Lk 7,1-10

 

U ono vrijeme: Pošto Isus dovrši sve svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.«

 

Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego — reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' — i ode, drugomu: 'Dođi!' — i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to!' — i učini.« Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava.

 

 

 

Srce, otvoreno za sve I puno ljubavi za bližnje imao je naš Gospodin. Pokazuje to ulazeći u Kafarnaum, grad u kojem je bio naglašen SUŽIVOT ŽIDOVA, POGANA I RIMLJANA. Isus se ne obazire na to što je čovjek koji ga moli za pomoć RIMLJANIN- nevjernik- poganin, već gleda u ono što njegovo srce baštini: u njegovu VJERU I PONIZNOST. Isusa ne zanima nacionalnost, ni porijeklo, već ČISTO SRCE PUNO VJERE. “Kada neki apostol živi blizinu Božju, osjeća se univezalnije: uvećava mu se srce kako bi SVI MOGLI STATI U NJEGA, te kako bi on njihove želje mogao odnijeti molitvom Isusu” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 706).

 

 

 

Liturgija Crkve svaki dan ponavlja riječi ovog rimljanina stavljajući ga pred nas kao MODEL VJERNIKA: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ I ozdravit će duša moja”. Riječi liturgije mijenjaju NAS I SLUGU KOJEM JE POTREBNO OZDRAVLJENJE. Bitnije od toga jest da nas uvode u savršenu molitvu.

 

 

 

Molitva Crkve počinje sa PRIZNANJEM NEDOSTOJNOSTI PRED BOGOM. Time zapravo pokušava podsvijestiti PONIZNOST DUŠE koja je potrebna za pravu I iskrenu VJERU. Crkva želi razbuditi u nama PONIZNOST RIMSKOG SATNIKA. Želi da se držimo NEZNATNIM PRED BOGOM, da se ne uzdižemo niti uznosimo u bilo čemu, te da NE SUMNJAMO U NJEGOVU POMOĆ, bez obzira čini li nam se da ona kasni ili ne dolazi onako kako smo je mi očekivali.

 

 

 

PONIZNOST JE PRVI UVJET PRIMANJA VJERE. Ona je mjesto u duši po kojem se razlikuju ONI ŠTO ISKRENO PRIMAJU VJERU, OD ONIH KOJI GLUME ILI IH NIJE BRIGA, VEĆ VJERU PRIHVAĆAJU JER IM JE TO U TOM TRENUTKU POTREBNO. Poniznost dovodi čovjeka u ispravan odnos prema Bogu, ali I prema bližnjemu. Pogledamo li malo satnika, shvaćamo KOLIKO MU JE STALO DO SLUGE. Pa kao bogati I možni rimljanin mogao ga se riješiti. No nije tako. Očito cijeni I voli slugu onako kako bi se kršćani trebali voljeti- bratskom ljubavlju koja za drugoga uvijek traži samo dobro. Ne zanima ga “položaj sluge”- zanima ga ČOVJEK KOJI JE PRED NJIM.

 

 

 

Pokazuje time svoju poniznost, pokazuje da je čovjek. Mogao se uzoholiti I odbaciti slugu koji mu više nije potreban, ali on to ne čini. Njegova PONIZNOST, temelj je ispravna odnosa prema drugim osobama, jer čovjek ponizan drugoga NIKADA NE POTCJENJUJE. Sam se stavlja u NIŽI POLOŽAJ- ponizuje se, tako da čovjeka ne sudi prema predrasudama koje bi mogao imati s obzirom na društveni status ili jedan opći stav ljudi s kojima živi,...

 

 

 

Poniznost je prvi uvjet približavanja Bogu I nužnost da bi rasli u vjeri. Kaže sveti Josemaria Escriva (Kovačnica, 822): “Svjestan sam svoje bijede koja lao da se uvećava, unatoč tvojim milostima. TO je bez sumnje I zato jer ne surađujem s tobom dovoljno. Prepounajem u sebi nedostantu pripravlejnost za poslanje koje si mi povjerio. I onda, kada pročitam u novinama koliki poznati ljudi, daroviti, bogati, govore I pišu I organiziraju se u obranu tvoga kraljevstva... pogledam na sama sebe I osjetim da sam nitko I ništa, takav neznalica, tako bijedan, jednom riječju, tako malen,... osjetim bih se zbunjenim I postiđenim kada ne bih znao da me ti ovakvim želiš. O Isuse! S druge strane, kako bih rado pred tvoje noge položio svoje ambicije... Vjera I ljubav: ljubiti, vjerovati, trpjeti. U ovome želim biti mudar I bogat, ništa mudriji ni bogatiji od onoga koliko si ti u svome beskrajnom Milosrđu odredio: jer sav svoj ugled I svu svoju čast moram tražiti u vršenju tvoje prepravedne I preljubljene volje.

 

 

 

Sveti Augustin shvaća kako je prava zaprijeka našoj vjeri OHOLOST koja čovjeka izdiže iznad svega. Tako je I sa Bogom. Kada oholica- vjernik, radi nešto, ne razmišlja o tome kako mu se lako može dogoditi PAD I UDALJAVANJE OD BOGA. U svojim naumima ne promišlja o takvim rizicima, nego SIGURAN U SEBE (a ne u Boga), radi ono što je naumio. Nama je “PONIZNOST POTREBNA DA ZNAMO KAKO SMO SPOSOBNI IZDATI PRIMLJENU VJERU, DA SMO KADRI ODVOJITI SE OD UČITELJA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-30). To potvrđuje I Jakov u svojoj poslanici kada veli kako se “Bog oholima protivi, a poniznima daje milost” (Jak 4,6).

 

 

 

Poniznost su ona USKA VRATA koja nas uvode u vjeru. Kao krijepost, NAJVAŽNIJA JE ZA KRŠĆANINA, jer nemamo li poniznosti u sebi, stavljamo sebe u NADREĐEN ODNOS PREMA BOGU I PREMA LJUDIMA, pokazujući kako NAŠA LJUBAV nije prava, već sebična; kako naše srce ne kuca za druge. Bez poniznosti sve druge ljudske krijeposti su “mrtvo slovo na papiru” jer ne usmjeravaju čovjeka Bogu, već se okreću protiv čovjeka I navode ga na oholost. Tada inteligentan misli kako je inteligentniji od drugih, snažan kako je snažniji od drugih, osjećajan kako je osjećajniji od drugih,... Samo poniznost drži sve krijeposti čovjeka tako da njegov život tim krijepostima biva upravljen Bogu.

 

 

 

Izgovarajući molbu za ozdravljenje svoga sluge, rimski satnik nije slutio kako će te riječi koje su odražavale PONIZNA ČOVJEKA učiniti da ISUS UĐE U NJEGOVU KUĆU. Crkva nas polako podsjeća liturgijom na te riječu u nadi kako ćemo, IZGOVARAJUĆI IH OTVORITI SVOJE SRCE DA ISUS U NJEGA UĐE I razbukta u nama vjeru koju je imao ovaj satnik.

 

 

 

Izl 32, 7-11.13-14

 

U one dane: Progovori Gospodin Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.«

 

Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ’Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.’«

 

I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.

 

 

 

Ps 51, 3-4.12-13.17.19

 

Ustat ću i poći k ocu svome!

 

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

 

1Tim 1, 12-17

 

Predragi: Zahvalan sam onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu.

 

Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.

 

A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

 

 

 

Lk 15, 1-32

 

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

 

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

 

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

 

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.

 

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

 

Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'

 

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti.

 

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'«

 

 

 

UVOD

 

Nije rijetkost da mnogi kršćani žive jedan “život mrka lica” koji ničim ne odražava kako je kršćanstvo jedna radosna stvarnost. Na žalost, tamo gdje nedostaje radosti u životu, sigurno postoje prepreke u vjeri. Na početku današnjeg evanđelja nailazimo na farizeje i pismoznance koji MRMLJAJU jer su Isusa okružili GREŠNICI. Sebe su naime, farizeji smatrali pravednima.

 

 

 

KRŠĆANI- FARIZEJI

 

I danas je puno farizeja među nama koji SVAKOME TRAŽE GREŠKU, koji nisu u stanju RADOVATI SE ZBOG NEČIJEG USPJEHA, VEĆ PRONALAZE SVEMU NEDOSTATKE i neprestano prigovaraju čineći život nepodnošljivm sebi i bližnjima. Valja se zapitati, jesam li stekao naivku da DRUGIMA PRONALAZIM GREŠKE. Ako se nađete u tom tužnom zboru, dobro pogledajte u svoju dušu i postavite sebi pitanje, jeste li bolji od drugih u nečemu; ili ste jednako podložni pogreškama kao i drugi ljudi? Ako mislite da ste bolji od drugih, zaustavite svoj život na trenutak jer nešto treba mijenjati u takvoj vjeri. Mislite li da niste bolji od drugih, a ipak drugima prigovarate- VARATE SAMI SEBE, jer u dubini duše smatrate sebe vrijednijim.

 

 

 

Ovakvo kršćanstvo rastužuje druge i odbija ih od Boga i Crkve, i nije mali broj onih koji su se zbog našeg ponašanja odmakli od vjere nečem drugom. Kršćanstvo je RADOST ŽIVLJENJA SVAKODNEVICE, koja nas po RADOSTI VODI PREMA NEBU- TRAJNOJ RADOSTI KRALJEVSTVA NEBESKOG. Ova radost nije bez problema, ali ostaje nepomućena unatoč križevima i svim tegobama koje čovjeka sapinju u životu.

 

 

 

RADOST- TERMINOLOGIJA

 

Hebrejski jezik koristi jednu paletu riječi kojima se izražava radost u raznim oblicima. Zanimljivo je kako je radost u tom jeziku često povezana s religioznim osjećajima i vanjskim izričajima radosti. Tako među korijenima iz kojih se razvijaju varijeacije na temu radosti nalazimo prije svega riječ GIL (klicati, slaviti, častiti svečano); SAMAH koji označava jednostavno radovanje; SIMHAH (radost), koji se često korisiti zajedno sa GIL; potom SIS (veseliti se); SASON (veselje); RANAN (najaviti, objaviti nešto radosna); RENA-NAH (slaviti svečano); RWN (svečana najava).

 

 

 

U Novom Zavjetu nailazimo uglavnom na tri grupe izražavanja radosti: HAIRO (HAIRE; kao pozdrav- raduj se); HARA (radost, nešto štoje uzrok radosti, stanje blaženstva koje donosi radost); EUPHRAIND (veseliti se); EUPHROSYNE (radost; izraz koji se ne razlikuje previše od izraza hara ili athaird); AGALLIAO ili AGALLIAOMAI (slaviti nekoga, klicati mu); AGALLIASIS (slavljenje, uzdizanje, čašćenje- najčešće se koristi vezano uz kult).

 

 

 

UDALJITI SE OD BOGA- IZGUBITI RADOST ŽIVOTA

 

Bilo u Starom, bilo u Novom Zavjetu radost se ne može odvojiti od ŽIVOTA U VJERI; vidimo i u današnjoj prispodobi o razmetnom sinu kakav doživlja Boga imaju Židovi. BOG JE DOBRI OTAC KOJI PRAŠTA. ON JE PREPUN MILOSRĐA. A čovjek je GREŠNO BIĆE koje se često odmiče od Boga, i tek nakon što shvati svoje bijede, tek nakon što padne u kal nečistoće svoje duše, taj čovjek počinje razmišljati o Bogu i o povratku njemu.

 

 

 

Shvatimo li ULOGU SINA u ovoj paraboli preko ODLASKA OD OCA, shvatit ćemo kako smo svi mi najmanje jednom u životu bili RAZMETNI SIN. Razumjet ćemo ovaj ODLAZAK ne samo kroz onaj dio život u kojem smo ŽIVJELI GREŠNO, već i kroz onaj dio života u kojem često NE VIDIMO SEBE KAO SINA KOJI ODLAZI OD OCA.

 

 

 

Često živimo svoju svakodnevicu tako da se UDALJAVAMO OD BOGA. I udaljavamo se od njega u onim malim trenucima kada pokušavamo svoje živote uobličiti RJEŠENJIMA KOJA NISU KRŠĆANSKA. Kada nešto želimo postići na grešan ili nekršćanski način; kada posežemo za nečačsnim sredstvima u svom poslu; kada gajimo neprijateljstva prema nekome... Ovakav način života ODVLAČI VAS OD BOGA, i Bog ima SVE MANJU I MANJU ULOGU U VAŠIM ŽIVOTIMA. To ćete lako primjetiti onda kada sve manje marite za svoju vjeru, kada olako odbacujete sve kršćansko iz svoga života. Tako, UDALJUJUĆI SE OD BOGA, polako uranjate u život koji je PUN PROBLEMA, NEUGODNIH SITUACIJA KOJE SE TREBAJU RIJEŠITI, SUKOBA S LJUDIMA ZBOG NEPRAVDI KOJE NANOSE, PREPUN JE BRIGE ZA MATERIJLNO STANJE, PREPUN JE NERVOZA ZBOG NEIZVJESNOSTI KOJE DONOSI SUTRAŠNJICA,...

 

 

 

Ulazite u jedan život u kojem GUBITE RADOST. I taj gubitak radosti siguran je znak KAKO STE SE UDALJILI OD BOGA OCA! Onda kada Vaše brige postanu takve da su one jedino što vas zaokuplja, kada to postanu stalne teme vaših razmišljanja i razgovora, kada ne možete naći rješenje za svoje probleme i zabrinuti ste zbog toga- to je znak kako ste se UDALJILI OD BOGA. Tada nema razlike između vas i razmentoga sina. Kada ovako shvatimo svoj život, tada smo postali IZGUBLJENA DRAHMA, IZGUBLJENA OVCA, ODLUTALI SIN.

 

 

 

VJERNA LJUBAV BOGA OCA

 

Kako povratiti radost života? Pogledamo li malo bolje u ove prispodobe o ovci, drahmi i sinu, shvatit ćemo što Isus poručuje: OVCA, DRAHMA I SIN SU DRAGOCJENI- NJIHOVA JE VRIJEDNOST NEIZMJERNA. Nađemo li sebe kao “izgubljenu ovcu, drahmu i sina” najprije se sjetite kako STE DRAGOCJENI U OČIMA BOGA OCA. I igrajte na tu kartu: toliko ste mu dragocjeni jer vas neizmjerno voli, da je spreman OPROSTITI VAM SVE.

 

 

 

Bog je, shvatimo li ispravno ove prisodobe, UVIJEK VJERAN SVOJOJ LJUBAVI: on nikada ne okreće leđa čovjeku koji mu se želi vratiti, i Bog mu se PRVI BACA U ZAGRLJAJ. Bog Otac je VJERAN SVOJEM OČINSTVU, ljubavi koju ima za sina. Ova se vjernost izražava RADOŠĆU OCA ZBOG POVRATKA SINA!

 

 

 

Pogledajmo što otac radi kada ugleda sin koji mu se vraća: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.” Ovakvom radošću može reagirati samo onaj koji VOLI, samo onaj kojeg NIJE BRIGA ZA SINOVLJEVE NEDOSTATKE, samo onaj KOJI U SINU NE GLEDA I NE BROJI GREŠKE KOJE JE POČINIO. Ova RADOST nosi drugo ime: LJUBAV! Ta ljubav ide toliko daleko da INGORIRA PRIMJEDBE SINA KOJI JE STALNO UZ OCA: “No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” Ili, kao da mu je kazao: NE TREBA TUGOVATI, VEĆ SE RADOVATI ZBOG POVRATKA RAZMETNOGA SINA. Ne treba biti SITNIČAV, VEĆ VELIKODUŠAN U LJUBAVI- velikodušan u opraštanju kako bismo VRATILI RADOST U ŽIVOT!

 

 

 

RADOST KOJA ODRAŽAVA MILOSRĐE

 

RADOST koja prožima sav današnji Isusov govor, jest RADOST BOGA KOJA IZBIJA IZ NJEGOVE LJUBAVI koju ima ZA NAS, za svoju djecu. Ljubav koja postaje UZROKOM TAKVE RADOSTI U NEBU očituje se MILOSRĐEM- PRAŠTANJEM. Svaki put kada se VRATI BOGU ČOVJEK KOJI JE UDALJAVANJEM OD BOGA NAUDIO SVOM DOSTOJANSTVU (jer sin iz prispodobe SAM SEBI ŠTETI), u nebu se sve raduje zbog tog povratka, jer se Bogu vratilo ono što u njegovim očima nema cijene: VRATILO MU SE NJEGOVO DIJETE.

 

 

 

Vraća mu se dijete koje NE ZNA CIJENITI ISPRAVNO SVOJ ŽIVOT: dijete NE ZNA CIJENU SVOGA DOSTOJANSTVA. To je i razlog zbog kojeg se ponašamo kako ne treba, zbog kojeg lako posežemo za grijehom i za zlom. Jer kada bismo samo znali koliko smo Bogu važni, koliko je naše dostojanstvo- NIKADA SE NE BI USUDILI DOMICATI OD BOGA.

 

 

 

Povratak Bogu za čovjeka znači dvije stvari: POVRATAK MILOSRĐU KOJE ĆE OPROSTITI GRIJEHE I VRATITI NAM DOSTOJANSTVO ČOVJEKA; te RAĐANJE JEDNE RADOSTI NEOPTEREĆA ŽIVOTA U ČOVJEKU KOJI JE UZ BOGA.

 

 

 

MILOSRĐE VRAĆA DOSTOJANSTVO I RADOST ČOVJEKU

 

Ovo MILOSRĐE čini da se ZLO uz koje smo pristali OBRIŠE SA NAŠIH LICA. I kada se to zlo obriše, čovjek ponovo postaje ono za što je stvoren: jedno neponovljivo biće neizmjerno vrijedno u očima Boga. Tako BOG OPRAŠTANJEM, PO KOJEM UBIJA ZLO ČOVJEKOVIH GRIJEHA, VRAĆA DOSTOJANSTVO ČOVJEKU, jer čovjekovo dostojanstvo NESTAJE KADA ČOVJEK PRIJANJA UZ ZLO. Čovjek je čovjek, radio on zlo ili dobro, ali nije čovjek kakvog Bog želi ako radi zlo i u tom pristajanju uz zlo, u tom udaljavanju od Boga, čovjekovo dostojanstvo se “GUBI”. Čovjek, izgubivši pojam o tome koliko je VRIJEDAN ZA BOGA, lako rasipa svoje dostojanstvo radeći zlo.

 

 

 

Druga stvar koja se vraća čovjeku po Božjem milosrđu, jer RADOST. Najprije, to je jedna RADOST NEBA, jer prije samoga čovjeka RADUJE SE BOG I CIJELO NEBO zbog njegova povratka. Sin je najprije prilično ZBUNJEN, POTRESEN BUĐENJEM SVIJESTI O SVOJOJ GREŠNOSTI, PONIŽEM VLASTITIM SPOZNAJAM. Pri povratku ocu, spreman je primiti svaku kaznu, prihvatiti sve što otac naloži samo da ga primi nazad.

 

 

 

Nasuprot sinu, otac se raduje. No, sin tu radost ne doživljava kao i otac, jer kod OPRAŠTANJA, OVU RADOST NEBA, RADOST BOGA, MOŽEMO OSJETITI NAJPRIJE KAO SVOJEVRSNO OLAKŠANJE I RASTEREĆENJE OD SEBE IS VOJIH GREŠAKA. Shvaćamo kako nam NITKO NE ZAMJERA, jer je najbitnije DA SMO SE VRATILI OCU. Tek kasnije, kada se život uz oca počne obnavljati, OČEVA SE RADOST POLAKO PRELIJEVA NA SINA i on ulazi u nju, osjeća je preko jedne neopterećenosti životom.

 

 

 

RADOST ŽIVOTA KAO POKAZATELJ BLIZINE OCU

 

Radost se obnavlja polako. Ovo nije samo obično veselje u životu vjernika, jer vesele se i pogani. Ova radost nalazi svoj korijen u LJUBAVI BOGA, i ona se OČITUJE PO SVEM ŽIVOTU ČOVJEKA. Čovjek koji živi ovu BLIZINU BOGA, jest onaj koji se OSJEĆA SINOM BOŽJIM. Danas smo o tome razmišljali: SIN ZNA DA GA OTAC ČEKA I DA ĆE MU OTAC POMOĆI U SVEMU ŠTO RADI. Stoga, NEMA RAZLOGA ZA ZABRINUTOST I OPTEREĆENJE U ŽIVOTU. Nema razloga ni za razočaranja ni tuge: OTAC BRINE O MENI. Nema razloga ni za strahove ako pogriješimo, jer dokle god želimo ŽIVJETI S OCEM, Otac je spreman obnavljati naše dostojanstvo.

 

 

 

Zašto onda GUBIMO RADOST U ŽIVOTU? Zbog straha od nedostatka sredstava za život? Zbog očekivanja mogućih razočaranja? Zbog mogućih ružnih riječi o meni? Zbog mogućih promašaja u životu? Zbog politike, korumpiranih političara i bijednih tajkuna koji more ljude? Zbog grijeha koje sam počinio i sramim ih se?

 

 

 

GUBIMO RADOST JER SE UDALJAVAMO OD BOGA. Zapravo, ono što mi nazivamo radošću nije ništa drugo doli veselje jednog trenutka koji nestaje nepovratno. RADOST NE NESTAJE U ČOVEJKU KOJI JE BLIZU OCA! Kršćanska radost nalazi svoj izvor u BOGU OCU i od BOŽJE SE RADOSTI HRANI.

 

 

 

Što je u Vama najviše radosti proizvelo u životu? LJUBAV! Sjetite se svojih zljubljivanja: nije to bolo neko veselje, već radost koju niste mogli izbrisati iz duše, koja je trajala. To nije bio trenutak, već ŽIVOT U NEČIJOJ BLIZINI, I BLIZINA TE OSOBE U VAMA JE BUDILA SVO DOBRO OVOGA SVIJETA, I ZBOG TOG DOBRA BILI STE RADOSNI!

 

 

 

Upravo tako treba shvatiti POVRATAK BOGU. Bog milosrđem uklanja zlo iz napeg života, i VRATITI SE BOGU, DOĆI U NJEGOVU BLIZINU, moguće je samo ako PRIJANJAMO UZ DOBRO U ŽIVOTU. Ono naše “zlo” koje sami ne možemo ukloniti, uklanja Boga, kako bismo se približili BOGU- DOBRU SVEGA SVIJETA, i ta LJUBAV I DOBROTA, u nama će polako probuditi RADOST ŽIVLJENJA. Otvorit će nam se oči za dobro i nećemo gledati samo tuđe greške i mane; nećemo bezrazložno kritizirati i prigovarati drugima, nestat će onih trenutaka kada postajemo nepodnošljivi i sebi i ljudima. Bit ćemo uz Oca i radost- jedna radost puna mira u sebi- ispunjat će naše živote!

 

 

 

 

 

Lk 6, 39-42

 

U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.«

 

 

 

U Poslanici Korinćanima, sveti Pavao govori za sebe: “Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu. Ove riječi svetog Pavla objašanjavaju I današnje evanđenje. Naš je apostolat SVIMA BITI SVE, SVIMA SEBE UČINITI SLUGOM, ali ne kako bi bio degradiran kao osoba, već kako bi POSLUŽIO BOGU.

 

 

 

POSLUŽITI BOGU za nas uvijek znači “biti uz ljude I biti im na usluzi,” s tim da ta “usluga” podrazumijeva da se BOGU SLUŽI PREKO LJUDI. Ovo pak podarazumijeva određenu SPOZNAJU: potrebno je nešto ZNATI KAKO SLUŽITI LJUDIMA I TAKO IH BOGU DOVODITI. Danas Gospodin pita:”Može li slijepac slijepca voditi?” Drugim riječima, može li onaj koji svoju vjeru POZNAJE POVRŠNO DRUGIMA BITI UČITELJ? Dakako da ne može.

 

 

 

“SLUŽITI LJUDIMA” ne znači biti servilan, ne znači biti čovjek bez svoga “ja,” jer kada bi se kršćani tako ponašali onda bi kršćanstvo odavno propalo. Zapravo, kršćanstvo se ozbiljno urušava ondje gdje kršćani NEMAJU SVOJE “JA.” Imati svoje “ja” ne smije se shvaćati kao egoizam, već kao STAV koji podrazumijeva da ZNAM ŠTO ŽELIM UČINITI SA SVOJIM ŽIVOTOM- DA ZNAM KAKO ŽELIM ŽIVJETI KRŠĆANSKI DA SE UPINJEM TAKO I ŽIVJETI. U ovom slučaju, imati “ja” znači ZAUZETI JEDAN KRŠĆANSKI STAV I ŽIVJETI TO DO KRAJA NENAMETLJIVO I PONIZNO.

 

 

 

Želim malo razjasniti ovaj “ja.” Kršćanski “ja” I neki drugi “ja” nisu dvije iste stvari. Riječ je o različitim stavovima o svemu u životu čovjeka. Kršćanski stavovi su oni od koji polazi sve moje razmišljanje o životu, o Bogu, o ljudima, o svijetu; I ti su stavovi zapravo oblikovani mojom vjerom. Drugim riječima, moji stavovi o svemu trebali bi biti što sličniji stavovima ISUSA KRISTA. A Isus Krist nije bio egoist, zar ne? Nije riječ ovdje o egoizmu, nego o tome da se ima ispravan stav o svemu- ili kršćanski stav o svemu.

 

 

 

Za to je potreban ODGOJ U VJERI, koji podrazumijeva prije svega POUKU O VJERI, ALI I NEŠTO VIŠE OD TOGA. Od nas se traži da tu pouku PRENESMO U ŽIVOT, DA JE UNESEMO U SVOJE PONAŠANJE. Takvo što nije moguće naučiti ako se NE VIDI IZ PRIMJERA. Potrebno dakle, POUKU U VJERI VEZATI UZ NEKI PRIMJER, uz neku osobu koja će nam dati primjer ponašanja sukladna našoj vjeri. Potrebna nam je OSOBA, ZA SHVATITI ONO ŠTO SMO U TEORIJI PRIMILI.

 

 

 

To najčešće dobivamo prije svega u obitelj. Ipak, svjedoci smo kako taj dio davanja primjera može izostati. Ne samo da može, nego na žalost, u posljednje vrijeme najčešće izostaje (ne ulazim u razloge zbog koji izostaje roditeljski primjer). Problem nastaje kada dođe vrijeme da djeca moraju nešto “obaviti” u Crkvi, primjerice primiti neki sakrament. Tada ih roditelji tjeraju doslovce da idu u Crkvu, ali djeca nisu glupa: oni vide da RODITELJI NE RADE ONO ŠTO ONI SAMI ZAHTIJEVAJU OD DJECE- I eto problema.

 

 

 

RODITELJSKI ODGOJ U VJERI PREDSTAVLJA OBLIK SLUŽENJA LJUDIMA PREKO KOJEG SE ZAPRAVO SLUŽI BOGU. Možemo sada nabrajati do unedogled primjere “služenja,” ali mi se ovaj roditeljski čini najboljim. Za ispravno odgojiti djecu u svemu pa tako I u vjeri, DJECI VALJA DATI OSOBNI PRIMJER. Upravo to se traži od kršćana: SLUŽITI LJUDIMA DAVANJEM OSOBNOG PRIMJERA U ŽIVLJENJU KRŠĆANSTVA. To nikako ne znači biti servilan. Molim Vas, ne brkajte LJUBAZNOST, VELIKODUŠNOST, DOBROTU, SPREMNOST NA OPRAŠTANJE SA SERVILNOŠĆU. Kršćanin nije konobar (neka se ne naljute svi oni dobri ljudi koji obavljaju tu časnu službu) koji ugađa u svemu gostu. Kršćanin je sluga Božji koji će ljudima poslužiti tako što ih SVOJIM PRIMJEROM POTAKNUTI NA RAZMIŠLJANJE O NJEGOVOJ VJERI KOJA JE OBLIKOVALA KRŠĆANINA I NJEGOVE STAVOVE O ŽIVOTU.

 

 

 

Stoga je od ključen važnost formiranje kršćanskog stava. Jedan od problema kršćanstva koje se ne širi kako bi se moglo širiti, jest NEDOSTATAK PRIMJERA KOJI JE UGLAVNOM POSLJEDICA NEIZGRAĐENIH KRŠĆANSKIH STAVOVA O BOGU I ŽIVOTU. Ako ja nemam izgrađen stav o nečem, kako onda mogu s nekim drugim ulaziti u debate? Kako bez stava uopće mogu živjeti nešto?

 

 

 

Može li čovjek bez ISPRAVNOG STAVA O KRŠĆANSTVU DRUGE POUČAVATI O KRŠĆANSTVU ili im DAVATI ISPRAVAN PRIMJER? “Može li slijepac slijepca voditi?

 

 

 

Za poslužiti Bogu treba služiti ljudima primjerom svoga života, a za to je potrebno imati izgrađen ispravan kršćanski stav. Kada razmišljamo o izgrađivanju vlastitih stavova, onda prvo moramo znati kako to podrazumijeva OZBILJAN RAD NA SEBI. Moramo se najprije BAVITI SAMIMA SOBOM, ISPRAVLJATI VLASTITO PONAŠANJE, KAKO BI DRUGIMA JEDNOSTAVNIM PRIMJEROM POMOGLI. DRUGI LJUDI VAS GLEDAJU- NE TREBATI IM “SOLITI PAMET” SA KRŠĆANSKOM MUDROŠĆU- TREBATE JE ŽIVJETI. Kada vide da ŽIVITE kršćanstvo, a to nije moguće bez da radite na sebi, onda ćete ljudima služiti na najbolji mogući način. “Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Kako drugima možeš prenijeti kršćanstvo,ako to prethodno nisi iskusio na sebi? Kako drugim možeš pričati o savršenstvu, ako sam nisi učinio ništa sa sobom?

 

 

 

Živimo u vremenu gdje SVI IMAJU STAV O SVEMU. Budite oprezni, NEMAJU SVI ISPRAVNE STAVOVE. Gledajte stoga NJIHOVE ŽIVOTE, jer ŽIVOT UVIJEK POTVRĐUJE RIJEČI. Pa, kada postoji nesuglasje između života I stavova- ne vjerujte previše riječima takve osobe.

 

 

 

Osim toga, imajte na umu da VI NE MORATE IMATI IZGRAĐEN STAV BAŠ O SVAKOJ SITNICI U OVOM SVIJETU. Nije to potrebno. Za majku je bitno da ima izgrađene ispravne stavove o majčinstvu, roditeljstvu; za nekog inženjera da ima ispravan stav prema svom poslu I struci. Za sve nas je važno da imamo izgrađene ISPRAVNE STAVOVE O KRŠĆANSTVU I DA IH PRETOČIMO U ŽIVOT KAKO BI, SLUŽEĆI LJUDIMA POSLUŽILI BOGU.

 

 

 

 

 

 

 

Lk 6, 27-38

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

 

 

 

LJUBITI NEPRIJATELJA ZA PLAĆU OD BOGA

 

U gornjem tekstu nailazimo na zahtjev krajnjeg pacifizma kada je u pitanju odnos prema neprijateljima. Kada bi takav stav bio samo pacifizam, vjerojatno bi se sve brzo raspalo zbog naših slabosti, jer čovjek ne može nekada izdržati nepravde, pa se vodi pravednim ravnanjem računa u odnosu prema čovjeku koji mu nanosi zlo.

 

 

 

Isus od nas traži da učinimo jedan korak “naprijed”- da unaprijedimo odnos prema neprijateljim, ali ne radi pacifizma, već radi posve drugačijeg razloga. Gospodin želi da se vidi razlika u postupanju između vjernika i nevjernika, pravednika i grešnika: “Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati.

 

 

 

Ta razlika u postupanju treba biti vidljiva ne samo radi svjedočanstva u vjeri, nego i zbog LJUBAVI- ljubav naime traži da se vidi, da se pokaže DJELIMA i da ne ostane na riječima! Pred nas se stavlja neugodan zahtjev kojeg nemaju nevjernici- LJUBITI NEPRIJATELJA. Za takvo što potrebno je NAPUSTITI SEBE I SVOJE STAVOVE, sam sebe pobijediti kako se ljubav prema neprijatelju ne bi shvaćala kao slabost i poraz, već kao čin izvanredne ljubavi- kao pobjeda.

 

 

 

Ova DJELA LJUBAVI trebala bi nam osigurati ZASLUGE I PLAĆU NA NEBESIMA- plaću nepropadljivu. Naime, često ljudi koji čine dobro ostaju razočarani jer im se na dobrotu ne uzvraća. Takvo očekivanje je posve ljudsko i naravno, ali ga treba nadići i ne tražiti zasluga u ljudi, već u Boga. Pogledamo li Isusa Krista i njegov odlazak na Križ, shvatit ćemo kako je sam sebe lišio svega da bi otvorio vrata neba GREŠNICIMA. To nam je Put: napuštati sve svoje radi činjenja dobra drugima. Plaću trabamo ZASLUŽITI ŽIVOTOM NA ZEMLJI, ALI TO MORA BITI PLAĆA OD BOGA, A NE OD LJUDI. Zato Gospodin upozorava da naša ljubav mora biti usmjerena Bogu, a ne ljudima. Bog od nas traži da ČINIMO DOBRO SVIMA, BEZ RAZLIKE: i prijateljima i neprijateljima.

 

 

 

LJUBAV KAO JEDINA PLAĆA I ZASLUGA

 

Zašto i neprijateljima? Raditi dobro prijateljima može svak. To još ne pokazuje pravo lice čovjeka. Tek kada se suočimo sa prijetnjama, neprijateljstvima, pokazuje se koliko smo kršćano: jesmo li spremni obuzdavati svoj temperament i činiti dobro unatoč tome što nas netko ne voli.

 

 

 

Kada se tako radi, onda nam ljudi kojima radimo dobro NE MOGU UZVRATITI- pretpostavljamo da neprijatelj nije spreman činiti dobro zauzvrat. Koja je onda plaća? Što smo ZASLUŽILI TAKVIM PONAŠANJEM? Budući da nam ljudi ne mogu uzvratiti, plaću nam mora dati netko drugi. Ovakvim ponašanjem ZASLUŽILI SMO UZVRAĆANJE U LJUBAVI. Plaća je dakle LJUBAV, ali kako ljudi ne uzvraćaju, postoji netko drugi tko to uvijek čini i ne treba mu nikakav razlog za to- Bog! Bog, koji je čista ljubav uzvraća tamo gdje izostane povrat u ljudi. Stoga, ovakva plaća, KOJA SE NE DOBIVA ODMAH ZA ŽIVOTA, djeluje kao jedan KREDIT ZA NEBO: “Vaša dobra djela, zapravo su vaša ulaganja, čije ćete kamate jednom primiti” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu).

 

 

 

Ljudi gube sve što steknu na zemlji, i sa sobom nose samo nagradu za svoju ljubav i milosrđe koje su prakticirali, zbog čega će od Gospodina dobiti zauzvrat nagradu u jednoj dostojanstvenoj mjeri” (Sveti Franjo Asiški, Djela, 1., str. 87-94). “Ova će ljubav u zamjenu primiti slavu u kojoj ćemo uživati u raju, jer će slava biti proporcionalna ljubavi koju smo osjećali spram Boga u našem životu. Koliko više volimo Boga u ovom svijetu, veća će biti naša slava na nebu, a tako ćemo rasti u ljubavi prema Njemu. Znamo da nas krijepost ljubavi prati u vječnosti i uvećava se u nebu” (Sveti Župnik Arški, Govor o prvoj zapovijedi Dekaloga).

 

 

 

LJUBAV je plaća za sva naša djela koja počinimo, a ona je razmjerna NEBESKOJ SLAVI U KOJOJ ĆEMO ŽIVJETI. Kako zaslužiti takvu savršenu ljubav koja će nas sigurno voditi Bogu? Kako zaslužiti takvu ljubav kada poznajemo sebe i svoje slabosti i često ne slijedimo obrasce ovakva ponašanja?

 

 

 

Kazali smo kako za svoja DJELA PRIMAMO ZASLUŽENU PLAĆU. Ta je plaća stvar PRAVEDNOSTI koja zahtijeva dati svakome ono što ga pripada. No, kada bi se stvar završila na pravednosti, onda bismo propali, jer kako nismo uvijek iskazivali ljubav u nesebičnom obliku, nismo je zaslužili ni primiti. Očito je kako su naše zasluge samo JEDAN DIO PRIČE O NAGRADI.

 

 

 

ZASLUŽENA PLAĆA KAO ČIN LJUBAVI:Bog plaća po MILOSRĐU, a ne isključivo po pravednosti

 

Zasluga je nešto što za sebe zahtijeva nagradu. Tako je zasluga u “pravom smislu riječi (de condigno), ono čemu se DUGUJE NAKNADA, zbog pravednosti ili u vidu obećanja; tako, u naravnom redu radnik zaslužuje svoju plaću. Postoji također i druga vrsta zasluge (de congruo), ona kojoj se NAKNADA NE DUGUJE ZBOG PRAVEDNOSTI u strogom smislu riječi ili kao posljedica nekog obećanja, već zbog PRIJATELJSTVA, SLOBODE, POŠTOVANJA,..., tako u naravnom redu, vojnik koji se na bojnom polju istanuo svojom hrabrošću zaslužuje (de congruo) odlikovanje” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-268). Taj vojnik se mogao povući i sve bi bilo u redu premda se od vojnika zahtijeva hrabrost. No, kako je RADI SVOJIH SUBORACA ILI RADI NEKOG DRUGOG CILJA OD KOJEG SMA NEMA KORISTI, taj vojnik NADIŠAO ONO ZA ŠTO BI INAČE DOBIO SVOJU VOJNIČKU PLAĆU, velimo da je ZASLUŽIO I VEĆU NAGRADU koja nadilazi one uobičajene.

 

 

 

Ovakvo ponašanje nadilazi pravednost, jer vojnik čini nešto što se NE MOŽE PLATITI- jedna čin nesebične ljubavi zbog kojeg je mogao izgubiti sve, svoj život. Tu NEMA MJERE KOJOM BI SE MOGLA MJERITI LJUBAV TOG ČOVJEKA, tako da ni pravednost ne može definirati ZASLUGU kao dug zbog pravde, VEĆ ZASLUGU KAO ČIN UZVRAĆANJA LJUBAVI NA ISKAZANU LJUBAV. “Nije težina ljubavi prema neprijatelji ono što se broji u zaslugu, već MJERA U KOJOJ SE U NJOJ OČITUJE SAVRŠENA LJUBAV. Stoga, ako je ljubav tako potpuna da sasvim ukloni težinu, onda je još zaslužnija” (Sveti Toma Akvinski, De virtutibus in communi, De caritate, q.8, ad. 17).

 

 

 

Ono što Toma želi kazati jest da LJUBAV prema onima koji NAS VOLE, može biti jako velika, ali to nije dovoljan razlog da se za to primi posebna nagrada, jer takvu nam je ljubav DUŽNOST ISKAZIVATI. Naprotiv, LJUBAV KOJA NADILAZI ZAHTJEVE DUŽNOSTI I KOJA NE TRAŽI NIŠTA ZA SEBE, KOJA SAMA SEBE OPLIJENI I NE TRŽAI PLAĆE- NE MOŽE SE PLATITI JER NEMA MJERE U DAVANJU. U tom smislu, dovoljno je malo ljubavi prema nekome tko nas ne voli da bismo zaslužili puno ljubavi od Boga; potrebno je malo ljubavi prema nekome tko vreba na naš život da bi dobili velike zasluge. Ljubav koja za sebe ne traži ništa je savršenija- NIŠTA JOJ NE NEDOSTAJE- NE TRAŽI NIŠTA ZA SEBE. U tom smislu ona se očituje kao savršena jer nema zahtjeva prema sebi- ništa joj ne “fali”. I kao takva zaslužuje veliku plaću u Boga. Ovo je zasluga NE PO PRAVEDNOSTI VEĆ PO LJUBAVI- PO MILOSRĐU.

 

 

 

KAKO ZASLUŽITI MILOSRĐE?

 

Kako ovakvu ljubav iskazivati u svakodnevici kada znamo da nam je sve manjkavo, da imamo milion grešaka i slabosti? Prije svega, treba SVE RADITI SA ISPRAVNOM NAKANOM. Imati ISPRAVNU NAKANU u svemu što radimo znači USLADITI SVOJU VOLJU SA BOŽJOM. Drugim riječima, to znači TRAŽITI DOBRO U SVEMU i imati DOBAR I ISPRAVAN CILJ PRED SOBOM.

 

 

 

Ovakav stav od nas zahtijeva stalno preispitivanje i korekciju stavova, jer nije isključeno da možemo pogriješiti, ali kada se radi sa ISPRAVNOM NAKANOM, onda se čovjek lako ispravlja, jer savjest ga potiče tražiti BOGA, A NE SEBE U SVOJIM DJELIMA. Onaj koji radi sa ispravnom nakanom uglavnom bježi od nagrade ljudi, bježi od aplauza.

 

 

 

Sveti Augustin pojašanjava kako “nije grijeh biti priznat od ljudi za svoja djela, već je neispravno RADITI DA BI BIO PRIZNAT OD LJUDI” (Sveti Augustin, O Govoru na Gori,2). Prvi korak je imati jasno pred sobom da NE TRAŽIŠ NIŠTA ZA SEBE, nikakva priznanja od ljudi za svoj rad. “Ispitaj dobro svoje motive koji te potiču raditi kako bi otkrio jesu li oni plod taštine i ljubavi prema sebi samome. Jer samo se na Boga treba odnositi sve dobro što radiš, i velika je dobit od skrovita djelovanja koje će zapaziti samo Bog. Dogodi li se zbog tvoje nepažnje da sve postane poznato ljudima, sva djela gube gotovu svu vrijednost, kao slatko voće kojeg ptičice nakljucaju” (Papa Lav XIII., Rad na poniznosti, 48).

 

 

 

Jedina plaća za naša dobra djela koju bismo trebali željeti jest Bog i njegova ljubav: “Sam Bog je nagrada i cilj svih naših napora” (Sveti Toma Akivnski, O Vjerovanju, 2,1). Onaj koji nagradu traži u Bogu, prima i pomoć od Boga u ISPRAVLJANJU SVOJIH GREŠAKA: imati grešku u djelovanju ne znači pogriješiti ako se znaš ispravljati. Bog pomaže takvu čovjeku da preko svojih djela dobije više od zasluženog: nagradu u ljubavi Božjoj.

 

 

 

Pri ovome treba voditi računa da ne živimo ugađajući svoje stavove LJUDSKIM, već BOŽJIM RAZMIŠLJANJIMA. Budu li tuđa mišljenja mjerilo našega života, lako ćemo zalutati čak i kada radimo dobra djela i sa najboljom nakanom.

 

 

 

Ne treba zaboraviti kako je naš život pun grešaka koje radimo i kada bismo se vodili samo pravednošću, i kada bi pravednost bila mjerilo našeg djelovanja ili zasluga, zasigurno ne bismo zaslužili nikakvu nagaradu ili bismo se paralizirali od straha da ne bismo pogriješili u djelovanju. MILOSRĐE BOG ISKAZUJE OPRAŠTANJEM, i ta ljubav koju primamo od Boga u opraštanju, otvara nam putove u djelovanju i mogućnost da U SVAKODNEVICI ZASLUŽIMO NEBO! “Naša svakodnevna djela- posao, male usluge drugima, radosti, odmor, trpljenje, umor koji dostojanstveno podnosimo i prikazujemo Gospodinu- mogu biti zaslužna, zahvaljujući beskrajnim zaslugama koje je za nas Krist stekao tijekom svog zemaljskog života” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-265).

 

 

 

ZASLUGE: nezaslužen dar od Boga i plod suradnje s Kristom

 

MILOST koju primamo u svom životu, DODAJE SE U MJERI NAŠE SURADNJE S KRISTOM: SVI DAROVI DOLAZE OD KRISTA, ALI SE OD NAS TRAŽI SUDJELOVANJE, SURADNJA S BOGOM U SVAKODNEVICI kako bi se milost primala u duši koja pokazuje želju i spremnost da milost i primi.

 

 

 

Bog nam je po svome Sinu otvorio još jednu mogućnost da ga “zaslužimo”: otvorio nam je mogućnost da naša djela “nesavršena” u ljubavi PRIDRUŽIMO NJEGOVIM ZASLUGAMA. Gospodin je na KRIŽ OTIŠAO IZ ČISTE LJUBAVI PREMA OCU I PREMA GREŠNICIMA. Time je zaslužio ono što nitko od nas ne može zaslužiti po svojim djelima. Otvorio nam je pri tom mogućnost da preko ISPRAVNIH NAKANA koja sva naša djela usmjeravaju Bogu, te preko PRIKAZANJA SVOJIH ŽELJA DA BOG BUDE TAJ KOJI ĆE UPRAVITI SVIME I DA NE ŽELIMO NIŠTA ZA SEBE, ZAPRAVO SUDJELUJEMO U ISUSOVIM ZASLUGAMA.

 

 

 

Bog nas za takvo što obdaruje svojom MISNOM ŽRTVOM. Sudjelovanje na misi već je jedan oblik SUDJELOVANJA U KRISTOVIM ZASLUGAMA. Prikazanje svojih molitava, prinošenje žrtava na misi i želja da se te molitve i žrtve sjedine s Isusovom, sve je to ZNAK ŽELJE DA SU SUDJELUJE U ISUSOVIM ZASLUGAMA. Drugim riječima, da se PREKO LJUBAVI ISUSA KRISTA DOBIJU MILOSTI KOJE NADILAZE ZASLUGE PO NAŠIM DJELIMA. Stoga i velimo kako je svaki dolazak na svetu misu sudjelovanje u neizmjernoj milosti koju nismo zaslužili, ni koju ne bismo po pravdi svojih djela nikada zadobili: zadobili smo de DE CONGRUO- ZBOG LJUBAVI BOGA PREMA NAMA I ZBOG NAŠE LJUBAVI PREMA BOGU!

 

 

 

Moja jedina zasluga koju imam jest milosrđe Gospodinovo. I nikada neću biti siromah u zaslugama dokle god Gospodin ne uskraćuje milosrđe. Jer, veliko je milosrđe Gospodinovo, i koliko je ono veliko, veliko su i naše zasluge. Stoga, premda sam svjestan mnoštva svojih grijeha, mogu kazati kako tamo gdje se umnoži grijeh, izobilova i milosrđe” (Sveti Bernard, Govor o Pjesmi nad pjesmama, 61). Možemo stoga kazati kako SVE DUGUJEMO BOGU, ALI ISTOVREMENO IMAMO ODREĐENIH ZASLUGA I MI U TOME, ALI JEDINO PO SUDJELOVANJU U ISUSOVIM ZASLUGAMA I DAROVIMA. Važno je smjestiti priču o zaslugama unutar Crkve, jer to jest mjesto od koje počinje priča o KRŠĆANSKIM ZASLUGAMA. “Tako, kao što neki nasljeđuju prezime, bilo od svojih otaca, bilo po svojim osobnim zaslugama, za nas je najveća stvar BITI KRŠĆANINOM I BITI PREPOZNAT KAO TAKAV” (Sveti Grgur Veliki, Dizertacija, 43,15).

 

 

 

Najviše čemu jedna čovjek može težiti jest ŽIVOT VJEČNI! Tko to sam sebi može dati, ako znamo da smo smrtni, grešni? Taj se život, baš kao i ovaj smrtni (a oni bi trebali biti jedna te ista stvar) može SAMO DOBITI OD BOGA, koji MILOŠĆU POHODITI NAŠ ŽIVOT samo ako vidi spremnost i želju da se VJEČNI ŽIVOT ZASLUŽI. Ovo se prije svega od Boga dobiva u ŽIVOTU U KRISTU, PO SAKRAMENTALNOM ŽIVOTU U CRKVI. Naravno, uz uvjet da se stvarno želi i trudi živjeti u Kristu.

 

 

 

Stoga, zasluge se od Krista po milosti izlijevaju na naš život u SAKRAMENTIMA. Najprije po KRŠTENJU, a kasnije po svim ostalim sakramentima. Kazali smo kako smo grešni ljudi, i kako je pristajanje uz grijeh određena zapreka milostima. Ne treba malaksati u tim trenucima, već “ako naiđe kakva protivština, BLAGOSLOVI GOSPODINA, koji daje najbolje za nas; misli kako su zaslužio, i još uvijek zaslužuješ tu protivštinu, te kako si nedostojan bilo kakve utjehe. Tada možeš s jednostavnošću duše moliti Boga da te oslobodi te napasti, moli ga da ti pomogne za ZASLUŽIŠ NAGRADU U BORBI S TOM PROTIVŠTINOM. Na križevima ne traži vanjske utjehe, osobito ako shvaćaš da Bog šalje nešto kako bi te ponizio i kako bi oslabio tvoj ponos i uznositost” (Lav XIII, Vježbe u poniznosti, 23).

 

 

 

Upravo ti naši grijesi, ZASLUGOM ISUSA KRISTA, pretvaraju se u mogućnost da se MILOSTI PRIMJENE NA NAŠ ŽIVOT: svaki put kada se kršćanin ispovijeda, na njega se primjenjuju ZASLUGE KRISTOVE MUKE po kojima se čovjek oslobađa grijeha!

 

 

 

Ako je Kristova muka izvor svih zasluga po kojima primamo milosti, onda bismo trebali razmišljati kako je ŽRTVA NA KRIŽU zapravo ono po čemu dobivamo “sve”. TOJ ŽRTVI PRISTUPAMO SVAKODNEVNO U MISAMA I SAMO SUDJELOVANJE U TOM ČINU VEĆ MOŽEMO SMATRATI “PRISTUPANJEM KRISTOVIM ZASLUGAMA”, dolazak milostima koje se izlijevaju na vjernike iz probodenog Kristova boka.

 

 

 

Ovo nas potiče razmišljati kako bismo tu MISNU ŽRTVU TREBALI PRENIJETI U SVOJU SVAKODNEVICU. ŽRTVA SE PRENOSI PO ŽRTVI: želimo li sudjelovati u Kristovim zaslugama u svakodnevici, valja nam SVOJ ŽIVOT PRETVARATI U JEDNU ŽRTVU SLIČNU KRISTOVOJ. Spremnost da se stalno rade žrtve iz ljubavi prema bližnjima, spremnost da se prihvate životni križevi i nose kako se mogu, volja da se “nestaje” pred drugima, da drugi dobivaju po nama nesebičnu pomoć koja od nas traži žrtvovanje, gubitak,... Sve su to načini po kojima, ako nas na djelovanje potiče KRŠĆANSKA ŽELJA ZA SPASENJEM, svoje živote PREOBRAŽAVAMO U ŽRTVU na sliku Krista, a svoju svakodnevicu u jednu EUHARISTIJU!

 

 

 

Zahvaljujmo (…) za sve što Gospodin naš Bog daruje naše živote, po svojem čudenom predanju samoga sebe! Nek u naše prsi uđe utjelovljena Riječ! (…) Neka se zatvori u nama, u našoj malenkosti, onaj koji je stvorio nebo i zemlju! (…) Djevica Marija bila je začeta na bezgrešan način kako bi u svojoj utrobi udomila Krista. Ako je čin zahvaljivanja trebao biti proporcionalan odnosu dara i zasluga, zar ne bismo trebali PREOBRAZITI NAŠE ŽIVOTE U JEDNU TRAJNU EUHARISTIJU? Nemojte se udaljavati do hrama netom što primite Presveti Sakrament. Zar je toliko važno ono što vas čeka, da niste u stanju Bogu posvetiti ni deset minuta kako biste mu zahvalili? Ne budimo škrti. Ljubav se ljubavlju plaća” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Homilija Svećenik za vječnost, 1. c. ,13-IV-1973).

 

 

 

Nitko nije tako potpuno sudjelovao u Kristovim zaslugama kao Blažena Djevica Marija, njegova i naša Majka. Njena je bezgrešnsot njene zasluge učinila još većima, neizmjerno većima od zasluga svih ostalih stvorenja. Naime, budući da je bila slobodna od požude i od svakog grijeha općenito, njena je sloboda bila izvaredno velika, a SLOBODA JE OSNOVNI TEMELJ ZASLUGA. Sve njene žrtve, nevolje koje je podnijela jer je bila Majka Božja: od siroaštva u Betlehemu, oskudice tijekom bijega u Egipat …, do mača koji je probo njezino srce dok je gledala Isusovu muku na križu. Zaslužne su bile i radosti i sva veselja, plodovi neizmjerne ljubavi i vjere koja je prožimala SVAKI TRENUTAK NJEZINA ŽIVOTA, jer NIJE POTEŠKOĆA NEKOGA DJELA ONO ŠTO GA ČINI ZASLUŽNIM VEĆ LJUBAV KOJOM SE TO DJELO PRAVI” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-267). Stoga vrijedi još jednom ponoviti riječi svetoga Tome: “Nije težina ljubavi prema neprijatelji ono što se broji u zaslugu, već MJERA U KOJOJ SE U NJOJ OČITUJE SAVRŠENA LJUBAV. Stoga, ako je ljubav tako potpuna da sasvim ukloni težinu, onda je još zaslužnija” (Sveti Toma Akvinski, De virtutibus in communi, De caritate, q.8, ad. 17). Takva je bila i ljubav Blažene Djevice Marije.

 

Lk 6, 20-26

 

U ono vrijeme: Podiže Isus oči prema učenicima i reče: »Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.«

 

 

 

U današnjem evanđelju Isus se izravno obraća slušateljima govoreći im BLAŽENSTVA. U drugim evanđeljima nailazimo na jedan govor u trećem licu (BLAGO SIROMASIMA, BLAGO OŽAOŠĆENIMA,...) dok u Luki Isus govori u prvom licu izravno se obraćajući svima koji ga slušaju I čitaju (BLAGO VAMA SIROMASI, BLAGO VAMA KOJI SADA GLADUJETE,...). Postoji razlika u odnosu na druge evanđeliste u broju blaženstava: Matej ih navodi osam, dok kod Luke imamo četiri blaženstva I četiri prijetnje (JAO VAMA...).

 

 

 

Ove prijetnje djeluju kao pokušaj ublažavanja posljedica onih koji žive čestito jedna život u vjeri. Takvi uvijek TRPE, pa navodeći prijetnje, Isus kao da podsjeća kako ima smisla trpjeti za pravu vjeru u Boga. Trpljenje vjernika posebno se očituje u posljednjem blaženstvu: “Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.” Ovim Isus daje na znanje kako je put do kraljevstva nebeskog posut trpljenjem, a ne cvijećem. Pa I sam sveti Petar to shvaća kada u svojoj poslanici piše o tom kršćanskom putu u nebo: “Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, ČINEĆI DOBRO, NEGO ČINEĆI ZLO.” Petar razumije kako onaj koji čini dobro uvijek trpi zbog svoje dobrote, ali jednako trpi I onaj koji čini zlo. Premda sada izgleda kako zlo pobjeđuje, trpljenje čovjeka koji čini zlo U NJEMU SAMOME JE UVIJEK PRISUTNO: duša, u svojim pokušajima da se odmakne od svoga zla uvijek ulazi u prijepore sa samim sobom. Takav je čovjek nezadovoljan ma što god on činio u životu- nikada neće biti sretan jer ZLO OSTAVLJA TRAGOVE U DUŠI KOJU JE BOG STVOTIO KAO DOBRU. Zlo izjeda dobro duše u samome čovjeku, I tko može onda ostati miran čineći zlo?

 

 

 

Nama je dakle, STALNO ČINITI DOBRO! Problem toga je što nas očekuje TRPLJENJE. Možda bismo mogli to drugačije shvatiti: TRPLJENJE NAS ČEKA NA ZEMLJI, gdje se nećemo nauživati plodova svojega dobra, ali na NEBU NAS ČEKAJU BLAŽENSTVA. Ovdje treba biti jasan: čovjek koji čini dobro I trpi zbog toga, sada na zemlji ZADOBIVA MIR, a taj mir duše nadjačava sve gubitke koje zadobijemo trpljenjem. Kazali smo, onaj koji čini zlo, uvijek ostaje nemiran premda je u ovom životu usjpješan- onaj koji čini dobro, zadobiva mir unatoč neuspjesima I trpljenjima kroz koja prolazi,

 

 

 

Zašto bi netko trebao trpjeti ako je dobar? Zar Bog ne bi trebao dopustiti da dobri već sada zadobiju zadovoljštinu? U redu, u redu, mogao bi Bog to napraviti, ali ne čini. Najprije, Bog nas je stvorio slobodne, pa moramo razumjeti da On ne reagira kako bismo mi htjeli: kada nam ne odgovara Božja intervencija, neka Bog šuti- kada nam odgovara, zašto Bog ne reagira! Kada govorimo o “reagiranju Boga” onda uvijek tu reakciju stavljamo u situacije u kojima smo MI UGROŽENI NEČIJIM ZLOM. Posve je razumljivo naše razmišljanje kako bi nam Bog trebao pomoći tada. Ipak, te situaciju nisu nerješive za nas, pa Bog očekuje da I mi nešto učinimo u ovom svijetu- da koristimo svoju slobodu! S druge strane, zamislite da Bog reagira KADA MI NEKOGA UGORŽAVAMO NAŠIM GRIJESIMA I NAŠIM ZLOM! E, onda je bolje da Bog ne reagira.

 

 

 

Sada, kada vidimo kako bi Božja reakcija I nas mogla ugroziti, pogledajmo malo drugačijm očima na TRPLJENJE KOJE BOG DOPUŠTA. TRPLJENJE U ISUSA KRISTA BILO JE TEMELJ NJEGOVA OTKUPITELJSKOG DJELA. Nakon pada prvog čovjeka, ZLO JE OVLADALO ČOVJEKOM. Ljudska dobrota postala je nedostatna za opiranje zlu. Zlo grijeha toliko ranjava čovjekovu dušua da svojom dobrotom ne može zacijeliti nikada dokraja ono što zlo učini. Sjetite se samo koliko puta nismo u stanju oprostiti tuše zlo. Zašto? Jer je to isto zlo svladalo I nas, pokrilo svu našu dobrotu I onemogućilo nas u opraštanju bližnjemu. Stoga je čovjek padao u carstvo zla, smrt ga je vezivala tim zlom grijeha za sebe. ČOVJEK JE BIO ZAROBLJEN I RANJEN. Trebalo ga je OSLOBODITI IZ ROPSTVA GRIJEHA I SMRTI, TE ZACIJELITI RANE ZADOBIVENE VLASTITIM ZLOM.

 

 

 

ISUSOVO TRPLJENJE NA KRIŽU bilo je OTKUPITELJSKO I ZACJELJITELJSKO DJELO BOGA koji je sebe žtrvovao radi nas I radi naših grijeha. Iz rana na Križu nije se izlila krv, nego BOŽJA DOBROTA NA ONE DUŠE KOJE SU POGOĐENE GRIJEHOM. Iz tog TRPLJENJA BOGA NA KRIŽU, izlilo se toliko dobrote da je svo zlo bilo pobijeđeno u trenu. BOG KOJI TRPI, UNATOČ TRPLJENJU NE ČINI ZLO, NE ZLOPAMTI, VEĆ OPRAŠTA ONIMA KOJI GA OPTUŽUJU, RAZAPINJU, I RUGAJU MU SE. Isus govori sa Križa: “Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine!” Tim trpljenjem I opraštanjem ZACIJELJUJE RANE KOJE JE ZLO UČINILO NJEMU, ALI I SVIMA ZA KOJE JE UMRO.

 

 

 

Pišemo ovo kako biste shvatili da TRPLJENJE I OPRAŠTANJE nije neki Božji propust u stvaranju čovjeka, već prigoda da se sudjeluje u OTKUPITELJSKOM DJELU BOGA. Trpljenje I opraštanje imaju OTKUPITELJSKU SNAGU, što znači da PREKO VAŠEG TRPLJENJA, možete dati NADOKNADU ZA NEČIJI GRIJEH, ZA NEČIJE ZLO. Prije svega, taj čin uvodi I vas u otkupiteljsko djelo približavajući Vas raspetom I tprećem Isusu Kristu.

 

 

 

Ipak, važnije od toga jest da svojim TRPLJENJEM IZLIJEVATE IZ SEBE DOBROTU KOJOM ZACIJELJUJETE RANE KOJE ZLO POČINI U DRUGOME. Vaše TRPLJENJE postaje melem za neliju dušu. Vi se trpljenjem stavljate na križ dragovoljno, poput Isusa.

 

 

 

Želimo biti posve jasni: ima ljudi kod kojih se trpljenje I patnja pretvara u boelsno stanje, jer trpe zbog sebe ili ne mogu prihvatiti situacije kada moraju trpjeti zbog drugih ljudi. U oba stanja postoji jedna NESPOSOBNOST DA SE OPROSTI I ZABORAVI, TE NEDOSTATAK LJUBAVI U ČOVJEKU KOJI TRPI. LJUBAV je ključna riječ, jer kada se ima dovoljno ljubavi za bližnjega lakše se oprašta, ali se shvaća I pravi smisao trpljenja. PATNJA MORA IMATI CILJU DRUGOME, A NE U SEBI. TRPIMO LI ZBOG DRUGOGA ILI ZA DRUGOGA, patnja postaje IZRAZOM LJUBAVI KOJA SE GAJI PREMA DRUGOJ OSOBI. Kada gledamo trpljenje preko ODNOSA DVIJU OSOBA, onda se trpljenje javalj uvijek kada s jedne strane postoji nedostatak u ljubavi. Tada TRPLJENJE druge strane NADOMJEŠTA TAJ NEDOSTATAK.

 

 

 

Kada ovo prenesemo u kontekst nečijeg zla zbog kojeg trpimo, onda shvaćamo da PLAĆAMO NADOKNADU ZBOG NEDOSTATKA LJUBAVI U ONOM KOJI ČINI ZLO. PLAĆAMO ZA DRUGOGA ONO ŠTO NJEMU NEDOSTAJE. Naravno, plaćamo Bogu, pa to trpljenje- nadoknadu, uvijek možemo iskoristiti kao mogućnost DA BOG RADI NAŠEG TRPLJENJA PROMIJENI NEŠTO U ČOVJEKU RADI KOJEG TRPIMO. Ovo na žalost, često traje toliko da promjene u drugome nekada ni ne doživimo, ali I dalje vrijedi trpjeti, jer život ne završava smrću; računi se polažu kod Boga, pa kada netko dođe k Bogu s “viškom na računu ljubavi”, a višak nije sam učinio, već vi sa svojim trpljenjem, onda ćete I vi dobiti zadovljštinu U BOGU, JER STE MOŽDA SPASILI JEDNU DUŠU SVOJIM TRPLJENJEM. Osim toga, BOG NADOKNAĐUJE SVE ONO ŠTO NISTE MOGLI PRIMITI OD OSOBE OD KOJE ILI ZA KOJU TRPITE.

 

 

 

Trpite li radi svoje vjere, stvari se radikaliziraju jer TRPITE ZBOG BOGA. Živimo u društvu u kojem se idološki napada vjera I pokušavaju nam se nametnuti obrasci ponašanja koji ne bismo trebali slijediti. U tom smislu, istinski kršćanin trpi jer živi trajno u okruženju koje je puno protivština. Upravo tu potrebno je SVJEDOČITI ZA SVOJU VJERU JEDNIM USTRAJNIM ŽIVLJENJEM KRŠĆANSKIH VRIJEDNOSTI I KRIJEPOSTI. Ta ustrajnost u življenju možda će nam donijeti neugodnosti koje ćemo prikazati kao trpljenje pred Gospodinom.

 

 

 

Danas mnogi u KRIŽU VIDE SMETNJU. Govorim doslovno o gledanju na Križ, ali I o ŽIVOTNIM KRIŽEVIMA koji spopadaju ljude. Ovako ili onako, križ se nastoji odbiti od sebe. Shvatimo li KRIŽ KAO ŽIVOTNU SMETNJU, što možemo dobiti? Prije svega, mi ćemo se lištiti svojih tegoba, ali ćemo time NEKOGA LIŠITI SVOJE LJUBAVI; možda ćemo sebe osloboditi tegoba I ostvariti izvjesno zadovoljstvo, ali ćemo pri tom sami izgubiti ljubav koju bismo dobili od drugoga preko tegoba koje prihvaćamo. Zapravo križ ima dimenziju patnje koja užasava kada se čovjek suoči s njom, no sama patnja u sebi može sakrivati silnu ljubav prema drugome: netko svojom patnjom NADOMJEŠTA LJUBAV KOJA DRUGOME NEDOSTAJE. I to je pravi smisao TRPLJENJA: IZJEDNAČAVANJE LJUBAVI. Trpim li zbog bolesnog djeteta- onda svojom patnjom nadomještam ljubav koju je to dijete nesposobno dati- JA PATIMA, ALI DIJETE TU PATNJU OSJEĆA KAO IZRAZ MOJE LJUBAVI I TO PRIHVAĆA, a ono NE PRIHVAĆA PATNJU, VEĆ LJUBAV I kroz moju patnju vidi ljubav.

 

 

 

Vrijeme nam nije dano da nagomilavamo blago kojega nećemo moći ponijeti sa sobom, nego da dadnemo ZAODVOLJŠTINU ZA GRIJEHE. ZADOVOLJŠTINA je NADOKNADA koji MI MOŽEMO DATI ZA RAČUN ŠTETE POČINJENE GRIJESIMA, bilo našim bilo tuđim. U paraboli o NEPLODNOJ SMOKVI vlasnik je htio posjeći neplodnu smokvu, ali vinogradar ga moli da je pusti još jednu godinu, dok je ne okopa I ne pognoji, jer onda možda rodi. Tako Gospodin nas pušta na životu da MOŽDA ISPRAVIMO SVOJE GRIJEHE ili damo zadovoljštinu za tuđe preko svojeg trpljenja.

 

 

 

Ako mi dopuštate još malo pisanja, pokušao bih odgovoriti na pitanje: ZAŠTO NEDUŽNI TRPE? Trpe jer imaju u sebi toliko ljubavi da njome mogu nadomještati nedostatke ljubavi u drugim dušama koje čine zlo, odnosno grijeh. Oni su sredstva Božje ljubavi. LJUBAV je ključna riječ za trpljenje, jer ona ne gleda na valstito zadovljstvo, već na dobro druge osobe. Trpljenje donosi bol I neugodu, ali ljubav to nadjačava jer ona u dušu trpećeg čovjeka unosi RADOST I MIR. Tako mjera TRPLJENJA postaje očita ne po boli, već po RADOSTI I MIRU KOJE LJUBAV DONOSI SA SOBOM. LJUBAV teži da PRIPRADA DRUGIMA, da se ne zadržava za sebe. Zato je I moguće gledati trpljenje nedužnih koji, unatoč bolima I patnjama žive I dalje puni snage I optimizma u bolje sutra. To iz njih izbija sva njihova ljubav.

 

 

 

Lk 6, 6-11

 

Jedne subote uđe Isus u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže. A on je znao njihove namjere pa reče čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani na sredinu!« On usta i stade. A Isus im reče: »Pitam ja vas: Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« Sve ih ošinu pogledom pa reče čovjeku: »Ispruži ruku!« On učini tako — i ruka mu zdrava. A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.

 

 

 

U prvom se čitanju nalazi jedna Pavlova kritika neprimjerneu ponašanju kršćana zajednice u Korintu. Riječ je o nečem nedopustivom: “da netko ima očevu ženu”- pojavili su se mladići koji su se intimizirali sa pomajkama, sa ženama koje su njihovi očevi naknadno oženili. Gledano kršćanski riječ je o jednom obliku INCESTA, premda mladić i žena nisu u krvnom srodstvu. Krvno srodstvo u ovom slučaju nije presudno, već zajednica života- prethodno zasnovana obitelj. Tako nije dopušteno ženiti se djeci dvoje ljudi koji u brak dovode sa sobom djecu iz neke prethodne veze. I tu se govori o incestu koji nije utemeljen na krvnom srodstvu, ali proizlazi iz temeljne stanice čovjekova života, a to je obitelj.

 

 

 

Pavao osuđuje ovakvo ponašanje i zahtijeva da se takvi UKLONE IZ ZAJEDNICE, čime ih zapravo EKSKOMUNICIRA IZ CRKVE. Opravdava svoj postupak slikom kvasca koji nije dobar za tijesto: stari kvasac koji je pokvaren i ne može učiniti da tijesto uskvasa, pokvarit će čitavo tijesto. Kvasca je malo u tijestu, ali je dovoljno da ga pokvari. Grijeha je malo u zajednici, ali je dovoljno da iskvari zajednicu. Ovakav nam postupak danas izgleda preoštar, ali u vremenu u kojem nam bilo kakva ČVRSTA ODLUKA DJELUJE PREOŠTRA, treba se upitati NE ŽIVIMO LI MI MOŽDA JEDNO MLAKO KRŠĆANSTVO? Možda odluke nisu oštre, već je tupa oštrica naše vjere?

 

 

 

Ako u svom vlastitom životu ili u životu drugih ljudi ustanovimo kako nešto jednostavno nije u redu, i da je potrebno duhovna i ljudska pomoć koju mi, Božja Djeca moramo i znamo pružiti, potrebna je razboritost da bismo na primjeren način pomogli kome treba: temeljito, iskreno, s ljubavlju i hrabro. MOGUĆE JE DA SE NEKOGA TREBA PROZVATI. ALI BILO BI POSVE POGREŠNO RJEŠAVANJE PROBLEMA ZANEMARIVATI ILI ODGAĐATI” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, br.157).

 

 

 

U današenjm evanđelju Gospodin ne odgađa rješavanje problema. Ne boji se neugodnosti koje mu ispravno postupanje može donijeti. Židovi subotom zabranjuju raditi bilo što, osim u ekstremnim situacijama koje se tiču žviotnih opasnosti. Ovdje to nije slučaj. Gospodin jasno kazuje kako činjenje dobra čovjeku ne podliježe nikakvim ograničenjima: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo?” Ni subotnji počinak ne može zapriječiti nekoga da UČINI ONO ŠTO JE ISPRAVNO. Jedino ograničenje koje postoji jest kada želite ČINITI DOBRO SEBI KOJE ĆE UGROZITI DRUGOGA I NJEGOVU SLOBODU I DOBRO, te KADA NEKIM DOBROM SEBI UGROŽAVATE SVOJ ODNOS S BOGOM. U oba ova slučaja, DOBRO o kojem govorimo je SUBJEKTIVNE NARAVI i nije stvarno dobro za pojedinca, jer ne može biti dobro za mene ono što je loše za moje bližnje, niti može biti moje dobro ono što će me udaljiti od Boga. Riječ je tada o prividnom dobru u koje je maskirano neko zlo.

 

 

 

Kada se pred vama javi situacija u kojoj biste trebali učiniti nešto što je dobro i ispravno, ali će to izazvati reakciju drugih ljudi, što ćete učiniti? Kada netko iz vaše obitelji učini nepravdu neznancu, što ćete učiniti? KAKO POSTUPITI U SITUACIJI U KOJOJ MOŽETE PRETPJETI KRITIKE I NEUGODNOSTI JER POSTUPATE DOBRO?

 

 

 

Imajte prije svega na pameti kako bi isto tako postupio i Isus. On je stalno trpio neugodnosti i kritike zbog svojeg postupanja. Malo kritike dobro nam dođe da preispitamo svoje postupanje, pa oni koji nas kritiziraju iz zavisti ili iz neke druge krive pobude, i ne znaju kako nam zapravo pomažu. Jedini problem je što kritika cilja u našu taštinu, pa ne želeći srušiti “idealnu” sliku samoga sebe, ljudi izbjegavaju učiniti ono što bi moglo iznjedriti kritike.

 

 

 

No kritika nije loša. Sama riječ dolazi od grčke riječi KRINO (κρινώ) koju u ispravnom kontekstu u kojem je riječ o komunikaciji dvoje ljudi koji razmjenjuju mišljenja, prevodimo kao POJASNITI, RIJEŠITI, INTERPRETIRATI, ili PREISPITIVATI, PROPITKIVATI RADI SUDA.

 

 

 

Od ovog stog korijena dolazi i riječ KRIZA (κρσις) koju nerijetko prevodimo kao nešto katastrofično, ali se ova riječ odnosi na razgovor, odluku, razlučivanje, razdjeljivanje, odabir, sud i osudu,... U pojašenjenjima ove riječi je manje- više sve osim onoga što mi razumijemo pod krizom.

 

 

 

Iz istog korijena dolaze nam dvije srodne riječi: KRITERION (κριτηριον) i KRITIKOS (κριτικός). Obje riječi prepoznajemo i u našem jeziku. Prvu shvaćamo kao KRITERIJ i ispravno se prevodi kao NORMA ZA RAZLUČIVANJE, kao nešto što nam pomaže pri odlukama jer sve mjerimo u skaldu s tim, jedan normativ ili kriterij. Druga riječ je KRITIKA koja se zarpavo prevodi kao SPOSOBNOST PROSUĐIVANJA.

 

 

 

Gledamo li na ovakav način na kritiku koja nam se uputi, stječemo prednost shvatimo li da nam kritika pomaže PROSUĐIVATI VLASTITE POSTUPKE i gledati ih ispravno. Naime, često puta kao KRITERIJ POSTUPANJA uzimamo samoga sebe. Kada nam netko sa strane da primjedbu, valja je uzeti ozbiljno i preispitati sebe, a ne glumiti povrijeđenu “princezu” pokazujući na taj način jednu ljudsku i kršćansku nezrelost. KRITIKA SE DAKLE, NE TREBA BOJATI- NE UBIJAJU NAS. Upravo suprostno, mogu nam pomoći, ako znamo da je jedina stvar koju kritika može povrijediti- moja taština.

 

 

 

Druga stvar koju učimo danas jest SPREMNOST NA DJELOVANJE. Nikakava kritika ne bi nas smjela omesti u ODLUČNOSTI DA NAPRAVIMO ONO ŠTO JE ISPRAVNO. Tu se nema što čekati. Pogledajte samo Isusa. Ne boji se kritika, ne plaši ga mržnja fariezja. ON DJELUJE I RADI ONO ŠTO JE ISPRAVNO ne osvrčući se na primjedbe.

 

 

 

Isus poziva čovjeka da STANE U SREDINU. Ovo “stajanje u sredinu” pokazuje kako je Bog čovjeka stavio u središte svijeta, i kako mu je sve podredio. Dao mu je svijet da se u njemu ostavri kao osoba. Ali to ostvarenje NE IDE BEZ DJELOVANJA ČOVJEKA. BOG ZAHTIJEVA OD ČOVJEKA DA SUDJELUJE U UPRAVLJANJU OVOGA SVIJETA- DA DJELUJE: “Ispruži ruku!” Ovo ispružanje ruke, je zahtjev prema čovejku da djeluje u ovom svijetu ne plašeći se kritika.

 

 

 

Kritike se često upućuju iz stvarnog straha od greške. Čovjek je tome sklon. No, ni greška nije problem. Problem je kako čovjek pristupa svom djelovanju: djeluje li misleći samo na sebe, ili djeluje tako da uvijek pred očima ima potrebe drugih ljudi.

 

 

 

Kada misli samo na sebe, redovito griješi i to najčešće na štetu drugih. Kritika ovakvim ljudima smeta jer vrijeđa njihovu sebičnost i taštinu. Radi li se vodeći računa o potrebama bližnjih, greške su moguće, ali tada čovjek koji nije zatvoren u sebe, koristi kritiku za ispravljanje. Zapravo, potrebno je djelovati HRABRO RAČUNAJUĆI PRI TOM NA BOŽJU POMOĆ, a ta pomoć ne izostaje kada čovjek IMA ISPRAVNU NAKANU koja u dobar cilj uvijek uključuje i bližnje. Tako djelovati, znači upravljati svoje djelo Bogu i imati Boga kao “udaljeni” cilj svoga djelovanja. Naravno kako tada Bog pomaže.

 

 

 

Isus je ozdravio čovjekovu ruku i u toj slici nailazimo na Božju spremnost da OZDRAVLJA SVE ŠTO RADIMO, DA NAM BUDE NA POMOĆ U SVAKOM NAŠEM DJELOVANJU KOJE JE ISPRAVNO, ČESTITO, POŠTENO. Za takvo što potrebno je odvažnosti- one kršćanske odvažnosti koja ne gleda samo na sebe i ne boji se kritika. Takvim ljudima, koji su spremni žrtvovati malo svoga ega za opće dobro, Bog pomaže!

 

 

 

Kako pomaže Bog? Rekosmo, potrebno je BITI ODVAŽAN KADA SE ČINI NEKO DOBRO. Ta ODVAŽNOST podrazumijeva NE IMATI SIGURNOSTI U SEBE. Odvažnost i hrabrost imaju ljudi koji VIDE NEKI ISPRAVAN CILJ I KREĆU PREMA NJEMU, ALI NE ZNAJU SVE DO KRAJA I NE ZNAJU ŠTO IH MOŽE SNAĆI. CILJ IH POZIVA NA DJELOVANJE!

 

 

 

Budući da im nije do kraja jasno kako do cilja doći, oni se moraju bez da imaju sigurnost u ono što rade: oni nemaju sigurnost da će postići željeni cilj. Jedina sigurnost im je da je cilj ispravan! Zapravo, onaj dio priče u kojem nemaju vlastite sigurnost za ono što rade, prepušten je Bogu. Ovo djeluje avanturistički!? Samo za one koji ne razumiju što Bog od nas traži. On traži da ISPRUŽIMO RUKU I ON ĆE UČINITI DA RUKA BUDE ZDRAVA. On traži da se ODVAŽIMO ŽIVJETI KRŠĆANSKI, a On će se brinuti o tome da nam ništa ne nedostaje u životu.

 

 

 

Čovjek koji nikada ne pokuša živjeti kršćanski, koji nikada ne riskira za neko dobro, koji se zavuče u čahuru malograđanskog života i lažne sigurnosti, ide putem frustracija neostvarenog čovjeka kojem će s vremenom svak biti kriv jer nije uspio u svojim naumima. Taj zapravo nije ni pokušao nešto napraviti sa sobom! NIKADA NIJE NAPUSTIO SIGURNOST SVOGA JADA I POKUŠAO DO KRAJA ŽIVJETI SVOJU VJERU, RADEĆI PREMA SVOJOJ SAVJESTI. A takav život često dolazi na udar kritika ljudi koji nas okružuju.

 

 

 

Ispričat ću Vam priču o kralju i njegova dva sokola koje je pokušavao naučiti letjeti. Imao je kralj dobra sokolara i taj je sokolar uspio naučiti jednog sokola da leti, ali s drugim nije imao nikakva uspjeha. Drugi se nije misao sa grane. Kada se ovaj pojadao kralju, odluči kralj nagraditi bogato čovjeka koji nauči sokola letjeti. Kralj je naime jako volio sokolove i želio je da lete, da žive jedan dobar sokolski život.

 

 

 

Dolazili su kralju mnogi umni i školovani ljudi, mudraci i vještaci, ljudi vični radu sa životinjama, ali nitko od njih nije uspio sokola naučiti letjeti- on je i dalje stajao mirno na grani. Kralj je bio neizmjerno tužan zbog svoga sokola. Vidio je kako trati svoj život na grani umjesto da leti.

 

 

 

Jednog jutra, kada je kako je to jutrom običavao, kralj otišao pogledati što je sa sokolom, vidje gdje sokola nema i kako leti! Uzradova se i odmah zatraži da mu dovedu čovjeka koji je sokola naučio letjeti. I dovedoše mu jednostavna seljaka, koji nije imao nikakvih posebnih znanja. Kralj ga upita kako je uspio naučiti sokola da leti. Seljak mu odgovori: “Nisam ga učio ništa. Jednostavno sam prepilao granu na kojoj je sjedio, i sokol je poletio.”

 

 

 

Zadržimo li se na svojim granama, ostanemo li u sigurnosti svoga konformizma i ne odvažimo li se ŽIVJETI KAO KRŠĆANI, ne odvažimo li se zauzimati za dobro, ne odvažimo li se...., nikad nećemo poletjeti. Nikad nećemo okusiti kakav bi nam život mogao biti- uviejk ćemo ga gledati sa grane.

 

 

 

Ova nam je ODVAŽNOST U DJELOVANJU potrebna za rješavanje problema, za odbacivanje grijeha, za sve ono što kao kršćani moramo činiti. Ponovit ćemo: u današenjm evanđelju Gospodin ne odgađa rješavanje problema. Ne boji se neugodnosti koje mu ispravno postupanje može donijeti. Postupa ODVAŽNO ne bojeći se kritika. Radije podnosi malo neugodnosti, nego da propusti napraviti ono što je ispravno.

 

 

 

1 Kor 6, 1-11

 

Braćo! Tko bi se od vas u sporu s drugim usudio parničiti se pred nepravednima, a ne pred svetima? Ili zar ne znate da će sveti suditi svijet? Pa ako ćete vi suditi svijet, zar niste vrijedni suditi sitnice? Ne znate li da ćemo suditi anđele, kamo li ne ono svagdanje? A vi, kad imate sporove o svagdanjem, sucima postavljate one do kojih Crkva ništa ne drži! Vama na sramotu govorim. Tako? Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima? Zapravo, već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti? Nego vi činite nepravdu i plijenite, i to braću. Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.

 

 

 

U prvom čitanju Pavao kritizira vjernike Korinta kako se prilikom svojih sporova utječu ljudima koji NEMAJU VJERE: “Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom?”. I nije toliko problem što nalaze suca nevjernika, jer i oni mogu pravedno presuđivati, koliko je problem šro uopće dolaze u situacije da se parniče među sobom: “Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima? Zapravo, već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti?” Stoga ih podsjeća na to kako je plemenitije istrpjeti sve nego se parničiti, te kako su se počeli oslanjati na svoje snage, na svijet, a istovremeno zaboravili Onoga zbog kojeg se nazivaju kršćanima. Komuniciraju više ljude, nego Boga.

 

 

 

Pavao ih podsjeća na prijašnji život kojem oni sami nisu mogli stati na kraj: “Nego vi činite nepravdu i plijenite, i to braću. Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas”. Oni su promijenili svoje živote po MILOSTI, po POMOĆI KOJA DOLAZI PO ISUSU KRISTU: “(...) ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.” Upravo tu činjenicu da Bogu duguju za sve što jesu i što imaju, Korinćani su zaboravili. Zaboravili su također kako im se valja NAJPRIJE UTJECATI BOGU ZA SVE SVOJE POTREBE, a On će im otvoriti putove svoje providnosti koja će ih dovesti do mira.

 

 

 

Lk 6, 12-19

 

U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.

 

Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

 

 

 

U evanđelju od dana vidimo kako mnoštvo ljudi ide za Isusom: “silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. (...) Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.” Mnoštvo je željelo biti BLIZU ISUSA, željelo se SJEDINITI S NJIM kako bi Njegova blizina ozdravljala, kako bi Isus ozdravljao. Oni su SLUŠALI NJEGOVU RIJEČ I PO RIJEČI SE TAKOĐER ZDRUŽIVALI S NJIME- pristajali su ŽIVJETI ONAKO KAKO JE PROPOVIJEDAO. Ova želja za sjedinjenjem sa Isusom, nije ništa drugo već JEDNA IZVRSNA MOLITVA BOGU. “Molitva je potrebna da bismo više voljeli Gospodina i da se nikada ne udaljavamo od njega, Dupa bez molitve pada u mlakost, gubi radost i snagu za činjenje dobra” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-255).

 

 

 

Više od samoga moljenja bitnije je KOME SE MOLIMO. Ne možemo se složiti s činjenicom kako mnogi danas mole i ne propitkuju se za putove kojima njihove molitve stižu do cilja. Naime, mnogi se mole božanstvima, neosobnim bićima, prirodi, koječemu. Pretpostavimo da mogu biti uslišani. Postavljamo pitanje TKO IH USLIŠAVA I NA KOJI NAČIN? Često puta uslišanja ovakvih molitelja koji NE ZNAJU PRAVO KOME SE MOLE, bivaju uslišana, ali uz koju cijenu? Nekada to znači “prodati dušu vragu” i zadobiti neko dobro pod svaku cijenu. Pa ako je potrebno, dobit će se ono što se moli, ali će se žrtvovati dobro druge osobe. Pavao ovakvo ponašanje kritizira: “Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti?

 

 

 

VAŽNO JE KOME SE MOLIMO! NIJE SVEJEDNO KOME SE MOLIMO! Jer nije svejedno tko je uslišio moje molitve: Bog ili vrag! Bog uvijek misli na dobro sviju, i ako je potrebno nešto istrpjeti radi vlastita dobra i radi dobra drugih- onda ćete to istrpjeti i ništa se neće lošeg dogoditi. Vrag, demon, nazovite kako hoćete, rado će vam pomoći zadobiti ono što upravo tog trenutka želite. Usmjerit će vas na trenutni dobitak, i na to da ne razmišljate o posljedicama svojih molitava, a one mogu biti pogubne kako za vas, tako i za ljude kojima ste okruženi. Stoga Isusu upozorava Petra prije svoje muke: “Šimune, Šimune, evo sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 6,22,32). Isus je znao kolika je opasnost da se, odustajanjem od molitve ili jednom neodređenom molitvom, duša dezorijentira i odmakne od Boga. Znao je i kako je lako pristati na ponude Zloga i zaboraviti u molitvi na Boga i početi s molitvom koja traži samo sebe, samo ljudsko. Zato na Posljednjoj Večeri Isus moli za apostole: “Ne molim te da ih uzmeš sa ovoga svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga,... Posveti ih u Istinu” (Usp Iv 17,15).

 

 

 

Sveti je župnik Arški znao kazati kao sva zla koja nas često pogađaju doalze upravo stoga je ne molimo ili molimo loše, odnosno krivo (Sveti župnik Arški, Propovijed o molitvi), a sveta Terezija Avilska veli kako su “duše bez molitve poput paraliziranih tijela: iako imaju ruke i noge, ne mogu upravljati njima” (Sveta Terezija Avilska, Zamak duše, I.,1,6)

 

 

 

Bog uslišava tako da uvijek vas i one s kojima živite usmjerava prema SPASENJU DUŠE- PREMA VJEČNOM ŽIVOTU- PREMA SEBI. Pa ako je za takvo što potrebno trpjeti malo nepravde ili nevolje, postavlja se pitanje što je to malo trpljenja u odnosu na veličinu konačana dobitka boravka s Bogom? Što je malo trpljenja u odnosu na vječnu sreću?

 

 

 

Kako onda imati sigurnost molimo li se Bogu ili ne? Bogu ili “nekome”?

 

 

 

Kada se Bog javio Mojsiju u gorućem grmu i objavio mu svoje ime, želio je ČOVJEKA VRATITI SEBI, USPOSTAVITI JEDNU NOVU OSOBNU KOMUNIKACIJU SA ČOVJEKOM. Tim je činom Bog pokazao svoju OSOBNOST: NE ŽELI DA GA IZJEDNAČAVAJU SA NAPRAVLJENIM LIKOVIMA i ne želi da ga se časti na način koji to čine pogani, već želi da ga se KOMUNICIRA! Nekoga se komunicira uvijek preko IMENA koje označava OSOBU. Kada Isus govori o sebi često koristi izraz kojim se Bog predstavio u gorućem grmu: “JA JESAM”, dajući time do znanja Židovima kako je KOMUNIKACIJU S BOGOM MOGUĆE USPOSTAVITI SAMO PREKO NJEGA.

 

 

 

Kada se izriče nečije ime, najčešće ne govorimo o biti čovjeka preko njegova imena, već želimo KOMUNIKACIJU s njim. Tako je i sa imenom Božjim. S jedne strane ono na neki način govori o Bogu, ali više od toga postoji da se može DOZIVATI BOGA, KOMUNICIRATI S NJIM, STVORITI S BOGOM ODNOS KAO S BILO KOJOM OSOBOM- da se čovjek može INTIMIZIRATI S BOGOM

 

 

 

IME OKREĆE VJERNIKA LICEM U LICE BOGU i preko IMENA, odnos s Bogom se mijenja. To ime nalazimo kod ISUSA KRISTA koji nam daje upoznati kakav je Bog, i NE GLEDATI BOGA SAMO “S LEĐA” kako je to činio Mojsije, već intimnije, prisnije. Obraćanje Bogu na osoban način, a to je moguće samo preko ISUSA, polako nas vraća u prirodan odnos kojeg je čovjek imao s Bogom prije grijeha praroditelja- u odnos blizine i ljubavi.

 

 

 

Povezati molitvu s Kristovom

 

 

 

Shvatimo li ovo, onda ćemo svoju molitvu uvijek povezati s Isusom. Postat ćemo dio mnoštva koje je “tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.Sjedinit ćemo svoju molitvu s Isusovom, jer se PREKO ISUSA OBNAVLJA SVA NAŠA KOMUNIKACIJA S BOGOM OCEM. Imajte na umu kako Isus govori više puta da su Otac i Sin jedno, tko je vidio Sina- vidio je i Oca. Moliti se Sinu, jednako znači uputiti molitve Ocu. Osim toga, Isus nas poučava da molimo OČE NAŠ.

 

 

 

Krist je došao kako bi čovjek povratio onu izvornu komunikaciju s Bogom, koju je Adamovim grijehom izgubio. Adam je živio od Božje blizine. Nije mu bilo potrebno ništa drugo. No, grijeh je narušio taj odnos, prekinuo ga, i Adam je odlutao od Boga. Komunikacija je prekinuta. Nakon grijeha, traženje Boga bilo je kao da želite nekoga nazvati telefonom, ali ne znate mu broj, pa birate nasumice. Isus uspostavlja tu vezu ponovo!

 

 

 

Isus svojom smrću poništava učinke grijeha koji se tiču temeljnog odnosa Boga i čovjeka. Isus uvijek moli Oca za nas i njegova molitva ne može biti odbijena. Moli Oca temeljem ZASLUGA SVOJE MUKE I SMRTI, po kojima je pokazao neizmjernu ljubav spram Oca. I svaki koji se Kristu utječe, čini to izravno Bogu. Mogli bismo kazati kako ISUS STALNO POSREDUJE KOD OCA ZA NAS I NAŠE POTREBE. Zbog toga nam je Bog ostavio sakramente, i sve ono što imamo u Crkvi: da se stalno sjedinjujemo s Isusom kako bismo izravno mogli utjecati se Bogu.

 

 

 

Netko će se upitati: ako je Isus obnovio tu izravnu vezu s Bogom, zar prije Isusa toga nije bilo? I jest i nije. Jest, jer je Bog stalno BIRAO LJUDE KOJI ĆE POSREDOVATI ZA NAROD. I ne samo da je birao ljude koji će posredovati za narod, već je IZABRAO I NAROD koji će posredovati za svijet. Pogledate li povijest Izraela shvatit ćete zašto je to tako. Često je narod OTPADAO OD BOGA i ŽIVIO PO MJERI SVIJETA. Bog je onda birao ljude koji su narod opominjali i vraćali ga na pravi put. Dao im je Zakon kako bi ispravljali svoje živote i upravljali ih Bogu.

 

 

 

Sve to nije bilo dovoljno da se ispravno shvati i živi Božja Riječ. Ljudi su stalno otpadali od Boga i kao dio naroda, otpadali su i pravedni i nepravedni. Radi onog “malog stada”, radi pravednika, radi onih koji svim svojim srcem žele Boga, Otac šalje Sina kako čovjek ne bi komunicirao s Bogom preko čovjeka, ili preko Zakona, već kako bi svi oni koji žele spasenje i to pokazuju svojim životom, obnovili komunikaciju s Bogom Ocem po Sinu.

 

 

 

Za obnoviti tu komunikaciju s Ocem, najbolje je povezati se s onim koji ima neprekinutu vezu s Ocem, a to je Sin. Sveti Grgur Veliki govori za Isusa kako je on “uvijek naš odvjetnik i posrednik” (Sveti Grgur Veliki, Tumačenje psalama, 5) pred Ocem, moleći za nas kod Oca i znajući da njegova molitva neće biti odbijena.

 

 

 

Kako Isus Krist obnavlja komunikaciju s Bogom Ocem?

 

 

 

Život možemo smjestiti u TRI DIMENZIJE gledano kršćanski: ZEMLJA, PAKAO, RAJ. Prevodimo to kao OVDJE- zemlja, DOLJE-pakao, GORE- nebo, raj! No to “usmjeravanje” života u nekim pravcima raznih dimenzija nije nešto što bi nas trebalo zanimati, jer, FIZIČKI smo vezani uz dimenzije, ali DUHOVNO, one gube svaki svoj smisao. Riječ je o METAFIZIČKIM DIMENZIJAMA LJUDSKE EGZISTENCIJE.

 

 

 

Nakon prvog grijeha i sve do USKRSNUĆA ISUSA KRISTA, ljudi su poslije smrti odlazili na MJESTO SAMOĆE, TAME. U Starom Zavjetu to nazivaju ŠEOL: mjesto SAMOĆE I STRAHA. Samoća je područje straha kojeg napuštenost- nedostatak komunikacije, donosi sa sobom. To mi gledamo kao “SPUŠTANJE DOLJE” ILI SILAZAK U PAKAO.

 

 

 

To vrijeme povijesti čovječanstva, bilo je vrijeme u kojem je ČOVJEK NAPUSTIO BOGA I U TOJ SE NAPUŠTENOSTI OSJEĆAO SAM I U ŽIVOTU I U SMRTI. To nije spuštanje u neku provaliju- to je samo slika jedne propasti. Tako i VELIKA SUBOTA- DAN BOŽJE SMRTI, anticipira jedno stravično iskustvo našeg vremena: ISKUSTVO NEDOSTATKA KOMUNIKACIJE, ISKUSTVO SAMOĆE I NAPUŠTENOSTI, POTPUNE NAPUŠTENOSTI OD BOGA I LJUDI, ISKUSTVO POTPUNOG NEDOSTATKA LJUBAVI, ISKUSTVO BOŽJE ŠUTNJE!

 

 

 

Ovaj STRAH OD SAMOĆE I MRAKA najbolje shvaćamo ako si predočimo sliku u kojoj dijete ide samo šumom plašeći se mraka i samoće. Osjeća se SAMOM I NAPUŠTENOM. STRAH koji je javlja, dolazi iz DUBINE DUŠE i to je nešto posve IRACIONALNO, jer dijete NE VIDI PRIJETNJU, ALI SE BOJI. To je STRAVIČNOST SAMOĆE i takav je ŽIVOT BEZ BOGA- TAKAV JE I PAKAO. (Molim sve one koji su napustili svoje roditelje, prepustivši ih njihovoj samoći, da shvate preko ovoga njihovu situaciju- da im se vrate, da budu uz njih).

 

 

 

Strah nestaje kada MU SE PRIBLIŽI NETKO TKO GA VOLI, POZNAJE, U KOGA IMA POVJERENJE, kada ga netko uzme za ruku i povede sa sobom. STRAH NESTAJE KADA SE OSJETI NEČIJA BLIZINA, NEČIJA LJUBAV- kada se javi KOMUNIKACIJA S NEKIM TKO TI JE BLIZAK. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već samo BLIZINOM OSOBE koja nas VOLI. PAKAO JE SAMOĆA U KOJOJ NE NALAZIMO NIČIJU BLIZINU. To je samoća u koju ne prodire ljubav. ISUS JE SAŠAO NAD PAKAO DA BI PRUŽIO RUKU SVIMA KOJI SU UMRLI KAO PRAVEDNICI ŽEDNI LJUBAVI, koji nisu živjeli loše i tražili su Božju ljubav u svom životu.

 

 

 

ODBIJANJE LJUBAVI I BLIZINE, HTJETI BITI SAM, DALEKO DO OSOBA, NE HTJETI PRIMITI NIKAKVU LJUBAV, BITI SAMODOSTATAN, NEMATI KOMUNIKACIJE PRAVE NI SA KIM, zapravo je prostor koji pripada paklu. Dubina ponora pakla sastoji se u želji da čovjek NE ŽELI NIŠTA PRIMITI OD NIKOGA, već da bude posve sam sebi dostatan, osamljen i NEDODIRLJIV. PAKAO JE BITI SAM!

 

 

 

Nakon silaska nad pakao, kada Isus pruža ruku svim dušama željnim Boga i Božje blizine, slijedi uzlazak na Nebo. ISUSOV UZLAZAK NA NEBO- ČINI NEBO DOSTUPNO SVIMA. NEBO je jedna zbilja koju čovjek nije stvorio vlastitim radom, niti je može stvoriti. To je DAR koji je nadodan i ne pripada nama po naravi stvari. NEBO JE SUSRET DVAJU BIĆA- to je stanje ili stvarnost koja nastaje SJEDINJENJEM BOGA I ČOVJEKA- to je IZRAVNA KOMUNIKACAIJA ČOVJEKA SA BOGOM!

 

 

 

KRIST je nama PUT U NEBO, jer u Isusu Kristu sjedinjene su božanska i ljudska narav. U NJEMU SE POKAZUJE JASNIM KAKO JE MOGUĆA KOMUNIKACA LJUDSKOG I BOŽANSKOG BIĆA. Njegova ljudskost nam otvara put komunikacije prema Bogu. Ako u Kristu dolazi do tog sjedinjenja Boga i Čovjeka, onda možemo držati kako je ISUS KRIST SIGURAN PUT U NEBO. Sjetiet se kako je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život” - ON JE SIGURAN I ISTINSKI PUT U VJEČNI ŽIVOT.

 

 

 

Nebo nije neka privatna sudbina čovjeka, već stvar sveukupne budućnosti čovjeka. Dokle god se čovjek pouzdaje u sebe, NEBO MU SE NE MOŽE DATI. Tek kada BOG UĐE U ČOVJEKA, NEBO ULAZI U BOGA, jer Bog ulazi u čovjeka kako bi upravio njegove slabosti, kako bi se čovjek OSLONIO NA BOGA, A NE NA SEBE. Pavao u prvom čitanju kritizira kršćane koji SE NE OSLANJAU NA BOGA- NE KOMUNICIRAJU GA- NE MOLE SE NJEMU, već se oslanjaju na svijet.

 

 

 

Naprotiv, mnoštvo slijedi Isusa, jer po Njegovoj BLIZINI BOG ULAZI U NJIHOV ŽIVOT I LIJEČI NJIHOVE RANE. MOLITI uvijek podrazumijeva STAVITI SE U BOŽJU PRISUTNOST, BITI BLIZU BOGU. Preko Isusa uvijek smo s Bogom- ta On je Emanuel- Bog s nama. Osim toga Isusov dijalog s Ocem je trajan: molitve, pohvale, zahvaljivanja; u svim prigodama Isus se obraća Ocu. Tome trebamo teđiti i mi, stalnoj komunikaciji s Bogom, a pogotovo u onim trenucima kada se potpuno posvećujemo razgovoru s njim, kao kada smo na svetoj misi (…). To valja činiti također tijekom dana u situacijma od kojih se sastoji naša svakidašnjica, na početku ili na kraju radnog vremena, dok čekamo na dizalo, ili kada na ulici sjučajno susretnemo poznatu osobu. Zaziv pun nježnosti- Abba- Oče- uvijek je bio na Gospodinovim ustima. S tim je zazivom često započinjao svoje zahvale, molbe, ili pohvale. Koliko će dobra našoj duši donijeti naučimo li Boga zvati tako: Oče- s pouzdanjem i nježnošću, s ljubavlju!”(F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-255). Isus Krist trajno mijenja vašu komunikaciju s Bogom. Valja mu se približiti, valja mu se moliti.

 

 

 

Molitva- odnos sa ŽIVIM BOGOM ISUSOM KRISTOM

 

 

 

Komunikacija je moguća samo među živima. To se odnosi i na molitvu. Molimo se Bogu koji je živ i izgovarajući ime Sina, uvijek zazivamo živoga Boga svoju blizinu: “Krist živi i nastavlja nas ljubiti i sada, danas, i daje nam svoje srce kao izvor našeg otkupljenja -Semper vivens ad interpellandum pro nobis- Heb 7,25. U svakom trenutku obuzima nas- nas i čitav svijet- ljubav ovog srca koje je toliko ljubilo ljude i kojem su ljudi tako slabo uzvratili” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, Pariz, 01-06-1980).

 

 

 

Ova komunikacija koja stvara jedan kršćanski odnos, nije ništa drugo nego IZMJENA LJUBAVI među onima koji komuniciraju, koji ualze u jedno zajedništvo duha preko komunikacije. Stoga nam se valja POVEZATI, UĆI U KOMUNIKACIJU LJUBAVI PREKO MOLITVE S ISUSOM KRISTOM. Valja nam povezati molitvu s Isusovom koji je UVIJEK ŽIV I ZAUZIMA SE ZA NAS kako bismo, ujedinivši svoje molitve i svoj rad s Isusovom molitvom, dobili potrebne milosti. “Ponekad našoj molitvi nedostaje poniznosti, povjerenja, potrebne ustrajnosti. Povežimo našu molitvu s Kristovom: molimo ga da nas nadahne moliti kako treba, u skladu s božanskim nakanama, neka učini da iz naših srdaca izvire molitva i da je prinese svom Ocu da BUDEMO JEDNO s njim kroza svu vječnost” (Usp. R. Garrigou- Lagrange, El Salvador y su amor por nosotros, Rialp, Madrid, 1972., str. 172).

 

 

 

Povezujući molitvu s Isusovom, zadobit ćemo mir- i to neće biti naš mir, već Kristov, jer smo se molitvom približili izvoru svega mira i ljubavi. Sveti Ivan od Križa veli za one koje mole kako “premda izgleda da ne čine ništa pred Bogom, za takve duše vrijedi više to malo čiste ljubavi i višpe koristi Crkvi, nego sva djela zajedno” (Usp. Sveti Ivan od Križa, Dushovni spjev, 29,2b). Više naime može Bog, nego svi ljudi svijeta zajedno.

 

 

 

Treba po molitvi težiti prisnoj komunikaciji s Ocem i stalno misliti o njemu, zazivati ga, tražiti Njegovu prisutnost u duhu u svim situacijama tijekom dana. Taj razgovor s Njim, koji će ponekad biti tek nekoliko izmijenjenih riječi, nekada možda jedna tišina u kojoj ne znamo što bismo mu rekli, nekada recitiranje nekog psalma, nekada pjesma, nekada vic, nekada nešto što me brine,..., taj razgovor s njim treba biti temelj našeg ODNOSA S BOGOM u kojem ćemo se POTPUNO POSVEĆIVATI NJEMU i koristi ćemo svaki trenutak da ODVOJIM VRIJEME ZA BOGA. Tako ćemo, po obraćanju Njemu, polako upoznavati Onoga kojem se obraćamo i rasti u ljubavi prema Bogu, te istovremeno od Boga, od njegove ljubavi crpsti ćemo snagu i nadahnuća za dan koji dolazi,

 

 

 

MALA GOSPA

 

 

 

Okupljeni danas oko Marije, vjernici kao da od svoje Majke žele čuti riječi utjehe, ohrabrenja, podrške. Ona je doista majka svih koji vjeruju u Isusa, i u Marije nikada ne presahnu riječi koje čovjeku povrate snage za suočavanje sa životom. Voljeli bismo čuti često u sebi stihove iz Knjige Sirahove koji se mogu staviti lako svakoj majci u usta: “19Dođite k meni svi koji me žudite i nasitite se plodovima mojim. 20Jer je spomen na mene slađi od meda i baština moja od mednoga saća. 21Koji me jedu, još više su me gladni, i koji me piju, još više za mnom žeđaju. 22Tko mene sluša, taj se ne stidi, i tko sa mnom radi, taj ne griješi.” (Sir 24,19-22).

 

 

 

Majka nas poziva da joj priđemo, kako bismo sa njom podijelili milosti koje raznosi: ona je POSREDNICA SVIH MILOSTI. A kako i ne bi bila kada je rodila onoga koji je izvor milost. Pa ako je ona RODILJA IZVORA MILOSTI- Gospodina našega Isusa Krista, nije li logično kako Sin neće staviti Majku u stranu kada su milosti u pitanju. To je već vidljivo kod anđeoskog pozdrava kada je Gabrijel naziva MILOSTI PUNA: u sebi, u svojoj utrobi nosila je izvor sivh milosti- nosila je Boga.

 

 

 

Razumljivo je stoga samo po sebi kako je Majka Božja PRIJESTOLJE SVIH MILOSTI BOŽJIH, kako je okićena svim karizmama Duha Svetoga, do točke u kojoj joj nikakvo đavolsko zlo ne može nauditi, niti joj je ikada naudilo, jer je Bog svoju Majku očuvao od ljage istočnoga grijeha kako bismo joj mogli klicati: BLAGOSLOVLJENA TI MEĐU ŽENAMA I BLAGOSLOVLJEN PLOD UTROBE TVOJE.

 

 

 

Ipak, nije jedini razlog zbog kojeg mnoštvo katolika hrle u marijanska svetišta, taj što je ona posrednica svih milosti. Kada bismo samo dolazili “ušićariti” zrno milosti, ne bismo li to mogli i kod nekog drugog sveca. Pa zar sveci nisu zaštitnici, jedan ove stvari, drugi je za one stvari, treći opet ima neku svoju “specijalnost”? Nije li možda efikasnije ići svecima nego Mariji?

 

 

 

Možda, za nekoga jest. Možda, samo za one koji ne razumiju dobro razloge zbog kojih dolazimo ovdje. Ne kažem da se ne utječemo svecima za pomoć- to je nadasve pohvalno, ali Mariji bismo se STALNO TREBALI UTJECATI. Razlog ne leži u efikasnosti njezina uslišanja- ta pogani tako vide stvari, već u LJUBAVI- majčinskoj ljubavi koju Marija ima za nas.

 

 

 

I to nije bilo kakva ljubav- TO JE LJUBAV MAJKE. Znate, svi mi imamo ili smo imali neke ljubavi u svijetu, svi pamte neke ljubavi. Ipak MAJČINSKA LJUBAV nosi u sebi jednu snagu koja je nenadomjestiva bilo kojom drugom ljubavi. Majka uvijek MISLI NA ONOG KOJEG JE RODILA. Tako je bilo i sa Isusom. Marija je poput sjene slijedila svoga Sina. Tako je i sa svakim koji se rodi u utrobi Crkve, koji se rodi uronivši u SMRT SINA MARIJINA, URONIVŠI U SAKRAMENT KRŠTENJA.

 

 

 

Danas slavimo ROĐENDAN MARIJIN, dan kada se rodilo DIJETE OČUVANO OD GRIJEHA, KAKO BI U SVOJOJ UTROBI RODILO BOGA u svoje vrijeme. Takva je utroba Crkve- to je UTROBA BEZ GRIJEHA U KOJU SE ULAZI KRŠTENJEM KOJE I NAS ČISTI OD GRIJEHA. Stoga, svaki koji je kršten u Isusov sakrament, svaki koji je UŠAO U ISUSOV ŽIVOT I ISUSOVU SMRT PO SAKRAMENTIMA, može sebe zvati djetetom one Majke koja je RODILA TAJ ŽIVOT U KOJEG ULAZIMO SAKRAMENTIMA.

 

 

 

Ako nam je Marija Majka, možemo biti sigurni da misli na nas, da nas prati kao sjena svoga Sina, da želi pomoći u svakom trenutku.

 

 

 

Kada živimo u Crkvi, nitko nije bez Majke i Oca. Boga smijemo zvati Ocem, a maloprije smo pojasnili zašto Mariju možemo zvati Majkom. Koja je razlika u odnosu djeteta prema ocu ili prema majci? Kako otac odgaja dijete? U pravilu otac PUŠTA DIJETE DA SAMO OD SEBE NEKE STVARI NAPRAVI, PA MAKAR ONO I POGRIJEŠILO. Otac ipak brižno pazi na dijete i uvijek je spreman priskočiti djetetu u pomoć. Slično radi i naš NEBESKI OTAC: daje nam slobodu da djelujemo pa makar i pogriješili, ali spremno širi ruke i prihvaća nas u našim nevoljama kada mu se dolazimo ispovjediti, kada mu se bacamo u zagljaj da nas okrijepi, podigne, odjene u najbolje ruho- kako to nalazimo u prospodobi o razmetnom sinu.

 

 

 

Kako MAJKA ODGAJA DIJETE? MAJKA UVIJEK BDIJE NAD DJETETOM I NE PUŠTA GA, VEĆ UNAPRIJED NASTOJI SPRIJEČITI BILO KAKVU POGIBELJ! Ona nad djetetom bdije ko ptica nad ptićima. Nastoji očuvati dijete od svega što ga može povrijediti. Ona je JEDNA POMOĆ UNAPRIJED ZAGARANTIRANA ONOME TKO SE UTJEČE NJOJ I TKO JE STVARNO DRŽI SVOJOM MAJKOM.

 

 

 

Eto, zato smo ovdje. Nismo ovdje kako bismo brojili čuda i uslišanja, već kako bismo se približili MAJCI MILOSRDNE LJUBAVI, KAKO BI PRIŠLI NJEZINOJ MAJČINSKOJ BRIZI. Ona NE SAMO ŠTO NAS ČUVA I UNAPRIJED PAZI, VEĆ NAS I POUČAVA KAKO ĆEMO PRILAZITI BOGU OCU I SINU, TE KAKO ĆEMO U SEBI PRONALAZITI ONE POTICAJE KOJI SU OD DUHA SVETOGA. Ona POSREDUJE KOD SINA ZA SVOGA SINA- za svakog od nas. Sjetite se samo scene iz Kane Galilejske i neka Vam to uđe u srce. Tamo je Isus naoko odbio Majku, ali ona kao da ne mari za njegove riječi, već govori slugama: UČINITE ŠTO VAM KAŽE! Takvu pomoćnicu imamo ovdje: ona OD SINA DOBIVA SVE ZA NAS- SVOJE SINOVE.