Mk 1, 40-45

 

U ono vrijeme: Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

 

 

 

SNAGA CRKVE JE U GOSPODINU

 

Evanđelje koje smo pročitali donosi nam sliku liječenja gubavca koji moli Isusa za ozdravljenje: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Ova je molitva sa koljena, i upućuje nas na jedini ispravan stav prema Bogu: PASTI NA KOLJENA, poniziti se, nestati pred Bogom koji nas čeka u Svetohraništu. Ovaj se gubavac pred Isusom “baca na zemlju, što je znak poniznosti, jer se svatko osjeća posramljenim zbog mrlja u svom vlastitom životu. Ali sram ne smije biti preprijeka ispovijedi: gubavac mu je pokazao ranu i molio ga za lijek. Osim toga, njegova je molitva puna pobožnosti: on je naime, UVIDIO DA SE SNAGA IZLIJEČENJA NALAZI U GOSPODINOVIM RUKAMA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-27).

 

 

 

Evanđelja, poput sintetičkih opisa daju kratki ali jezgroviti pregled javnog Isusova života, potvrđujući kako su navještaj Riječi i lijčenje bolesnika posebni znakovi približavanja kraljevstva Božjeg. (…) Crkva, kojoj je povjerno nastaviti Isusovu misiju na zemlji ne može se odvojiti od ova dva esencijalna zadatka: navješćivati Evanđelje i paziti na bolesnike u tijelu i u duhu. Zapravo, Bog želi ISICIJELITI ČITAVOG ČOVJEKA, pa su navještaj i liječenje znakovi jednog izliječenja koje je puno dublje od izvanjskog: to izliječenje se odnosi na OTPUŠTANJE GRIJEHA(Benedikt XVI, Homilija, 02-02-2010).

 

 

 

U Crkvi se nastavlja Isusova misija. Ipak, to nije misija bez Isusa, već MISIJA SA ISUSOM. Isus je trajno prisutan u svojoj Crkvi, ili kako kaže Dominum Iesum br. 11, On je SUBSTANCIJALNO PRISTUAN U CRKVI. To znači da Crkva bez Isusove prisutnosti u njoj ne bi bilo ono što jest- ne bi bila Crkva. Ovo pojednostavljeno prikazivanje dokumenta Dominum Iesum ide za tim da se podsvijesti kako je ISUS PRISUTAN U SVAKOM ČINU CRKVE, ali i više od toga, kako je Crkva poticana u svom djelovanju Bogom- Duhom Svetim.

 

 

 

PRISUTNOST KRISTOVA U CRKVI

 

Možemo govoriti o PRSUTNOSTI KRISTOVOJ, i to je jedna od najvažnijih stvari za nas. Pitanje koje bismo si mogli postaviti jest pitanje o SVIJESTI DA KADA ULAZIMO U CRKVU I DOLAZIMO PRED SVETOHRANIŠTE, DOLAZIMO PRED BOGA. Gledajući mnoge vjernike, koji u crkvu ulaze nezainteresirano, ili pričaju ili se ponašaju u najmanju ruku čudno, shvaćamo kako mnogi nemaju nikakve svijesti o tome da je Isus prisutan.

 

 

 

Ova prisutnost prati cijelu kršćansku ekonomiju spasenja. To nije nikakva doktrina, već čin, događaj koji se temelji na UTJELOVLJENJU. Događaj utjelovljenja Isusa Sina Božjeg, u kojem će se obnoviti cijeli svemir, odgovara primjeru da Krist, koji se učinio opipljivim, tu opipljivost koristi kao sredstvo komunikacije (…). Ta je opipljivost sakramentalne naravi, nalazimo je u Crkvi, i postala je znakom i sredstvom JEDINSTVA LJUDI I BOGA, te JEDINSTVA ČITAVOG ČOVJEČANSTVA. Postala je onog trenutka kada je Bog odluči trajno ostati u komadiću kruha kojeg je preobrazio iznutra” (Sveti Ivan Pavao II, 29-01-1979).

 

 

 

Ulazak u crkvu bi uvijek trebao biti praćen svijesti da DOLAZIMO PRED BOGA. I ta će svijest utjecati na naše daljnje ponašanje u crkvi, ali će nas stavljati u poseban (ispravan) odnos s Bogom na kojem ćemo graditi i sve druge naše odnose.

 

 

 

KRISTOV DODIR

 

Kada prilazimo svetohraništu, prilazimo istom Isusu Kristu koji je danas očistio gubavca. Tijelo gubavca se očistilo kada ga je dotakla Isusova ruka. Tako se može dogoditi i s nama ako imamo vjere, ako VJERUJEMO DA JE ON PRISUTAN. Taj DODIR za nas bi trebao biti poseban.

 

 

 

Kada Vas netko DODIRNE, tim dodirom PRENOSI DIO SEBE NA VAS. Nitko nije indiferentan na DODIR NEČIJI, jer TIJELO ODRAŽAVA PRISUTNOST, A PRISUTNOST NEČIJE BIĆE. Kada smo blizu nekoga, kada s nekim komuniciramo, onda sigurno po toj komunikaciji u sebe nešto primamo- nešto duhovnoga. Netko Vam priča priču od koje se naježite: ponijet ćete u sebi neke slike, neke riječi, ali i onaj osjećaj napetosti koji je priča u vama izazvala. Drugi put, jednim DODIROM mogu se ZAMIJENITI RIJEČI: jedan dodir može imati značenje i mijenjati cijele poruke.

 

 

 

Dodir je više od pukog kontakta za čovjeka- to je jedan oblik komunikacije. Tako je i sa Bogom: htio je da NJEGOVU PRISUTNOT ŽIVO OSJEĆAMO, DA MU ĆUTIMO BIĆE, DA SHVATIMO KAKO ŽIVIMO S BOGOM, A NIKAKO BEZ NJEGA. I ako velimo da DODIR KOMUNICIRA i prenosi nešto s jedne osobe na drugu, može li se to kazati za PRIČEST?

 

 

 

Zaljubljeni dodirom prenose posve duhovne poruke: volim te, trebaš mi, želim tvoju blizinu, treba mi tvoj oslonac, tvoje rame,... Prenose, u ovom slučaju LJUBAV. Tako dodirom, dobivamo više od fizičke prisutnosti: dobivamo NEŠTO IZ DUŠE, NEŠTO OD LJUBAVI, NEŠTO OD BIĆA. Dodir nas uvodi u NEČIJU PRISUTNOST, a ta pristunost može biti i čisto duhovne naravi i prenositi se na nas i oblikovati našu dušu vlastitim utjecajem. Kada primjerice živite pored nekoga tko je jako dobar, i svaki ste dan s takvom osobom, prije ili kasnije, POUČENI PRISUTNOŠĆU TE OSOBE, odnosno djelima, riječima, postupcima (jer to jest prisutnost- prisutnost nije samo jedno “stajanje u svijetu”), i MI SE MIJENJAMO. U DODIRU S KRISTOM, PRIMAMO NEŠTO OD KRISTA, POSTAJEMO KRISTOLIKI, POBOŽANSTVUJEMO SE.

 

 

 

Upravo takvo što događa se sa PRIČESTI. Bog se utjelovio kako bi bio s nama Bog. Potom se pod sakramentalnim prilika UPRISUTNJUJE. Na poseban je način pristuan u Prevetom Oltarskom Sakramentu: “Kristova duša je u svetoj hostiji, a sve njezine ljudske osobine čuvaju u njoj ista obilježje Krista na nebu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-29). Sveti Toma Akvinski govori kako je “u svetoj euharisiji TIJELO KRISTOVO prisutno STVARNO I ISTINITO, i DUŠA KRISTOVA sa svojim RAZUMOM I VOLJOM; isključeni su samo odnosi koji se tiću količine budući da Krist u svetoj hostiji nije prisutan kao količina koja je točno određena u prostoru” (Usp. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma iii., q.76, a.5, ad.3).

 

 

 

Zaokupljeni poslovima, radom i svakodnevnim brigama, sjetimo li se dovoljno često da blizu našeg doma stvarno prebiva milosrdni i svemogući Bog?

 

 

 

PRIČEST KAO KRISTOV DODIR

 

Danas je Isus dodirom olistio gubavca: “Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!«” U DODIRU S KRISTOM i mi se čistimo, i duša nam pronalazi neophodnu snagu za život u svakodnevici. U svetoj euharistiji primamo sveti lijek za naše svakodnevne nedostatke i za nadvladavnje malih padova i nedostataka u ophođenju koji ne ubijaju dušu, ali je slabe i dovode do mlakosti. “Pričest koju primamo gorućom pobožnošću približava nas Bogu, unatoč svim našim slabostima i bijedi. U njoj svakodnevno nalazimo potrebnu snagu i nužnu obranu za dušu. Ljudski se život ostvaruje u Kristu, u njemu je zalog vječnog života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-32)

 

 

 

U svetoj pričesti Isus čeka sve, kao da govori: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Isus želi da mu SVI DOĐEMO I OSLONIMO SE NA NJEGA u svemu što radimo. Ta veličanstveno PRISUTNOST treba nas obnavljati iz dana u dan; njegov DODIR neka nas podsjeća kako smo BILI S BOGOM

 

 

 

U susretu s Kristom i na nas se prenosi nešto s njegova bića u nas. Slijedeći svetoga Tomu Akvinskog, razumijemo kako U HOSTIJI PREBIVA CIJELI KRIST, čitavo njegovo biće. To prebivanje nadilazi naše shvaćanje vremena i prostora, jer toliko biće nije moguće smjestiti u prostor. O Kristu u hostiji NE MOŽEMO RAZMIŠLJATI PREKO KOLIČINE, jer njegovo biće zauzeli bi cijeli svemir, sav prostor kada bismo tako gledali na Tijelo Kristovo. Ulazak u hostiju, na neki je način jedno novo poniženje Gospodinovo, kojim prihvaća BITI MANJI OD NAS- ne spustiti se na razinu čovjeka kao što je to učinio u utjelovljenju, već POSTATI HRANA ČOVJEKU- poslužiti čovjeku.

 

 

 

Gospodin “nije samo učinio da ga gledamo, već i da ga DOTIČEMO, JEDEMO, zubima lomeći ga UNOSIMO U SVOJE TIJELO i SJEDINIMO SE S NJIM NA NAJINTIMNIJI NAČIN” (Sveti Ivan Zlatoustii, Homilija o Evanđeljima 5., Ivan 46). Već i sama mogućnost dodira doznačuje kako Bog želi biti INTIMAN S NAMA, dijeliti ono što ni skim ne želimo. To nije samo želja Boga da prodre u našu intimu. Bogu to nije problem, već je riječ o tome da BOG OTVARA SVOJU INTIMU s jedne strane, TE NAS POUČAVA KAKO BI MI NJEMU OTVORILI NAŠU INTIMU, ali slobodni, bez ikakvih uvjeta koje bi mogao postaviti neki zakon ili zabrana.

 

 

 

Posebna je priča taj DODIR koji u nama OSTAVLJA TRAG ČOVJEKA KOJEG DODIRUJEMO. Naime, kada ste s nekim bliski, kada netko dozvoljava da ga potapšete, da ga držite za ruku, pogladite po glavi,... tada i taj dodir preko naših osjetila, dolazi u dušu i upisuje se u PROSTOR NAŠIH LJUBAVI, ŽELJA. Tako DODIR podsjeća na čovjeka, i kada se s nekim ne sretnete dugo, u vama ostaju rukovanja, tapšanja kao podsjetnik na bliskost. Upravo oni PODSJEĆAJU NA NEDOSTATAK NEKOGA KOGA CIJENITE I VOLITE, i zapravo služe često kako bi TU ŽELJU UVEĆALI.

 

 

 

Slično je i sa pričesti. Dodir Kristov, kojeg ne shvaćamo kao nešto tjelesno, ono je što u nama podsjeća na Krista. Ne sjećamo se okusa kuha kojeg primamo, nije dakle ta materija ona koja nas dodiruje, jer kruh jedemo često. DODIR KRISTOV je dodir Kristova Duha i naše duše do kojeg dolazi preko sakramenata na vidljiv način, preko jedne, čovjeku prirodne stvarnosti- preko HRANE.

 

 

 

Kada se čovjek, koji voli Boga i cijeni ga, ne pričešćuje dugo, često taj dodir u duši provocira i potiče čovjeka da napravi jedan odlučan korak prema Bogu.

 

 

 

 

Mk 3,1-6

 

U ono vrijeme: Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«

 

A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.

 

A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži — i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

 

 

 

ČINITI DOBRO ILI ČINITI ZLO?

 

Razmišljajmo malo o tome kako Isus postupa kada ulazi u sinagogu u subotu I nailazi na čovjeka usahle ruke. Oko sebe nailazi farizeje koji ga promatraju ne bi li ga uhvatili u kršenju Zakona. Subotom je zabranjeno raditi bilo što, pa tako I liječiti.

 

 

 

Isus ODVAŽNO, BEZ STRAHA ulazi među njih. Staje u sredinu I postavlja im pitanje na koji oni ne mogu odgovoriti: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” Nakon što nije dobio odgovor, Isus liječi čovjeka usahle ruke.

 

 

 

Ovo je nama za pouku. Često se kao kršćani povučemo iz straha pred svijetom I ponašamo se poput bijednika koji nemaju “svoje ja”. Isus nam drži lekciju iz kršćanstva: ODVAŽNOST SE TRAŽI. Ne znači kako nećemo imati strahova kada budemo zauzeli kršćanski stav; imat ćemo ih, jer će ispred nas često biti ljudi koji su od nas jači I KOJI RADO KORISTE ZLO ZA POSTIĆI ONO ŠTO IM TREBA. No, POUZDANJE U BOGA mora biti u nama kako bi BOG, A NE MI ODGANALI SVE ŠTO NAM STOJI NA PUTU.

 

 

 

Zlo uvijek pokušava nauditi dobru u čovjeku, ali ZLO NE MOŽE POBIJEDITI ČOVJEKA KOJI JE POSTOJAN U DOBRU. Čovjek je stvoren s toliko dobra u svojoj duši da mu nikakvo zlo ne bi trebalo pobijediti dobro u njemu. No znamo, kako GRIJEH SLABI ČOVJEKOVU OBRANU OTVARAJUĆI GA ZLU. GRIJEH čini ZLO POŽELJNIM, i istovremeno pokušava čovjeku “UBITI NADU” DA SE DOBRIM MOŽE POSTIĆI IŠTA.

 

 

 

Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” Gospodin jasno govori o nedostatnosti jednog INDIFERENTNOG STAVA SPRAM DOBRA ILI ZLA. Kada su u pitanju dobro ili zlo NE MOŽEMO BITI NEOPREDIJELJENI U STAVOVIMA. Naime, svaki put kada se jasno ne opredijelimo za dobro, već ostanemo “postrance”, ZLO POBJEĐUJE. Ako naime ne činim dobro, činim zlo.

 

 

 

Ovo neće kazati kako je svako odricanje od činjenja loše. Postoje trenuci kada je pred čovjeka stavljen samo JEDAN IZBOR: UČINITI ZLO ILI “PROPASTI”. U ovim situacijama, čovjek ODABIRE NE-DJELOVANJE, jer to podrazumijeva NE UČINITI ZLO. Primjerice, vlasnik dućana traži od prodavačica da promijene cijene na stalcima s robom kako bi zavarali kupce koji će robu uzeti zbog izložene niske cijene. No kada dođu na blagajnu, bilježi im se veća cijena za koju kupci nisu znali. Tako mnogi bivaju prevareni. Što napraviti u tom slučaju? NE MIJENJATI CIJENU, PA MAKAR IZGUBILA POSAO! To je jedina opcija: NE UČINITI ZLO!

 

 

 

Kada bi ovo postao obrazac ponašanja naših ljudi, onda bi se lako stvari promijenile, jer nitko ne bi mogao tražiti nešto nečasno od djelatnika bez da ga ti časni ljudi ne prijave. Ovako, PRISTAJANJEM UZA PONUĐENO ZLO, DJELATNIK POSTAJE DIONIKOM TOGA ZLA, DIONIKOM GRIJEHA I SAM ZAPRAVO POSTAJE KRIVAC ZA NEŠTO ŠTO JE POČINIO NA POTICAJ VLASNIKA ILI ŠEFA. Taj osjećaj krivice, kasnije otupljuje, nestaje, jer nitko ne biva sakncioniran, pa se lanac zla nastavlja.

 

 

 

Naprotiv, u ovim se slučajevima najčešće SANKCIONIRA DOBRO KOJE NETKO ČINI. Takvo ponašanje- izopačeno sankcioniranje dobra i nagrađivanje zla, djeluje tako na ljude da oni ljudi kojima nikada ne bi palo na pamet učiniti kakvo zlo, sami upadaju u more zla. Ovako se DRUGE POTIČE NA ZLO i druge se uvlači u grijeh. O onima koji druge uvode u sablazan grijeha, Gospodin na drugom mjestu kaže: “Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more” (Mk 9,42). Ovakvi poticaji u čovjeku nisu od Boga.

 

 

 

USAHLA RUKA

 

Razmišljajući o današnjem evanđelju iz perspektive naše svakodnevice- one koje živimo u svom selu i u našoj domovini, pogledajmo na što bi se odnosila slika ČOVJEKA USAHLE RUKE.

 

 

 

ČOVJEKOVE RUKE podsjećaju nas na RAD kojim zarađujemo svoj kruh svagdašnji. Ruke često koristimo u izrazu “zarađujem svojim rukama”, pri čemu se misli kako čovjek ZARAĐUJE POŠTENO I ČESTITO ONO ŠTO MU JE POTREBNO ZA ŽIVOT. Ruke dakle upravljaju naše misli POSLU KOJI RADIMO.

 

 

 

USAHLA RUKA je NEMOĆNA- s njom se ne može raditi ispravno, njoj je potrebna pomoć i svaki posao takvom rukom obavljen je upitan. Zapravo, u slici USAHLE RUKE vidimo RAD ČOVJEKA KOJI JE NAČET GRIJEHOM. U početku, Bog je stvorio čovjeka ČISTA, BEZ GRIJEHA, U SVOJ SVOJOJ DOBROTI I DAO MU VLAST DA UPRAVLJA RADEĆI SVIM ŽIVIM STVOROVIMA.

 

 

 

No, čovjek je sagriješio, a GRIJEH GA JE GURNUO PREMA ZLU. Stoga, čovjek počinje UPRAVLJATI RADEĆI UPRAVLJEN GRIJEHOM. To je čovjeku otvorilo putove oprema zlu u svom radu. Tako čovjek POČINJE RADITI ZLO KAKO BI SEBI PRISKRBIO POTREBNO, ISKORIŠTAVATI BLIŽNJEGA ZA VLASTITU KORIST i UNIŠTAVATI SVIJET OKO SEBE, UMJESTO DA GA ULJEPŠAVA. “Usahla ruka” slika je čovjekova nepoštena rada, rada koji koristi zlo za svoju dobit!

 

 

 

Što ovakav čovjek kojeg grijeh vodi u njegovu postupanju radi? Najprije ŽELI ZAŠTITI IZVOR SVOJE EGZISTENCIJE PAZEĆI PRI TOM DA NE IZGUBI DOBAR GLAS U DRUŠTVU. Za takvo što potreban mu je ZAKON. Ovi ljudi se ponašaju poput Kaijna koji ubija svoga brata Abela i pred Bogom misli kako će lažući prikriti svoje nedjelo. Bog pita Kajina: “Gdje ti je brat Abel? “Ne znam", odgovori. "Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4,9). Ljudi koji NEPOŠTENO RADE NASTOJE ZAKONOM PRIKRITI SVOJE DJELOVANJE, stoga REDOVITO IZVRĆU ZAKON I MIJENJAU NJEGOV SMISAO POMOĆU NESAVJESNIH ODVJETNIKA kako bi ZAŠTITILI VLASTITO ZLO. To su LJUDI USAHLIH RUKU!

 

 

 

Ako pažljivo čitate današnje evanđelje shvatit ćete kako Isus kritizira farizeje i pismoznance jer KRIVO TUMAČE ZAKONSKE ODREDBE O SUBOTI I UMJESTO DA ZAKON ZAŠTITI ČOVJEKA I NJEGOV ŽIVOT, ZAKON POSTAJE TERETOM OBIČNOM ČOVJEKU.

 

 

 

U našoj lijepoj domovini događa se nešto slično. Dileri droge i kriminalci raznih vrsta uvijek imaju suradnike u policiji ili na sudovima pa uredno prolaze nekažnjeno, jer uvijek postoji “netko” njima bliizak tko im sve dojavi na vrijeme ili tko izigra zakon ove države takvim u korist. Vlasnici kafića zatvaraju oči pred prodajom droge mladima i opijanjem maldih u svojim objektima. Uglavnom nitko njihove prostore ne provjerava. Veliki biznismeni pokupuju objekte koje drugi ne mogu kupiti jer im namjeste natječaje, a onda pored njih nitko ne može živjeti normalno. Umjesto da pomognu zajednici u koju dođu oni se ponašaju kao mali kraljevi na čije posjede nitko ne može pristupiti. Nema veze što ti imaš svoju zemlju blizu njega, on će ozakoniti svoje pravo da ti zabrani pristup na nju. Uskoro će ti je i oteti kada je ne budeš mogao koristiti više. Građevinari izigraju sve svoje dogovore i ugovore, i jedna čekaju da ih netko tuži, a onda na sudu uredno “pometu” nesretnika koji misli da je u pravu. Kada idu na sud nemaju pojma da ih tamo čekaju suci i odvjetnici skloni izvrtanju zakona. Odjvetnici vam uzmu novce, a onda mejsecima, čak i godinama ništa ne rade i traže još novca jer su se “pojavili novi troškovi”. Naravno, koriste nemoć malih ljudi i varaju ih jer nemaju što izgubit: ako ljudi odustanu,ostao je novac; ako ne odustanu- tražit će još. O tome kako su spremni lagati braneći razne zločince- ne treba trošiti ni riječi. Razni “mali političari” koriste svoja mala mjesta da bi sebi osigurali više zemlje, bolje prostore u selu, da bi zauzeli ono što je dugo bilo seosko i pri tom se ne ustručavaju potplatiti gdje god koga mogu. Kada se takne u njihov privatni interes, sve će zaustaviti, a lako će staviti “šapu” na tuđe i još će to potvrditi “pečatom” mjesnih vlasti. O tome kako se namještaju poslovi u malim sredinama ne treba ni govoriti, kako se izigra poslodavac koji obično plati za isti posao nekoliko puta skuplje jer je netko falsificirao podatke o poslu i za to ima i potvrdu. A sve je po zakonu i svi su pošteni!

 

 

 

Ovo preselite na “visoku politiku” koja je sve samo ne visoka. Dobit ćete istu sliku, samo što će brojevi (količina novca) biti puno veća. Na visokim pozicijama više su i cifre. Pa ona “sića” u malim sredinama postaje puno ozbiljniji posao zbog kojeg se MIJENJAJU ZAKONI DRŽAVE ako je potrebno zaštiti nekog lopova koji će svojim nesavjesnim poslovanjem i bahatošću državu dovesti do ruba stabilnosti (ekonomske i političke). A kada jedna bakica ne plati 10 lipa duga, onda joj šalju policiju na vrata. Koja sramota!

 

 

 

Možete i u Crkvu ako hoćete (da ne bi ispalo kako smo mi ljudi iz bajke): ima nas koji rado pričamo o siromaštvu, ali onda uredno sebi u džep trpamo novac koji nam ne pripada ili trošimo iznad svojih mogućnosti. Kada sve presuši, onda treba izmisliti poslove (nema veze što nećemo te poslove nikada realizirati ili ćemo ih napraviti tako da će iza nas generacije mještana sve to lijepo popravaljti) i tražiti novac od naroda. S vremenom postanemo dovoljno bezobrazni da novac stalno tražimo, a od posla ništa! Ili počnemo naplaćivati razne “usluge” koje se ne smiju naplaćivati, pa kada to narodu postane normalno, nitko i ne pita treba li takvo što plaćati ili ne treba. Zapravo se iza svega krije potreba da se kupi štogod (auto, motor, brodić, telefončić,...). Pa kada narod skuži što se radi i prestane davati, onda lijepo odem u nekog mjesnog “šerifa” pa me on financira. I sve ide super! Nema veze što čovjek nema morala- glavno da daje! A pazite, ako nas tko ne daj Bože optuži za takvo što, ondanam nije zakon ni potreban, jer imamo Boga. Lijepo onda upozorimo ljude da se nije pametno dirat u popa! I sve je po zakonu, i svi smo pošteni!

 

 

 

Malo ćemo izaći iz propovijedi: Nedavno čitamo u lokalnim novinama o Božićnom selu koje je napravio čovjek koji drži striptiz bar. Tko je tu lud? Taj čovjek koji sebi želi oprati savjest, pa se sada hoće prikazati kao dobrotvor i kršćanin; novinar koji je takvu glupost napisao; ili mi koji bismo trebali povjerovati u takve gluposti? Lijepo ćemo sada jednog “biznismena” opisati kao poštenjačinu i vjernika koji pati za Bogom i od silne patnje želi Bogu ugoditi jednim malim selom. Nitko se nije pitao kako se to selo realizirao. Sve je naravno bilo po zakonu, i svi su pošteni! Osim onih jadnih žena koje rade u strptiz baru- je, je one su nepoštene! Možete mislit; vjerojatno su u svoj jadu poštenije od sviju nas!

 

 

 

NE PRAVITE MJESTO “USAHLIM RUKAMA” U DRUŠTVU!

 

Dobro, malo smo se zanijeli. Potrebno je GOVORITI PONEKAD O ONOME ŠTO SVI ZNAJU ALI ŠUTE O TOME I NE ŽELE GOVORITI. Ako se tko prepozna u ovim riječima, neka se ne vrijeđa, već neka promisli kako radi: ZDRAVOM RUKOM- pošteno i čestito zarađujući za život; ILI USAHLOM RUKOM- u grijehu, prikrivajući zakonom ove države vlastito zlo.

 

 

 

Pišem ovo i na ovaj način zbog jedne pojave u našem društvu koju ne držim slučajnom. Događa nam se jedna egzodus mladih ljudi u strane zemlje. Mislim kako to nije slučajno. Ipak, od toga je li to slučajno ili netko namjerno želi čestite ljude otjerati van ove zemlje, važnija je za nas jedna druga činjenica: KADA ODETE VANI, NAPRAVILI STE MJESTO ZA JEDNOGA OD OVIH “POŠTENJAČINA” KOJI ĆE ZAUZETI VAŠE MJESTO U DRUŠTVU NA NEZASLUŽEN NAČIN, RADEĆI “USAHLOM” RUKOM. Ova zemlja VAS TREBA- TREBA VAS MLADE I ČESTITE: treba vas u gospodarstvu, u politii, u obiteljima koje će primjereno odgojiti nove naraštaje. Ostavimo li zemlju “ljudima usahle ruke”, naraštaji koji će doći bit će poput onih koji su tu ostali. I oni koji ostanu, naućit će nove kako PREVARITI ZAKON I POŠTENJE I SVE OKRENUTI U KORIST VLASTITA ZLA.

 

 

 

NE BOJTE SE OVAKVIH IZAZOVA! NE BOJTE SE OSTATI U ZEMLJI! PREUZMITE ODGOVORNOST ZA ZEMLJU I NE DAJTE JE U RUKE ONIMA KOJI SU NEPOŠTENI I KOJI SE RUGAJU I BOGU I ČOVJEKU IZVRČUĆI ZAKON U SVOJU KORIST poput farizeja i pismoznanaca iz današnjeg evanđelja.

 

 

 

Pogledajte ISUSA: On ODVAŽNO, BEZ STRAHA ulazi među njih. Staje u sredinu I postavlja im pitanje na koji oni ne mogu odgovoriti: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” Nakon što nije dobio odgovor, Isus liječi čovjeka usahle ruke.

 

 

 

Vi imate puno pitanja na koja ovakvi ljudi ne mogu odgovoriti. Imate i DOVOLJNO DOBRA DA SA MALO STRPLJENJA POBIJEDITE ZLO. BOG TU POMAŽE onima koji se BORE ZA DOBRO- On pomaže liječiti sve ono što “usahle ruke” naprave. NE DOPUSTITE DA POSTANEMO “ZEMLJA USAHLIH RUKU”. Pouzdajte se u Boga koji uvijek pomaže onima koji ČINE DOBRO, A ODBACUJU ZLO! Borite se za svoje mjesto u društvu, jer oni koji u ovom društvu zakon koriste za pokriti vlastito zlo, ŽELE DA POSTANETE MALODUŠNI, DA NE VIDITE NIKAKVU BUDUĆNOST U OVOJ ZEMLJI, DA GLEDATE SAMO ŽIVOT KROZ BOLJU PLAĆU U IRSKOJ, U KONAČNICI- DA ODETE I NAPRAVITE MJESTO NJIMA.

 

 

 

ISUS ODVAŽNO, BEZ STRAHA ULAZI MEĐU ONE KOJI ZAKON KORISTE DA BI POKRILI SVOJE POTREBE. Uđite i vi tako u ovo društvo, ne bježite. Onaj koji se POSTAVI HRABRO I TRAŽI SVOJE MJESTO OVDJE, MOŽE RAČUNATI S ISUSOM. Pesimizam ZATVARA OČI BUDUĆNOSTI, a HRABROST I DJELOVANJU I OPTIMIZAM, OTVARAJU OČI KOJE VIDE PRIGODU ZA ČESTIT POSAO tamo gdje to drugi ne mogu vidjeti.

 

 

 

 

Mk 2,23-28

 

 

 

Jedne je subote Isus prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: »Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?« Isus im odgovori: »Zar nikad niste čitali što učini David kad ogladnje te se nađe u potrebi on i njegovi pratioci? Kako za velikog svećenika Ebjatara uđe u Dom Božji i pojede prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko osim svećenika; a on dade i svojim pratiocima?« I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji, gospodar je subote!«

 

ČOVJEK JE IZNAD SUBOTE

 

U današnjem evanđelju Isus trpi kritike jer “njegovi učenici počeše putem trgati klasje” prolazeći kroz usjeve. Kako su primjedbe oslonjene na odredbe Mojsijeva zakona tako im je Gospodin i uzvratio primjerom iz Židovske tradicije. Prisjetio ih je ne Ebjatara, velikog svećenika iz vremena kada je mladi David, progonjen bježao i došao u svetište, te u želji da utaži glad, pojede prinesene kruhove. Ti su se kruhovi prinosili svakoga tjedna. Bilo je dvanaest kruhova koji su se svakog tjedna postavljali na stol za prinos kao spomen na dvanaest izraelskih plemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike i nitko ih drugi nije smio konzumirati.

 

 

 

Unatoč tome, Ebjatar njima hrani Davida i njegove pratioce i ne postupa krivo. Naime, već je u Mojsijevu zakonu bilo predviđeno da se niže odredbe zakona mogu poništiti pred višim. Na taj način Isus podsjeća farizeje kako ti ZAKONI NISU IZNDA ČOVJEKA jer je Bog sve stvorio za čovjeka na neki način i dao mu na upravljanje. Tako i Židovska Subota koja je bila predviđena za odmor i bogoštovlje, nije stvorena da bude iznad čovjeka, već da pomogne čovjeku posvetiti sebe Bogu i odmoriti se: “I govoraše im: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” Prema tome, potrebe čovjeka iznad su zakona i nijedan zakon ne smije ugroziti ljudski život ili njegovo dostojanstvo.

 

 

 

ISUS JE IZNAD ZAKONA: Čovjek je iza Boga iznad svega

 

Isus svojim učenicima dopušta raditi nešto suprotno zakonu. Time Gospodin pokazuje i svoje mesijanstvo: On je onaj KOJI IMA VLAST DOKINUTI ZAKONE JER IH JE ON I DONIO. ZAKONI POSTOJE KAKO BI LJUDI NAŠLI PUT DO BOGA- DO ISUSA, a ne postoje samo radi higijene ili dijetetike. Stoga, Isus kao Zakonodavac ima pravo dokinuti sve odredbe zakona, a kao Mesija iznad svih je zakona. Zato Gospodin zbori: “Sin Čovječji, gospodar je subote!” “Isus se naziva gospodarem subote i Sinom Čovječjim, jer, kao istinski Sin Božji, po ljubavi svojoj prema nama, može se zvati i Sinom Čovječijm. Zakon ne obvezuje zakonodavca ni kralja, i dozvoljava kralju više od onoga što sam zakon porpisuje- dozvoljava ga poništiti ako su oni zbog kojih je zakon donesen u stvarnoj životnoj potrebni” (Pseudo Zlatousti, u Catena Aurea, in Marc.). No ni to nije bilo dovoljno farizejima da shvate Isusove riječi.

 

 

 

Već je, rekosmo u Starom zavjetu Bog utvrdio jedan RED U VRŠENJU ZAKONSKIH PROPISA. Taj je RED uvažavo ljudski život, odnosno, PRIRODNI ZAKON JE IMAO PREDNOST PRED OBREDNIM PROPISIMA. Slično tome, ni propisi o suboti ne mogu poništiti temeljne zakone OPSTANKA ČOVJEKA. Drugim riječima, obredni propisi ne smiju ugoržavati čovjekovo biće, već mu pomoći da živi punije.

 

 

 

Briga za zdravlje i za život čovjeka važnija je od Subote. Tako, onaj koji Subotu obdržava, ne treba imati krivnje na sebi ako, zbog stvarne ljudske potrebe, prekrši tu zapovijed. To je i razlog zbog kojeg tog, subotnjeg dana Židovi nisu branili obrezivanje, jer je to bilo POTREBNO NAPRAVITI. Iz istog u se razloga Makabejci borili u subotnji dan” (Beda Časni, u Catena Aurea).

 

 

 

Drugi Vatikanski sabor crpio je nadahnuće iz ovog odlomka kako bi istaknuo vrijednost osobe koja je iznad gospodarskog i društvenog razvoja. ČOVJEK SE NALAZI ODMAH IZA BOGA; da nije tako, došlo bi do potpunog nereda, kao što se, na žalost nerijetko događa” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-77). O tom posebnom dostojanstvu čovjeka ide u prilog činjenica da se BOG UČINIO ČOVJEKOM. Stoga u svim razmišljanjima o ljudskom dostojanstvo valja nam gledati u Isusovo Presveto čovještvo. O tome govori i naslov koji opisuje Isusa, a preuzima ga opet iz Starog Zavjeta: SIN ČOVJEČJI.

 

 

 

SINOVSTVO BOŽJE: izvor ljudskog dostojanstva leži u Bogu

 

Bilo bi, iz kršćanske perspektive pogrešno, o ljudskom dostojanstvu govoriti iz perspektive života na zemlji. Naša perspektiva mora biti drugačija- Božja, nebeska. Valja nam shvatiti kako svo naše ljudsko dostojanstvo IZVIRE IZ BOGA- On je taj koji nas je stvorio “malo manje od anđela”, i pokazao nam kako postati DJECA BOŽJA, posinjeni sinovi Božji. “Veličina ljudske osobe izvodi se iz duhovne stvarnosti duše, iz božanskog sinovstva, iz njezine vječne sudbine koju prima od Boga, (…) ljudsko dostojanstvo nalazi uporište u činjenici da je čvojek jedina stvarnost vidljivog stvorenja koju je Bog volio radi nje same , stvarajući je na vlastitu sliku i uzdižući je u red milosti. Čovjek je, osim toga stekao novu vrijednost nakon što je Sin Božji, svojim utjelovljenjem, preuzeo našu narav i udijelio joj svoj život za sve ljude” (Isto, 78).

 

 

 

MILOST Božja priskače u pomoć svakoj duši; svako stvorenje zahtijeva jednu konkretnu pomoć i NE SMIJE SE NA NIJEDNU DUŠU GLEDATI KAO NA DIO NEKE GOMILE! Nije dozvoljeno povrijediti ljudsko dostojanstvo i dostojanstvo djeteta Božjeg ne pomažući svakom pojedincu osobno na način da mu pristupamo kao ponizno oruđe koje je posrednik Kristove ljubavi: jer svaka duša je divno blago, svki je čovjek jedinstven i nenadoknadljiv, svaki pojedini čovjek vrijedan je čitave krvi Kristove” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 80).

 

 

 

Ljubav Boga prema čovjeku (a što je to nego milost), drugačija je od ljubavi koju Bog ima za sva ostala bića, i upravo ta posebna ljubav prema čovjeka, može čovjeka pobožanstveniti i unijeti u vječnost, a to osim anđela ne baštini ni jedno drugo stvorenje. “Ljubav je ono čime se odijeva veliko ljudsko dostojanstvo” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,207). Stoga, “spoznaj kršćanine svoje dostojanstvo, jer sada postaješ dionikom božanske naravi. Ne vraćaj se starim slabostima jednim jadnim životom” (Sveti Leon Veliki, Govor 1, na Božić).

 

 

 

Od ove točke u kojoj smo razmišljali o Bogu kao izvoru ljudskog dostojanstva, koji je čovjeka stvorio na poseban način, ZA SEBE, sa posebnom ljubavi, NA SVOJU SLIKU I PRILIKU kao nijedno drugo biće, nastavljamo razmišljanje o ZEMALJSKOJ STVARNOSTI u koju nas je Gospodin stavio i koju svi moramo proživjeti.

 

 

 

DRUŠTVO JE RADI ČOVJEKA, A NE ČOVJEK RADI DRUŠTVA

 

Čovjek stvara DRUŠTVO preko jedne mreže raznih odnosa. To društvo treba pomoći čovjeku da ostavri sebe kao čovjek i da ostvari ono što mu pomaže bolje živjeti. No, nekada DRUŠTVO POSTANE PRIORITET i počne stvarati zakone i odnose koji čovjeka ograničavaju i ugrožavaju njegovo dostojanstvo. Kada jedno društvo PRIRODNE ZAKONE PODREDI SOCIJALNIM, ili nekim POLITIČKO IDEOLOŠKIM zakonima, odnosno kada jedan pogled na svijet naruši MORALNI I PRIRONI RED koji usklađuje život čovjeka sa Božjim naumom, tada se događa isto što i sa farizejima: ONI ZAKONI VIŠEG REDA (PRIRODNI I MORALNI) PODREĐUJU SE LJUDSKIM ODREDBAMA koje modeliraju jednu ljudsku zajednicu sukladno normativima koji ne slijede Božju volju.

 

 

 

Događa se zapravo da DRUŠTVO NASTOJI ZAŠTITI SEBE preko takvih zakona, a pojedinci koji slijede takva razmišljanja ne shvaćaju da NIJE DRUŠTVO IZNAD ČOVJEKA, VEĆ DRUŠTVO TREBA ČOVJEKU POSLUŽITI- POMOĆI DA ŽIVI DOSTOJNO ČOVJEKA. Zakoni trebaju regulirati ljudske odnose i uskladiti ih sa Božjim (prirodnim) zakonima, a mijenjati odnose i denaturalizirati ih protivno prirodi. Kada društvo postane važnije od pojedinca, u društvu redovito dolazi do podjela, pa jedni uživaju povlastice, dok život drugih nije toliko važan.

 

 

 

Stoga, ODNOS PREMA ČOVJEKU I NJEGOVU DOSTOJANSTVU najbolji su pokazatelj u kakvu je stanju jedno društvo. Tamo gdje se s lakoćom UDARA NA NAJSLABIJE (poput nerođene djece- abortusom, ili nemoćnih staraca- eutanazijom) pokazatelj je kako je došlo do erozije u društvenim odnosima, jer dostojanstvo i najslabijeg pojedinca ne smije biti ničim ugorženo u drustvu.

 

 

 

Slično se događa i u drugim segmentima društva gdje se ne poštuje dostojanstvo svakog pojedinca, tamo gdje se DRUŠTVENA SVIJEST ILI IDEJA NEKOG DRUŠTVA STAVLJA IZNAD POJEDINCA. Ključni problem se javlja u IDEJI DRUŠTVA. Kada IDEJA o jednom DRUŠTVENOM UREĐENJU postane važnija od svega, i kada se sve “stavi na kocku” samo da bi se ta IDEJA DRUŠTVA OSTVARILA, događa se da se POJEDNICI ŽRTVUJU ZA TAKVU IDEJU. Neki sami sebe žrtvuju, a drugi bivaju žrtvovani.

 

 

 

Kao primjer, možemo uzeti bilo koju od IDEJA O DRUŠTVU koje naoko izgledaju različito, ali je način njihova ostvarivanja u osnovi isti. Primjerice, na isti način se pokušava ostvarit IDEJA DRUŠTVA u jednom fašistikom uređenju, kao i u komunističkom. Kako ne biste mislili da je to neko prošlo vrijeme, možemo se osvrnuti na sadašnju sitauciju. Na jednak su način pogubni za pojedinca pokušaji da se ostvari IDEJA NACIONALNE DRŽAVE, baš kao i IDEJA O JEDNOM DRUŠTVU U KOJEM SE NACIONALNO PONIŠTAVA. Isto je i sa IDEJOM O JEDNOM GLOBALNOM DRUŠTVU,... Sve su to IDEJE O DRUŠTVU KOJE U SEBI PONIŠTAVAJU DIO LJUDI KOJI SE S TIM IDEJAMA NE SLAŽU. Stoga se i govori o IDEOLOGIJAMA u kojima je IDEJA O NEČEMU (u našem slučaju ideja o društvu) VAŽNIJA OD POJEDINCA, KOJI SE MORA POTČINITI DRUŠTVENIM ZAKONITOSTIMA (baš kao što su to tražili farizeji od Isusa i učenika) ili će biti kažnjen premda ne ugrožava društvo.

 

 

 

Tamo gdje društvo i ideja o njemu postane važnija od pojedinca događaju se NEPRAVDE i nepravedno društvo. U takvim sredinama možete imati i najbolje zakone na svijetu, ali ako oni NE ŠTITE POJEDINCA I NE OSIGURAVAJU MU DA SEBE OSTVARI U SLOBODI BEZ DA UGORŽAVA BILO KOGA, takva društva ugoržavaju ljudsko dostojanstvo.

 

 

 

SVE MOŽE BITI DRUGAČIJE

 

Uzmimo primjer naše Domovine. Nakon komunizma u kojem pojedinac koji nije slijedio ideologiju partije nije mogao ostvariti sve što i onaj koji ju je slijedio. Danas imamo situaciju da, ako si član stranke ili strankice, i ako si poslušan stranki, a ne svojoj kršćankoj savjesti, imaš prigodu ostvariti sve. Svijet ti je otvoren. Ali ako nisi poslušan “partiji” onda “letiš”. Društvo ti preko noći okrene leđa.

 

 

 

Ako imaš dobre političke veze, lako ti se može dogoditi da, premda si posve nesposoban i nepismen, dobiješ preko noći veliko bogatstvo koje ti cijela tvoja porodica nije mogla steći za 10 generacija. Ali to tebi ništa ne znači jer ćeš ti sada postati dobrotovor: otvorit ćeš radna mjesta, zaposlit ćeš ljude. A zapravo bi trebao biti u zatvoru zbog kriminala. I prije je bilo isto. Oni na partijskim položajima, preko noći su stjecali imovinu koju drugi nisu mogli generacijama poštena rada ostvariti, a onda su postajali dobrotvori jer su kao “pomagali” ljudima i zapošljavali su ih. Je li se što promijenilo? Nije.

 

 

 

Netko će kazati kako imamo slobodu govora. Dobro, prije si za neke izgovorene riječi podlijegao zakonu o verbalnom deliktu i završio bi u zatvor. Danas, ako slučajno kažeš istinu o nekom političaru, o njegovim prljavim poslovima, ili ne daj Bože o vezi s kriminalcima, ili ako kriminalcu kažeš da je kriminalac; za takvo što ćete najprije javno oblatiti preko svojih poslušnika u novinama, a onda ćete lijepo tužiti za kojekakve povrede i fino ćeš plaćati takvim ljudima. Bilo bi bolje možda završti u zatvoru nego trpjeti takva poniženja! Ili ako ti se omakne da neku od manjina nazoveš pogrdno (što nije lijepo i ne bi tako trebalo nikoga zvati) dignut će se sve udruge na noge i brzo ćeš biti javno prozivan. A to što nas (većinu ovog jadnog naroda) mogu nazivati bilo kakvim imenima i držati nas za budale, za to nitko ne odgovara jer kada to rade manjine, onda možda “manje boli”.

 

 

 

Ni naše društvo, ni Europska zajednica, ni druge države današnjice nisu lišene ovih problema. Uzeo sam primjer našeg društva jer mislim kako treba poći od sebe uvijek. Kod nas se nije gotovo ništa promijenilo u odnosu prema IDEJI DRUŠTVA, samo što tu IDEJU NEKI NAZIVAJU JEDNIM IMENOM, a drugi drugim. PROMIJENILI SMO IME, ALI TEMELJNE ODNOSE NISMO.

 

 

 

Riječ je o tome da se NE POŠTUJE POJEDINAC ONAKO KAKO BI TO TREBAO, pa se DRUŠTVO koristi kao ideja preko koje će samo neki ostvariti sebe. Nije li tako bilo i prije? Jeste.

 

 

 

I ne samo to, već se i taj MALI POJEDINAC potiče na to sa sam svoje dostojanstvo degradira. Tako, u društvu u kojem se čini nepravda pojedincu, sam POJEDINAC SUDJELUJE U NJOJ. Pokušajmo ovo razjasniti preko RADA.

 

 

 

Jasno je kako su mnogi (ne svi) bogataši u našoj državi došli na NEPOŠTEN NAČIN DO SVOJIH DOBARA. Gore od toga jest što sve ovo vrijeme u kojem im je netko omogućio da steknu nepošteno svoja bogatstva, NISU ISPLAĆIVALI ZASLUŽENE PLAĆE, činili su jedan grijeh koji vapije u nebo, jednu veliku veliku nepravdu. Time su UGROZILI ŽIVOTE I DOSTOJANSTVO SVIH LJUDI KOJI RADE ZA NJIH.

 

 

 

DRUŠTVO TREBA SLUŽITI IZGRADNJI ČOVJEKA

 

No, time su isprovocirali i ljude koji za njih rade koji nisu zaboravili stare navike, pa na takve nepravde odgovaraju na sličan način- NEPRAVDNIM POSTUPANJEM: NERADOM ILI NEIZVRŠAVANJEM SVOJIM OBAVEZA. “Dostojanstvo rada izražava se u pravednoj plaći, temelju svake društvene pravde; čak i u slučaju sklapanja slobodnog ugovora, i ako je dogovorena plaća u skladu sa slovom zakona, ovo po sebi ne čini pravednom plaću koja god bila. Kada bi onaj koji daje ugovor na potpis (…) poželio iskoristiti situaciju u kojoj na primjer dođe do viška radne snage kako bi isplatio plaće koja se kose s dostojanstvom osoba, uvrijedio bi te osobe i njihova Stvoritelja, jer imaju nepovrjedivo naravno pravo na sredstva koja su dostatna za uzdržavanje sebe i svojih obitelji, i ono (NARAVNO PRAVO) NADILAZI PRAVO SLOBODNOG UGOVORA” (Usp. Pavao Vi, Enciklika Populorum progressio, 24-03-1967). “Logična posljedica je naša dužnost da DOBRO OBAVIMO POSAO (…) Ne možemo izbjegavati obaveze pristajući na polovično obavljanje posla” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 07-11-1982). Lijenost i loše obavljen posao također potkopavaju društvenu pravdu, a time i dostojanstvo svakog čovjeka.

 

 

 

Čovjek ne ljubi pravdu ako je ne živi u odnosu prema drugima. Isto tako nije dopušteno da se na štetu drugih skrijemo iza udobne pobožnosti. Tko hoće biti pravedan pred Bogom, bori se i za ostvarivanje pravde moežu ljudima” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 52). Dakle, dostojanstvo pojedinca mjera je pravednosti jednoga društva. To se dostojanstvo mora prepoznati u SVAKOM ČOVJEKU bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu, stranku,... Samo jednom dosljednošću u odnosu prema čovjeku koja pretpostavlja da svakog čovjeka gledamo kao na dijete Božje, možemo nadići MENTALITET u kojem je IDEJA VAŽNIJA OD ČOVJEKA. Tako je bilo nekada, tako je i danas. Nije dovoljno promijeniti ime države, a ostaviti isti mentalitet koji favorizira ideju (ma kako se ona nazivala), i koji je spreman poništiti ili umanjiiti dostojanstvo pojedinca kako bi se ideja (države, društvenog uređenja) ostvarila.

 

 

 

Za kršćane je važan SVAKI ČOVJEK i ne postoji NIŠTA NA OVOM SVIJETU, ne postoji nikakva IDEJA DRUŠTVA, ILI IDEOLOGIJA, ne postoji nikakav ljudski zakon, koji bi bio iznad čovjeka kojeg je Bog stvorio na svoju sliku, sa posebnim dostojanstvom. Sjetite se samo kako su Židovi ŽRTVOVALI JEDNOG ČOVJEKA- ne shvaćajući da je On i Bog i Čovjek- kako bi zadržali svu bijedu svoje potlačenosti. Za privilegije koje je vladajući sloj Židova imao, za lažni mir kojeg su živjeli, ŽRTVOVALI SU OSOBU ISUSA KRISTA: drugu božansku osobu. Nedopustivo je ŽRTVOVATI ILI SE KORISTITI OSOBOM čak ni kada cijelo društvo visi o koncu. To ćete shvatiti pažljivim čitanjem Svetoga Pisma i razmišljanjem o Gospodinovoj Muci i Smrti na Križu. I razumjet ćete kada Vam kažemo da se malo toga pod ovim Suncem promijenilo, jer nismo promijenili mentalitet.

 

 

 

 

 

 

 

 

Mk 2, 18-22

 

U ono vrijeme: Ivanovi su učenici i farizeji postili. I dođu neki i kažu mu: »Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?«

 

Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!«

 

»Nitko ne prišiva krpe od sirova sukna na staro odijelo. Inače nova zakrpa vuče sa starog odijela pa nastane još veća rupa.«

 

»I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će vino proderati mješine pa propade i vino i mješine. Nego — novo vino u nove mješine!«

 

 

 

ZAŠTO UČENICI NE POSTE?

 

Čitamo danas o NOVOM VINU I NOVIM MJEŠINAMA. Što bi to bilo zapravo? Kako bismo mogli shvatiti ove slike? Možda će nas ovom približiti početak svetog evanđelja u kojem Isusa pitaju: “Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?” Isus im odgovara na jedan način koji židovi shvaćaju: postilo se iz više razloga, ali jedan od razloga zbog kojeg su Židovi postili bilo je IZVRŠAVANJE ZAKONA. Dakle, Zakon Mojsijev propisivao je post u određene dane i Židovi su to uglavnom poštivali.

 

 

 

Post je bio jedan oblik OSOBNE ŽRTVE, način da se ODRICANJEM ŽRTVUJE nešto iz svog života što je isposniku drago. Naravno, Židovi su imali uređene propise o postu kako ne bi svak radio što ga je volje i kako bi taj POST BIO USMJEREN BOGU. Postilo se dakako, ne samo da bi se propisi zadovoljili, već i da bi BOGU POSTOM PRINIJELI JEDNU MALU ŽRTVU- osobnu žrtvu.

 

 

 

Kada se čovjek ŽRTVUJE, što radi? Žrtva nije ništa drugo već NAČIN IZRAŽAVANJA LJUBAVI, pa kada se netko žrtvuje, kao da govori drugome “volim te”. Tu su dimenziju žrtve židovi izgubili, pa im ni ova situacija sa postom nije bila jasna.

 

 

 

Post je oblik žrtve; žrtvom se izražava ljubav Bogu koji nam je nedohvatljiv. Kako je sada BOG UZ UČENIKE, oni mu mogu izraziti ljubav na stotinu različitih načina, i učiniti to izravno. Mogu postiti na druge načine; primjerice, napuštanjem vlastitih obitelji i slijeđenjem Isusa. Ima li onda smisla ono malo odricanje od hrane koje su tako naglašavali Židovi? Pa i nema baš.

 

 

 

STARO VINO, STARE MJEŠINE

 

Što bi dakle značio izraz novo vino, staro vino, nove mješine, stare mješine? Riječ STARO nas upućuje na STARI ZAVJET, baš kao i NOVO na NOVI ZAVJET. Što se nalazi u središtu Starog Zavjeta? To je jedan dogovor između Boga i Izraelaca koji se uvijek potvrđivao ŽRTVAMA KOJE SU IZRAELCI PRINOSILI BOGU. Te su ŽRTVE trebale PODSJEĆATI IZRAELCE NA OSLOBOĐENJE IZ EGIPATSKOG ROPSTVA I POMAGATI IM OSLOBAĐATI SE OD GRIJEHA. Oni su žrtve prinosili često (ne uvijek, jer postoje i žrtve zahvalnice) kako bi ispunili obrende propise glede DUHOVNE I TJELESNE ČISTOĆE. Tako su žrtvu više doživljavali kao NAKNADU ZA VLASTITO ZLO, nego kao ČIN LJUBAVI.

 

 

 

Jednu su stvar zaboravljali: žrtva životinje ne može nadoknaditi zlo čovjeka. Ta ih je ŽRTVA trebal podsjetiti i na POTREBU PROMJENE SVOJE OSOBNOSTI, NA POTREBU ODBACIVANJA GRIJEHA. To su Izraelci uglavnom zaboravljali, pa su žrtve prinosili iz obaveze, ali je ljubavi tu nedostajalo. Kako NEMA LJUBAVI U ČINU ŽRTVE- NEMA NI PROMJENE U OSOBI KOJA ČINI ŽRTVU.

 

 

 

Staro vino zapravo govori o ŽRTVAMA STAROG ZAVJETA koje su se prinosle BEZ LJUBAVI. Pa STARE MJEŠINE, odnosno svi dionici ovakvog žrtvovanja živjeli su jedan život KOJEM JE NEDOSTAJALO NEŠTO- nedostajalo je malo prave ljubavi u odnosu prema Bogu. Zbog ovoga je Gospodin i korio Židove govoreći: “MILOSRĐE MI JE MILO, A NE ŽRTVA.” Govorio je to bez želje da poništi žrtvu, već sa željom da naglasi kako IZA SVAKE ŽRTVE VALJA STAJATI DOZA LJUBAVI ONOG KOJI ŽRTVUJE PREMA ONOM ZA KOJEG ŽRTVUJE.

 

 

 

NOVO VINO- NOVE MJEŠINE

 

Gospodin mijenja ovu situaciju SVOJOM VLASTITOM ŽRTVOM. Time nam daje povod razmišljanju o NOVOM VINU, NOVIM MJEŠINAMA.

 

 

 

Novo vino NOVA JE ŽRTVA na kojoj je utemeljen NOVI ZAVJET. To je Isusova žrtva na Križu. U Novom Zajvetu ŽRTVA JE POOSOBLJENA: OSOBA DOLAZI U CENTAR ŽRTVE- sam BOG ŽRTVUJE SEBE NA KRIŽU PROLIJEVAJUĆI SVOJU KRV. I dok STARA ŽRTVA (žrtva Starog Zavjeta) PLAĆA CIJENU ČOVJEKOVE GREŠNOSTI, NOVA NA TO DODAJE I PREOBRAŽENJE VLASTITA STANJA.

 

 

 

Sjetite se samo Isusove žrtve na Križu nakon kojeg je došlo do USKRSNUĆA- a što je to nego jedno veliko PREOBRAŽENJE BIĆA. Ne želimo ulaziti u narav tog preobražavanja, već nas zanima KORIJEN. Kako u korijenu Isusove žrtve na Križu stoji LJUBAV (prema Ocu i prema ljudima), lako je shvatiti kako je LJUBAV JE TA KOJA PREOBRAŽAVA PO UČINJENOJ ŽRTVI. Efikasnost žrtve leži u LJUBAVI; tako je žrtva svete mise efikasna po Božjoj ljubavi, a naše su svakodnevne žrtve efikasnije ukoliko unose više ljubavi u žrtvovanje. Ljubav preobražava onoga za kojeg se žrtva podnosi, ali i onoga koji žrtvuje.

 

 

 

PREOBRAZBA SADA, PREOBRAZBA NA NEBU

 

Naravno, valja dodati kako NAŠE ŽRTVE NE MOGU PREOBRAZITI BOGA- ON JE SAVRŠEN I NJEMU SE NE MOŽE NIŠTA NI DODATI NI ODUZETI. U tom smislu, kada ŽRTVUJEMO, kada činimo neku žrtvu, onda to radimo ZBOG BLIŽNJIH. Žrtvu upućujemo Bogu DARUJUĆI BOGU SVOJU LJUBAV, ali ne da bi Boga mijenjali, već da bi PRIMIVŠI LJUBAV PO ŽRTVI, BOG DJELOVAO U ŽIVOTU OSOBE ZA KOJU PODNOSIMO ŽRTVU.

 

 

 

Ako ste se ikada pitali zašto plaćate mise, vjerujem kako ste dobili odgovo: MISA JE MISNA ŽRTVA- ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KRIŽU. Kada PLAĆATE (kako je to ružno čuti) misu, onda TO NIJE VAŠA MISA- TO JE I DALJE MISA ISUSOVE ŽRTVE, no svojim “plaćanjem” vi žrtvujete nešto od sebe i to sibmolično kako bi SVOJU ŽRTVU “UNIJELI U ISUSOVU”. Drugim riječima, kako bi Vaša žrtva bila primljena od Boga i kako bi Bog djelovao svojom ljubavlju po Vašoj “žrtvici”.

 

 

 

Naravno, ne treba plaćati mise da bi Bog primio Vašu ljubav. Kada se plaća, onda se nastoji ta ljubav naglasiti. No i tu imamo primjera kako se “plaćaju” mise BEZ IMALO LJUBAVI I ŽELJE DA SE IŠTA PROMIJENI. Pitate li ljude zašto plaćaju mise, vjerujem kako ćete od malo ljudi dobiti pravi odgovor. Plaćanje mise treba imati izvor u LJUBAVI PREMA ONIMA ZA KOJE SE PLAĆA I U LJUBAVI PREMA BOGU. Kako mi sada ne možemo, primjerice pokojnima učiniti ništa osim moliti za njih, i tako im molitvama prenijeti svoju ljubav, zašto onda to ne bi učinili preko Boga, preko mise i misne žrtve unoseći sebe i svoju ljubav u tu Kristovu žrtvu?

 

 

 

Onaj tko dobro razumije misu, sada ima razlog da na misu dolazi često i da se bez plaćanja “okoristi” Božjom ljubavlju koja će djelovati preko njegovih molitava izraženih u misi. U misi se PRIMA SVE- NIJE NOVAC BITAN. Nije bitno dajete li 50 ili 100 kuna. Što se mene tiče, ne morate ni lipe davati (volio bih da to tako i bude jednog dana)- SAMO DOĐITE KRISTOVOJ ŽRTVI I SAMO MOLITE S BOGOM U MISI!

 

 

 

Žrva ide za tim da se LJUBAVLJU PREOBRAŽAVA BIĆE, pa kada molite na misi, onda ono što Vaša ljubav i Vaše žrtve ne mogu, sada radi Božja ljubav po Božjoj misnoj žrtvi. Ovim osim toga pokazujemo veliku vjeru, jer dajemo zank kako imamo POVJERENJE- VJERU- kako će Bog učiniti sve ono što mi ne možemo. Samo treba biti strpljiv.

 

 

 

NOVE MJEŠINE- NOVO SVEĆENIŠTVO

 

Stare mješine označavale su STRAO SVEĆENIŠTVO u Židova. Svećenici su ŽRTVOVALI DRUGOGA- ŽIVOTINJE, životinjski život. U Novom Zavjetu, KRIST ŽRTVUJE SEBE I TU SVEĆENIK POSTAJE ŽRTVA (ne zaboravite kako je Isus bio dio svećenićkog rodoslovlja). Tako NOVE MJEŠINE predstavljaju novo svećeništvo, kraljevsko svećeništvo kako ga mi u Crkvi nazivamo. Ono se PRIMA KRŠTENJEM I SVI KRŠTENI SUDJELUJU U NJEMU.

 

 

 

Nemojte brkati kraljevsko svećeništvo s MINISTERIJALNIM. Ono ministerijalno ili službeničko zaduženo je za službu oko Gospodnjeg oltara. Ono se ostvaruje na poseban način, ali da ib netko mogao u tu službu mora prethodno biti kršten. Svećenik mora biti kršten kao i svi drugi ljudi- mora najprije primiti jedno opće svećeništvo kao i njegova majka, otac, kao i svi ljudi.

 

 

 

SVEĆENIŠTVO NE POSTOJI AKO NEMA ŽRTVE: bez žrtve, svećeništvo je posve besmisleno. Kakvu onda žrtvu zaziva opće ili kraljevsko svećeništvo na koje ste pozvani svi vi? TO JE POOSOBLJENA ŽRTVA NOVOG ZAVJETA: od kršćana se traži da žrtvuju sebe u svakodnevici čineći MALE, TIHE, NEPRIMJETNE ŽRTVE koje će biti ČIN LJUBAVI PREKO KOJE ĆEMO NASTOJATI PROMIJENITI SEBE I DRUGE. Nemojte se prevariti i misliti kako Vama žrtva nije potrebna: ŽRTVA MIJENJA I ONOGA KOJI ŽRTVUJE I ONOGA ZA KOGA SE ŽRTVUJE.

 

 

 

Ove male žrtve u svakodnevici prigoda su da se SUBOLIČAVAMO KRISTOVOJ ŽRTVI po posve običnim stvarima: nekada prešutjeti, nekada pustiti drugoga da bude u pravu, nekada strpljivo čekati trenutak za ostvarenje nečeg, nekada se nasmijati kada mi nije to baš po volji, nekada biti blag kada bi najradije “poludio”, nekada utješiti i obodriti umjesto da se izvičemo,...

 

 

 

Te “nove mješine” stavljaju “vino ljubavi” u sebe i u druge. Ti novi “svećenici” rade osobne žrtve iz ljubavi prema Bogu i prema bližnjima ponirući tako u dubinu Božje žrtve na Križu preko vlastite svakodnevice.

 

 

 

 

 

Mk 2, 1-12

 

Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ.

 

I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

 

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi? Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

 

 

 

BLIŽNJI JE PUT KOJI VODI DO BOGA

 

NOSILA SU GA ČETVORICA”: ovim se riječima želi se naglasiti kako je ČOVJEK takvo biće koje je POTREBNO DRUGOGA. Čovjek nije osamljen otok koji funkcionira sam za sebe. Potrebna mu je druga osoba, da ga oplemeni, da mu obogati život, da mu pomogne.

 

 

 

Nekada sami po sebi ne bismo uspjeli u mnogome, ali po POTICAJIMA DRUGIH LJUDI stvari nam polaze za rukom. Poticaji mogu biti samo RIJEČI ljudi koji znaju kazati što treba I kada treba, ali mogu biti I konkretna DJELA Koja nam pomažu. Bilo kako bilo, BEZ DRUGIH LJUDI koji nas okružuju, život bi nam bio puno siromašniji.

 

 

 

Gledajući slike današnjeg evanđelja lako je shvatiti kako nam DRUGI LJUDI MOGU POKAZATI PUT DO BOGA- MOGU NAM POMOĆI DA DO BOGA I DOĐEMO. Upravo takvo što dogodilo se sa bolesnikom. Prijatelji su ga doveli do Boga. ONI SU VJEROVALI DA GA KRIST MOŽE IZLIJEČITI I vidjevši NJIHOVUI VJERU Isus je liječio. Nije bila ključna bolest, već VJERA OVIH LJUDI KOJI SU NOSILI BOLESNIKA.

 

 

 

Nama je to jasan znak da se možemo lako naći u poziciji da I MI NOSIMO NEČIJU LEŽALJKU, DA I MI MOŽDA NEKOGA DOVODIMO BOGU ILI MU POMAŽEMO DA DO BOGA DOĐE. U tom je smislu dobro razmišljati više o SVOJOJ VJERI nego o konkretnim djelima. DJELA bi trebala BITI PLOD NAŠE VJERE I LJUDSKOSTI. U tom smislu VJERA JE POČETAK SVEGA, JER ONA MORA DATI POTICAJ DUŠI DA SE ČOVJEK ODLUČI UČINITI PRAVU STVAR.

 

 

 

Kada djecu krstimo, mi činimo isto što I ova četiri čovjeka: DOVODIMO DIJETE BOGU I TO SE DIJETE KRSTI PO NAŠOJ VJERI, ne po vlastitoj. Naša vjera nije važna samo nama, već smo prihvaćajući Boga po vjeri primili odgovornost da I bližnje polako upućujemo Bogu.

 

 

 

Drugim riječima, NIJE DOVOLJNO BITI KRŠTEN, NIJE DOVOLJNO BITI KRIZMAN, NIJE DOVOLJNO PRIČEŠĆIVATI SE SVAKI DAN, NIJE DOVOLJNO BITI VJENČAN U CRKVI, NIJE DOVOLJNO BITI SVEĆENIK- u svemu tome je potrebno BITI VJERNIK I SVOJU VJERU POTVRDITI ŽIVOTOM KAKO BI I DRUGI PRONAŠLI PUT DO BOGA PREKO NAS.

 

 

 

PRIJATELJI DONOSE BOLESNOGA ISUSU: VJERA ČOVJEKA I SNAGA BOŽJE RIJEČI

 

Potreban nam je DRUGI ČOVJEK, ali I BOG. Bog je druga osoba neophodna za naš život. Sva čuda koja je činio osim dva ili tri, ISUS JE ČINIO PO VJERI LJUDI. Sjećamo se Kane gdje je čuda učinio na poticaj sveje Presvete Majke. Sjećamo se I majke udovice koja je izgubila svoga sina jedinca I kako je Isus RASTUŽEN NJEZINOM BOLI učinio čudo. Sjećamo se I umnažanja kruhova koje je učinio jer se sažalio nad narodom. Sve ostalo UČINIO JE ZBOG VJERE LJUDI ILI DA LJUDI SAMI POVJERUJU.

 

 

 

Evanđelje koje imamo pred sobom obično svi tumače preko IZLIJEČENJA uzetog mladića, i to naravno nije pogrešno. Osobito ako se kao primjer uzme VJERA ONIH KOJI SU GA DOVELI I NJHOVO POSREDNIŠTVO KOD BOGA. Zaboravlja se međutim, kako današnje evanđelje počinje s RAZLOGOM zbog kojeg je Gospodin došao na ovo mjesto: s PROPOVIJEDANJEM RIJEČI BOŽJE. Kaže se: “On im navješćivaše Riječ.

 

 

 

Stoga, najbolje bi bilo početi od Riječi. Snaga ove Riječi, koja se propovijeda leži u Bogu, a ne u čovjeku koji je iznosi. Danas slušamo RIJEČ BOŽJU i to stalno naglašavamo, ne kako bi nekog opterećivali, već podsjetili kako Riječ crpi snagu iz OSOBE KOJA TU RIJEČ IZGOVARA. NE PONAVLJA, jer mi je čitanjem PONAVLJAMO U SEBI, VEĆ ONOGA KOJI JE IZGOVARA, A IZGOVORIO JU JE SAM BOG.

 

 

 

Kada analiziramo malo ovu situaciju sa bolesnikom, shvatit ćemo kako s jedne strane imamo VJERU LJUDI koji su bili sigurni kako Isus može liječiti, te SNAGU BOŽJE RIJEČI kojima Isus liječi. Postoji dakle jedna INTERAKCIJA VJERE SLUŠATELJA I RIJEČI GOVORNIKA. Riječ Božja, koja je po sebi snaća i efikasna, jer nosi u sebi snagu govornika, djelovati neće tamo gdje slušatelj nema otvoreno srce za tu riječ.

 

 

 

Zašto nam je bitno slušati Riječ Božju? Bitno je da ona U NAMA ODZVANJA KADA DA JE UPUĆENA NAMA. Uz to je bitno zbog onog što jedna mala riječ može učiniti čovjeku. Svi smo mi svjesni kako, kada želimo promijeniti nešto u neke osobe, SILOM NE MOŽEMO. Unatoč prisili zbog koje čovjek radi ono što mi hoćemo, nećemo postići ništa, jer kada sila nestane, čovjek ponovo radi ono što hoće on.

 

 

 

Očito fizičko uvjeravanje nije učinkovito. Potrebno je nešto št UTJEČE NA DUŠU ČOVJEKA, A TO JE RIJEČ. Kada uspijete nekoga UVJERITI SVOJIM RIJEČIMA u nešto, postigli ste sve što treba, jer će tada čovjek BEZ PRISILE UČINITI ONO U ŠTO STE GA UVJERILI. Drugačije kazano, RIJEČ POTIČE VJERU, A VJERA DAJE SNAGU DA SE NEŠTO I NAPRAVI. Možemo taj put i skratiti: IZ RIJEČI SE CRPI SNAGA UVJERAVANJA KOJA POTIČE NA DJELOVANJE.

 

 

 

SNAGA BOŽJE RIJEČI

 

Kada jedan običan čovjek poput mene i Vas uspije nekoga uvjeriti u svoja stajališta, onda je to učinio SNAGOM SVOJE RIJEČI. RIJEČ JE NAŠA DJELOVALA NA DUŠU ČOVJEKA, koji je promijenio svoje stavove i tom promjenom djelovao drugačije nego inače. Kada je u pitanju BOLEST ČOVJEKA, nitko od nas NEMA TAKVU RIJEČ kojom bi mogao kazati bolesniku iz evanđelja: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”. Naša riječ NEMA SNAGU KOJOM BI MOGLA TOLIKO DUBOKO DJELOVATI U DUŠI ČOVJEKA.

 

 

 

Bolest, ona fizička ima svoj UZROK u nekom TJELESNOM NEDOSTATKU ILI TJELESNOM POREMEĆAJU. Taj UZROK nazivamo DRUGIM UZROKOM, onim uzrokom kojeg možemo pronaću (ili ga ne možemo pronaći) u TIJELU ČOVJEKA. Kada se pronađe ovaj “drugi uzrok” bolesti, onda se bolest liječi tretmanima, lijekovima,...

 

 

 

Ako govorimo da postoji “drugi uzrok”, mora postojati i PRVI UZROK BOLESTI. Koji bi to bio? Ovaj dio priče teško mogu prihvatiti ljudi koji u Boga ne vjeruju. To nas neće spriječiti u razmišljanju o tome. BOLEST je za čovjeka ZLO, te kao i svako drugo zlo, BOLEST NE MOŽE BITI NEŠTO ŠTO JE DOŠLO OD BOGA. To bi značilo kako je Bog nesavršen, kako radi s “greškom”, a onda On ne bi bio Bog.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog nije stvarao da bi čovjek bio bolestan, da bi umirao, da bi se mučio. Sjetite se: stvorio je čovjeka za život u raju; tamo gdje nema ni boli, ni muka, ni jauka, ni smrti. Prema tome, nešto drugo bi trebalo biti uzrokom- onim PRVIM UZROKOM- boelsti u našim životima. Kao i svako drugo ZLO, TAKO I BOLEST, ulazi u naš život po PRVOM GRIJEHU, PRVOM ZLU KOJE JE POČINIO ČOVJEK. To prvo zlo tolikoje pogubno jer je to ZLO KOJE JE IŠLO IZRAVNO PROTIV BOGA koji je čovjeka stvorio. Time je išlo i protiv svega što je Bog stvorio u čovjeku. Dakle, PRVO ZLO ČOVJEKA IŠLO JE PROTIV SAMOG ČOVJEKA, tako i protiv njegova zdravlja. Umjesto da ŽIVI VJEČNO, čovjek je OSLABIO i postao podložan ZLU, A JEDNO OD ZALA KOJE JE UDARALO NA ČOVJEKA, BILO JE I FIZIČKO ZLO ili BOLEST.

 

 

 

Ono što je čovjek mogao promijeniti i ono što i danas može promijeniti jest FIZIČKI (ili kemijski) UTJECATI NA SVOJE ZDRAVLJE. No čovjek sam po sebi, NE MOŽE PROMIJENITI ONO ŠTO JE UZROKOVALO SVE BOLESTI OVOGA SVIJETA- ne može promijeniti ono ZLO koje je uistinu uzrokom svega. Čovjek dakle liječi drugotne uzroke, ali onom prvom ne može pristupiti.

 

 

 

Pokušat ću ovo pojasniti malo preko STRESA koji je danas sveprisutan u društvu. STRES je danas najčešće UZROKOVAN NAČINOM ŽIVOTA. Brzina, uspješnost, prioriteti u poslu, napetosti,... sve su to uzročnici stresa. S vremenom se kod ljudi pojave BOLESTI: visok tlak, srce, moždani udari, giht,... sve te bolesti vidimo NA TIJELU i naravno uvijek se pokušava liječiti bolest. Zapravo se LIJEČE POSLJEDICE NAČINA ŽIVOTA: ono što se u tijelu nađe kao uzrok bolesti zapravo je DRUGI UZROK koji djeluje na “površini” života, a pravi uzrok ili PRVI UZORK JE SAM NAČIN ŽIVOTA. Lijekovima možemo izliječiti posljedice, ali ako ne promijenimo način života, stalno ćemo patiti od iste bolesti (dakako, nekada bolest uznapreduje u toj mjeri da ni promjena načina života ne pomaže).

 

 

 

Slično je i grijehom: on je onaj “dubinski” uzrok zla u čovjeku. Njega nije moguće izliječiti nikako drugačije nego SNAGOM RIJEČI. RIJEČ JE TA KOJA NAS MOŽE UVJERITI KAKO TREBAMO NAPRAVITI ZAOKRET U ŽIVOTU. Mi možemo promijeniti i način života, ali ako to ne radimo UVJERNI U ISPRAVNOST SVEGA, onda od promjene nema ništa. Kada smo UVJERENI u ispravnost postupanja, onda UVJERENJE DOLAZI OD NEČIJE RIJEČI- riječi koja nam je na ovaj ili onaj način dala jasne razloge da postupamo drugačije.

 

 

 

SLUŠANJE BOŽJE RIJEČI ide za tim da se o tim riječima RAZMIŠLJA U SEBI, pa će sama Riječ naći svoju primjenu U ČOVJEKOVU ŽIVOTU. Dat će mu razloge da postaupa ispravno, poticat će ga na dobro, na jednu PROMJENU NAČIN ŽIVOTA, DA SVOJ ŽIVOT UDALJI OD KORIJENA SVIH ZALA. Ali zato je najprije postrebno IMATI OTVORENO SRCE: slušati i primiri Riječ u srce. Kada se to dogodi sa Božjom Riječi, onda čovjek njome potican, biva vođen Božjim poticajima, i mijenja svoj život sukladno Božjoj Riječi. Snaga te Riječi MIJENJA SRCE ČOVJEKA, DAJUĆI MU RAZLOGE DA ŽIVI POPUT KRISTA, koji je te Riječi izgovorio.

 

 

 

BOŽJA RIJEČ MOŽE KORJENITO PROMIJENITI ŽIVOT SLUŠATELJU

 

Nekada je RIJEČ ČOVJEKA toliko jaka da ODMAH PO RIJEČI KOJU ČUJEMO MIJENJAMO SEBE. Riječ je ta koja nas uvjeri i zanese do mjere da MIJENAMO SVOJE STAVOVE, a kada MIJENAMO STAVOVE, MIJENJAMO NEŠTO U SVOJOJ DUŠI- dolazi do jedne duhovne promjene.

 

 

 

To čini RIJEČ ČOVJEKA, ali RIJEČ BOGA, ili BOŽJA RIJEČ puno dublje prodire u dušu čovjeka. Ona MOŽE PRODRIJETI DO KORIJENA ZLA I MOŽE POTPUNO PROMIJENITI ŽIVOT ČOVJEKA. Naravno da se i od čovjeka zahtijeva suradnja. U evanđelju slušamo riječi Isusa Krista koji LIJEČI NA JEDAN ČUDAN NAČIN. LIJEČI GOVREĆI, LIJEČI RIJEČIMA i to tako što OTPUŠTA GRIJEHE: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!

 

 

 

Time daje do znanja kako je ON TAJ KOJI IMA VLAST I MOĆ UDARATI U KORIJENE ZLA U ČOVJEKOVOJ DUŠI: “Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!”. I to se vidi po izliječenjima. Nitko od nas to ne može svojim RIJEČIMA. To može samo Bog. To je jasno i onima koji kritiziraju Isusa. Ipak, oni ne shvaćaju da je RIJEČ BOŽJA UVIJEK RIJEČ BOŽJA, pa je svejedno govori li Gospodin “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!” ili “Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!” ili “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi”- što rekao da rekao, uvijek govori kao Bog.

 

 

 

Kada ima kazniti ili nagraditi, oprostiti grijehe ili govoriti o zakonu, ili učiniti i važnije stvari, nećete pronaći kako se Gospodin poziva na Oca ili moleći Oca da učini nešto, već Isus uvijek djeluje sam po sebi” (Sveti ivan Zlatousti, De Christi precibus, 10, 165-171). Tako pokazje da ON JEST BOG!

 

 

 

Za nas je od iznimne važnosti stalno imati prisutne Njegove riječi u sebi. One su uvijek usmjerene PROTIV GRIJEHA u nama, one nas uvijek upućuju na to što Bog želi za nas, koje je to dobro koje želi da životom dostignemo. Kada je NEČIJA RIJEČ STALNO PRISUTNA U VAMA, ONDA JE U VAMA PRISUTAN I ONAJ KOJI JE TU RIJEČ IZGOVORIO. I ako je Riječ Božja prisutna u Vama, i vi ŽIVOTOM POTVRĐUJETE DA SLIJEDITE POTICAJE KOJE STE DOBILI PO TOJ RIJEČI, Bog Vam onda neće uskratiti nikakve pomoći. Ta živite po Njegovoj Riječi.

 

 

 

DOVESTI LJUDE U BOŽJU PRISUTNOST

 

Vlastito je prijatelju činiti dobro svojim prijateljima, osobito onima koji su najpotrebniji” (Sveti Toma Akvinski, O Nikomahovoj etici, 9,13). Ima li veće potrebe za čovjeka od njegove potrebe za Bogom? Nema, stoga je PRIJATELJSTVI PRVI I NAJPRIRODNIJI PUT DOVOĐENJA LJUDI KRISTU. S jedne strane, prijateljstvo je prvi dokaz ljubavi prema nekome, a ljubav uvijek traži DOBRO ZA ONOGA KOJEG LJUBIMO. To vidimo u današnjem evanđelju gledajući u ova četiri brižna prijatelja koji svoga bolesna druga donose Isusu.

 

 

 

Najveće dobro za čovjeka je Bog. Stoga je prijateljstvo od samih početaka Crkve bio put dolaska do Isusa Krista. Učenici su jedni druge dovodili Kristu, Andrija Šimunu, Ivan Jakovu, Filip Natanaelu,... Kasnije su govorili svojoj rodbini, znancima, prijateljima. PRIJATELJSTVO je prvo sredstvo dovođenja ljudi Bogu. I to je takvo sredstvo koje SAMO UKLANJA PREPREKE PRED DRUGIM. Za to je potrebno dosta ISKRENOSTI I SMJELOSTI. Iskrenosti, jer pravi prijatelj će svoje lice pokazati u nevoljama i problemima, kada je za prijatelja potrebno dosta odricanja i žrtava. S prijateljstvom se ne kalkulira.

 

 

 

Ovo je prijateljstvo iz pozicije vjere specifično: s jedne strane prijateljujemo s čovjekom, a s druge strane smo prijatelji i sa Kristom, i to ne bismo smjeli zaboraviti. I prema Kristu treba biti iskren. TO znači, ako mu želimo nekoga približiti, onda treba nadvladati prepreke u sebi kako bismo nekoga doveli Isusu. Ova četiri prijatelja NISU MARILA ŠTO ĆE DRUGI KAZATI O NJIMA. Oni su se odrekli LAŽNE RAZBORITOSTI, koja ne traži dobro za nekoga, već nastoji pronaći lakši put za rješavanje problema, a to je najčešće pogrešno i završava neuspjehom.

 

 

 

Lažna razboritost upućuje čovjeka da VIŠE GLEDA NA SEBE, i tada se isključuje iskrenost u prijateljstvu. Što će selo kazati, hoću li izgubit na ugledu, hoću li izgubiti što materijalnoga, koliko će me sve ovo koštati,...? Da su ova pitanja postavljala ova četvorica, onda nikada ne bi prijatelja doveli do Isusa. Ovi su ljudi potpuno živjeli krijepost razboritosti, koja ih upućuje na PRAVA SREDSTVA kojima će se postići CILJ. Oni su znali koji je CILJ: BOG, i imali su ISPRAVNE NAMJERE. Njima je važno bilo samo jedno: DOVESTI PRIJATELJA BOGU! I kada čovjek shvati kako je to Božje važnije od svega ljudskoga, onda će oni postupati s ISPRAVNOM NAKANOM, nimalo se ne brinući o mišljenju drugih ljudi.

 

 

 

Ovi ljudi pokazuju POSTOJANOST U PRIJATELJSTVU S BOGOM I S LJUDIMA. Upravo takvi trebaju danas našj Crkvi, našoj župi. “Našem su svijetu potrebni postojani ljudi, uzorni u obavljanju zadataka, bez kompleksa, trijezni, vedri, duboko humani, čvrsti i nepopustljivi u Kristovu nauku, odani, radosni, optimistični, velikodušni, jednostavni, srčani,... kako bi bili dobri suradnici milosti, budući da se Duh Sveti služi čovjekom kao oruđem” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-39).

 

 

 

Prijatelji su bolesnika DOVELI U ISUSOVU BLIZINU, U DOTICAJ S ISUSOM, U NJEGOVU PRISUTNOST. Doveli su ga BLIZU DA ČUJE RIJEČI KOJE ĆE GA OZDRAVITI; da čuje Riječ Božju.

 

 

 

VJERA PRIJATELJA moženekome probiti put do Boga

 

Ova ČETVORICA PRIJATELJA “unatoč hrabrim pokušajima, nisu uspjeli doći do Isusa, ali NISU ODUSTAJALI od plana da dođu do Učitelja s prijateljem koji je ležao na nosiljci. (…) Isusa su zadivile VJERA I ODVAŽNOST tih ljudi, te je kako zbog njih samih, tako i zbog poniznosti uzetoga muškraca koji je pristao da mu pomognu, učinio vleiko čudo(...)” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-34). VJERA OVIH LJUDI JE ZADIVILA ISUSA, i On je “vidjevši njihovu vjeru” ozdravio njihova prijatelja. “Vidjevši vjeru tih ljudi, reče uzetome: Sine, tvoji grijesi su ti oprošteni. Shvati kako nije to kazao po vjeri uzetoga, već po vjeri oih koji su ga donijeli Isusu: ponekad se događa da netko ozdravi po vjeri drugoga” (Sveti Ivan Zlatousti, u CatenaAurea, vol. IV, str. 51). “Dobro je shvatiti koliko je važna pred Gospodinom VJERA svakog čovjeka; vrijedi toliko da po toj vjeri podiđe čovjeka i liječi ga iznutra i izvana, i to tako da se PO ZASLUGAMA JEDNOGA, DRUGOME OPRAŠTAJU GRIJESI” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, str. 51).

 

 

 

Itekako je važno kako i koliko vjerujemo. Kada se govori o svojoj vjeri uvijek se na nju gleda iz pozicije svoga života. Mene ta vjera stavlja u određen odnos prema Bogu. No, današenj evanđelje podsjeća kako nas ta VJERA STAVLJA U POSEBAN ODNOS PREMA BOGU I LJUDIMA. Dopustite da objasnimo to na negativnom primjeru.

 

 

 

Koliko puta se u Crkvi uzimaju PRIMJERI NEGATIVNA PONAŠANJA i često se naglašava kako mnogi zbog tih ljudi NE ŽELE ULAZITI U CRKVE! Drugim riječima, mi nerijetko sami svojim ponašanjem, po kojem se vidi kakva nam je vjera, ljude ODBIJAMO OD BOGA. Ako ih odbijamo, očito je kako ih možemo i PRIVUĆI! Na taj način možemo shvatiti POSREDNIČKI KARAKTER NAŠE VJERE. Kao VJERNICI možemo POSREDOVATI kod Boga za druge ljude. Često puta molimo za druge, zar ne? Nije li to oblik posredovanja?

 

 

 

Više od toga, možemo postupiti kao ova četiri PRIJATELJA: možemo MOLITI ZA LJUDI, i uz to ljudima BITI PRIJATELJ, i po prijateljstvu ih dovesti do Isusa Krista SVLADAVAJUĆI PREPREKE U VJERI ZA SVOGA PRIJATELJA, poput ovih momaka iz današenjg evanđelja.

 

 

 

ŽUPA KAO ZAJEDNICA PRIJATELJA PO KRISTU: prijatleji koje veže prijateljstvi s Bogom

 

U evanđelju koje smo čitali, u Kafarnaumu se pročulo da je Isus ondje. Stoga, “skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima”. U slici ovog SKUPA, vidimo naše male župne zajednice, našu Crkvu u kojoj se naviješta Isusova riječ, baš kao i u Kafarnaumu. Ta ZAJEDNICA, CRKVA, ŽUPA, zapravo za ljude predstavlja isto što i ovaj događaj u Kafarnaumu: KRISTOVU PRISUTNOST MEĐU LJUDIMA.

 

 

 

Sama riječ ŽUPA u hrvatskom jeziku predstavlja jednu ZAJEDNICU ljudi koje povezuje nešto jednu cjelinu. Za nas je to Krist u našim župama, jednako kao i u Crkvi. Zapravo, PRIJATELJSTVO S KRISTOM trebala bi biti poveznica ljudi u župi. Isus je prijatelj svakom od župljana, pa možemo kazati kako PRIJATELJSTVO S KRISTOM POSTAJE POVEZNICOM LJUDI. To je kao da živimo u sredini u kojoj svi imaju JEDNOG TE ISTOG ZAJENDIČKOG PRIJATELJA, i premda se međusobno ne poznaju, svi su preko njega povezani, jer PRIJATELJ POZNAJE SVAKOG OD NAS.

 

 

 

Grčka riječ koja se koristi za župu, jer PAROIKOS ili PAROIKIA, što se najčešće prijevodi sa PAROKIJA ili PAROHIJA. Kada prevedemo ovu riječ na hrvatski dobivamo puno više od onoga što razumijemo za župu. Kada prijevodimo sve inačice riječi PAROKIJA (župa), dobivamo izraz koji se odnosi na SUŽIVOT; ŽIVJETI U BLIZINI ILI ŽIVJETI ZAJEDNO. No, u nastavku prijevoda dopunja se ova životna zajednica sa: ŽIVJETI ZAJEDNO, IZGRADITI ZAJEDNIČKI ŽIVOT KAO STRANAC, KAO DOŠLJAK; ŽIVJETI MEĐU NEKIM KAO STRANAC!

 

 

 

Konačno, puni smisao ove riječi otkriva nam i njezin korijen: PAROITHE(N). Riječ je to koja se odnosi na DOLAZAK PRIJE NEKOGA, ali istovremeno se koristi za označiti ŽIVOT U NEČIJOJ PRISUTNOSTI!

 

 

 

Sada možemo dati puni smisao prijevodu riječi PAROKIJA ili ŽUPA: to je ZAJEDNIČKI ŽIVOT LJUDI KOJI ŽIVE U PRISUTNOSTI KRISTA U SVOJOJ ZAJEDNICI, a žive U OVOM SVIJETU KAO STRANCI, DOŠLJACI, KAO ONI ČIJA JE DOMOVINA U NEBU! “Župa označava: ŽIVU PRISUTNOST ISUSA KRISTA MEĐU LJUDIMA! To je zajedništvo ljudi u kojoj i po kojoj Isus Krist potvrđuje BOŽJU PRISUTNOST MEĐU LJUDIMA!” (Sveti Ivan pavao II, Homilija, 18-02-1979). Župa je dakle zajednica okupljena oko Isusa Krista; okupljena upravo onako kako su se ljudi okupljali oko Njega u Kafarnaumu.

 

 

 

Župa mora biti ZAJEDNICA PRIJATELJA, zajednica u kojoj će PRIJATELJSTVO BITI OKOSNICA OSLANJANJA NA BOGA. Svima nam je često potreban BLIŽNJI I NJEGOVA VJERA. Potreban nam je netko tko će nas ohrabriti u našim posrtanjima, potrebna nam je netko optimističan, entizijasta,... potrebna nam je PRIJATELJ KOJI JE ISTOVREMENO PRIJATELJ S ISUSOM KRISTOM, i takav je upravo zbog Krista.

 

 

 

I kako je god nama potreban prijatelj, nekada je i naše prijateljstvo potrebno drugim ljudima. Naše ISKRENO PRIJATELJSTVO drugima može PRONAĆI PUT DO KRISTA, koji se rado služi nama i našim sposobnostima da svakome pomogne. Župa je tako ZAJEDNICA LJUBAVI U KOJOJ JEDNI DRUGE POTIČEMO NA HOD PREMA BOGU, i te prijateljske poticaje Bog uzima i oplemenjuje ih DIJELEĆI SVOJE MILOSTI PO ZASLUGAMA PRIJATELJA. “Kako je velik Gospodin, koji po zaslugama jednih, oprašta drugima” (Sveti Ambrozije, Izlaganje o Lukinu evanđelju).

 

 

 

Svjesni smo situacije kako mnogi ljudi oko nas, zbog neznanja ili počinjenih grijeha bilo naših bilo njihovih, NISU U STANJU SAMI PROBITI SVOJ PUT DO KRISTA. Nalaze na stalne prepreke tom susretu s Bogom, baš kao i ovaj UZETI ČOVJEK iz današnjeg evanđelja. Na nama je da SVOJIM POSTUPANJEM, svojim čestitim ponašanjem DRUGIMA PROBIJAMO PUT DO KRISTA. Utvrđeni u vjeri, živeći sukladno poticajima Riječi Božje, valja nam ČESTITOŠĆU I PRIJATELJSTVOM druge DOVESTI DO KRISTA, baš poput ove četvorice prijetelja iz evanđelja.

 

 

 

 

 

 

 

 

Mk 1, 29-39

 

U ono vrijeme: pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

 

 

 

SVI TRAŽE BOGA: problem pronalaženja Boga

 

Nakon što je ozdravio Petrovu punicu, nakon što je ozdravio mnoštvo, Isus se povlači na samotno mjesto kako bi molio. No, teško mu je nakon svega bilo ostati sam- SVI SU GA TRAŽILI. Kada Petar i drugovi nađoše Isusa, rekoše mu: “Svi te traže”. U ovim riječima nalazimo čežnju svih ljudi na svijetu: ČEŽNJU ZA SVOJIM STVORITELJEM, kojega različiti narodi, različite religije nazivaju različitim imenima, ali svi U SVOM SRCU IMAJU ISTU ČEŽNJU- ZA BOGOM. Sveti Augustin je nanpočetku svojih Ispovijesti ovo napisao na najljepši mogući način: “Stvorio si nas za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!” (Sveti Augustin, Ispovijesti, 1,1,1)

 

 

 

Ta čežnja za Bogom, stvar je koja nadilazi čovjekovo biće, jer čovjek traži NEKOGA TKO MU NIJE PRI RUCI, NEKOGA KOGA NE MOŽE OPIPATI. Stoga, je čovjekovu životu potrebna PROMJENA: drugačije gledanje na stvarnost kako bi UOČIO ONO ŠTO OČIMA NE MOŽE VIDJETI. U tom smislu, PROBLEM RELIGIJE se valja shvatiti kao PROBLEM ČOVJEKA, A NE BOGA. Kako je čovjek je sazdan da njegove oči mogu vidjeti samo ono ŠTO BOG NIJE, a Bog se nalazi IZVAN VIDOKRUGA ČOVJEKA, onda se Bog ne nalazi u prostoru ljudskog motrenja. Tako problem religije lociramo u čovjeku, odnosno u njegovu kapacitetu da nadiđe stvarnost koju opaža motrenjem. U Starom Zavjetu Bog se uvijek nalazi izvan tog vidokruga motrenja. Unatoč tome, slušamo u psalmu: “Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!” (Ps 105). Kako tražiti LICE GOSPODNJE, ako to nadilazi naše sposobnosti motrenja?

 

 

 

ZA PRIĆI BOGU POTREBNO JE DRUGAČIJE DOHVAĆATI STVARNOST U KOJOJ SE ŽIVI, jer, stvarnost se može sagledavati bez kvantificiranja osjetilima. Postoje pojmovi kojima se stvarnost može opisati bez da se dotiču osjetila, ali ovakav stav mora pretpostavljati da ono što se ne može osjetilima kvanitficirati, nije nezbiljsko, već postoji. Ne samo da postoji, već je ta NEVIDLJIVA STVARNOST NOSITELJ ONOGA ŠTO VIDIMO. OPREDIJELIMO LI SE ZA OVAKVO GLEDANJE STVARNOSTI, SHVATIT ĆEMO KAKO NAM JE POTREBNA VJERA ZA PRIHVAĆANJE ONOGA ŠTO SE NE VIDI, A U TEMELJIMA JE STVARNOSTI.

 

 

 

OBRAĆENJE KAO POČETAK POTRAGE ZA BOGOM: opredjeljenje za Boga

 

OBRAĆENJE u tom smislu predstavlja jednu PROMJENA U GLEDANJU NA STVARNOST u kojoj čovjek OD VIDLJIVOG ide PREMA NEVIDLJIVOM KAO TEMELJU STVARNOSTI. Ne zadržava se samo na vidljivom, već nastoji dotaknuti stvarnost u njenom temelju pokušavajući dohvatiti ono što osjetila nadilazi. OBRAĆENJE dolazi od OB- VRATITI SE ili vratiti se u suprotnom smjeru, a za našu priču to znači gledati na drugi način. Kada se čovjek obrati, lako shvati kako je onaj vidljivi svijet iluzija u odnosu na ono što je nevidljivo prihvaćeno kao temelj stvarnosti

 

 

 

Obraćenje zahtijeva jednu ODLUKU DA SE NA DRUGAČIJI NAČIN GLEDA STVARNOST i nakon te odluke zapravo slijedi jedno OPREDJELJENJE. Tako vjera nije SLIJEPO VJEROVANJE U NEČIJE PODATKE, već postaje ŽIVOTNO OPREDJELJENJE koje se tiče korijena naše egzistencije: opredjeljenje: ZA ili PROTIV BOGA.

 

 

 

Kako to opredjeljenje realizirati? Ponovit ćemo stihove iz psalma: “Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!” (Ps 105). Ovo opredjenje nas VRAĆA U POTRAGU za Bogom. Gdje ga naći? Kako mu pristupiti? Kako se opredijeliti za Boga? Iz današnjeg evanđelja odzvanjaju riječi svetoga Petar upućene Isusu- upućene Bogu: “Svi te traže”, na što Isus poziva da nastave put kako bi propovijedao i liječio: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.” Bog tako kreće u susuret čovjeku! BOG ČOVJEKU PRILAZI PRVI, jer se čovjek pod utjecajem grijeha IZGUBI U SVIJETU OSJETILA U KOJEM ŽIVI.

 

 

 

GRIJEH UPRAVLJA ŽIVOT PREMA OSJETILNOM: potreban je zaokret i liječenje

 

Kazali smo kako OBRAĆENJE podrazumijeva STAV OKRETANJA OD OSJETILNOG PREMA NEVIDLJIVOM. Grijeh naprotiv potiče čovjeka prema VIDLJIVOM, PREMA OSJETILNOM, SENZUALNOM, i nastoji učiniti da se čovjek u takvu okruženju osjeća lijepo, kako Boga ne bi potražio izvan toga. Stoga, Augustin naziva grijeh OKRETANJEM OD BOGA ILI OKRETANJEM PREMA MATERIJALNOM. Grijeh je jedan zaokret čovjekova života u kojem okreće leđa Bogu i pruža svoje ruke prema OPIPLJIVOM SVIJETU.

 

 

 

Čovjek je prepoznatljiv po svojim RUKAMA. One rade, one traže, one oblikuju svijet. One su na neki način čovjekov kontakt sa svijetom. Ruke SIMBOLIZIRAJU JEDAN ŽIVOT KOJI JE OPIPLJIV, STVARAN, KOJEG MOŽEMO KONTROLIRATI.

 

 

 

U toj želji da KONTROLIRAMO ŽIVOT, shvaćamo kako možemo kontrolirati samo ono “što imamo u rukama”, čime vladamo. A vladamo u pravilu samo OPIPLJIVOM STVARNOSTI. Stoga, ova VLAST NAD VIDLJIVIM ŽIVOTOM, lako ovlada nama, i prema njoj nas vodi grijeh kako bismo se odvratili od Boga.

 

 

 

Ovakav stav, potrebno je IZLIJEČITI. Namjerno koristim tu riječ, premda se ne radi o bolesti, već o USMJERENJU ŽIVOTA. Ovo IZLJEČENJE zapravo predstavlja jedan ZAOKRET U STAVOVIMA, A TAJ ZAOKRET MI SAMI NE MOŽEMO NAPRAVITI U ŽIVOTU. Za to nam je potrebna pomoć.

 

 

 

Samo IZLJEČENJE, pretpostavlja najčešće da SAMI NEĆETE LIJEČITI SEBE, već ćete POTRAŽITI POMOĆ U NEKOGA tko Vam može pomoći. Obično nas liječi netko DRUGI!

 

 

 

Osim toga, u ovom okretanju prema svijetu, čovjek zadobije niz RANA U DUŠI kojima je uzrok prvenstveno onaj GREŠNI STAV koji ga dovodi u sraz s ljudima i sa sobom. Grijeh dušu uvodi u sukob, stavlja ga na kontrapoziciju, nikada ne traži mir, već rat. U takvu odnosu prema drugima, bivamo RANJENI. Stoga, kada netko počne tražiti Boga u svom životu, i BOG MU POMOGNE OKRENUTI SE, VRATITI SE NA PRAVI PUT, OBRATITI SE, potrebno mu je i LIJEČENJE OD RANA KOJE JE ZADOBIO GRIJEHOM, jer ako rane KRVARE I NE ZACJELJUJU, čovjek će, unatoč želji da promjeni život- ISKRVARITI- uvenut će zbog RANA IZ ŽIVOTA KOJEG JE ŽIVIO PRIJE OBRAĆENJA. Izmučit će ga frustracije i neodgovorena pitanja.

 

 

 

I za liječenje nam je potreban netko DRUGI- LIJEČNIK. Kada je grijeh u pitanju, jedini liječnik koji čovjeku može zacijeliti rane jest Isus. Nakon liječenja Šimunove punice, Isus nastavlja: “Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna”. Ovo tjelesno izlječenje nosi SLIKU OBRAĆENJA ČOVJEKA: TJELESNO IZLJEČENJE, slika je onog liječenja stava koji nas okreće tjelesnom, opipljivom, materijalnom svijetu. Ali je i slika ZACJELJENJA DUHOVNIH RANA, onih rana s kojima ne može mirno čovjek živjeti.

 

 

 

Kaže sveti Augustin: “Ljudski je rod bolestan, en zbog tjelesne bolesti, nego po grijesima. Na cijeloj zemlji od istoka do zapada rasprostranjena je divovska bolest. Kako bi izliječio tog golemog boelsnika, s neba je sišao svemogući Liječnik. Ponizio se dotle da je uzeo smrtno tijelo da bi se približio- da tako kažemo- sve do bolesnikove postelje” (Sveti Augustin, Propovijed 83,17). Blaženi kardinal Newman u tom smislu ohrabruje povezujući TRAJANJE KRŠĆANSTVA S POTREBOM ISCJELJENJA LJUDSKE NARAVI, iscjeljenja onih rana koje nastaju okretanjem prema vidljivom svijetu: “Kršćanstvo posjeduje veliki dar iscjeljivanja i liječenja duboke rane ljudske naravi, a to je za njegov uspjeh vrjednije od bilo koje znanstvene enciklopedije ili čitave knjižnice s odgovorima na sporna pitanja; zbog toga kršćanstvo treba trajati koliko bude trajala ljudska narav” (Bl. J.H.Newman, El sentido religioso, Osjećaj vjere).

 

 

 

PROBLEM SREĆE U PROSTORU VIDLJIVOG I OSJETILNOG: pronaći u sebi ono za čim se traga

 

Rekosmo već kako čovjek, po svojoj naravi traži u stvarnosti u kojoj živi ostvarenje svojih potreba i želja. Međutim, NIŠTA NA OVOM SVIJETU ČOVJEKU NE MOŽE PRUŽITI ZADOVOLJSTVO KOJE OD ŽIVOTA TRAŽIMO. Kada bismo gledali jednu zajedničku točku svih ljudi, onih koji vjeruju u Boga i onih koji ne vjeruju, shvatili bismo kako SVI ŽELE BITI SRETNI U ŽIVOTU I TO JE JEDINI ZAJEDNIČKI CILJ SVIH LJUDI NA SVIJETU I U POVIJESTI. U potrazi za svojom srećom u svijetu vrlo brzo uviđamo kako ne možemo postići puninu: postoje trenuci velikog zadovoljstva, ali oni su prolazni i iza njih se često krije razočaranje.

 

 

 

U svemu što radimo pokušavamo naći zadovoljstvo, ali otići i jedan korak dalje od toga. ZADOVOLJSTVO NIKADA NIJE POTPUNO i to nas podsjeća kako u svom životu SVE IMA GRANICE. To je jedno iskustvo KONAČNOSTI koje ipak ne zatvara duh čovjeka koji i dalje traga za SMISLOM SVEGA, jer čovjek otkriva kako iza granica ove konačne stvarnosti postoji nešto DUBLJE.

 

 

 

Ta težnja za DUBLJIM SMISLOM stvarnosti dolazi IZ NAS- IZ NAŠE NUTRINE. U SEBI OTKRIVAMO jedan SVIJET MISLI iz kojih razabiremo neke stvari o kojima nam SVIJET VIDLJIVOGA NE GOVORI NIŠTA. Ovaj svijet MISLI U NAMA OTKRIVA SMISAO O SVEMU, pa razborit čovjek shvaća kako U SEBI SAMOME, U SVOJOJ NUTRINI treba tražiti odgovore na životna pitanja.

 

 

 

GLAS SAVJESTI I LJUBAV KAO NUTARNJI POTICAJ PREMA DOBRU

 

U našoj nutrini “ČUJEMO” POTICAJE koji nam pomažu donositi odluke. Tkao nam pomažu zapravo “tražiti svoju sreću”. To je glas savjesti koji nas nepogriješivo UPOZORAVA na ISPRAVNOST ILI NEISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA, prekorava ili odobrava nastojeći usmjeriti nas dobru, a izbjeći zlo. Ovo usmjerenje odnosi se na jedno APSOLUTNO DOBRO koje se očituje PRAVEDNOŠĆU. Uvijek se očituje u nečem što je ispravno, bez ljage i nabora, potpuno čisto.

 

 

 

Ta APSOLUTNA PRAVEDNOST, to POPUTNO DOBRO, zapravo LEŽI U NAMA I PO NJEMU SE RAVNAMO ILI SE NE RAVNAMO. Često tako frustracije ljudi nastaju u nemogućnosti da to što u sebi vide kao APSOLUTNO NISU U STANJU OSTVARITI JER IH NETKO U TOME SPRIJEČAVA. Ili se sami opredjeljuju za SUPROTNO, na što ih navodi GRIJEH.

 

 

 

Tako PO SEBI, možemo razumjeti kako POSTOJI NEVIDLJIVI SVIJETI, izvan granica materijalnog, koji je ISPRAVNIJI, i kada uskladimo onaj dio života u VIDLJIVOM “SPEKTRU” SA NEVIDLJIM, APSOLUTNO ISPRAVNIM- tada zadobivamo mir i jedno zadovoljstvo koje ne nalazimo u području osjetilnog.

 

 

 

Za djelovati tako, najprije teba postojati ODLUKA, ČVRST STAV DA ĆE SE DJELOVATI U PRAVCU ISPRAVNOGA. A nužno je zaliječiti i one rane koje su nam od ranijeg života nastale, kako ne bismo “iskrvarili”.

 

 

 

Osim glasa savjesti, LJUBAV je ta koja nam otkriva ONO ŠTO JE ČISTO I DOBRO ZA NAS U ŽIVOTU. Ona je poput “NEČEG U NAMA” što usmjerava naše želje prema dobru. Ljubav nas jednako može približiti tako čistim stvarima kao onda kada slijedimo glas savjesti. Ipak, ljudska ljubav je manjkava, zna zavarati, razočarati zbog ljudske slabosti, zbog oslanjanja na OSJETILNO.

 

 

 

Unatoč tome što je SLABA, ona ipak odražava u sebi jednu čovjekovu težnju za IDEALNIM: to idealno jest apsolutno dobro, čisto, neokaljano, VJEČNO, NEPROMJENJIVO. BILO DA SLIJEDIMO GLAS SAVJESTI, BILO DA SE OSLANJAMO NA LJUBAV, TEŽIMO PREMA JEDNOM SAVRŠENSTVU KOJE NAS NADILAZI. Shvaćamo tako kako nas to savršenstvo UVIJEK USMJERAVA DRUGOME; bilo da je riječ o nekome tko nas privlači svojom čistoćom, bilo dobrotom.

 

 

 

LJUBAV I GLAS SAVJESTI VODE KA ISPUNJENJU ČEŽNJE ZA SAVRŠENIM ŽIVOTOM

 

Glas savjesti i ljubav, odraz su naših želja za savršenim životom, kojeg je na zemlji nemoguće ostvariti. Možemo ga kušati povremeno, ali ostvarenje se nalazi samo u SUSRETU S BOGOM. Isus danas izlazi u susret ljudima kako bi kušali tu nebesku sreću za kojom tragaju.

 

 

 

Po toj čežnji za SAVRŠENIM ŽIVOTOM, ZA VJEČNIM, spoznajemo kako u dubini duše čovjeka još uvijek stoji zapisana negdje ona SIGURNOST ŽIVOTA S BOGOM, ONAJ SPOKOJ KOJEG JE ČOVJEK IMAO U RAJU, ONAJ MIR KOJI MU JE OSIGURAO BOG SVOJOM BLIZINOM. Stoga, u srce svakog čovjeka upisana je ČEŽNJA ZA BOGOM KOJI GA JE STVORIO. Kako je sam ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA, onda u sebi pronalazi put prema Njemu i shvaća kako i koliko mu je potreban.

 

 

 

Ova čežnja za Bogom, izražena preko želje za idealnim stvarima u životu, ili preko ljubavi i želje da s nekim budete zauvijek, pokazuje kako je ČITAVA LJUDSKA EGZISTENCIJA JE JEDAN KRIK PREMA DRUGOME (Ratzinger), jer svi težimo prema SAVRŠENOSTI koju SAMI NE MOŽEMO OSTVARITI i pronalazimo je U DRUGOM: DRUGI mi pomaže ostvariti svoje težnje i uvijek se usrećujem SAMO S DRUGIM. To se NIKADA NE DOGAĐA U POTPUNOSTI, pa slutimo po toj nedovršenosti da ima još nešto što nadilazi ovaj život.

 

 

 

Ta napetost zbog nemogućnosti potpunog ostvarenja na zemlji uzrok je nespokoja, nemira i nezadovoljstva koje neprestano osjećamo. Čemu živjeti ako nećemo živjeti vječno? Čemu živjeti ako će sve jednom prestati? Prekida li smrt naš život i ostavlja li nas nedorađene? To nema nikakva smisla. Stoga mora postojati nešto APSOLUTNO koje će odgovoriti svim našim TEŽNJAMA ZA SREĆOM.

 

 

 

SAMO BOG KOJI JE APSOLUTAN, VJEČAN, SAVRŠEN MOŽE ODGOVORITI NA NAŠU ČEŽNJU ZA SREĆOM. A budući da je ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA, on u svom srcu čuva neodoljivu potrebu za apsolutnim i beskonačnim. Stoga je svaki oblik prisile nepodnošljiv u samoostvarenju, jer čovjek nije stvoren da živi apatično ili uskogrudno, već slobodno.

 

 

 

SAVRŠEN ŽIVOT: ostvarenje s DRUGIM koji je savršeni preslik Boga

 

Tu sliku Savršenoga, koju nosimo u sebi, lako možemo PRONAĆI I U LJUDIMA S KOJIMA ŽIVIMO. Ako nam to pođe za rukom, onda onaj DRUGI koji mi pomaže u mom ostvarivanju samoga sebe, od Boga se prenosi na ČOVJEKA: TADA ONO ŠTO TRAŽIMO U BOGU, NALAZIMO U LJUDIMA OKO NAS.

 

 

 

Onaj koji shvaća kako se do Boga dolazi preko bližnjega, razumije kako svako biće U SEBI NOSI TRAGOVE BOŽJE DOBROTE i kada se prema tim bićima ophodimo kao prema DAROVIMA OD BOGA, lako zadobivamo NAKLONOST, osobito kada su ljudi u pitanju. A kada se dobije naklonost čovjeka- OSJEĆAMO SE VOLJENIMA. Upravo to znači BITI U SVIJETU: BITI U SVIJETU, ZNAČI OSJETITI SE VOLJENIM OD BOGA, jer On je taj koji nas je stvorio, i ulinio je to sa nekom svrhom. Bog daje razloge našim životima, ali ih mi često ne prepoznajemo, BAŠ KAO ŠTO NI U SVIJETU U KOJEM ŽIVIMO ČESTO NE SHVAĆAMO OD PRVE RAZLOGE NEČIJEG POSTUPANJA. Treba nam vremena.

 

 

 

Budući da ne razumijemo sve razloge nečijeg postupanja, shvaćamo kako, od SAMIH RAZLOGA, ZA NAS JE PUNO VAŽNIJA ČINJENICA DA NAS NETKO UVAŽVA, VOLI. To je razlog što je i Augustin prije svega napisao: “ZA SEBE SI NAS STVORIO BOŽE,...” (Sveti Augustin, Ispovijesti). Bog nas je “stvorio za sebe”- STVORIO NAS JE JER NAS JE ŽELIO, JER NAS VOLI. I to je jedina važna činjenica u ovoj priči. VOLJENI SMO OD BOGA! Augustin nastavlja: “Ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe. I izvan sebe sam te tražio” (isto).

 

 

 

DO SREĆE PREKO LJUBAVI: shvatiti najprije da si voljen od Boga

 

Sada stvari dobivaju drugačije boje. Nakon ovog besmisleno je upitati se što ja mogu učiniti Bogu. To shvaća i starozavjetni pjesnik kada pjeva u svom psalmu o tome kako uzvratiti Bogu za sve što mu darovao u životu: “Što da uzvratim Jahvi za sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Jahvino.” (Ps 116, 12-13). Što ja, mali čovjek mogu učiniti Bogu? Ništa!!! Ne treba stoga postavljati pitanje što mi za Boga možemo napraviti. To je pogrešno, jer čovjek ništa Božjemu ne može dodati ni oduzeti, nikakve vrline ni zasluge nisu dostojne ugađanja Bogu, niti je potrebno pridobivati naklonost nekim posebnim izvanjskim činima. Ključno je SHVATITI DA SAM VOLJEN- DA ME VOLI BOG.

 

 

 

Pitanje je KAKO? Kada se ČOVJEK OSJEĆA VOLJEN, ISPUNJEN LJUBAVLJU, onda se javlja RADOST U SVEMU kao posljedica takav stanja. Ta RADOST LJUBAVI POKREĆE ČOVJEKA I NIŠTA MU NIJE TEŠKO, takav je pun OPTIMIZMA I VESELJA, i sve gleda pozitivno. Takav je kažemo PUN ENTUZIJAZMA.

 

 

 

ENTUZIJAZAM je pojam koji u grčkoj filozofiji označava stanje ISPUNJENOSTI BOGOM. Iz starogrčko, korijen ENTHOUSIASMOS (ἐνθουσιασμός), zapravo ima korijen u riječi EN THEOUS (ἐν θουσ - u bogu) i znači ŽIVOT ISPUNJEN BOGOM.

 

 

 

Mi danas entuzijazam najčešće shvaćamo kao ODUŠEVLJENJE. Ako to oduševljenje dolazi zbog SVIJESTI DA SAM VOLJEM, ONDA TAJ OSJEĆAJ DONOSI SA SOBOM ISPUNJENOST LJUBAVLJU DRUGE OSOBE, a ta ispunjenost dolazi od osjećaja BLISKOSTI- kao da je netko PRISUTAN U MENI, kao da je NEČIJI ŽIVOT U MENI i to mi unosi ZADOVOLJSTVO, NOVU ENERGIJU, POLET u moj život.

 

 

 

Kada taj osjećaj ima uzrok u BOGU, odnosno ako razumijem da MENE BOG VOLI I DA TO OSJEĆAM NA SEBI jednu nestvarnu ISPUNJENOST, onda ona dolazi od osjećaja BLIZINE BOGA. To je ISPUNJENOST BOGOM I NJEGOVOM LJUBAVLJU KOJA ME UZDIŽE. Stoga ENTUZIJAZAM izjednačavamo sa svojevrsnim POBOŽANSTVENJEM. Tako iz ČOVJEK KOJI JE ODUŠEVLJEN ŽIVOTOM, oduševljenje izbija jer BOG JE U NJEMU; taj čovjek je pun Boga. Bog je izvorom optimizma i oduševljenja životom.

 

 

 

Kada je naviještao evanđelje Bog je najprije govorio O SEBI KADA JE KLICAO DA SE PRIBLIŽILO KRALJEVSTVO BOŽJE, a kada je upao među nas, HTIO JE BITI S NAMA BOG- EMANUEL; htio je prebivati među nama i htio je da to postane jasno svakom od nas. To ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM, već u ovom životu najvažnija je stvar za nas jer onaj tko može to zajedništvo shvatiti i ŽIVJETI počinje živjeti predokus raja. No nije dovoljno shvatiti: TO ZAJEDNIŠTVO SE MORA ŽIVJETI, ne smije ostati samo teorija, već se teorija MORA PRETOČITI U ŽIVOT, A TO JE MOGUĆE JEDINO S “DRUGIM”, S ČOVJEKOM, S BLIŽNJIMA.

 

 

 

SREĆA U BOGU: STAVITI ŽIVOT U NJEGOVE RUKE

 

Sreća izranja iz ZAJEDNIŠTVA S NEKIM TKO ME VOLI I KOGA VOLIM. To odgovara razumijevanju riječi SREĆA, koja dolazi iz korijena SRESTI- sretan sam samo U SUSRETU S NEKIM, KAD SAM S NEKIM.

 

 

 

Zato možemo kazati kako je SREĆA NAŠ POZIV KOJI OVISI O TOME MOŽEMO LI BOGA STAVITI U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA. Ključ za postizanje sreće jest OSLONITI SE NA BOGA i STAVITI KRISTA U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA. Čovjek koji to zna, PREPUŠTA SE ŽIVOTU i živi ga spontano, bez grčeva jer zna kako BOG STOJI UZ NJEGA. Taj život je jedan ŽIVOT S BOGOM prožet OSLANJANJEM NA BOGA i nije tu riječ o tome da čovjek ne radi ništa sa sobom, već da, kada odradi ono što je potrebno, rezultate ne očekuje kao vlastite uspjehe, već računa sa svojim greškama i oslanja se na Boga da će svojom providnošću nadoknaditi sve naše slabosti. Samo ovakav čovjek može biti PUN ENTUZIJAZMA, može raditi nesputano, jer vjeruje kako ga Bog prati u svemu što radi. Na ovaj način, čovjek DOPUŠTA DA KRIST ŽIVI U NJEMU.

 

 

 

BOŽJI POZIV čovjeku očituje se u tome da čovjek STAVI SVOJ ŽIVOT U NJEGOVE RUKE. Bog nas poziva na ODVAŽNO ŽIVLJENJE, da budemo ljudi inicijative, poletni, da se NE ZAMARAMO GLUPOSTIMA I DA NJEMU PREPUSTIMO UPRAVLJANJE STVARIMA, a mi da RADIMO SVE TAKO DA OČEKUJEMO USPJEH, ili da shvatimo kako neki neuspjeh nije katastrofa, jer iza njega Bog sprema nešto sjajno. Kršćanin se ne smije zamarati time što će svijet o njemu misliti ili govoriti. Treba pustiti da ga VODI DUH SVETI. NE TREBA TRAŽITI ŽIVOT ZA SEBE, VEĆ PUSTITI DA GA BOG ODVEDE ŽIVOTOM TAMO GDJE MU JE POTREBAN. Ne tražiti komformizam i USUGLAŠAVATI SE SA SVIJETOM, već u svemu treba biti DO KRAJA KRŠĆANIN, bez popuštanja.

 

 

 

Već smo napisali kako je čovjek prepoznatljiv po svojim RUKAMA. One rade, one traže, one oblikuju svijet. One su na neki način čovjekov kontakt sa svijetom. Ruke SIMBOLIZIRAJU JEDAN ŽIVOT KOJI JE OPIPLJIV, STVARAN, KOJEG MOŽEMO KONTROLIRATI. Paradoksalno je kako STAVITI SVOJ ŽIVOT U BOŽJE RUKE NE ZNAČI IZGUBITI KONTROLU NAD SVOJIM ŽIVOTOM, VEĆ POVJERITI ŽIVOT NEKOME TKO GA BOLJE OD NAS UPRAVLJATI NJME. Božje su ruke, spretnije od naših.

 

 

 

BITI ČOVJEK, sada znači KOEGZISITRATI S KRISTOM. Velimo li kako se čovjekova egzistencija ISPUNJA BOGOM i samo tako se uzdiže na posebno dostojanstvo POBOŽANSTVENJEM, onda BITI ČOVJEK ZNAČI ŽIVJETI S BOGOM. BLIŽNJI će u ovim zemaljskim korelacijama biti pomoć da shvatimo kako nas Bog voli, jer ćemo ljubav kušati preko ljudi. Preko ljudi će shvatiti KOLIKO GA BOG VOLI. Ovaj je proces uzajaman: čovjek osjeća da je voljen od Boga i pokazuje ljubav prema Bogu samo preko bližnjih.

 

 

 

Stoga je ključno za nas shvatiti kako PUT PREMA BOGU IDE PREKO BLIŽNIJH. No krivo je razumjeti ovo kao da mi nešto posebno trebamo raditi sa bližnjima. Njih ne smije maltretirati svojom vjerom, već ih zalijevati svojom ljubavlju. Sjetite se kako onaj Drugi, koji je u korijenu našeg bića Bog, sada prepušta svoje mjesto u stvarnosti drugom- bližnjem.

 

 

 

Samo U DRUGOME- BLIŽNJEMU čovjek može pronaći lica savršenog Boga. Ovo je razlog zbog kojeg smo upućeni jedni na druge. Bog želi da mu se zajedno, jedni s drugima približimo, te da se jedni preko drugih OSJEĆAMO VOLJENI. Jer samo čovjek, koji se osjeća voljen, može biti optimističan, pun energije, entuzijastičan. Samo onaj koji se osjeća volje, živi kao da je na “sedmom nebu”- kao da je U BLIZINI BOGA!

 

 

 

Onaj koji ljubi Boga, zadovoljava se tom ljubavlju, jer najveća nagrada koju možemo poželjeti je TA ISTA LJUBAV (…). Pobožna duša tako traži svoju puninu u toj ljubavi i NE ŽELI NIŠTA DRUGO što bi je moglo ushititi” (Sveti Grgur Veliki, Govor 92). Sveti Toma naglašava najprije kako je LJUBITI VIŠE OD BITI LJUBLJEN, ali govori to radi toga da se ne zanosimo glupostima u ovom životu, već da, shvativši kako nas Bog ljubi, UZVRAĆAMO BOGU LJUBAVLJU PREKO BLIŽNJIH. “Također je karakteristično za ljubav da PREOBRAŽAVA ONOG KOJI SE OSJEĆA VOLJENIM TAKO DA SLIČI ONOM KOJI GA VOLI. Stoga, ljubimo li vremenite stvari koje nestaju, postat ćemo jadni i nesigruni: takvi će postati bezvrijedni poput stvari koje vole. Ali volimo li Boga, POBOŽANSTVENJUJEMO SE, jer onaj koji se sjedinjuje s Gospodinom, postaje JEDAN DUH I JEDNA DUŠA S NJIM” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,202). Za kraj, Toma pojašnjava kako se ne treba zanositi da mi nešto posebno Bogu dodajemo u radosti, jer “(...) Čovjek nikada ne može voljeti Boga, kao što bi ga trebalo voljeti” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 6, a. 4 e). Uvijek ćemo mu ostati dužnici u ljubavi kada shvatimo koliko je dobar4 prema nama.

 

 

 

 

 

 

 

Mk 1, 40-45

 

U ono vrijeme: Dođe Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo«. Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

 

 

 

SNAGA CRKVE JE U GOSPODINU

 

Evanđelje koje smo pročitali donosi nam sliku liječenja gubavca koji moli Isusa za ozdravljenje: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Ova je molitva sa koljena, i upućuje nas na jedini ispravan stav prema Bogu: PASTI NA KOLJENA, poniziti se, nestati pred Bogom koji nas čeka u Svetohraništu. Ovaj se gubavac pred Isusom “baca na zemlju, što je znak poniznosti, jer se svatko osjeća posramljenim zbog mrlja u svom vlastitom životu. Ali sram ne smije biti preprijeka ispovijedi: gubavac mu je pokazao ranu i molio ga za lijek. Osim toga, njegova je molitva puna pobožnosti: on je naime, UVIDIO DA SE SNAGA IZLIJEČENJA NALAZI U GOSPODINOVIM RUKAMA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-27).

 

 

 

Evanđelja, poput sintetičkih opisa daju kratki ali jezgroviti pregled javnog Isusova života, potvrđujući kako su navještaj Riječi i lijčenje bolesnika posebni znakovi približavanja kraljevstva Božjeg. (…) Crkva, kojoj je povjerno nastaviti Isusovu misiju na zemlji ne može se odvojiti od ova dva esencijalna zadatka: navješćivati Evanđelje i paziti na bolesnike u tijelu i u duhu. Zapravo, Bog želi ISICIJELITI ČITAVOG ČOVJEKA, pa su navještaj i liječenje znakovi jednog izliječenja koje je puno dublje od izvanjskog: to izliječenje se odnosi na OTPUŠTANJE GRIJEHA(Benedikt XVI, Homilija, 02-02-2010).

 

 

 

U Crkvi se nastavlja Isusova misija. Ipak, to nije misija bez Isusa, već MISIJA SA ISUSOM. Isus je trajno prisutan u svojoj Crkvi, ili kako kaže Dominum Iesum br. 11, On je SUBSTANCIJALNO PRISTUAN U CRKVI. To znači da Crkva bez Isusove prisutnosti u njoj ne bi bilo ono što jest- ne bi bila Crkva. Ovo pojednostavljeno prikazivanje dokumenta Dominum Iesum ide za tim da se podsvijesti kako je ISUS PRISUTAN U SVAKOM ČINU CRKVE, ali i više od toga, kako je Crkva poticana u svom djelovanju Bogom- Duhom Svetim.

 

 

 

PRISUTNOST KRISTOVA U CRKVI

 

Možemo govoriti o PRSUTNOSTI KRISTOVOJ, i to je jedna od najvažnijih stvari za nas. Pitanje koje bismo si mogli postaviti jest pitanje o SVIJESTI DA KADA ULAZIMO U CRKVU I DOLAZIMO PRED SVETOHRANIŠTE, DOLAZIMO PRED BOGA. Gledajući mnoge vjernike, koji u crkvu ulaze nezainteresirano, ili pričaju ili se ponašaju u najmanju ruku čudno, shvaćamo kako mnogi nemaju nikakve svijesti o tome da je Isus prisutan.

 

 

 

Ova prisutnost prati cijelu kršćansku ekonomiju spasenja. To nije nikakva doktrina, već čin, događaj koji se temelji na UTJELOVLJENJU. Događaj utjelovljenja Isusa Sina Božjeg, u kojem će se obnoviti cijeli svemir, odgovara primjeru da Krist, koji se učinio opipljivim, tu opipljivost koristi kao sredstvo komunikacije (…). Ta je opipljivost sakramentalne naravi, nalazimo je u Crkvi, i postala je znakom i sredstvom JEDINSTVA LJUDI I BOGA, te JEDINSTVA ČITAVOG ČOVJEČANSTVA. Postala je onog trenutka kada je Bog odluči trajno ostati u komadiću kruha kojeg je preobrazio iznutra” (Sveti Ivan Pavao II, 29-01-1979).

 

 

 

Ulazak u crkvu bi uvijek trebao biti praćen svijesti da DOLAZIMO PRED BOGA. I ta će svijest utjecati na naše daljnje ponašanje u crkvi, ali će nas stavljati u poseban (ispravan) odnos s Bogom na kojem ćemo graditi i sve druge naše odnose.

 

 

 

KRISTOV DODIR

 

Kada prilazimo svetohraništu, prilazimo istom Isusu Kristu koji je danas očistio gubavca. Tijelo gubavca se očistilo kada ga je dotakla Isusova ruka. Tako se može dogoditi i s nama ako imamo vjere, ako VJERUJEMO DA JE ON PRISUTAN. Taj DODIR za nas bi trebao biti poseban.

 

 

 

Kada Vas netko DODIRNE, tim dodirom PRENOSI DIO SEBE NA VAS. Nitko nije indiferentan na DODIR NEČIJI, jer TIJELO ODRAŽAVA PRISUTNOST, A PRISUTNOST NEČIJE BIĆE. Kada smo blizu nekoga, kada s nekim komuniciramo, onda sigurno po toj komunikaciji u sebe nešto primamo- nešto duhovnoga. Netko Vam priča priču od koje se naježite: ponijet ćete u sebi neke slike, neke riječi, ali i onaj osjećaj napetosti koji je priča u vama izazvala. Drugi put, jednim DODIROM mogu se ZAMIJENITI RIJEČI: jedan dodir može imati značenje i mijenjati cijele poruke.

 

 

 

Dodir je više od pukog kontakta za čovjeka- to je jedan oblik komunikacije. Tako je i sa Bogom: htio je da NJEGOVU PRISUTNOT ŽIVO OSJEĆAMO, DA MU ĆUTIMO BIĆE, DA SHVATIMO KAKO ŽIVIMO S BOGOM, A NIKAKO BEZ NJEGA. I ako velimo da DODIR KOMUNICIRA i prenosi nešto s jedne osobe na drugu, može li se to kazati za PRIČEST?

 

 

 

Zaljubljeni dodirom prenose posve duhovne poruke: volim te, trebaš mi, želim tvoju blizinu, treba mi tvoj oslonac, tvoje rame,... Prenose, u ovom slučaju LJUBAV. Tako dodirom, dobivamo više od fizičke prisutnosti: dobivamo NEŠTO IZ DUŠE, NEŠTO OD LJUBAVI, NEŠTO OD BIĆA. Dodir nas uvodi u NEČIJU PRISUTNOST, a ta pristunost može biti i čisto duhovne naravi i prenositi se na nas i oblikovati našu dušu vlastitim utjecajem. Kada primjerice živite pored nekoga tko je jako dobar, i svaki ste dan s takvom osobom, prije ili kasnije, POUČENI PRISUTNOŠĆU TE OSOBE, odnosno djelima, riječima, postupcima (jer to jest prisutnost- prisutnost nije samo jedno “stajanje u svijetu”), i MI SE MIJENJAMO. U DODIRU S KRISTOM, PRIMAMO NEŠTO OD KRISTA, POSTAJEMO KRISTOLIKI, POBOŽANSTVUJEMO SE.

 

 

 

Upravo takvo što događa se sa PRIČESTI. Bog se utjelovio kako bi bio s nama Bog. Potom se pod sakramentalnim prilika UPRISUTNJUJE. Na poseban je način pristuan u Prevetom Oltarskom Sakramentu: “Kristova duša je u svetoj hostiji, a sve njezine ljudske osobine čuvaju u njoj ista obilježje Krista na nebu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-29). Sveti Toma Akvinski govori kako je “u svetoj euharisiji TIJELO KRISTOVO prisutno STVARNO I ISTINITO, i DUŠA KRISTOVA sa svojim RAZUMOM I VOLJOM; isključeni su samo odnosi koji se tiću količine budući da Krist u svetoj hostiji nije prisutan kao količina koja je točno određena u prostoru” (Usp. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma iii., q.76, a.5, ad.3).

 

 

 

Zaokupljeni poslovima, radom i svakodnevnim brigama, sjetimo li se dovoljno često da blizu našeg doma stvarno prebiva milosrdni i svemogući Bog?

 

 

 

PRIČEST KAO KRISTOV DODIR

 

Danas je Isus dodirom olistio gubavca: “Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!«” U DODIRU S KRISTOM i mi se čistimo, i duša nam pronalazi neophodnu snagu za život u svakodnevici. U svetoj euharistiji primamo sveti lijek za naše svakodnevne nedostatke i za nadvladavnje malih padova i nedostataka u ophođenju koji ne ubijaju dušu, ali je slabe i dovode do mlakosti. “Pričest koju primamo gorućom pobožnošću približava nas Bogu, unatoč svim našim slabostima i bijedi. U njoj svakodnevno nalazimo potrebnu snagu i nužnu obranu za dušu. Ljudski se život ostvaruje u Kristu, u njemu je zalog vječnog života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IV-32)

 

 

 

U svetoj pričesti Isus čeka sve, kao da govori: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Isus želi da mu SVI DOĐEMO I OSLONIMO SE NA NJEGA u svemu što radimo. Ta veličanstveno PRISUTNOST treba nas obnavljati iz dana u dan; njegov DODIR neka nas podsjeća kako smo BILI S BOGOM

 

 

 

U susretu s Kristom i na nas se prenosi nešto s njegova bića u nas. Slijedeći svetoga Tomu Akvinskog, razumijemo kako U HOSTIJI PREBIVA CIJELI KRIST, čitavo njegovo biće. To prebivanje nadilazi naše shvaćanje vremena i prostora, jer toliko biće nije moguće smjestiti u prostor. O Kristu u hostiji NE MOŽEMO RAZMIŠLJATI PREKO KOLIČINE, jer njegovo biće zauzeli bi cijeli svemir, sav prostor kada bismo tako gledali na Tijelo Kristovo. Ulazak u hostiju, na neki je način jedno novo poniženje Gospodinovo, kojim prihvaća BITI MANJI OD NAS- ne spustiti se na razinu čovjeka kao što je to učinio u utjelovljenju, već POSTATI HRANA ČOVJEKU- poslužiti čovjeku.

 

 

 

Gospodin “nije samo učinio da ga gledamo, već i da ga DOTIČEMO, JEDEMO, zubima lomeći ga UNOSIMO U SVOJE TIJELO i SJEDINIMO SE S NJIM NA NAJINTIMNIJI NAČIN” (Sveti Ivan Zlatoustii, Homilija o Evanđeljima 5., Ivan 46). Već i sama mogućnost dodira doznačuje kako Bog želi biti INTIMAN S NAMA, dijeliti ono što ni skim ne želimo. To nije samo želja Boga da prodre u našu intimu. Bogu to nije problem, već je riječ o tome da BOG OTVARA SVOJU INTIMU s jedne strane, TE NAS POUČAVA KAKO BI MI NJEMU OTVORILI NAŠU INTIMU, ali slobodni, bez ikakvih uvjeta koje bi mogao postaviti neki zakon ili zabrana.

 

 

 

Posebna je priča taj DODIR koji u nama OSTAVLJA TRAG ČOVJEKA KOJEG DODIRUJEMO. Naime, kada ste s nekim bliski, kada netko dozvoljava da ga potapšete, da ga držite za ruku, pogladite po glavi,... tada i taj dodir preko naših osjetila, dolazi u dušu i upisuje se u PROSTOR NAŠIH LJUBAVI, ŽELJA. Tako DODIR podsjeća na čovjeka, i kada se s nekim ne sretnete dugo, u vama ostaju rukovanja, tapšanja kao podsjetnik na bliskost. Upravo oni PODSJEĆAJU NA NEDOSTATAK NEKOGA KOGA CIJENITE I VOLITE, i zapravo služe često kako bi TU ŽELJU UVEĆALI.

 

 

 

Slično je i sa pričesti. Dodir Kristov, kojeg ne shvaćamo kao nešto tjelesno, ono je što u nama podsjeća na Krista. Ne sjećamo se okusa kuha kojeg primamo, nije dakle ta materija ona koja nas dodiruje, jer kruh jedemo često. DODIR KRISTOV je dodir Kristova Duha i naše duše do kojeg dolazi preko sakramenata na vidljiv način, preko jedne, čovjeku prirodne stvarnosti- preko HRANE.

 

 

 

Kada se čovjek, koji voli Boga i cijeni ga, ne pričešćuje dugo, često taj dodir u duši provocira i potiče čovjeka da napravi jedan odlučan korak prema Bogu.

 

 

 

Mk 1, 21-28

 

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

 

 

 

Gospodin je govorio kao netko tko ima VLAST, a onaj koji ima vlast posjeduje MOĆ za učiniti nešto što drugi ljudi uobičajeno ne mogu. U originalu, riječ VLAST, prevedena je sa latinskom riječi POTESTAS, koja označava nekoga tko IMA MOĆ ILI MOGUĆNOST UČINITI NEŠTO. Obično ta MOĆ MORA IMATI IZVORIŠTE U OSOBI ILI U ZAKONU KOJE DAJE NEKOME PRAVO NA DJELOVANJE. Zakon po kojem oni primaju vlast dolazi do Boga. Oni, U IME DRUGOGA PROVODE ODREDBE ZAKONA.

 

 

 

Otkud Isusu moć? Isus IMA MOĆE OD SEBE. ON JE IZVOR SVE SVOJE VLASTI I MOĆI. Stoga, kada GOVORI tumačeći Pisma I predaju, On to čini kao onaj koji je sve to I napisao. Autentičan je I izravan u svom govoru. Kada čini ČUDA, djeluje upravo onako kako bi to učinio onaj koji uistinu može KONTROLIRATI PRIRODNE ZAKONE na ispravan način, a to je BOG.

 

 

 

Kako su već naviknuti na farizejske priče, ovo ljudima djeluje kao NOVI I SNAŽAN NAUK. Zapravo, nitko ne prepoznaje AUTORA SVEGA NJIHOVA TRADICIONALNA NAUKA, koji se krije u samoj osobi Isusa Krista. ISUS KRIST IZVORIŠTE JE SVE TE MOĆI KOJE IMA. ON JE ONAJ KOJI IMA VLAST. Stoga, ono što čini, čini od sebe, jer On je Bog.

 

 

 

Pogledajmo malo kako Isus očituje svoju vlast. Prije svega čini to preko NAUČAVANJA, PREKO LIJEČENJA BOLESNIH I OSLOBAĐANJA OPSJEDNUTIH. Kada je u pitanju naučavanje, Isus NE IZNOSI NEKU NOVU DOKTRINU. Istodobno, ne naučava nešto što je već netko prije njega činio svojim stilom. ON IZRAVNO NAVJEŠĆUJE RIJEČ BOŽJU, JER ON JEST TA RIJEČ. ON JE BOG KOJI TU RIJEČ IZGOVARA, KOJI JE ZAKON PREDAO ŽIDOVIMA. On ne spominje proroke ili neke stare naučitelje, već kada se spominje stare tradicije, govori Židovima: ČULI STE DA JE PISANO. Potom im nastavlja: A JA VAM KAŽEM. Njegov govori djeluje POTPUN I svojim stilom kao da govori kako sve prije Njega pripravlja prostor za Njega. U ovom “A JA VAM KAŽEM” nema nimalo nesigurnosti; to su riječi nekoga tko UVJERAVA SA SIGURNOŠĆU KOJA JE NEUPITNA.

 

 

 

Kada su u pitanju opsjednuti, onda se Isus ne muči poput egzorcista koji se “natežu” za demonima dok im demon ne kaže svoje ime. Tek kada im demon rekne kako se zove oni stječu vlast nad njime. Kod Isusa toga nema. Ne samo da toga nema, već ga demoni prepoznaju. Ta oni I žele osvojiti duše kako Njemu ne bi pripadale. I prije Isusa su židovski egorcisti izgonili đavle, ali nikada nitko nije to činio ovako. Svjedoci potvrđuju: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” Egzorcist svoj posao radi, NE KAO ONAJ KOJI VLAST, NEGO U IME DRUGE OSOBE, ILI PO VLASTI NEKOGA ZAKONA. Dan danas, svaki razborit egzorcist činit će to U IME ISUSOVO- dakle NE SVOJOM MOĆI, NE PO SVOJOJ VLASTI, VEĆ PO VLASTI KOJA MU JE PREDANA.

 

 

 

Isus NE ZAZIVA NIKOGA već đavlu samo naređuje: “Umukni i iziđi iz njega!” Zaprepaštuje lakoća kojom Gospodin izgoni đavle. To nije svojstveno nijednom čovjeku. U svemu tome, židovi nisu uspjeli prepoznati Boga po Isusovim djelima.

 

 

 

Demoni imaju jednu spoznaju koja nadvisuje čisto ljudsko znanje, ali ispred Isusa to im znanje ne pomaže. Oni lako prevare ljude I dovedu ih u situaciju da sagriješe. U Isusu vide NEKOGA PRED KIM SU NEMOĆNI; njihova im spoznaja ne pomaže. Oni PREPOZNAJU kako je pred njima netko poseban, stoga Ga mu I govore: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Zovu ga SVETAC BOŽJI, jer vide njegovu moć. Unatoč tome, ne mogu prepoznati BOGA U NJEMU. Sveti Augustin, slijedeći riječi svetog Jakova (Jak 2,19) komentira na slijedeći način: “Ove riječi (izgovorene od demona) pokazuju kako demoni posjeduju veliko znanje, ali kako im istovremeno nedostaje ljubav. Bojali su se Njegove kazne I nisu željeli Njegovu pravednost. On im se naprotvi dao spoznati samo onda kada je to On htio, I isključivo kako bi ih uveo u strah.” (De civitate Dei 9, 21)

 

 

 

Ovo je I nama pouka kada je vjera u pitanju. Često smo opsjednuti velikom željom da nas se prepozna kao vjernike po nečem posebnom. Nekada je u pitanju molitva, nekada neka pobožnost, nekada neke posebnosti našega života koje vezujemo uz vjeru. U bilo kojem od tih slučajeva, traži se određena SPOZNAJA VEĆA OD UOBIČAJENE.

 

 

 

I nerijetko se događa da upravo ti ljudi, koji izvana imaju poseban odnos s Bogom, UPADNU U GREŠKE kada su u pitanju vjera ili život. Zašto upadaju u greške? Odgovor je dao sveti Augustin: IMAJU SPOZNAJU, ALI NEMAJU DOVOLJNO LJUBAVI ZA BOGA.

 

 

 

NAŠA VJERA ZAHTIJEVA SPOZNAJU- ona traži da je pozanjemo kako bismo mogli živjeti kao kršćani. Kako ćeš živjeti jedan stil života o kojem ništa ne znaš? No kada bismo imali svu spozanju svijeta, a ne bismo imali zrno ljubavi u sebi, tada bi ta spoznaja bila uzaludna. SPOZNAJA NAM TREBA POSLUŽITI ZA UPOZNATI ILI UMNOŽITI VJERU, UČVRSTITI UFANJE I USAVRŠITI LJUBAV. U protivnom, za spoznaju koja postaje “gospodaricom” vjere I ljubavi, a ne njihovom “služavkom”, mogu se primjeniti riječi svetoga Pavla iz onog čuvenog hvalospjeva ljubavi: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. (2) Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! (3) I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. (4) Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; (5) nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; (6) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; (7) sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (8) Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. (9) Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. (10) A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. (11) Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. (12) Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! (13) A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.” (1 Kor 13,1-13).