SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

 

 

 

SVA POVIJEST USMJERENA MESIJI: Vergilije

 

U vremenu u kojem se bližilo rođenja Isusa Krista, cijeli je svijet na neki način, pa tako i CIJELI POGANSKI RIM, TREPTAO je OD OČEKIVANJA JEDNOG POSEBNOG ČOVJEKA koji će svijetu donijeti MIR. Vergilije je to u svojoj četvrtoj Eklogiji posvetio Cezaru, i mislio je kako se u njemu ispunjaju stara proročanstva o kralju mira, pa moli boginju da blagoslovi budućeg kralja kada se rodi. Očekuje se rođenje djeteta- budućeg kralja mironosnoga: “Nasmiješi se na rođenje dječaka, čedna Lucindo, u njemu će željezno doba završiti, a zlatno doba započeti (…), slavno će doba započeti, i mjeseci dolaze silnim koracima (…). On će primiti život bogova, i on će (…) u miru vladati svijetom uz dostojanstvo svoga oca” (Vergilije, Eklogija IV).

 

 

 

Očekivanja dolaska bila su utemeljena na raznim teorijama od kojih su zasigurno mnoge bile gotovo fantastične, ali je malo bilo onih koji su, kada je dolazak na ovaj svijet očekivnog Djetata bilo u pitanju, u prvi plan slavljali OBITELJ.

 

 

 

Dolazak Djeteta iznenadio je sve: došao je u OBITELJI, siromašnoj obitelji, došao je u tišini siromaštva, u jednostavnosti ljudskog, običnog ljudskog života. Time je Bog pokazao koliko POVJERENJE IMA U ČOVJEKA: BOG JE POVJERIO SVOJ ŽIVOT ČOVJEKU U RUKE!

 

 

 

SVETA OBITELJ: slika Presvetog Trojstva

 

Razmišljajući o OBITELJI upada u oči položaj one zapovijedi koja utvrđuje važnost obiteljskog života. Pitamo se zašto je 4. Božja zapovijed o ocu i majci, zapravo o obitelji? Zašto prije nje nisu ona o ubijanju, laganju, krađama i preljubu?

 

 

 

Govorimo li kako je Bog stavio svoj život, odnosno život svoga Sina u ruke jedne ljudske obične obitelji, možemo shvatiti važnost te malene zajednice. BOG JE IZABRAO OBITELJ KAO TEMELJ BOŽJE OBJAVE. Kada je najjasnije govorio o sebi, progovorio je kroz Nazaretsku obitelj, i preko nje nam dao sve ono što nam je bitno kada je u pitanju obiteljski život, koji povezuje ljude i Boga u sebi.

 

 

 

KRŠĆANSKA OBITELJ bi trebala prije svega drugog biti SLIKA PRESVETOG TROJSTVA. Bog je ljubav, a ljubav se mora darivati drugome. Stoga je za LJUBAV potrebno najmanje DVOJE: množina ljubljenoga i ljubitelja. Brak iz kojeg izrasta jedna obitelj, treba počivati na LJUBAVI KOJA SE DAJE I PRIMA. Obitelj je PRVA ŠKOLA LJUBAVI u kojoj se uči kako DARIVATI I PRIMATI LJUBAV. U protivnom, ljubav će biti nepotpuna.

 

 

 

U tom smislu, OBITELJ JE PRVO MJESTO GDJE SE PRELIKAVA ŽIVOT PRESVETOG TROJSTVA: Bog je Jedan, ali su TRI OSOBE. OTAC koji ljubi SINA, tako živom ljubavlju da je i ona poosobljena. Ta Ljubav je osoba- DUH SVETI. Život Presvetog Trojstva jest JEDNO ŽIVO ZAJEDNOŠTVO U KOJEM SE IZMJENJUJE LJUBAV OCA, SINA I DUHA SVETOGA. “Bog u svom najdubljem otajstvu nije samoća nego OBITELJ, jer on sam u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bit obitelji, a to je ljubav(Sveti Ivan Pavao II, Puebla, Hodočašće vjere, 1979).

 

 

 

SVETA OBITELJ: slika Crkve

 

Bog odabire OBITELJ KAO MODEL IZGRADNJE CRKVE: Bog kao Otac i Marija kao Majka. Tako nam obitelj postaje model rastuće Crkve u koju se kršćani združuju po LJUBAVI OCA I SINA- DUHU SVETOM: naše zajedništvo s Bogom počiva na ISTOJ LJUBAVI NA KOJOJ POČIVA I ZAJEDNIŠTVO BOGA OCA I SINA BOŽJEGA. Ta Ljubav, Duh Sveti, POVEZUJE NAS U JEDNU OBITELJ, jer ta je ljubav OČINSKO- SINOVSKA Ljubav, baš kao što bi trebala biti svaka ljubav u obitelji.

 

 

 

Zapravo, Crkva u kojoj se združujemo istim duhom, predstavlja se kao BOŽJA OBITELJ. To je jedno malo stado u koje smo svi pozvani. Postoji istoznačnica između obitelji i Crkve; tako, OBITELJ SE NAZIVA KUĆNOM CRKVOM, a CRKVA SE OBLIKUJE KAO OBITELJ.

 

 

 

Božje postojanje je veliko otajstvo i nitko ne može zapravo razumjeti riječi Vjerovanja kako SU OTAC I SIN ODUVIJEK. Nije li logično da je Otac prije Sina? Za čovjek koji živi u vremenu sve je određeno jednim PRIJE I JEDNIM POSLIJE. Ali BOG JE VJEČAN, pa to u Bogu ništa ne znači. VRIJEME TU NE POSTOJI.

 

 

 

Stoga je u Bogu puno važnija jedna druga stvar: ODNOS OCA I SINA KOJI JE ČISTA LJUBAV! I za opisati taj ODNOS LJUBAVI, Bog analogije za pouku o sebi uzima iz MATERIJALNOG SVIJETA. Čovjek se U VREMENU rađa u obitelji, pa Bog uzima OBITELJ KAO TEMELJ PRIČE O SEBI, ulazi u vrijeme da bi nas poučio o VJEČNOSTI DO KOJE SE DOLAZI PREKO LJUBAVI O KOJOJ SE NAJPRIJE UČI U OBITELJI.

 

 

 

Do vječnosti se dolazi PREKO LJUBAV, A LJUBAV SE POUČAVA U OBITELJI. VJEČNOST JE SPASENJE, pa velimo kako SPASENJE IDE SAMO PREKO OBITELJI- CRKVE.

 

 

 

SPASENJE SE SASTOJI U TOME DA NAS BOG UČINI SVOJOM DJECOM

 

Možemo otići i korak dalje u ovoj priči i kazati kako se BOG UTJELOVIO DA BI ČOVJEKU POKAZAO KAKO ŽIVJETI JEDNU NADNARAVNU LJUBAV KOJA ĆE GA UPRAVITI SPASENJU- VJEČNOM ŽIVOTU. Ta NADNARAVNA LJUBAV, zapravo je LJUBAV KOJA IZLAZI IZ ODNOSA OCA I SINA- to je očinsko- sinovska ljubav. Gledamo li na sebe u odnosu prema Bogu- mi nikada ne možemo biti Otac, već samo djeca Božja. Stoga, ljubav o KOJOJ SE UČIMO U OBITELJI JEST SINOVSKA LJUBAV- i ona nas vodi prema spasenju!

 

 

 

Stavimo li SPASENJE U KONTEKST OBITELJI, shvaćamo kako se spasenje očituje u POSINJENJU ČOVJEKA. Bog želi da SVAKI ČOVJEK BUDE POPUT NJEGOVA SINA ISUSA KRISTA, i svaki koji ostvari SLIČNOST S NJIM, shvatit će se kao POSINJENO BOŽJE DIJETE. Ova SLIČNOST SA SINOM zapravo govori da ŽIVIMO ŽIVOT KOJI JE SLIČAN U BOGU: BITI SPAŠEN JEST ŽIVJETI POPUT BOGA I LJUBITI POPUT BOGA.

 

 

 

MI GOVORIMO PUNO O BETLEHEMU OVIH DANA. I taj naš ODLAZAK U BETLEHEM, naše jaslice koje radimo, služe nam zapravo DA UPOZNAMO SINA, jer Isusovo djetinjstvo korespondira s onim što razumijemo kao SIN. Cilj odlaska u Beltlehem jest VIDJETI DIJETE, PRONAĆI SINA, gledati u dijete kako bismo shvatili da se I MI MORAMO POSINITI ZA SPASITI SE!

 

 

 

NAZARETSKA OBITELJ TAKO SE PRETVARA ZA NAS U MJESTO SUSRETA SA DJETEOM KOJE NAM POKAZUJE SVOJIM ŽIVOTOM, svojim kasnijim životom kako trebamo žvijeti da bi nas Bog PRIHVATIO, POSINIO. Ne posinjuje čovjek sam sebe, jer nitko za sebe ne može kazati JA SAM SIN, OSIM AKO TOG SINA OTAC NE PRIZNA. A za priznanje Oca, potrebna je samo SLIČNOST SA ISUSOM KRISTOM U LJUBAVI. “Nazaretska je kuća škola u kojoj počinjemo upoznavati Kristov život. To je škola evanđelja. [...] Ponajprije nas uči šutjeti. O kad bi se u nama obnovila cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog ozračja duše! [...] Osim toga, uči nas živjeti u obitelji. Neka nas Nazaret podsjeti što je obitelj, što je zajedništvo obiteljske ljubavi, što njezina ljepota jednostavna i stroga, što njezin značaj nepovrediv i svet. Ovdje napokon upoznajemo disciplinu rada. O nazaretski dome, kućo Sina drvodjeljina, želimo baš ovdje shvatiti i slaviti doduše strogi, ali i otkupiteljski zakon ljudskog napora. [...] Želimo nakraju pozdraviti radnike cijelog svijeta i pokazati im veliki uzor – njihova božanskog Brata(Pavao VI, Homilija, Nazaret, 05-01-1964). Nazaretska Obitelj ŠKOLA JE BOŽANSKOG ŽIVOTA koji je na zemlji jednostavan, ali ga ipak svi teško postižemo jer grijeh nam ne dopušta živjeti jednostavno.

 

 

 

POSINJENJE- PUT POBOŽANSTVENJA: spasenje dolazi preko OBITELJI

 

Ovo POSINJENJE, pretpostavlja da BOG NUDI ČOVJEKU POSINJENJE, ČOVJEK SE PREOBRAŽAVA I POSTAJE SLIČAN SINU KAKO BI GA BOG PRIHVATIO kao svojega, kako bi ga PRIZNAO svojim: “Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina”.

 

 

 

Posinjenje najprije pretpostavlja jedan proces preobrazbe SRCA. Bog je posalo svoga Sina među ljude da pokaže ljudima kako mi DJECA ČOVJEČJA MOŽEMO NAUČITI KAKO POSTATI DJECA BOŽJA: “Ako se obratite i ne postanete kao djeca, ne možete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). POSTATI SIN- to je cilj, upoznavanje SINOVSTVA BOŽJEG PREKO UTJELOVLJENOG SINA BOŽJEG. Sve se svodi na SINOVSTVO, a sinovstvo je uvijek vezano uz obitelj.

 

 

 

Sve ovo nas navodi na razmišljanje kako SPASENJE DOLAZI PO OBITELJI. OBITELJ JE PRVO MJESTO U LJUDSKOM ŽIVOTU, GDJE TI BOG GOVORI PREKO RODITELJA. OBITELJ JE SREDSTVO BOŽJE LJUBAVI DANO ČOVJEKU ZA SPASENJE. Ljudska je obitelj tako predstavila Trojstvo po MEĐUSOBNOJ LJUBAVI koja je slika iste Ljubavi Oca i Sina.

 

 

 

Roditelji su stoga SURADNICI BOŽJI, ako ispravno shvaćaju svoj poziv. Neka ne čudi što je četvrta Božja zapovijed ona o očevima i majkama. Oni su za djecu PUTOKAZ BOGU i božje sredstvo. Stoga,valja ozbiljno shvatiti roditeljsku zadaću. Valja ozbiljno shvatiti i obitelj. Nikada se ne smije iz obitelji izgubiti TOPLINA OBITELJSKOG OGNJIŠTA: to je TOPLINA SRDACA KOJA SU SE STISLA ZAJEDNO JEDNO UZ DRUGO I MEĐUSOBNO SE GRIJU LJUBAVLJU koja ih poučava o tome kako biti, ne samo član obitelji, već i POSINJENO DIJETE BOŽJE.

 

 

 

 

 

 

DAN DATUM MJESTO RASPORED POČETAK KRAJ
Utorak 07/01/20 ČELINA-LOKVA Zavode Obriž Bijova, Lokva 10 sati 16 sati
Sijeda 08/01/20 PISAK Put Vruje Gornji Kuzmanići pod grobljem, Paići 10 sati 16 sati

 

 

 

ZAŠTO PRAVIMO JASLICE I BETLEHEME?

 

Gledajući u Betlehem, zasigurno nas zbljesne ljepota malenih stvari. Unatoč svemu što činimo da uljepšamo jaslice, kada bi se stavili u Isusovu stvarnost, siguran sam kako NITKO NE BI POŽELIO RODITI SE I ŽIVJETI NEKO VRIJEME U ŠTALI. Zašto onda radimo jaslice, ako nije cilj slavljenja tog siromaštva pred očima? Je li sve velika laž?

 

 

 

Za razumjeti poticaje Crkve na građenje jaslica, pogledajmo u Sveto Pismo. Sveti Luka na jedna posebno lijep način opisuje kako je Marija SVE AZPISIVALA U SVOM SRCU: “MAJKA U SEBI POHRANJIVAŠE SVE TE DOGAĐAJE I PREBIRAŠE IH U SVOM SRCU” (Lk 2,19). Marija je sve događaje koje je s Isusom proživljavala utiskivala us voje srce i o njima sigurno duboko razmišljala. U njoj su ostale SLIKE, ZVUCI, BOJE, LJUDI, DOGAĐAJI, MIRISI,... sve što je kroz njezin život prolazilo tih dana.

 

 

 

Zapravo, OPISI SVETOGA LUKE, RIJEČI SU BDM, jer osim BDM teško je itko mogao donijeti onako precizne opise događanja u Betlehemu: putovanje, popis stanovništva, gostinjci, štalica, noć, pastiri, anđeli,...- ona je jedina mogla opisati i svoju NUTARNJU REAKCIJU na sve te događaje

 

 

 

BETELEHEM- POVIJESNA PRIČA

 

Upravo činjenica da izvještaji o Betlehemskim događajima donose niz podataka koje je povijest potvrdila, navodi razmišljati kako su opisi svetoga Luka i Mateja zapravo poput POVIJESNIH IZVORA koji uvjerljivo i sa činjenicama govore o Isusovu rođenju. Papa Benedikt XVI (Isus iz Nazareta) piše kako “izvještaji o rođenju NISU RAZMATRANJA NAPISANA KAO PRIČE, već je riječ o STVARNOJ POVIJESTI, TEOLOŠKI PROMIŠLJENOJ I PROTUMAČENOJ, koja nam pomaže dublje razumjeti otajstvo Isusa. Nakana Mateja i Luke nije bila da pričaju priče, nego da NAPIŠU POVIJEST- stvarnu povijest koja se zaista dogodila, doduše koja je protumačena i shvaćena u kontekstu Božje riječi” (Usp. Papa Benedikt XVI, Isus iz Nazareta). To potkrepljuje i Papa Franjou sovjim govorima kada kaže kako “Isusovo rođenje nije bajka, već stvaran događaj koji se dogodio u Betlehemu prije dvije tisuće godina!

 

 

 

Postoji niz izvora koji nam opisuju Betlehem neposredno nakon svih ovih događaja. Tako sv. Justin, koji je rođen u obitelji pogana u FLAVIA NEAPOLISU (danas Nablus), te dobro dobro poznaje ljude, običaje, mjesta, precizno opisuje Bethelem sa špiljom rođenja oko 100. godine. To je za poviejst jako blizu Isusa.

 

 

 

U 2. stoljeću, veliki kršćanski pisac Oriegn posjećuje Betlehem i donosi opise špilje koju časte kršćani. Donosi PRECIZNE PODATKE O ŠPILJI. Prikazuje život puka koji je nakon Isusova uskrsnuća, nakon fromiranja prvih kršćanskih zajednica počeo HODOČASTITI SVETA MJESTA.

 

 

 

Ovo su pisci koji su ŽIVJELI NEPOSREDNO IZA DOGAĐAJA U BETLEHEMU, pa njihove priče nepočinju sa JEDNOM DAVNO, već PRECIZIRAJU: u dane Heroda, kralja judejskoga, iziđe naredba cara Augusta. Oni dakle ispisuju povijest.

 

 

 

NEMA SPEKTAKLA U OPISIMA BETLEHEMA. Svi ovi opisi protkani su golim činjenicama koji su poput putokaza u vremenu i kao da žele za sobom ostaviti trag koji ljudima govori: OVO SE STVARNO DOGODILO! Osim toga, u njima nalazimo JEDNOSTAVAN ŽIVOT PUKA, bez posebnih cirkusa, manofestacija čudnoga. U takozvanim apokrifnim djelima nalazimo “cirkus”, spektakl. Te je stvari Crkva odbacila jer NE DONOSE STVARNOST, već OD SVEGA STVARAJU MIT I BAJKU, unoseći u izvješća o Isusovu životu stvari koje su daleko od stvarnosti.

 

 

 

Matej i Luka pišu u MIRNOM TONU GOVOREĆI O SVEMU IZ SRCA PUNOG LJUBAVI. Sve je u evanđeljima napisano tako da posluži i kao POVIJESNI DOKUMENT. Nešto uvjerljivo i istinito.

 

 

 

ZAŠTO PRAVIMO JASLICE I BETLEHEME?

 

Nismo greškom ponovili isto pitanje s početka. Ono je cilj ove priče u kojoj smo utvrdili kako povijest kršćanstva počinje sa Betlehemom. To nije mit ili bajka, već ISTINITA PRIČA UTEMELJENA NA ČINJENICAMA. Na samom početku kazali smo i kako je Marija sve u svom srcu pohranjivala i o svemu dugo razmišljala.

 

 

 

Upravo to se događa sa HODOČASNICIMA, koji napuste svoje domove, otiđu u krajeve koji ih zanimaju i ISPUNE SRCE DOJMOVIMA, SLIKAMA, ZVUKOVIMA, MIRISIMA, BOJAMA, KRAJOLICIMA, GRAĐEVINAMA I LJUDIMA ONOG MJESTA KOJE SU HODOČASTILI. HODOČAŠĆE JE RAZLOG ZBOG KOJEG RADIMO BETLEHEM: jer poput hodočanika koji mjesta s hodočašća zadržavaju u srcu, tako i SUSRET S BETLEHEMOM, ZADRŽAVA SE U SRCU.

 

 

 

Dolazak Betlehemu jest kao jedno HODOČAŠĆE, čiji se utisci zadržavaju u čovjeku. Stoga, gradimo jaslice, ne kako bi se natjecali u tome tko će ljepše nešto izgraditi, već da nam nam Božićne jaslice OSTANU U SRCU KAO HODOČASNICIMA- da nas potaknu na razmišljanje o svim tim događajima koje su u Betlehemu proživljavali u Svetoj Obitelji- Isus, Marija i Josip.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BOŽIĆ

 

Iv 1, 1-5.9-14

 

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što ­postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

 

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.

 

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

 

Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!«

 

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

 

 

 

PRIČA O BOŽIĆU: Dijete i Obitelj

 

Naša priča o Božiću, kao i svaka druga ima svoje junake i antijunake. Kao ANTAGONISTI javljaju se Herod, ljudi u Betlehemu, Herodovi vojnici koji ubijaju nevinu dječicu,... Naspram njih nalazimo kao PROTAGONISTE Dijete Isusa prije svega. No On nije konvencionalni junak; to je jedan PASIVNI JUNAK, on se javlja kao jedno dijete koje treba poviti, podojiti, poleći. NE DJELUJE, NE IDE U AKCIJU za razliku od ostalih junaka. Ipak, poput svakog NOVOROĐENČETA ima snažnu privlačnost.

 

 

 

Dijete na ovaj svijet nije došlo samo. Došlo je u OBITELJI. Sveta Obitelj, Josip i Marija su skrbili za dijete. Stoga, ne možemo kazati kako je samo Dijete u glavnoj ulozi u Božićnoj priči, već se njegova uloga ne može razdvojiti od OBITELJI.

 

 

 

PRIVLAČNOST DJETETA: susret s Djetetom mijenja čovjeka

 

Kao glumci u sporednim ulogama javljaju se i PASTIRI, ljudi jednostavna srca, koji su znali prepoznati znak Božji i shvatili kako se u štalici rodio Bog. Neizmjerna ih je radost obuzela zbog toga.

 

 

 

Gledano iz perspektive naše Božićne priče, možda smo mi najbliži ulogama ovih PASTIRA. Mi kao da stojimo PRED BETLEHEMA KAO PROMATRAČI i lako nam se može dogoditi da zbog svojih obaveza ili načina života ne shvatimo što se u Betlehemskoj špiljici stvarno događa.

 

 

 

Što je pastire toliko uzradovalo? Što ih je pokrenulo prema špilji? Prisjetimo se trenutka u kojem anđeo javlja pastirima radosnu vijest: “11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” (Lk 2,10-12). DIJETE SE RODILO- kolika radost za pastire. Oni su bili ljudi koji su se sigurno RADOVALI SVAKOM JANJETU KOJE JE DOŠLO NA SVIJET. Ovo Dijete jednog dana postata će “JAGANJAC KOJI ODUZIMA GRIJEHE SVIJETA”, Jaganjac koji će biti žrtvovan u Pashi. A danas je to čedo koje se rodilo u špilji.

 

 

 

Pastiri su imali SRCE KOJE SE RADUJE ŽIVOTU: jednako kako su se radovali svakom novom jaganjacu, tako ih je ovo RAĐANJE UZRADOVALO. Onaj koji se žviotu zna radovati na pravi način, raduje se Bogu. Stoga ne čudi što se pastiri RADUJU DJETETU: ono predstavlja NOVI ŽIVOT PO KOJEM DOLAZI BOG.

 

 

 

Sam susret s Djetetom u štalici, isti je kao i susret sa svakim malim djetetom. Postoji nešto u djeci što unosi radost u čovjeka kada dijete sretne. DIJETE je nedugo prije rođenja živjelo u majci, a prije toga ono je bilo U BOŽJOJ MISLI, U NJEGOVOJ RIJEČI, U NJEGOVU PLANU- U BOGU. Stoga, kada to nevino dijete dođe na svijet, na neki način je to jedno utjelovljenje Božje riječi, Božjeg plana koji se ima ostvariti po tom malenom djetetu i njegovu životu. Dijete, neopterećeno brigama i glupostima odraslih, NAJBLIŽE JE BOGU I U SEBI NOSI ONU ČISTU BOŽJU RADOST PO KOJOJ BOG DARUJE ŽIVOT OVOM SVIJETU. SUSRET S BILO KOJIM DJETETOM, SUSRET JE S TOM RADOSTI KOJA KAO FLUID OBUZIMA SVAKOM ČOVJEKA. Nitko u susretu s malenim djetetom ne ostaje ravnodušan; pa i najbezdušniji ljudi se RADUJU ČUDNOM RADOŠĆU ZBOG DJETETA. Tako DIJETE, svako dijete, samo po sebi MIJENJA ČOVJEKA uvodeći ga u jednu radost.

 

 

 

Pred djetetom se svi raznježe, muškarčine postaju manji od makova zrna i tepaju djetetu. U susretu s djetetom događaju se nevjerojatne stvari u osobama: radost božja ih mijenja, jer Bog je blizu svakom djetetu. KOD DJETETA SE SVAK OSJEĆA BOŽANSTVENO, jer DIJETE PODSJEĆA NA BOGA PREKO LJUBAVI KOJA SE RASPLAMSA U NAMA.

 

 

 

Dijete naše Božićne priče podsjeća na potrebu pronalaženja TE LJUBAVI U NAMA SAMIMA. Zapravo podsjeća na potrebu da i SAMI POSTANEMO KAO JEDNO DIJETE, da imamo DJETINJE SRCE, koje je SLOBODNO OD BRIGA I STVARI, OD PLANOVA I AMBICIJA, OD ZLA I GRIJEHA, kako bi U TO SRCE UŠAO BOG I RODIO SE KAO DIJETE U JASLAMA NAŠE DUŠE. O ovakvima govori evanđelist Ivan: “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga” (Iv 1,12).

 

 

 

Susret s Djetetom, može U NAMA RODITI BOGA ako svoje srce napravimo dječjim, slobodnim, praznim za Boga, ako ga napravimo štalicom. I “novorođeno” Dijete u nama MIJENJAT ĆE NAŠ ŽIVOT, unijet će veliku radost u njega.

 

 

 

OBITELJ: KLJUČ ZA RAZUMIJEVANJE BETLEHEMA- KLJUČ KRŠĆANSTVA

 

Drugi glavni lik, po kojem zapravo možemo razumjeti sve jest SVETA OBITELJ. Zapravo, ova je uloga ključna, jer Dijete ne govori, netko ga mora donijeti na svijet, podojiti, oprati, obući ga, skrbiti se za njega DARUJUĆI MU SVU SVOJU LJUBAV. To Dijete nalazi u Obitelji.

 

 

 

Na više mjesta, sveti Ivan Pavao II., znao je naglasiti kako “sve ono što je dobro DOLAZI PREKO OBITELJI”. Kada je Bog došao spasiti nas, učinio je to preko OBITELJI, on je obitelj otkupio i usavršio, učinio je slikom sakramenta, posebnim znakom svetosti.

 

 

 

Ono što u obitelji nalazimo jest DARIVANJE SEBE SAMOGA. Riječ je ŽRTVI koju roditelji podnose za svoju djecu, a ta je žrtva ono iz čega najbujnije IZVIRE NJIHOVA LJUBAV. “13Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Ova LJUBAV opisana je ŽRTVAMA RODITELJA: oni SVOJ ŽVIOT POLAŽU, ODUZIMAJU GA SAMI SEBI, USKRAĆUJU SEBI ŽIVOT, VRIJEME, NOVAC, PAŽNJU, ODMOR,... kako BI SEBE DAROVALI DJECI! U tom smislu, OBITELJ JE PRVA ŠKOLA KRIŽA I KALVARIJE! Ali i najveća škola LJUBAVI.

 

 

 

Ova roditeljska ljubav i toplina nadopunjuju onu RADOST SUSRETA S DJETETOM. Bez te ljubavi i topline, Božić bi se lako mogao pretvoriti u nešto što Božić to nije. Sve ono što nas od Djeteta i njegove Obitelji odvlači ODUZIMA RADOST BOŽIĆA. Tamo gdje nestaje SUSRET S DJETETOM,

 

tamo nestaje i BOŽIĆNA RADOST.

 

 

 

ISKRIVLJENJE SLIKE BOŽIĆA: nema radosti iz susreta s Djetetom

 

Danas se priča o Božiću ponavlja iz godine u godinu. Čini se kako se stvari u Božiću mijenjaju. Nema Djeteta, nema Majke ni Obitelji. Javljaju se neki novi likovi. U središte zanimanja božića dolazi neki debeli djed, često pijan i izgubljen, javljau se neki vragovi, pa imamo leteće sobove, pa kojekakve gluposti. Sve postaje bajka, nestvarna priča.

 

 

 

A Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa, bili su stvarni likovi. Njihovo siromaštvo bilo je stvarno, njihov bijeg u Egipat pred zatornikom Herodom, bio je stvarna. Nije bilo letećih sobova, ni pijanih debelih djedica. Već pastiri i tri kralja. Betlehem je bio stvarnost, a ne bajka. I za Svetu Obitelj, bio je sve samo ne bajka.

 

 

 

DANAS Božić nestaje u svijetu izmišljenih priča koje ubijaju radost susreta s Djeteom. U modernom svijetu BOŽIĆ SE ISKORIŠTAVA, i prestaje biti Božić. Oduzima mu se ona NUTARNJA LJEPOTA koja izvire iz Djeteta, a nastoji se to ZAMIJENITI IZVANJKIM BLJEŠTAVILOM koje brzo gasne. Riječ je o velikoj varki jer po svemu što se napravi, po jaslicama, jelkama, Božić je izgleda prisutan, ali nema Isusa, nema Marije, ni Josipa.

 

 

 

U modernom božići samo nalazimo na trgovinu, na zabavu, na raskalašenost u kojoj NESTAJE TIŠINA BOŽIĆA, A TAMO GDJE TA TIŠINA UTIHNE- NESTAJE I BOŽIĆNA RADOST.

 

 

 

Jedina radost koja se naglašava jest RADOST POTROŠNJE NA DAROVE. Sav naglasak se stavlja na KUPOVINU DAROVA zbog koje će netko biti radostan, a netko tužan. Riječ je opsjeni, jer NEMA ONE RADOSTI KOJU ISUS DONOSI U SVIJET, već je riječ o RADOSTI ZADOVOLJENIH PROHTJEVA, koja brzo splasne, čim darovi dosade. To je jedan božić bez radosti i ljubavi u sebi.

 

 

 

JE LI POTREBNO TOLIKO NAGLAŠAVATI BOŽIĆ PORED USKRSA?

 

Zbog velike komercijalizacije i nestanka Božića, pitamo se je li uopće potreban pored Uskrsa? Čini se kako smo bitku za Božić izgubili sa ovim svijetom kojeg samo zanima zarada na Bogu i Djetetu. Ima li smisla onda slaviti takav Božić? Je li ovakav Božić pored Uskrsa potreban?

 

 

 

JEST, potreban je i OBA SU BLAGDANA VAŽNA, jer oba podsjećaju na to KAKO BOG DJELUJE U ČOVJEKU: u BOŽIĆU preko DJETINJEG SRCA, a u USKRSU preko KRIŽA. Oba su događaja tajanstveno povezana.

 

 

 

U BOŽIĆU se Isus rađa u već korištenoj štalici, u jaslama, drvenom koritu za žviotinje, POLOŽEN U DRVO, UMOTAN U POVOJE. Ime BETLEHEM znači “kuća kruha” i donosi nam u rođenju Djeteta, slika ROĐENJA JEDNOG NOVOG ČOVJEKA. Donosi nam i RADOST susreta s Bogom, te ljubav koju dijete budi u čovjeku.

 

 

 

U USKRSU gledamo Isusa umotana u POVOJE, položen na DRVO KRIŽA. Na KRIŽU Isus sebe prikazuje kao KRUH ŽIVOTA, hranu za život vječni. Uskrnuće je kao novo rođenje za vječni život i donosi nam NOVU RADOST i ljubav koja izvire iz trpljenja Boga.

 

 

 

Usporedimo li ova dva blagdana shvatit ćemo kako su nerazdvojivi jer, BOŽIĆ NAS UVODI U LJUBAV KRIŽA USKRSA. Božić je uvodnik u Uskrs i uvodi nas u jednu NADNARAVNU LJUBAV PREKO DJETETA koje tu ljubav budi u nama, ali i PO LJUBAVI OBITELJI KOJA JE MORALA DAROVATI SVOJ ŽIVOT KAKO BI ZAŠTITILA DIJETE ISUSA. Obitelj je TRPJELA U BOŽIĆU, a ne samo Dijete. Obitelj je trpjela zbog Djeteta, jer nisu Djetetu mogli pružiti bolje. To trpljenje Marije i Josipa je čin jednog SEBEDARJA, GUBITKA VLASTITOM ŽIVOTA, gubitka svih svojih užitaka u svijetu radi Djeteta. Tako nas to trpljenje Obitelji dovodi nas polako do KRIŽA, koji tu LJUBAV MATERIJALIZIRA PO ŽRTVAMA KOJE MORAMO PODNOSITI, po životu kojeg moramo DAROVATI DRUGIMA, jer, ponovit ćemo:“13Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).

 

 

 

Božić je, baš kao i Uskrs, poziv na sudjelovanje u božanskoj LJUBAVI, u jednoj ljubavi koju je Bog po DJETINJEM SRCU UNIO U SVIJET, A MI JE TREBAMO RAZNOSITI. Božić je poziv na raznošenje RADOSTI spasenja, vječnog života koji se sada nudi na dlanu Boga u koje je urezano ime čovjeka.

 

 

 

ČITAVA POVIJEST ČOVJEČANSTVA VODI U BETLEHEM

 

Nije cilj ovog teksta kritizirati božićne bajke koje nemaju veze sa Božićem, već je podsjetnik kako moderni svijet razbija pravi smisao Božića. Puno je priča i filmova koji na jedan drugačiji način DONOSE ISTU RADOST I LJUBAV BOŽIĆA. Stoga, takve stvari treba valorizirati drugačije od onih koji od Božića prave jednu besmislicu

 

 

 

Zašto je Božić nama važan? Božić nas, kako rekosmo VODI KA GOLGOTI. Ali Golgote bez Božića nema. Stoga, za slijediti Krista uvjerljivo, noseći svoje križeve, potrebno je NAJPRIJE DOĆI U BETLEHEM. Zapravo, svi naši životni putovi trebali bi voditi u Betlehem u kojem ćemo naučiti kako SVOJE SRCE OSIROMAŠITI I NAPRAVITI ŠTALICU OD NJEGA U KOJOJ ĆE SE RODITI DIJETE ISUS. U Betlehemu moramo U SEBI PONOVO PRONAĆI ONO DAVNO IZGUBLJENO DJEČJE SRCE koje se raduje životu i koje je slobodno od briga i gluposti odraslih.

 

 

 

Moramo pri tom paziti da nam se ne dogodi da dođemo u BETLEHEM I NE PRONAĐEMO ISUSA. Može nam se dogoditi jedan MODERNI BOŽIĆ BEZ BOGA u kojem ćemo pronaći mnoštvo likova, ali nigdje Isusa. Pronaći ćemo Herode i njegove ubojice, škrte mještane, proždrljivce, pronaći ćemo ljude koji rastrošno slave Božić, ali Boga možda ne pronađemo. Ako se to dogodi, a prepoznat ćemo jer nećemo imati onu RADOST SUSRETA S DJETETOM, NI LJUBAV KOJA JE SPREMAN NA ŽRTVU, ZNAJTE DA SMO UŠLI U BETLEHEM, ALI NISMO PRONAŠLI NI ŠPILJU, NI ŠTALICU, NI DIJETE. Našli smo krivu sliku Božića. Našli smo Božić iskorišten za zaradu, Božić koji ne mari za sirotinju i one koji nemaju taj dan nešto jesti, našli smo Božić koji zaboravlja na one koji su sami, obespravljeni, odbačeni, našli smo jedan Božić bez Boga, bez srca i duše. A to onda NIJE BOŽIĆ, već njegova blijeda slika.

 

 

 

 

 

 

 

BOŽIĆ_POLNOĆKA

 

RADOST BOŽIĆA

 

Božić je blagdan koji među nas unosi jednu RADOST za koju NE ZNAMO RAZLOG. Zašto se radujemo Božiću toliko više nego bilo kojem drugom blagdanu? Kakva je to tajna sila koja u nama radost probudi, jednu radost koja nije naša. I sve, baš sve u Božiću podsjeća na tu radost: miris fritula, bakalara, darovi,..., sve nas raduje, sve nas veseli.

 

 

 

Ta RADOST NIJE NAŠA, već Božja. Jer Bog kada se UTJELOVIO napravio je jednu ČUDESNU RAZMJENU: uzeo je OBLIČJE ČOVJEKA da bi čovjeka oslobodio grijeha i da bi ČOVJEK MOGAO POBOŽANSTVENITI, ponovo biti spreman za žviot vječni. Sada, ROĐENJEM BOŽJIM, dolazi do NOVE ČUDESNE RAZMJENE: Bog je ušao u ljudski život po SIROMAŠTVU, TUZI I BIJEDI, da bi na čovjeka izlio svoju RADOST.

 

 

 

SLOBODA DONOSI RADOST

 

Zbog čega se Bog rađa u takvoj bijedi, a mi tu bijedu salvimo i radujemo joj se? Ovo rađanje u siromaštvu jaslica dovodi nas do razmišljanja kako je Bog najprije htio pokazati svim DA NITKO NA OVOM SVIJETU NIJE MANJE VAŽAN; KAKO JE I NAJPREZRENIJI ČOVJEK NA SVIJETU VRIJEDAN BOŽJE LJUBAVI. Tako Božje rađanje u štalici Betlehema, donosi novu nadu svima koje su ljudi potisnuli u stranu života.

 

 

 

No, Bog dolazi u krajnjoj bijedi, kako bi nas podsjetio da se ŽIVOTA NE MORAMO BOJATI. Nikakve bijede, nikakvih muka ni odbačenosti, nikakve prezrenosti NE MORAMO SE BOJATI. Kada je nesretni Adama sagriješio, i Bog ga upita “Gdje si?« – reče mu. 10On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.” (Post 2,9-10). Prve čovjekove riječu u GRIJEHU bijahu POBOJAH SE! Kada je grijeh obuzeo čovjeka U NJEGOV SU ŽIVOT NAJPRIJE UŠLI STRAH I SRAM zbog kojeg čovjek SKRIVA SVOJ GRIJEH. A gdje su strah i sram- RADOST SE GUBI.

 

 

 

Kada je Bog najavljivao UTJELOVLJENJE i svoj dolazak po njemu među ljude, po Gabrijelu anđelu, uputio je Mariji riječi ohrabrenja: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1,30). BOG ŽELI NAJPRIJE DA OTJERAMO STRAH IZ SVOJIH ŽIVOTA, DA SE NE BOJIMO, i prvu stvar od koje nas želi OSLOBODITI JEST STRAH. Čovjek koji je SLOBODAN OD STRAHA, KOJI JE SLOBODAN UOPĆE- taj se čovjek može RADOVATI. Čovjek pritisnut, neslobodan, NE MOŽE IMATI RADOSTI.

 

 

 

Zato se Bog na isti način objavljuje kralju Ahazu, o kojem smo pred nekoliko dana čitali, kao i pastirima o kojima čitamo večeras. Kralj Ahaz dobiva ZNAK OD BOGA: “14Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7,14). Pastiri dobivaju sličan ZNAK OD BOGA preko anđela: “11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” (Lk 2,10-12). Ahazovo SRCE NIJE SLOBODNO, ON STRAHUJE OD NEPRIJATELJA, boji se, pa NE PREPOZNAJE BOŽJU PRISUTNOST, a pastiri- SLOBODNI OD SVEGA STRAHA ZA ŽIVOTA- prepoznau DOLAZAK BOGA U NJIHOV ŽIVOT. Ova SLOBODA odnosi se na NA SVAKU VEZU NAS I SVIJETA. Isus je ušao u siromaštvo da pokaže kako trebamo BITI SLOBODNI OD SVEGA NA SVIJETU, želimo li imati SRCE ZA BOGA.

 

 

 

SRCE U KOJEM SE RAĐA BOG

 

Isus želi DA OSLOBODIMO SRCE OD SVEGA kako bi u njemu napravili mjesto za Boga. Naše SRCE TRABA POSTATI SIROMAŠNA ŠTALICA u kojoj nema puno stvari, koja nema puno zahtjeva, koja se ničim ne hvasta ni hvali, kako U NJU NE BI ULAZILE VELIKE STVARI SVIJETA. Naše srce ne smije biti ISPUNJENO PONOSOM, UMIŠLJENOM VELIČINOM, NAPUHANOM ZNANOŠĆU, ono ne smije biti zatrpano našim prohtjevima za nekim posebnim stvarima,..., jer onda ne bi to srca bilo siromašna štalica u koju će ući Bog.

 

 

 

Ta On je BOG S NAMA- EMAUNEL, koji se RODIO DA BI BIO S NAMA, koji je na NEBO UZAŠAO, kako bi po svome DUHU SVETOM PONOVO BIO SA SVAKIM OD NAS. On se ponovo RAĐA PO DUHU SVETOM U SVAKOM OD NAS i RAĐA SE SAMO U SRCU- ŠTALICI. A srce može biti štalica samo ako je SLOBODNO, AKO JE U NJEMU SLOBODAN PROSTOR, ako srce nije okupirano čovjekovim prohtjevima. Jer kada se SRCE NAPUNI SVIME, ONO ŽELI ZADRŽATI U SEBI SVE TO ŠTO IMA, POSTAJE LJUBOMORNO I NE ŽELI IZGUBITI NIŠTA, NE ŽELI SE OSLOBODITI SVOJEGA POSJEDA, pa u njemu nema mjesta za Boga: BOG TRAŽI SLOBODAN PROSTOR U SRCU.

 

 

 

ISUS SE DAJE POSVE I TRAŽI CIJELO SRCE

 

Današnji blagdan JE ZNAK I ZA NAS: slavimo DIJETE KOJE SE RAĐA, kako bi nas podsjetilo da se BOG ŽELI RODITI U NAŠEM SRCU! Ali, često poput Ahaza ne shvaćamo znak jer NEMAMO SRCE ZA BOGA. To SRCE ZA BOGA je ono srce koje je sposobno RADOVATI SE ŽIVOTU, a radovati se životu može samo SLOBODNO SRCE: jedno srce koje NIJE ISPUNJENO SOBOM, VEĆ OSTAVLJA SAV SVOJ PROSTOR ZA BOGA.

 

 

 

Isus se RODIO DA BI UMRO, UMRO DA BI UZAŠAO NA NEBO, UZAŠAO NA NEBO DA BI PONOVO BIO S NAMA. I to ne na duhovan način, samo u slikama, NEGO STVARNO BIO S NAMA. Isus se RAĐA U MISNOJ ŽRTVI I POSTAJE BOG S NAMA- EMANUEL. Postaje jedan Bog za kojeg BIJEDNA I SIROMAŠNA HOSTIJA POSTAJE ŠTALICA U KOJOJ SE DAJE CIJELI BOG. Kada bismo imali svijest o tome kako je SAV BOG DOŠAO K NAMA U MALENOJ HOSTIJI, velika bi radost zahvatila naša srca! Poput one radosti koju su pastiri osjetili.

 

 

 

Ali naše srce najčešće NIJE SLOBODNO ZA BOGA, uvijek u njemu ima NEŠTO što ZAUZIMA PROSTOR SRCA I NE DA CIJELOM BOGU DA U NJEGA UĐE! Zato često izostaje radost u susretu s Bogom, u onom IZRAVNOM SUSRETU S BOGOM koji ulazi u bijedu hostije, u mrvice kruha da bi se PONOVO RAĐAO I U NAMA. Zato se radujemo nekada više fritulama i bakalaru nego Bogu, zato se radujemo više nekada novcu i poslu nego Bogu, zato bježimo od životnih situacija koje nas podsjećaju na Betlehemsku štalicu, bježimo od problema, bježimo od bolesti, bježimo od ljudskih žalosti, jer nas više raduje ono što nam okupira srce nego sam Bog. NISMO U STANJU SHVATITI KADA I GDJE SE BOG RAĐA U OVOM SVIJETU JER NAM JE SRCE ZAUZETO DRUGIM LJUBAVIMA.

 

 

 

Možda su ove riječi najbolje opisali u svojim pjesmama velikani hrvatske književnosti. Vladimir Nazor u svojoj pjesmi BOŽIĆ u kojoj ovo traženje Boga u Božiću opisuje ovako: “Koliko puta ti se za me rodio, o malo d'jete Isuse! ...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila. I ja sam tebe tražio Po vrtovima, štono sam ih sadio Uz svoje r'jeke proljetne. U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio Na vrhu gore jesenje. A kada vidjeh da se rađaš samo Sred tamne mrzle ponoći U spiljama i stajama, I ja sam za te takav konak spremio” (Vladimir Nazor, Božić). Stjepan Lice u pjesmi BETLEHEM naše traganje ua Bogom u Božiću iznosi na svoj način: “Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj odgađati vrijeme polaska. Pođi bez oklijevanja. Budeš li oklijevao, moglo bi se dogoditi da okasniš. Da jasle nađeš prazne ili da u Betlehemu zatekneš Herodove vojnike. (…) Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam. Na putu u Betlehem znanje i oprez nisu od prevelike pomoći – oni čak mogu povesti u krivom smjeru. Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce. I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz. U prostranstvima tvog srca, na putovima u njemu ugaženima, prepoznat ćeš kamo ti je poći. I kad prepoznaš put, idi. Samo idi. Jer za tebe ne postoji svijet izvan puta u Betlehem. Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj sa sobom ponijeti ništa suvišno. Od stvari ondje će ti jedva što biti potrebno. Osjećaj sigurnosti tamo te neće nimalo zaštititi. Sve što će se ondje dogoditi toliko je novo da ti o tome nitko ne može reći ništa pouzdano. Dobro je da ti i srce i ruke budu nesputani i raspoloživi. Na putu će ti se u nekom trenutku približiti neko dijete. I premda ga nikad nisi vidio, odmah će ti biti jasno da ga oduvijek poznaješ. Stavit će svoju ruku u tvoju. I dok ćeš ga ti zaštitnički prigrliti, ono će te povesti najplemenitijim putovima svijeta. A oni svi vode u Betlehem. Ako si nakanio poći u Betlehem, pođi s povjerenjem u svoje srce. Ono je mnogo mudrije no što slutiš. Učinit će za tebe sve što ti je na putu u Betlehem potrebno. Dopusti mu samo da te na svoj način obdari i zemaljskim i nebeskim. Dopusti mu da diše čitavim tvojim životom. Nemoj se iznenaditi ako, i prije nego što kreneš, shvatiš da si u Betlehemu. Jer betlehemsko Dijete jedva čeka da bude s tobom. Njemu je svaka, pa i ona najobičnija, prigoda poželjna da je dijeli s tobom. Betlehem je ondje gdje je i Dijete. Ondje gdje je tvoje srce kod kuće.” (Stjepan Lice, Betlehem)

 

 

 

 

 

Mt 1, 1-17

 

Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.

 

Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.

 

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon.

 

Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

 

U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja

 

 

 

RODOSLOVLJE: stvaran život u kojem se potvrđuju riječi proroka

 

U više navrata tijekom liturgijske godine, Crkva nabraja rodoslovlje Isusa Krista. Čini to iz više razloga, ali jedan od temeljnih jest podsvijestiti POSTOJANJE ISUSA KAO POVIJESNE OSOBE. Za Židove, ta je povijest rodoslovlja od iznimne važnosti jer je svak želio imati poveznicu sa Abrahamom, kako bi se pokazao kao pravi potomak svoga naroda, a ne netko tko je u njega posebnom milošću adoptiran.

 

 

 

Za nas, Isusov rodoslovlje gledano u svjetlu Božića ide za tim da pojasni vezu, ne samo sa Abrahamom, već i sa Davidom. Tako, čitajući rodoslovlje Isusa Krista, možemo razumjeti kako se na njega odnose riječi sviju proroka kada o Isusu govore kao o POTOMKU DAVIDOVA RODA (Iz 7, 14-16: “14Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! 15Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat’ zlo i birati dobro. 16Jer prije nego dječak nauči odbacivat’ zlo i birati dobro, opustjet će zemlja”; Iz 9,5-6: “5Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. 6Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti”; Iz 16,5: “5učvrstit će se prijesto u blagosti i na njemu će vjerno stolovati, u šatoru Davidovu, sudac koji pravo ište i pravdu čini”) na kojem se ostvaruju sva obećanja Boga o Mesiji koji ima doći i pobijediti zlo, te vladati vječno (Ps 110,1: “Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama! 2Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona: vladaj posred svojih neprijatelja! 3Spreman je tvoj narod u svetim odorama za dan tvog junaštva: kao rosa iz krila zorina uza te su mladi ratnici.« 4Zakleo se Jahve i neće se pokajati: »Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!« 5Gospodin ti je zdesna, on će oboriti kraljeve u dan gnjeva svojega”; Zah 9,9: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu”). On će biti pastir koji će brižno paziti na svoje stado i neće dati da ijedan propadne, bit će to IZDANAK RODA DAVIDOVA (Jer 23,2-6: “Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših« – riječ je Jahvina. 3»I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se. 4I podići ću im pastire da ih pasu te se ničega više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti« – riječ je Jahvina. 5»Evo dolaze dani« – riječ je Jahvina – »podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. 6U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: ‘Jahve, Pravda naša.’«”). On je izdanak Jišajev, nova mladica poroda Davidova koji će donijeti nov život lišen zla (Iz 11,1-5: “Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena. 2Na njemu će duh Jahvin počivat’, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. 3Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, 4već po pravdi će sudit’ ubogima i sud prav izricat’ bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika. 5On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove”; Iz 11,10: “U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno”)

 

 

 

BOG ULAZI U SVIJET GREŠNIKA

 

Svi proroci govore RADOSNO O DOLASKU POTOMKA DAVIDOVA U SVIJET. Zašto? Proroci, više od svojih suvremenika razumiju kako Židovi, vjernici NISU LIŠENI GRIJEHA, te kako ih Zakon više opterećuje nego pomaže, jer krivo shvaćaju njegov smisao. Shvaćajući grešnost čovjeka, lako se može upasti u očaj. Jer ako svi griješe, TKO SE MOŽE SPASITI PO ZAKONU?

 

 

 

Proroci razumiju kako BOG DOLAZI GREŠNICIMA, kako dolazi ljudima koji ŽELE ISPRAVITI SVOJE KRIVE ŽIVOTNE PUTOVE, kako dolazi NAMA! Ta i sam Isus potvrđuje to u evanđeljima: “12(...) Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima” (Mt 9,12). Ili: “17Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«” (Mk 2,17); ili: “31Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 32Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«” (Lk 5,31-32).

 

 

 

Stoga, rodoslovlja bude nadu i uzdižu RADOST SUSRETA S BOGOM, koji je došao MEĐU NAS GREŠNIKE kako bi nam pomogao u našim borbama sa samim sobom, sa svojim slabostima; kako bi nas oslobodio od štete koju grijeh čini; kako u konačnici ne bismo propali kao ljudi koji su stvoreni za vječnost. BOG SE SMILOVAO I DOŠAO MEĐU NAS kako bi nam olakšao život.

 

 

 

BOG NIKOGA NE OSUĐUJE, VEĆ SVE ŽELI UZ SEBE

 

Gledano tako iz perspektive grešnika na rodoslovlje Isusa Krista, razumijemo kako BOG KOJI ULAZI MEĐU GREŠNIKE, u svojoj rodoslovnoj liniji ima niz osoba čiju je grešnost zabilježila povijest. Tamara se pravila bludnicom kako bi začela dijete sa Judom; Ruta je bila Moapka, odnosno poganka, a Moapci su potomstvo vezivali uz Lota, Abrahamova nećaka i njegove kćeri. Nadalje, Ber Šeba, žena Davidova koja je Davidu rodila Salomona, osim što je bila poganka, bila je žena Urije Hetita, vjernog vojskovođe Davidova. Kada su prvi put napravili preljub, Ber Šeba je još uvijek bila udana za Uriju, a da bi pokrili svoj grijeh, David je učinio sve da Urija pogine.

 

 

 

Unatoč svemu tome, Bog nikoga nije osudio, već je svakome od tih grešnika pružio prigodu za obraćenje i NOV ŽIVOT. Sjetite se samo scene u kojoj Isusu dovode ženu uhvaćenu u preljubu. Isus je NE OSUĐUJE pokazujući tako da BOG NIKOGA NE OSUĐUJE RADI GRIJEHA, VEĆ UVIJEK OTVARA PRIGODU ZA NOV ŽIVOT ONOM KOJI SE KAJE I ŽELI PROMJENU.

 

 

 

Nama za pouku: ne osuđivati nikoga, na nikoga ne upirati prstom, nikoga ne prokazivati , niti mu spočitavati greške ili ne daj bože grijehe. Želimo li biti pravi Božji svjedoci i sredstva s kojima se Bog služi u ovom svijetu, nastojmo sa svima GRADITI PRIJATELJSKI ODNOS, a on počiva na razumijevanju, a ne optuživanju.

 

 

 

 

Mt 1, 18-24

 

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.

 

Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

 

 

 

ČOVJEK: SLIKA BOŽJA ILI SOFISTICIRANA ŽIVOTINJA?

 

SREĆA KOJOJ SVI TEŽIMO, RASVJETLJUJE NAŠE DVIJE TEMELJNE TEŽNJE: BESMRTNOST I ISTINU. Tako, TEŽNJA K BESMRTNOSTI je nešto što u nama uvijek stoji kao mogućnost i potrebno je napraviti nešto sa sobom kako bi se ova mogućnost realizirala, te postala stvarnost. Za takvo što je potrebno ŽIVJETI ISPRAVNO- PRAVEDNO- U DUHU ISTINSKA DOBRA. Drugim riječima, potrebno je ŽIVJETI MORALNO ISPRAVNO. Moral ukazuje na to koliko je neko ponašanje DOBRO ILI LOŠE. Za ŽIVJETI DOBRO, mora se ZNATI ŠTO JEST DOBRO; mora se znati ISTINA O DOBRU. Tako, TEŽNJA K BESMRTNOSTI nikada se ne može odvojiti od TEŽNJE K ISTINI. Ove dvije težnje izraz su čvojekove potrebe da se približi svom Stvoritelju, koji je Istina i Život, te ga to tjera da traži PUT prema ISTINI I VJEČNOM ŽIVOTU.

 

 

 

Ove dvije težnje na neki način uokviruju ljudsko dostojanstvo, a to se očituje ponašanjem: LJUDSKO DOSTOJANSTVO VIDI SE PO PONAŠANJU. Čovjek prepušten sam sebi, koji se ponaša izvan ustaljenih pravila ljudskoga, ne može postići potrebno ljudsko dostojanstvo: ono se vidi po LJUDSKOSTI, a LJUDSKOST PO PONAŠANJU. ONO ŠTO NE PRISTAJE LJUDSKOM PONAŠANJU može se smatrati nečim što je primjerenije životinjama no ljudima, a ljudi su pozvani IZDIZATI SE IZNAD TOGA.

 

 

 

Danas živimo u svijetu u kojem nikada nije bilo toliko obrazovanih ljudi. Ne možemo kazati kako su ISTINA I MORALNI ZAKONI za njih neshvatljivi. Itekako svi dobro razumiju što je ISPRAVNO U LJUDSKOM PONAŠANJU, A ŠTO NE. Unatoč tome, svjedoci smo kako taj OBRAZOVANI, SOFISTICIRANI ČOVJEK, često živi život nedostojan čovjeka.

 

 

 

Razlozi za to su brojni, a danas bismo razmišljali samo o jednom: OZBILJNOST U SHVAĆANJU ŽIVOTA I SVEGA ŠTO ŽIVOT DONOSI SA SOBOM. Čitanja iz današnje mise donose nam dva lika koji potpuno različito shvaćaju život. To su Ahaz i Josip , obojica vjernici, ali obojica sa različitim stavovima prema životu.

 

 

 

AHAZ: zanemarivanje vjere, neozbiljan pristup vjeri

 

S jedne strane nailazimo na kralja Ahaza. Iz govora proroka Izaije, izdvajamo dio u kojem Izaija donosi proroštvo u kojem se, čitajuži ga u svjetlu evanđelja shvaća kako je to govor o Blaženoj Djevici Mariji. No, proroci su bili ljudi koji su OZBILJNO UKAZIVALI NA ŽIVOTNE PROBLEME, A ZA TO SU ČESTO KORISTILI KAO ZNAK STVARNE LIKOVE- ljude koji su bili njihovi suvremenici. Ahaz ODBIJA POMOĆ OD BOGA, i NIJE U STANJU PREPOZNATI BOŽJE DJELOVANJE U SVOJIM KONKRETNIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA. Kralj Ahaz, nalazio se u politički neugodnoj situaciji. Dva susjedna kraljevstva tražili su da se udruži s njima u ratu protiv Asirije. Ahaz je to odbijao i zatražio pomoć od Asirskog kralja. To je bio razlog rata protiv Judeje. Asirski kralj je pomogao Judeji i napao njihove protivnike, ali je zauzvrat zatražio jedan oblik protektorata nad Judejom.

 

 

 

Prije bilo kakve odluke, prorok Izaija opominje kralja da NE ULAZI U SAVEZE S NEVJERNICIMA, DA SE DRŽI SAMO BOŽJE MILOSTI I OBRANE KOJA ĆE DOĆI OD BOGA. Htio mu je DATI ZNAK, ali Ahaz ODBIJA ZNAK OD BOGA. Unatoč tome, Bog će dati znak i prorok Izaija govori o rođenju djeteta od MLADE MAJKE KOJA JOŠ NIJE RODILA. Riječ je vjerojatno o Ahazovoj tek vjenčanoj ženi ABIJI koja će roditi dogodine budućeg kralja EZEKIJELA. No, Izaija govori o SIMBOLIČNOM IMENU TOG DJETETA koje je Ahaza trebalo podsjećati na to DA JE BOG S NJIM U SVIM NJEGOVIM POTREBAMA i DA SE NE TREBA OSLANJATI NA NIKOGA OSIM NA BOGA. Za to će dijete simbolično, u riječima proroka biti nazvano EMANUEL- BOG S NAMA.

 

 

 

Ahaz ODBIJA ZNAK OD BOGA jer SE NE OSLANJA NA BOGA. On očito VJERU NIJE SHVAĆAO DOVOLJNO OZBILJNO. Ozbiljnost pretpostavlja PROMIŠLJENOST, STRPLJIVOST I TRAŽENJE NAJBOLJEG RJEŠENJA U SVEMU, A NE NAJLAKŠEG! To je Ahazu nedostajalo.

 

 

 

JOSIP: ozbiljno shvaćanje vjere i života

 

Naspram Ahazu, gledamo u Josipa, čovjeka MLADA, ALI ČOVJEKA KOJI OZBILJNO PRISTUPA SVOJOJ VJERI. Ovdje koristimo izraz vjeru, ali u Židova se to puno jasnije identificiralo sa ŽIVOTOM. Pristupati VJERI OZBILJNO, ZNAČILO JE PRISTUPATI ŽIVOTU OZBILJNO.

 

 

 

Josip je, kaže Pismo bio “pravedan”. To je značilo da vodi računa kako bi svoj ŽIVOT USKLADIO S VJEROM, a za takvo je što potrebno OZBILJNO SHVATITI VJERU i Zakon koji su trebali OBLIKOVATI ŽIVOT ČOVJEKA. Ta je ozbiljnost u pristupu rezultirala RAZUMIJEVANJEM ONOG ŠTO BOG ŽELI DO NJEGA. Na Josipu se gotovo do u riječ shvaćaju riječi psalmista koji govori kako Bog “miljenicima svojim u snu on daje” (Ps 127,2). Kako je ozbiljno shvaćao sve, tako je razumio i ZNAKOVE koje bi obični čovjek ZANEMARIO POPUT AHAZA, ILI BI SE PREPAO PRED NEČIM NEPOZNATIM I SILNIM.

 

 

 

OZBILJNOST U SHVAĆANJU ŽIVOTA: izvršavanje obaveza kao temelje ozbiljnosti

 

Temeljna razlika između ove dvojice je bila u OZBILJNOSTI U PRISTUPU VJERI. Ne možemo kazati kako Ahaz nije bio vjernik- bio, ali vjeri nije pristupao jednako ozbiljno poput Josipa. I mi danas možemo povezati VJERU I ŽIVOT, JER NAŠ ŽIVOT SE NE MOŽE NAZVATI KRŠĆANSKIM, AKO OZBILJNO NE SHVATIMO VJERU U SVIM NJEZINIM SEGMENTIMA. Čini se kako je upravo to velik problem mnogima koji sebe nazivaju kršćanima.

 

 

 

Što znači OZBILJNO SHVAĆATI NEŠTO? Prije svega to pretpostavlja NE ZANEMARIVATI STVARI KOJE SU VAŽNE. Kada je u pitanju vjera, to pretpostavlja da se ne zanemari MOLITVA, SAKRAMENTALNI ŽIVOT, POUKA U VJERI,... No, kako su vjera i život nerazdvojivi, to nezanemarivanje ima uvijek svoje implikacije na život, jer jedini život kojeg mi imamo treba biti ŽIVOT U VJERI.

 

 

 

U svakodnevici to pretpostavlja NE ZANEMARITVATI POTREBE BLIŽNJIH, OBAVEZE, POSAO,... PRISTUPATI SVEMU S JEDNOM OZBILJNOŠĆU koja od nas ZAHTJEVA da ISPUNIMO određene obveze.

 

 

 

Danas živimo u DRUŠTVU KOJE ODMAHUJE RUKOM NA SVE ŠTO MU TRENUTNO NE ODGOVARA. Tako, mnoge stvari se NE SHVAĆAJU OZBILJNO, i to počinje sa ODNOSOM MEĐU LJUDIMA, a nastavlja se S ODNOSOM PREMA OBITELJI, PREMA POSLU. Ovi ODNOSI STVARAJU OBAVEZE prema nekome, pa ozbiljan odnos prema životu pretpostavlja IZVRŠAVANJE OVIH OBAVEZA.

 

 

 

OZBILJNOST PREMA ŽIVOTU: ispuniti svoje obveze iz ljubavi

 

Osjećati se OBAVEZAN PREMA NEKOME, može značiti da osjećaš DUG, da si DUŽAN nekome nešto. Ali pogledamo li u srž naših odnosa, uočit ćemo kako NIJE RIJEČ O MATERIJALNOM DUGU, već o jednom DUGU koji nije lako opisiv: TO JE DUG U LJUBAVI.

 

 

 

Kada nemate osjećaj ovog “DUGA”, moguće je da osobu s kojom imate neki odnos NE VOLITE ILI NE POŠTUJETE. Ovaj dug počiva na DOSTOJANSTVU ČOVJEKA, a to je stvar duše, a ne materijalna dugovanja.

 

 

 

Tako dolazimo do jednog zaključka kojeg vjerojatno nismo očekivali: NEOZBILJAN PRISTUP KAKO ŽIVOTU, TAKO I VJERI, POKAZUJE NEDOSTANTNU LJUBAV ČOVJEKA. I obrnuto, ozbiljan pristup svemu, pretpostavlja da čovjek izvršava određene obveze kao ISPUNJENJE DUGA U LJUBAVI.

 

 

 

Mladi koji sebe traže u čudnim životnim navikama današnjice u kojima se INZISTIRA NA TOME DA NITKO NI U ČEMU NEMA NIKAKVE OBAVEZE, zapravo pokazuju jednu neuravnoteženu ljubav prema ljudima, poslu, Bogu... LJUBAV VEZUJE I OBVEZUJE, pa kada se ulazi u neku vezu koja neće počivati na obvezama, usitinu dvojimo je li tu riječ o ljubavi ili o nečem drugom.

 

 

 

Primjerice, kada ljudi ZANEMARUJU SVOJE RODITELJE govoreći kako to nije njihova obveza, pokazuju zapravo da ih ne vole. VEZANI SU S RODITELJIMA SVEZAMA LJUBAVI koje nitko ne može odriješiti. Tako vezani, imaju OBVEZU koja nastaje iz te ljubavi, brinuti se o njima. Kada se supružnici zanemaruju u svojim obvezama u braku, pokazuju, ne manjak interesa, već ljubavi jedno za drugo.

 

 

 

Slično je i sa Bogom. Kada se zanemaruju obveze prema svojoj VJERI- pokazuje se MANJAK LJUBAVI SPRAM BOGA U KOJEG VJERUJEŠ! Jer kada bismo vjerovali u Boga, onda bismo ga i LJUBILI, a kada bismo ga ljubili, onda nam nikakva stvar ne bi bila teret, već bismo sebe OBVEZALI NAPRAVITI TO.

 

 

 

RAZLIKA: MORAŠ- HOĆEŠ

 

Ono na što moramo paziti jest shvaćanje obveze. Pažljivim razmišljanjem o svemu što smo naveli, moglo se razumjeti kako na OVO KRŠĆANSKO IZVRŠAVANJE OBVEZA NITKO NE PRISILJAVA. Sve počiva na OZBILJNOM SHVAĆANJU VJERE I ŽIVOTA, a to ozbiljno shvaćanje pokazuje kakvu LJUBAV IMAMO U SEBI.

 

 

 

LJUBAV JE OZBILJNA STVAR, a samo iz jedne OZBILJNE LJUBAVI može izrasti NEIZMJERNO RADOST ŽIVLJENJA. Naprotiv, NEOZBILJAN PRISTUP ŽIVOTU, prije ili kasnije genereira STRAHOVE, jer se čovjek u konačnici oslanja na sebe, pa dolazičesto u NEDOUMICE oko ispravna postupanja, i na kraju rezultira neurozama zbog vlastita neuspjeha.

 

 

 

Ljubav, kao jedna ozbiljna stvar, NE TRPI ODMAHIVANJE RUKOM NA POTREBE, ODNOSNO DOBRO ONOG KOJEG VOLIŠ. U tom smislu, NEOZBILJNOST U ŽIVOTU odnosi se na ODMAHIVANJEM RUKOM SPRAM ZLA i dopuštanjem da zlo ovlada mojim postupanjem. Kada se to dogodi, onda ZLO DEGRADIRA ČOVJEKA NA INSTIKT, NA RAZINU ŽIVOTINJE, u svemu što čovjek radi.

 

 

 

U svemu tome, LJUBAV NE PRISILJAVA NA DJELOVANJE. Javlja se jedna čudna stvar koja se protivi današenjm shvaćanju obaveza. OBAVEZE DANAS PODSJEĆAJU NA GUBITAK SLOBODE pa ih uvijek doživljavamo kao jedan “MORAM” napraviti ovo ili ono. Taj MORAM nas tereti, jer to “moraš” ne želimo uvijek- htjeli bismo nešto drugo. Pa kada postoji nesklad između onog što želimo i onog što moramo, nastaje procjep u nama i svojevrsna POBUNA PROTIV ONOG ŠTO MORAŠ.

 

 

 

No, kada OBAVEZE RADIMO JER NEKOGA VOLIMO, jer se zbog ljubavi osjećamo dužnima, tada se “MORAM I HOĆU” USKLAĐUJU. Zapravo, OBAVEZE SE KROZ LJUBAV PRETVARAJU IZ “MORAM U HOĆU”. Tako se ozbiljnim pristupom životu zapravo učimo KAKO ISKAZIVATI LJUBAV NA PRAVI NAČIN.

 

 

 

OBVEZE se pretvaraju u izvor ljubavi, a ne u teret. I ŽIVOT U VJERI NE IDE BEZ OBVEZA SPRAM BOGA, AKO IMAMO ZRNO LJUBAVI U SEBI. Stoga, i Bog ODGAJA VJERNIKA PREKO OBVEZA- i odgaja ga za ljubav.

 

 

 

NEOZBILJAN PRISTUP ŽIVOTU I VJERI: KRIVI PRISTUP OBVEZAMA

 

Danas imamo situaciju da se KRIVO PRISTUPA GOTOVO SVEMU. Unatoč velikim školama u svijet iznosimo brojne mlade koji djeluju NEOZBILJNO. Jedan dobar dio njih NIJE U STANJU IZVRŠITI SVOJE OBVEZE KAKO TREBA, drugi NE IZVRŠAVAJU OBVEZE PREMA RODITELJIMA ili rodbini, treći rade samo ono što MORAJU I NIJE IH BRIGA NI ZA ŠTO...

 

 

 

O čemu je riječ? Mnogi roditelji misle kako će probleme odgoja djece riješiti time što će DJECU ZATRPATI OBAVEZAMA. Pa zar neće tako disciplinirati djecu? Zar ih neće naučiti ljubavi?

 

 

 

Prije svega, djeca će u takvu odgoju IZGUBITI RADOST DJETINJSTVA. No, obveze koje su im nametnute iz krivih razloga, učinit će da DJECA RADE NAJČEŠĆE ONO ŠTO MORAJU. I to nije problem, jer roditelji imaju zadaću preko jednog MORAM odgajati djecu. MORAM- uči djecu da obaveze postoje. Ali to nije dovoljno. Treba jedan MORAMO PRETVORITI U HOĆU.

 

 

 

MORAM uči djecu ŠTO JE ISPRAVNO, ŠTO JE DOBRO. Kada se ta lekcija utvrdi preko OBVEZA, potrebno je MALO OSTAVITI DJECI PROSTORA DA IZMEĐU SILNIH MORAM PREPOZNAU ONO ŠTO ŽELE! Drugim riječima, moguće je da nakon nekog vremena DJECA NE ŽELE svirati, pjevati, igrati nogomet,... Posao s odgojem je završen, jer oni to NE ŽELE- prepoznali su to. Odgoj se nastavlja dalje: NOVA OBAVEZA OTVARA PROSTOR DA PREPOZNAJU ŽELE LI NOVU STVAR. I tako redom. Cilj je dakle, EDUCIRATI ŽELJE DJECE: DA ŽELE ONO ŠTO JE ISPRAVNO, da preko OBVEZA NAUČE ŠTO JE ISPRAVNO I DA SE TOME POSVETE.

 

 

 

Nije cilj obvezivanja djece samo da NEMAJU SLOBODNOG VREMENA. To je posve pogrešno i to ubija djecu. Cilj je preko obaveza usaditi u njih shvaćanje DA POSTOJI NEŠTO ŠTO ĆE TI JEDNOM BITI TEŠKO U ŽIVOTU, ALI JE TO ISPRAVNO. Stoga, jer je ispravno i dobro, MORAŠ NADIĆI SEBE I NAPRAVITI TO.

 

 

 

To je prava ljubav u čovjeku koja ga potiče da u svemu traži i čini dobro KOJE NIJE SAMO NJEGOVO. Na taj način OBVEZE SE PRESLIKAVAJU NA LJUBAV kada je u pitanju veza, posao, Bog, pa čovjek OBVEZUJE SEBE IZ LJUBAVI ČINI ONO ŠTO JE ISPRAVNO.

 

 

 

Ako obveze postoje samo da bi roditelji imali više slobodnoga vremena, ili samo da bi se mogli hvaliti svojom djecom, tada će te obaveze DJECA SHVATITI KAO JEDAN MORAM, i sutra ćete dobiti djecu koja NE ŽELE OBAVEZE, KOJA NEOZBILJNO SVHAĆAJU ŽIVOT, koja se u konačnici lako priklanjaju zlu i odmahuju na njega rukom. I to sve zbog toga jer jedan MORAM nismo uspjeli pretvoriti u HOĆU.

 

 

 

VJERA I ŽIVOT NERAZDVOJIVI

 

Kako su vjera i život nerazdvojivi kod kršćanina, jasno je kako neozbiljan pristup životu implicira i NEOZBILJAN PRISTUP VJERI u kojem se odmahuje rukom i drži nebitnim govor Crkve, svaki Božji zakon, kršćanski način života. Jedan kršćanin, najprije mora biti čovjek da bi bio kršćanin, pa ako se životu u onim elementarnim obvezama ne pristupa ozbiljno, nije moguće ni život u vjeri.

 

 

 

U tom smislu, posebno boli NEOZBILJAN ODNOS PREMA SAKRAMENTIMA. Mnogi dolaze ISPUNITI FORMU, da drugi o njima ne bi pričali kako nisu napravili ovo ili ono, a stvaran život u vjeri ih uopće ne zanima. Tako žalosti loš primjer pristupa ispovijedi, a potom i pričesti, gdje mnogi zanemaruju GRIJEH kao realnu prepreku za pristup Gospodinu.

 

 

 

Kada zanemarite grijeh, zanemarili ste i sakrament, jer pokazujući neozbiljnost u shvaćanju grijeha, pokazujete NEMARNOST I NEDOSTATAK LJUBAVI PREMA BOGU preko SAKRAMENATA. Razmislite li malo bolje, shvatit ćete kako se GRIJEH UVIJEK TIČE VAŠE SVAKIDAŠNJICE i pristupate li joj neozbiljno, zanemarujući grijehe, NE MOŽETE GOVORITI KAKO OZBILJNO ŽIVITE SVOJU VJERU. Tko će naime povjerovati nekome da je vjernik ako vidi da on laže, krade, čini preljub, radi kojekakve nemoralne gadosti,... Možda će mu povjerovati da VJERUJE KAKO BOG POSTOJI, ali NEĆE MU POVJEROVATI DA JE VJERNIK KOJI SE POŠTUJE BOGA I PONAŠA SE KAO DA JE BOG STALNO S NJIM PRISUTAN! Ta Božja prisutnost ogleda se POŠTIVANJEM I OZBILJNIM SHVAĆANJEM ŽIVOTA I VJERE. Samo tako Bog postaje EMANUEL- BOG S NAMA.

 

 

 

Mt 21, 23-27

 

U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?« Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?« A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: 'Od Neba', odvratit će nam: 'Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?' A reknemo li: 'Od ljudi', strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.« I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«

 

 

 

BESPREDMETNO RASPRAVLJANJE

 

U današnjem evanđelju nalazimo Isusa u situaciji koja je česta i u našim danima: ljudi koji NE VJERUJU, propitkuju se o porijeklu Isusove vlasti, ali im Isus NE ODGOVARA. Mi se možemo naći u situacijama kada ljudi koji NE VJERUJU U BOGA, osporavaju sve vezano uz vjeru. Bilo koje objašnjavanje tim ljudima je nedostatno jer NE VJERUJU. Svi logički argumenti, koje nitko zdrava razuma ne može osporiti, nisu dovoljni za uvjeriti te ljude u suprotno od onog što sami misle. NIJE POTREBNO ULAZITI U RASPRE S TIM LJUDIMA- ništa postići nećete. Njima nisu dovljne riječi, već SVJEDOČANSTVO. Stoga je bolje raditi svoj posao, nego ulaziti u bespredmetne razgovore koji Vas mogu dovesti samo do jednoga- da se posvadite s nekim tko se ne slaže s vama, tko će vas naljutiti ili koga ćete vi razbjesniti. Ništa od toga nije dobro. Radije zadržite prijatelja.

 

 

 

PREPOZNATI KRIVU NAKANU ILI NEŠTO ŠTO VODI PREMA RAZDORU

 

Puno je vrijednije imati prijatelja nego “biti u pravu”. Vaše uvjerenje NITKO VAMA NE MOŽE ODUZETI, a mi trebamo razumjeti kako ne mogu svi ljudi misliti kao i mi. Ta, unutar kršćanstva postoje različita mišljenja o gotovo svakoj stvari, a tamo gdje su se razbuktale rasprave o tome, i gdje je “krv provrela”, dogodili su se RAZDORI.

 

 

 

Upravo to želi đavao: RAZDOR MEĐU LJUDIMA. Stoga je bitno razabrati kada nas neki razgovor vodi prema tom razdoru, i kada se to prepozna- bolje je prešutjeti neke stvari i čekati pravi trenutak za razgovor. Više od svega, to je možda IZVAREDAN TRENUTAK ZA MRTVLJENJE, ZA TRPLJENJE, ZA MALI KRIŽ SVAKODNEVICE, u kojem Bogu možete prikazati svoje trpljenje trenutka kao žrtvu za prijatelja s kojim se ne slažete!

 

 

 

Ovo je osobito važno ako prepoznate KRIVU NAKANU, LOŠU, onu u kojoj vidite zrno zlobe u sugovorniku. Nema smisla razgovarati s nekim tko je u začetku odredio kamo razgovor treba ići. Pogledajte Isusa! Neosporno je kako Gospodin nadilazi u svemu ljudsku mudrost, ali u razgovoru s svećenicima prepoznaje njihovu zlobu i ne dovodi njih u situaciju da mogu raspravljati s njim.

 

 

 

Besmislenost ovakvih rasprava lijepo opisuje Pseudo Zlatousti unoseći nas u scenu po pitanju svećenika: “Kojom vlašću to činiš? Očituju time kako razumiju da ljudi prenose vlast jedni na druge, kako u materijalnom redu stvari, tako i u duhovnom. Kao da su htjeli kazati: Jesi li od roda svećenićkog? Iz obitelji svećenika? Senat ti ovo nije odobrio, a ni Cezar ti to nije dao.- Da su kojim slučajem vjerovali kako sva vlast dolazi od Boga, nikada ga ne bi pitali- Tko ti dade tu vlast?- Svaki naime čovjek sudi po sebi o drugima, pa onaj koji je besraman, ne vjeruje da netko može biti moralno čist, a onaj koji je čist, zasigurno ne sumnja odmah kako je netko lascivan. Tako ni onaj koji nije Bpžji svećenik, NE VJERUJE u svećeništvo drugih koje dolazi od Boga” (Pseudo- Zlatousti, opus imperfectum in Matthaeum, hom. 39).

 

 

 

SVATKO SUDI PO SEBI!?

 

Mogli smo razumjeti ovog pisca kako dobro shvaća početni stav svakog čovjeka: SVATKO SUDI O DRUGOME POČEVŠI OD SEBE. Tako, netko tko je sklon krađi, uvijek sumnja u druge da kradu poput njega; tko je sklon lagati, propitkuje se laže li sugovornik; tko je agresivan, očekuje isto sa suprotne strane,... A što je s ljudima koji ne vjeruju u Boga? Koja je njihova početna prosudba o sugovornicima koji vjeruju u Boga?

 

 

 

U pravilu, naši sugovornici ateisti drže vjerovanje u Boga nečim besmislenim i nestvarnim. Čovjek koji ne vjeruje da Bog postoji, ne može prihvatiti nikakav argument o Bogu, jer za njega Boga nema, a o nečem ili nekome koga nema- nema smisla raspravljati. Svaki je razgovor tu suvišan.

 

 

 

Uz dužno poštovanje izvjesnog broja ljudi koji iz pristojnosti i razboritosti POŠTUJU TUĐE STAVOVE, pa tako poštuju i naše pravo da vjerujemo u Boga, većina, na žalost smatra vjernike “zatupljenom nižom vrstom” koja ništa ne razumije, koja ne shvaća ništa,... Zaboravljaju da uživaju blagodati života isključivo brojnim znanstvenicima koji su vjerovali u Boga i koje je vjera poticala na proučavanje svijeta i života.

 

 

 

Mi sebi ne smije dozvoliti takav luksuz da ne poštuje tuđi stav- mi se ne moramo složiti i svoje neslaganje možemo izražavati bez zatupljujućih rasprava koje često završe svađama, ponižavanjem,...

 

 

 

Ulazak u takve rasprave, GOVORI VIŠE O NAMA SAMIMA NEGO O NAŠIM SUGOVORNICIMA. Naime, govori o tome kako smo i mi kao “JEDNOSMJERNA ULICA” u našem razmišljanju i kako ne dopuštamo da drugi imaju različit stav i da budu u pravu. Jedan KRŠĆANIN SE NE TREBA BOJATI RAZLIČITIH STAVOVA. Mi nećemo izgubiti vjeru zato što netko drugačije misli od nas- izgubit ćemo je ako smo MLAKI U KRŠĆANSKOM ŽIVOTU, AKO SE NE BORIMO ZA SVOJU DUŠU.

 

 

 

Drugim riječima, ulasci u ovakve rasprave pokazuje kako smo i mi ISKLJUČIVI U SVOJIM STAVOVIMA, što znači da ISKLJUČUJEMO bilo kakvu mogućnost da je netko drugi u pravu. To samo znači da svmo tvrdoglavi, a to baš i nije vrlina.

 

 

 

BOG DJELUJE PO PRIJATELJSTVU, A NE PO TVRDOGLAVOSTI

 

Kako onda preživiti poraze u tim dijalozima? Ma jedna šutnja ili jedan ne ulazak u razgovor, jedno pristojno uzimanje distance od rasprave, ne znači poraz. Nama nije cilj pokazati kako smo pametniji ili kako smo u pravu.

 

 

 

Ono što jest cilj je POKAZATI BOGA, DOVESTI LJUDE U BOŽJU BLIZINU. Kako to napraviti? Jedino preko PRIJATELJSTVA! “Gdje je ljubav, prijateljstvo- ondje je i Bog!”, pjevamo na Veliki Četvrtak za vrijeme pranja nogu apostolima. Samo tamo gdje je prijateljstvo, mi možemo Bogu poslužiti kao SREDSTVO.

 

 

 

Ovo je onaj pravi razlog ne ulaska u velike rasprave. Bog je JEDAN, i u Bogu nalazimo JEDINSTVO TRIJU OSOBA. To JEDINSTVO JE SAZDANO OD LJUBAVI BOŽASNKIH OSOBA. Stoga je za nas princip JEDINSTVA VAŽNIJI od toga jesmo li u pravu. A PRINCIP JEDINSTVA PODRAZUMIJEVA PRIJATELJSTVO u odnosima sa ljudima. I samo po tom prijateljstvu možemo Boga pribiližiti ljudima i to ŽIVOTOM VIŠE NEGO RIJEČIMA!

 

 

 

Đavao je RAZBIJAČ. On rastvara jedinstvo, unosi razdor. Stoga, više mu odgovaraju žučljive raspre u kojima će ljudi dovesti svoje prijateljstvo na rub, koje bi mogle rezultirati da ljudi potpuno prestanu razgovarati. Paradoksalno je da jedan RAZGOVOR MOŽE REZULTIRATI PREKIDOM RAZGOVORA. Bilo bi normalnije da RAZGOVOR UVEĆA MEĐUSOBNO RAZUMIJEVANJE, A NE DA UNOSI RAZDOR.