Sveti ĆIRIL I METOD

Lk 10, 1-12

 

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

 

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!' A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: 'I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!' Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

 

 

 

Žetva je velika, a radnika malo- ne možemo ovo govoriti bez velike tuge. Jer premda ne nedostaje onih koji slušaju Radosnu vijest, nedostaje onih koji je naviještaju” (Sveti Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, 17,3,). Čini se kako u vrijeme Grgura Velikog nije bilo drugačije nego danas. Svijet se razvija, materijalno se mijenja, duhovno poprima drugačija obličja, ali GRIJESI SVIJETA uvijek ostaju prisutni među ljudima.

 

 

 

I dok Gospodin želi da u svijetu po dušama (dakle, najprije u dušama) zavlada kraljevstvo nebesko- kraljevstvo MIRA I RADOSTI, u svijetu se događa sve kako MIRA NE BI BILO, A RADOST KAKO BI ISHLAPILA. Sve je teže nači čovjeka uravnotežena, mirna, koji se ne zabrinjava previše zbog problema, potreba, neugodnosti koje doživljava. Svi postaju nervozni, rekao bih neurotični, djelujući kao da im nešto nedostaje u životu.

 

 

 

Uistinu, čovjek jest jedno biće kojem nešto nedotaje u životu- NEDOSTAJE MU STVORITELJ bez kojeg čovjek tumara ovim svijetom. I sve ljudske potrage za novim prostorima, novim spoznajama, novim otkrićima, u sebi- duboko u sebi skrivaju tu čovjekovu želju da U SVOM ŽIVOTU PONOVO PRONAĐE BOGA. SREĆA SE NALAZI SAMO U BOGU, stoga, u potrazi za svojom srećom, čovjek traži izgubljeni raj, i kako ga nigdje ne može naći, ostaje nesretan, neispunjen, nervozan, jer zna da nije dobio što je htio- spreman da nastavi traganje.

 

 

 

Mir kao da je iščezao iz duša mnogih. I nije to neka posebna novost. Nama se čini novicom, ali tako je bilo i prije. Čovjek je čovjek- sada i pred tisuću godina- i takav postaje nemiran ako sreća prođe u ovom životu pored njega.

 

 

 

Problem kojeg možemo postaviti ovdje jest vezan uz to ŠTO ME USREĆUJE U ŽIVOTU? Ovo je pitanje koje danas često čujemo. Odgovor mnogih je POGREŠAN ONOLIKO KOLIKO JE POGREŠNO I OVO PITANJE. Ne postoji NEŠTO ŠTO ĆE ME USREĆITI; postoje stvari koje me mogu uzradovati i život se nastavlja dalje, s njima ili bez njih.

 

 

 

Pitanje koje treba postaviti jest TKO ĆE ME USREĆITI? Jedina prava sreća koju čovjek može imati jest u SUSRETU S DRUGOM OSOBOM. Dakako, u ovom se svijetu traži srodna duša radi SREĆE, koja je PLOD JEDNE LJUBAVI. Ljubav koja usrećuje donosi i MIR U DUŠU ONOGA KOJI VOLI.

 

 

 

Ovu potragu za Bogom najljepše opisuje sveti Augustini u svojim Ispovijestima, u kojima donosi svoj put prema Bogu, koji se začinje željom za srećom ili potragom za srećom preko ovozemaljskog, sve dok se ne shvati kako je jedina sreća u Bogu: “Pa ipak, želi te hvaliti čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži RADOST HVALEĆI TEBE, jer si nas za sebe stvorio, i NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI” (Sveti Augustin, Ispovijesti, 1). Potraga za tom RADOSTI- SREĆOM ni danas ne prestaje u ljudi, ali kako je svijet učinio da čovjek danas ima mnoštvo stvari koje ga privlače, sve teže se odlučuje za Boga. Sve ono što privlači čovjeka na zemlji, sve više ga odvlači od Boga.

 

 

 

Ta POTRAGA ZA SREĆOM NA ZEMLJI- ZEMALJSKOM SREĆOM, sve više čini ljude POGANIMA. Pogani nisu nevjernici, već ljudi koji vjeruju u “nešto” što ih vezuje za ZEMLJU. Sama riječ koristila se još u staroj Grčkoj za ljude koji su svoj život vezali uz ZEMLJU, A TIME UZ ZEMALJSKA- POLJODJELSKA BOŽANSTVA. To su bili bogovi drugog reda, obezvrijeđivani među slobodnim stanovnicima gradova koji su pažnju pridavli umjetnosti, športu, umovanju, filozofiji, školovanju,... Oni su vjerovali U NEBESKA BOŽANSTVA. Premda su i ta božanstva bila slika života na zemlji, pokazivali su kamo jedan čovjek usmjerava svoje životne interese.

 

 

 

Bogovi u koje su vjerovali, pokazivali su stremljenja duše onih koji su u njih vjerovali. Ljudi pogani, više su vodili računa o materijalnom, o onom što je potrebno za održavanje na životu. Naprotiv, oni koji su vjerovali u nebeski panteon, više su pazili na UZDIZANJE DUŠE ka vrijednostima koje su IZNAD ZEMLJE- koja NISU MATERIJALA. Misao, mudrost, školstvo, majstorstvo,..., sve ono vrijedno iz jedne civilizacije razvijalo se tamo GDJE SU LJUDI DUŠE UZDIZALI PREMA VRIJEDNOSTIMA KOJE NADILAZE MATERIJALNO. Upravo oni su imali jasnije pred sobom kako se sreća ne može naći u zemaljskim dobrima.

 

 

 

Čini se kako se vrijeme nije previše promijenilo. I danas imamo puno ljudi koji SREĆU TRAŽE U ZEMALJSKIM DOBRIMA. Baš kao nekada pogani. Među takvima ima onih koji sebe nazivaju kršćanima. Takvi kršćani pokazuju na žalost, kako ih ne usrećuje susret s Bogom, već sasvim neke druge stvari: ambicije, poslovi, novac, bogatstvo, ugled, čast,...

 

 

 

Drugi su pak, i hvala Bogu ima takvih dosta, kršćani koji zaista dušu svoju uzdižu k Bogu. Oni su poput pšenice koja raste iz ZEMLJE, ALI TEŽI VISU. Njihov plod je dobar, ali GA TREBA POŽETI. U tom smislu, ovaj Isusov vapaj podsjeća kako je moguće da puno toga ostane nepožnjeto. Žito ima smisla samo ako se ŽANJE- ako ostane i raspe svoj plod, takav se plod na njivi prije ili kasnije uguši u korovu koji će žitno polje brzo preuzeti. I kako je na žitnom polju potrebna intervencija čovjeka želimo li imati ploda i novo sijanje; tako je u životu ljudi potrebna NEČIJA INTERVENCIJA ŽELIMO LI IMATI NOVIH KRŠĆANA.

 

 

 

Ukoliko NEMA ŽETVE, SVE PREUZME ZEMLJA- SVE PROPADNE- SVE POSTANE POGANO! To vam danas pokazuju mnogi “kršćani” koji ne razumiju razlike između tolikih duhovnih ponuda u svijetu. Njima je sve dobro što će im pomoći da budu vitkiji, bolje izgledaju, imaju look. Takvi uopće ne razmišljaju o Bogu- zanima ih zemaljsko- pogani su i služe se sredstvima koja ih opoganjuju.

 

 

 

Žito je potrebno požeti kako bi se nastavilo sa sijanjem, i sa rastom novog žita. Danas Gospodin govori “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite!” Šalje učenike u žetvu, ali ove riječi se mogu primjeniti na svakog kršćanina. Kršćanin bi trebao imati svijest o tome kako je APOSTOL, kako se i na njega odnose ove riječi, ne samo na zaređene službenike Crkve. Svi oni koji su izbliza slijedili Krista bili su poslani u žetvu. Svi oni koji danas izbliza žele slijediti Krista- poslani su u žetvu. Oni su također radnici na njivi Gospodnjoj.

 

 

 

Zahtjev apostolata ima veze s onim mirom o kojem smo govorili na početku ovog razmišljanja: “U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.” Apostol traži dušu koja je PRIJATELJ MIRA. Drugim riječima, i sam apostol mora biti PRIJATELJ MIRA- čovjek pun ljubavi koji pronalazi ljubav u drugima. Mir je plod te ljubavi prema Bogu i ljudima koji se nosi u duši, koja čovjeka čini istinski sretnim. Ljudi koji istinski traže Boga u ovom svijetu, koji ga pronalaze u onom što nadilazi zemaljsko, polako nalaze MIR U SVOJEM ŽIVOTU, i to nije njihov mir, već mir koji dolazi od Onoga kojeg sami traže. Bog im ulijeva jednu sigurnost koja umiruje- sigurnost da je Bog bilzu i pazi na čovjeka.

 

 

 

Jedan kršćanin će biti apostol u mjeri u kojoj je PRIJATELJ BOŽJI, i ukoliko to prijateljstvo živi s onima koje susreće svakoga dana. U svijetu u kojem nepovjerenje i nasilje, čini se, uzimaju sve više maha, naša prva zadaća mora biti žarka ljubav prema sivma i u svim okolnostima. Kad oni s kojima dolazimo u doticaj- koliko god bili daleko od Boga- vide našu ljubav prema njima, da smo spremni pružiti im uslugu, žrtvovati se za dobro i onih koje ne poznajemo, da ne gajimo ogorčenost u srcu, da nismo mrzovoljni i da niked ne govorimo loše o drugima, da smo uvijek spremni na suradnju,..., mislit će da smo mi,kršćani, drugačiji jer na poseban način slijedimo Nekoga- Krista. Ovo ne zanli da nikada nemamo ramimoilaženja s drugima, već da smo i u takvim situacijama blagi, ne sumnjajući u dobre namjere drugih ljudi; da ne napadamo druge, premda se naša razmišljanja veoma razlikuju. Kad nikoga ne isključujemo iz našeg apostolata i pomaganja, tada svjedočimo za Krista” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-156). Tada i mi žanjemo duše pridobivajući ih za Krista.

 

 

 

 

 

Mt 9,1-8

 

I ušavši u lađu, preplovi i dođe u svoj grad. Kad gle, doniješe mu uzetoga koji je ležao na nosiljci. Vidjevši njihovu vjeru, reče Isus uzetomu: "Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!" A gle, neki od pismoznanaca rekoše u sebi: "Ovaj huli!" Prozrevši njihove misli, Isus reče: "Zašto snujete zlo u srcima? Ta što je lakše reći: 'Otpuštaju ti se grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi'? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" Tada reče uzetomu: "Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!" I on usta te ode kući. Kad mnoštvo to vidje, zaprepasti se i poda slavu Bogu koji takvu vlast dade ljudima.

 

 

 

Isus se vraća u Nazaret, i o tom gradu govori se u evanđeljima kako nije mogao napraviti puno čuda jer ljudi oko njega NISU IMALI VJERE. Oni su u Isusu vidjeli sina zanatlije iz Nazareta, i ono što su tjelesnim očima vidjeli, potpuno je zatvotilo oči njihovih duša.

 

 

 

Donijeli su mu uzetoga koji ležao na nosiljci: “Postelja se odnosi na užitke osjetila, na tjelesne užitke” (Sveti Grgur Veliki, Moralia, 23). Sveti Grgur Veliki kao da ne razumije kako je ovdje riječ o tjelesnoj bolesti, a ne o grijehu! Dobro on razumije kako je riječ o tjelesnoj bolesti, već gleda na ovu svenu u slikama i uspoređuje bolesnika sa grešnikom, po analogiji stvari: BOLEST oznčava GREŠAN ŽIVOT, grešan život čovjeka vezuje uz UŽITKE i on, okovan grijesima, u nekim svojim segmentima života postaje poput BOLESNIKA koji NE MOŽE NAPUSTITI SVOJE POSTELJE ZBOG SVOJE SLABOSTI: “Jer, onaj koji se prepušta sladostastima grijeha, postaje bolestan po vlastitim tjelesnim užicima bez kojih ne može” (Isti).

 

 

 

Nije ovdje riječ o tome da ovog jadnog bolesnika netko označava grešnikom, već se uzima kao slika nečega što se najčešće ne vidi kao problem (grijeh), ali što toliko utječe na naš život, da se čovjek tome ne može oprijeti: čovjek je nemoćan pred grijehom, poput bolesnika u postelji koji nemoćan pred svojom bolesti. Osim toga, kao što bolest onemoća bolesnika, tako i grijeh onemoća život čovjeka.

 

 

 

Gospodin pristupa mladiću i VIDJEVŠI VJERU LJUDI KOJI SU GA DONIJELU, LIJEČI GA govoreći mu: “Hrabro, sinko, otpuštaju ti se grijesi!” Isus se ne ponaša kao jedan liječnik, jer se NE BAVI BOLEŠĆU VEĆ ONIM ŠTO JE TU BOLEST UZROKOVALO. Sjetite se kako je prvi čovjek stvoren na “sliku i priliku Boga” i nije u njegovu životu bilo ništa drugo osim života: ni boli, ni tuge, ni jauka, ni smrti, ni bolesti. Sve je to UŠLO S GRIJEHOM U ŽIVOT ČOVJEKA. Grijeh je do te mjere OSLABIO BIĆE ČOVJEKA da je postao podložan ZLU U RAZNIM OBLICIMA. Kao POSLJEDICA takva SLABLJENJA LJUDSKOG BIĆA javila se i tjelesna bolest.

 

 

 

Znači li to kako ćemo umjesto u liječnika poći ispovjedniku radi prehlade? NEĆETE, naravno da nećete, jer vas ispovijed neće izliječiti od prehlade. Za svaku tjelesnu bolest poći ćete liječniku kojeg Vam je Bog providnošću poslao na vaš životni put.

 

 

 

Zašto onda Isus oprašta grijehe i liječi? Isus je BOG, i kao Bog On DJELUJE NA CIJELO NAŠE BIĆE I NA UZROKE SVEGA ŠTO JE U NAMA. Tako je i sa ovim bolesnicima. Ne liječi ih Isus radi izliječenja, već RADI VJERE LJUDI KOJI TO GLEDAJU ILI RADI VJERE BOLESNIKA KOJEG LIJEČI. Riječ je dakle o VJERI, a ne o bolesti.

 

 

 

Ovim riječima Isus poučava kako je OD SAME BOLESTI TIJELA, VAŽNIJE JE VODITI RAČUNA O BOLESTIMA DUŠE- O GRIJESIMA, jer unatoč tome što bolesti tijela vode prema smrti, ta je smrt samo trenutak promjene u našem životu, dok su grijesi takvi da vode u smrt koja je trajna i koja nas ništi- u vječnu smrt.

 

 

 

Izliječivši paralitika samo svojom RIJEČJU, Isus pokazuje onima koji mrmljaju, kako je On taj koji IMA VLAST IZLIJEČITI POSLJEDICE GRIJEHA, a to je boelst, te kako budući da može liječiti posljedice, IMA VLAST LIJEČITI I UZROKE SVIH BOLESTI ČOVJEKOVA BIĆA, a to je grijeh. Drugim riječima, Isus pokazuje svoju BOŽANSKU SVEMOĆ.

 

 

 

Opraštajući dakle grijehe, izliječio je čovjeka i jasno obznanio tko je bio On sam. Ako nitko osim Boga nije u stanju opraštati grijehe, i Gospodin to čini, a uz to liječi ljude, shvaćamo tko je zapravo bila Riječ Božja koja se učinila Čovjekom ne izgubivši pri tom svu moć Boga da oprašta grijehe, kao Čovjek i kao Bog. Na taj način, kao Čovjek suosjeća s nama, a kao Bog oprašta naše grijehe” (Sveti Irenej, Adversus haereses, 5,17,3).

 

 

 

Zašto onda u svetoj ispovijedi nema izlječenja kao što ova, ako velimo kako je Bog taj koji u sakramentu oprašta, a ispovjednik mu je samo instrument njegove ljubavi? “Ljudi pri opraštanju grijeha u sakramentu VRŠE SVOJU SLUŽBU, ALI NE RADE NEŠTO SA PRAVOM MOĆI- SA VLASTITOM MOĆI. Čak i kada opraštaju NE ČINE TO U SVOJE IME, već u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Oni mole, a Bog daje, jer služba pripada čovjeku, ali velikodušnost Božjoj moći” (Sveti Ambrozije, De Spiritu Sancto, 3,18,137).

 

 

 

Lakše je shvatiti to preko VJERE OVIH PRIJATELJA: po njihovoj je vjeri izliječen paralitik. Tako u sakramentu ispovijedi, NE DONOSIMO GOSPODINU SAMO GRIJEHE VEĆ I SVOJU VJERU. I PO TOJ NAM SE VJERI OPRAŠTAJU GRIJESI, ALI ZA IZLJEČENJA TIJELA NIJE POTREBAN OVAJ SAKRAMENT, jer on liječi dušu I USMJEREN JE SAMO NA GRIJEHE.

 

 

 

Svako čudo izliječenja uvijek svoj put nalazi PREKO VJERE ČOVJEKA. Onaj koji se s potpunim predanjem i povjerenjem stavi u Božje ruke do mjere da SEBE I BILO KOJE SVOJE DJELOVANJE ILI VLASTITI UTJECAJ NA DOGAĐAJE ISKLJUČI POTPUNO, na putu je kojim ga Bog potpuno upravlja.

 

 

 

Isus “reče uzetomu: "Ustani, uzmi nosiljku i pođi kući!" I on usta te ode kući”. USTATI SA POSTELJE u našem slučaju znači odbaciti potpuno ono što me čini bolesnim: “USTATI označava potpuno duhovno odbijanje svih želja tijela; UZETI SVOJU POSTELJU označava odvajanje duha od svih zemaljskih požuda i ambicija; IĆI SVOJOJ KUĆI znači vratiti se u raj ili znači voditi brigu da se opet ne padne u grijeh” (Mauro Rabano, Catena Aurea).

 

 

 

 

 

SVETI TOMA, APOSTOL

 

Iv 20, 24-29

 

Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«

 

Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

 

 

 

Današnje evanđelje vraća nas u vrijeme Isusova uskrsnuća. Sjećamo se kako se Gospodin najprije ukazao Mariji Magdaleni koja je tako postala modelom svih onih koji traže Isusa iskrena srca puna ljubavi. Sveti Toma postaje modelom onih koji dvoje oko svega što se dogodilo. Te se dvojbe tiču kako Isusova božanstva, tako I svete ljudskosti.

 

 

 

U teksu koje čitamo Gospodin kaže svetom Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran”. Prije svega postoji jedan prigovor samom prijevodu, jer u originalu Neovulgate za riječ NEVJERAN stoji INCREDULUS. Drugim riječima, to nije “onaj koji je nevjeran” već “onaj koji NE VJERUJE”. Tomina NEVJERA potkrijepljuje se njegovim DVOJBAMA I SUMNJAMA kada je vjera u pitanju.

 

 

 

Zanimljivo je kako nakon tri godine zajedničkog života Toma I dalje dvoji o tome tko je što je bio Isus. Možda Toma prihvaća sve ono što je vidio, ali je samo uskrsnuće problem za sebe kako Tomi, kako mnoštvu vjernika koji pokušavaju racionalno dohvatiti ono što se dogodilo u grobu. Sjetite se samo saduceja koji nisu prihvaćali uskrsnuće unatoč svojoj vjeri; sjetite se I Pavlova govora na Areopagu gdje su ga umni grčki slušatelji počeli ismijavati na sam spomen uskrsnuća.

 

 

 

Promislimo li malo bolje o našoj vjeri čini se kako se sve može s lakoćom prihvatiti osim dvije stvari koje su za vjeru ključne: UTJELOVLJENJE I USKRSNUĆE. Na to logičkim slijedom nadovezuje I sam Isus Krist kojeg odbacuju zbog dvije naravi, božanske I ljudske, nedjeljivo sjedinjene u osobi Sina Božjeg. Ipak, vjerujem kako Toma nije kontemplirao Isusovu narav, ali zasigurno je dosta razmišljao o uskrsnuću.

 

 

 

Osam dana prije Isusova pojavljivanja Tomu su njegovi prijatleji uvjeravali kako su vidjeliIsusa: “Vidjeli smo Gospodina!” No, Toma nije vjerovao njihovu SVJEDOČANSTVU. Učenici su govorili svi kao jedan o tom ukazanju, ali RIJEČI TOMI NISU PUNO ZNAČILE. Vjerovati na riječ, puno je više o VJERE U RIJEČ. Riječima se čovjek izražava pokazujući kakav je. Našu nutrinu, naš duh iznosimo na svjetlo dana preko riječi. Dakako, bilo bi ljepše kada bi nas ljudi upoznali I preko djela. No to nije uvijek moguće. Stoga se u susretu s ljudima često oslanjamo na riječi kojima nam se ljudi otkrivaju I kojima ne govore samo o nekoj temi, već I o svom životu.

 

 

 

Zašto Toma nije vjerovao na riječ svojim kolegama s kojima je bio tri godine zajedno slijedeći Isusa na njegovu putu? Vjerojatno je poznavao dublje sve te osobe, I za pretpostaviti je kako je njihova prošlost utjecala na to da Toma dvoji oko njihovih riječi. Apostoli su često pokazivali nesrazmjer između riječi I djela. Lako su pristajali uza sve što je Gospodin govorio, ali bi na djelu znali posustati I pobjeći od straha. Nije li tako bilo s Petrom koji se junačio u Getsemaniju, ali je “nestao” pred napadima sluškinje? Nije li slično bilo I Judom koji izdaje Isusa ljubeći ga? Nije li tako bilo sa svima koji su Isusa slijedili hvastajući se njegovim prijateljstvom I uživajući u vlasti nad zlim duhovima, a kada je došao Isusov “čas” da proslavi Oca svojom Mukom, svi su nestali? Zatvorili se od straha u sobu I nisu ni pokušali učiniti nešto javno! Nije dakle samo Toma upao u dvojbe I u nevjeru! Gotovo se svima to dogodilo.

 

 

 

Vratimo se na dan uskrsnuća. Petar I Ivan su pošli na grob I našavši ga prazna, počeli su o tome razmišljati. Što se dogodilo, kako je prazan grob? Nakon toga, još veću zbunjenost unijela je Marija Madalena koja im je došla sa pričom o Uskrslom za kojeg je najprije mislila kako je grobar. Konačno, Isus se počeo ukazivati, pa se sjećamo potpunog “potonuća” u vjeri one dvojice na putu u Emaus. Svi u vjerojatno dvojili o tome što se dogodilo, osim Blažene Djevice Marije koja je zasigurno znala u svom srcu ono što se ima zbiti, pa je hrabrila učenike I žene okupljajući ih u molitvi.

 

 

 

Toma je dakle bio “jedan od mnogih” koji nisu vjerovali u ono što se dogodilo. On stoga ne može za nas biti samo modelom onih koji dvoje oko pitanja u vjeri. Postoji dublji razlog zbog kojeg Toma nije bio u dvorani kada se Isus pojavio među učenicima. Sveti Grgur Veliki te razlgoe opisuje ovako: “Mislite kako je slučajno bio odsutan onaj učenik izabrani, koji vrativši se ne povjerova priči o ukazanju, već dvojeći traži da opipa, a pipajući povjeruje? Nije bilo slučajno, već je bilo po Božjem naumu. Božanska blagost, djelovala je na čudesan način kako bi učenik koji dvoji, dodirujući rane na tijelu Učitelja, zapravo zaliječio rane svoje nevjere (…) Tako se učenik, dvojeći I dodirujući, preobrazio u svejdoka istinskog uskrnuća” (Homiliae in Evangelia 26,7).

 

 

 

Drugim riječima, Gospodin je Tomu poučio kako se VJERA TREBA OSLONITI NA RIJEČ , A RIJEČ NA SVJEDOČANSTVO. Kako bi riječ izgovorena bila VJERODOSTOJNA (ili vjere dostojna) potrebno ju je potkrijepiti djelima. Nitko nam neće vjerovati kako smo kršćani premda o tome puno pričamo ili mašemo krunicama, ako kršćanstvo u praksi ne živimo. Nitko nam neće vjerovati na riječ ako vidi da mi djelima odstupamo od svojih riječi.

 

 

 

Ili još bolje, preko Tome dobili smo lekciju svi mi. Živimo u vremenu u kojem se za svaku sitnicu traži dokaz- za svaku glupost treba “staviti prst u rane”. Kada je u pitanju vjera, onda za neke stvari ne možete dobiti dokaze. Primjerice, uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista jedinstven je događaj I nije moguće potvrditi znanstveno kako se to dogodilo. No da se to uistinu dogodilo potvrđuju SVJEDOČANSTVA MNOGIH KOJI SU GOSPODINA VIDJELI I OPIPALI NAKON USKRNUĆA, KOJI SU S NJIME BLAGOVALI RIBU NA OBALI GENEZARETSKOG JEZERA, KOJI SU S NJIM RAZGOVARALI DO EMAUSA,...

 

 

 

Nitko se od tih ljudi nakon ovoga nije obogatio. Svi su morali napustiti domove I uglavnom su svi izgubili živote zbog svojih RIJEČI. Njihov je život, zbog toga što su pričali otvoreno o Isusu, postao jedan veliki križ kojeg su oni spremno prihvatili. Jednom je Gospodin kazao govoreći o lažnim prorocima: “(15) "Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. (16) Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? (17) Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. (18) Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. (19) Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. (20) Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati” (Mt 7,15-20). Svak se po plodovima svoga života prepoznaje, odnosno onaj koji Vam govori o Isusu mora to životom potvrditi- posvejdočiti životom za svoje riječi. Sve nevolje kroz koje su prošli ti prvi apostoli, sve užasne smrti koje su pretrpjeli, a da nisu otpali od Isusove nauke, sva njihova ustrajnost u ispovijedanu vjere bila je potvrđena životom. Plod koji je njihovo svjedočanstvo donijelo ubrao se kasnije u Crkvi.

 

 

 

Toma I mi smo dobili lekciju iz vjere: naša se vjera treba osloniti na RIJEČI LJUDI KOJI ĆE SVOJIM ŽIVOTOM POTVRDITI ONO ŠTO PROPOVIJEDAJU, PA MAKAR IZGUBILI SVOJ ŽIVOT. Svjedočanstvoje više od bilo kojeg dokaza.

 

 

 

Kako danas svjedočiti vjeru u svijetu koji za sve traži dokaze? Najprije treba ustrajno moliti. Bez toga teško da će biti ozbiljna svjedočanstva. Mnogi sebi laskaju kako su kršćani jer pohode crkvu nedjeljom, idu na sve velike blagane u crkvu, ali njihov nutranji život nije ispunjen molitvom, već je jedna velika praznina. Svjedočanstvo takvih ljudi je uistinu dvojbeno, jer oni padaju na najmanjim problemima I lako se otklanjaju od vjere kada im ona ne donosi korist već probleme.

 

 

 

Potom treba imati na umu da svi mogu pasti u vjeri, ali da to nije kraj. Potrebno je redoviti utjecati se sakramentima ispovijedi I pričesti, kako bi Gospodin hranio svojom milošću našu vjeru.

 

 

 

Nadalje, potrebno je čvrsto pristajati uz naučavanje Crkve. U njoj smo postali kršćani, ali ne samo to: upravo se Crkva gradi na svjedočanstvu ovih ljudi o kojima smo pisali u početku- na krvi mučenika, na hrabrosto svjedoka vjere. Istina je kako nam nekada neke stvari nisu jasne kada o njima govori Crkva. Ali I ne trebaju biti, jer bismo trebali VJEROVATI na RIJEČ CRKVI KOJA SVJEDOČI ZA BOGA NAPOSEBAN NAČIN- u njoj nalazimo sve potrebno za vjeru I spasenje.

 

 

 

Konačno, dolazimo do najdelikatnijeg dijela: kako djelima svjedočiti svoju vjeru? Najprije, nitko od Vas ne traži da ginete za vjeru kao prvi kršćani. Ako dođe do toga, shvatit ćete, ali za sada od Vas se traži jedno drugačije svjedočanstvo u vjeri. Obavljate svoje obaveze tako da drugima budete poticaj da I oni tako čine. Pazite na svoje poslove I radite ih dobro bez obzira na plaću.Dođite na vrijeme, odgovorno pristupajte svemu. Ne dajite nikome povoda da ružno govori o vama zbog nemara ili lijenosti ili zanemarivanja obaveza. Pazite na svoju kuću- ne budite neuredni ili nemojte zapustiti ono što Vam je Bog dao. Nastojte sve raditi sa najvećim mogućim trudom, kao da je to sada najvažnija stvar na svijetu. Prema svima budite prevedni. Nastojte biti blagi sa svima I tražite načina da ljudima kažete istinu pazeći da ih ne ostamotite ili ih ponizite. Nemojte nikada na zlo odgovarati zlim djelima- budite dobri jer dobrotom svako zlo možete pobijediti. Biti dobar u konačnici traži da trpite I ne uzvraćate. Nikakvo zlo ne može nanijeti takvu štetu koju vi svojom dobrotom ne biste mogli popraviti I poboljšati.

 

 

 

Svoje ponašanje moderirajte- ne budite temom o kojoj će drugi pričati, ne budite izvorom sablazni za druge. Čuvajte pristojnost I čednost. Svakoga uvažavajte u razgovoru. Ne budite “divljaci” koji druge ponižavaju. Što obećate- izvršite.

 

 

 

Djecu odgojite ispravno. Ne podilazite im već ih poučavajte o tome što je pravo I isitinsko dobro za njih.

 

 

 

Sada imamo jedna problem: ako niste primjetili u ovoj priči o svjedočanstvu nigdje nema krunica, velikih pobožnosti, klanjanja,.... Ne želimo kazati kako to nije potrebno- itekako je potrebno, ali potrebno su I druge životne stvari za jedno dobro I zdravo svjedočanstvo. Potreban je život koji će svojom ljepotom I radošću privlačiti druge. Pa kada drugi shvate kako ta ljepota I radost izviru iz življenja vjere, onda ste dali jedno veliko svjedočanstvo preko svakodnevnih stvari koje su jasne svima.

 

 

 

Govor “posla, studija, odgoja djece, ponašanja prema susjedima” puno je jasniji od nekih Pavlovih poslanica. Taj Vaš djelatni govor života, mogao bi biti prožet sitnim gestama koje odražavaju Vašu vjeru: prekrižiti se prolaskom pored crkve, pozdraviti Gospodina tako ili pohoditi Ga u nekoj crkvi. Kako većina ljudi u našoj Domovini pohodi mise, onda je misa prvo mjesto svjedočanstva. Mala gesta poklanjanja pred Presvetim, jednog smjernog križanja, a ne “brisanja prašine sa glave”, zadržavanja tišine srca, priprava ili zahvala za misu molitvom, jedno sudjelovanje u misi cijelim svojim bićem, čitanje na misi, pjevanje u zboru- sve su to svjedočanstva koja se VIDE. Posebno dobro se vide u odgoju djece.

 

 

 

Sve ovo ne isključuje krunice ili razne pobožnosti, ali nas polako podsjeća na Isusove riječi: “(6) Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt 6,6). Valja nam moliti (pa kazali smo kako je početak svjedočanstva molitva), ali tako da to bude ulazak u intimu s Bogom. Za one javne čine pobožnosti dovoljno je postati dijelom jednog većeg svjedočanstva, osim ako se na poseban način od nas zatraži da povedemo neku od pobožnosti ili pomažemo oko nekih stvari vezanih uz štovanja Boga u crkvi.

 

 

 

Toma je shvatio težinu svjedočanstva I shvatio kako VJERA TRAŽI OSLONAC NA SVJEDOČANSTVO KOJE POTVRĐUJE IZOGOVRENE RIJEČI. Ni danas nije drugačije- od nas se traži isto što od Tome: da gledamo svijetle primjere svetaca koji su životima svjedočili za Krista, a više od sviju da gledamo Majku sviju nas I Majku Isusa Krista koja nam je dala najsnažnije svjedočanstvo vjere bez puno riječi. Ustrajno je stajala pod križem čekajući u tuzi da se sve skočna. Ustrajno je okupljala učenike oko sebe sokoleći ih budeći im nadu kako tek nakon križa I smrti dolazi vrijeme njihova svjedočanstva. Danas je vrijeme za nas- mi smo pozvani svjedočiti za Isusa. Naše se svjedočanstvo tiče svakodnevice I naših obaveza, naših prijateljstava koja su prostor u kojem mi moramo svojim ponašanjem donositi Krista.

 

 

 

 

 

 

 

Utorak, 02. srpnja 2019.

Mt 8, 23-27

 

U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?«

 

 

 

Pitamo se koji je stvarni problem učenika u današnjem evanđelju? Nisu to oluje, već MALOVJERNOST I zaborav kako je Isus Krist Bog koji sve može. Iz malovjernosti raste STRAH koji čovjeka uvodi u SUMNJU U BOŽJE POSTOJANJE, A SUMNJA OPET SLABI VJERU. I tako se čovjek zatvara u jedan začarani krug iz kojeg ne može lako sam. To je krug NEVJERE, STRAHA I SUMNJE koji ga baca na koljena pred izazovima života.

 

 

 

Danas GOSPODIN ŠUTI I mirno drijema dok učenici “luduju” zbog oluje. Ova ŠUTNJA BOGA često je prisutna u našim životima, ali ona ne znači kako nam je Bog okrenuo leđa. Jednostavno, pušta nas da UĐEMO U NEUGODNOST TRPLJENJA U SVAKODNEVICI I da po tom TRPLJENJU JAČAMO VJERU tako što ćemo UČITI OSLANJATI NA BOGA.

 

 

 

Naime, pprirođeno je čovjeku da djeluje, ali postoje situacije u životu koje ČOVJEK NE MOŽE KONTROLIRATI. To su OLUJE u kojima čovjek PRESTAJE BITI SVOJ GOSPODAR. Njegov je život tada PREPUŠTEN NEVOLJI. Kako se ponijeti u nevolji? Svaka nas nevolja upoznaje sa GRANICAMA NAŠE LJUDSKOSTI. Te su granice uvijek određene činjenjem dobra. Tako, neki ljudi u nevolji, za svoje oslobođenje od problema spremno čine zlo. Takvi nisu naučili lekciju. Naime, u nevolji se čovjek sudara sa zlom, ali nikada sam ne bi smio napraviti kakvo zlo. U takvim situacijama ČOVJEKU OSTAJE SAMO BOG.

 

 

 

Neki kršćani, koji naizgled slijede Krista dok sve ide prema njihovim željama, udaljavaju se od njega kad im je najpotrebniji: u bolesti djeteta, muže, žene, brata,..; kada ih pritisnu materijalni problemi, kada ih zaboli kleveta ili ogovaranje, kad im prijatelji okrenu leđa; ili ako u njihovu unutarnjem životu oslabi osjećaj ugode koji im je olakšavao predanje I apsotolat, a koji sada, možda posebne milosti Božje koja pročišćava nakane I misli srca, nestaje, ostavljajući hladnoću I izvjesta osjećaj tuge” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-37).

 

 

 

Ovakvi kršćani vjeruju da ih je Bog napustio, jer On šuti. Ovaj osjećaj dolazi od NEDOSTATKA POVJERENJA U BOGA, ili MANJKA VJERE. Ovo nepouzdavanje u Boga odraz je POUZDANJA U SEBE. Ovakav stav zapravo pokazuje kako je čovjek više okrenut sebi nego Bogu. Može on živjeti izvanredno, ali pouzdaje se samo u ono što vidi I što može opipati. Takvome je Bog neko daleko biće, koje je zaboravilo na čovjeka.

 

 

 

Jedan od najčešćih razloga zbog kojeg Bog dopušta čovjeku da ga sustigne nevolja (jer Bog nije uzrokom nevolja), leži u želji Boga da U ČOVJEKU PORASTE POUZDANJE U BOŽJU SVEMOĆ. Bog se proslavlja po našim slabostima, a na njih nailazimo svaki put kada se nađemo u nevoljama. Upravo nevolje otkrivaju naše slabe točke, strahove, bijesove, ljutnje, nervoze, sebičnosti. U nevoljama se suočavamo sa svojim nemoćima, stoga je nevolja prigoda da onaj koji shvati svou malenost, prava prigoda da se susretne Bog u svom djelovanju.

 

 

 

Kada se samo jednom čovjek usudi prepustiti Bogu u oluji, shvati kako BOG SVE IZVODI NA DOBRO. Čak I kada se nešto nama čini lošim po čovjeka, to je zbog površinskih razloga. One dublje razloge, koji se tiču spasenja duše mi najčešće I ne vidimo. Stoga nam se nečija smrt čini užasnom (ona to I jest), ali gledano iz Božje perspektive ili perspektive spasenja duše, možda je neka smrt spasila jednu dušu od gore pogibelji na zemlji koja bi dušu odvela u pakao. Dakle, kada samo jednom čovjek oslonjen na Boga shvati kako BOG DJELUJE U NJEGOVU ŽIVOTU IZVODEĆI SVAKU, PA I NAJZAMRŠENIJU SITUACIJU NA DOBRO, POČINJE NJEGOV RAST U VJERI.

 

 

 

Ovaj je dio priče najteži. Mi stalno pričamo o vjeri, stalno molimo, stalno filozofiramo o svemu I svačemu glede Boga, ali kada se TREBAMO OSLONITI NA BOGA U SVOM ŽIVOTU- KIKSAMO. A upravo u tom OSLANJANJU NA BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE U NAŠIM ŽIVOTIMA ogleda se naša vjera. Kada se netko osloni na drugu osobu, pokazuje da se POUZDAJE U NJEGA. Još više pokazuje kako MU VJERUJE.

 

 

 

Apostoli su izgubili glavu u oluji. Nisu se znali osloniti na Isusa. Zato im je Isus I rekao: “Što ste plašljivi, malovjerni?” Njihov problem je bila njihova vjera- NISU SE POUZDAVALI U BOGA, BILI SU S NJIM.

 

 

 

Gospodin, kada uđemo u neku životnu oluju želi da ČINIMO SAMO ONO ŠTO JE DOBRO I DA NJEMU PREPUSTIMO OSTATAK SITUACIJE: ON ĆE SMIRITI OLUJU. Potrebno je samo URADITI ONO ŠTO JE ISPRAVNO I ZAZVATI IME GOSPODNJE. Tako će se čovjek polako poučit pouzdanju u Boga. Imat će OSOBNO ISKUSTVO POUZDANJA U BOGA U SITUACIJI KOJA JE ZA ČOVJEKA BILA BEZIZLAZNA. To osobno iskustvo nešto je što će čovjeka uvijek PODSJEĆATI NA BOŽJE DJELOVANJE I umnažat će vjeru u čovjeku. Lakše će se prihvaćati I stvari koje nisu dijelom osobnog iskustva, ali pripadaju memoriji ili iskustvu Crkve.

 

 

 

Rješenje u ovakvim situacijama uvijek treba upravljati preko Crkve. U Crkvi nalazimo na nepto što nadilazi naša osobna iskustva. To su SAKRAMETNI I SVETA MISA U KOJIMA SUSREĆEMO BOGA.

 

 

 

ŽIVOT je kao MORE kojim plovimo. Svaki od nas bira lađu u kojoj ćemo broditi životom. Uistinu, ŽIVOT JE KAO MORE u kojem se izmjenjuju bonace I oluje. Bonace u kojima nam sve ide od ruke, I OLUJE u kojima je naš život u opasnosti. Te OLUJE našega života zapravo su one situacije koje nas UVODE U DUHOVNU POGIBELJ- da počinimo štogod zla. Uvode nas u opasnost da SAGRIJEŠIMO I tako DUHOVNO POTONEMO.

 

 

 

GRIJEH ubija dušu I ubija život u nama. Gledamo li na GRIJEH kao na OLUJU, onda možemo razumjeti kako grijeh ide za tim da nas POVUČE NA DNO ŽIVOTA, DA NAS POTOPI, DA UČINI DA NE VIDIMO NEBO, ili u najboljem slučaju PROMIJENI KURS NAŠEG ŽIVOTNOG PUTOVANJA TAKO DA NAM SE TEŠKO VRATITI NA PRAVI KURS I USMJERITI SVOJ ŽIVOT BOGU.

 

 

 

Ipak, postoji jedna BARKA koja nam daje sigurnost kako ćemo sigurno stići na željeno mjesto. Ta BARKA JE CRKVA, kojom upravlja ISUS. LAĐA u kojoj danas učenici plove, je ista ona u kojoj mi svi plovimo, u koju smo zajedno ušli za Isusom. Nekada Vam se može učiniti kako ta LAĐA BRODI SAMA, KAKO ZAPRAVO ISUS SPAVA negdje na krmi I kako ga nije briga za ono što se događa sa lađom, ali nije tako. U svojoj Crkvi Isus je stalno prisutan na različite načine I NJEGOVA PRISUTNOST JE GARANCIJA SIGURNOSTI PLOVIDBE.

 

 

 

Isus je prisutan prije svega u SAKRAMENTIMA, osobito u svetoj ispovijedi I pričesti kojima nas uvijek vraća u bonacu, u sigurnost mirnog mora.

 

 

 

Može Vam se učiniti kako KRIST SPAVA U CRKVI! Ako Vam se to učini upitajte se najprije SPAVA LI KRIST U VAMA? KRIST U CRKVI NIKADA NE SPAVA, ali NIJE RIJETKOST DA SPAVA U NAŠIM DUŠAMA I NE ŽELIMO GA PROBUDITI. Kada Krist spava u meni, onda sam izložen opasnosti da upadnem u oluju. Unatoč činjenici da se vozim u lađi- Crkvi, moguće je da KORMILAR SPAVA U MENI I DA ODLUTAM jer nisam bio spreman zazvati Onoga koji može sve upraviti kako spada.

 

 

 

PROBUDI KRISTA KOJI SPAVA U TEBI: probudi Ga molitvom, probudi ga čitanjem Riječi Božje, probudi Ga primanjem sakramenata I vidjet će kako će tvoj život uploviti u bonacu. Zadobit ćeš mir koji ti grijeh oduzima. Izaći ćeš iz oluje, ne svojim snagama, već Isusovom pomoći. Ne daj da BOG ZASPE U TVOM ŽIVOTU. PROBUDI GA, MOLI GA, PRIMAJ GA U SVETIM SAKRAMENTIMA, I tvoj će brod lako izlaziti na kraj I sa najgorim olujama.

 

 

 

 

 

Ponedjeljak, 01. srpnja 2019.

Mt 8, 18-22

 

U ono vrijeme: Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovijedi da se prijeđe prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: »Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.« Kaže mu Isus: »Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« Drugi mu od učenika reče: »Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.« Isus mu kaže: »Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.«

 

Jedan je posmoznanac s puno srčanosit pristupio Gospodinu i dao mu do znanja kako je odlučan slijediti ga: “Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.” Isusov odgovor donosi malo izmemađenje: “Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” Ne može se kazati kako Isus odbija ovog učena čovjeka, već mu daje do znanja kako je prvi uvjet za slijediti Isusa ČISTO I PONIZNO SRCE,NENAVEZANO NA OVAJ SVIJET.

 

Razumije se kako je, potaknut čudima, pismoznanac želio slijediti Isusa tražeći slavu za sebe (na što upućuju ptice), hineći kako želi biti pravi učenik na što nas upućuje lukava lisica” (Sveti Augustin, Catena Aurea, Quaestiones evangeliorum, 5). Isus je lako prozreo namjere ovog čovjeka, ali ga nije odbio već mu je stavio uvjete koje mora ispuniti da bi ga slijedio. Valja mu očistiti srce od dvoličnosti i “spustiti se na zemlju” ne držeći sebe boljim od drugih ljudi. Za psimoznanca veli sveti Ivan Zlatousti: “Koliki je samo njegov ponos! Došao je i govorio tako da ga svi čuju, pokazujući time kako drži sebe većim od drugih” (Sveti Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum, 27,2).

 

Možfda najljepše razmišljanje o ovoj sceni dolazi od Grgura Velikog: “Lisice su lukave životinje. Skrivaju se u rupama i šupljinama u zemlji, a kada izađu iz njih, nikada ne idu ravnim putem, već hitaju krivudavim puteljcima” (Sveti Grgur Veliki, Moralia, 19, 1). Lisice su ljudi koji imaju nepouzdano srce; ljudi u koje se ne možemo pouzdati, jer će učiniti sve kako bi zadovoljili ono što je njima potrebno. Poslužit će se lukavstvom i prijevarom i spretno će se praviti bezopasnim dok ne dobiju što im treba. A onda će nestati. Tako se i ovaj pismoznanac htio POSLUŽITI ISUSOM kako bi njega ljudi častili preko Isusa. “Ptice se uzdižu leteći visoko. Tako, kao što lisice upućuju na laž i prijevaru, ptice upućuju na OHOLOST koja je vlastita demonima. Ovo znači kao da mu je Gospodin rekao: Zlodusi, prijetvorni i oholi nalaze utočište u tvom srcu, ali moja poniznost ne uspijeva naći odmora u oholoj duši” (Isto).

 

Isus zapravo želi da mu NAŠE SRCE BUDE UTOČIŠTE, OSLONAC ZA GLAVU, pa kada kaže kako “Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio”, misli na srce čovjeka koje više sliči lisičjoj jazbini iz koje izlaze svake vrsti prijevare, prijetvornosti i laži, ili na srce koje sebe diže u nebesa stavljajući se iznad ljudi.

 

Osim što to srce na koje bi Isus naslonio glavu, treba biti čisto i ponizno, potrebno je da bude slobodno od svih stvari ovoga svijeta. Kada velimo kako “Isus želi nasloniti glavu na nečije srce” mislimo kako On zapravo želi da mi Njega po svojim postupcima unosimo u svijet, kako želi da budemo poput onog magarčića koji je Kralja unio na sebi u Jeruzalem na Pashu. Isus želi za sebe najveći dio našeg srca, kako bi Njega drugi prepoznali u nama.

 Za slijediti Isusa potrebno je ukloniti sve prepreke koje nam se mogu naći u srcu. Neke od tih prepreka stvaramo sami VEZUJUĆI SE UZ LJUDE ILI STVARI, a nekada stvaramo svoj mali vlastiti SVIJET KOJI NE MOŽE BITI STVARNOST BEZ NAS SAMIH, i tako se NAVEZUJEMO NA SEBE SAME.

 

 

 

Ljudsko srce je USKO i želimo li da u njemu vlada red i da u njega stane sve što treba, potrebno je staviti SVAKU STVAR NA SVOJE MEJSTO U SVOM SRCU. Na prvom mejstu potrebno je STAVITI BOGA, jer kada je Bog na prvom mjestu, u srcu se čudesno pronalazi protora za sve ostalo što je životu potrebno. No, kada stavimo nešto drugo na prvo mjesto, ta druga stvar ili osoba, teže zauzeti toliko mjesta u mom srcu, da izbacuju iz srca sve drugo, pa čak i Boga. “Tko Boga želi tražiti bez odricanja od vlastitih ugodnosti, to je kao da nešto traži noću; a noću je teško naći bilo što” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 3,3).

 

 

 

Čovjekovo srce je takvo da može primiti svašta, ali ne može se ispuniti svime. Tako, sve one zemaljske ugode, toliko privlačne čovjeku, mogu u srce ući, ali ga NE ISPUNJAJU, VEĆ GA ZAROBLJUJU. Čovjeka tako VEŽU UZA SE i ne dopuštaju da išta drugo u njegovo srce uđe. Kada na prvo mjesto čovjek stavlja neki cilj koji je posve zemaljski (poslao, novac, čast, imanje,...), taj isti cilj čovjekovo srce okupira. Pa kada je cilj zemaljski, čovjekovo srce ostaje na zemlji.

 

 

 

CILJ, koji pred sebe stvai neki čovjek, OBUZIMA ČOVJEKA. Zemaljski ciljevi obuzimaju čovjeka tako da ga zarobljavaju, ne daju mu mira i gone ga da se bavi samo njima. Naprotiv, Bog kao PRAVI I JEDINI ČOVJEKOV CILJ, OBUZEVŠI ČOVJEKA, uspostavlja red u čovjekovu srcu i oslobađa prostor u njemu, tako da čovjek ima prostora i vremena za sve. BOG JE CILJ KOJI OSLOBAĐA ČOVJEKA. No, da bi nas Bog kao cilj našeg života obuzeo, potrebno je ISPRAZNITI SRCE, OČISITI GA OD SVAKE VEZE SA ZEMLJAKSIM STVARIMA, OD SVAKE NEZDRAVE NAVEZANOSTI NA BLIŽNJE I NA SEBE.

 

 

 

Ovo posljednje je vjerojatno najteže, jer često uopće ne primjećujemo kako smo se navezali na neko svoje mišljenje, ili smo stvorili stav kojeg ne mijenjamo. U toj nenavezanosti se najbolje vidi poniznost osobe: onaj koji SEBE OSIROMAŠI OD SEBE, ponizan je, jer DOPUŠTA DA MU U SRCE UĐU TUĐI STAVOVI I MIŠLJENJE. Drugim riječima, ponaša se po obrascu Boga, koji, kada caruje u nama, oslobađa prostor u srcu za drugo.

 

 

 

Iako imaš sve, ništa te od tog ne ispunja. I koliko više imaš, manje si ispunjen. Zadovoljštivna srca nije u posjedu stvari, već u osobađanju od njih: biti gol, slobodan od svega materijalnog i živjeti siromaštvo u duhu” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 1,14). “(Onaj koji voli Boga) nema što za izgubiti ako izgubi sve; jedino što ga zanima jest da ne razočara svoga Boga” (Sveta Tereza Avilska, Put savršenstva, 10,3).

 

 

 

 

 

 

 

1Kr 19,16b.19-21

 

U one dane: Reče Gospodin Iliji: »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.« Ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: »Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.

 

 

 

U sceni pozivanja Elizeja u proročku službu, nalazimo Iliju koji se borio za Jahvističku tradiciju i koji je, unatoč silnim djelima koje je Bog činio po njemu, djelovao neuspješan. Slijedeći Božje poticaje dolazi mladom Elizeju, kojeg ima pomazati za proroka “i baci na nj svoj plašt”. U ovoj gesti bacanja plašta shvaćamo kako BOG ŽELI ELIZEJA “STAVITI POD SVOJE”, U SVOJU SLUŽBU, a u njemu samome vidimo jednu novu mladost naviještanja Boga ljudima.

 

 

 

Prije nego pođe sa Ilijom, Elizej se želi oprostiti sa svojim roditeljima. Ovaj poziv za njega znači PREKID SA STARIM NAČINOM ŽIVOTA, I POTPUNA POSVETA BOGU. Elizej shvaća ispravno poziv i čini jednu gestu kojom pokazuje kako prekida sa starim životom: ŽRTVUJE VOLOVE I DIJELI MESO LJUDIMA DA GA JEDU. U tome se ogleda život jednog proroka: žrtvuje nešto od sebe i daje sebe i svoj život ljudima, jer preko PROROKOVA ŽIVOTA DJELUJE BOG. Prorok nema ništa svoga, već je sve njegovo Božje.

 

 

 

Druga lekcija koju će primiti tijekom boravka sa Ilijom jest ona u PONIZNOM SLUŽENJU. Kaže Pismo kako Elizej “ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.” Proročka pouka nije bila tipična. Za razliku od kasnije rabinske pouke, ova se temeljila na SUŽIVOTU SA PROROKOM i njegov je život bio svojevrsna škola za novaka koji je proroku služio.

 

 

 

Rabinske su škole nastale puno kasnije i temeljene su na odnosu učitelj- učenik kojim se prenosilo znanje. Dok je proročki naučnik bio SLUGA, rabinski je bio TALMID (dolazi od riječi áe lamad što znači NAUČITI). I dok je prorok živio od Božje providnosti i njegovih nadahnuća, RABINI su zarađivali školovanjem učenika. Zbog svojeg znanja, učenici su ih zvali RABBI što znači UZVIŠENI ili MOJ VELIKI, a uz to ih je uvijek pratio i titul HAKAM- MUDRACA.

 

 

 

Premda je rabinska škola prenosila znanje učenicima, u sebi je nosila i nešto od proročke pouke. Osim slušanja i pamćenja učiteljeve pouke, učenik je pažljivo pratio rabina i IMITIRAO NJEGOVO PONAŠANJE. Na taj su način i oni PREKIDALI SVOJE ODNOSE SA STARIM ŽIVOTOM, ulazili su svojim ponašanjem u druge žviotne obrasce (rabina, proroka), i predstavljali novu mladost u naviještanju Boga.

 

 

 

Ilija čije ime znači “Moj Bog je Jahve”, bio neumorni borac Jahvin. Elizej, koji će ga naslijediti, nosim ime koje znači “Bog je spasenje”. Tako, već po imenima ove dvojice proroka, kao da se nazire slika odnosa Starog i novog Zavjeta. Dok je Ilija neumorni borac Starog Zavjeta, Elizej na određen način prekida sa Ilijinom tradicijom, premda je riječ o njegovu nasljedniku i usmjerava borbu za Boga drugačijim putem.

 

 

 

Dok je Ilija osamljen ratovao svoje ratove, Elizej je ostao sam samo neko vrijeme, nakon čega se spustio sa planine Karmel i osnovao jednu proročku zajednicu unutar koje je djelovao. Riječ je o DRUGAČIJEM DJELOVANJU, koje se naslanja na Iliju, ali nije poput Ilijina. To nam daje shvatiti i “dvije trećine” Ilijna duha kojeg je Elizej primio: nije primio sve, primio je duha Božjeg na drugačiji način, sa drugačijim darovima.

 

 

 

Ps 16,1-2a.5.7-11

 

Ti si, Gospodine, baština moja!

 

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem. Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!« Gospodin mi je baština i čaša: ti u ruci držiš moju sudbinu. Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje te me i noću srce opominje. Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče duša, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, puninu radosti lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno.

 

 

 

Gal 5, 1.13-18

 

Braćo: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.

 

 

 

Slušamo Pavla kako govori o SLOBODI I LJUBAVI KOJE SE OSLANJAJU NA BOGA. To je SLOBODA koja POČIVA NA LJUBAVI PREMA BOGU I PRESLIKAVA SE NE BLIŽNJEGA. Ona se realizira najprije U MENI, U MOJOJ INTIMI, u kojoj sebe OSLOBAĐAM OD ZLA I RADIM SVE KAKO BIH BIO SLOBODAN ZA BOGA. A to bez ljubavi ne ide, jer ljubav je oslobađajuća sila u čovjeku, a ona ne trpi PRISILU: ONA JE SILA LJUBAVI, ONA NIJE PRISILA.

 

 

 

Ljubav U NAMA OTKRIVA STVARI KOJE SU ČISTE, NEISKVARENE, koje su od Boga u nama. Ona nas jednako može približiti tako čistim stvarima kao onda kada slijedimo glas savjesti. Unatoč tome, ljudska ljubav je manjkava, zna zavarati, razočarati zbog ljudske slabosti. Premda SLABA, ona ipak odražava u sebi jednu čovjekovu težnju za IDEALNIM: to idealno jest apsolutno dobro, čisto, neokaljano, VJEČNO, NEPROMJENJIVO- JEDNOM RIJEČJU, TO JE BOG! BILO DA SLIJEDIMO GLAS SAVJESTI, BILO DA SE OSLANJAMO NA LJUBAV, TEŽIMO PREMA JEDNOM SAVRŠENSTVU KOJE NAS NADILAZI. To savršenstvo nerijetko nalazimo i u drugim ljudima, pa držimo da čovjek može beskrajno nadići čovjeka i usavršiti ga svojim bićem. To savršenstvo nas UVIJEK USMJERAVA DRUGOME, bilo da to savršenstvo nalazimo u nama, bilo u ljudima.

 

 

 

Postoji u čovjeku izvjesna napetost između VJEČNOG KOJE NAM NA NEKI NAČIN UVIJEK IZMIČE IZ RUKU, te onog KONAČNOG KOJE POSTIŽEMO U SVOJIM TRAGANJIMA ZA IDEALNIM. To je napetost čovjeka koji je izgubio Raj, koji traži Boga, onog koji je Idealan, koji ga je stvorio i od kojeg je živio. U dubini duše još uvijek stoji zapisana negdje ona SIGURNOST ŽIVOTA S BOGOM, ONAJ SPOKOJ KOJEG JE ČOVJEK IMAO U RAJU, ONAJ MIR KOJI MU JE OSIGURAO BOG SVOJOM BLIZINOM. Stoga, u srce svakog čovjeka upisana je ČEŽNJA ZA BOGOM KOJI GA JE STVORIO. A kako je sam ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA onda u sebi pronalazi put prema Njemu i shvaća kako i koliko mu je potreban.

 

 

 

Svi mi težimo prema SAVRŠENOSTI koju SAMI NE MOŽEMO OSTVARITI. U tom ostvarivanju samoga sebe, uvijek DRUGI ima ključnu ulogu- ONAJ DRUGI koji mi pomaže ostvariti svoje težnje i s kojim se uvijek usrećujem. Na žalost, to se nikada ne događa u potpunosti. Stoga je zemaljski život kao kušanje izvrsne hrane koja se uvijek može doraditi; lijepo je, ali slutimo da ima još nešto što nadilazi ovaj život. Ta napetost zbog nemogućnosti potpunog ostvarenja na zemlji uzrok je nespokoja, nemira i nezadovoljstva koje neprestano osjećamo: čemu živjeti ako nećemo živjeti vječno; čemu živjeti ako će sve jednom prestati? Prekida li smrt naš život i ostavlja li nas nedorađene? To nema nikakva smisla. Mora postojati nešto APSOLUTNO koje će odgovoriti svim našim TEŽNJAMA ZA SREĆOM, ZA VJEČNIM.

 

 

 

Budući da je ČOVJEK SLIKA VJEČNOGA BOGA, on u svom srcu čuva neodoljivu potrebu za apsolutnim i beskonačnim, stoga je svaki oblik prisile nepodnošljiv u samoostvarenju, jer čovjek nije stvoren da živi apatično ili uskogrudno, već slobodno: “NEMIRNO JE SRCE NAŠE DOK SE NE SMIRI U TEBI (Augustin; Ispovijesti). Tu sliku Savršenoga, koju nosimo u sebi, lako možemo PRONAĆI I U LJUDIMA S KOJIMA ŽIVIMO I ako nam to pođe za rukom, onda onaj DRUGI koji mi pomaže u mom ostvarivanju samoga sebe, od Boga se prenosi na ČOVJEKA: TADA ONO ŠTO TRAŽIMO U BOGU, NALAZIMO U LJUDIMA OKO NAS.

 

 

 

Onaj koji shvaća kako se do Boga dolazi preko bližnjega, razumije kako svako biće U SEBI NOSI TRAGOVE BOŽJE DOBROTE I kada se prema tim bićima ophodimo kao prema DAROVIMA OD BOGA, lako zadobivamo NAKLONOST, osobito kada su ljudi u pitanju. A kada se dobije naklonost čovjeka- OSJEĆAMO SE VOLJENIMA. Upravo to znači BITI U SVIJETU: BITI U SVIJETU, ZNAČI OSJETITI SE VOLJENIM OD BOGA, I TO NAJPRIJE DOLAZ PREKO LJUDI.

 

 

 

KAKO SE MOGU OSJETITI VOLJENIM OD BOGA? Nije pitanje što mi za Boga možemo napraviti, već je o je ključno SHVATITI DA SAM VOLJEN- DA ME VOLI BOG. Pitanje je KAKO? Kada se ČOVJEK OSJEĆA VOLJEN, ISPUNJEN LJUBAVLJU, onda se javlja RADOST U SVEMU kao posljedica takav stanja, a ta RADOST LJUBAVI POKREĆE ČOVJEKA I NIŠTA MU NIJE TEŠKO. Takav je pun OPTIMIZMA I VESELJA, i sve gleda pozitivno. Takav je kažemo PUN ENTUZIJAZMA

 

 

 

ENTUZIJAZAM (iz stargrčkog. ἐνθουσιασμός, od ἐν θουσ - u bogu) je pojam antičke filozofije koji je označavao stanje čovjeka punog boga. U neoplatonizmu dobiva mističko-religiozno značenje. A u novije doba entuzijazam se poistovjećuje s nekritičkim oduševljenjem za nešto. ODUŠEVLJENJE je riječ preko koje razumijemo entuzijazam. Ako to oduševljenje dolazi zbog SVIJESTI DA SAM VOLJEN, ONDA TAJ OSJEĆAJ DONOSI SA SOBOM ISPUNJENOST LJUBAVLJU DRUGE OSOBE i ta ispunjenost dolazi od osjećaja BLISKOSTI- kao da je netko PRISUTAN U MENI, kao da je NEČIJI ŽIVOT U MENI, donosi mi ZADOVOLJSTVO, NOVU ENERGIJU, POLET.

 

 

 

A ako taj osjećaj ima uzrok u BOGU, odnosno ako razumijem da MENE BOG VOLI I DA TO OSJEĆAM NA SEBI. Ta ISPUNJENOST dolazi od osjećaja BLIZINE BOGA, od ISPUNJENOSTI BOGOM I NJEGOVOM LJUBAVLJU KOJA ME UZDIŽE. Stoga ENTUZIJAZAM izjednačavamo sa svojevrsnim POBOŽANSTVENJEM, jer BOG JE U NAMA, jer, čovjek je pun Boga!

 

 

 

Kkada je naviještao evanđelje Bog je najprije govorio O SEBI KADA JE KLICAO DA SE PRIBLIŽILO KRALJEVSTVO BOŽJE, a kada je upao među nas, HTIO JE BITI S NAMA BOG- EMANUEL. Htio je prebivati među nama i htio je da to postane jasno svakom od nas: to ZAJEDNIŠTVO S KRISTOM, već u ovom životu najvažnija je stvar za nas i onaj tko može to zajedništvo shvatiti i ŽIVJETI počinje živjeti predokus raja. Odatle dolazi sav naš ENTUZIJAZAM ZA ŽIVOT U VJERI, ZA ISPRAVNO POSTUPANJE PREMA BLIŽNJIMA.

 

 

 

No TO ZAJEDNIŠTVO SE MORA ŽIVJETI i ne smije ostati samo teorija. MORA POSTATI ŽIVOT, A TO JE MOGUĆE JEDINO S “DRUGIM”, S ČOVJEKOM. Ovdje se ne radi o nečem što mi možemo razraditi ili stvoriti u svom okruženju; RADI SE O KVALITETNOM ODNOSU S BOGOM koji ne ovisi o količini naših postupaka, već o njihovoj kakvoći. To BITI-S-BOGOM mora se najprije ŽIVJETI-S-BLIŽNJIM. I tu, preko svakodnevnog života s bližnjima osjetiti radost i sreću, koja je sada konačna, jer je prekida niz udesa, ali nas vodi prema Bogu, trajnoj sreći.

 

 

 

SREĆA JE NAŠ POZIV KOJI OVISI O TOME MOŽEMO LI BOGA STAVITI U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA, a ključ za postizanje sreće leži u našoj sposobnosti da se OSLONIMO NA BOGA U SVEMU i STAVIMO KRISTA U SREDIŠTE SVOGA ŽIVOTA. Čovjek koji to zna, PREPUŠTA SE ŽIVOTU i živi ga spontano, bez grčeva I zna kako BOG STOJI UZ NJEGA. Takav život je jedan ŽIVOT S BOGOM prožet OSLANJANJEM NA BOGA u kojem nije riječ o tome da čovjek ne radi ništa sa sobom, već da, kada odradi ono što je potrebno, rezultate ne očekuje kao vlastite uspjehe, već računa sa svojim greškama i oslanja se na Boga da će svojom providnošću nadoknaditi sve naše slabosti. Ovakav čovjek može biti PUN ENTUZIJAZMA, može raditi nesputano, jer vjeruje kako ga Bog prati u svemu što radi. Na ovaj način, čovjek DOPUŠTA DA KRIST ŽIVI U NJEMU.

 

 

 

BOŽJI POZIV ZA SVAKOGA ISPUNJA SE NAJPRIJE U TOME DA STAVIŠ SVOJ ŽIVOT U NJEGOVE RUKE. Bog nas poziva na ODVAŽNO ŽIVLJENJE, da budemo ljudi inicijative, poletni, da se NE ZAMARAMO GLUPOSTIMA I DA NJEMU PREPUSTIMO UPRAVLJANJE STVARIMA. A mi da RADIMO SVE TAKO DA OČEKUJEMO USPJEH, ili da shvatimo kako neki neuspjeh nije katastrofa, jer iza njega Bog sprema nešto sjajno. Kršćanin se ne smije zamarati time što će svijet o njemu misliti ili govoriti: treba pustiti da ga VODI DUH SVETI I NE TREBA TRAŽITI ŽIVOT ZA SEBE, VEĆ PUSTITI DA GA BOG ODVEDE ŽIVOTOM TAMO GDJE MU JE POTREBAN.

 

 

 

Ovo je moguće samo ako je ČOVJEK SLOBODAN: AKO SLOBODNO DONESE ODLUKU KOJA ĆE NJEGOV ŽIVOT ODREDITI KAO JEDNU KRŠĆANSKU EGZISTENCIJU, TE AKO UČINI SAM ONO ŠTO MOŽE DA TO TAKO I BUDE. Pri tome, da ostavi Bogu rezultate svega svojeg sjelovanja. Ovo je odluka U SLOBODI, IZ LJUBAVI PREMA BOGU.

 

 

 

A SLOBODA ZAHTIJEVA KO-EGZISTENCIJU: zahtijeva da se otvorimo DRUGIMA. Ljudska sloboda ne trpi samoću, i čovjek se razijva ODNOSOM S DRUGIMA, a to znači da njegova sloboda TREBA DRUGOGA za razvoj. Čovjekova sloboda umjerena je DRUGOME, a tako je usmjerena i njegova egizstencija. To je KOEGZISTENCIJA, i samo u njoj se čovjek razvija kao DIJETE BOŽJE: samo U DRUGOME može pronaći lica savršenog Boga.

 

 

 

BITI ČOVJEK U TOM SMISLU ZNAČI KOEGZISITRATI S KRISTOM. Velimo li kako se čovjekova egzistencija ISPUNJA BOGOM i samo tako se uzdiže na posebno dostojanstvo POBOŽANSTVENJEM, onda BITI ČOVJEK ZNAČI ŽIVJETI S BOGOM, a BLIŽNJI će u ovim zemaljskim korelacijama biti pomoć da shvatimo kako nas Bog voli, jer ćemo ljubav kušati preko ljudi.

 

 

 

Sloboda mora biti utemeljena na ISTINI I LJUBAVI. Istina otkriva što jest, a što nije sloboda. U društvu u kojem živimo, slobodom se često prikazuju stvari koje sloboda nisu. Stoga je važno shvatiti kako “samo sloboda koja se podvrgne Istini, može voditi osobu prema njegovu stvarnom DOBRU. Dobro osobe sastoji se u BITI-U-ISTINI i u istini se realizirati” (Sveti Ivan Pavao II, Govor sudionicima Međunarodnog kongresa moralne teologije, 10-04-1989).

 

 

 

Kada je riječ o Crkvi, onda ovaj život u Istini, nije predmet moraliziranja u kojem će se stalno osuđivati neka praksa, već je to zadaća ukazivanja na otklone od onog ponašanja koje bi trebali u sebi iamti kršćani. Pri tome se slijede riječi Pavla upućene rimljanima: “2Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). Govori se o PREOBRAZBI SVOJE PAMETI KAKO BI SE SHVATILI ISTINA O DOBRU U KOJOJ STOJI VOLJA BOŽJA.

 

 

 

Ono što oblikuje ovu preobrazbu nije samo jedno naučavanje, već prije svega POGLED NA ISUSA KRISTA. Ljubav prema Kristu je ono što oblikuje ISTINE U NAMA i što nas upravlja putem vršenja Božje volje. KRIŽ POKAZUJE PRAVI SMISAO SLOBODE. Na Križu nalazimo OSOBU KOJA POSVE DOMINIRA SOBOM- koja u svemu vlada sobom, i to pokazuje time ŠTO DARUJE SVOJ ŽIVOT: “17Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. 18Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga” (Iv 10,17-18). Onaj koji je u stanju PREDATI SVOJ ŽIVOT DRUGOME IZ LJUBAVI, tak očituje slobodu najvećem stupnju ljubavi: “13Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).

 

 

 

U Kristovim riječima shvaćamo kako SLOBODA IMA BITI USMJERENA DRUGOME- BLIŽNJEMU. U protivnom, ona se pretvara u autodestruktivnu silu, koja čovjeka razara, premda ovaj misli kako se uzvisuje. Sloboda korištena samo za sebe, sloboda koja se ne daruje, ne žrtvuje i ne usmjerava bližnjem, postaje PRIVID SLOBODE KOJA ZAROBLJAVA U SEBI ČOVJEKA. Čovjek rakvu slobodu shvaća kao SLOBODU DA RADIM ŠTO ME JE VOLJA, ili kao SLOBODU DA RADIM SAMO ONO ŠTO JE ZA MENE DOBRO, A ZA DRUGE ME NIJE BRIGA. Ovakvi izričaji slobode prisutni su danas među ljudima. Na žalost, čovjek ovako usmjerene slobode i ne vidi kako se zatvara u svoj svijet i postaje “zarobljenikom” vlastitih želja, ambicija, …

 

 

 

Takav NE VIDI ŠTO JE ISTINSKO DOBRO, a koji ne vidi dobro, ne može iskazivati ljubav bližnjima, a koji ne može iskazivati ljubav bližnjima, zatvara se u svoj bolesni svijet- psotaje zarobljenikom. Zato ovakvima poručujemo kako njihova “sloboda treba biti oslobođena” (Sveti ivan Pavao II, Veritatis Splendor, 86) od njih samih. Krist je onaj koji oslobađa i koji pokazuje kakva je prava sloboda čovjeka. To je sloboda utemeljena na ljubavi i istini na što nas prisjećaju Isusove riječi upućene židovima koji su mu povjerovali:“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; 32upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,31-32).

 

 

 

Lk 9, 51-62

 

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. ok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.« Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

 

 

 

UVOD

 

 

 

U riječima današnjeg evanđelja nalazimo puno ENTUZIJAZMA ljudi koji žele slijediti Isusa na njegovu putu naviještanja Kraljevstva nebeskog. Taj entuzijazam, ta ispunjenost, splašnjava kada treba napraviti ključni korak u tom hodu za Isusom: OSTAVITI SVE I KRENUTI ZA BOGOM. Taj entuzijazam moguće je hraniti samo BLISKOM PRISUTNOŠĆU ISUSA U ŽIVOTU ONIH KOJI GA ŽELE SLIJEDITI.

 

 

 

OSTAVITI SVE SVOJE: predati sebe Bogu

 

 

 

Zahtjev koji Isus stavlja pred te ljude jest radikalan: OSTAVITI SVE I POĆI ZA KRISTOM. Ovo bi se moglo razumjeti krivo i shvatiti kako nema drugog puta nego napustiti sve što se ima i promijeniti svoj život. Ipak, nije tako. Ovo OSTAVLJANJE SVEGA, ima jednu duhovnu dimenziju. To znači NAPUSTITI U SEBI SVE ONO ŠTO ME SPRIJEČAVA ZA SLIJEDITI KRISTA.

 

 

 

Zašto je važno napustiti u sebi sve? Prije svega, to napuštanje svega, pokazuje spremnost da se slijedi BEZ REZERVE jedan životni put koji nazivamo kršćanskim. Mnogi na žalost, imaju rezerve prema životu, pa sjede na “dvije stolice”: jedna je vjere, druga je poganska. Tako žive jedno djelomično kršćanstvo koje ne zadovoljava ono što Krist traži: POTPUNU PREDANOST.

 

 

 

Pogledajte samo Ivana i Jakova. Kada su ih odbili Samarijanci, tražili su od Isusa da ih uništi ognjem s neba. Oni NISU JOŠ UVIJEK NAPUSTILI SEBE I SVOJE NAUME. Isus ih je prekorio i nastavio je dalje s putovanjem. Ivan i Jakov nisu OSTAVILI SVOJE MRŽNJE I NEPRIJATELJSTVA iza sebe. A Isusom su, baš kao i većina učenika putovali sa svojim teretima. To se očitovalo više puta, kada su pokazivali kako nisu razumjeli što Isus od njih traži. Mislili su o SVOJIM PLANOVIMA, A NE O BOŽJIM. Nisu napustili sebe.

 

 

 

Svaki čovjek od Boga prima neki poziv u kojem Bog želi najbolje za čovjeka i preko kojeg želi da čovjek obavi dio posla za Boga. Primili smo poziv i za vrijeme našeg života trebamo shvatiti na što nas Bog poziva.

 

 

 

Za SHVATITI BOŽJI POZIV, potrebno je STAVITI BOGA U CENTAR SVOGA ŽIVOTA, a za takvo što nužno je OSTAVITI SVOJE PLANOVE, MOĆI NAPUSTITI SEBE. “Napustiti vlastiti život ne znači tražiti svoju volju, već Božju, i po svojem postupanju u svakodnevici, tražiti Božje želje u našem životu” (Sveti Grgur Niški, O kršćanskom ponašajnu). “Kada je krevet uzak, jedno pada iz njega, a plahta nije dovoljna za dvoje. Kršćansko srce možemo usporediti s tim uskim krevetom i malom plahtom. Srce je dovoljno široko samo za Boga, i nađu li se u njemu i druge stvari- Bog ispada iz tog srca” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, 1. c. ,214).

 

 

 

Ovo predanje nije ništa drugo već jedna posvećena ljubav: “Ljubiti znači PREDATI SEBE DRUGOME. Daleko od nas razmišljanje kako je to neka instinktivna reakcija. Ljubav je jedna SVJESNA ODLUKA PO KOJOJ SVOJ ŽIVOT USMJERAVAMO DRUGOME. A za ljubiti onako, istinski, potrebno je LIŠITI SE SVEGA, a povrh svega LIŠTITI SE SEBE, kako bi sebe mogli posve darovati nekome i ljubiti ga do kraja. To LIŠAVANJE SAMOGA SEBE (…) jest istovremeno iscrpljujuće i uzvisujuće. Izvor je to ravnoteže života. To je tajna sreće” (Sveti ivan Pavao II., Govor, I-VI-1980).

 

 

 

U tom predanju Bogu, ono što čovjek napusti Bog ne napušta. Tamo gdje čovjek uskrati svoju obitelj za nešto, BOG NADOKNAĐUJE OBILNOM MILOŠĆU SVE ONO ŠTO JE NETKO IZGUBIO PREDANJEM.

 

 

 

OSVRTANJE UNAZAD

 

 

 

Zahtjevi ovog predanja su radiklani i traže od čovjeka da prekine veze sa starim načinom života. TO znači ŽIVJETI KRŠĆANSTVO STO POSTO, u potpunosti: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje”. Isus želi da IDEMO NAPRIJED SA ŽIVOTOM I DA SE NE VRAĆAMO NAZAD U STARA STANJA, U STARE NAVIKE, NA STARE PLANOVE. Važnije od svega je KRALJEVSTVO NEBESKO i radi njega vrijedi napustiti SVOJ ŽIVOT I PREDATI GA BOGU.

 

 

 

Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje”. Ovim je riječima Gospodin opisivao bezvrijednost osvrtanja za sobom u životu i žaljenja zbog propuštenih prigoda da nešto napravimo. DRVENIM, TEŠKIM PALESTINSKIM PLUGOM nije bilo lako upravljati po tvrdoj zemlji. Onaj koji je orao nije se mogao osvrtati unazad nakon što krene s oranjem, jer bi krivo uzorao- brazda bi bila nepotpuna, iskrivljena, ili bi plug iskočio iz brazde. Stoga je POGLED TREBAO BITI UPRAVLJEN NAPRIJED.

 

 

 

Na sličan način i kršćanin treba urpaviti svojim životom: TREBA GLEDATI NAPRIJED. Ono što je iza njega, može mu biti škola, ali ne smije se pretvoriti u jedan uteg koji će usporavati njegov život.

 

 

 

Riječ je ovdje da se od čovjeka traži POTPUNO PRIJANJAJE UZ KRISTA, a za to je potrebno OSTAVITI JEDAN NAČIN ŽIVOTA- onaj koji je opoganjen. OSVRNUTI SE “nije ništa drugo nego žaliti za svjetovnim stvarima i za njima nanovo čeznuti” (Sveti Atanazije, Život svetog Antuna Pustinjaka, 3). U pravilu to svjetovno donosi jedno RAZVODNJAVANJE VJERE u pokušajima da čovjeka uvjeri kako NIŠTA NIJE TOLIKO VAŽNO KOLIKO NJEGOV KOMODITET ILI NJEGOVE PERCEPCIJE CRKVE, MISE, PONAŠANJA U CRKVI,...

 

 

 

OSVRTATI SE UNAZAD znači NE BITI SIGURAN U ONO ŠTO ŽIVIŠ. Drugim riječima, to znači pronaći u sebi zrno sumnje u kršćanski život, te zrno želje da ponovo živiš kako te volja. Ovakav život donosi sa sobom STRAHOVE OD TOGA ŠTO ĆE LJUDI MISLITI O MOJIM POSTUPCIMA, a u konačnici od nas naprave ljude kojima je VAŽNIJI STATUS KOD LJUDI NEGO KOD BOGA.

 

 

 

Tako u srce onog koji se “osvrće”, ulazi polako MLAKOST U VJERI i to se VIDI po ponašanju, odijevanju, pristupu svetim stvarima; konačno, po molitvi, po sakramentalnom životu.

 

 

 

VJERNOST

 

 

 

Vjernost je lijek za ovo osvrtanje: BITI VJERAN U SVOJEM KRŠĆANSKOM POZIVU I NE BRINUTI SE ZA ONO ŠTO JE OSTALO IZA MENE. Jedino važno je ono naprijed- cilj. Nema smisla razmišljati o NEČEM ŠTO JE MOGLO BITI, ALI NIJE. To nas često spriječava da idemo naprijed sa životom. VALJA IS PAMĆENJA IŠČUPATI SVE ŠTO NAS PODSJEĆA NA POGANSKU MLAKOST U VJERI; sve što nas može odvući od pravog kršćanskog puta.

 

 

 

Od nas se zahtijeva da stvorimo jedan stav ČOVJEKA KOJI SE NE KOLEBA U SVOJIM UVJERENJIMA, i tako je čvrst jer IMA POVJERENJA U BOGA koji će sve moje promašaje pretvoriti u nešto dobro za mene. Tako, ne osvrćem li se, ostavljam li iza sebe svoje nespretno ponašanje, i oslonim li se na Boga u tome, te će mi stvari u sjećanje dolaziti samo kao pouka za vjernost u još težim trenucima. Podsjećat će nas na to KAKO NAS BOG ČUVA UNATOČ NAŠIH POGREŠAKA.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SADAŠNJI JE TRENUTAK NAJBOLJI ZA APOSTOLAT: to je onaj trenutak kada Bog nekoga zove

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

Poštovani, pozivamo Vas na koncert naših starih prijatelja Pučkih pivača iz Donjih Kaštil, koji će se održati u SUBOTU, 06. srpnja u 20:00, kod župne crkve na Lokvi.

 

 

SVETI PETAR I PAVAO

 

Mt 16,13-19

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«

 

UVOD

 

Danas Crkva slavi dva sveca koja su svima poznata pa se na njih mogu primjeniti riječi iz poslanice Rimljanima: PO SVOJ ZEMLJI RAZLIJEŽE SE JEKA, RIJEČI NJIHOVE SVE DO NA KRAJ SVIJETA. No kada bismo ih samo prosuđivali po riječima, mogli bismo upasti u zabludu, jer oba sveca bila su LJUDI KAO I SVI DRUGI PODLOŽNI MANAMA I GREŠKAMA.

 

Stoga, razmišljajući o njima ne želim Vas zamarati sa analizom njihovih osobina, nego želim upozoriti na dvije stvari koje su obojici zajedničke: ČVRSTOĆA U OBRANI VJERE I NJIHOVA BLIZINA GOSPODINU. Čini mi se kako su ove dvije osobine naših svetaca ključne I za vjernike današnjeg vremena.

 

 

 

PETAR

 

Što je bilo Gospodinu da je baš odabrao Petra za onoga na kojem će sagraditi svoju Crkvu? Može biti da je Petar posebno ČVRST pa ima sve predispozicije za takvu ulogu. Što je to ponukalo Gospodina da Petru kaže TI SI PETAR STIJENA I NA TOJ STIJENI SAGRADIT ĆU SVOJU CRKVU I VRATA PAKLENA NEĆE JE NADVLADATI?

 

Pogledajmo malo Petra. Čovjek nagle naravi, često burno reagira. Sjetimo se samo kako je napao slugu I otkinuo mu uho u vrtu. Ipak, takva narav nije prepreka da se Gospodina na njega osloni. U čemu se očituje Petrova čvrstoća?

 

U njegovoj PONIZNOSTI. Unatoč žestini kojom reagira, Petar u više navrata pokazuje da ima PONIZNU DUŠU. Zna naime kada pogriješi PRIZNATI SVOJU GREŠKU. I tu je ono u čemu moramo učiti od Petra: NJEGOVA VELIČINA OČITUJE SE U NJEGOVOJ SPOSOBNOSTI DA SE SMANJI-PONIZI. NJEGOVA ČVRSTOĆA OČITUJE SE U NJEGOVOJ SPOSOBNOSTI DA SE POKAJE I PRIZNA SVOJE PROPUSTE. Pavao je to kasnije opisao ovim riječima: BOG SE PROSLAVALJA PO NAŠOJ SLABOSTI, a mi dodajemo, proslavalja se na poseban način kada tu slabost sami možemo PRIZNATI.

 

Zašto je važna ova osobina svetog Petra? PRIZNAJUĆI SVOJE GRIJEHE, PETAR POKAZUJE DA JE SPREMAN PRIHVATITI ISTINU MA KAKVA GOD ONA BILA. Sjetimo se što Isus govori: JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT, pa pristajući bezuvjetno uz istinu, Petar pristaje uz Boga. Kada bismo nastavili s ovim Evanđeljem, vidjeli bismo kako je Petar gadno pogriješio I kako ga je Isus ukorio. Petar prihvaća sve od Boga I spreman je OSTATI UZ NJEGA.

 

Petrova ČVRSTOĆA OČITUJE SE U NJEGOVOJ PONIZNOSTI. Upravo ta PONIZNOST JEST STIJENA NA KOJOJ KRIST GRADI SVOJU CRKVU. PONIZNOST JE ČVRST TEMELJ KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, jer ponizan je čovjek spreman poput Petra PRIHVATITI SVAKU SITUACIJU U ŽIVOTU MA KOLIKO ONA BILA NEUGODNA I PRI TOM OSTATI UZ BOGA. Pogledajmo opet Petra. Unatoč činjenici da je sagiješio protiv osobe koja će uskoro umrijeti na Križu, on se GORKO KAJE I PUN VJERE OČEKUJE OPROST. Juda naprotiv, koji je također zgriješio NE OČEKUJE NIŠTA JER SMATRA DA JE KRIV ZA SMRT NEDUŽNA ČOVJEKA, ali u njegovu stavu se krije stav čovjeka BEZ NADE, A GDJE NEMA NADE NEMA NI VJERE. Juda u osnovi nije ZNAO PASTI NA KOLJENA I SVOJIM ČINOM NIJE SE PONIZIO I PRIHVATIO SITUACIJU.

 

Puno je kršćana koji NE ŽELE PRIHVATITI SITUACIJE U ŽIVOTU KOJE IM NE IDU U PRILOG. Bilo da je riječ o njihovom osobnom grijehu ili greški, takvi ljudi OSTAJU ZAROBLJENICI SVOJIH ŽIVOTNIH SITUACIJA KOJE IM NE DOPUŠTAJU DA ŽIVE MIRNO. Zamislite da je Petar cijeli svoj život nosio TERET SVOJE IZDAJE! On je shvatio da POKAJAVŠI SE, BOGU ZAPRAVO PREDAJE ONO ŠTO ON SAM NE MOŽE RIJEŠITI: SVOJU IZDAJU I SVOJU SLABOST. U tome se očituje prava ČVRSTOĆA U VJERI koja je prepoznatljiva samo kod PONIZNIH OSOBA: BOGU PREDATI NA OLTARU SVOGA SRCA SVOJE SLABOSTI I MOLITI GA DA IH PROMIJENI U NEŠTO BOLJE! Ili još bolje: ISPOVJEDITI SVOJE SLABOSTI U SAKRAMENTU POKORE, a za to je potrebna PONIZNOST.

 

ČVRSTOĆA U ISPOVIJEDANJU VJERE ILI U ŽIVLJENJU VJERE MORA POČIVATI NA PONIZNOSTI, jer samo čovjek koji se ne izdiže iznad drugih, koji shvaća kako je on sam grešan, samo takav može po Petrovu primjeru graditi ispravan stav prema vjeri.

 

 

 

PAVAO

 

Naspram Petru koji je bio neuk, nailazimo na Pavla, učena farizeja koji je PROGONIO KRŠĆANE. Nije se umarao u tom progonu sve dok jednog dana nije SUSREO GOSPODINA U VIĐENJU. Taj je SUSRET S USKRLIM TOLIKO PROMIJENIO PAVLOV ŽIVOT, da on sam nije nikada želio ništa drugo osim BITI BLIZU GOSPODINU.

 

I dok je ta BLIZINA ISUSU kod Petra bila lako ostvariva jer je s Isusom proboravio dosta vremena, kod Pavla je malo nejasna jer NIJE BILO FIZIČKOG DODIRA IZMEĐZ PAVLA I ISUSA. I upravo to je znakovito za nas. Danas, kada smo Gospodinu fizički blizu u Svetohraništu, ipak veći dio vremena provodimo ne tako blizu njemu. To nas ne bi trebalo spriječavati da često boravimo u BOŽJOJ BLIZINI ILI BOŽJOJ PRISUTNOSTI. Pavao nam tu može biti izvaredan primjer.

 

Na koji način je Pavao tu svoju BLIZINU BOGU OSTVARIVAO? Pogledate li malo u njegov život, primjetit ćete jednu stvar koja ni kod Petra nije uvijek izbivala na površinu tako jasno. Riječ je o MOLITVI u kojoj se PAVAO U DUHU STAVLJAO U PRISUTNOST BOŽJU. Pavao, kao učen židov, znao je da je BOG DUH I DA ZA NJEGA NEMA TJELESNIH ZAPREKA. Stoga se u molitvi OTVARAO SVOJE SRCE BOGU I U SVOM SRCU TRAŽIO GOSPODINA. Pogledate li njegove poslanice, lako je primjetiti kako nijedna nije bez molitve I bez pokušaja da se oni kojima su upućene poslanice PREKO PAVLOVIH RIJEČI STAVLJAJU U BOŽJU BLIZINU, U BOŽJU PRISUTNOST.

 

Ovdje leži I pouka za nas- Svaka MISAO, svaka RIJEČ, svaka GESTA MOŽE STAVITI NAS ILI DRUGE LJUDE U PRISUTNOST BOŽJU. Slušajte samo riječi koje izgovaramo na svetoj Misi: GOSPODIN S VAMA govorimo mi svećenici NAGLAŠAVAJUĆI BOŽJU BLIZINU- PRISUTNOST U CRKVI, a narod uzvraća I S DUHOM TVOJIM potvrđujući kako je OVDJE BOG KOJI GOVORI.

 

No više od ovoga želja mi je uputiti Vas prema MOLITVI U KOJOJ SE BOGU PRIBLIŽAVAMO U SVOM SRCU. I nemojte misliti da morate činiti nešto posebno, kako morate padati po podu ili kako morate govoriti u jezicima nepoznatim I Bogu I čovjeku. Ništa od toga nije potrebno da se čovjek u molitvi stavi u Božju blizinu.

 

Sjetite se Isusovih riječi koje upućuje učenicima: KADA MOLITE NE ČINITE TO SA PUNO RIJEČI KAO POGANI- Isus želi kazati kako BOG POZNAJE NAUME SRCA, stoga, premda nam se čini kako smo SLABI U MOLITVI, NAKANA KOJU BOG U NAŠEM SRCU VIDI ČINI TU MOLITVU VELIKOM.

 

Dakle, važna je NAKANA. Često puta nismo u stanju moliti kako želimo. Sputavaju nas obveze, problemi, dođe nam gost kojeg se ne možemo riješiti jer je drag. Tada jednostavnom gestom duše u kojem IZRAŽAVAMO SVOJU NAKANU STAVLJAMO SEBE U BOŽJU BLIZINU- U BOŽJU PRISUTNOST I tada činimo isto što I Pavao: PO NAKANAMA USMJERAVAMO SVOJ ŽIVOT, SVOJ POSAO, SVOJE PREOKUPACIJE BOGU.

 

Najbolji primjer kako molitva može biti učinkovita bez ijedne riječi su BOLESNICI KOJI ŽELE MOLITI ALI NE MOGU ZBOG BOLESTI. Mislite li da je Bog daleko od njih? BOG JE UZ NJIH I PREKO NJIHOVE NAKANE, CIJELA NJIHOVA BOLEST PRETVORILA SE U JEDNU VELIKU MOLITVU. Tako je I sa poslom, tako je I svime u životu: KADA ŽELITE BITI U BOŽJOJ BLIZINI, KADA ŽELITE DA BOG SVOJOM PRISUTNOŠĆU OPLEMENI VAŠ POSAO, POMOLITE MU SE JEDNOSTAVNO, KAŽITE MU DA NJEMU U RUKE PREDAJETE SVOJ POSAO I TADA ĆE I VAŠ POSAO I VAŠ ŽIVOT POSTATI JEDNA MOLITVA KOJU ĆE SAM BOG OPLEMENITI.

 

 

 

LJUBAV

 

U slučaju obaju svetaca znakovito je da je njihovo ponašanje IZRAZ VELIKE LJUBAVI PREMA KRISTU BOGU. Petrova PONIZNOST znak je velikog poštovanja I silne ljubavi koju je imao u svom srcu za Isusa. Pavlova ŽELJA ZA BLIZINOM izvire iz njegove ljubavi prema Kristu. Time se odlikuje svaka ljubav. Kada se LJUBI ŽELI SE BITI BLIZU I PONIZNO SE PRIZNAJE SVE IZ LJUBAVI- U LJUBAVI NEMA TAJNI.

 

Kada dakle, govorimo kako SU PONIZNOST I ŽELJA ZA BOŽJOM PRISUTNOŠĆU ČVRST TEMELJ NA KOJEM SE GRADI KRŠĆANSKI ŽIVOT, ODNOSNO STIJENA NA KOJOJ SE GRADI KRŠĆANSKA KUĆA, tada mislimo kako se u korijenu tih dviju stvari nalazi ČISTA LJUBAV.

 

Na LJUBAVI GOSPODIN GRADI SVOJU CRKVU. Gradi je na LJUBAVI PETRA I LJUBAVI PAVLA, na ljubavi MOJOJ I TVOJOJ. Sjetimo se kako NAKON USKRSNUĆA Isus triput pita Petra VOLIŠ LI ME? Petar odgovara svaki put TI ZNAŠ DA TE VOLIM! Tom LJUBAVLJU Crkva danas OPRAŠTA SVIMA ONIMA KOJI U PONIZNOSTI TRAŽE BOGA I NJEGOVU BLIZINU. Tom LJUBAVLJU želi da I svaki od nas OPRAŠTA BLIŽNJIMA POKAZUJUĆI TAKO I SVIJETU PONIZNOST I DONOSEĆI DRUGE U BOŽJU BLIZINU PREKO LJUBAVI KOJU ISKAZUJE DRUGIMA.