LJUBITI BLIŽNJE NA ISPRAVAN NAČIN: svaku osobu voljeti kao jedinstveno biće

 

 

Svaki čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi njegovo SRCE. A to srce nam je dao Bog kako bismo ga ispunili ljubavlju, te istom ljubavlju ljubili Njega i sve bližnje svoje. Ista je ljubav u našem srcu i nazivamo je KRŠĆANSKOM, koja ljubi Boga i bližnjega, ali tu ljubav izražava na različite načine. S tim srcem koje kuca u nama tražimo svoju sreću u ovom svijetu, i tražimo li je samo za sebe, pogriješit ćemo i nasukati se u životu, jer SRCE NAM JE STAVLJENO U SREDIŠTE NAŠEGA BIĆA KAKO BISMO SVOJ ŽIVOT POVEZALI LJUBAVLJU S DRUGIM LJUDIMA, I VIŠE OD SVEGA, S BOGOM. Stoga, sreću svoju nalazimo samo u drugome- onome kojem nas srce vodi.

 

 

Čovjek ne može bez ljubavi. Bez nje ostaje neshvatljiv sam sebi, njegov život biva uskraćen za smisao ako u njemu nema ljubavi, i ako je ne usmjerava bližnjem, s kojim živi” (Sveti Ivan Pavao II, Enciklika, Redemptor hominis, II,10). “Nevolja je za čovjeka NE IMATI SRCA. Nesretni su oni koji nikada nisu naučili ljubiti nježno. Mi kršćani, mi smo zaljubljeni u Ljubav: Gospodin nas ne žele imati suhe od ljubavi, poput neke mrtve materije. Želi nas ispuniti svojom ljubavlju!” (Sveti Joemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 183).

 

 

Ako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, i sašao među nas utjelovljen, možemo govoriti i o SRCU BOŽJEM- SRCU ISUSA KRISTA. Gospodin nam i govori stalno u srcu: to je dijalog dvaju srdaca. “Ljubav je ono što osvjetljava srce” (Sveti Toma Akvinski, O ljubavi, I. pogl., str. 205). stoga onaj koji srcem razgovara sa Srcem, prima u sebe tragove tog razgovora, jer kako veli sveti Augustin “ne ostaje u duši ništa od dobrih običaja, već od dobrih ljubavi” (Sveti Augustin, Govor 311).

 

 

Sveti Toma nastavlja kako je “karakteristično za ljubav da PREOBRAŽAVA LJUBLJENOGA U ONOG KOJI VOLI. Stoga, ljubimo li ono što je bijedno i potrošno, pretvaramo se u slabe, nesigurne i prolazne. Učiniše se bijednima poput stvari koje su ljubili (Hoš 9,10). Ali ljubimo li Boga, POBOŽANSTVENJUJEMO SE, jer onaj koji se sjedinjuje s Gospodinom, postaje s Njim JEDAN DUH” (Sveti Toma Akvinski, Isto, 1. pogl. , str. 202).

 

 

Gospodin nas stoga poziva na stalan razgovor sa Sobom, po svojem Srcu. Želi da se preobrazimo u Njega. Stoga molimo da UČINI NAŠA SRCA PO SRCU SVOME. “Nije li gorjelo naše srce u nama kada nam je govorio putem? Ove bi riječi učenika iz Emausa trebale izaći spontano iz nas ako si apostol (…) (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 917). Naše srce treba biti zapaljeno Srcem Isusovim, da gori kako bi plamen njegove ljubavi moglo prenijeti na druge ljude.

 

 

Ono na što nas Bog poziva u ovom životu, uvijek se ostvaruje U ODNOSU SA DRUGIM LJUDIMA. Stoga, ne gori li u nama srce za Boga, ako Bog sam ne mijenja nas iznutra po molitvi, nećemo drugima prenijeti ništa od Boga. Sjetite se Augustinovih riječi, kako tragove u čovjeku ne ostavljaju dobri običaji, već LJUBAV, susret srca sa srcem.

 

 

 

SRCE AUTORITETA KOJE POMAŽE DA RASTE DRUGI

 

 

Kako se odnositi prema drugima na ispravan način? Kako voljeti druge? Prije svega treba SVAKU OSOBU VOLJETI KAO JEDINSTVENO BIĆE i ne gledati pri tom na emocije: sviđa li nam se ili nam se ne sviđa. Uvijek će biti nečeg što nam se kod ljudi sviđa ili ne sviđa. Stoga, SVIMA TREBA DATI SVOJU LJUBAV- bez razlike.

 

 

Prvi korak na kojeg moramo paziti jest da SVOJOM LJUBALVJU NE UGUŠIMO DRUGE. LJUBAV JE OSLOBAĐAJUĆA, A NE PRIGUŠUJUĆA. Kada naše ponašanje postane nametljivo i kada ugrožava nečiju intimu do mjere da postajemo SMETNJA DRUGOME, treba se zamisliti i preispitati svoju ljubav: nije li ona postala teretom, nije postala POSESIVNOM, nisam li postao čovjek koji u darivanju sebe drugome zapravo projicira svoje planove i NE POŠTUJE PLANOVE BLIŽNJEGA?

 

 

Moramo drugome NAPRAVITI PROSTOR SVOJOM LJUBAVLJU DA SE MOŽE IZRAZITI TAKAV KAKAV JEST, A NE KAKAV MI ŽELIMO DA BUDE!

 

 

Tako se često događa da mi druge ljude ŽELIMO MIJENJATI PREMA SVOJIM MJERILIMA. To nije ono što LJUBAV ČINI: ona mijenja biće drugoga na NENAMETLJIV NAČIN, bez prisile, bez nametanja svojega. Za to je potrebno PRIHVATITI OSOBU TAKVA KAKVA JEST i dopustiti joj i da POGRIJEŠI. Valja IMATI POVJERENJE U OSOBU koju volimo.

 

 

Ovako stečeno povjerenje izvorom je PROMJENA koje će napraviti LJUBAV, a ne ja kako to želim sam. Naime, povjerenje je temelj AUTORITETA s kojim pristupamo drugome na način DA NAS POSLUŠA. Taj autoritet mora biti utemeljen na LJUBAVI, A NE NA STRAHU.

 

 

O čemu je riječ? Danas mnogi odgajaju djecu USAĐUJUĆI VRIJEDNOSTI U NJIH STRAHOM, ALI ZABORAVLJAJU PRUŽITI DJECI LJUBAV KADA JE TO POTREBNO. To se zove AUTORITARIZAM, jedno postupanje koje SILOM drugoga čini da prihvati stvari.

 

 

U kršćanstvu, AUTORITET mora biti sazdan na LJUBAVI. Sama riječ autoritet, doalzi od riječi AUCTOR (onaj koji stvara, koji realizira nešto, AUTOR), a riječ AUCTOR dolazi od riječi AUGERE što znači UVEĆATI, UČINITI DA RASTE. Ispravno shvaćanje autoriteta dovodi nas do razmišljanja da je autoritet onaj čovjek u kojeg drugi ima toliko pojverenja da mu dozvoljava upliv u život, jer autoritet čini sve s ljubavlju koja POMAŽE OSOBI RASTI, I NE NAMEĆE JOJ TEŽAK TERET KOJI KOČI RAZVOJ.

 

 

Ovo nas podsjeća na riječi iz Svetoga Pisma: “Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih onaj koji ima vlast” (Mk 1,22). Isusov nauk je zanosio ljude, što znači da im je svoje riječi donosio s ljubavlju koje su ih OSNAŽIVALE, UZVISIVALE, baš kao što bi pravi autoritet i trebao činiti. Nije vikao na njih već im prenosio RADOST SVOGA SRCA: PRENOSIO IM JE SEBE SAMOGA i pri tom je više sličio na SLUGU, NEGO NA GOSPODARA. Na ovaj način, kada se ljudima autoritativno prenosi nešto za njihov rast, dolazimo do shvaćanja izraza u kojem velimo kako UPRAVLJATI ZNAČI SLUŽITI, A NE GOSPODARITI.

 

 

Naš odnos sa drugim ljudima treba biti takav da ih PODIŽE, DA IM DAJE POTICAJ I POLET ZA NOVE STVARI. U tom smislu moramo voditi računa kako SVAKOME MORAMO DAROVATI LJUBAV. Ovo se posebno odnosi na one koji GRIJEŠE: malo se postiže stalnim kažnjavanjem. Puno se više postiže autoritativnom ljubavlju koja PRONALAZI NAČINE DA OSOBU POTAKNE NA PROMJENU! Nekada se to radi strožije, a nekada posve blagim pristupom.

 

 

Za takvo što ne smijemo biti SITNIČAVE DUŠE i zbog sitnica, zbog sitnih grešaka drugima stalno nabijati komplekse manje vrijednosti. Trebamo se naučiti PRELAZITI PREKO TAKVIH STVARI, IĆI NAPRIJED I NE OBAZIRATI SE NA TO, VEĆ OSOBU USMJERAVATI VISOKIM IDEALIMA

 

 

 

 

LJUBITI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN

 

 

 

KAKO BISMO MOGLI PRUŽITI LJUBAV, MORAMO JE NAJPRIJE PRONAĆI U VLASTITOM ŽIVOTU, jer nitko ne može dati nešto što već od ranije nema u sebi. Mi smo UREZANI U DLAN BOGA: u Novom Zavjetu Bog nam jasno pokazuje da se bezgranično PREDAJE LJUDIMA. BOG JE NAS PRVI LJUBIO. Dakle,najprije smo primili ljubav od Boga i to je ljubav koju možemo predati ljudima: Bog dijeli svoju ljubav s nama i želi da je predajemo drugima.

 

 

 

UMIJEĆE ŽIVLJENJA SASTOJI SE U TOME DA OTKRIJEMO IZVOR TE LJUBAVI U SEBI I ODGOVORIMO NA NJU. Svoje isitnsko lice otkrivamo tek kada shvatimo kako smo LJUBLJENI, KAKO NAS NETKO VOLI. To lice je LICE KOJE JE BOG LJUBIO I VIDIO PRIJE NEGO JE NAS STVORIO i tek tada kada shvatimo kako smo PLOD LJUBAVI BOGA, možemo razumjeti kako nam je taj koji nas je ljubio do kraja, DAROVAO ŽIVOT, a s njome i ljubav koju moramo dijeliti drugima

 

 

 

PREKO TE LJUBAVI ČOVJEK MOŽE SHVATITI KAKO JE STVOREN ZA NEBO: čovjek je pozvan za nebo, ali mora živjeti na zemlji. Za takav život je potrebno POZNAVATI SEBE I PRIZNATI SEBI SVOJE STVARNO STANJE. Potrebno je PONIRATI U DUBINE SVOJE DUŠE i sresti se ljubavlju koja nas voli TAKVE KAKVI JESMO; susresti Bog u sebi.

 

 

 

U DUBINI DUŠE najprije pronalazimo SEBE KAKVI JESMO, ali pronalazimo i SEBE KAKVE BI NAS BOG ŽELIO IMATI. Ovo PRONALAŽENJE SEBE U DUŠI, može nas dovesti do razočaranja. I kada shvatimo kakvi smo, lako se dogodi da zbog nedostatka ljubavi (prema Bogu prije svega) ODBACIMO STVARNU SLIKU SEBE. Ovo odbacivanje “sebe” kakav jesi, zapravo znači ODBIJANJE da tu sliku ugodim prema Božjoj slici u sebi.

 

 

 

Moderna kultura traži SNAŽNE i samo njih priznaje pa čovjek stoga često PRIKRIVA SVOJE SLABOSTI, MRAČNE STRANE, STRAHOVE, POTREBE, NEGIRAJUĆI TAKO SEBE i odbacujući život u istinskoj slobodi. Nerijetko se čovjek osjeća NESIGURNIM; PREZIRE SEBE zbog svojih slabosti i zadobiva KOMPLEKS MANJE VRIJEDNOSTI. Stoga, GRADI FASADU ŽIVOTA kojom prikrivaju istinu o sebi želeći time druge uvjeriti u vlastitu snagu.

 

 

 

Pri tom i ne vide kako se NAVEZUJU NA TUĐE MIŠLJENJE, te im postaje bitnije što će drugi kazati o njima, negoli sama istina o njima. Bitno im je da drugi lijepo govore o njima.

 

 

 

Lijek za ovo jest IMATI SRCE DJETETA, jer se do intimnog odnosa s Bogom dolazi se putem DUHOVNOG DJETINJSTVA, NUTRANJEG SIROMAŠTVA, LIŠAVANJA NEPOTREBNIH STVARI, OSLOBAĐANJEM OD NAVEZANOSTI. Dolazi se putem koji nam osigurava slobodu da SEBI KAŽEMO “DA”, DA SEBE POGLEDAMO U OČI I PRIHVATIMO SE TAKVI KAKVI JESMO; DA SEBE PRIHVATIMO TAKVIM KAKVI JESMO. Ovo je POČETAK PUTA PRIZNANJA VLASTITIH SLABOSTI i zaokret prema promjenama u sebi.

 

 

 

To znači ODNOSITI SE PREMA SEBI NA ISPRAVAN NAČIN. A tako se odnositi prema sebi, znači sebe ljubiti tako kako bi nas Bog ljubio.

 

 

 

Odbijanjem prave slike o sebi lako se dođe do toga da se živi POGREŠNO: KRIVI STAV SPRAM SEBE, VODI DO POGREŠNA ŽIVOTA. Neki ljudi žive jedan NEGATIV SVOGA ŽIVOTA i gledaju na život kao kroz NEGATIV JEDNE FOTOGRAFIJE. IMAJU KRIVI STAV O KRIJEPOSTIMA i misle kako krijepostan život podrazumijeva PODCJENJIVANJE SAMIH SEBE.

 

 

 

Jedna poslovica sa Istoka veli: “NEMOJ SE PREMALO CIJENITI JER TE BOG SILNO CIJENI!” Drugim riječima, SKRIVATI SEBE IZA KRIVIH NAZORA KRIJEPOSTI znači zatvoriti sebe transcedentnome, skučiti prostore Božjem djelovanju. Valja nam priznati svoje pukotine, svoja ograničenja jer, BOŽJA JE LJUBAV TOLIKO SNAŽNA DA MOŽE IZVUĆI KORIST IZ SVEGA, IZ ONOG DOBROG UMENI KAO I LOŠEG.

 

 

 

SNAŽNA OSOBA je onaj koji sebe vidi kakvim jest i onaj koji postupa prema svojoj savjesti. Nekada to znači jednostavno “biti bolji” i postupati kvalitetnije od drugih.

 

 

 

VAŽNIJE OD NAŠIH NEDOSTATAKA jest da svatko DA NAJBOLJE OD SEBE, da razvije primljene talente na korist drugih i tako postane onakav kakav ga je Bog zamislio. RUŽA SE, DA BI BILA RUŽA, MORA ODREĆI IDEJE DA BUDE ORHIDEJA, a osoba koja ljubi Boga i shvaća da je Bog ljubi, mora se ODREĆI LAŽNIH SLIKA O SEBI, iskrivljenih slika o vlastitom karakteru. Svaka osoba ispunja na sebi Božji plan NAJPRIJE PRIHVAĆANJEM SEBE TAKVOG KAKAV JESAM.

 

 

 

Ne možemo ljubiti druge ispravno ako sebe ne vidimo kakvi jesmo, jer iz krive slike o sebi nastaju i iskrivljenja odnosa prema drugima. DJELOVATI SPRAM DRUGIH otkriva kako koristimo slobodu: činimo li druge sretnim ili nesretnim. Nemoguće je sreću utemeljiti na LAŽNIM SLIKAMA O OSOBONOSTI, jer LJUBAV pokazuje kako se prema drugima odnosimo, i odnos prema drugima pokazuje kakva nam je ljubav u srcu. Tako ljubav biva ODRAZ ODNOSA PREMA SEBI I DRUGIMA. Istovremeno, LJUBAV PREMA DRUGIMA OTKRIVA KAKO DJELUJEMO U SLOBODI.

 

 

 

UVOD

 

 

 

U prvom danu trodnevnice razmišljali smo o potrebi ASKEZE kojom svoje srce nastojimo osloboditi svega što nas spriječava da postignemo krajnji cilj života, a to je NEBO. SRCE je slika naših želja i naše ljubavi. Ono pokazuje kuda život usmjeravamo, kojim nam je putem ići. Stoga askeza “reže” u srcu sve nepotrebno za taj put.

 

 

 

Jednu od stvari koju u srcu nalazimo, a koja nam stvara velike terete jest MRŽNJA. Pogledamo li našu Domovinu, shvatit ćemo kako danas nema nekih VANJSKIH NEPRIJATELJA, VEĆ SAMO UNUTAR NAS SAMIH STVARAMO PODJELE. To je plod MRŽNJE koja se iskazuje prema nekome tko je drugačiji od nas. Često puta jednu mržnju zamijenimo drugom, i to kao da održava cijelo društvo živim. Tako se mržnja umnaža i stvara se ozračje neprijateljstva unutar države.

 

 

 

Dok smo imali SAMO VANJSKE NEPRIJATELJE, bili smo puno složniji i jedinstveniji. No sada, čini se kao da nam nedostaje taj neprijatelj, a zapravo je riječ o tome da smo stvorili društvo u kojem su mnogi ljudi ispunjeni mržanjama. Kao izravan plod ovih mržnji koji se vidi po ljudima nalazimo VRIJEĐANJE drugih, često na iracionalan način. Tako danas, svak tko mi se ne sviđa biva strpna u jednu od dvije kategorije: ili je komunjara ili je ustaša, fašist!

 

 

 

Mržnja je takva da je se ne može iskorijeniti ničim osim ljubavlju. I to ne bilo kakvom ljubalju; ne tamo nekom filantropijom, nikakovom ljubaznošću, niti izljevima emocija. Riječ je o ljubavi koja U SRCE ULAZI KAO DAR OD BOGA po kojem smo sposobni ljubiti Boga iznad svega i u toj ljubavi ljubiti sve ono što Bog ljubi i koga Bog ljubi! To je jedna nadmaravna ljubav koja se ne nalazi u osjećajima, već u VOLJI ČOVJEKA. Ljubav o kojoj govorimo jest jedna NAVIKA- KRIJEPOST, i nije riječ o nekakvom hirovitom izljevu osjećaja. Konačno, to je ODNOS, a ne ugovor kojeg možemo ili ne moramo poštivati, ili ga možemo raskinuti.

 

 

 

NADNARAVNA LJUBAV JE U VOLJI, A NE U OSJEĆAJIMA

 

 

 

U današnje vrijeme, kada se sve proglašava EMOCIJOM, kada se traži jedna dobra emocija u svemu; jedna emocija kojom bi opisali neki osjećaj dobra ili loša, mi o ljubavi ne možeo govoriti kao o emociji. EMOCIJA ti govori o tome što ti se SVIĐA ILI NE SVIĐA, ali ne govori o ljubavi. Nekada se gnušamo o spomenu ljudi koji žive nečasno. To je emocija, to je jedna emotivna reakcija koja govori o nekome tko mi se ne sviđa.

 

 

 

Postavlja se pitanje: MOGU LI LJUBITI ONO ILI ONOGA KOJI MI SE NE SVIĐA? Slijedeći Gospodinove zapovijedi ljubavi, prisjećamo se kako nas poziva da LJUBIMO JEDNI DRUGE KAO ŠTO JE ON LJUBIO NAS: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas; tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Tome je dodao kako nam je ljubiti i neprijatelje svoje, pa i one koji nas ne vole i neće nam uzvratiti na ljubav. Po Isusovim riječima jasno je kako LJUBAV NIJE VEZANA UZ EMOCIJE. Ona nadilazi emocije i traži od nas da ljubimo i ono što nam se ne sviđa, ili da ljubimo ljude uz koje NISMO EMOTIVNO VEZANI!

 

 

 

Ovakva ljubav koja nadilazi NEGATIVNE EMOCIJE moguća je kada čovjek ozbiljno shvati Isusove zapovijedi. Kada tako postupa zbog Isusa, onda je njegova LJUBAV NAŠLA SVOJ IZVOR U BOGU- ona je stoga NADNARAVNA, BOŽANSKA LJUBAV, koja u svemu nadilazi ono ljudsko.

 

 

 

Nije ovdje riječ o nikakvom HUMANIZNU koji voli one koji su mu dragi, već je riječ o ODNOSU KOJEG STVARAM SA LJUDIMA KOJIMA JA NISAM DRAG- koji su mi neprijateljski nastrojeni. Razlikujemo situacije u kojima MENI NETKO NIJE DRAG; i u kojima JA NISAM DRAG NEKOME.

 

 

 

U prvom slučaju, puno je lakše kazati kako ja volim one koji mi nisu dragi. Lako ćemo u sebi paralizirati svoja nutarnja neprijateljstva. Potrudit ćemo se da ispadnemo što bolji. Oni nam uvijek mogu biti dragi i kako ćemo se postaviti, ovisi u velikoj mjeri o nama. U najgorem slučaju nastojat ćemo biti LJUBAZNI s njima.

 

 

 

No, što je sa situacijom kada NAS NETKO NE VOLI, A MORAMO MU PRISTUPITI, i pri tome OSJEĆAMO DA MU SE NE SVIĐAMO, DA NAM MOŽDA MRZI. Kako pristupiti ljudima koji će vas potcjenjivački gledati, koji će vas povrijediti, koji vas ne vole jer razmišaljte drugačije od njih, jer ste možda u njihovim očima kršćanin i neprijatelj? U ovim slučajevima, mi bismo ih trebali LJUBITI. Ne samo biti LJUBAZNI, već trebamo SEBE POBIJEDITI kako bismo ih LJUBILI LJUBAVLJU KOJOM NAS LJUBI BOG. Ljubiti ljude spram kojih ne osjećaš ni najmanju privženost zahtjeva jednu LJUBAV KOJA POBJEĐUJE NAŠE EMOTIVNE REAKCIJE. To je Božanska ljubav, ljubav koja USAVRŠAVA: “Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,46-48).

 

 

 

LJUBAV NIJE ISTO ŠTO I ČINJENJE DOBRIH DJELA

 

 

 

Kada bi ljubav počivala samo na dobrim djelima, onda bi se radile LISTE DOBRIH DJELA i morali bismo imati neku graničnu vrijednost koja bi nas dovela u nebo. Ispod toga, značilo bi pad u ponor pakla. Nebili to bilo nepravedno prema nekim ljudima koji možda nisu bili us tanju činiti dobra djela? Što je primjerice s prosjacima koji ovise o tuđoj ljubavi?

 

 

 

Ljubav ne leži u dobrim djelima, već u biću- srcu čovjeka! Ona je NAVIKA koja se UKORIJENI U DUŠI I ČINI JE SPREMNIM UVIJEK ČINITI DOBRO, sviđao nam se čovjek ili ne. Za shvatiti ljubav kao naviku, možemo se poslužiti sa SVIRANJEM KLAVIRA. Tko je pijanist? Onaj koji virtuozo svira ili onaj koji klapa po drikama klavira? Zasigurno onaj koji je virtuoz. A virtuoz STALNO SVIRA DOBRO.

 

 

 

Ili, događa nam se da KRIMINALCI često poklanjaju neke stvari bolnicama, ili ustanovama u portebi. Jesu li to djela ljubavi ili su samo dobra djela koja ne govore puno o naravi darovatelja? Riječ je o ovom drugom, jer oni NE DARUJU IZ LJUBAVI, već radi SEBE. Tako njihovo DOBRO DJELO NIJE IZRAZ NJIHOVE LJUBAVI.

 

 

 

LJUBAV JE NEŠTO ŠTO STALNO DJELUJE U NAMA, NE TEK POVREMENO. To je nešto što mora biti NERASKIDIVI DIO NAŠEG BIĆA koji nas potiče RADITI DOBRO BEZ KORISTI ZA SEBE, već samo zato jer SHVAĆAMO KAKO BI TO BOG HTIO U TOM TRENUTKU, kako je to DOBRO POTREBNO NEKOME. A taj “netko” ne mora biti netko tko mi se sviđa ili netko tko mene voli.

 

 

 

LJUBAV JE ODNOS, A NE KOMERCIJALNI UGOVOR

 

 

 

Često puta se prema nekome koga cijenimo ili volimo odnosimo na krivi način, TRGOVAČKI. Uopće nekada ne razmišljamo kako BROJIMO USLUGE: ja tebi, ti meni. Kada izostane koja od usluga koju nam je netko “dužan”, osjećamo se uskraćenim za nešto i povrijeđenim.

 

 

 

Slično je i sa VJEROM i našim ODNOSOM prema Bogu: ako ja Bogu dajem sve ono što vjera od mene traži, a istovremeno izostane uzvrat od Boga za nešto što sam tražio, pitam se zašto to Bog uskraćuje, ili zašto je baš mene kažnjava- mene koji sve radim kako treba, koji ga častim redovito,...?

 

 

 

Ovakva vjera nije vjera, ovakva ljubav nije ljubav. Jer, i vjera i ljubav su ODNOS, a ne ugovor s nekim. Ispravan odnos s Bogom potaknut će te da postpaš ispravno. U takvim situacijama NE TRAŽIŠ NIŠTA ZA SEBE, VEĆ RADIŠ NEŠTO JER JE JEDNOSTAVNO TO ISPRAVNO. Ovakvo je postupanje nadahnuto MILOŠĆU i ono je odraz prave božanske ljubavi.

 

 

 

Ključna stvar nisu činjenje dobrih djela, već ISPRAVAN ODNOS S BOGOM zbog kojeg činim to što činim.

 

 

 

ODNOS S BOGOM, može se opisati kao VJERA, NADA I LJUBAV. Možemo kazati kako VJERA POČINJE S LJUBAVLJU: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga” (Lk 10,27).

 

 

 

Postavlja se pitanje sada KAKO VOLJETI NEKOGA KAO SEBE SAMOGA? Kako zapravo volim sebe?

 

 

 

Postoji šira perspektiva ljubavi prema sebi. Najprije, kada uočimo na sebi neku NESAVRŠENOST (bilo tjelesnu, bilo duhovnu) nastojimo je POPRAVITI. Kada radimo neke stvari LOŠE, nastojimo to USAVRŠITI, i ta naša nastojanja plod su toga što NE VOLIMO KOD SEBE NEŠTO: u ovom slučaju to je izvjesna nesavršenost. Jednako, NE VOLIMO kada netko na glas kaže kako radimo loše ovo ili ono. Ne volimo svoje greške!

 

 

 

S druge strane, kada uđemo u sobu, biramo najudobniju sjedalicu, pazimo na odjeću, volimo lijepe stvari. Jednako VOLIMO kada nas netko pohvali.

 

 

 

Postoji jedna dvojnost u nama: VOLIMO SE I NE VOLIMO ISTOVREMENO. Zapravo, neke stvari volimo, druge ne volimo, ali se sve tiču nas samih. Ono što se voli kod sebe jesu stvari koje su dobre, idealne, koje su odraz jednog Božjeg dara. To što u sebi volimo jest OSOBA KOJU JE BOG STVORIO. Ono što MRZIMO JEST GRIJEH U NAMA.

 

 

 

Kada sagriješimo, molimo za oprost, tražimo dodatnu priliku da se popravimo. Često nalazimo isprike za svoje gluposti. I sve u nastojanju da nam se prijeđe preko grešaka i oprosti nam se.

 

 

 

Gospodin želi da ovakve stavove primjenimo na svoje bližnje, na svoje neprijatelje. Želi da u njima VOLIMO ODRAZ BOŽJEG STVORENJA, DA VOLIMO I TRAŽIM ONO ŠTO JE DOBRO U NJIMA, SAVRŠENO. Istovremeno da NE VOLIMO ono što zamagljuje Božju sliku u njima, da ne volimo grijeh.

 

 

 

Ono što na ovom mejstu treba primjeniti jest ona LJUBAV PREMA NAMA: mi neke stvari volimo u sebi, neke ne. To što ne volimo su greške i grijesi koji zamagljuju sliku Božju u nama. Za te greške i grijehe tražimo OPROST. Tako i prema ljudima: VOLIMO LJUDE TAKVI KAKVI JESU, ALI NE I NJIHOV GRIJEH. Nikada zbog grijeha ne smijemo zamrziti neku osobu. Ali GRIJEH UVIEJK TREBA ODBACIVATI i osuđivati. Stoga, ljubiti drugoga kao sebe samoga, znači PRIHVATITI ČOVJEKA TAKAV KAKAV JEST, ali na kritički način, bez odobravanja njegovih grijeha, jednako kao i BEZ OSUDE ČOVJEKA. Sjetimo se koliko je nama oprošteno i kako smo samo po milsoti spašeni.

 

 

 

Kršćanin treba mrziti zlo protivnika kršćanstva, ali NE SMIJE MRZITI PROTIVNIKE. Treba MOLITI ZA NJIH. Ako se nosi mržnja u srcu usmjerena nekom “neprijatelju”, valja nam je NADVALDATI LJUBAVLJU. Ne zatvaraj srce svoje nikome, osobito neprijateljima. ČINI IM USLUGE, jer ih samo dobrim djelima možeš PROMIJENITI I PREOBRAZITI U SVOJE PRIJATELJE.

 

 

 

Ovakva dobra djela NISU LJUBAV, VEĆ AKO SE ČINE RADI BOGA POSTAJU DJELA LJUBAVI koja ubijaju mržnju

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 7, 6.12-14

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas. Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!«

 

 

 

Uđite na uska vrata!” Gdje se na uska vrata ulazi? U NEBO- tamo je prolaz za koji se trebamo boriti silovito dok putujemo prema nebu. “O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga pronalaze!” Do USKIH VRATA vodi nas TIJESAN PUT. Taj put je naš ŽIVOTNI PUT. Tako je dakle, život poput jednog tijesnog puta. Ovaj put možemo usporediti sa jednim USKIM PALNINSKIM PUTEM kojim se hoda PAZEĆI KAKO SE GAZI PO NJEMU: ne smijete stati na krivo mjestu, jer u protivnom izgubite put, ravnotežu, padate,...

 

 

 

Shvatimo li kako je NEBO CILJ NAŠEG ŽIVOTA s pravom ćemo se pitati “ (…) često: zašto sam ovdje na zemlji? Zašto živim? I shvatit ćete kako je potrebno male stvari i dnevne dužnosti obavljati s ljubavlju.” (Sveti Josemaria Esrciva de Balaguer, Prijatelji Božji, 20). Shvatit ćete pravi smisao života na zemlji, svim onih dosadnih stvari koje svakodnevno obavljate, svih onih sitnica koje vas nerviraju- razumjet ćete da su to sve stvari na koje nailazimo na svom životnom putu i koje nam POMAŽU STIĆI U NEBO. “Nebo je cilj našeg životnog puta. Isus Krist nas je u tome pretekao i očekuje nas tamo sa Djevicom, sa svetim Josipom- kojeg toliko štujem- sa anđelima i svecima” (Sveti Josemaria Esrciva de Balaguer, Prijatelji Božji, 220).

 

 

 

Jedini problem tog “puta u nebo” jest što je taj put najčešće jedno teško uspinjanje tijesnim puteljkom; zapravo je riječ o jednom putovanju koje od nas traži da PAZIMO NA ŽIVOT, DA ULOŽIMO DODATNI NAPOR KAKO BISMO SE USPELI DO CILJA. Na tom putovanju tijesnim i strmim puteljskom do neba, ne bi trebali GLEDATI “IZA SEBE, ISPOD SEBE”, I NE BI SE TREBALI ZANOSITI ZEMALJSKIM LJEPOTAMA, želimo li stići do cilja.

 

 

 

U našem životu često nas puta zemaljske stvari zaokupiraju do te mjere da ZABORAVIMO NA CILJ, zaboravimo na nebo, na Boga i počinjemo živjeti kao da nas cilj ne zanima. “Zemaljske stvari postoje kako bismo ih KORISTILI, kako bi one u nama BUDILE ŽELJU ZA VJEČNIM, te kako bi zapravo preko tih zemaljskih stvari otkrili put prema nebu; put kojem težimo i koji nam je cilj. Gledajte na stvari dublje, očima duše, upravljajući svom snagom sebe prema cilju kojem idemo” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 36 o evanđeljima).

 

 

 

Promatramo li svijet oko sebe u odnosu na naš život, a ne samo s teoretske strane, možda će biti moguće bolje ga shvatiti. Ako jedan učenik želi postati liječnik, neće upisati studij lingvistike. To jest, upiše li studij lingvistike, on dokazuje da uistinu želi postati jezičar, a ne liječnik, usprkos svemu onome što on teoretski govori. (…) To tako biva budući da, kada netko nešto želi, on mora odabrati prikladne načine I sredstva da to I postigne. (…) Ako netko želi poći svojoj kući, a namjerno odaberre put koji vodi prema kuži njegovog neprijatelja, on tada nesumnjivo odlazi kamo govori da ne želi” (F. Suarez, La porta angosta, Rialp Madrid 1985, str. 37-38.). Ovo putovanje u nebo, Augustin pojašnjava u kratkim crtama: “Kada se netko interesira za neki brod, nije brod ono što ga interesira, već odredište kojem brod plovi” (Sveti Augustin, O Govoru na Gori, 2).

 

 

 

Kada krenete na jedno putovanje, vi NE VIDITE CILJ, ali POZNAJETE PUT KOJIM TREBA IĆI. Tako je i sa našim putovanjem u nebo: ne znamo kako je gore- to znamo samo po govoru Crkve- ali znamo kojim putem ići. Gospodin je rekao: JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT. Isus je PUT- On je pokazatelj kako PUTOVATI OVIM ŽIVOTOM. A to putovanje Isusa proteklo je u u velikom TRPLJENJU IZ LJUBAVI. “A ako kaže da je pošao tim putem jer je lakši I udobniji, tada je zapravo ono što ga zanima put, a ne cilj kamo ga taj put vodi” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 5-345).

 

 

 

Za nas bi se ovo “trpljenje iz ljubavi” moglo prevesti na puno načina. Ipak, za jedno razmišljanje koje je usmjereno svima, onda se traži NAJMANJI ZAJEDNIČKI NAZIVNIK, odnosno ono što bi se moglo držati zajedničkim SVIM ŽIVOTNIM PUTOVANJIMA, bez obzira na životne okolnosti. U tom smislu ćemo o “trpljenju iz ljubavi” govoriti kroz prizmu ASKEZE ILI ASKETSKE BORBE.

 

 

 

Askeza se obično drži nečim što nije za “obične” ljude. No nije tako. Askeza shvaćena kršćanski jest zahtjev koji je stavljen pred svaku osobu. Ona služi da se DUH IZOŠRTI U DOBRU PONAŠANJU koje vodi prema Bogu. Ona ne služi smirivanju duše (premda je mir jedan od plodova koji redovito prate ovu asketsku borbu), ili postizanju nekih posebnih osobina, već “kleše” dušu kako bi SE OJAČALA U ODBACIVANJU SVEGA ŠTO NE UPRAVLJA NA PUT PREMA NEBU. U tom smislu, čovjek koji vodi ovakav život jest poput putnika koji odbija ići ŠIROKIM PUTOVIMA KOMODITETA i odabire put koji od njega zahtijeva ODRICANJE, MRTVLJENJE, TRPLJENJE. Askeza KLEŠE dušu poput kamena, kako bi ODBACIVANJEM NEPOTREBNIH STVARI DUŠA ZADOBILA LJEPOTU I KAKO BI SE LAKŠE USPINJALA- bez viška tereta- PUT NEBA.

 

 

 

Baš kao i kod klesanja kamena pri čemu KAMEN GUBI NEŠTO OD SVOGA, pri askezi DUŠA GUBI NEŠTO OD SEBE. Gubi se rastresenost koja nastaje od prevelika zanimanja za nepotrebne stvari. Često se trošimo na glupostima, umjesto da se bavimo bitnim. Kada se postigne usredotočenost na CILJ- NA NEBO, onda se duša bavi u ovom svijetu samo onim što joj je potrebno za postići nebo.

 

 

 

Ta borba može biti na području mašte, kada želimo iz sebe odbaciti sve što nas potiče razmišljati o nečem nepristojnom ili o nečemu potpuno nevažnom, do mjere da se zaokupimo mislima koja nisu važna, a zanemarimo svoje obveze ili ih radimo brzopleto i površno.

 

 

 

Borba na području osjetila osobito su važna. Preko očiju nosimo u sebe slike koje potiču maštu na rastresanje nepotrebnim. Isto tako se možemo boriti sa sluhom- ne trebamo čuti sve, niti trebamo znati baš sve. Tako ćemo se polako oslobađati nepotrebne znatiželje i baviti se sobom, a ne drugima.

 

 

 

Borba sa svojim “jezikom” posebna je priča, jer često ne pridajemo važnosti riječima koje mi upućujemo drugima, ali kada nas netko dodirne svojim riječima postavljamo se kao “uvrijeđene princeze” i sve nam počinje smetati. Važno je shvatiti kako riječi imaju svoju težinu, pa ako to razumijemo na sebi, valja nam isto primjeniti na drugima.

 

 

 

Konačno, valja izbjegavati nepotrebne dodire ili izražavanja tjelesne prisnosti s ljudima koji nam nisu toliko bliski. Intima je nešto što se rezervira, i nije “na prodaju”, niti se dijeli svima. Dobro je imati uvijek jednu zdravu udaljenost koja će osigurati integritet osobama i sačuvati njihovo dostojanstvo pazeći ih da ne dođuu prigodu za grijeh.

 

 

 

Valja budno paziti na BLIŽE I DALJNE GREŠNE PRIGODE i izbjegavati svaku situaciju koja može potaknuti na bilo koji oblik grešna ponašanja. “Svakog se dana vodi borba u našem srcu. Svaki čovjek, u svom srcu, bori se s cijelom vojskom. Neprijatelji su škrtost, neumjerenost, nered; svi oni vode borbu. Svi ulaze u bitku i gube je, ali je nemoguće da u nikoga to ne izazove neke ozljede” (Sveti Augustin, Komentar o Psalmu 99). Borba koja se vodi u našoj duši izaziva u nama gubitke: GUBIMO DOSTA OD VLASTITE SKLONOSTI DA PRIHVAĆAMO GRIJEH ISTOVREMENO GUBEĆI ODREĐENA ZADOVLJSTVA “ŠIROKOG PUTA”. No ti su gubici uvijek, gubici pobjednika ako ustrajemo u borbi. “Naš život, dok traje ovo hodočašće, ne može biti lišen napasti. Ali ne može biti ni okrunjen ako nije pobijedio u borbi, niti može pobijediti ako se nije borio, a ne može se boriti ako ne postoji neprijatelj i napastovanja” (Sveti Augustin, Komentar o Psalmu 60).

 

 

 

Ova se asketska borba sastoji od toga da RADIMO SUPROTNO OD ONOGA ŠTO NAS ZADOVOLJAVA VODEĆI NAS PREMA GRIJEHU. Ako me čini zadovoljstvo slušati ili gledati nešto neprimjereno ili nepotrebno, onda treba ODBITI TAKVO ŠTO I UČINITI SVE DA SE NE SLUŠA ILI GLEDAJU NEPOTREBNE ILI NEPRIMJERENE STVARI.

 

 

 

Kao i u svakom ratu, ne pobjeđuje se u svakoj bitci- neke se bitke gube. No, shvaćamo li kako je uz nas Gospodin, onda nam nije bitan broj bitaka koje smo izgubili, nego broj povrataka u bitku.Nije teško to što netko pada u borbi, već ako ostane ležeći i ne ustaje i bori se dalje. Nije problem ako netko bude ozlijeđen u borbi, nego ako izgubi volju za borbom nakon što bude ozlijeđen, i ako pri tom ne zaliječi ranu” (Sveti Ivan Zlatousti, Izlaganje o Teodoru, 1).

 

 

 

Grijeh koji se ponavlja često ide za tim da podčini dušu, kako se ne bi ustala i ispravila. Duša pokušava ustati, ali pada, jer ono u čemu je ustrajala dugo vremena svojom voljom, sada joj otežava ustajanje potpu tereta kojeg je sama nabacila” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 31 o evanđeljima). U ovoj brobi protiv vlastitih sklonosti prema grijehu, nije bitno koliko ćemo puta pobijediti ili izgubiti bitku sa sobom i sa svojim grešnim sklonostima. Bitno je da svaki put kada “padnemo” što prije ustanemo i nastavimo sa borbom, jer u ovoj borbi za svoju dušu Isus nas uvijek podržava. “Ne govori sutra ćuse obratiti, sutra ću razgovarati s Bogom, i svi moji prošli i sadašnji grijesi bit će oprošteni. Dobro govoriš kako je Bog obećao oproštenje svakom koji se obrati, ali NIJE OBEĆAO OPROŠTENJE LIJENČINAMA” (Sveti Augustin, Komentar o Psalmu 144).

 

 

 

Osim te spremnosti da se odmah popravljamo nakon padova, bitna je USTRAJNOST U BORBI: bitno je da nikada ne napuštamo bojno polje i ostavljamo ga na milost i nemilost neprijatelju. Zamislite brodolomce kojima more ulazi u brod! Što bi bilo da ustrajno ne izbacuju vodu iz broda? Potopili bi se odmah. Ovako, postoje velike šanse da stignu do spasnja. Velika prednost onih koji se bore protiv grešnih sklonosti jest čionjenica da Isus NE NAPUŠTA ONIH KOJI SLIJEDE NJEGOVE STOPE. “Onaj koji je obećao ostati sa učenicima do kraja vremena, očituje da će uvijek pobjeđivati i da se On nikada neće odvojiti od onih koji vjeruju u Njega” (Sveti Jeronim, Catena Aurea, vol. III, str. 433).

 

 

 

Konačno, svaki rat završava MIROM. Plod ove borbe u pravilu je MIR U DUŠI. “Bez borbe nema pobjede, a bez pobjede ne dobiva se mir. Bez mira, ljudska radost je jedna prividna radost, lažna, neplodna, koja čovjeku ne pomaže, ni u djelima milosrđa i pravednosti, ni u opraštanju ni milosrđem, ni u službi Božjoj” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 82).

 

 

 

Razlika između jednog grešnika i jednog sveca ne leži u činjenici da jedan ima puno više napasti od drugog, nego u tome da se svetac ne predaje i ne pobijediti od nasilnih nasrtaja grijeha, dok drugi poputšta i pred najmanjom napasti” (KASIJAN, Colaciones,18).

 

 

 

­

 

SVETI IVAN KRSTITELJ- rođenje

 

Lk 1, 57-66.80

 

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

 

 

 

UVOD

 

Danas slavimo svetkovinu svetog IVANA KRSTITELJA. Kod svetaca obično slavimo DAN NJIHOVA ROĐENJA ZA NEBO, odnosno DAN NJIHOVE SMRTI. Ivan Kristitelj, jedini je svetac kod kojeg slavimo i DAN ROĐENJA ZA ZEMLJU, I ZA NEBO, odnosno i njegov rođendan i njegovo umiranje. On je bio NAJVEĆI PROROK jer, dok su proroci Staroga Zavjeta Isusa navješćivali izdaleka, Ivan ga je navjšćivao izbliza- IVAN ĆE SE POJAVITI PRED NJIM. “Isusu će pripraviti putove pozivajući narod da čini pokoru. Naučit će ljude kako će se osloboditi grijeha po velikom milosrđu Božjem” (dr. Rudolf Vimer, Isus Krist, I-22). Postat će model kako slijediti Isusa i kako poniznim životom OČITOVATI BOŽJU PRISUTNOST.

 

 

 

IME

 

U današenjem se evanđelju nalazimo u sceni u kojoj 8 dana nakon rođenja Židovi obrezuju dječaka i daju mu IME. Kod njih je to bilo od velike važnosti, jer se po imenu prenosila baštinska veza sa obitelji, sa precima sve do Abrahama, a od Abrahama sve do Boga. Tako su i Židovi mislili kako će prema običaju dječak dobiti ime očevo- Zaharija, ali nije bilo tako. U ODABIR IMENA DJEČAKA UMIJEŠAO SE BOG.

 

Veli sveti Toma kako “ime govori o svojstvima stvari. Jasno je to za imena rodova i vrsta kako se kaže u Metafizici IV: IDEJA označena po IMENU zapravo je definicija koja izražava PRIRODU SVAKE STVARI.” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma III, q. 37., a.2). To je jasnije kod STVARI, no je li tako kod LJUDI? Ljudi su obično slijedili obrazac iz evanđelja i davali su imena svojih predaka djeci. Nekada se davalao ime sveca koji je nabliži rođenju djeteta. I jedno i drugo odražavalo je na neki način istu logiku kao kod dodjeljivanja imena stvarima: željelo se da IME ODRAŽAVA NEŠTO U OSOBI, bilo da je riječ o NASLJEDNIKU koji će IMENOM NASTAVLJATI RODOSLOVLJE, bilo da je riječ O SVECU od kojeg su se htjele nasljedovati OSOBINE DJETETA.

 

Ime je imalo svoju težinu i GOVORILO JE O OSOBI ILI O ONIMA KOJI SU IME DALI djetetu. Danas na žalost ne slijedimo takve obrasce, te se u ime slobode dodjeljuju imena koja NEMAJU VEZE NI SA ČIM. Rekao bih kako se izmišljaju imena i daje se djeci nešto što nema veze sa obitelji ili sa kršćanstvom. Kada govorimo o DAVATELJU IMENA, onda DAVANJE IMENA UVIJEK IZRAŽAVA NEKU NJEGOVU ŽELJU SPRAM DJETETA: imenom se djetetu nešto želi! Zašto djecu lišavati dobrih želja? Zašto im davati imena junaka crtanih filmova- nestvarnih likova koji nemaju veze sa životom? Zar nam nije dužnost NA DJECU PRENIJETI NEŠTO OD SVOJIH ŽELJA KAO BLAGOSLOV? Nadam se kako ima roditelja koji dajući ime djetetu razmišljaju više o tome ŠTO DJETETU ŽELE PRENIJETI S TIM IMENOM, NEGO O LJEPOTI SAMOGA IMENA.

 

 

 

BOŽJA INTERVENCIJA- DAVANJE IMENA ČOVJEKU

 

U povijesti spasenja događalo se više puta da je Bog intervenirao kod ljudskih imena. Obično bi mijenjao ime koje su čovjeku dali roditelji, te je na taj način htio pokazati da ŽELI NEŠTO ZA TU OSOBU KOJOJ MIJENJA IME- ŽELI DA TA OSOBA SVOJIM ŽIVOTOM POKAŽE BOŽJU VOLJU U SVIJETU, DA DRUGIMA UKAŽE NA BOGA! Tako je IME OSOBE GOVORILO O PLANU BOŽJEM S TIM ČOVJEKOM.

 

U slučaju Ivana Krstitelja Bog intervenira kod davanja imena svecu. Rodbina je očekivala kako će se ISPUNITI ZAKON I DATI SE IME OCA, no u ovom slučaju TRADICIJA SE PREKIDA i ELIZABETA I ZAHARIJA POKAZUJU KAKO JE BOŽJA VOLJA VAŽNIJA OD TRADICIJE I OD ŽIDOVSKOG ZAKONA. Zaharija je bio svećeničkog roda i njegova svećenička služba sada MIJENJA OBLIK: NIJE VIŠE U SLUŽBI TRADICIJE VEĆ BOGA SAMOGA. Stoga, onog trenutka kada Zaharija potvrđuje da će se dječak zvati IVAN, otvaraju mu se usta i progovara: “S razlogom mu se razvezao jezik koji je bio zavezan zbog nevjere, a sada odvezan po vjeri. Vjerujemo također kakoje naš jezik uvijek vezan nevjernom, ali se može razvezati GLASOM RAZUMA” (Sveti Ambrozije, Expositio Evangelii secundum Lucam).

 

Shvaćamo sada i ZNAČENJE IMENA: ZAHARIJA JE BIO “ONAJ KOJI SE SJEĆA GOSPODINA, dok je IVAN ONAJ KOJI OČITUJE GOSPODINA. Memorija se odnosi na onoga koji je ODSUTAN, dok se OČITOVANJE ODNOSI NA ONOGA KOJI JE PRISUTAN. Stoga ime IVAN ne izražava memoriju na prošlost, već OČITUJE NEČIJU PRISUTNOST.” (Origen, Catena Aurea). Sjećamo se kako je Ivan svu svoju službu ispunio u nekoliko riječi koje je izgovorio POKAZUJUĆI NA ISUSA KRISTA SPASITELJA, I KOJE I DANAS PONAVLJAMO U SVETOJ MISI SVAKODNEVNO: EVO JAGANJCA BOŽJEG, EVO ONOGA KOJI ODUZIMA GRIJEHE SVIJETA! Sveti je Ivan došao na svijet kako bi u svemu OČITOVAO PRISUTNOST BOŽJU MEĐU NAMA, I KAKO BI NAVIJESTIO IZLIJEVANJE BOŽJE MILOSTI NA SVE LJUDE. Doslovno značenje njegova imena bilo bi “JAHVE JE MILOSTIV”. To se može prevesti kao i BOG ČINI SVE U KORIST (nekome). Time je IME IVAN navijestilo kako će Bog doći među nas kako bi UČINIO SVE DA BI SE MI SPASILI- KAKO BI NAM OTVORIO VRATA MILOSTI.

 

 

 

NAŠE IME U SVIJETU: KRŠĆANIN

 

Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. (Iz 49,1). Možemo shvatiti ove riječi Izaije u konetkstu današenjeg razmišljanja: GOSPODIN NAS JE POZVAO PO IMENU I PRIJE NEGO SU NAM GA RODITELJI DODIJELILI. U NJEMU smo bili osmišljeni i oživljeni kao OSOBE, prije nego smo se rodili. Tako, SVAKI ČOVJEK PO ROĐENJU PRIMA SVOJE IME OD RODITELJA, svoje ljudsko ime; ALI PRIJE TOGA, PUNO PRIJE TOG ROĐENJA, BOG NAS JE ZAZVAO SVOJIM, BOŽJIM IMENOM U SEBI. Ne postoji tako čovjek koji bi bio nepoznat Bogu. SVI SU LJUDI NAJPRIJE IMENOM POZVANI U BOGU.

 

To BOŽJE IME odražava našu službu u svijetu. Naime, Bog ima plan za svakog od nas i njegov POZIVA SE OČITUJE NAŠIM IMENOM U BOGU. Na žalost, roditelji često imaju DRUGAČIJI PLAN ZA SVOJU DJECU. Nije ovdje bitno IME KOJE ĆE IM DATI, jer IME JE SAMO METAFORA, već je bitno KAKO ĆE IH ODGOJITI kako bi OTKRILI BOŽJI PLAN ZA SEBE i svi dobili jedno ime ZAJEDNIČKO SVOJ DJECI BOŽJOJ: KRŠĆANIN!

 

Sveti Ivan Krstitelj nas podsjeća svojim imenom kako je BOG MILOSTIV: BOG JE MILOSTIV PREMA LJUDIMA, I STRPLJIVO ČEKA DA ISPUNIMO SVOJE POSLANJE U SVIJETU. Naš je zadatak OTKRITI TO POSLANJE- OTKRITI SVOJE IME- IME KOJIM NAS BOG POZIVA U SVIJETU. To naše ime je KRŠĆANIN- kako uzvišeno i dostojanstveno ime koje odražava NAŠU SLUŽBU I POSLANJE U SVIJETU.

 

Kršćanin, poput svetog Ivana treba OČITOVATI PRISUTNOST BOŽJU LJUDIMA PO SVOJEM PONAŠANJU, koje mora konkretnim djelima ljubavi unositi Božju ljubav među ljude. Bog želi od kršćana, da poput svetog Ivana budu PRETEČE- ONI KOJI IDU ISPRED DRUGIH LJUDI POKAZUJUĆI IM PUT BOGU, da budu GLAS KOJI VIŠE U PUSTINJI POZIVAJUĆI NA PROMJENU ŽIVOTA.

 

Više od svega Bog želi da KRŠĆANIN ne bude kukavica koji se povlači pred protubožnim izazovima svoga vremena, već da poput svetoga Ivana JASNO GOVORI O TOME ŠTO JEST ISPRAVNO A ŠTO NIJE! DA POGINE ZA ISTINU AKO JE TO POTREBNO, jer poginuti za istinu znači uvijek dati život svoj za Boga. Ivan Krstitelj bio je poslan PRIPRAVITI PUT GOSPODINU i naš je poziv takav: JEDNI DRUGIMA PRIPRAVLJAMO PUTE ZA ULAZAK MILOSTI U NAŠE ŽIVOTE. To je moguće jedino PRIMJEROM VLASTITA ŽIVOTA I JASNIM GOVOROM O DOBRU I ZLU! Za jedno dobro svjedočanstvo u vjeri ne može se muljati, sjediti na dvije stolice, živjeti malo kršćanski, malo nekršćanski! Za takvo je što prije svega potrebna poniznost koja od nas traži da SE SMANJUJEMO, DA NAŠ ŽIVOT NE BUDE SMETNJA KRISTOVU OČITOVANJU U SVIJETU- da sebe ne stavljamo u prvi plan, već Krista!

 

BOG SVAKOGA OD NAS POZIVA PO IMENU KOJE NAM JE DAO- to se IME prepoznaje kao NAČIN ŽIVOTA po kojem se prepoznajemo mi. Svima nam je zajedničko jedno te isto ime: KRŠĆANIN. Zapitajmo se prepoznajemo li sebe u tom imenu, prepoznaju li nas drugi po tom imenu, i jesam li doista Bogu odgovorio na poziv koji mi je uputio nazvavši me “KRŠĆANINE”!

 

 

 

 

 

Obavijest maslinarima

 

 

 

14.06.2018. Splitsko-dalmatinska županija

 



 

Obavještavamo maslinare da se na opažačkim punktovima na priobalju i otocima bilježi let maslinina moljca (Prays oleae) iznad praga štetnosti, zbog toga maslinarima preporučujemo izvršiti mjere suzbijanja štetnika.

Štete od maslinina moljca najvidljivije su tijekom rujna kada plodovi otpadaju na tlo.

 

Za suzbijanje maslinina moljca dozvoljeni su pripravci na osnovi :

 

  • Dimetoata ( trgovački nazivi Calinogor, Chromogor, Perfethion, Rogor 40),
  • Fosmeta ( trgovački naziv Imidan 50 WG),
  • Deltametrina ( trgovački naziv Decis 2.5 EC, Decis 100 EC, Scatto, Rotor Super, Poleci plus, Ritmus).

Maslinari koji su u sustavu ekološke proizvodnje ili su korisnici plaćanja za IAKS mjere OPERACIJA 10.1.8.

Održavanje ekstenzivnih maslinika smiju koristiti pripravke na osnovi:

 

  • Bacillus thuringiensis subsp. Kurstaki ( trgovački naziv Baturad WP, Biobit WP)
  • ili na osnovi piretrina( trgovački naziv Asset).

 

Također, preporučamo redoviti tjedni pregled maslinika na prisutnost maslinina svrdlaša (Rhynchites cribripennis) koji u ovom stadiju razvoja ploda može biti vrlo opasan, posebno na žarišnim terenima (uglavnom kameniti tereni) gdje čine redovite štete svake godine.

Tjedni pregled maslinika na prisutnost maslinina svrdlaša obavljati sve do okoštavanja maslina. Pregled se obavlja trešnjom grana na bijelu podlogu te pregledom plodova u ranim jutarnjim satima.

Mjere zaštite za svrdlaša treba provoditi samo na temelju pregleda maslinika i prema procjeni intenziteta pojave štetnika.

Dozvolu za suzbijanje maslininog svrdlaša ima pripravak Rogor 40.

 

Registrirana poljoprivredna gospodarstva OPG/PG mogu nam se obratiti za individualno savjetovanje kroz savjetnički paket ZAŠTITA BILJA.

 

Pripravke koristiti prema uputi proizvođača.

Nakon tretiranja popuniti evidencijski list o uporabi sredstava za zaštitu bilja, a potrošenu ambalažu zbrinuti na propisani način.

 



 

Silvija Marušić dipl.ing.agr.

 

Žarko Kovačić dipl.ing.agr.

 

Uprava za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva

 

 

Dragi župljani, povodom blagdana PRESVETOG SRCA ISUSOVA slavit ćemo TRODNEVNICU U ŽUPNOJ CRKVI U Lokvi.

Mise trodnevnice Srcu Isusovu, slavit će se u UTORAK, SRIJEDU I ČETVRTAK U 19:30.

 

 

Mudr 2, 1a.12-22

 

Krivo misle bezbožnici i ovako mudruju: »Kratkovijek je i tužan život naš, i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj. Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, mučno nam je i pogledati ga. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti. On svršetak pravednika proglašava sretnim, i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti, i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom, da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.«  Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloća njihova zasljepljuje. Oni ne znaju tajna Božjih, ne očekuju nagradu za svetost, ne vjeruju u naknadu besprijekornim dušama.

 

U Knjizi Mudrosti nalazimo riječi koje se primjenjuju na Isusu i njegov odnos sa suvremenicima: “Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. (...). On svršetak pravednika proglašava sretnim, i hvali se da mu je Bog otac.” Na sličan su način farizeji, pismoznanci i svećenici vrebali na Isusa. Smetalo im uvelike sve što je govorio o njima. Riječi Isusove su otkrivale kakvi su zapravo oni, pa u srazu sa istinom o sebi oni Isusa vide kao neprijatelja: “On je ukor utjelovljeni našim mislima, mučno nam je i pogledati ga. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti.

 

To je i razlog zbog kojeg ga žele kušati. Smetale su im i riječi u kojima su prepoznavali u Isusu Sina Božjeg, i sve je to bio razlog da ga podvrgnu kušnjama: “Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti, i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom, da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.” Ovo su riječi proročke jer nas neodoljivo podsjećaju na križ i smrt Isusovu.

 

Premda sve možemo primjeniti na Isusa, ove riječi izgovorene su protiv ljudi koji prijanjaju uza zlo, kojima smetaju djela pravednika, koje bole riječi istine o njima samima. Onaj koji NE MOŽE PODNIJETI ISTINU O SEBI, o svojim pogreškama prije svega, prijanja lakše uz LAŽ, a laž “čovjeka čini sličnim đavlu” (Sveti Toma Akvinski, O zapovijedima, 1-280).

 

Ljudi o kojima piše Knjiga zapravo su oni u kojima prepoznajemo Isusove protivnike: to su ljudi koji se uzdižu nad drugima misleći kako su bolji i pametniji od drugih. To su ljudi koji ne vole istinu, a “istina uvijek bježi od jednog uma koji nije ponizan” (Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strau Božjem) i dodaje kako se “istina i taština protive jedna drugoj” (Istu, Govor 12) u čovjeku.

 

Sjetimo li se optužbi koje su osudile Isusa, sjetit ćemo se kako su sve bile same NEISTINE. I te neistine došle su od svećenika, farizeja, psimoznanaca- upravo od onih koje prepoznajemo u riječima iz Knjige Mudrosti. LAŽ ljudi je razapela ISTINU NA KRIŽ! Sjetite se samo Pilata i nejgovih dvojbi: shvatio je kako Židovi lažu- o tome nema dvojbe, ali se pravi nevješt u spoznaji istine. Pitao je Isusa: ŠTO JE ISTINA? Kako mogu biti siguran da je istina ono što govore Židovi? Isitna ga je PROVOCIRALA, baš onako kao što provocira sve ljude koji ne prijanjaju uz nju, već ih druge stvari motiviraju u životu za ono što rade, prije svega taština i oholost, te jedna nezdrava ambicija.

 

Ps 34, 17-21.23

 

Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca.

 

Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji. Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava. Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja. On čuva sve kosti njegove: ni jedna mu se neće slomiti. Gospodin izbavlja duše slugu svojih, i neće platiti tko god se njemu utječe.

 

Psalam nastavlja govoriti proročki o Isusu. Premda se središnja tema psalma bavi odnosom Boga prema dobrima koji trpe, govor o takvima naglašava sliku raspetoga Isusa koji je trpio odbačen od ljudi. Isusu na križu NISU SLOMILI KOSTI NA NOGAMA onako kako su to činili sa ostalim osuđenicima. Prije nego bi ih ostavili da umru na križu, običaj je bio da im slome kosti potkoljenica velikim mlatovima, kako ovi ne bi bili sposobni hodati čak i kada bi ih netko skinuo sa križa. Isusu nisu lomili kosti, pa se na njemu ostvaruju riječi psalma: “Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja. On čuva sve kosti njegove: ni jedna mu se neće slomiti”.

 

Isusa su proboli kopljem kroz srce iz kojeg su potekle voda i krv. Tako se kroz ova dva elementa (ne-lomljenje kostiju, probadanje srca) ostvaruju OBRENDI ZAHTJEVI prema PASHALNOM JAGANJCU kojeg se žrtvuje. Taj je jaganjac trebao biti bez mane, nijedna mu se kost nije smjela slomiti, a prilikom žrtvovanja probadalo mu se srce.

 

Isus tako u sebi povezuje proročke riječi sa ljudima stvarnosti koje psalmist proživljava. U Isusu, baš kao i u ovim riječima, nalazimo one ojađene, male ljude koji trpe nepravdu, koje društvo zanemaruje, koji su siromašni, pobožni, nevini, dobrohotni u svemu. Oni su zapravo razapeti u svojoj svakodnevici. U ovom svijetu izgledaju NAPUŠTENI OD SVIJU, pa tako i od Boga. Nemaju obrane kojom bi se branili od silnika, od bogatih, moćnika, tajkuna, pokvarenih advokata, prljavih političara, mjesnih čelnika koji se ponašaju kao mali bogovi.

 

Oni mali i napušteni u kojima vidimo Isusa raspetog i napuštenog na križu, doista nemaju nikakve obrane osim Boga: “Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava. Mnoge nevolje ima pravednik”. Drugačije u ovom svijetu u kojem se svak jagmi za moć ne može ni biti. Pravednik, onaj koji prijanja uz istinu, ljubav, dobrotu, uz Boga, ne može proći ovim svijetom a da ne kuša križa na sebi; da ne kuša odbačenost od ljudi, nepravdu koja ga pogađa, tuđe zlo koje ga mori,... Prolazi sve što je prošao Isus. Stoga je na poseban način život tih ljudi sličan životu Raspetoga.

 

Iv 7, 1-2.10.25-30

 U ono vrijeme: Isus je obilazio po Galileji; nije htio u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. Bijaše blizu židovski Blagdan sjenica. Ali pošto njegova braća uziđoše na blagdan, uziđe i on, ne javno, nego potajno. Rekoše tad neki Jeruzalemci: »Nije li to onaj koga traže da ga ubiju? A evo, posve otvoreno govori i ništa mu ne kažu. Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist? Ali za njega znamo odakle je, a kad Krist dođe, nitko neće znati odakle je!« Nato Isus, koji je učio u Hramu, povika: »Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.« Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas.

 BLAGDAN SJENICA jedan je od tri velika židovska blagdana koji podsjeća Židove na njihov boravak u pustinji, gdje su živjeli u šatorima ili u laganim kolibicama od šiblja pod kojima su tražili zaklon od jakog sunca. Blagdan, židovski zvan SUKOT, obilježava se u jesen, petnaestog dana mjeseca TIŠRIJA , što odgovara rujnu ili listopadu. Traje osam dana I u tom vremenu boravi se u sjenicama napravljenim od nepostojana materijala (uglavnom šiblje određenih biljaka), a podsjeća Židove kako spas ne trebaju tražiti u tvrdim zidovima i krovovima, već spas dolazi od ruke Božje. Ulaskom u Obećanu zemlju na Blagdan sjenica utjecali su običaji naroda koji su tu ranije živjeli. Židovi su bili pastiri, dok su se narodi koje su zatekli oslanjali ne samo na stočarstvo, već na poljodjelstvo. Tako je ovaj blagdan poprimio obilježja poljdjelske svečanosti I postao izraz zahvalnosti za žetvu I dobar urod.

 

Židovi su vrebali na Isusa, ali “nitko ne stavi na nj ruke jer još nije bio došao njegov čas”. Isus je u svom djelovanju nailazio na niz prepreka, ali ih je uvijek svladavao. On je došao kako bi POKAZAO KAKAVO JE BOG i OTVORIO PUT PREMA BOGU PREKO SEBE. Stoga i veli kako njegovo poslanje NIJE NJEGOVO, već dolazi od Boga Oca: “ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.” Isus je djelovao sigurnošću osobe kojoj je pripravljen put, koja se ne boji ljudi. Ipak je pazio da ne izazove slabalzan. Zato je nastojao doći POTAJNO NA BLAGDANE. Unatoč tome, njegov boravak nikada nije prolazio neopažen među Židovima: “Nije li to onaj koga traže da ga ubiju? A evo, posve otvoreno govori i ništa mu ne kažu.” Čak i kada je potajno dolazio na blagdane, ljubav prema Ocu koji ga je poslao, tjerala ga je da propovijeda, da naviješta kraljevstvo nebesko.

 

Isus govori o svom poslanju: “Za to sam se rodio i za to sam došao na svijet: kako bi posvjedočio za istinu” (Iv 18,37). “Isus ima jasnu svijest o svojoj misiji koja je podržana ISTINOM KOJA IZVIRE IZ BOŽANSKOG IZVORA. Postoji snažna poveznica sa odgovorom kojeg je uputio Pilatu: -došao na svijet: kako bi posvjedočio za istinu- (Iv 18,37), i njegove izjave ljudima: -moja nauka nije moja, nego onoga koji me je poslao- (Iv 7,16). Ta veza koja sjedinjuje ove i druge izjave Isusa o “ovlasti koje dolaze od istine” s kojima nastupa, jest SVIJEST O SVOJOJ MISIJI KOJU JE PRIMIO OD BOGA OCA. Isus ima svijest o tome kako su U NJEGOVOM NAUČAVANJU OČITUJE VJEČNA MUDROST. Stoga i naglašavao onima koji ga slušaju kako (…) – ovdje ima i više od Salomona- (Mt 12,42). Zna i očituje otvoreno kako riječi koje dolaze od Vječne Mudrosti neće proći: - Nebo i zemlja proći će, ali moje riječi neće nikada proći- (Mk 13,31). Zapravo, on ima svijest da njegove riječi imaju SNAGU ISTINE koja je NEUNIŠTIVA I VJEČNA. To su riječi ŽIVOTA VJEČNOGA (...)” (Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 04-05-1988).

 

Kako su Isusove riječi odraz ISITNE KOJU DONOSI BOG NA ZEMLJU, nije čudo što smetaju, provociraju, ojađuju sve one koji svoj život temelje na laži, na svojim ambicijama koje pokrivaju pobožnošću. Nije čudo što te riječi smetaju svećenicima koji su se “slizali” s politikom, ili učiteljima koji su zarađivali na vjeri, ili farizejima kojima je vjera podizala status u društvu, pa će isti pokušati osuditi ga kako bi ga uklnonili iz javnog života. Istina o njihovu poslanju, koje se bitno razlikuje od onoga što donosi Isus, SMETA, jer je lako shvatiti koje naučavanje dolazi od Boga, a koje nije.

 

Ovo nas podsjeća na riječi iz Knjige Mudrosti: “Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj. On se hvasta posjedom spoznaje o Bogu i naziva se sinom Gospodnjim. On je ukor utjelovljeni našim mislima, mučno nam je i pogledati ga. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naših kao od nečisti.” Isus smeta svojim sunarodnjacima. I danas smeta, jer njegove riječi, premda nikoga ne optužuju, PROVOCIRAJU. Provociraju savjest ljudi koji preko istine spoznaju svoje devijacije. Kako ne žele odustati od njih, ISITNA IM SMETA I BOLI IH.

 

Obrazac ponašanja ovih Židova i danas se primjenjuje u društvu u kojem vlada nepravda većma negoli pravda. Ljudi koji su do svojih položaja, moći i bogatstva došli na nepošten način, SEBE UVIJEK POKUŠAVAJU PRIKAZATI PRAVEDNIM, ISPRAVNIM. Kada im netko KAŽE ISTINU O NJIMA, najprije SEBE ŽELE PRIKAZATI ŽRTVOM NEČIJE MRŽNJE. Tako žele potaknuti sažaljenje koje će PRIJEĆI PREKO ISTINE i iz kojeg će se roditi NEPRIJATELJSTVO PREMA ONIMA KOJI GOVORE ISTINU.

 

Ne upali li prikazivanje sebe kao žrtve, onda će krenuti u napad s UCJENAMA, POLUISTINAMA, PODMETANJEM, a ne bude li i to dovoljno, krenut će sa KAMPANJOM PREPUNOM LAŽI KOJE ĆE ZAMASKIRATI U STVARNE POTREBE LJUDI ILI U NEKU ISTINU KOJA JE OPĆE PRIHVAĆENA. Cilj je uglavnom OCRNITI PROTIVNIKA, I SKRENUTI POZORNOST SA ISTINE NA NEKE STVARI POSVE NEBITNE. Prepoznajete li ikoga u ovom? Pa cijeli naš politički život djeluje otprilike na ovakava način. Razlike su u nijansama.

 

Lopova smeta kada mu kažete da je lopov, lažova smeta kada mu kažete da je lažov, dilera droge smeta kada mu kažete da je diler, jednog čovjeka koji se bavi ucjenama i reketarenjem smeta kada mu kažete kako je to nepošten posao, jednog korumpiranog policajca smeta kada mu kažete da je korumpiran i da ga plaćaju kriminalci,... Nečasne ljude smeta ISTINA O NJIMA. Ubojice (lijeve i desne) smeta kada im kažete da su ubijali- žele to prikriti, zar ne!? To je bilo u Isusovo vrijeme, tako je i danas!

 

ISTINA PROBADA SRCE ČOVJEKA POPUT STRELICE i ne da se izvući dokle god čovjek sebi ne prizna istinu o sebi: ISTINA OSLOBAĐA ČOVJEKA OD SEBE SAMOGA. Izvlačenje stijele iz srca jest prihvaćanje i priznanje istine koja boli, koja nam smeta. Tako se čovjek oslobađa ZA BOGA preko prihvaćanja istine.

 

U Isusovu propovijedanju nalazimo potpunu predanost Ocu koji ga je poslao. To je posebno naglašeno u njegovim riječima koje govore kako Isus nije tu zbog sebe, radi svoje slave, već radi onoga za što ga je Otac posalo: “Moja nauka nije moja, već onoga koji me posla”. (Iv 7,16). Došao je POSVEJDOČITI ZA OCA, ZA VJEČNU ISTINU, A ISITNA KOJU NAM ISUS DONOSI JE ZAHTJEVNA: ona je od Isusa tražila da trpi za nju i da se žrtvuje, da pođe na križ.

 

Nije li tako i danas? Želite li živjeti u istini, valja nam trpjeti: njaprije u sebi dok sebe ne prihvatite takvim kakvi jeste, a ne preko lažnih slika o sebi; a potom i istina o društvu u kojem živimo nije uvijek ugodna za kršćane- ali valja je prihvatiti, živjeti u takvom društvu i trpjeti zbog svoje vjere koliko je god potrebno.

 

I mi bismo trebali POSVJEDOČITI ZA ISITNU O BOGU. Ne bi nas trebale uznemiravati laži koje ljudi govore o nama, o Crkvi, o Isusu, o vjeri,... Sve je to nebitno za čovjeka kojeg zanima samo ISTINA. Takvog privlači ono SJAJNO U ISTINI, ono LIJEPO ŠTO ISTINA O NEKOME DONOSI, i takav se ne zanima za prljavštinu nečija života ili za nečije zlo. Netko će kazati kako je to “zabijanje glave u pijesak”! NIJE, to je samo okretanje glave od zla i prijanjanje uz dobro, jer onaj koji razumije istinu i prihvaća je, razumije i ono što je isitni suprotno. Samo se ne zanima za to već isključivo za isitnu.

 Onaj kojeg istina ne zanima, bavi se spletkama, intrigama, pokušava iznijeti nečije “prljavo rublje” na vidjelo dana,... Pokazuje kako ga više zanima prljavština nego sjaj. Takvi su Isusa razapeli.

 

I premda je ovaj put Isitne zahtjevan za čovjeka, onaj koji je istinoljubiv ne treba se plašiti. Psalam govori o ljudima koji su ojađeni jer prijanjaju uz pravdu i istinu, uz Boga. Takvi često u svijetu ostaju nemoćni da svojim snagama sebe izbave iz nevolja. Upravo takvima Bog stoji blizu i pomaže im. On djeluje ondje gdje pravednik nije u stanju: “Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava. Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja. On čuva sve kosti njegove: ni jedna mu se neće slomiti. Gospodin izbavlja duše slugu svojih, i neće platiti tko god se njemu utječe.” GOSPODIN IZBAVLJA PRAVEDNIKA IZ TJESKOBA,

 

U današenjm smo evanđelju čitali o tome kako je Isus uzišao u Jeruzalem o blagdanu Sjenica. To je bio blagdan koji je Židove trebao podsjetiti kako se ne trebaju uzdati u sebe, u svoje rukotvorine, u tvrde kuće koje će podići, već u Boga. Oni su naime pravili sjenice od šiblja na taj blagdan, kako bi se podsjetili da nemaju ništa osim Boga, da im je Bog sve providio i darovao u zemlji u koju ih je On uveo. Tako ih je Bog htio poučiti da se ne boje nevolja koje će ih spopasti od nepravednih ljudi ako prijanjaju uz Boga, uz Istinu, već da se na Boga oslanjaju pri tome i ustraju na ispravnom životu. Gospodin je taj koji ih je izbavio od svih nevolja, Gospodin će to uvijek činiti s nekim koji se trudi živjeti ispravno. Stoga, nema mejsta strahu od života ili od neprijatelja.