivana s VJEROM, jer biti Izraelac značilo je biti DIONIKOM SAVEZA S BOGOM. Dakle, svakodnevica je bila usko povezana s vjerom u Izraelaca.

 

 

 

U tom smislu, ŽIVOT U VJERI je postavljao velike zahtjeve pred ozbiljna vjernika. S druge strane, mnogi su samo ŽIVJELI PRIVIDNO SVOJU VJERU, a u svakodnevici su se posve drugačije ponašali. Kako su dobro shvaćali da nije moguće svakome narediti kako će živjeti, onda su život u vjeri povezivali s PRAVEDNOŠĆU, A PRAVEDNOST SA KAZNOM ILI NAGRADOM: pri čemu je KAZNA čekala one koji su živjeli naopako, a NAGRADA je bila za ustrajne u vjeri.

 

 

 

No, ni život na zemlji nije uvijek odražavao do kraja tu pravednost u ishodu života ljudi, pa su neki, premda naopaka života, imali više od onih koji su živjeli ispravno svladavajući brojne tegobe. Stoga, konačna nagrada bila je isključivo u rukama Boga, koji će kazniti one koji su “nadigrali” život i ljude oko sebe. Tako, ako se pravednost ne bi ispunila na zemlji, sigurno se ispunjala kod Boga.

 

 

 

Upravo ovaj segment konačne nagrade kod Boga naglašen je u riječima Isusa Krista. Isus radikalizira stvari, jer su Izraelci često od ljudi očekivali nagradu ili nadoknadu za svoju pravednost, za ispravan život, a dobivali su zauzvrat samo razočaranja. Kako ne bi otpadali od vjere, Gospodin podsjeća kako NE TREBAJU OČEKIVATI NA ZEMLJI NIŠTA POSEBNO, VEĆ KAKO SVOJE NADE MORAJU ISPUNJATI SAMO U BOGU. U tom smislu, nije bitno hoće li nam ljudi uzvratiti na dobro ili neće: Bog uvijek daje nagradu pravičnu za ispravan život! A nagrada u Boga je ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

U tom smislu, OSTAVITI SVE I POĆI ZA GOSPODINOM, zapravo znači NE OČEKIVATI NIŠTA OD LJUDI I SVE OD BOGA. To je izraz potpunog predanja Bogu i vjernosti.

 

 

 

Novi Zavjet ne udaljava se od Staroga kada je u pitanju nagrada. Opet se nagrada vezuje uz pravedan život, ali sada pravedan život dobiva jednu drugačiju nijansu. Naime, pravednost se mora očitovati U LJUBAVI: ljubav prema Bogu, iskazuje se preko bližnjih. Na takav način, ljubeći bližnje, već SADA- U OVOM ŽIVOTU postižemo JEDINSTVO S BOGOM PO LJUBAVI- onoj istoj ljubavi kojim je Krist ljubio ljude. U tom izražavanju ljubavi prema bližnjima, potrebno je pobjeđivati napasti, boriti se protiv njih ustrajno, i za tu borbu, vjernik dobiva vijenac nagrade kao trkač koji trči svoju trku, kao športaš koji se bori za pobjedu.

 

 

 

Ta je nagrada nezamisliva, jer sjedinjujući se s Bogom PO LJUBAVI, ulazimo u red BAŠTINIKA KRALJESVSTVA NEBESKOG. Kako god baštinik od oca dobiva SVE, tako i mi od Nebeskog Oca dobivamo SVE- DOBIVAMO CIJELO NEBO ZA SEBE KAO NAGRADU. Tako se, preko ljubavi koja se iskazuje bližnjima, ne samo ispunja, već i nadilazi pravednost. “Ovo je nepromjenjivi naum Gospodnji: koji sada uživaju služeći svojim bližnjima, bit će samo posluženi na presvetom stolu Gospodinovu sa hranom vjčnog života” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. Vl, str. 447). “Ljudi gube sve tako što za sobom sve ostavljaju na ovom svijetu, a sobom nose samo onu nagradu u ljubavi i milosrđu koje su iskazivali ljudima, za što će ih posebno nagraditi Gospodin sa jednom nagradom dostojnom vječnosti” (Sveti Franjo Asiški, Opúsculos,1. pogl. , str. 87-94).

 

 

 

Nagrada jest OBLIK NAPLATE ZA ONO ŠTO SMO DAVALI. Ili nagrada je NADOKNADA ZA ONO ŠTO SMO ZA ŽIVOTA DAVALI. Od nas se očekuje da DRAUJEMO SVOJU LJUBAV DRUGIMA, pa kao nagradu, ili kao nadoknadu dobivamo u LJUBAVI, ALI OD BOGA, NE OD LJUDI. Tako možemo shvatiti “dobra djela kao ULAGANJE, od kojeg ćemo u određeni dan dobiti VELIKE KAMATE” od Boga (Sveti Ignacije Antiohijski, Pismo Polikarpu). “Plaća i nadnica za ljubav jest primiti još ljubavi, dokle god ne budemo ljubavi siti. Jer ljubav se samo ljubavlju plaća” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 9,7).

 

 

 

Ljubavlju nas samo nasititi može Gospodin. Njegova je ljubav čista i nije poput ljudske koja često sa sobom donosi i razočaranja. I kada nekoga volimo, onda nije ljubav ta koja nas čini sretnim već osoba koja nas voli i koju volimo. Pa kada kažemo kako smo sretni zbog ljubavi, čak i kada nam se ne uzvraća, sretni smo zbog osobe koju volimo.

 

 

 

U tom smislu, primiti nagradu vječnog života u ljubavi koja je čista, znači primiti BOGA KAO NAGRADU: Bog daje sam sebe čovjeku kao nagradu u ljubavi. “Sam Bog osobno, nagrada je i cilj svega što u životu prolazimo” (Sveti Toma Akvinski, O Vjerovanju, 2,1). Jer, kada Gospodin šalje učenike u apostolat, da pokrštavaju, DAJE OBEĆANJE- NAGRADU ONIMA KOJI USTRAJU DO KRAJA. Nagrada koju On obećaje za vjerne i postojane u nevoljam, jer DRUŠTVO S BOGOM U VJEČNOSTI. Zato im Gospodin govori obećavajući: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

 

 

 

 

 

Mt 9,32– 38

 

Kada slijepci otiđoše, dovedoše mu nijema čovjeka kojeg je đavao bio opsjeo. Čim je bio izgnan đavao, nijemi je mogao govoriti. Pun čuđenja povika narod: “Još se nije nikada tako što dogodilo u Izraelu.” A farizeji rekoše: “Uz pomoć đavolskog poglavice izgoni đavle.”

 

Isus je prolazio svim gradovima i selima. Učio je u sinagogama, navješćivao evanđelje o kraljevstvu i liječio svaku bolest i nemoć. A kada je vidio mnoštvo naroda sažali se nad njim jer su bili kao ovce bez pastira, izmučeni i satrveni. I reče on svojim učenicma: “Žetva je velika, a poslenika malo. Molite zato gospodara žetve da pošalje poslenike u sovju žetvu.”

 

 

 

Gospodin je prolazio svim gradovima i selima poučavajući i naviještajući evanđelje o kraljevstvu nebeskom. Uočio je VELIKU ŽELJU ljudi za Bogom. Tražili su naime Boga, ali ga nisu nalazili, jer oni koji su ih vodili i koji su ih trebali upraviti Bogu, više su se brinuli o sebi nego o ljudima koji su im povjereni.

 

 

 

Svi mi koji po službi odgovaramo nazivu PASTIRA, imamo dužnost naviještati evanđelje o kraljevstvu nebeskom i upravljati ljude Bogu. Stoga zajedno s Pavlom možemo zavikati: “Jao meni ako ne propovijedam evanđelje!” (1 Kor 9,16). No, ovaj krik ne bi trebao biti krik službenika crkve, već svakog vjernika koji, ŽIVEĆIS VOJU VJERU SEBE STAVLJA U SLUŽBU CRKVE. Tako, dok jedni propovijedaju U PROPOVIJEDIMA I SVOJIM ŽIVOTOM, drugi su to OBAVEZNI SAMO ŽIVOTOM. Način na koji živimo otkriva našu spremnost da se stavimo u službu Boga. I ako ta spremnost ne postoji, jao nama!

 

 

 

Danas se Gospodin sažalio nad narodom koji ga je slijedio. Vidio je mnoštvo željno Boga, ali su bili napušteni od svojih poglavica. Stoga je kazao: “Žetva je velika, a poslenika malo.” I u naše vrijeme možemo iskazati isto nezadovoljstvo: puno je ljudi koji žele Boga, ali je MALO ONIH KOJI SU SPREMNI STAVITI SE U SLUŽBU EVANĐELJA SVOJIM ŽIVOTOM- NAČINOM NA KOJI ŽIVE SVOJU SVAKODNEVICU.

 

 

 

Naime, krštenjem svaki vjernik postaje ovca, ali s vremenom, u doba zrelosti PREUZIMA ODGOVORNOST ZA RAST U VJERI ZA SVOJE BLIŽNJE I PRETVARA SE U PASTIRA. Malo je dakle pastira, ne samo među zaređenim službenicima, već i među onima koji bi to trebali biti u svojim obiteljima. “(...) mnogi su koji još nisu pronašli Učitelja na pravi način i još uvijek čekaju da im netko navijesti evanđelje; drugi, unatoč primljenoj kršćanskoj formaciji, izgubiše entuzijazam i samo na površan način žive svoj odnos sa Riječi Božjom; treći su se odmakli posve od Riječi Božje i potrebna im je nova evangelizacija” (Benedikt XVI, Homilija 05-08-2008). Ovim riječima papa Benedikt XVI govori o modernom “kršćanskom svijetu” u kojem kršćanstvo gubi svoju snagu.

 

 

 

A razlog zbog kojeg gubi snagu vidi se najbolje po riječima svetoga Petra u njegovoj poslanici: “Gospodin - Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3,15). Petar govori o ISUS KRISTU KAO IZVORU NAŠE SVETOSTI: po sakramentima, po primjeru života. I taj izvor svetosti mora IZ NAS IZLITI SVOJU VODU- svoga Duha, ako ŽIVIMO POPUT NJEGA. Tada će se PO NAŠEM ŽIVOTU OČITOVATI SPREMNOST NAŠA DA SVAKOME DAMO PRIMJER KAKO SE ŽIVI I VJERUJE U BOGA.

 

 

 

U ovom odlomku poslanice ne spominju se “zaređeni svećenici” već se tekst odnosi na SVE KRŠĆANE. U prethodnom odjeljku Petar govori o NOVOM SVEĆENIŠĆTVU KRŠĆANA koji to postaju KRŠTENJEM. Kako svećenik NE POSTOJI TAMO GDJE NEMA ŽRTVE, onda se od kršćana traži da svoju svećenićku službu očituju u svojim obiteljima i sredinama gdje žive i rade PO VLASTITIM ŽRTVAMA- DA ŽRTVUJU SAMI SEBE- DA ČINE ZAPRAVO DUHOVNE ŽRTVE, koje se očituju po trpljenju jedni drugih, po blagom postupanju sa svima, po poštovanju sviju ljudi, bez obzira koliko nam zla nanose: “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili.” (1Pt 2,9-10), i nastavlja: “ da življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas sada potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda.” (1Pt 2,12).

 

 

 

Problem pastira današenjeg doba ne može se samo reducirati na zaređene službenike, već se nužno mora proširiti i na vjernike koji ne žive svoju vjeru. I nedopustivo je da zaređeni ne POUČAVAJU VJERNIKE I NE DAJU PRIMJER SVOGA ŽIVOTA, ali to nije razlog da vjernici koriste loše pastire za opravdavanje vlastitih nedostataka u življenju vjere. Oni su naime “pastiri svojih životnih situacija”, i dužni su u svemu ustrajno živjeti vjeru dajući živi primjer bližnjima. Problem nedostakta radnika u žetvi nije samo problem zaređenih- to je problem cijele Crkve, svih ljudi u njoj.

 

 

 

I u prošlosti su vjernici prolazili slične sitaucije sa svojim pastirima, ali ih nisu čekali da bi sami dali primjer kako se živi vjera. Danas često slušamo kako Crkva ne djeluje u društvu koliko bi trebala. Postavio bih pitanje svim laicima koji će ovo čitati: ZAR VI NISTE CRKVA? ZAR VI NISTE ODGOVORNI ZA ŠIRENJE VJERE? ZAR VI NEMATE DJECU KOJU TREBA ODGOJITI U VJERI DAJUĆI IM ŽIVOTNI PRIMJER? ZAR VI NE RADITE U NEKOM PODUZEĆU U KOJEM SE TREBA PONAŠATI KRŠĆANSKI? ZAR VI NISTE TI KOJI BI TREBALI POKRENUTI INICIJATIVE U DRUŠTVU NA KRŠĆANSKI NAČIN? Svi su dakle odgovorni za dobro i za loše koje se događaju oko Crkve i nema opravdanja ni za zaređene ni za nezaređene kršćane.

 

 

 

Kako se ovo ne bi pretvorilo u dugo kritiziranje vjernika, pokušat ćemo govoriti o PASTIRIMA preko jednog jedinog Pastira Isusa Krista i modela njegova života.

 

 

 

Od pastira koji čuvaju stado ovaca ne očekuje se da svoj život daju za ovce, ali od DUHOVNIH PASTIRA se očekuje da ZANIJEČU SEBE I SVOJ ŽIVOT PREDAJU ZA SVOJE STADO, jer duhovno spasenje stada je važnije od života pastira. Upravo to nam potvrđuje i sam Gospodin: Dobri pastir život svoj daje za ovce svoje, daje svoje tijelo za njih, jer one su njegove po njegovom autoritetu i po njegovoj ljubavi. Obje su stvari potrebne: ovce mu pripadaju jer ih voli, ali ovo prvo bez drugog ne bi bilo dovoljno (ima vlast- duhovnu nad njima, op. Autora)” (Sveti Toma Akvinski, Komentar Evanđelja po Ivanu, 10,3).

 

 

 

Prva stvar koju učimo od Gospodina jest SPREMNOST DA SVOJ ŽIVOT IZLOŽIMO ZA ONE KOJE VOLIMO I ZA LJUDE S KOJIMA ŽIVIMO- koje nam je povjerio Bog. Tu se ne misli samo na “umiranje”, već na DAVANJE ŽIVOTA koje se očituje izgaranjem za drugoga, željom da se sve drugome učini što je dobro za njega, pa što koštalo da koštalo. Koliki su roditelji “izgorili” svoje živote radeći iz ljubavi za svoju djecu. I to je način da se svoj život da za drugoga. I to je način da se bude pastir.

 

 

 

Drugo, dobar pastir mora imati nepodijeljenu ljubav: MORA IMATI LJUBAVI ZA SVE! Jedan pastir u svom stadu brine za one ovce koje su “bolje” kao i za one koje su “lošije”. Premda vidi razliku u kvaliteti BIRNE ZA SVE i ne propušta pomoći nijednoj od njih. “Ljubiš li samo učenike koji su dobri”, govori sveti Ignacije Antiohijski, “nemaš nikakvih zasluga, jer više bi trebao brinuti za one buntovne koje valja udomiti dobortom. Ne koristi se isti lijek za sve rane.” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu). Nije ovdje riječ o tome da sve volimo na jednak način, jer to je nemoguće. Ta i mudra majka voli svu svoju djecu, ali ih voli na različite načine, jer nekoj djeci je potrebna strožiji odgoj, a prema drugoj valja biti blag kako bi se odgojili ispravno. Tako je i sa nama: valja nam VOLJETI SVE LJUDE BEZ RAZLIKE. No, način na koji ćemo ljubav iskazivati, ovisit će o KORISTI ZA TE LJUDE. Ta nećemo povlađivati nekome tko čini zlo. Ipak, nećemo ga pribijati ni na stup srama, već dobrotom koja poučava vlastitim primjerom, učiniti da se posrami radi svoga zla.

 

 

 

Milosrđe valja prevladati u našem odnosu prema ljudima. Ipak, milosrđe valja POUČAVATI. U protivnom će netko krivo shvatiti to milosrđe i pomislit će kako i dalje može raditi što je zlo. Takvo milosrđe NIJE MILOSRĐE, već samo dodatno otvaranje vrata nečijem zlu. Milosrđe TRAŽI NAČINE KOJI ĆE ČOVJEKA PRIBLIŽITI KAJANJU ZBOG ZLA I OBRAĆENJU. ONO NIJE POPUŠTANJE, VEĆ DJELATNA LJUBAV KOJA VODI KAJANJU ZBOG GRIJEHA. To je dobrota zbog koje će se netko posramiti i po sramu će shvatiti svoje greške. To nije javno posramljivanje, već duhovno shvaćanje grijeha.

 

 

 

U svemu se treba odnositi s mjerom prema ljudima koji su nam povjereni. Kada opominjemo, a treba opominjati, onda valja ODREDITI MJERU kako ne bismo nekoga povrijedili, već samo probudili njegovu savjest. “Ne pretjerujte u ničem, kako se vašom snagom ne bi rasparala roba sa onoga kojeg korite. Njegova vlastita slabost uvijek vam treba biti pred očima i podsjetiti vas na to da Bog NE ŽELI DA SE NIJEDNA “TRSKA NE PRELOMI”. S ovim ne želimo kazati kako treba dopustiti nekome da razvije loše navike, nego upravo suprotno” (Sveti Benedikt, Pravilo, 64).

 

 

 

Cilj našeg “pastirstva” nije u tome da se nadimljemo nad drugima, već da ih UPRAVIMO KRISTU, DA NJIHOVO PONAŠANJE BUDE TAKVO DA IM SE ŽIVOT PRIBLIŽI BOGU, DA ŽIVE U BOŽJOJ PRISUTNOSTI KOLIKO JE GOD TO MOGUĆE.

 

 

 

U tom smislu, dobar pastir ne obazire se na govor o sebi, niti mu treba biti cilj da “njega svi u selu vole.” Ovo vrijedi kako za svećenika tako i za oca ili majku u obitelji. Nekada morate postupiti tako da se vaši postupci neće svidjeti nekome. Stoga će ružno govoriti o vama, ali neka vas ne brine to, jer imate ispravnu nakanu, pa kada cilj bude postignut, sve loše će nestati pred vašim i tuđim očima. Ovo vrijedi kako za odnos sa prijatlejima, tako i sa djecom, sa kolegama,... “Neka pastir izbjegava napast da želi biti voljen od sviju više nego biti voljen od Boga, ili da bude previše plašljiv zbog straha od postupaka ljudi kojima je okružen. (…) Pastir se ponaša tako da raste u ljubavi, ali ne s ciljem da ga drugi slušaju, ne s ciljem vlastite koristi (Sveti Grgru Veliki, Pastoralna pravila, 1,2).

 

 

 

“Četiri su uvjeta koja treba ispunjavati dobar pastir. Na prvom je mjestu LJUBAV: to je zapravo jedina vrlina koju koju je Gospodin tražio od Petra kada mu je povjeravao stado. Potom, BUDNOST I OPREZ, po čemu jedan pastir pazi na potrebe svoga stada. Na trećem mjestu je ISPRAVAN NAUK, kojim će ljude upravljati spasenju. I konačno, SVETOST I JEDINSTVO ŽIVOTA, koje su prve od svih vrlina (Sveti Toma od Villanueva, Govor o Evanđelju o Dobrom Pastiru, Opera omnia, Manula 1822, str. 324-325.).

 

 

 

Ako ste pažljivo čitali ovaj tekst, vjerujem kako ste mogli shvatiti da je biti DOBAR PASTIR zadaća svakog kršćanina. Ove riječi vas podsjećaju na vašu krsnu zadaću: SVETOST ŽIVOTA KOJA SE IZRAŽAVA BRIGOM O BLIŽNJIMA PREKO KOJE ISKAZUJETE LJUBAV PREMA BOGU. Krštenje nam u život ne donosi samo blagodat Božje milosti, već i ODGOVORNOST ZA BLIŽNJE koja se na poseban način očituje preko vjere koju smo primili: to je ODGOVORNOST DA SVOJ ŽIVOT POPUT PASTIRA STAVIMO U SLUŽBU DRUGIH KAKO BI MEĐUSOBNO BRINULI JEDNI O DRUGIMA i BILI SPREMNI U SVAKOJ PRIGODI GLEDATI VIŠE NA DRUGE, A MANJE NA SEBI, TE KAKO BISMO POPUT DOBROG PASTIRA BILI SPREMNI DATI ŽIVOT ZA BLIŽNJE.

 

 

 

Podsjetit ću vas kako do DAVANJE ŽIVOTA nije pridržano samo mučenicima. I roditelji DAJU SVOJ ŽIVOT za djecu, ako ispravno shvaćaju odgoj: roditleji se spremno žrtvuju kako bi djecu POUČILI O ŽIVOTU U KRISTU, O LJUBAVI, A NE KAKO BI IM PRISKRBILI MATERIJALNO. Roditelj se žrtvuje da djecu izvede na pravi put, a ne da mu osigura stanove i kuće. Roditelj se žrtvuje kako bi djeca u konačnici pronašla svoju sreću u životu, a to je moguće jedino ispravnim odgojem za Boga. Svi mi imamo istu zadaću: biti DOBRI PASTIRI JEDNI DRUGIMA, paziti jedni na druge i nježno se brinuti za međusobno spasenje.

 

 

 

 

 

Post 41, 55-57; 42, 5-7a.17-24a

 

U one dane: Glad zavlada u zemlji egipatskoj, i puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče svim Egipćanima: »Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!« Kad se glad proširi po svoj zemlji Josip rastvori skladišta, te je Egipćane opskrbljivao žitom, jer je glad postala žestoka u zemlji egipatskoj. Sav je svijet išao u Egipat k Josipu da kupuju žita, jer je strašna glad vladala po svem svijetu. Među onima koji su išli nabavljati žito, jer i u zemlji kanaanskoj vladaše glad, bijahu i sinovi Izraelovi.

 

Josip je bio namjesnik u zemlji; on je dijelio žito svemu svijetu. Dođu tako i Josipova braća i poklone mu se licem do zemlje. Josip prepozna braću čim ih ugleda, ali se prema njima vladao kao stranac i oštro im govorio. Potom ih baci u zatvor na tri dana.

 

Treći im dan reče Josip: »Izvršite to, i ostat ćete na životu, jer sam ja čovjek bogobojazan. Ako ste pošteni, neka jedan od vas ostane u zatvoru, a vi ostali idite i nosite žito svom izgladnjelom domu. Poslije toga dovedite mi svoga najmlađeg brata, tako da se obistine vaše riječi te da ne izginete.« Oni pristanu. Zatim je jedan drugom govorio: »Jao nama! Stiže nas kazna zbog našega brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali. Stoga nas je ova nevolja snašla.« Ruben im odvrati: »Zar vam nisam govorio: Ne ogrešujte se o mladića! Ali vi niste slušali. Sad se traži račun za njegovu krv.« Nisu znali da ih Josip razumije, jer su se s njim razgovarali preko tumača. On se od njih udalji te zaplaka. Opet se vrati, i razgovaraše s njima.

 

Mt 10, 1-7

 

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

 

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

 

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!'«

 

 

 

Čitamo kako je Gospodin danas pozvao apostole I dao “vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć”. Ipak, ta vlast nije bila cilj, već sredstvo njihova apsotolata. Cilj se pronalazi u zadnjoj rečenici evanđelja: “Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!'”. Drugim riječima, sve ono što je Isus dao apostolima, zapravo je trebalo služiti tome da se duše dovedu k Bogu, da se uspostalja vlast Boga u svakoj duši- da svi budu dio kraljevstva nebeskog.

 

 

 

Kako kraljevstvo nebesko podrazumijeva isključivo vlast Boga, onda je bilo potrebno da se dvanaestoricu ovlasti u borbi protiv Božjih protivnika. Zato im je dana vlast nad dusima, bolestima,... Vlast donosi moć, moć snagu da se nešto učini- promijeni. Onaj koji ima Kristove olvasti, taj ima I snagu I moć da nešto učini u duši koja od Boga odmiče ili je pod vlašću đavla.

 

 

 

Unatoč tome što je ovo jedna senzacionalna stvar, to činjenje čuda NIJE CILJ APOSTOLSKOG DJELOVANJA. Naime, čuda je činio I mag Šimun koji je za novce htio kupiti ovu vlast koju su apostoli dobili od Isusa. Od tuda dolazi I ime onoj pojavi po kojoj se SVETE STVARI PRODAJU ZA NOVAC ILI SE PRONALAZI ČAK I LEGALAN NAČIN DA SE ZA NOVAC NEKOGA PRIVEDE SAKRAMENTIMA ILI SVETIM ČINIMA. Ta se pojava zove SIMONIJA, po ŠIMUNU- SIMONU, čovjeku koji je mislio kako novcima može kupiti sve.

 

 

 

Takvih je danas dosta. Puno je onih koji misle kako NOVCIMA MOGU KUPITI PRISTUP BOGU. Varaju se, jer obično iza takvih ljudi stoji jedan nezdrav stav koji čovjeka vodi u oholost. Najprije daje novac, I ništa ne traži za to, poslije toga malo o tome priča, hvali se, polako daje do znanja drugima da je on malo bolji od njih, I na kraju dolazi do situacije u kojoj on u ime darovanog novca traži od Crkve nešto posebno za sebe. Ovo možda ne možemo nazvati simonijom, ali uzrok u duši koji pokreće ovakvu osobu, isti je kao I kod Šimuna maga- vlastita korist, makar se ona očitovala samo dobrim mišljenjem koje će drugi stvoriti o meni.

 

 

 

Mi moramo razmišljati poput apostola. Ne se povoditi za čudnim stvarima, već gledati u cilj: ŠIRENJE KRALJEVSTVA NEBESKOG. Taj cilj je Bog postavio pred apostole; taj cilj je I ispred nas. Ako se štogod ne podudara s tim, valja od toga odmah odustati. Kaže sveti Josemaria Escriva:“Ako se štogod ne podudara s duhom Božjim, odmah to ostavi. Misli na Apostole: bili su bezvrijedni, ali su u Gospodinovo ime čudesa činili. Samo je Juda, a možda je I ono činio čudesa, izgubio put jer se dragovoljno udaljio od Krista, a nije, svom silinom I hrabrošću, srezao ono što se nije slagalo s duhom Božjim” (Kovačnica, 111).

 

 

 

Drugim riječima, čak I ako se po tebi događaju najveća čuda, a to kasnije ne daje ploda u životu ljudi, odustani od svega jer nisi na dorbu putu. Kada se događa čudo od Boga, onda se to događa da U DUŠI ZAVLADA KRISTOVA VLAST; DA ZVALADA KRALJEVSTVO NEBESKO. Pa ako nakon čuda, u životu ostaje nered koji je I postojao, treba se zapitati o tome što ili tko je uzrok takvu čudu. Mnogi tako krenu tim putevima senzacija, ali privatno ne pomaknu svoj život ni jedan milimetar. Jedni počnu moliti Boga, ali nastave psovati; drugi počnu češće ići u crkvu, ali nastave I dalje stvarati razdore sa susjedima; treći pak se posve “predaju Bogu”, ali od svoga predanja nisu u stanju ni kuću pošteno očistiti ili na poslu “zabušavaju” ne izvršavajući svoje obaveze. U tim dušama ne vlada kraljevstvo nebesko.

 

 

 

Želimo li postati dijelom tog kraljevstva, moramo sami OD SEBE NEŠTO DATI: MORAMO IZGUBITI SVOJ TERITORIJ. Drugim riječima, moramo zaboraviti na SVOJE IDEJE O ŽIVOTU I PRIHVATITI ZAKONE KRALJEVSTVA NEBESKOGA. U njemu nema mjesta bijesovima, spletkama, krađama, laganjima, prostotama,.... Tko tako nastavlja živjeti, u njemu ne vlada kraljevstvo. Potrebno je učiniti jedan dodatni napor sa sobom- ne kako bismo mi uživali u svojoj savršenosti, već kako bi nas u našem postupanju vodili ZAKONI KRALJEVSTVA: ljubi Boga, ljubi bližnjega. Kada neka zemlja postane dio jedne veće političke cjeline, onda se ta zemlja prilagođava takoj što usklađuje svoje zakone sa onom cjelinom u koju ulazi. Tako I mi moramo usklađivati svoj život sa zakonima Kristove ljubavi. Kada čovjek počne ulagati napor da promijeni sebe usklađujući svoj život s Kristom, onda se na njemu redovito ispunja da “Gospodin svojim miljenicima I u snu daje”.

 

 

 

Josip, sin Jakovljev, lik je iz Starog Zavjeta kojeg često uzimamo kao sliku Krista koji je patio (braća su ga bacila u bunar s namjerom da ga ubiju) I koji je spasio narod svoj od sigurne smrti (od gladi u ovom slučaju).

 

Danas bi ga ipak usporedili s jednim drugim likom iz Novog Zavjeta: sa SVETIM JOSIPOM. Osim što imaju isto ime, obojici je povjereno puno na skrb. Josipu u Egiptu povjeren je život brojnih naroda koje je nahranio- u tom je smislu ponovo sličan Kristu koji hrani I nas svojim tijelom. Sveti Josip je primio Svetu Obitelj na svoju skrb I bio je hraniteljem djeteta Isusa. Oboje su završili u Egiptu, te oboje imaju veze sas snovima: Josipu u Egiptu dano je razumije I tumači snove drugima, dok je sveti Josip u snu primao poticaje za svoje djelovanje. Uistinu, Gospodin svojim miljenicimai u snu daje!

 

Za oba Josipa nije bila važna čast I vlast- oni znaju kako su od Boga primili sve, pa danas mogu imati sve, a sutra već ništa. Upravo to pokazuje njihovu temeljnu osobinu PONIZNOST I SKROMNOST.

 

Obojica su bili ljudi velike molitve I kada kažemo da im Bog I u “snu daje”, onda mislimo upravo na takve ljude- ljude koje je molitva I ponizan život otvorila djelovanu Boga. ONI SU U SEBI I U DRUGIMA ZNALI PRONAĆI POTICAJE KOJI SU IH UPUĆIVALI NA ONO ŠTO BOG ŽELI OD NJIH.

 

Danas, čitajući od Josipu iz Egipta, čitamo I riječi antifone u misi: “ Evo vjernoga I razumnog sluge koga Gospodin nad obitelji svojom”. Upravo te riječi naše misli odnose svetom Josipu kojeg je Bog stavio da mu čuva obitelj. Bog je Josipu povjerio u ruke cijelu Crkvu preko Marije I Isusa. Povjerivši mu Crkvu, povjerio je I nas. Stoga nam je preko svetoa Josipa prokrčen put u nebo. “Preko svetoga Josipa obraćamo se izravno Mariji, a preko Marije izvoru sve svetosti, Isusu Kristu” (Benedikt XV, Motuproprij bonum sane et salutare, 25. srpnja 1920.)

Oba su Josipa IZGUBILA SVE i to ih nije previše uznemiravalo. Jedino što im je bilo bitno u životu bilo ISPUNITI ONO ŠTO BOG OD NJIH TRAŽI. Zanimalo ih je samo Kraljevstvo Božje i za to su bili spremni izgubiti sve svoje. Ova dvojica svetaca pokazuju kako se za Boga isplati izgubiti sve i kako u nijednoj životnoj situaciji NIJE POTREBNO TRAŽITI NIŠTA ZA SEBE. Jer, traži li čovjek najprije ono što je Božje, što je Božja volja, onda mu Bog i u snu daje.

 



 

Iz 66,10-14c

 

Veselite se s Jeruzalemom, kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali, da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove, da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove. Jer ovo govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.« Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

 

 

 

Mesijansko doba bit će obilježeno VELIKIM MIROM: “Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda”. Izaija govori o utjehi i milosti koju će zadobiti Božji narod i svkai njegov pojedinac: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu”. Bog će donijeti utjehu onima koje se razidrale nepravde. On će poput nježne majke tješiti svoju djecu i umirivati ih. Sva će njihova sigurnost biti u Bogu, a iz te sigurnosti provret će radost duše: “Kad to vidite, srce će vam se radovati i procvast će vam kosti ko mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

 

 

 

U biblijskom jeziku možemo razlikovati tri različita IMENA koje govore o miru: SALOM, EIRENE, PAX. Riječ je dakako o tri različita jezika kojim se govori o miru: hebrejski, grčki i latinski, ali svaki jezik sa sobom u svojim riječima donosi jedno dodatno razumijevanje pojma MIR.

 

 

 

SALOM se odnosi tako na jedno POTPUNO I JEDINO PRAVO BLAGOSTANJE kako objektivno, tako i subjektivno; kako za zajednicu, tako i za pojedinca. EIRENE više gleda na mir kao NUŽAN UVJET RAZVOJA DRUŠTVA I VREMENA U KOJEM JE RAT ODSUTAN, dok PAX donosi jednu SIGURNOST ŽIVOTA koja je utemeljena na DOGOVORU koji je UGLAVLJEN UGOVOROM I PRIHVAĆEN S OBJE STRANE.

 

 

 

Verzija prijevoda Sedamdesetdvojice, riječ SALOM (nalazimo je oko 250 puta) prijevodi kao EIRENE u želji da se razmišlja o jednom miru koji je čvrst i doalzi od Boga, ne od čovjeka. Sam korijen riječi SALOM (SLM) upućuje na jedan čin UPOTPUNJAVANJA, DOVOĐENJE DO KRAJA jedne stvarnosti koja je deficijentna u jednom svom dijelu. Jednako se može razumjeti kao ZAVRŠETAK HRAMA (1 Kr 9, 25), POKRIVANJA NEKE ŠTETE (Izl 21,27) ili ISPUNITI NEKI ZAVJET (pnz 23,22). U istoj se verziji može naći i korištenja izraza kao RESTITUCIJA ili VRAĆANJE U PRVOBITNO STANJE, OBNAVLJANJE PRVOBITNOG ili kao POPRAVLJANJE nečeg oštećenog.

 

 

 

Ipak, možda najpotpuniji prijevod riječi nalazimo u obliku SALEM što bi značilo u UPOTPUNITI, VODITI PREMA PUNINI. Slično ovoj riječi (salem) shvaćanje SALOMA dobro nam otkriva riječ SELEM/ SELAMIN koja je rezervirana isključuvo za obrede, ali se prijevodi sa SOTERION (grč), a odnosi se na SPASONOSNU ŽRTVU (Lev 3).

 

 

 

MIR se glavom jednog židova po ovoj riječi SALOM, shvaća različito u različitim povijesnim trenucima. Tako, u ODSUSTVU RATA, mir je subjektivna kategorija koja se odnosi na DOBRO I BLAGOSTANJE POJEDINCA, dok je u vrijeme ratnih opasnosti SALOM jedan težnja za ČVRSTIM STANJEM MIRA, koji neće ugoržavati nitko. Takvom miru, garancija je jedina u Bogu.

 

 

 

Uzimajući u obzir ovo razumijemo kako je riječ o jednom STANJU POJEDINCA I DRUŠTVA koje je povezano sa BOGOM koji je jedini IZVOR BLAGOSTANJA I koji jedini može u neugodnim životnim sitaucijama DONIJETI MIR. MIR dakle OVISI O ODNOSU S BOGOM, A ODNOS S BOGOM SVAKOG ČOVJEKA, ALI I ZAJEDNICE, REFLEKTIRA SE NA SVE MEĐULJUDSKE ODNOSE. Mir je jedno HARMONIČNO STANJE KAKO POJEDINCA, TAKO I DRUŠTVA, u kojem je svak upravljen spasenju. Ovaj MIR u glavi židova ima svoje konotacije kako na zemaljsi život, tako i na nebeski, a ova su dva života nerazdvojivo povezana.

 

 

 

Ovako gledati na SALOM, na MIR, znači shvatiti kako je MIR JEDAN DAR OD BOGA ČOVJEKU ranjenu grijehom. Stoga se o MIRU NE MOŽE RAZMIŠLJATI BEZ DA SE RAZMIŠLJA O ODNOSU BOG- ČOVJEK.

 

 

 

Koliko je se MIR na individualnom planu shvaćao ozbiljno govore pozdravi koji su oblikovani zapravo kao ŽELJE- kao najbolje želje nekome. Tako su se u susretu svi pozdravljali sa MIR TEBI (salom), a zapravo je to bila želja da se BOŽJI MIR SPUSTI U ŽIVOT ČOVJEKA KOJEG SUSREĆEMO. Ovi su pozdravi izravno povezani sa ŽELJAMA DA BOG BUDE NA NEČIJEM PUTU. To se jasnije vidi u Knjizi o Sucima u susretu Gideona i anđela: “12I ukaza mu se anđeo Jahvin i reče mu: »Jahve s tobom, hrabri junače!«” (Suci 6,12), ili u Ruti kada Boaz pozdravlja žeteoce: “4I gle, dođe Boaz iz Betlehema. »Jahve bio s vama!« – pozdravi on žeteoce. A oni mu odgovoriše: »Jahve te blagoslovio!«” (Rut 2,4), ili u Psalmu 129: “7Žetelac njome ne napuni ruku ni naručje onaj koji veže snopove. 8A prolaznici nek’ ne reknu: »Blagoslov Jahvin nad vama! Blagoslivljamo vas imenom Jahvinim!«” (Ps 129,7-8). Tako je POZDRAV bilo kojem (normalnom) obliku zapravo POVEZIVAO ĆOVJEKA I BOGA preko mira, preko pozdrava.

 

 

 

Pri odlasaku se također ŽELIO MIR onom koji odlazi, pa se govorilo IDI U MIRU: “Zatim se Mojsije vrati svome tastu Jitru te mu reče: »Pusti me da se vratim braći u Egipat da vidim jesu li još na životu.« »Pođi u miru!« – reče Jitro Mojsiju.” (Izl 4,18); “6»Idite u miru«, odgovori im svećenik, »put na koji ste pošli po volji je Jahvi.« ” (Suci 18,6); “17Tada joj Eli odgovori ovako: »Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.«” (1Sam 1,17).

 

 

 

MIR je dakle NAJBOLJA ŽELJA upućena čovjeku kojem se želi da živi praćen BOŽJIM BLAGOSLOVOM I ZAŠTITOM u vrijeme svog zemaljskog života. Sjetimo se kako su židovi shvaćali MIR KAO JEDAN DAR OD BOGA, KAO BOŽJI BLAGOSLOV, stoga je zaželjeti mir nekome, značilo željeti da BOG BUDE BLIZU NJEGOVIM ŽIVOTNIM PUTOVIMA.

 

 

 

SALOM nije samo NUTARNJA kategorija koja se ticala duhovnog života i čovjekova odnosa s Bogom. Ona ima svoj VIDLJIV DIO U SOCIJALNIM OKVIRIM, jer se mir shvaćao kao temelj razvoja jednog društva. To je bilo nešto ZA ŠTO SE TREBALO BORITI I ŠTO JE TREBALO LJUBOMORNO ČUVATI! Jer, ako je MIR DAR OD BOGA koji pogađa jednako pojedinca kao i društvo u cjelini, ima li išta vrijednije za što bi se trebalo boriti?

 

 

 

Osim toga, taj mir treba razumjeti u širem društvenom kontekstu: SALOM je PLOD PRAVDE, a tamo gdje vlada PRAVEDNOST u kojoj su svi ljudi zbrinuti, čovjek može hoditi PUTEM SPASENJA. Nepravda GENERIRA NEMIR i NESIGURNOST, a čovjeka dovodi u situaciju da ZGRIJEŠI SPRAM BOGA I BLIŽNJEGA. Stoga, kada se MIR USTANOVI I USTABILI, VALJA SE ZA NJEGA ČVRSTO BORITI, jer svaki NEMIR U DRUŠTVU INDIKATOR JE POSTOJANJA NEPRAVDE, a ona nije od Boga!

 

 

 

Nije taj mir jedno ODSUTVO RATA- to je više od toga. Upravo svijest da je MIR POTREBAN ZA ŽIVOT, dovodi do razmišljanja o MIRU KAO DARU, o miru kao nečem za što nam GARANTIRA BOG. Stoga se MIR- SALOM, oslanja na SAVEZ BOGA I ČOVJEKA, po kojem će Bog brinuti o sigurnosti čovjeka i njegovu miru (socijalna dimenzija mira) u mjeri u kojoj čovjek bude vodio računa o svom čestitom življenju i izvršavanja obaveza prema Bogu (individualna dimenzija mira). Tako MIR POSTAJE PLOD SAVEZA SA BOGOM, blagoslov koji izvire iz Božjeg obećanja čovjeku. Nalazimo to u Prvoj Knjizi o kraljevima: “26Jahve je dao mudrost Salomonu, kako mu bijaše obećao; između Hirama i Salomona vladao je mir te oni sklopiše savez” (1 Kr 5,26) Savez sada potvrđuje razmišljanje židova: MIR JE DAR BOŽJI!

 

 

 

Ta veza života i mira najbolje se vidi kod proroka koji ne odvajaju nikada politiku od socijalnih i vjerskih pitanja. Mir o kojem govore nalazi izvorište u Bogu. Stoga je važnije od njih ono što je sukladno volji Božjoj nego neki ugovoreni mir koji će razoriti vjeru Izraela. Tako gotovo svi odbijaju saveze s poganima koji bi mogli utjecati na čistoću vjere.

 

 

 

Proroci ne naglašavaju potrebu mira pod svaku cijenu, jer za njih ropski mir nije mir, niti je mir onaj u uvjetima života koji će uništiti vjeru u Jahvu. Nekada se za mir valja boriti, jer ta borba nije samo za mir, već za Onoga od kojeg mir dolazi.

 

 

 

Ovaj mir Božji za njih je izvor pravde, jer samo Bog može pravedno prosuditi čovjeka i On će čovjeku donijeti ono najbolje za njega. Stoga MIR BEZ BOGA NIJE MIR ZA PROROKA. Bog je taj koji će U MIRU osigurati BLAGOSTANJE U PRAVEDNU ŽIVOTU, te će donijeti utjehu svima: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu”. Vidimo kako je za proroke mir puno širi pojam koji se ne ograničava samo na sigurnost ili blagostanje, već se isključivo vezuje uz Boga i vjernost njemu.

 

 

 

Mir kojeg naviještaju proroci slika je eshatološkog mira- onog trajnog mira koji dolazi nakon pobjede nad zlom, nad đavlom. Tako i ovaj zemaljski mir poprima obrise onog mira kojeg čovjek može imati samo u Bogu: Bog je izvor mira, darivatelj mira, On je onaj u kojem čovjek pronalazi u vječnosti sav mir.

 

 

 

U tom smislu, Mesijin dolazak na zemlji donijet će sa sobom Božji mir. Stoga Mesiju Izaija naziva “knez mira” (Iz 9,5-6) u čije će vrijeme velik mir zavladati svijetom.

 

 

 

 

 

Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20

 

Kliči Bogu, sva zemljo!

 

Kliči Bogu, sva zemljo, opjevaj slavu imena njegova, podaj mu hvalu dostojnu. Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!« »Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!« Dođite i gledajte djela Božja: čuda učini među sinovima ljudskim. On pretvori more u zemlju suhu te rijeku pregaziše. Stoga se njemu radujmo! Dovijeka vlada jakošću svojom! Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite, pripovjedit ću što učini duši mojoj! Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti ne odvrati od mene!

 

 

 

 

 

 

 

Drugo čitanje:

 

Gal 6, 14-18

 

Braćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.

 

 

 

Lk 10, 1-12.17-20

 

U ono vrijeme:

 

Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

 

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.« Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« A on im reče: »Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.«

 

 

 

UVOD

 

Gospodin šalje svoje učenike u apostolat i prvu stvar koju im nalaže donijeti ljudima jest MIR: “U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’” U svetoj misi odzvanjaju njegove riječi: “MIR VAM OSTAVLJAM, MIR VAM SVOJ DAJEM!” Mir koji jedan kršćanin ima jest DAR OD BOGA, DAR OD ISUSA. To je jedan darovani mir, koji nadoziđuje sve naše napore koje učažemo kako bismo imali siguran i stabilan život. Unatoč svim naporima, ne uspijevamo zadržati svoj mir, i premda pravedni, često bivamo IZLOŽENI ZLU DRUGIH LJUDI KOJI NAS UZNEMIRAVAJU- OTIMAJU NAM MIR preko vlastitog zla.

 

Ono što prethodi ovom DARIVANJU MIRA OD ISUSA, nalazimo u molitvi Crkve. Najprije se moli OČENAŠ kojeg završavamo molbom DA NAS BOG IZBAVI OD ZLA, a na to nastavljamo molitvom: “IZBAVI NAS MOLIMO TE OD SVIH ZALA, DAJ MILOSTIVO MIR U NAŠE DANE, DA S POMOĆU TVOGA MILOSRĐA, BUDEMO SVAGDA I SIGURNI OD GRIJEHA, I SIGURNI OD SVIJU NEREDA, čekajući blaženu nadu, dolazak spasitelja našega Isusa Krista”.

 

 

 

ZLO KAO PROBLEM ZA MIR

 

Pitanje s kojim bismo počeli ovo razmišljanje jest ŠTO JE UZROK GUBITKA MIRA U ČOVJEKU? Možemo sigurno ustvrditi kako je MIR jedna od ključnih stvari kojima čovjek teži i povezujemo ga sa SREĆOM I BLAŽENSTVOM. No, TEŠKO GA JE U OVOM SVIJETU ZADOBITI, A LAKO GA JE IZGUBITI. Kakvo je to djelovanje kojim gubimo mir? Što nas u životu UZNEMIRAVA?

 

Rekao bih kako je najčešći uzok uznemiravanja NEPRAVDA koju trpimo, ili koju vidimo kod drugih ljudi. Bilo bi nepotpuno govoriti o nepravdi samo na razini pojedinca koji trpi nepravdu, jer nas boli i uznemirava i SOCIJALNA NEPRAVDA. Nitko normalan ne može ostati ravnodušan na nepravde koje primjećuje u društvu- na one nepravde koje su plod zaobilaženja zakona, kriminala ili raznih oblika pogodovanja bliskom krugu ljudi povezanih rodbinski, stranački ili interesno.

 

Nepravda je jedno od najjasnijih očitovanja ZLA koje UGORŽAVA ČOVJEKOV ŽIVOT. Izvor nepravde može biti i FIZIČKO NASILJE, ali SVAKI OBLIK UGORŽAVANJA NEČIJEG ŽIVOTA I SMANJIVANJA SLOBODA. To dovodi do NESIGURNOSTI u mogućnost realiziranja vlastitih planova, i u takvim okolnostima čovjek više brine o PREŽIVLJAVANJU, nego o VLASTITOM DOSTOJANSTVU, što ga često dovodi do toga da POČINI GRIJEH kako bi SPASIO SVOJU SIGURNOST (prije svega materijalnu).

 

U takvim okolnostima, čovjek ne može realizirati sebe u nikakvom obliku blagostanja, život postaje ovisan o okolnostima, a čovjek se sve manje osjeća slobodnim. GUBI SE MIR, JER ČOVJEK NE VIDI IZLAZA IZ TE SITUACIJE!

 

Rekosmo, čovjek u ovakvim situacijama, za spasiti svoju sigurnost, zna posegnuti i za GRIJEHOM. Sam postaje SUDIONIKOM U NEKOM ZLU! Govorimo o čovjeku koji takve stvari inače ne radi. U takvu se čovjeku stvara OSJEĆAJ KRIVNJE, ako ima imalo savjesti. Stvara se osjećaj da je SAM POČINIO NEPRAVDU, i u osobe sa dobro odgojenom savjesti, zan se dogoditi da SEBE PARALIZIRAJU, da ne pokušavaju više ništa u životu, jer ih MUČI GRIJEH KOJI SU POČINILI. Za razliku od njih, oni koji nemaju problema s tim, olako i dalje koriste situaciju, rade zlo i čine nepravdu.

 

Ovaj OSJEĆAJ KRIVNJE otkriva UZROK sviju uznemiravanja: GRIJEH koji je IZVOR SVEGA ZLA kojeg počini čovjek!

 

 

 

MIR KAO DAR BOŽJI

 

U razmišljanju o NEPRAVDI, došli smo do uzorka GUBITKA MIRA U ČOVJEKU: to je ZLO UZORKOVANO GRIJEHOM ČOVJEKA. Za zlo, kojemu je izvor napasnik, đavao, ipak je KRIV ISKLJUČIVO ČOVJEK koji napastima podlegne.

 

Ako je nepravda najjasnije očitovanje gubitka mira, onda je MIR neizostavno povezan sa PRAVEDNOŠĆU, sa PRAVDOM. Kaže se stoga u Psalmu 85: “Pravednost i mir će se zagrliti” (Ps 85,11). U tom smislu MIR se izjednačava sa PRAVDOM i odnosi se na PUNINU ŽIVOTA čovjeka, a ta je punina moguća samo ako je ODNOS ČOVJEKA I BOGA ISPRAVAN- ako čovjek izbjegava NEPRAVDU, odnosno GRIJEH.

 

Vidimo (i po sebi i po drugima) kako nije moguće da čovjek ne sagriješi. NIJE MOGUĆE DA BAREM JEDNOM U ŽIVOTU NAPRAVI NEPRAVDU. Čovjek je često nemoćan pred naletima zla, pa jedino BOG može ISPRAVITI NEPRAVDE KOJE POČINI ČOVJEK. Nije rijetkost da dobri ljudi sami sebe često kažnjavaju ili isključuju iz društva ZBOG JEDNOG JEDINOG SVOGA GRIJEHA. Naime, oni su svjesni da su GRIJEHOM povrijedili NE SAMO NEKOG BLIŽNJEG, već su POVRIJEDILI I NEŠTO U DUBINI SVOJE DUŠE. Povrijedili su i VLASTITO DOSTOJANSTVO, svoju ljudskost, PA SE NE OSJEĆAJU DOSTOJNIM BITI S LJUDIMA na istoj razini. Ovo često nalazimo kod ljudi istančane savjesti KOJI SE GRIZU ZBOG GREŠAKA. Ova GRIŽNJA SAVJESTI, odraz je SVIJESTI O POSTOJANJU ŠTETE KOJU JE UČINIO GRIJEH, i tu štetu u tuđoj duši, u svojoj duši- ČOVJEK NE MOŽE POPRAVITI.

 

Kako vratiti vrijeme i popraviti stvari prije nego sam nekoga uvrijedio? Kako zaustaviti svoje požude prije nego sam počinio nešto grešna? Kako ispraviti u prošlosti sve one trenutke koji su utjecali da sagriješim, da napravim glupost, da vičem na nekoga, da vrijeđam,...? Nemoguće je čovjeku VRATITI VRIJEME. Nemoguće je zaroniti u prošlost i ispraviti. PROŠLOST SAMO ŽIVI U NAMA I GOVORI NAM O GREŠKAMA.

 

Oni koji vjeruju i znaju kako LJUDSKO DOSTOJANSTVO biva uzvišeno samo ZBOG BOGA, znaju i kako su grijehom protiv čovjeka i ljudskosti, sagriješili istom protiv Boga. Stoga se RASKAJANI obraćaju bogu. BOGU U KOJEM NE POSTOJI NI PROŠLOST, NI BUDUĆNOST moguće je ISPRAVITI sve. Bogu je moguće sve, ali On djeluje tako da ISPRAVLJA POSLJEDICE GREŠAKA I UNOSI MIR U ONU DUŠU KOJA SE KAJE. BOG ISPRAVLJA NAŠE NEPRAVDE KADA SE KAJEMO I KADA ŽELIMO POPRAVITI ONO ZLO KOJE SMO POČINILI. Bog je taj koji RASKAJANO SRCE POMAŽE SVOJOM MILOŠĆU i PROVIĐA MU PUT KOJI ĆE GA DOVESTI DO PRAVEDNA I MIRNA ŽIVOTA. Bog, vidjevši ispravnu želju i kajanje čovjeka, može UČINITI DA ONO ZLO KOJE ČOVJEK POČINI NE BUDE DJELOTVORNO kako bi čovjek zadobio MIR.

 

U tom smislu naučavamo kako je BOG TAJ KOJI OPRAVDAVA ČOVJEKA PO NJEGOVIM DJELIMA. Čovjek sam sebe ne može opravdati, već Bog, koji sve vidi i razumije nakane srdaca, OPRAVDAVA čovjeka kao što bi to učinio otac sa svojim djetetom: NADOKANDIT ĆE ŠTETU I PRIGRLIT ĆE DIJETE.

 

To opravdanje čovjeka iskaz je velike BOŽJE LJUBAVI PREMA ČOVJEKU, ali i izraz želje Boga da se USPOSTAVI MIR I PRAVEDNOST U SVIJETU, te da u toj uspostavi ČOVJEK BUDE SUDIONIK. Tako shvaćamo kako MIR, koji je neizostavno vezan s pravdom, POSTAJE PLOD BOŽJEG OPRAVDANJA VJERNIKA: MIR JE PLOD LJUBAVI Boga prema čovjeku. Analogno rečenome, tamo gdje NE VLADA PRAVDA, premda se živi u nekakvom miru, NE MOŽE SE SA SIGURNOŠĆU KAZATI KAKO LJUDI DJELUJU U SKALDU S BOŽJOM VOLJOM.

 

 

 

MIR KAO PLOD POMIRENJA S BOGOM

 

Čovjekov mir je plod POMIRENJA S BOGOM; to je pomirenje koje čovjek sam sebi ne može priuštiti, jer POMIRENJE S BOGOM, podrazumijeva da ČOVJEK U SEBI POMIRI SVOJA NAGNUĆA S ONIM ŠTO BOG ŽELI ZA NJEGA. ČESTO TO NIJE MOGUĆE ZBOG SKLONOSTI PREMA GRIJEHU, PA JE BOG TAJ KOJI ČOVJEKA OPRAVDAVA I POMIRUJE SA SOBOM.

 

MIR je jedno stanje POTPUNOG REDA U ŽIVOTU koji dolazi od Boga. Znate kako nam ljudi ČESTO NE OPRAŠTAJU GRIJEHE. Treba li zbog nečije tvrdoglavosti hoditi ovim svijetom opterećen grijesima samo zato jer neki čovjek NE ŽELI OPROSTITI?

 

Kada se čovjek kaje zbog greške, a drugi mu ne želi oprostiti opet postavljamo PITANJE PRAVEDNOSTI: je li u redu da JA KOJI KADA SAGRIJEŠIM ŽELIM DA ME NETKO OPRAVDA I DA MI SE OPROSTI, SADA DRUGOME NE ŽELIM OPROSTITI? Ne stavljam li se tako na mjesto Boga koji je jedini savršen i bez grijeha u sebi?

 

Opraštanje je doista, kao i mir, pitanje PRAVEDNOSTI: NIJE PRAVEDNO NE OPROSTITI. To je velika nepravda koju znamo učiniti drugim ljudima. Naime, poslani smo donositi KRISTOV MIR LJUDIMA, a taj MIR DOLAZI PO POMIRENJU S BOGOM, PO OPRAŠTANJU GRIJEHA. Nije li Krist liječio opraštajući grijehe? Nije li liječio govoreći IDI U MIRU? Ovaj mir odnosi se na STANJE CIJELOG BIĆA ČOVJEKA kojeg uznemirava samo GRIJEH I ZLO. Stoga, onaj koji UKLANJA BARIJERU KOJU GRIJEH PODIŽE, MOŽE DONIJETI TAJ MIR kojeg je imao i Adam prije nego je barijeru podigao sam pred Bogom.

 

 

 

NUTARNJI MIR I VRŠENJE VOLJE BOŽJE

 

Možemo sebi postaviti pitanje: KAKO ZADOBITI TAJ MIR, NUTARNJI MIR, SVJESNI SVOJIH GREŠAKA, SVJESNI KAKO ĆEMO SIGURNO JOŠ VIŠE PUTA POGRIJEŠITI U ŽIVOTU?

 

Kada bi odgovor na ovo pitanje bio samo naša stvar, teško bismo riješili pitanje nutarnjeg mira. Ali kako je Bog taj koji nam ovaj mir daruje pomirenjem sa sobom i ispravljanjem nepravdi koje počinimo, možemo o tome drugačije razmišljati.

 

Prije svega, možemo kazati kako to nije mir ljudi koji su UMRTVILI SVOJU SAVJEST. Ima ljudi koji se pred ZLOM NE SKLANJAJU, VEĆ GA MIRNO POČINE. Njihova savjest NIJE MIRNA, VEĆ PARALIZIRANA ZA ZLO: zlo im ne smeta i njihove su sklonosti takve da im ZLO POSTAJE NUŽNO SREDSTVO u postizanju svojih ciljeva.

 

Ovaj mir jest MIR LJUDI KOJI GRIJEŠE, ali IMAJU ISPRAVNE NAKANE. Drugim riječima, od samih grešaka VAŽNIJA JE ŽELJA I VOLJA DA SE NAPRAVI NEKO DOBRO DRUGOME, TE DA SE OTKLANJAMO OD ZLA pod svaku cijenu. Ovo je početni stav čovjeka koji ispravno djeluje. Nije to garancija kako se neće sagriješiti, ali ISPRAVNA NAKANA OBLIKUJE NJEGOVU VOLJU U SKLADU SA BOŽJOM, jer TRAŽI DOBRO, A NE ZLO.

 

Kada čovjek tako postupa, može OSTATI MIRAN, jer postupa U SKLADU SA SAVJESTI, SA OPĆIM DOBOROM I DOBROM DRUGIH LJUDI. Stoga, može biti miran kada je greška u pitanju: ONE SE DOGAĐAJU SVAKOME I POMAŽU NAM DA NE BISMO POMISLILI KAKO SMO SAVRŠENI. Osim toga, pomažu da POTRAŽIMO POMOĆ OD BOGA.

 

Ovaj mir ne dobiva se vezivanjem preko intimna prijateljstva, niti nekom sličnošću u duhu, osim ako nije utemeljen na potpunom zajedništvu naše volje sa voljom Boga. Jedno prijateljstvo oslonjeno na grešnim željama, na ugovorima koji promiču nepravdu, i na dogovorima koje služe zadovoljavanju taština, nemaju nikakve veze sa ovim mirom” (Sveti Leon Veliki, Govor 95, o blaženstivma).

 

Stoga, valja nam “iznad svega sačuvati mir u srcu, a to je najveće blago koje imamo. Za sačuvati ga, ne pomaže ništa tako kao zaboraviti na svoju volju i staviti je u volju božanskog srca, tako da se vrši Božja volja, a ne naša” (Sveta Margarita Marija Alacoque, Pisma, 1. pogl, tom 2., str. 321.). “Za jednog kršćanina, sloboda ne proizlazi iz samog čovjeka: ona se očituje u POSLUŠNOSTI BOŽJOJ VOLJI I VJERNOSTI NJEGOVOJ LJUBAVI. Događa se to onda kada Kristov učenik nalazi snagu za boriti se za slobodu u ovom svijetu. Pred tegobama na koje nailazi, ne dopušta da ga ponesu ni inercija, ni malodušje, već svu svoju nadu stavlja u Boga, koji ga podržava i čini plodnim sve ono što u duhu ostvari” (Sveti Ivan Pavao II., Poruka za Susret mira, 08-12-1980, br. 11).