OMIŠ-VILLACH-INNSBRUCK-SALZBURG

 

( 13.10.2019. – 19.10.2019.)

 

 

 

Program putovanja

 

 

 

Tip putovanja: Putovanje Autobusom, polupansion

 

Datum: 13. 10. 2019. – 19. 10. 2019.

 

CIJENA: 3.500,00 HRK

 

 

 

1. DAN OMIŠ-MARIJA BISTRICA

 

Polazak autobusa u 23:00 sata s parkirališta ispred DUĆAANA STUDENCA NA RUSKAMENU. Vožnja kroz Hrvatsku s kraćim stajanjima na putu.

 

 

 

2. DAN MARIJA BISTRICA-BREZJE-VILLACH

 

Dolazak u Mariju Bistricu u jutarnjim satima. Slavlje sv. mise.

 

Nakon mise nastavak vožnje prema Slovenskom nacionalnom svetištu Marije Pomoćnice. Slobodno vrijeme. Nastavak vožnje prema Villachu, smještaj u hotel, večera. Noćenje.

 

 

 

3. DAN VILLACH-SPITTAL-KUFSTEIN-INNSBRUCK

 

Doručak. Vožnja do administrativnog centra istoimenog Okruga Spittal na Dravi i značajanog transportnog i turističkog centra tog dijela Koruške. Najveća znamenitost Spittala je gotička crkva iz sredine 13. stoljeća.

 

Nastavak puta prema Kufstein-u i panoramski razgled grada. Najveća znamenitost Kufsteina je njegova utvrda podignuta početkom 13. vijeka, koja dominira gradom. Nju je dogradio Maksimilijan I i pretvorio u jak bastion. Svetište Mariastein, nalazi se na 575 m nadmorske visine. Posjet bogato ukrašenoj Gnadenkapelle. Sveta misa.

 

Nastavak puta prema Innsbrucku. Smještaj u hotel, večera, noćenje.

 

 

 

4. DAN INNSBRUCK

 

Doručak. Odlazak do DVORCA AMBRAS, smještenog u rubnoj zoni grada. Riječ je o prekrasnom renesansnom dvorcu iz 16. stoljeća koji je bio u vlasništvu obitelji Habsburg. Obnovljena galerija portreta obuhvaća preko 200 umjetničkih slika neprocijenjive povijesne i umjetničke vrijednosti. Slijedi odlazak u središte INNSBRUCKA. Sv. misa i razgled grada: Goldenes Dachl – Franjevačka crkva - Stadtturm - Helblinghaus - Claudiapalais - Ottoburg - Hofburg - trg s katedralom sv.Jakova – Sveučilišna crkva - Gradska vijećnica – Trijumfalna vrata - Landesteather. Slobodno poslijepodne za ručak. Odlazak na Žičaru Hungerburg, pogled koji oduzima dah ostavlja trajan dojam, s glavnim gradom Alpa s jedne strane i najobuhvatnijim Tirolskim zaštićenim područjem s druge strane. Večera. Noćenje.

 

 

 

5.DAN INNSBRUCK- GARMISCH-PARTENKIRCHEN-REUTTE-NEUSCHWANSTEIN-

 

WIESU-MÜNCHEN

 

Doručak, odjava iz hotela te vožnja prema Garmisch-Partenkirchenu. S vremenom je postao poznati turistički centar, najviše zbog skijanja, prekrasne prirode i planinan, nakon slobodnog vremena nastavljamo prema gradu Reutte gdje ćemo imati misu u franjevačkom samostanu sa samostanskom crkvom sv. Anne iz 17. st.

 

Vožnja do čuvenog dvorca Neuschwanstein na jugozapadu Bavarske u regiji Allgäu. Jedan je od najpoznatijih dvoraca i romantičnih prizora na svijetu, nastavljamo do Wieskirche koja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1983. god. Ovo remek djelo, smatra se jednom od najljepših crkava u južnoj Njemačkoj, a dobilo je i svoje internacionalno priznanje upisom na popis svjetske baštine. Vožnja prema Münchenu. Smještaj u hotel, večera, noćenje.

 

 

 

6. DAN MÜNCHEN-ALTÖTTING -SALZBOURG-OMIŠ

 

Doručak.Vožnja do grada u njemačkoj saveznoj državi Bavarska, Altötting. Ovaj mali gradić poznat je po Gnadenkapelle, jednoj od najposjećenijih svetišta u Njemačkoj. Riječ je o sićušnoj osmerokutnoj kapeli koja čuva čašćeni kip Djevice Marije. Sv. misa. Slobodno vrijeme.

 

Nastavak vožnje prema Salzbourgu. Stari grad je 1996. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi zbog iznimnog bogatstva arhitekture crkvenog grada države od srednjeg vijeka, preko baroka do 19. stoljeća. Razgled grada, Salzburška katedrala, utvrda Hohensalzburg, franjevačka crkva, groblje sv. Petra. Slobodno vrijeme. U večernjim satima polazak prema Omišu. Dolazak u jutarnjim satima.

 

 

 

Cijena uključuje:

 

 

 

Prijevoz visokoturističkim autobusom prema programu

 

 1 noćenje s doručkom i večerom u hotelu 3* u Villachu u dvokrevetnim sobama,

 

tuš/wc/Tv

 

 2 noćenja s doručkom i večerom u hotelu 3* u Innsbrucku u dvokrevetnim sobama,

 

tuš/wc/Tv

 

 1 noćenje s doručkom i večerom u hotelu 3* u Münchenu u dvokrevetnim sobama,

 

tuš/wc/Tv

 

 Ulaznice za: Neuschwanstein castle, žičaru Hungerburg

 

 

 

 

 

Mole se svi putnici koji su se prijavili za put u Austriju sa župom ROGOZNICA da se ponovo jave župniku i potvrde svoj pristanak.

Zbog tehničkih poteškoća (sa mobitelom u kojem je bila lista putnika) lista se izmijenila, pa Vas molim za malo razumijevanja kako ne bi netko ostao oštećen tko se već prijavio.

Od srca Vam hvala

 

župnik

 

RASPORED LITURGIJSKIH DOGAĐANJA U SVETIŠTU VEPRIC ZA BLAGDAN MALE GOSPE

 

 

Kako i svake godine blagdan Rođenja BDM ili Mala Gospa, slavi se na poseban način u svetištu Vepric. Stoga Vam donosimo raspored svih liturgijskih događanja na UOČNICU (7. rujna- subota) I NA SAM BLAGDAN MALE GOSPE (8. rujna- nedjelja):

 

SUBOTA, 07. RUJNA 2019:

JUTRO 6 7 8 9 10 11 12 13
ISPOVIJED 06:00:00 AM 07:00:00 AM 08:00:00 AM 09:00:00 AM 10:00:00 AM 11:00:00 AM 12:00:00 PM  
SVETE MISE   07:00:00 AM   09:00:00 AM   11:00:00 AM    
POSLIJEPODNE 14 15 16 17 18 19 20 21
ISPOVIJED 02:30:00 PM 03:30:00 PM 04:00:00 PM 05:00:00 PM 06:00:00 PM 07:00:00 PM    
KRIŽNI PUT   03:30:00 PM            
KRUNICA     04:30:00 PM          
BISKUPSKA SVETA MISA       05:30:00 PM        
MARIJANSKA PROCESIJA         06:30:00 PM      
VEČERNJA KRUNICA               09:00:00 PM

 

 

NEDJELJA, 08. RUJNA 2019:

 

JUTRO 6 7 8 9 10 11 12 13
ISPOVIJED 06:00:00 AM 07:00:00 AM 08:00:00 AM 09:00:00 AM 10:00:00 AM 11:00:00 AM 12:00:00 PM  
SVETE MISE   07:00:00 AM   09:00:00 AM   11:00:00 AM    
POSLIJEPODNE 14 15 16 17 18 19 20 21
ISPOVIJED     04:30:00 PM 05:00:00 PM 06:00:00 PM 07:00:00 PM    
KRUNICA       05:00:00 PM        
SVETA MISA         06:00:00 PM      
MARIJANSKA PROCESIJA           07:00:00 PM    
VEČERNJA KRUNICA               09:00:00 PM

 

 

 

Lk 5, 1-11

 

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

 

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

 

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

 

 

 

UVOD

 

Isus ulazi u Šimunovu lađu kako bi ga poučio o tome kako mu se valja OSLANJATI NA BOGA. Šimun, iskusni ribar, s puno obzira Gospodinu govori kako nema smisla u pola bijela dana bacati mreže jer se to čini noću. Na Isusovo inzistiranje, Petar to učini: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Ulov je toliko zapanjio Petra da je on shvatio kako stoji pred nekim tko je puno više od obična čovjeka. “Nitko nema moć nas prirodom sem onoga koji ju je stvorio. Nitko ne može učiniti čudo osim Boga. Dogode li čuda, valja dobro promišljati jesu li od Boga (…). Po čudima nas podsjeća da je Stvoritelj, jer samo onaj koji je nešto načinio može to i raščiniti, koji je izgradio, može srušiti, koji je utisnuo zakone u prirodu, može ih izmijeniti” (Blaženi kardinal Newman, Govor na IV. Nedjelju nakon Bogojavljenja). Ovo je Šimun Petar shvaćao u svojoj duši.

 

 

 

LAĐA U KOJOJ SE RIBARI PROTIV LOGIKE

 

Ušavši u Šimunovu lađu Krist kao da je ušao u Crkvu: LAĐA ŠIMUNA PETRA JEST SLIKA CRKVE U KOJOJ JE STALNO PRISUTAN KRIST. I mi smo u toj lađi. I s nama zajedno Krist. Ovo je lađa u kojoj je Petar isplovio kako bi ispunio Isusov zahtjev da LOVI LJUDE, a ne ribe: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Ovaj zahtjev u Crkvi stoji pred svima nama i nitko od njega nije izuzet. Pitanje se postavlja samo KAKO RIBARITI, KAKO LOVITI LJUDE?

 

Razmišljajmo o ovoj sceni čudotvornog ulova onako kako ga Luka opisuje (5,1-11). Isus od Petra zathijeva jedan ČIN POVJERENJA U NJEGOVU RIJEČ, kada ga poziva da baci mreže u duboko more. Ovo je jedan zahtjev koji prilično zbunjuje: Kako to ponoviti nakon duge noći u kojoj su se svi iscrpli nespavanjem i radom bacajući mreže bez uspjeha?” (Sveti Ivan Pavao II,. Pismo na Veliki Četvrtak, 2001). Uostalom, TKO MREŽE BACA DANJU- svi to rade noću. Stvari se odvijajaju PROTIV UOBIČAJENE LOGIKE. Petar, sikusni ribar zna kako to što Gospodin od njih traži i nema puno smisla, i ostaje mu samo da VJERUJE I BACI MREŽE, ili da ODUSTANE od toga.

 

Slično se događa i sa Crkvom: često PROTIV LOGIKE SVIJETA, Crkva pokušava broditi ovim životom kako bi svoje vjernike dovela do SPASENJA- cilj ove plovidbe je NEBO i to je jedina luka koju očekujemo od plovidbe u Crkvi. Vidimo svoju nemoć u ovom svijetu u kojem nas često pobjeđuju u retorici, čak nam uspijevaju djecu odgojiti nekršćanski u institucijama, jako dobro ruše ugled kršćana i Crkve, ali unatoč tome NE TREBA ODUSTAJATI OD SVOG KRŠĆANSTVA.

 

Ono što obilježava Petrovo ponašanje u ovoj prigodi jest njegova svijest o vlastitoj nemoći: “svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo”. Ove riječi koje su izražavale nemoć apostola u ribarenju, mogu se primjeniti i na naše ribarenje. U današnjem smo sviejtu uglavnom posve neuspješni kada bismo gledali brojeve ljudi koje smo privukli Crkvi, jer je većina ljudi u Crkvu došla po odgoju iz obitelji. No BROJEVI NE ZANIMAJU GOSPODINA: ON ŽELI DA SE SVI SPASE, a takav stav podrazumijeva da se zauzimamo za svakoga. NITKO NAM NE SMIJE BITI NEZANIMLJIV.

 

Možemo ovo i drugačije izraziti: SVAKOJ OSOBI MORAMO PRUŽITI PAŽNJU KOJU ONA ZASLUŽUJE I KOJA JE DOSTOJNA ČOVJEKA.

 

 

 

OSLANJANJE NA ISUSOVU RIJEČ

 

Pogledamo li malo dublje o ono što nam se čini NEUSPJEŠNIM kada je u pitanju današnji apostolat, shvatit ćemo temeljnu razliku gledajući u Petra. Rekosmo kako se Petar, baš kao i mi danas OSJETIO NEMOĆNIM. Ono što je Petar učinio bilo je da se OSLONIO NA GOSPODINU RIJEČ: učinio je ono što je od njega tražio. I tu je temeljna razlika. GOSPODIN OD NAS TRAŽI DA SE OSLONIMO NA NJEGA U APOSTOLATU, a ne na sebe. I kada nam se učini kako smo nemoćni da ne očajavamo, već da REZULTATE PREPUSTIMO BOGU. Petar veli: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Što bi ove riječi mogle značiti za nas?

 

Riječi U SEBI NOSE NEKO ZNAČENJE I PORUKU, imaj SADRŽAJ KOJEG TREBAMO PREVESTI I PRIMJENITI NA SVOJ ŽIVOT. Kako prevesti Isusove riječi u kontekstu današnjeg života? Pogledamo li Petra shvatit ćemo kako je samo RADIO SVOJ POSAO, BRINUO SE TAKO ZA SVOJU OBITELJ. Nije radio ništa posebno. Drugim riječima, NAŠA SVAKODNEVICA je prostor u kojem se trebamo OSLANJATI NA BOGA. Kada je kazao Isusu da će se osloniti na njegovu riječ i baciti mreže protiv svake logike, Petar je zapravo kazao da će se OSLONITI NA ISUSOVO DJELOVANJE. Iz njegovih se riječi razaznaje kako NASLUĆUJE da U ISUSU IMA NEŠTO VIŠE OD OBIČNA ČOVJEKA. I to ga pokreće da baci mreže. OSLONITI SE NA ISUSOVU RIJEČ ne znači napamet poznavati cijelo Sveto Pismo, već ga ISPRAVNO PRIMJENITI NA SVOJ ŽIVOT I U SVEMU ŠTO SE RADI VJEROVATI KAKO ĆE BOG UPRAVITI SVIME NA NEKO DOBRO KOJE MI SAMI I NE MORAMO ODMAH SPOZNATI. Na ovo nas podsjećaju riječi psalma koji veli: “ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji, ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi”.

 

Ispravna primjena SADRŽAJA VJERE zapravo je problem današnjih neuspjeha. Kada bismo doista živjeli vjeru “do kraja”, unatoč svim našim osjećajim nemoći pred ovim svijetom, shvatili bismo kako JE GOSPODIN UZ NAS, TE KAKO JE NAŠE DA BACIMO MREŽE, A ON ĆE SE POBRINUTI ZA ULOV. Drugim riječima, na nama je da RADIMO I ŽIVIMO SVOJU SVAKODNEVICU ČESTITO, nastojeći oko svoje vjere, kako bi u svemu bili prepoznati kao kršćani, a Bog će se pobrinuti kako će SE POSLUŽITI NAŠIM ŽIVOTOM ZA RIBARENJE. U ovoj priči o ribarenju duša, MI SMO I RIBARI I MAMAC KOJIM SE SLUŽI GOSPODIN!

 

ŽIVOTOM SE POKAZUJE OSLANJANJE NA BOGA, a po svemu sudeći to danas izostaje, jer se moderni kršćanin sve više i više OSLANJA NA SEBE PO PRIMJERU SVIJETA, A BOGA KAO DA ZABORAVLJA UPRAVO U ONIM TRENUCIMA U KOJIMA BI GOSPODIN RADO INTERVENIRAO. Sama činjenica da prilično PESIMISTIČNO GLEDAMO NA SADAŠNJOST I BUDUĆNOST pokazuje kako smo u problemu s NADOM. Po ovom shvaćamo kako nešto nije u redu i s VJEROM, jer tamo gdje se čovjek NADA, POSTOJI VEDRO OZRAČJE koje je poticajno za rad i život. Naprotiv, gdje nade nema, tmurni presimizam zauzima svoje mjesto u društvu javljajući se kao ALARM ZA NAS koji upozorava KAKO SMO ZABORAVILI NA BOGA KOJI SVE IZVODI NA DOBRO. Drugim riječima, NE OSLANJAMO SE NA NJEGA GOTOVO U NIJEDNOJ STVARI.

 

 

 

NE IZLAZITI IZ LAĐE

 

Gdje je u ovoj priči Crkva- lađa? Ona nas održava živim na moru života: hrani nam život sakramentima i tako nas dovodi stalno u Kristovu prisutnost. Kada ni sakramentalan život ne odgana defetističan stav spram života, jasno je kako nešto nije u redu s nama, jer sakramenti djeluju sami po sebi. Pa ako je tako, ako su sakramenti uvijek djelotvorni, onda smo jedina prepreka stvarnom životu u vjeri- MI SAMI I NAŠI STAVOVI O ŽIVOTU.

 

U čemu je problem? Problem leži u činjenici da mnogi kršćani PADNU U MORE- ISPADNU IZ LAĐE ILI SE BACE IZ NJE, jer im se čini KAKO IM MORE DAJE SLOBODU. Doista, LAĐA DJELUJE OGRANIČAVAJUĆE: Crkva stalno upozorava ljude, stavlja im granice u ponašanju, ali čini to upravo stoga da NE BI PALI U MORE- DA SE NE BI UTOPILI.

 

BESKRAJNO MORSKO PROSTRANSTVO djeluje poput nečeg BEZ GRANICA. Kada ste u moru, ništa vas ne ograničava, kao da lebdite, kao da ste potpuno SLOBODNI OD ONIH ZEMALJSKIH SILA koje vam ne daju letjeti nego morate hodati, koje vam ne daju raditi što vas je volja. MORE u sebi nosi sliku BESKRAJA KOJI DONOSI PRIVIDNU SLOBODU; kažemo PRIVIDNU, jer more UBIJA ONOG KOJI U NJEGA UPADNE.

 

Čovjek koji dopusti da mu ovaj svijet- MORE, upravlja životom, propada i UTAPA SE U GRIJESIMA SVIJETA. Jer more je takvo da UTOPLJENIK UTOPLJENIKA NE MOŽE SPASITI- POTREBAN IM JE NETKO S BORODOM! Zato Crkva- LAĐA, stalno pazi da netko od nas ne padne u more, da ga ne proguta svijet i njegovi grijesi. To nije ograničavanje slobode (jer uostalom potpuna sloboda nigdje nije moguća- uvijek postoji neko ograničenje u svemu što se radi), već PAŽNJA, BDIJENJE NAD DUŠAMA CRKVE u želji da ih se dovede u Nebo.

 

 

 

KRIST JE UVIJEK U LAĐI

 

Ono što ljudi koji se “bace u more” zaborave, ono što mi koji NAOKO PLOVIMO U LAĐI, jest da je U LAĐI UVIJEK PRISUTAN KRIST. I Isus Krist GARANTIRA DA SE LAĐA NEĆE POTOPITI. Sjetite se scene u kojoj je Isus smirio oluju. On je u toj lađi: “Isusova lađa ne može se potopiti (…). Valovi je ne mogu razbiti o stijene, već se o lađu razbijaju stvarajući pjenu. Nema ničeg čvršćeg od Crkve. Ne bori se stoga protiv nje, jer će razbiti tvoju moć. Beskorisno je boriti se protiv neba. Kada se jačaš s čovjekom, ili pobjeđuješ ili si pobijeđen; ali boriš li se protiv Crkve, nema dileme o pobjedniku, jer Bog je uvijek jači od svega” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija prije progonstva).

 

Vidite danas da ovaj svijet želi potopiti Crkvu. Mogu nam uzeti crkve, mogu nam uzeti zemlju, posjede, mogu nas zabraniti, ALI NAS NE MOGU POBIJEDITI. Jer dokle god postoji samo JEDAN KRŠĆANIN koji ŽELI BITI U CRKVI- BIT ĆE CRKVE JER JE TU KRIST KOJEG SVIJET NE MOŽE POBIJEDITI. Kada je govorio učenicima o tome da se NE BOJE, već da ostanu ZAJEDNO DAO IM JE NA ZNANJE DA NJEGA SVIJET NE MOŽE POBIJEDITI: “32Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sáma. No ja nisam sâm jer Otac je sa mnom. 33To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,32-33).

 

 

 

BRODITI BEZ STRAHA

 

Ovo nas vodi razmišljati kako nam je ŽIVJETI BEZ STRAHA ZA SVOJU EGZISTENCIJU. Strah, koji nam svijet želi nametnuti, strah je od “utapanja” koji se spozna tek kada se OSTANE SAM U BESKRAJNOM MORU. Ovog straha ne bi trebalo biti u Crkvi, jer “tamo gdje je Crkva, tamo je i DUH BOŽJI, a gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva sa svom svojom milošću” (Sveti Irinej Lionski, Protiv krivovjerja, 3,24). “Što bilo da bilo, Krist neće napustiti svoju Zaručnicu” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Homilija o odanosti Crkvi, 4-VI- 1972). I ovo bi nam trebalo davati sigurnost u životu.

 

Umjesto toga nalazimo STRAH OD MORA, strah od života čak i onih koji se nalaze u Crkvi- lađi. I taj strah pokazuje da SE NE OSLANJAMO DOVOLJNO NA ISUSA. To je razlog, koji nas tjera da se s vremena na vrijeme prepustimo svijetu, “umočimo noge u more” i držimo se za lađu tek krajičkom snaga, živeći više u moru nego na lađi: živeći više kao POGANI NEGO KAO KRŠĆANI.

 

Jednako tako, i oni koji su čvrsto u lađi NE ŽELE RIBARITI JER SE BOJE: boje se da će ih izrugati što su u Crkvi, boje se da će ispasti smiješni i nazadni, da će im kazati kako ništa ne razumiju. Zbog toga, čak i oni koji su čvrsto u lađi NE ŽELE RIBARITI, SKRIVAJU SE U LAĐI I NE BACAJU MREŽE. A ribar koji ne baca mreže ničemu ne koristi. Kršćanin koji NE ŽIVI KRŠĆANSTVO, koji ga ne prakticira- nije kršćanin! Prevedimo: kršćani često SKRIVAJU SVOJE KRŠĆANSTVO PONAŠAJUĆI SE POPUT NEVJERNIKA KADA IM JE TO POTREBNO kako bi plivali u moru životu. Stoga će RADIJE SAGRIJEŠITI da bi dobili neku korist za sebe, nego će do kraja biti kršćani koji se oslanjaju na Boga.

 

 

 

 

 

Lk 4, 38-44

 

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.

 

O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.

 

Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

 

 

 

U današnjem evanđelju naglašava se učinkovitost molitve Isusu i njegov milosrdni stav prema moliteljima. “Kada su molili Spasitelja, on je odmah liječio bolesne, dajući na znanje kako prihvaća sve naše molite upravljene protiv naših sklonosti prema grijehu” (Sveti Jeronim, Caena Aurea). Gospodin odmah liječi i pomaže onima koji mole tako da se njihovi životi udalje od grešna ponašanja. I u današenjem evanđelju, Gospodin je “na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih”- tako sluša svaku pojedinu molitvu i uslišava je odmah ako je za nas dobra i odvlaći nas od svojih grijeha.

 

 

 

Ovo samo pokazuje kako smo i koliko važni Gospodinu. Svaki od nas ima svoje ime i prezime, svoju osobnost, i svaki je od nas iznimno vrijedan Bogu. MI NISMO DIO NEKE BEZLIČNE MASE; svaki od nas je originalno stvorenje Božje, i svaki od nas je jednako tako POSEBNO LJUBLJEN OD BOGA.

 

 

 

Bog ljubi svakog od nas na poseban način. Baš kao što majka brojne djece ljubi svu svoju djecu, ali ih ne može sve ljubiti na jednak način, tako i Bog ljubi svakog nas i čini to jednom posebnom ljubavlju prilagođenoj svakom od nas. Kada bi bili voljeni na isti način, netko bi se osjećao zakinut. U tom smislu, LJUBAV BOGA PREMA ČOVJEKU NEMA OBRAZACA- nekada se pokazuje preko vidljive milosti, nekada mirnim životom, ali se nekada pokazuje preko nevolja, bolesti, smrti,... I svaki put je ljubav.

 

 

 

Često nam se čini kako Bog ne čuje naše molitve, ali nije tako. Koliko puta nismo od roditelja dobili što smo tražili, a roditelji nam odbijanjem nisu uskratili ljubav, već su nam je pokazali, jer su razumjeli da je “ne dobiti” nešto zapravo za nas bolje. Bog uslišava i kada se nama čini da nije tako! Stoga na nama je da ustrajno molimo, često i ne znamo što molimo, ali zato Bog razabire dobro od zla i uslišava ono što je dobro.

 

 

 

Rekosmo kako je svaki od nas original i kako nismo dio bezlične mase. Ipak, mora se kazati kako pripadamo jednoj zajednici- CRKVI. Mi smo individue unutar Crkve. U Crkvi se ne bi trebala nalaziti bezlična masa, već pojedinci združeni Duhom Svetim koji po Božjoj inspiraciji djeluju. Biti dio zajednice nije razlog da se u ZAJEDNICI SKRIVAMO; da nestajemo u masi i da nas ne vidi nitko što radimo. U tom smislu, puno je kršćana kojima je Crkva pokrivač za njihov privatan jadan život. Dolaze u Crkvu jer žele biti dio bezlične mase. Žele biti viđeni u toj masi, ali kada se odvoje privatno iz mase, paze da ih nitko ne vidi što rade. Tako, imaju “lice kršćanina” samo dok su u “masi” u Crkvi, ali kada iziđu iz mase, skidaju i maske, i ostaju bezlični što se kršćanstva tiče. Postaju bezlični samo izvan Crkve jer odustaju do vlastitog identiteta djeteta Božjeg.

 

 

 

Gospodin ne želi da mi budemo ljudi “bez lica”, bez identiteta. Ne želi da nas, izvan Crkve nitko ne prepoznaje kao kršćane, već upravo suprotno. Želi da se jasno vidi naš kršćanski identitet. U tom smislu, valja se propitkivati o tome koliko smo izgubili svoj kršćanski identitet u današenjem društvu i koliko smo toga kršćanskog žrtvovali u svom ponašanju samo kako bismo postali dio bezlične mase- dio jednog društva koje je sve manje i manje kršćansko.

 

 

 

Prvi korak u tom gubitku identiteta jest odvajanje od Crkve i odvajanje od MOLITVE CRKVE. Ovo je dovajanje naglašeno u novije vrijeme učestalim napadima na Crkvu (opravdanim ili neopravdanim) koji nemaju za cilj moralno čišćenje redova Crkve, već uništenje Crkve. Ljudi koji ovako napadaju Crkvu, vjerojatno nisu svjesni koliku uslugu čine Crkvi. Naime, Crkva je Božja, ali je sastavljena od ljudi koji su grešni. Pa kada već oni koji su u Crkvi nemaju snage za pročišćenje, Bog se služi onima koji to čine iz krivih pobuda. Stoga, ne bi se trebali brinuti o napadima na Crkvu, već o svom moralu i iskrenosti u vjeri.

 

 

 

Odvajanje od Crkve slično je istupanju iz obitelji. Kada se netko iz obitelji uda ili oženi, ne znači da je istupio iz nje. Samo je promijenio život. No kada se ODREKNE SVIH VEZA SA TOM OBITELJI, kada NE ŽELI KOMUNICIRATI NIŠTA U SVEZI SA OBITELJI- tada se prekida odnos. Slično se želi postići i u Crkvi. Nitko nikoga ne prisiljava da iziđe iz Crkve. Ljudi to čine sami, posve slobodni uvjereni kako rade ispravno.

 

 

 

Nemojte napuštati Crkvu i nemojte da vas krivi razlozi navedu na to. Istina je kako je loš život službenika Crkve sazblazan, ali “jao onom po kome sabalazan dođe”- jadni su to ljudi i za njih treba moliti, a ne napuštati Crkvu. Treba moliti i za nekoga tko IMA SNAGE ZA NAPRAVITI ISPRAVNE I TEŠKE KORAKE KADA SU TAKVI ŽIVOTI U PITANJU; da se konačno shvati kako se ne može čuvati dobar glas nekoga tko ustrajava u grijehu i zločinu, već ga se mora UDALJITI IZ SLUŽBE. Nitko sakrivanjem krivaca nije dobio ništa, a oni su uvijek nastavili sa svojim “poslom” nakon što ih se zaštiti.

 

 

 

Šteta je nepopravljiva i mnogi su se odmaknuli od Boga zbog takvih ljudi. Vi nemojte. Ostanite jer ima još puno dobrih ljudi u Crkvi, još puno dobrih i čestitih službenika koji trpe poput vas zbog nekolicine ljudi neprimjerena života. Nemojte gledati u loše primjere, već samo u dobre i neka Vam oni budu vodilja.

 

 

 

Jedna kritika i Božjem narodu: ljudi su skloni također zaštiti svećenika po principu “ne smije se dirati u popa”. I redovito to i čine dok je on s njima. No kada ode, onda se izruguju s takvim čovjekom. To nije u redu, jer je dužnost vjernika da reagira na ispravan način. Nitko dakle nije bez krivice.

 

 

 

Gens sancta, narod sveti, napravljen od stvorenja puna jada: ova prividna kontradikcija osvjetljava jedan aspekt gledanja na Crkvu. Crkva, istovremeno je i božanska koliko i ljudska, jer je sastavljena od ljudi, a mi kao ljudi imamo nedostatke: svi smo od praha i pepela sazdani. Gospodin naš Isus Krist koji je Crkvu ustanovio, očekuje od svakog člana Crkve da učini napor sa sobom u pravcu svetosti. Svi ne odgovaraju na taj poziv. Tako u Zaručnici- Crkvi, istovremeno nalazimo jedno čudo puta ka spasenju, zajedno sa jadom ljudi koji tim putem hode” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Odanost Crkvi, 4-VI-1972).

 

 

 

VALJA OSTATI U CRKVI, jer u njoj gradimo svoj identitet kojeg smo primili sakramentima od Boga, i odgojem od ljudi. Pročitate li pažljivo evanđelje uočit ćete stih u kojem se govori kako bi “on na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih.” U Crkvi, Isus želi staviti ruke na svakog od Vas, i čini to svojom milošću. Zna ime svakog od vas, zna vam identitet i ne tretira vas kao da ste bezlični u masi ljudi, kao da ste mu nepoznanica, već vas tretira kao LJUBLJENOGA SINA kojem poznaje svaku stanicu. Ako niste do sada shvatili- ZA SVAKOG OD NAS POJEDINAČNO IŠAO JE NA KRIŽ I TOLIKO NAS VOLI DA BI OPET IŠAO ZA SVAKOG POJEDINOG ČOVJEKA. On nije Bog mase, premda mu svi dolazimo u Crkvi, već je ON BOG SVAKOG ČOVJEKA i sa svakim ima jedna prisan odnos, a dubina odnosa s Bogom ne ovidi o Njemu, već o nama.

 

 

 

Premda je Bog mogao sve izliječiti samo jednom riječi, on dodiruje svakog od tih ljudi, dajući im na znanje kako njegovo Tijelo ima snage odbiti zlo, jer bijaše to Tijelo Boga. I kao što vatra koju se stavi u jednu brončanu posudu predaje (u izvorniku stoji: KOMUNICIRA) svoju toplinu posudi, tako i Svemoguća Riječ Božja, kada je utjelovio, uzevši ljudskost od Djevice, učini Tijelo dionikom svoje moći. Kamo sreće da nas dodirne, ili da mi dodirnemo Njega kako bismo se oslobodili boelsti duše, nasrtaja demona, i vlstite oholosti” (Sveti Ćiril, Catena Aurea).

 

 

 

U Crkvi nas sve vodi TIJELU KRISTOVU. Zapravo, CRKVA JEST TIJELO KRISTOVO, a ISUS KRIST JE GLAVA TOG TIJELA. I kako se preko glave tijelo hrani kisikom koji dolazi preko DAHA, tako se CRKVA- TIJELO KRISTOVO hrani DUHOM kojeg u svoje Tijelo UDIŠE KRIST- GLAVA. “U tom Tijelu, ŽIVOT KRISTOV se predaje (komunicira) vjernicima koji ostaju sjedinjeni s Kristom trpećim i slavnim po sakramentima, na jedan način koji je nama nedohvatljiv, ali stvaran. Glava ovog Tijela jest Krist. On je lik Boga nevidljivoga, i u njemu sve bijaše stvoreno. On je prije sviju i sve postoji u Njemu. On je glava tijela koje je Crkva. I na isti način na koji dijelovi tijela premda mnogi, tvore jedno tijelo, tako vjernici u Kristu, premda mnogi tvore jednu Crkvu. Također, u stvarnaju tijela Kristova jasno se vidi različitost članova i službi. Samo je jedan Duh, koji dijeli različite darove za dobro Crkve shodno bogatstvi i različitosti službi.” (II Vatikanski Koncil, Konstitucija, Lumen gentium,7).

 

 

 

Tamo gdje je Crkva, ondje je i DUH BOŽJI; i gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva sa svom Božjom milošću” (Sveti Irinej Lionski, Protiv krivovjerja, 3.24). Milost je život Crkve, jer je udahnuta od Duha Sveotga u Crkvu i svaki koji napusti svoj jad ima šansu da ga “oživi” milost promijenivši mu život.

 

 

 

U Crkvi valja ostati kako zbog drugih, tako i zbog sebe. Teško je naći riječi kojima bi se opisao život u Kristu. Možemo govoriti da je to isto što i život u Crkvi- i to jest tako. Ali ne može se ova definicija upotpuniti nekim modelom življenja jer SVAKI OD NAS JE POSEBAN. SVAKI JE ČOVJEK ORIGINALNO BOŽJE STVORENJE I TAKVO NE POSTOJI VIŠE NA SVIJETU. I upravo činjenica da nas Bog ne “grupira”, već tretira svakog ponaosob, tebalo bi biti dovoljan razlog da ostanemo u Crkvi. Bog nas želi “unutra” jer nam želi KOMUNICIRATI SVOJ ŽIVOT- ŽELI NAM PREDATI SVOJ ŽIVOT- DA BOŽJI ŽIVOTU UĐE U NAS I MIJENJA NAS SUKLADNO NAŠIM NAPORIMA I MOGUĆNOSTIMA kako bi nas promijenio do mjere da možemo živjeti vječno.

 

 

 

Lk 4, 16-30

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:

 

Duh Gospodnji na meni je

 

jer me pomaza!

 

On me posla

 

blagovjesnikom biti siromasima,

 

proglasiti sužnjima oslobođenje,

 

vid slijepima,

 

na slobodu pustiti potlačene,

 

proglasiti godinu milosti Gospodnje.

 

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

 

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

 

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

 

 

Današnjim evenađeljem kao da se naviješta sve ono što će Isus napraviitu svom javnom djelovanju. Sve se događa u sinagogi u dan subotnji koji je za židove bio dan odmora I molitve. Sakupljali su se u sinagogi kako bi se poučavali o Svetom Pismu. U sinagogi je sve počinjalo recitiranjem molitve “Čuj Izraele” (Shema), sažetkom Božjih zapovijedi I sa 18 blagoslova. Potom se čitao odlomak iz Knjige Zakona, te još jedan iz Proroka.

 

 

 

Nakon toga bi predsjedatelj pozvao nekoga od prisutnih kako bi pročitao nešto od toga I uputio popratnu riječ prisutnima vezano uz pročitano. Ponekad bi se netko dragovoljno javio kako bi tu dužnost ispunio. Nešto se slično dogodilo I sada. ISUS JE TRAŽIO PRIGODU ZA POUČITI NAROD, a na isti su način to činili I Apostoli nakon Duhova. Počeli su propovijedanje u sinagogama, odakle su naprasno istjerani. Konačno, skup u sinagogi bi završavao svećeničkim blagoslovom kojeg je izgovarao neki svećenik ili predsjedatelj, a svi bi odgovarali AMEN.

 

 

 

Isusu su pružili odlomak iz proroka Izaije koji je bio MESIJANSKI: “Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla (...)” Nakon što je pojasnio kako se ove riječi odnose izravno na njega (“Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.”) svi su ostali zatečeni. Malo potom su mu “povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.” Za ovu scenu, svrti Ivan Pavao II veli kako su Gospodinove riječi njegova “prva mesijanska izjava, koju slijede djela I riječi poznat eiz evanđelja, po kojima Krist uprisutnjuje Oca među ljudima” (Dives in misericordia, br.3). Kako veli da se na njemu ove riječi proroka Izaije ispunjavaju, Isus poučava kako je on I RIJEČ I DONOSITELJ RIJEČI: On je onaj o kojem svi proroci pišu, kojeg naviještaju, ali je istovremeno onaj kojeg oni “izgovaraju” u svojim proroštvima. On je MESIJA kojeg svi iščekuju, on je POMAZANIK kojei je pomazan Duhom Svetim. “Krista nisu ljudi pomazali, niti se njegovo pomazanje činilo s uljem, ili nečim što je ulje mijenjalo, već ga je pomazao Otac nebeski, koji je to učinio da bi Isus bio Spasitelj svijeta, a njegovo pomazanje bio je sam Duh Sveti” (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Catechesis, 21,2).

 

 

 

Njegov je dolazak na svijet zapravo GODINA MILOSTI, jer On sam je donositelj mislodti Božje među ljude.U židova je bio običaj proglasiti godinu milsoti svako pedeset godina kako bi se narod podsjetilo na otkuiteljsko I osloboditeljsko Božje djelo. Sada to isto proglašava Gospodin, jer je došao OSLOBODITI SVOJ NAROD I OTKUPITI GA IZ ROPSTVA GRIJEHA. Njegovim dolaskom počinje VRIJEME MILOSTI.

 

 

 

MILOST je druga riječ za LJUBAV koju izražavamo ljudima na stotine načina, a najsuptilniji I najljepši je MILOSRĐE. Ta riječ u sebi podrazumijeva više značenja. Jedno od njih je SUOSJEĆANJE I SMILOVANJE. Tako se MILOSRĐE BOŽJE osobito izražava u susrtetu s ljudskom PATNJOM, “s onima gdje se očituje ljudska krhkost, kako fizička, tako I moralna. Na taj način milosrđe otkriva TRAJNI STAV BOGA OCA prema nama, koji je SAMA LJUBAV I KOJI JE BOGAT MILOSRĐEM” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-192).

 

 

 

Gospodin je poslan na svijet kako bi nas oslobodio ropstva grijeha, a cijenu otkupa iz ropstva platio je On sam- svojom smrću na križu. Učinio je to iz milosrdne ljubavi prema nama. Smilovao nam se vidjevši kako sami ne možemo izaći iz tog robovanja. Stoga se suosjećajno solidarizirao sa nama pustivši da ga GRIJEH LJUDI UBIJE- ne kao roba, već potpuno pravedna kao Sina koji u slobodi daje svoj život za nas. To njegovo smilovanje, to milosrđe pokazuje I nama put kojim moramo ići kroz život.

 

 

 

Nama je slijediti put dijeljenja milosrđa poput Isusa. Živimo naime u vremenu koje DEHUMANIZIRA ČOVJEKA, u kojem se PRAVEDNOST ISTIČE KAO TEMELJNA VRIJEDNOST DRUŠTVA, ali ta “PRAVEDNOST BEZ MILOSRĐA” čini velike nepravde mnogima. Tako je bilo I u Isusovo vrijeme: Zakon je počeo uništavati čovjeka jer se primjenjivao kriterijem “pravednosti bez milosrđa”. “Pravednost je osnovna krijepost, ali ona sama nije dovoljna, potrebno je još I milosrđe. Koliko god da se poboljšaju radni I socijalni zakoni, uvijek će biti potrebna toplina srca, ljudskog, bratskog I prijateljskog, koja dopire tamo gdje zakon ne može” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-192), jer “kršćanska ljubav prema bližnjemu ne ograničava se na to da se potrebitog pomogne u materijlnoj nevolji; ona ima za cijlj prije svega da svakog pojedinca POŠTUJE I RAZUMIJE NA OSNOVI NJEGOVA DOSTOJANSTVA kao čovjeka I djeteta Stvoriteljeva” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 72).

 

 

 

Isusovo se MILOSRĐE NAJPRIJE OČITOVALO (a I dan danas se očituje u brojnim ispovijedima) OPRAŠTANJEM GRIJEHA. Naime, Gospodin POŠTUJE I RAZUMIJE SVAKOG OD NAS, pa svakom koji se uputi Njemu sa srcem raskajanim zbog vlastitih grijeha, OPRAŠTA MILOSRDONM LJUBAVLJU. MILOSRĐE se tako očituje I PRAŠTANJEM koje ne ide ako nema u nama suosjećanja, razumijevanja I poštivanja bližnjih. Kako bi nas otkupio iz ropstva grijeha, Gospodin je morao prijeći preko svakog grijeha, svkaog čovjeka u povijesti. Ne samo preko grijeha onih koji su ga optužili nevina, pljuvali, tukli, razapeli, već preko svih grijeha svijeta. Za takvo što morate, NE SAMO IMATI LJUBAV- MORATE BITI LJUBAV!

 

 

 

MILOSRĐE nas potiče da PRAŠTAMO I to brzo- odmah- svakome, čak I onome koji ne pokazuje kajanje ili odbija bilo kakvo praštanje I pomirenje. LJUBAV nas pri tom čini da OPRAVDAVAMO ili da TRAŽIMO RAZLOGE PRAŠTANJA kako U SVOJOJ DUŠI NE BI IMALI MRŽNJE I NIKOGA NE BI OSJEĆALI NEPRIJATELJEM. Tako se valja truditi VOLJETI BLIŽNJE ne zbog pravednosti, ili zato jer to zaslužuju, već stoga JER SU NAM BLIŽNJI. Preko LJUBAVI ČOVJEKA UČINIMO BLISKIM SEBI- A MRŽNJOM, OKRIVLJAVANJEM GA UDALJIMO OD SEBE. Ovo komenira G. Chevrot (Las Bienaventuranzas, Rialp, Madrid 1981, str.170) govoreći kako Gospodina jedino zanima je li neka osoba nesretna I pati li unatoč grijesima I ludostima koje počini. Na meni I tebi je potruditi “se da ga zaštitiš od njegovih loših strasti, ali u trenutku patnje budi milosrdan. Voljet ćeš svoje blićnje ne zato jer zaslužuju, nego zato što su tvoji bližnji.

 

 

 

Ovo valja primjeniti na sve aspekte nečijeg života. Trebamo na ljude gledati POZITIVNO- kao na Božju kreaciju koja je uvijek DOBRA. Sveti Bernard (Izlaganje o Pjesmi nad pjesmama, 40) savjetuje o tome: “Ako vidite nešto loše, ne sudite odmah bližnjeg, nega ga radije u sebi OPRAVDAVAJTE. Opravdajte namjeru ako ne možete samo djelo. Pomislite kako je to napravio iz neznanja, iznenađenja ili nevolje. Ako je stvar tako jasna da se opravdanje ne može smisliti, opet vjerujte I recite u sebi: NAPAST JE VJEROJATNO BILA PREVELIKA.

 

 

 

Pokušajte ovo primjeniti na sebe. Kada pogriješimo, I svjesni smo svoje pogreške, kada žalimo zbog nje- ne želi li svaki od nas da mu se oprosti, da ga se razumije, da se ima suosjećanja zbog okolnosti koje su dovele do toga da se sagriješi? Ne želi li svak malo sažaljenja preko kojeg će dobiti poštivanje koje svaki čovjek zavrijeđuje? Kako god to želimo za sebe, tako bismotrebali željeti I drugima! Za kršćane ne vrijedi ona izreka nekog koga nazivaju herojem koji je pred sudom ili streljačkim vodom navodno kazao kako milosti ne traži, niti bi je svojim tužiteljima dao. MI TREBAMO STALNO TRAŽITI I DAVATI MILOST ZA SEBE I ZA DRUGE; stalno se trebamo upinjati da proniknemo razloge tuđih grešaka I da ih prihvaćamo suosjećajno, bez optuživanja.

 

 

 



 

Lk 4, 31-37

 

U ono vrijeme: Siđe Isus u Kafarnaum, grad galilejski. I naučavaše ih subotom te bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova. A u sinagogi se zatekao čovjek s duhom nečistoga đavla. On povika u sav glas: »Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato đavao čovjeka obori u sredinu te iziđe iz njega ne naudiv mu ništa. I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: »Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!« I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima.

 

 

 

U evanđelju čitamo kako Gospodin propovijeda s “vlašću i snagom”, ili “kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci” (Mk 1,22). BOG GOVORI KADA GOVORI ISUS KRIST, ali slušajući njegove riječi vidimo čovjeka kao I svakog drugog. Ipak, premda su VIDJELI ČOVJEKA, njegove RIJEČI tako su obuzimali slušatelje da im nitko nije odolijevao. Shvaćali su da ispred njih stoji netko tko je više od proroka, više od svih koji govore o Bogu. Svi su oni naime poučavali u “trećem” licu, svi su GOVORILI U IME BOGA ILI O BOGU, SAMO JE ISUS ONAJ KOJI SVOJU POUKU POČINJE S RIJEČIMA: “Kažem vam” ili “A ja vam kažem”. ISUS NE GOVORI U IME BOGA, JER ON JE BOG- GOVORI U SVOJE IME. Stoga su njegove riječi popraćene I djelima koje otkrivaju svu SNAGU BOGA U RIJEČIMA kojima liječi, izgoni duhove, zaustavlja oluje,....

 

 

 

Riječi Isusa Krista imaju u sebi BOŽANSKU VLAST I SNAGU I to se očituje I u današnjem evanđelju. Isus se ne boji izliječiti opsjednuta u subotu. Demon iz čovjeka progovara I želi sablazniti sve prisutne govoreći Isusu kako je on Svetac Božji. Želi istinom okrenuti sve protiv Isusa, jer židovima zasigurno ne bi bilo drago slušati kako demon govori o Mesiji. Govoreći: “Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji”, demon želi unijeti nered među prisutne, želi ih uznemiriti istinom o Isus koja židovima nije bila laka za prihvatiti. Kaže sveti Atanizije (Epistula ad episcopos Aegypti et Libyae, 3): “(Isus) je zapovjedio demonima da ušute I (…) nije želio da istina izađe iz onih nečistih usta, niti je želio dati prigodu za unijeti zlo među ljude.” Isus snagom Božje riječi samo govori: “Umukni i iziđi iz njega!” I na tu RIJEČ demoni odoše.

 

 

 

Ova scena nema za cilj slaviti izgon zloduha, već upozoriti na SNAGU I VLAST ISUSOVIH RIJEČI. Njegove RIJEČI POPRAĆENE SU DJELIMA: dakle, Isusove riječi imaju STVARALAČKU SNAGU U SEBI- KADA GOVORI, ISUS MIJENJA SVE! A to je svojstveno samo BOGU. Bog je taj koji je u početku SVE STVORIO PO SVOJOJ RIJEČI- po svom naumu, po svojoj misli. Ta Riječ, misao, tako je djelotvorna da se realizira odmah. Isus dakle GOVORI I DJELUJE KAO BOG, JER ON JEST BOG! Kaže sveti Beda (Catena Aurea) kako “jedan učitelj ima vlast kada djeluje sukladno riječima kojma poučava.” Sveti Ćiril Aleksandrijski to dopunja govoreći kako “onima koji ne mogu shvatiti njegove riječi, sve potkrijepljuje jasnim znakovima”, misleći pri tom na djela kojima se očitje snaga njegove riječi.

 

 

 

Postoji velika razlika u propovijedanju Isusa I pismoznanaca “ne samo u načinu propovijedanja već iu sadržaju: psimoznanci su se oslanjali na tekstove Mojsijeva zakona, te su ih prenosili I pojašanjavali; Isus pak nije slijedio taj put onih koji samo poučavaju ili onih koji kometiraju Stari Zakon, već se ponašao kao ZAKONODAVAC- ONAJ KOJI JE ZAKON I DONIO, I koji ima VLAST NAD ZAKONOM” (Sveti Ivan Pavao II, Audijencija, 14. kolovoza 1987.).

 

 

 

Kakav je to nauk kojem se svi dive? Iste riječi se govore, ali ih izgovaraju različite osobe, na različit način I s različitim ciljem. Kada pismoznanci govore, često to čine da im se dive, I nerijetko tekstove I Božji govor prilagođavaju potrebama ljudi samo da ih prihvate I da im se svide. To je ono što se danas naziva “populizmom”: ugađanju ljudi iz krivih pobuda.

 

 

 

Isus najprije GOVORI RADI NAS, a ne radi sebe: MI SMO CILJ NJEGOVIH RIJEČI! Stoga u njegovu govoru nema ničega prijetvornoga- sve je sama ISTINA, ČISTA ISTINA, TOLIKO LIJEPA DA PRIVLAČI I OSVJAJA DUŠU SVAKOG SLUŠATELJA. LJEPOTA ISTINE ISUSOVIH RIJEČI OTKRIVA SVU DOBROTU BOGA KOJI RIJEČI IZGOVARA!

 

 

 

Njemu nisu potrebni dugi govori: “Ne iznosi svoj nauk da ga drugi testiraju, ne opravdava se, ne argumentira. Poučava. Nameće se jer je njegova mudrost neodoljiva. Kad se ova mudrost spozna I kad se ima dovoljno čisto srce da se nju poštuje, zna se da ne može postojati druga. Ne osjeća se potreba za usporedbom I proučavanjem. Odmah se vidi.

 

 

 

Vidi se da je apsolutna. Vidi se da je pored njega sve prah. Vidi se da je on život. Kao što se zvijezde gase kad izađe sunce, tako se događa sa svim mudrostima I svim naucima. Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (J. LECLERQ, Treinta meditaciones sobre la vida cristiana, str. 53-54).

 

 

 

Isusove riječi posjeduju neizmjernu mudrost koju mogu razumjeti I filozof I nepismena osoba, mladi, djeca, muškarci I žene,..., svi.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-200). Poučavao je tako da ga mogu razumjeti svi, a cijeli je njegov život bila jedna velika pouka: “Njegova šutnja, njegova znamenja, njegove geste, njegova molitva, njegova ljubav prema čovjeku, njegovo opredjeljenje za male I siromašne, prihvaćanje potpune žrtve na križu za otkup svijeta, njegovo uskrsnuće, sve je to ostvarenje njegove riječi I ispunjenje objave” (Sveti Ivan Pavao II, Catecheisi Tradende, 16. listopada 1979., 9.).

 

 

 

Sve ovo nalazimo u EVANĐELJIMA: nalazimo jednu CJELOVITU POUKU ZA NAS PREKO ISUSOVIH RIJEČI I ŽIVOTA. Stoga, naša MOLITVA TREBA UVIJEK BITI POPRAĆENA EVANĐELJEM. Crkva to zna pa od svojih privh dana DONOSI EVANĐELJE VJERNICIMA. U vremenima u kojima knjige nisu bile dostupne svima, Crkva je bila donositelj Isusove riječi. Tako je poticala Isusovim riječima I životom živu vjeru naroda koji se Isusom hranio u Crkvi ne samo euharistijski, njegovim svetim Tijelom, već I njegovom Riječi.

 

 

 

Danas je evanđelje dostupno svima. Pazite da vam ne “hvata prašinu” na policama. Kada uzmete Sveto Pismo, pogledajte je li ispod njega sve čisto I postoji li prašina oko područja na kojem je knjiga stala? Ako je, obrišite prašinu I otvorite tu knjigu. Počnite čitati evanđelja. Tamo ćete naći Isusove riječi I, uvjeravam Vas, nećete ostati ravnodušni čitajući ih. “Kada čitamo evanđelje, Gospodin nam se obraća na više načina: daje nam primjer svojim životom, primjer koji bismo trebali oponašati u svom životu; poučava nas kako se trebamo odnositi prema svojoj braći; podsjeća nas da smo djeca Božja I da nam ništa ne bi smjelo oduzeti mir; naša srca poziva na praštanje; potiče nas da se pažljivo pripremamo za ČESTU SVETU ISPOVIJED gdje nas čeka nebeski Otac da nas zagrli; zahtijeva od nas da ovog dana budemo milosrdni prema tuđim nedostatcima, jer je on to uvijek bio; potiče nas da posvećujemo svoj posao, obavljajući ga na najboji način, jer je I on godinama to radio u Nazaretu...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-201).

 

 

 

Čitanje Svetog Pisma se uvijek pretvara u jedna RAZGOVOR S BOGOM za onoga koji pažljivo čita, a razgovor s Bogom nije ništa drugo nego osobna molitva. Kaže sveti Augustin: “Tvoja je molitva poput razgovora s Bogom. Kad ČITAŠ, BOG GOVORI TEBI, KAD MOLIŠ, TI GOVORIŠ NJEMU” (Tumačenje psalama, 85,7). Sveto je Pismo sigurno mjesto gdje ISUS NASTAVLJA GOVORITI SVAKOM OD NAS- OSOBNO.

 

 

 

Trebamo ga naučiti slušati između redaka onih istih riječi koje je On izgovarao s vlašću onoga koji može izganjati zloduhe, kao s vlašću onoga koji je Zakon židovski donio, pa ga može I vjerno tumačiti. Čitanje evanđelja pomoći će nam u svakodnevnom životu PREPOZNATI SITUACIJE U KOJIMA TREBAMO REAGIRATI POPUT ISUSA. Tako ćemo naučiti SLUŠATI ISUSA U SVOM SRCU preko svakodnevnih događaja. Shvatit ćemo s vremenom kako Isus ne progovara samo onda kada sve ide kako spada, već nam se na poseban način javlja u neugodnim situacijama, napose u patnjama I kada smo pritisnuti tegobama. “Kada otvaraš Sveto Evanđelje, misli da ono o čemu se tamo pripovijeda- Kristova djela I riječi- ne moraš samo ZNATI, nego I ŽIVJETI. Svaki je odlomak koji se tamo nalazi bio prikupljen, pojedinost po pojedinost, da bi ga ti utjelovio u određenim okolnostima svoga života. (…) I ti ćeš, pun ljubav, naučiti pitati kao Apostoli: Gospodine, što želiš da učinim?... -Volja Božja- čut ćeš odlučno u svom srcu! Uzmi dakle, Evanđelje svakog dana I čitaj ga I živi kao konkretan naputak- Tako su to radili sveci” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 754).

 

 

 

 

Sir 3, 17-18.20.28-29

 

Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih. Nema lijeka bolesti oholnikâ, jer se opačina u njima ukorijenila. Srce razborita čovjeka razmišlja o izrekama, i pažljivo uho želja je mudračeva.

 

 

 

Ps 68, 4-5ac.6-7ab.10-11

 

U dobroti, Bože, ti si pripravio dom siromahu.

 

Pravedni neka se raduju, neka klikću pred Bogom, neka kliču od radosti. Pjevajte Bogu, slavite mu ime! Ime mu je Gospodin! Otac sirotâ, branitelj udovicâ, Bog je u svom svetom prebivalištu. Napuštene Bog će okućiti, sužnje izvesti na sretnu slobodu. Dažd obilan pustio si, Bože, na baštinu svoju, okrijepio je umornu. Stado se tvoje nastani u njoj, u dobroti, Bože, ti je pripravi siromahu.

 



 

Hebr 12, 18-19.22-24a

 

Braćo: Niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori. – Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu.

 

 

 

Lk 14, 1.7-14

 

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ’Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ’Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

 

A i onome koji ga pozva, kaza: »Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

 

 

 

UVOD

 

U slici GOZBE o kojoj danas govori Evanđelje, nalazimo sve one životne situacije u KOJIMA ČASTIMO LJUDE. Ne mislimo pri tom na čašćenje hranom, već DUHOVNIM DOBRIMA. Prije svega, naš život mora biti poput gozbe na kojoj će se ljudi nahraniti svime što dušom “možemo ponuditi drugima: poštovanje, radost, optimizam, druženje, pažnja,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-80). Ono što je zanimljivo iz kršćanske perspektive, jest da ova gozba obiluje darovima samo u onoj duši koja je U SEBI SIROMAŠNA, i koju rijetko vidimo istaknutu među onima koji se hvastaju i zauzimaju uvijek čelna mjesta u svemu. “Koliko se god jedno srce ponizuje, toliko se više uzvisuje prema savršenosti” (Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strahu Božjem). Isus obrće stvari i NA PRVO MJESTO STAVLJA ONE KOJE LJUDI ODMIČU U STRANU I KOJI SE NIKADA NE GURAJU U PRVI PLAN: “svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.

 

 

 

SAVRŠENSTVO JEDNOSTAVNOSTI

 

PONIZNOST ZAHTIJEVA JEDNOSTAVNOST U SVEMU. Ponizna duša NEMA ZAHTJEVA PREMA SEBI- ona za sebe ništa ne traži, i NE KOMPLICIRA ŽIVOT NI SEBI NI LJUDIMA. U sebi je ta duša SIROMAŠNA- JEDNOSTAVNA.

 

 

 

Ta jednostavnost je jedna oblik “ISPRAŽNJENOSTI OD SEBE” u kojoj čovjek zna kako na ovom svijetu NE POSTOJI NI JEDNA JEDINA STVAR KOJA JE NUŽNA. Bez svega i bez svakoga je moguće. Stoga se ove duše karakteriziraju PLEMENITOM JEDNOSTAVNOŠĆU, a ta jednostvanost zapravo je pravo nutarnje bogatstvo koje čovjeka USAVRŠAVA ČINEĆI GA SLIČNIM BOGU. Bog nije takav da KOMPLICIRA ŽIVOT LJUDIMA, već Bog traži JEDNOSTAVNA I DOBRA RJEŠENJA ZA SVAKOGA, a takva rješenja nisu uvijek moguća odmah i traže vremena i strpljenja.

 

 

 

Ponizni, oni koji se ponizuju, uvećavaju u sebi sličnost s Bogom; a oholice, jedanko kao i oni koji se pale brzo, propadaju, imitirajući tako palog anđela” (Sveti Grgur Veliki, Pastoralna pravila, 3,18). Jednostavnost koja ne traži ništa za sebe, a drugome nudi sve i nastoji bez problema dohvaćati stvari, dovodi nas polako do LJUBAVI U DUŠI KOJA JE PONIZNA i koja time postaje SLIČNA BOGU.

 

 

 

Ponizne ljude karakterizira prije svega LJUBAV koju nose u srcu i DARUJU JE RADOSNO NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE. PONIZNI, prije svega NE ŽELE IMATI NIKAKVIH ZASLUGA, jer tako jednostavna duša zna da je na njihovu mjestu mogao biti bilo tko i možda istu stvar napraviit i bolje. Stoga se NE HVASTAJU I NE TRAŽE ZASLUGE, već ZAHVALJUJU BOGU NA SVEMU.

 

 

 

U neugodnim situacijama shvaćaju kako im pomažu: to su ZADNJA MJESTA U OVOM ŽIVOTU U KOJIMA SE ČOVJEK MORA BORITI U SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA SA PROBLEMIMA, I NEMA KADA UŽIVATI U BLAGODATIMA ŽIVOTA, U BLAGODATIMA PRVIH MJESTA LJUDI KOJI BIVAJU ČAŠĆENI NA RAZNE NAČINE U ŽIVOTU I KOJE PROBLEMI DRUGIH NE POGAĐAJU. “Dogodi li ti se neka neugodnost, blagoslovi Gospodina, koji nam daje sve na najbolji način (…) traži od Njega da ti dadne snage da iz tih neugodnosti izađeš bogatiiji u duši. Na križevima ne traži vanjskih utjeha, osobito ako shvatiš da je Bog taj koji traži tvoje poniženje kako bi slomio tvoj ponos i tvoju uznositost” (Lav XIII, O poniznosti, 23).

 

 

 

ISTINA

 

Poniznost nas odgaja za Boga na poseban način. Ona nas najbrže dovodi do ISTINE O SEBI SAMIMA. Već smo kazali kako JEDNOSTAVNE DUŠE shvaćaju kako svijet može bez njih. Do toga je moguće doći samo ako je čovjek ponizan, jer ga poniznost otvara ISTINI O SVOJOJ “nepotrebnosti” u ovom svijetu. Tada čovjek shvaća lako dvije stvari: KAKO SAM NEMA ZASLUGA ZA NIŠTA ŠTO RADI (jer sve funkcionira bez njega); te KAKO TREBA ZAHVALITI BOGU ŠTO UOPĆE POSTOJI, jer Onaj koji nas je stavio u sviejt koji može bez nas, učinio je to iz jednog jedinog razloga- JER NEIZMJERNO VOLI ČOVJEKA KOJEG JE STVORIO. I voli SVAKOG ČOVJEKA. “Poniznost se ne bi toliko trebala zadržavati na riječima koliko u umu; u našoj nutrini trabmo zadržati uvjerenje kako smo NIŠTA I KAKO NIŠTA NE VRIJEDIMO” (Sveti Jeronim, Komentar na Poslanicu Efežanima, 4). Shvaćajući vlastitu BEZVRIJEDNOST, lako možemo razumjeti i VELIČINU LJUBAVI BOGA KOJI NAS JE STVORIO.

 

 

 

U tom smislu, susret s Bogom je gozba na kojoj će Bogu približiti oni koji SJEDE NA ZADNJIM SJEDALICAMA SHVAĆAJUĆI SVOJU BEZVRIJEDNOST, RAZUMIJUĆI KAKO SVE MOŽE BEZ NJIH (pa i ta nebeska gozba). U tom smislu, SHVATITE KAKO JE SVAKI SAKRAMENT NEZASLUŽENI DAR OD BOGA, kako doći na Pričest nije nešto što mi ZASLUŽUJEMO, VEĆ NEŠTO ŠTO NAM SE DARUJE.

 

 

 

ODGOVORNOST: PRIHVATITI PORAZE; LAŽNA PONIZNOST

 

Na žalost, među kršćanima se može pronaći jedan oblik lažne poniznosti. Krivo shvaćena poniznost pretpostavlja ODBIJANJE POČASTI, a zapravo se najčešće očituje ODBIJANJEM ODGOVORNOSTI. Nije rijetkost da ljudi iz navodne poniznosti ODBIJU NEKO MJESTO ŠEFA ili neki bolji položaj u društvu. No, kada odbiju KOMENTIRAJU RAD DRUGOGA (kako su to i prije radili), pokazujući time kako NISU ODBILI POČASTI VEĆ ODGOVORNOST. Naime, njihov govor odaje ljude koji SE UZVISUJU NAD DRUGIMA. Stoga ovakvo postupanje otvara pitanje ODGOVORNOSTI KRŠĆANINA ZA DANAŠNJE DRUŠTVO.

 

 

 

Lažna poniznost SKRIVA ČOVJEKOVE PRAVE NAMJERE, MISLI. Nije tu riječ da netko U TIŠINI SVOJIM OBVEZA ŽELI MIRNO I ČESTITO OBAVLJATI ŠTO MORA. Nije tu riječ da netko ne želi da ga hvale zbog zasluga. Riječ je o tome da se iza lažne poniznosti krijeu ljudi koji NE MOGU PODNIJETI PORAZE I KOJI ZBOG TOGA RADIJE BIRAJU UDOBNOSTI SVOJIH JADNIH ŽIVOTA. Lažna poniznost ne poštuje istinu o čovjeku i njegovim stvarnim željama i nagnućima.

 

 

 

O takvima govori sveta Tereza: “Neka se okani nekih bojažljivosti koje imaju stanovite osobe pa zato misle da su ponizne. Da, jer nije poniznost u tome da ne primite neku milsot ukoliko vam je kralj iskaže, već je u tome, da JE PRIMITE I SHVATITE U KAKVOM VAM PREOBILJU DOLAZI I DA SE TOME RADUJETE. Zgodne li poniznosti da ja imama Vladara neba i zemlje u mojoj kući, koji dolazi u nju da mi ukaže milsot i da se raduje sa mnom, a da Mu iz poniznosti ne htjednem ni odgovarati, niti biti s Njime, ni uzeti ono što mi daje, već Ga ostavljam samoga, te da mi još govori i moli me da Ga prosim da iz poniznosti ostanem siromašna i čak Ga pustim da otiđe, videći da se ne uspijevam odlučiti. Ne skrbite se kćeri za takve poniznosti(...)” (Sveta Tereza Avilska, Put savršenstva, 28,3)

 

 

 

BITI PONIŽEN: IMATI HRABROST I MUDROST ZABORAVITI NA SEBE

 

Jedna od stvari zbog koje ljudi odbijaju odgovornost i bježe u lažnu poniznost jest STRAH OD PONIŽENJA. Upravo na tom mjestu, iskustvo svetaca govori drugačije: “NISI PONIZAN KADA SE TI SAM PONIŽAVAŠ ILI SNIŽAVAŠ, VEĆ KADA TE DRUGI PONIŽAVAJU I TO DONOSIŠ KRISTU” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, br. 594). Lažno ponizan čovjek STVARA PRIVID PONIZNOSTI po kojoj naglašava svoje slabosti kako bi IZBJEGAO MOGUĆNOST DA BUDE PONIŽEN. “Ne mariti za jelom i pićem, za urednom posteljom, mnogima zapravo ne predstavlja velik problem. Ali, izdržati neku uvredu, trpjeti štetu ili jednu riječ koja te muči, to već nije posao za mnoge, već samo za neke- malobrojne” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 3, o svećeništvu).

 

 

 

Prihvatiti mogućnost da nam se dogodi poniženje kada dobijamo bolji posao i veću odgovornost, zarpavo traži HRABRU OSOBU KOJA SE POUZDAJE U BOŽJU PROVIDNOST, A NE U SEBE. Dakako, ovo podrazumijeva RADITI SVE ŠTO SE MOŽE S LJUDSKE STRANE, ALI I PRIHVATITI MOGUĆNOST NEUSPJEHA, NEUGODNOSTI, RUŽNIH TRENUTAKA koji će se predati Bogu u ruke. Jer Bog traži upravo takve koji znaju da SAMI NE MOGU SVE, i da Bog od njih traži da se IZLOŽE ZA NJEGA.

 

 

 

Malo je zapravo onih koji su toliko MUDRI DA U NEUGODNOSTIMA ZNAJU VIDJETI BOŽJU VOLJU I ZABORAVITI NA SEBE; ne tražiti ništa za sebe: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.U ovom čašćenju koje vidimo kao DARIVANJE VLASTITIH DOBARA DRUGIMA, NE TREBAMO TRAŽITI NIKAKVU PLAĆU ZA SEBE! Ona dolazi Boga, jer ponizan ne dobiva od ljudi ništa. On ništa NE TRAŽI, što je u suprotnosti od onoga da NE PRIHVAĆA KADA MU SE NEŠTO NUDI. Upravo je to točka u kojoj se lako razliku ponizan od lažno poniznog: PONIZAN NE IZBJEGAVA MOGUĆE NEUGODNOSTI KOJE DOLAZE SA ODGOVORNIJIM SITUACIJAMA U ŽIVOTU; LAŽNO PONIZAN ČOVJEK IZBJEGAVAJUĆI NAVODNE POČASTI, ŽELI ZAPRAVO IZBJEĆI MOGUĆNOST DA BUDE PONIŽEN. Lišava tako sebe prigode da se približi Bogu.