Pozivamo Vas da nam se pridružite na koncertnim večerima koje će se održati na ploveru iza crkve u Lokvi.

U PETAK, 30. kolovoza s početkom u 20:30 predstavit će nam se duet ŽELJANE CVITANOVIĆ i DOMAGOJA MIJIĆA. Duet će predstaviti klasičnim pogramom kojeg će upotpuniti programom mediteranskog ugođaja. Željana Citanović će to izvesti na violini i mandolini, a Domagoj MIjić na gitari.

U SUBOTU, 31. kolovoza zaključit ćemo glazbeni dio ovog našeg ljetnog druženja sa zajedničkim koncertom klapa BASCA I ONEUM. Vjerujem kako ćete naše drage prijatelje koji su već nastupali pred nama doći pozdraviti na ploveru iza Crkve u 20:30 sati.

Hvala

župnik

Mt 25, 1-13

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

 

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'«

 

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

 

 

 

U židova je postojao običaj da djevojke dočekuju zaručnika. Ne znamo korijen tog običaja, ali ga je Gospodin upotrijebio u evanđelju kako bi nas upozorio na potrebu SPREMNOSTI, BUDNOSTI na dolazak Krista. Zapravo, pouka govori o tome KAKO IŠČEKIVATI KRISTOV DOLAZAK. To iščekivanje nije nešto pasivno, već se tiče svakodnevice koju živimo. Sveti Grgur Veliki govori kako “On dolazi k nama, I trebamo ga čekati budna duha s ljubavlju koja bdije jer, SPAVATI JE UMRIJETI” (Homilije na evanđelja 12,2).

 

 

 

Na što misli Grgur kada govori kako je spavati isto što I umrijeti? Misli pri tom na one časove života koje NE KORISTIMO NA PRAVI NAČIN, odnosno koje ne koristimo tako da bi svoj život približili Bogu. U tom smislu, spavati znači IZGUBITI ŽIVOT, IZGUBITI VRIJEME KOJE KORISNO MOŽEMO UPOTRIJEBITI, PROPUSTITI PRIGODE U KOJIMA SMO SVOJ ŽIVOT MOGLI ISPUNITI DJELATNOM LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA, A PREKO NJIH I PREMA BOGU.

 

 

 

Čitajući ovu prispodobu o mudrim I ludim djevicama shvaćamo kako nije dovoljno samo krenuti putme koji vodi Kristu. Potrebno je I više od toga: “potrebno je ustrajati na tom putu u stalnoj budnosti, jer svaki čovjek, svaka žena, ima sklonost ublažavati predanje koje sa sobom nosi kršćanski poziv. (…) Potrebno je stalno biti na oprezu jer pritiska okoline, kojoj je glavno pravilo života nezastina potraga za udobnošću, može biti snažan. U tom bismo slučaju nalikovali djevicama koje su na početku bile pune dobre volje, ali su se brzo umorile I nisu mogle dočekati Zaručnika, premda su se za to pripremale cijeloga dana. (…) Ne zaboravimo da SVJETLO LJUBAVI treba obasjavati naše obiteljske I društvene odnose, odnose s prijateljima, s klijentima, s onima s kojima se tek povremeno susrećemo...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 162).

 

 

 

Kako “obasjavati svijet” svojom ljubavlju? Kako imati to “ulje Božje ljubavi” u sebi? Možda bismo trebali početi sa sveitm Pavlom I Poslanicom Efežanima. Najčešće gubimo ulje preko RIJEČI I GOVORA u kojma se rasipamo kudeći druge I nalazeći svima mane. Pavao to komentira ovako: “NIKAKVA NEVALJALA RIJEČ NEKA NE IZLAZI IZ VAŠIH USTA, NEGO SAMO DOBRA, da prema potrebi saziđuje I MILOST ISKAŽE SLUŠATELJIMA. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega kojim ste opečaćeni! Daleko od vas svaka gorčina,i gnjev, I srdžba, I vika I hula sa svom opakošću. Naprotiv! Budite jedni drugima DOBORSTIVI, MILOSRDNI, PRAŠTAJTE JEDNI DRUGIMA KAO ŠTO I BGO U KRISTU NAMA OPROSTI” (Ef 4, 29-32).

 

 

 

Ovo je naravno samo početak koji se nalazi U NAMA, jer riječi izlaze iz naše duše pokazujući što u njoj nosimo. One mogu nas I druge ljude zagaditi koliko I izgraditi. Stoga, prvo mjesto na kojem valja biti oprezan jesu naše MISLI I RIJEČI UPUĆENE DRUGIMA. Tu, U SEBI, valja nam se boriti da OTKLONIMO OD SEBE SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPRIJEČITI DA PREMA DRUGIMA BUDEMO DOBRI I ODNOSIMO SE S LJUBAVLJU. “U doboronamjernoj duši uvijek postoji živa, čvrsta I odlučna NAMJERA DA SE OPROSTI, ŽRTVUJE, POMOGNE, TE STAV KOJI UVIJEK POTIČE NA OSTVARENJE DJELA LJUBAVI. Da se u duši ukorijenila ova želja za ljubavlju I ovaj ideal da ljubimo bez interesa, najuvjerljiviji dokaz bit će redovitost, iskrenost I djelotvornost naših svetih ispovijed, sveith pričesti, razmatranja I čitavog molitvenog života” (B. Baur, En la intimidad con Dios, Herder, Barcelona, 1975. str. 247).

 

 

 

Ono na što želimo uputiti ovo razmišljanje jest činjenica da naša “svjetiljka”, odnosno naš život SVIJETLI ZBOG KRISTA. Mi bismo trebali biti dobri zbog Boga, jer ako smo dobri zbog Boga ili iz ljubavi prema Bogu, onda ćemo I prema ljudima biti dobri jer Bog to želi. To je kao sa roditeljima I djecom: roditelji odgajaju djecu da budu dobri. To znači BITI DOBAR PREMA RODITELJIMA, ali ako se ta DOBROTA NE VIDI PREMA DRUGIM LJUDIMA, onda je odgoj zakazao. Kada je dijete dobro prema drugim ljudima, onda je ta dobrota PLOD JEDNOG DOBROG ODGOJA PRIMLJENOG OD RODITELJA. S druge strane, ovo iskazivanje ljubavi preko pristojnosti I dobrote spram drugih ljudi, ne mora uvijek biti izraz one čiste ljubavi prema bližnjemu, ali će se iskazivati RADI RODITELJA I RADI LJUBAVI PREMA RODITELJU. Kada se ne ponašam pristojno prema neznancma, pokazujem veliko nepoštivanje prema onim ljudima koji sume odgojili da druge poštujem, I obrnuto.

 

 

 

Tako je I sa kršćanima: želimo li na primjeren način pokazati ljubav prema Bogu, onda moramo paziti na svoje ponašanje prema ljudima. Dakako, najprije stvaramo jedan blizak odnos s Bogom u MOLITVI: TU SE NAIME SVJETILJKA PUNI ULJEM- tu se čovjek odgaja za Boga I ispunja milošću potrebnom da drugima iskazuje primjerno poštivanje. U molitvi se ulazi u prisnost s Kristom Isusom I polako se uči kako LJUDIMA ISKAZIVATI LJUBAV RADI BOGA.

 

 

 

Pogledamo li malo one “lude djevice” koje nisu imale ulja u svijećama, shvati ćemo kako one nisu bile pasivne: one su došle sa svijećama radosne u iščekivanu zaručnika. Ipak, NISU USTRAJALE U IŠČEKIVANJU- ULJULJKALE SU SE (kao I mudre) I pozaspale. Nama se to može dogoditi u životu: često se uljuljkamo u udobnost lagodna života, I malo zaboravimo na kršćanstvo, na Isusa, na svoj život. Ovaj SAN koji je obuzeo sve djevojke, zapravo je slika jednog života koji u svakodnevici može lako doživjeti jedan otklon od kršćanskog opreza: ČOVJEK U SNU NE VLADA SOBOM. Tako I mi često puta u životu skrenemo prema grijesima I gubimo konce svog života iz svojih ruku- u grijehu na vladamo sobom- grijeh vlada nama poput sna koji nam nameće što ćemo sanjati.

 

 

 

No kada se probudiše oda sna, jedne su djevice spremno dočekale zaručnika s uljem, dok su druge morale otići po ulje. Dok su se one vratile, zaručnik je već otišao. Na kraju ih je dočekao okrutan odgovor: “Zaista kažem vam, ne poznam vas!” Ove djevice koje su ostale bez ulja imale su dovoljno vremena za otići po ulje, ali ga nisu pravo iskoristile.

 

 

 

Nama se može lako dogoditi da “ostanemo bez ulja”, da nas zateče susret s Kristom. I premda stalno dolazimo u Crkvu mogu nas dočekati Isusove riječi: “Zaista kažem vam, ne poznam vas!” Ukoliko BUDNO NE PAZIMO NA SVOJ ŽIVOT, na svoje ponašanje, ukoliko zanemarimo molitvu I svoj odnos s Bogom, ukoliko nam se dogodi da se prema bližnjima na ponašamo kako bi to Bog od nas htio, uistinu nas mogu u nebu dočekati ove riječi po kojima ćemo lako shvatiti gdje nam je mjesto. Nemojte da bude kasno. Ne dozvolite da nas Zaručnik iznenadi. Pripravljate se za taj susret cijeli život.

 

 

 

Najbolji način za to jest sveta PRIČEST. Pripraviti se pravo za pričest, znači pripraviti se kako valja za susret s Gospodinom. Mnogi ovaj susret omalovažavaju NEBRIGOM ZA SVOJU DUŠU. Ne paze na svoje ponašanje I ne ispituju savjest I svoje postupke. Drugi pak NE POKAZUJU NIČIM IZVANA DA IM JE STALO DO PRIČESTI. Ako niste primjetili, sveta Pričest je SLIKA ONE NEBESKE GOZBE U KOJOJ SE HRANIMO ZA ŽIVOT VJEČNI, to je SLIKA OVOG VJENČANJA U KOJEM SE DOČEUKEJ ZARUČNIK. Pa kada je Gospodin ovu gozbu opisivao uvijek je naglašavao DOSTOJANSTVO TRENUTKA (OVOGA PUTA VJENČANJEM) KOJE NE SMIJE BITI UMANJENO NI STANJEM DUŠE NI VANJŠTINOM. Na žalost neki se kršćani više pripremaju za odlazak u dućan, nego za misu. Očekuju od nas da njihov nedostatak dobre volje za pripravu vrednujemo tako da ih se nagradi pričešćivanjem.

 

 

 

NE MORA SVAK PRIMITI PRIČEST! PRIČEST PRIMAJU ONI KOJI SU DOSTOJNO PRIPRAVLJENI ZA TO, a ta je priprava najčešće vidljiva po ponašanju, odijevanju, strpljivosti na misi,... Osim toga, neće propasti svijet ako se čovjek jednom ne pričesti. Bolje je naime JEDNOM SE PRIČESTITI VALJANO I ČESTITO, NEGO STOPUT BEZBOŽNO I NEPRIPRAVLJEN.

 

 

 

Ovaj nedostatak priprave na pričest nije problem “jedne pričesti”. Uočavmo kako ljudi koji se ne pripravljaju za misu, dolaze takvi I na pričest. Govorim o vanjskim znacima priprave: o molitvi , o sabranosti, o odijevanju,... O unutarnjim I ne možemo suditi jer nisu vidljivi. Ljudi koji često dolaze nepripravljeni na pričest nisu ljudi kojima se to događa samo jednom I slučajno zbog nesretnog spleta okolnosti. TO SU LJUDI KOJI TO ČINE ČESTO- pa ne možemo govoriti o pripravi na susret s Gospodinom, već o NEPRIMJERENU ODNOSU KOJI POČIVA NA NEMARU I DUHOVNOJ LIJENOSTI KOJA ZANEMARUJE ČESTIT ISPIT SAVJESTI I NE RAZMIŠLJA O SUSRETU S KRISTOM KAO U SUSRETU S KRALJEM NA GOZBI, već kao o susretu s nekim nevažnim koga možemo pohoditi bilo kako!

 

 

 

SUSRET SA ZARUČNIKOM TRAŽI OD NAS BUDNOST I PRIPRAVU u svemu. Tako, ljudi koji nemarno ili ležerno dolaze na misu pokazuju svoje mišljenje o Bogu. Očito im je važnije da budu tu gdje jesu iz kojeg god to bilo razloga, nego sam susret s Bogom. Nije rijetkost da im ulje ostane negdje, da su ga zaboravili.

 

 

 

Jr 1, 17-19

 

U one dane: Dođe mi riječ Gospodnja: »Ti bedra svoja sad opaši, ustaj pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima da ne bih morao učiniti te uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.«

 

 

 

Ps 71, 1-6b.15ab.17

 

Usta će moja razglašavati pravednost tvoju.

 

Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim! U pravdi me svojoj spasi i izbavi, prikloni uho k meni i spasi me! Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja: jer ti si stijena i utvrda moja. Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora, iz šake silnika i tlačitelja. Jer ti si, o Gospodine, ufanje moje, Gospodine, uzdanje od moje mladosti! Na te se oslanjam od utrobe; i si mi zaštitnik od majčina krila: Usta će moja razglašavati pravednost tvoju, povazdan pomoć tvoju. Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje, i sve do sada naviještam čudesa tvoja.

 



 

Mk 6, 17-29

 

U ono vrijeme: Herod bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

 

l dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«

 

Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu i uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

 

 

 

Na blagdan smrti svetoga Ivana Krstitelja sjećamo se sveca koji jedini ima čast da mu se slave i ROĐENJE I SMRT. Svim se drugim svecima slavi samo SMRT- dan rođenja za nebo, ali se Ivanu slavi i jedno i drugo, jer, ne samo da je najveći rođen od žene kako veli sam Gospodin (Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana- Lk 7,28), nego je navjestitelj njegova ROĐENJA I SMRTI, koji će pred Gospodinom biti rođen da ga navijesti ljudima, i koji će pred Gospodinom biti pogubljen da oslika i Isusov kraj: “On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom” (Lk 7,27).

 

 

 

Pažljivim čitanjem shvatit ćemo kako je Herod koji ga je pogubio, zapravo jako cijenio Ivana. Volio ga je slušati. Istovremeno je ostajao zbunjen: “znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.” Istovremeno se i bojao Ivana, jer je mnoštvo išlo za njim. Iz perspektive jednog političara, Ivan je bio potencijalna opasnost jer je mogao podići ljude protiv Heroda,

 

 

 

Unatoč tome, Herod ga je volio slušati. Ivan je govorio ISTINU O SVEMU, i upravo ta ISTINA u sebi nosi toliko LJEPOTE da joj nitko ne može odoljeti. Neki prionu uz nju, a neki ostanu samo na divljenju poput Heroda i često se zbunjeni pitaju, što im je raditi.

 

 

 

Herod nije prijanjao uz istinu, premda je shvaćao kako NE ŽIVI U ISTINI. On je živio u grijehu. Uzeo je k sebi ŽENU SVOGA BRATA FILIPA koji je još bio živ, i time je prekršio sve zakone Židova: “Zakon je nalagao da se brat oženi ženom svoga brata kada ovaj UMRE BEZ POTOMSTVA. Kod Herodijade je postojala kći, pa je ovaj Herodov brak nezakonit” (Teofilakt). Ivan je govorio ISTINU O HERODOVU BRAKU i ta je istina BOLJELA. Isitna je poput oštrice koplja i strijele koja se zabada u srce onoga koji živi GREŠNO, NE POŠTUJUĆI ISTINU. Ta BOL ISTINE, nekome je ozdravljujuća, a nekome, poput Heroda, je provocirajuća. Nitko nije imun na tu bol, ali ne reagiraju svi isto na bol istine. Neki ljudi u suočavanju s istinom- promijene svoj život, dok drugi potonu još dublje, jer istinu NE ŽELE PRIHVATITI.

 

 

 

Kada čovjek živi u BILO KOJEM GRIJEHU, i NE PRIHVAĆA ISTINU O SEBI- istinu kako je grešan i nesavršen; događa mu se da tone sve dublje i dublje, prijanjajući uz grijeh, a ne uz isitnu. Tako, grijeh ga potiče da stvara LAŽNU SLIKU O SEBI. Događa se da SVI VIDE ISPRAVNO NEČIJE STANJE, OSIM ONOGA KOJI ŽIVI KAKO NE TREBA. No, takvi ljudi uporno ne odustaju od svog prijanjanja uz grijeh LAŽUĆI SEBE O SVOM STANJU.

 

 

 

Tako, debela čovjeka koji misli kako je uredan boli kada mu netko da do znanja da je pretio. Pijancu smeta govor o njegovu alkoholizmu i umjerenosti, jer drži za sebe da umjereno pije. Razvratniku koji odbaci svoju ženu i živi s tuđim ženama smeta govor o preljubu, jer on inzistirana tome da je njegovo stanje ljubav, a ne preljub. Pohlepna čovjeka smeta darežljivost jer sam nije darežljiv i ne cijeni davanje, već samo uzima. Često ovakvi ljudi svoje pohlepe pokrivaju govorom o profesionalnošću, pa pričaju kako treba raditi stručno i stalno, a govore to jer im posao služi da zadovolje vlastite pohlepe. Psovačima smeta lijep govor. Oni više cijene prostote. Svjesni su svoje nemogućnosti da promijene govor, pa im ljepota izražavanja smeta dok je grubost poželjna. Mladi koji žive “kako žive” prije braka, ne vole slušati o predbračnoj čistoći. To njima smeta, jer žive grešno. ISTINA PROBADA RAVNO U SRCE NJIHOVA GRIJEHA. Stoga svaku priču o čistoći oni svode na obrazac po kojem je to nazadno, konzervativno, to je nešto iz 15. stoljeća,... To su tako plitka objašnjenja i toliko izlizana opravdavanja da bismo početak svakog ovakvog govora mogli nastaviti, jer svi, ali baš svi pričaju iste gluposti. O kada bi barem izmislili nešto bolje i znaimljivije pa da imamo o čemu pričati kada opravdavaju svoj grijeh po pitanju predbračne čistoće!

 

 

 

Čovjek koji NE PRIHVAĆA ISTINU O SVOJOJ GREŠNOSTI otvara sebi put u propast, jer u svakom čovjeku postoji nešto što nazivamo INKLINACIJE ILI NAGNUĆA. Riječ je dobro prevedena na hrvatski jezik: NAGNUĆA. Kada govorimo o nagnućima, onda govorimo o SKLONOSTI ČOVJEKA DA NEKE STVARI PONAVLJA PO NAVICI. Takav čovjek je poput nekoga tko je NAGNUT NAD NEČIM I SAM OD SEBE PADA. Tako i djelovanje po NAGNUĆU odvija se, na neki način SAMO DO SEBE. Nema u čovjeku nekog posebnog mehanizma koji bi nagnuće zaustavljao. Zapravo, nagnuće prema nečem i služi tome da ČOVJEK STEKNE NAVIKE O KOJIMA NEĆE VODITI RAČUNA, VEĆ ĆE OBAVLJATI NEKE POSLOVE JER JE NAVIKAO, JER JE TO VEĆ “U NJEMU”. Kada djecu odgajate, NAVIKAVATE IH NA NEKE STVARI: na higijenu, na red u odijevanju i u kući, na radne navike,... Činite to kako bi VAŠA DJECA NAGINJALA PREMA DOBRIM STVARIMA U ŽIVOTU I RADILA IH BEZ POSEBNIH OTPORA U SEBI. Baš kao i čovjek koji PADA- ON NEMA OTPORA U SEBI PREMA PADU. Tako je i sa nagnućima- kada usvoji neka nagnuća, ČOVJEK RADI BEZ OTPORA U SEBI.

 

 

 

Problem nastaje kada se u čovjeku stvore NAGNUĆA PREMA LOŠIM STVARIMA, PREMA ZLU, PREMA GRIJEHU. Što se onda događa? Vidimo primjerice Heroda. On ima NAGNUĆE ili SKLONOST PREMA ŽENAMA. U normalnim okolnostima to je zdravo i ispravno za jednog muškarca. No, kada je MUŠKARAC OŽENJEN, ta je sklonost nezdrava, jer bi takav trebao gajiti jednu sklonost samo prema svojoj ženi, a zanemarivati ostale.

 

 

 

Herod nije mogao obuzdati svoje nagnuće, sklonost prema tuđim ženama. Ivan ga je upozoravao na to, i istina o tome je boljela Heroda koji NIJE IMAO SNAGE U SEBI DA PROMIJENI SVOJE STANJE. Zapravo, NIJE GA NI ŽELIO PROMIJENITI. Toliko je bilo jako pristajanje uz grijeh da je u njemu nestala svaka želja za promjenom.

 

 

 

To vidimo po njegovu postupanju kada je obećao Salomi dati sve što poželi. On je obećao učiniti sve, a ona je po majci zatražila glavu Ivana Krstitelja. “Njegovo nagnuće pohoti učinilo je da stavi ruku na onoga koji je bio pravedan i svet. Vidimo kako JEDAN GRIJEH može biti UZROKOM DRUGOGA- VEĆEG; prema onom što čitamo u Knjizi Otkrivenja: “Okaljan neka se i dalje kalja!” (Otkr, 22,11).” Grijeh dakle rađa većim grijehom ako se ne prizna i prihvati istina o svojoj grešnosti. U takvu stanju čovjek je spreman OPRAVDATI BILO KAKAV ZLOČIN I ZAGOVARATI BILO KOJE ZLO PRIKAZUJUĆI GA DOBRIM ILI TRAŽEĆI NEKI VEĆI RAZLOG ZBOG KOJEG JE ZLO TREBALO UČINITI. “Obećanje nije isprIka za ubojstvo” (Sveti Beda Časni, in Marcum, 2,25).

 

 

 

Ljudi poput Heroda NISU U STANU UPRAVLJATI SVOJIM ŽIVOTIMA. Unatoč tome što oni misle drugačije, grijeh upravlja njima. Oni se ne mogu oprijeti svojoj pohoti, proždrljivosti, pohlepi, častohleplju,... Tome naginju – i padaju. “Herod nije bio svoj gospodar, i djelovao je prema nagnućima, pa je tako obećao i ubio nedužna čovjeka” (Teofilakt).

 

 

 

Ivan Krstitelj nam je primjer kako ZA ISTINU VRIJEDI UMRIJETI. Netko će kazati kako to nije istina, jer Herod nije promijenio svoje navike i svoje stanje. Ivan Krstitelj nije umro za isitnu kako bi Herod promijenio svoje stanje. To bi možda došlo kao nešto sekundarno, ako bi to Herod htio. Ivan je UMRO ZA ISTINU KAKO BI U NJEMU VIDJELI ONOGA KOJI IMA DOĆI POSLIJE NJEGA. Ivan je, umirući za isitnu umro za Isusa koji je za sebe rekao: “Ja sam Put, ISTINA i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6).

 

 

 

Razmišljajući o ISTINI, bez obzira radi li se o nekom pojmu, ili se radi o istini o nekom događaju ili osobi, razmišljamo o NEČEMU ČEMU SE NEMA ŠTO DODATI NITI ODUZETI. Razmišljamo o NEČEM SAVRŠENOM! Tako sva ISTINA U SVIJETU NOSI SAVRŠENSTVO U SEBI, A TO JE SLIKA SAVRŠENSTVA BOGA, koji je jedini savršen, kojem se nema što dodati ili oduzeti. Svi mi, svi naši životi se mogu poboljšati. Svi bi bili bolji bez grešaka, grijeha ili zla koje počinismo. Stoga, čovjek teži vlastitom usavršavanju POKUŠAVAJUĆI PRONAĆI ISTINU NAJPRIJE O SEBI- O TOME ŠTO JE UISTINU DOBRO ZA NJEGA- O TOME ŠTO ĆE GA UISTINU USAVRŠITI. U tom usavršavanju leži korijen SVETOSTI- leži korijen STALNE ČEŽNJE ČOVJEKA ZA SVOJIM BOGOM STVORITELJEM.

 

 

 

POŠTIVATI I PRIHVATITI ISTINU O SEBI, ma kako god ona bila teška za mene, izraz je ISTINOLJUBIVOSTI- a onaj koji LJUBI ISTINU, ljubi i Onoga čiju sliku donosi istina na ovom svijetu. Čovjek koji traži i poštuje istinu o sebi, o stanju svoje duše- traži Boga! I nalazi ga u onoj mjeri u kojoj zna prihvatiti istinu o svom stanju, i u mejri u kojoj traži načina da se USAVRŠI KAO ČOVJEK, DA UNAPRIJEDI SVOJ ŽIVOT I USKLADI GA SA ISTINOM.

 

 

 

Ivan je bio ISTINOLJUBIV. I LJUBEĆI ISTINU I NE ODUSTAJUĆI OD NJE, POKAZAO JE DA MU JE STALO DO BOGA U KOJEM JE SVA ISTINA. Sveti Augustin to komentira ovako: “O Isitno! Ti se nalaziš u svemu i u svima koji te traže i svakome se javljaš u pravo vrijeme premda te traže drugačije. Ti, jasno odgovaraš, ali ne čuju svi tebe. Svi te traže po onom što oni žele za sebe. Pametan sluga tvoj je onaj koji te sluša ne samo u onom što on želi, već te sluša u onom što ti želiš da on čuje” (Sveti Augustin, Ispovijedi).

 

 

 

Istina muči samo one koji je ne prihvaćaju, koji imaju grižnju savjesti zbog svojih grijeha, ali se ne žele odvratiti od svoga zla puta. Nakon početne boli koju osjete jer ih istina “pogađa u srce”, nastupa STRAH ako ne žele prihvatiti istinu. Herodijada se BOJALA IVANA- bojača se ISTINE koju je on govorio. Stoga je učinila sve da ga ubije. Kaže sveti Toma Akvinski kako laž “čovjeka čini najsličnijim đavlu” (Sveti Toma Akvinski, o zapovijedima, l- 280). Sjetimo se kako Crkva đavla naziva OCEM LAŽI, jer do svojih ciljeva uvijek pokušava doći preko LAŽI KOJOM PRIKRIVA ISTINU.

 

 

 

Ivan Krstitelj do kraja je ustrajao na ISTINI i za to je platio glavom. “Ne boj se istine, iako te možda dovede do smrti” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 34). Od nas se zapravo traži da USTRAJAVAMO NA ISTINI, da do karja inzistiramo na onom što je istina pa što koštalo da koštalo. Nije riječ ovdje o SPOZNAJI ISTINE, jer kada se istina spozna- što onda? Neki ljudi koji lažu ZNAJU ŠTO JE ISTINA u svakom trenutku. Unatoč spoznaji i dalje lažu. Ovdje je riječ o LJUBAVI PREMA ISTINI Ili istinoljubivosti. Onaj koji LJUBI ISTINU, ljubi ono što ne može umrijeti. Ljubeći neumrlo- ljube Neumrlog- ljube Boga od koga sva istina dolazi. Ostati vjeran istini stvar je ljubavi prema Bogu i svjedočanstva. Nekada takav stav od nas zahtijeva velike žrtve. Zahtijeva da nam okaljaju dobar glas, da nas izruguju. Čak i da nas fizički ugroze radi istine. To najbolje vidite kod kriminalaca. Svi primjerice znamo tko se bavi kriminalom (čak i policija to zna i ne poduzima ništa). Pokušajte samo javno kazati kako netko stječe imanje na kriminalan način (nije bitno u kojem obliku), reakcija će biti ista: IZ STRAHA ZA SVOJE BOGATSTVO UČINIT ĆE SVE DA PRIKAŽU KAKO TO NIJE ISTINA. Možda će vas tužiti za klevetu premda govorite istinu, možda će ružno govoriti o vama ono što nije istina, čak će vam i fizički zaprijetiti smatraju li da ste im smetnja. Ponijet će se poput Heroda i Herodijade: iz straha će vas nastojat ušutkati.

 

 

 

Čovjek koji traži istinu o svemu u svom životu, polako preko istine krši svoj put prema Bogu. Takav sigurno stiže do Boga. Uz jedan uvjet: da se ISPRAVLJA KADA SAM POGRIJEŠI i da drugome ne nameće ništa premda je u pravu! Nije dovoljno znati i tražiti istinu; potrebno je svoj život istinom oblikovati. Pa ako je istina da u nečem griješiš, dopusti da ta istina postane tvoja stvarnost, i da je preobraziš u nešto savršenije- PROMIJENI SE- to ti istina govori!

 

 

 

Druga je stvar kod istinoljubivosti i traženju Boga preko istine, da se NE LAŽE. “Navikni se NIKADA NE LAGATI, niti radi isprike, niti iz kojeg drugog razloga, kako bi stalno imao pred očima kako je naš Bog, zapravo Bog istine. Rekenš li štogod lažna, greškom, ispravi to ne čekajući da drugi shvati grešku; ispravi isprikom ili na neki način popravi štetu. Učini to jer jedna istinska isprika donosi sobom milost i snagu oprostiti ono što je laž naštetila drugome” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, III,30).

 

 

1Sol 2, 9-13

 

Sjećate se, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas. Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima. Kao što znate, svakoga smo od vas, kao otac svoju djecu, poticali, sokolili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas pozva u svoje kraljevstvo i slavu. Zato eto i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste Riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.

 

 

 

Pavao poučava kršćane kako je rad jedna od temeljnica kršćanskog života i podsjeća na primjer koji je dao zajednici: “Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.” Ovo dakako podsjeća na Pavlove riječi kojima upozorava kršćane kako je rad neizostavna obveza: “Onaj koji ne radi, neka ne jede”.

 

 

 

Početak Pavlova pristupa kršćanima ide preko Riječi Božje: “Sjećate se, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje (...)”, a tek onda se dolazi do druge stvari, a to je posao i ljudski rad: “(...) i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.” Ovim Pavao želi naglasiti kako je pokretač svega u čovjeku Riječ Božja koja se propovijeda. A ta Riječ, nije tek puka ideja. Stoga se ne radi ovdje o blijedom iščitavanju Svetoga Pisma, već o SUSRETU S ONIM KOJI TU RIJEČ IZGOVARA: s Bogom, s Isusom Kristom.

 

 

 

I kao što svaka riječ koji izgovorimo ili čujemo na određen način može preobražavati naš život, tako i susret s Kristom može isto. Kako bi jedna riječ preobrazila čovjeka, potrebno je PUSTITI JE DA UĐE U NAS I DJELUJE U NAMA. Na isti je način potrebno PUSTITI KRISTA DA UĐE U NAS, U NAŠ ŽIVOT I DJELUJE U NAMA.

 

 

 

Što bi u tom smislu predstavljalo vjeru u nama? To bi značilo prihvatiti to što smo primili u sebe, prihvatiti Riječ, Krista, Sina Boga živoga i dopustiti mu da nas preobražava: riječima, sakramentima. Ono što je zanimljivo u svemu, jest dopustiti da KRISTOVO ŽIVOTNO ISKUSTVO PREOBRAŽAVA NAŠE ŽIVOTE. Najbolji učitelj i odgjatelj, odgaja i poučava PRIMJEROM VLASTITA ŽIVOTA. Postoji nešto u životima ljudi što djeluje na druge. Postoji neka NEVIDLJIVA SILA, ENERGIJA, SNAGA- nazovite to kako god hoćete- što utječe na druge i potiče ih mijenjati svoj život na bolje. To ne može samo riječ, već život koji je tu riječ izgovorio. To “nešto” što preobražava, možete nazvati kako god, ali mi to zovemo LJUBAV.

 

 

 

Vjera u Boga koji je Ljubav, ne može se samo riječima izraziti: ljubav traži djela, traži život. Tako i mi gledamo u Kristov život kako bi se otovorili preobražavajućem Primjeru. I što vidimo? Vidimo godine provedene u maloj radionici u Nazaretu u kojoj se Isus usavršavao u poslu kojeg je radio. Kada ne bismo znali kako je riječ o Isusu, mogli bismo pomisliti da je to neki obični radnik. No riječ je o Bogu, koji nam je svojim primjerom pokazao kako je RAD JEDNO DOBRO ZA ČOVJEKA. I ne samo to; RAD JE BOŽJI DAR.

 

 

 

Kaže sveti Toma Akvinski kako je rad “BONUM ARDUUM, mukotrpno dobro (…). I nije samo neko korisno dobro ili dobro za uživanje, već i dostojanstveno dobro, tj. ono koje odgovara čovjekovu dostojanstvu, koje izražava ovo dostaojanstvo i povećava ga” (Sveti Ivan Pavao II., Enciklika Laborem exercens, I., 9). I nastavlja Ivan Pavao II: “Rad treba pomoći čovjeku da se usavrši, poboljša, da duhovno zrije, postane odgovoran, kako bi ostvario sebe u svom pozivu na zemlji, kao jedna neponovljiva osoba, ili kroz zajedništvo s drugim osobama, a navjiše os svega preko temelja društva , a to je obitelj. Muškarac i žena, sjedinjeni u zajednicu čiju je narav ustanovio sam Stvoritelj, od početka na svijet donosi nove ljude. Rad treba omogućiti toj ljudskoj zajednici da pronađe sredstva koja su joj neophodna u oblikovanju i očuvanju života zajednice” (Sveti Ivan Pavao II., Czestochowa,6-VI-1979).”

 

 

 

Osim što pomaže osobnom usavršavanju i uzdržavanju života, rad uvijek ima komunitarno obilježje. U obitelji je to jasno vidljivo, ali se često zagledavamo samo u svoju obitelj i gubi se iz vida potreba pomaganja drugma. S vremenom čovjek koji ovako usko gleda na stvari, izgubi iz vida tu zajedničarsku komponentu rada, i RADI SAMO ZA SEBE. U takvim okolnostima, mentalitet puka se preobražava u jednu ZATVORENOST DUŠE KOJA NE VIDI TUĐE POTREBE.

 

 

 

Kako dakle razmišljati o radu? Rad prije svega mora imati nadnaravan karakter, što znači da čovjek ne radi samo za sebe, već prije svega dolazi na zemlju ispuniti volju Božju, a u tom ispunjavanju volje Boga, rad ima posebno mjesto. Bog je čovjeku dao da UPRAVI SVIME NA ZEMLJI; UPRAVI, A NE ISKORISTI I UNIŠTI, kako to rade danas oni koji rade samo za sebe. U tom smislu, RAD MORA ULJPŠAVATI OVAJ SVIJET I DONOSITI KORIST MNOGIMA. Kada se nešto u našoj okolini zapusti, onda to poružni, podivlja. Zamislite jedan prostor u čovjekovoj okolini kojeg nitko ne čisti! Vidi se kako tu čovjek nije ispunio svoju božansku zadaću da upravi svijetom.

 

 

 

Kazali smo kako treba gledati u PRIMJER ŽIVOTA, pa to činimo i kada je rad u pitanju; GLEDAMO U KRISTA: “Krist nikada nije rekao da čovjek treba biti samo radno oruđe- onaj koji radi; već treba cijeniti ljudski rad na pravi način od samoga početka. Krist nikada nije potcijenio čovjeka koji radi! Stoga se dao pribiti na križ kako bi se po njemu pronašao model DEGRADIRANOG ČOVJEKA; također i onog čovjeka kojeg se degradira radom. Krist na kržu pred našim očima ostaje kao onaj koji nam svima podsvješćuje onu smagu s neba koju nam je darovao. On nam je dao moć da budemo sinovi Božji (Iv 1,12). To je početna točka u razmišljanju o poslu, sustavu rada, nagradi. I to trebaju imati na umu i država, i narod i Crkva” (Isto, Mogila,9-VI-1979). ČOVJEK NE SMIJE RADOM BITI PONIŽAVAN! NE SMIJE RADOM IZGUBITI SOVJE DOSTOJANSTVO.

 

 

 

U Nazaretu, “Isus raste i živi kao jedan od nas, objavljuje nam da čovjekov život, njegov svakodnevni posao, ima BOŽJI SMISAO. Koliko god promatrali tu istinu, uvijek bi nas pomisao na trideset godina njegova prikrivena života trebale iznova zadiviti, ovih trideset godina koje su najveći dio njegova djelovanja među ljudima, svojom braćom. Godine u sjeni, a za nas jasne kao svjetlost sunca” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 14). Isus svojim primjerom govori svim ljudima koji rade i današnji kršćani bi se trebali posvećivati POSLOM BOGU. Posao, pretvoren u posvetno sredstvo prestaje biti prokletstvom, izvorom muka i strepnji, i pretvara se u blagoslov Božji koji preobražava i čovjeka i zemlju u kojoj živi. Stoga se za posao trebamo MOLITI I BRINUTI.

 

 

 

Više od toga, treba posao pretvoriti u molitvu. “Svakoga dana Gospodinu možemo prikazati toliko toga što pokuđavamo dobro učiniti: učenici i studenti mogu prikazati sate intezivnog učenja; majka učinkovitu brigu za svoju djecu, brak i sav trud kojim uljepšava svoj dom; liječnik, pored svoje profesionalne stručnosti, i ljubaznost u odnosu sa pacijentima; bolničari skrb za pacijente, kao da je svaki do njih sam Isus... Dok obavljamo svoj posao, često ćemo se Gospodinu obratiti kratkom molitvom za pomoć, zahvalom, željom da Boga proslavimo svojim radom,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-153).

 

 

 

Posao donosi pred nas uvijek određene poteškoće, a nekada i nevolje. To su prigode u kojima prihvaćamo križeve- probleme s kojima se susrećemo. Tako, ne samo što se poslom usavršavamo kao profesionalci koji mogu preko posla rasti u krijepostima, ne samo što posao može postati jedna lijepa molitva Bogu, već posao može postati mjesto susreta Boga i sina Božjeg- onoga koji je svoj križ prihvatio i ponio ga na svojim leđima. Posao donosi nama u susret često probleme- križeve. I kao što su problemi tu kako bi se rješavali, tako su i križevi pred nama kako bi se nosili.

 

 

 

Od toga ne treba bježati, jer upravo u tim situacijama “oštri” se naše kršćanstvo. Križ koji se javlja preko problema svakodnevice, je poput oštrila za olovke: NE MOŽETE NAOŠTRITI OLOVKU AKO OD NJE NEŠTO NE OTKINETE. Ne možete dobiti kršćanina koji nije poršao kroz oštrenje križa, na kojem je izgubio dio svog ega, a na sebe primio Kristovo obilježje- “Kristov Ja”.

 

 

 

Tako nas križ približava, preko posla i problema koji on donosi, onim Pavlovim riječima: “Ne živim više ja, nego živi Krist u meni”. To je moguće samo tako gdje u susretu s križem DOPUSTIMO MOGUĆNOST DA BUDEMO PONIŽENI. Pri tome se NEĆEMO OPIRATI, VEĆ PRIHVATITI NAMETNUTU SITUACIJU, i polako i strpljivo čekati da Gospodin PO NAŠIM NEMOĆIMA DJELUJE. Nekada će nas križ poučiti kako DJELOVATI NA VRIJEME BLAGOŠĆU, S PUNO LJUBAVI, OPRAŠTAJUĆI kako je to već Krist radio sa onima koji su ga razapeli.

 

 

 

Pogledate li malo Isusov život, shvatit ćete kako je sav njegov rad- onih trideset u radionici svetoga Josipa, i one tri u naviještanju- OKRUNJEN KRIŽEM. I upravo je taj križ otkrio Sina Božjeg svima. Na poseban način, KRIŽ postaje uzvišenom molitvom Sina: najpotresnija molitva Isusa bila je na Križu, onda kada je vikao Abba! Oče! Tatice! Krik sa križa pokazao je Sina. Upravo takav “krik”, takvu molitvu možemo unijeti u svoje svakodene poslove u kojima ćemo revno obavljati svoje dužnosti i živo računati u svemu na pomoć Oca.

 

 

 

Ps 139, 7-12b

 

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ!

 

Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: »Nek me barem tmine zakriju, i nek me noć umjesto svjetla okruži!« Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan.

 



 

Mt 23, 27-32

 

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.«

 

»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: 'Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.' Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. Dopunite samo mjeru otaca svojih!«

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

 

 

 

Mt 23, 23-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!«

 

»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.«

 

 

 

Isus kritizira pismoznance I farizeje zbog njihova odnosa prema ZAKONU. Taj odnos odraz je njihova NUTARNJEG STAVA prema Bogu I prema ljudima. Zapravo, taj Židovski Zakon služio je kako bi se odnos ČOVJEK -BOG, ČOVJEK-ČOVJEK UREDIO na temelju pravednosti, milosrđa I vjere.

 

 

 

No, farizeji I pismoznanci su izvrnuli redoslijed stvari. Ono najvažnije stavili su na zadnje mjesto I umjesto da narod vode poučavanjem I odgajanjem za Boga, oni su vodili računa o manje važnim stvarima. Desetina od metvice, kopra I kima, nije nešto što bi trebalo biti ključno za nečiju vjeru u život. Tom se desetinom nitko neće obogatiti ni osiromašiti. Zato I nije važna prava mjera u toj desetini.

 

 

 

Važnije su druge stvari, I to Gospodin objašnjava u nastavku primejrom ČAŠE. Čaša koja se NE ČISTI IZNUTRA je NEUPOTREBLJIVA. Ona može izvana blistati, ali ako iznutra nije čista, ne može se iz nje piti. Dakle, ne služi onome zbog čega postoji.

 

 

 

Tako je I sa jednim vjernikom. Ako je IZNUTRA NEČIST, PUN GRIJEHA, on može izvana glumiti da živi savršeno, ali će njegov život, zbog njegove neredne nutrine, biti pakao. To su one duše o kojima stara narodna kaže: IZVANA GLADAC- IZNUTRA JADAC.

 

 

 

Vjerniku koji ne čisti svoje srce od grijeha, VJERA SE PRETVARA U NEŠTO NEUPOTREBLJIVO, NEŠTO ŠTO NIČEMU NE SLUŽI I NE ZADOVOLJAVA SVOJU SVRHU.Život takvog vjernika zapravo odudara od onog naziva “vjernik”. Stoga, kada netko vidi takva, stvar krivu sliku I o vjeri I o vjernicima.

 

 

 

Nama je vjera dana KAKO BI SE PO NJOJ USADILI U KRISTA, ALI I KAKO BISMO JE PRENOSILI. Dakle, “moramo svijetliti” I svojim svjetlom vjere, svojim načinom života, drugima moramo biti putokaz u mraku koji će ih odvesti Kristu- da se I drugi usade u Krista. To naše svjetlo NE DOLAZI IZVANA, VEĆ IZ NAŠEG SRCA. Zapravo, sve što se izvana vidi dolazi iznutra. Stoga često iznenade životi ljudi koji su naoko beznačajni, ali kada im se približite upoznate jedan duboki nutarnji život koji PRIVLAČI KAO NEŠTO ŠTO SJAJI. Upoznate jedno ČISTO SRCE I NJEGOV SJAJ KOJI PRIVLAČI.

 

 

 

Zato Gospodin danas upozorava pismoznance I farizeje kako kruto obdržavanje Zakona nije bitno. Puno je važniji ODGOJ SRCA, puno je važnije da DUŠA BUDE MIRNA, ČISTA kako bi druge privlačla Bogu svojim sjajem.

 

 

 

VELIKA GOSPA

 

Lk 1, 39-56

 

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

 

Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

 

 

 

ZDRAVO MARIJO

 

Jedna od molitava koju najčešće molimo zasigurno je ona upućena Blaženoj Djevici Mariji: ZDRAVO MARIJO, MILOSTI PUNA,... Još od Srednjeg vijeka ovo je jedna od najraširenijih molitava među kršćanima. Ovo su riječi koje je Mariji izgovarao anđeo Gabrijel, pa na neki način govorimo o ANĐEOSKOJ MOLITVI kada molimo Zdravo Marijo.

 

 

 

Kada je pozdravlja, anđeo čini to na poseban način. Govori joj zapravo RADUJ SE MARIJO: CHAIRE XEHARITOMENE, raduj se milosti puna! Puno je umjetničkih djela koja Mariju prikazuju s jednim blagim osmjehom na licu koji stalno podsjeća na BLAŽENOST ONIH KOJI PRIHVATE BOŽJU VOLJU ONAKO KAKO JE TO MARIJA PRIHVATILA u razgovoru s anđelom. Taj osmjeh odražava onu puninu milosti o kojoj je anđeo govorio, stoga umjetnik dobro razumije kako ta ispunjenost milošću u životu uvijek čovjeka dovodi k sreći- k Bogu.

 

 

 

PRVA KOJA SLUŠA I VRŠI VOLJU BOŽJU

 

Marija SLUŠA anđela i PRIHVAĆA DA SE NA NJOJ VRŠI SVE ŠTO BOG OD NJE TRAŽI. Ovo nas podsjeća na evanđelje u kojem Isusu govore kako ga traže majka i braća njegova, odgovara najprije pitanjem o tome tko su njegoa majka i njegova braća. Sam daje odgovor na to pitanje: “48Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« 49I pruži ruku prema učenicima: »Evo«, reče, »majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«” (Mt 12,48-50), ili: “20Javiše mu: »Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti.« 21A on im odgovori: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.«” (Lk 3,20-21).

 

 

 

Upravo na Mariji se ispunjavaju ove riječi. Ona je bila prva osoba koja je na ovakav način pristupala Božjoj Riječi: slušala ju je i vršila. Ovo je stav osobe koja ima POVJERENJE U RIJEČI KOJE JE SLUŠALA. Zapravo, povjerenje je odraz njezine VJERE U ONOGA KOJI JE RIJEČI POSLAO- U BOGA. Ovo povjerenje u Božju intervenciju raste i sazrijeva s Marijom, pa je ona prva osoba koja je potakla Isusa na čudo- ono u Kani Galilejskoj. Tko može reagirati onako sigurno u Kani? Samo onaj koji je SIGURAN U ISUSOVO POSLANJE, U NJEGA. Sigurnost u ovakvih ljudi izrasta iz njihove vjere.

 

 

 

Marija se pretvara u primjer kršćanina- vjernika koji svakodnevno PRIJANJA UZ RIJEČ BOŽJU I TRUDI SE ŽIVJETI PO NJOJ. To je jedini PUT RAZUMIJEVANJA BOŽJE LJUBAVI u životu koji nam često daje razloga za ogorčenja i razočaranja. Marija, koja je, SLUŠAJUĆI RIJEČ BOŽJU doživjela niz neugodnosti, sve do one najteže na Kalvariji gdje je gledala Sina kako umire na Križu, nije posustala. Potaknuta milošću, podigla se iz svojih tuga, jer je vjera u njoj govorila kako smrt nije kraj. Tako je postala primjerom ustrajnosti u vjeri.

 

 

 

Marija je brzo vratila osmjeh na lice: nakon tuge Piete, Marija ulazi u RADOST USKRSLOGA, i tu radost nastoji predati Crkvi i svim kršćanima. Zato je i zazivamo UZROČE NAŠE RADOSTI- ona, koja je radošću nadišla sve tuge, može i nama dati poticaj da se radujemo. RADUJ SE MARIJO- te anđeove riječi kao da su obilježile njezin život.

 

 

 

Na ovaj način, Marija postaje jedna ŠKOLA NADE. Često joj tepamo PRIJESTOLJE MUDROSTI, NADO NAŠA. Cijeli je njezin život bio JEDAN POGLED U BUDUĆNOST. Nikada zasigurno nije očajavala nad situacijama u kojima se našla. Ova radost koja ju je resila, odraz je NADE KOJU JE NOSILA U SEBI. Kako je POVJEROVALA I DOPUSTILA DA SE NA NJOJ VRŠI VOLJA BOŽJA, njezina vjera se pretvorila u stalan izvor jedne nade, a nada donosi radost u život.

 

 

 

Stoga Marija stalno upravlja pogled unaprijed, svakog vjernika koji joj se utječe. Ona traži načina da se u duši pobudi radost koja je pronašla nadu u sebi. Marija i nama može vratiti osmjeh na lice.

 

 

 

PONIZNA SLUŽBENICA

 

Riječi hvalospjeva u drugom dijelu ovog evanđelja, kojeg najčešće nazivamo jednostavno VELIČA, otkrivaju kako ona koja pjeva, čini to iz pozicije SIROMAŠNIH, OSTATKA IZRAELOVA, onih koji se na neki način nalaze na rubovima društva. To su, biblijskim jezikom nazvani ANAWIM- siromašni. Sam hvalospjev nam otkriva duhovnost ovakvih ljudi koji pred sobom u životu nemaju nikoga drugog sem Boga. Sve ostalo je ispraznost koja u usporedbi s Bogom nema nikakve vrijednosti. Ovakve duše, u sebi ne vide nikakve veličine, već svu veličinu života kojeg žive nalaze u Bogu. Stoga su ovo oni koje bismo nazvali PONIZNIMA i SIROMAŠNIMA, ili TAPEINOSIS, grčki kazano riječju koja konkretizira ove dvije stvari u sebi.

 

 

 

Govoreći ovaj hvalospjev, Marija koristi izraze u prvom licu, ali se izražava o sebi na jedan puno dublji način. Ona ne govori “ja”, već umjesto toga govori: DUŠA MOJA, DUH MOJ. Na ovaj način pokušava kazati kako je više od nje same važnija veza njezina sa Gospodinom. Njezin JA NESTAJE u njezinim riječima, i jedino što želi jest vezati se dušom za Boga.

 

 

 

To njezino “nestajanje”, umanjivanje same sebe, kao da za cilj ima naglasiti veličinu Božju. Što je jedna neznatna službenica pred Gospodinom? O tome kaže sveti Ambrozije: “Svaki od nas bi trebao imati Marijinu dušu kako bi veličao Gospodina; svaki oda nas bi trebao imati Marijin duh kako bi se radovao u Bogu. Valja kazati kako postoji SAMO JEDNA MAJKA BOGA, premda se to vidi isključivo po tijelu. Ipak, po DUHU, Marija postaje majkom sviju koji se rađaju u Kristu, jer svaki od tih uzima Riječ Božju... Marijna duša kliče veličini Gospodnjoj, jer posvećena duhom i dušom Ocu i Sinu, časti sa iskrenim osjećajima samo jednog Boga, od kojeg dolazi(...)” (Sveti Ambrozije, sO evanđelju po Luki).

 

 

 

Majka Božja sebe prikazuje kao dio onih koji “nestaju” pred očima svijeta, postajući maleni, neznatni, nevidljivi, ali upravo takvi u očima Božjim imaju najveću vrijednost. Naspram silnika koji pucaju od svojih ambicija, Marija je skrivena od očiju svijeta. “Veličina je Majke Božje i naše u poniznosti. Našem životu veoma je potrebna poniznost sve dok smo u svijetu među ljudima” (Sveta Majka Tereza, dr. Llush Gjergji, Majka Tereza- lik i djelo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 90).

 

 

 

Njezina egzistencija na svojim leđima nosi silan teret ljubavi prema svom Sinu, pre kojim ona nestaje kako bi se pojavila ponovo samo kada je trebalo osigurati “novo rađanje- nove djece za Crkvu”. U najtežim trenucima, Marija stoji sa apostolima bodreći ih, premda sama podnosi boli velike tuge za izgubljenim Sinom. Ipak, jače od njene boli su vjera i nada kako je Uskrsli živ i kako će se pojaviti sa apostolima. Stoga, ona istovremeno TRPI zbog sinovljeve muke, ali i zbog RAĐANJA NOVE DUHOVNE DJECE U CRKVI, a svo će se njezino trpljenje pretvoriti u veliku radost po pojavi Uskrsloga.

 

 

 

Takvi životi, koji su sebe zaboravili radi Boga i radi drugih ljudi, poput Marije Majke Božje, veliki su u očima Boga jer su posve zanemarili sebe radi Božje stvari. Zamislite samo veličinu poniznosti ove žene! Koja bi to žena, da zna kako će postati Majka Sina Božjega, ostala ovako povučena i skrivena? Ne bi li se potiho “provukao” glas o tome? Zar ne bi kazali barem najboljoj prijateljici? Nakon tog, teško bi bilo zadržati stvari, zar ne?

 

 

 

Marija postupa posve drugačije. Nema je nigdje. Kao da ne postoji. Tek u nekoliko redaka Evanđelja govori se o njoj. Čak i trenuci u kojima sumještani komentiraju Isusa, govore u prilog kako je Marija ŠUTJELA O SVEMU I TIHO NOSILA TERET ŽIVOTA ZA BOGA. “55Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? 56I sestre mu nisu li sve među nama?” (Mt 13,55-56).

 

 

 

RASPOLOŽIVOST MARIJINA ŽIVOTA BOGU

 

 

 

U Majci otkrivamo svu dubinu odnosa s Bogom. Po joj se učimo kako je BOG TAJ KOJI PRVI PRILAZI ČOVJEKU I ISPUNJA GA MILOŠĆU, A ČOVJEK NA TU MILOST MORA ODGOVORITI SVOJIM ŽIVOTOM U VJERI. Anđeo Gospodnji pristupa Mariji i donosi joj vijest od Boga, ali ništa se ne događa dok Marija ne da svoj pristanak. Tek tada, kada SLOBODNO PRISTANE da se volja Božja vrši na njoj, otvara se prostor njezina Bogomajčinstva.

 

 

 

Taj odnos SIN- MAJKA, kojeg najprije nalazimo u odnosu ISUS- MARIJA, obilježava OTAJSTVO CRKVE- sav sakramentalni život. Majka je pralik Crkve, abudući da su SIN I MAJKA- JEDNO TIJELO I JEDNA DUH, onaj koji se hrani Tijelom Kristovim postaje sa Sinom jedno tijelo I jedan duh, ali postaje I SINOM MARIJE.

 

 

 

Ono bitno kod sakramenata nalazimo u Mariji: Bog prilazi Marijia, a ona STAVLJA SVOJE TIJELO NA RASPOLAGANJE- stavlja SVU SVOJU EGZISTENCIJU NA RASPOLAGANJE BOGU. U tome se vidi RASPOLOŽIVOST VJERNIKA DA PRIMI SAKRAMENT: Bog prilazi čovjeku u sakramentu, a čovjek bi trebao stavljati sav svoj život njemu u ruke želi li da sakramentalan milost bude djelotvorna u životu.

 

 

 

Tek kada Marija pristane biti Majkom, Sin prima Tijelo (praslika SAKRAMENATA), Marija se ISPUNJA MILOŠĆU- postaje MILOSTI PUNA. Dakle, u odnosu SIN- MAJKA, DIJETE CRKVE POSTAJE TEK NAKON ISPUNJANJA MILOSTI, A TO DOLAZI PO SAKRAMENTU. Stoga velimo kako SAKRAMENT PRETHODI MILOSTI, jer DAJE FORMU MILOSTI U ČOVJEKU; UOBLIČAVA JE U NJEMU. Kada bi Milost bila nešto proizvoljno, svak bi mogao govoriti o tome kako je nositelj milosti Božje, a tako bi se izgubila bilo kakava norma I milost ne bi bila kategorija koja zahtijeva RASPOLOŽIVOST, već bi bilo dovoljno “pričati” o tome bez da se ispune neke pretpostavke

 

 

 

Ako se Bog DAJE BESPLATNO, onda to ne znači da ga svak može primiti. Može ga primiti, ali SVE SE PRIMA NA NAČIN PRIMATELJA. Potrebno je da PRIMATELJ BUDE RASPOLOŽIV da bi primio MILOST, da U NJEMU POSTOJI MOGUĆNOST KAKO BI DJELOVALA MILOST KOJA ĆE SE PRIMITI. AKO NIJE U POTREBNOM STANJU, NE MOŽEMO GOVORITI O UOBIČAJENOJ SITUACIJI PRIMANJA MILOSTI, jer NIJE RASPOLOŽIV ZA TO: ILI NEMA VOLJE, ILI GA NIJE BRIGA, ILI ŽELI PRIMITI MILOST BEZ TRUDA. Raspoloživost je ODGOJNA NORMA ZA PRIMANJE SAKRAMENATA ispod koje se ne može ići.

 

 

 

RASPOLOŽIVOST možemo shvatiti KAO HTIJENJE ili slobodni pristanak DA SE PRIHVATI NETKO. Slobodni pristanak pretpostavlja prihvaćanje svih posljedica koje sa sakramentom dolaze. A sa sakramentima uvijek na kraju dolazi KRIŽ i to nije baš lako prihvatiti u životu. Pogledate li Mariju, shvatit ćete kako se jedna velika njezina životna dionica završila pod Križem svoda Sina. Ipak, tu nije kraj za onog koji postupa poput Marije, jer nakon Križa dolazi USKRSNUĆE i ŽIVOT PONOVO KREĆE ALI ISPUNJEN PLODOVIMA KRIŽA- ISPUNJEN MILOSTI.

 

 

 

 

 

Jr 38, 4-6.8-10

 

U one dane: Dostojanstvenici rekoše kralju: »Jeremiju valja ubiti: on zaista obeshrabruje ratnike koji su još ostali u ovome gradu i sav narod kad takve riječi pred njima govori. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« A kralj Sidkija odgovori: »Eto, on je u vašim rukama, jer kralj ionako više nema nikakve vlasti nad vama.« Tada pograbiše Jeremiju i baciše ga u zdenac kraljeva sina Malkije, što bijaše u tamničkom dvorištu, i spustiše ga na užetima. Ali u zdencu ne bijaše vode, već samo glib, tako da Jeremija propade u glib.

 

Tada Ebed-Melek izađe iz kraljevskog dvora te ovako reče kralju: »Gospodaru, kralju moj, zlo čine ovi ljudi kad tako postupaju s prorokom Jeremijom: bacili su ga u zdenac, gdje će od gladi umrijeti, jer više nema kruha u gradu.« Nato kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: »Povedi trojicu ljudi te izvuci proroka Jeremiju iz zdenca dok nije umro.«

 

 

 

Ps 40, 2-4.18

 

Gospodine, u pomoć mi pohitaj!

 

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blata kalnoga; noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi. U usta mi stavi pjesmu novu, slavopoj Bogu našemu. Vidjet će mnogi i strah će ih obuzeti, i uzdanje će svoje staviti u Gospodina. Bijedan sam ja i nevoljan, al Gospodin se brine za me. Ti si pomoć moja i moj spasitelj; o Bože moj, ne kasni!

 

Heb 12, 1-4

 

Braćo: I mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom. Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.

 

 

 

Lk 12, 49-53

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.«

 

 

 

UVOD

 

Gospodin veli kako je došao BACITI OGANJ NA ZEMLJU. Čini se kao terminator, uništavatelj, a ne kao Spasitelj. Ipak, treba dobro razumjeti o kakvom je ognju riječ, za shvatiti Isusov govor.

 

 

 

 

 

OGANJ- VATRA

 

Oganj i vatru shvaćamo najčešće kao OPASNOST, kao nešto što RAZARA i prijeti našim životima i materijalnim dobrima. I doista, vatra “guta” sve i na neki način uništava. Tako nas vatra dovodi do smrti.

 

 

 

Ipak, na zgarištima nakon požara, u kombinaciji sa kišama, sa vodom, vatra zapravo postaje jedan prirodni element života. Ona je NAPRAVILA PROSTOR NOVOM ŽIVOTU, učinila je jedan POŽAR koji je OSLOBODIO PROSTOR za još jači život, za još plodnije okruženje. Ono što je vatra progutala, postalo je hranom novog života.

 

 

 

Tako, vatru i oganj uvijek možemo smjestiti u prostor između života i smrti. Nikada vatra po sebi ne donosi samo smrt, već uvijek sa zgarištem donosi i novi život.

 

 

 

U Starom Zavjetu, vatra je bila znak božanskog očitovanja (Izl 3,2; 13,21; 19,18; 24,27; Pnz 4,24; Jr 21,12; Ez 1,4; Dan 7,9; Ps 18,9; Heb 12,29; Otk 1,14); mesijanskog vremena(Mt 3,11; Lk 12,49). Istovremeno, Božji gnjev i moguća kazna također obilježava posljednja vremena (Pnz 32,22; Iz 66,15; 2Pt 3,12; Otk 20,14; 21,8). Sud posljednjih vremena simboliziran je ognjenim mačem kerubina koji je, nakon što je čovjekotpao od Boga i napustio Raj, stao kao stražar na vrata Raja čuvajući ga ognjenim mačem (Post 3,24).

 

 

 

Vatra je također slika boli i patnje koja pročišćava. Nakon vatre ostaje pepeo, koji izražava prolaznost ljudskog života, čovjekom fizički i moralni pad, smrtnost čovjeka. Ipak ta smrtnost čovjeka ima svoj produžetak u životu. Naime, PEPEO istovremeno podsjeća na PLODNOST NOVOG ŽIVOTA koji izrasta kao “feniks iz pepela”.

 

 

 

Tako dolazimo preko vatre, ognja, do Novog Zavjeta, u čijem je središtu patnja i bol Isusa Krista koja vrhunac ima u smrti na Križu. Ta je patnja i smrt kao vatra pod kojom nestaje jedan život, ali se rađa nešto novo, veličanstveno nakon smrti- uskrsnuće.

 

 

 

Vatra se polako transformira iz simbola smrti i razaranja, u simbol NOVOG ŽIVOTA: Bog se očituje u ognjenom stupu u Starom Zavjetu, a u Novom se očituje u PLAMENIM JEZICIMA, kao znak Duha Svetoga. Osim toga, čest motim Isusovih propovijedanja bili su SVJETLO I SVJETILJKA kao simboli Boga i života u Kristu, koji RAZBIJAJU TAMU GRIJEHA. Izvor svjetla u Isusovo vrijeme, jedino se mogao naći u VATRI I OGNJU. Uz to SVJETLO je simboliziralo i SVJETLO RAZUMA kojeg čovjek dobiva u pomoć od Boga kako bi bolje pronicao u svom životu što jest, a što nije od Boga.

 

 

 

Vatra mijenja krakter i postaje stvaralački element: čisti čovjeka iznutra, žeže grijeh, i uništava ono što je zlo u čovjeku, te pomaže čovjeku očistiti misli od zla kako bi pronašao Boga u svom životu.

 

 

 

VATRA KAO SLIKA POŽUDE KOJA UNIŠTAVA ČOVJEKA

 

Možemo razumjeti kako vatra u bilo kojem obliku RAZARA. Za shvatiti prvau narav vatre o kojoj Isus govori, možemo na VATRU GLEDATI IZ PERSPEKTIVE DUHOVNOG ŽIVOTA, a na oganj gledati iz pozicije UZROKA I POSLJEDICA. Vatra uvijek razara, ali nije isto, razara li tako da uništava sve ili samo čisti čovjeka.

 

 

 

Naime, uzrok vatri može biti POŽUDA U ČOVJEKU. Tada vatra djeluje UNIŠTAVAJUĆE. Devastira čovjekov život u potpunosti. Ova vatra u čovjeku potiče jedan PLAMEN NERAZBORITA ŽIVOTA. Plamen je to koji čovjeka tjera na ludost, na grijeh, na jedan NEKOTROLIRAN ŽIVOT u kojem će se čovjek olako prepustiti svojim, gotovo životinjskim nagnućima i jednom duhovnom nasilju. To je VATRA ČOVJEKA KOJI MISLI DA VLADA VATROM SVOGA ŽIVOTA, ali ga ona vodi samouništenju, jer onaj koji ŽIVI NERAZBORITO, prepušten svojim požudama i nekontroliranim željama, uvijek sam sebe uništava.

 

 

 

U pravilu, ovakav čovjek biva vođen erosom. Vratimo li se u grčko-rimsku mitologiju, naići ćemo na priču o Erosu, bogu ljubavi, i Psihi, prelijepoj ženi koja je svojom ljepotom zasjenila bogove. Eros, koji je dobio božanski zadatak da ljubav Psihe usmjeri na najružnijeg čovjeka na svijetu, IZGUBIO JE GLAVU PRED LJEPOTOM PSIHE I SAM SE U NJU ZALJUBIO.

 

 

 

U cijeloj priči za nas je znakovit erosom plamen ljubavi, koji je bio RAZVEZAN OD RAZUMA. To je bio PLAMEN KOJI RAZARA, jedan “plamen bez svjetla” koji je iz sebe oslobađao samo RUŠILAČKU SNAGU koja je UNIŠTAVALA ŽIVOTE OKO SEBE. Psiha je u cijeloj ovoj priči djelovala posve izgubljeno kada je SHVATILA U KOGA SE ZALJUBILA I S KIM JE IMALA POSLA, a Eros je posve izgubio svoje životne snage- uništio ga je PLAMEN VLASTITE POŽUDE.

 

 

 

Grci su razumjeli ljudsku narav, stoga su ovo božanstvo nazivali još i OSLOBODITELJ (Eleutherios), jer se po njemu oslobađalo iz čovjeka sve ono što u normalnim životnim okolnostima to čovjek nije mogao. OSLOBAĐALO SE ZAPRAVO ZLO: tako je ovo božanstvo često prikazivano kao homoseksulano biće, kao biće koje jednom KRIVO USMJERENOM LJUBAVLJU RAZARA ŽIVOT , kako svoj, tako i drugih ljudi.

 

 

 

Rimljani su isto božasntvo nazivali KUPIDON. Na sličan su način shvaćali da se iz njega OSLOBAĐA NEŠTO JAČE OD ČOVJEKA, pa su ga držali simbolom života nakon smrti. Ipak sam naziv KUPIDON, koji dolazi od riječi CUPIO, što odgovara prijevodu ŽELJA, kada se prevede u kontekst žviota obog božanstva, otkriva pravu njegovu narav, a to je POŽUDA: to je jedna ŽELJA KOJA SE U ČOVJEKU RAZVIJA BEZ SVJETLA RAZUMA, I NEKOTROLIRANO VODI ČOVJEKA KROZ ŽIVOT RAZARAJUĆI KAKO NJEGA, TAKO I LJUDE S KOJIMA ŽIVI.

 

 

 

VATRA KAO SIMBOL BOŽANSKE LJUBAVI

 

Vidimo kako u vatru u duhovnom jeziku povezujemo u konačnici sa LJUBAVI. Negativan kontekst ljubavi dovodi nas do POŽUDE koja čovjeka razara iznutra poput ognja neostvarenih želja zbog kojih izgara iznutra i spreman je učiniti sve kako bi ih ostvario makar ga to koštalo života.

 

 

 

Kada je U LJUBAV UKLJUČENO SVJETLO RAZUMA, kada se ŽELJE VODE ISTINOM O TOME ŠTO JEST DOBRO, A ŠTO NIJE, tada se ova vatra gleda na posve drugačiji način. Postaje pročišćujući i stvaralački element u čovjeku.

 

 

 

ISTINA jest prava OSLOBAĐAJUĆA SILA U ČOVJEKU. Nije to požuda, nije to jedna neuravnotežena želja koja čovjeka dovodi do zla. SVJETLO ISTINE O DOBRU I O ZLU, RASVJETLJAVA UM I RAZGONI TAMU ZLA. I to SVJETLO ISTINE, odsjaj je BOŽANSKE LJUBAVI kojom Bog najprije DOTIČE NAŠ RAZUM kako bismo shvatili što je ispravno u životu.

 

 

 

Kada se shvati ISTINA O DOBRU, počinje jednu NUTARNJE OSLOBAĐANJE OD ZLA koje, izloženu OGNJU BOŽJE LJUBAVI, GORI I NESTAJE IZ ČOVJEKA. Tako dolazi do jednog NUTARNJEG ČIŠĆENJA OSOBE- dolazi do čišćenja U ŽELJAMA. Sve one ŽELJE koje su prijanjanjem pretvorene u naše POŽUDE, IZGARAJU PRED ISTINOM! Čovjek se tako PROČIŠĆAVA OD VLATITE TAME postaje poput plemenita metala koji se čisti samo u VATRI. Ovog puta VATRA ISTINE čini da sve nečistoće izbiju na površinu naše duše i nestanu u VATRI BOŽJE LJUBAVI.

 

 

 

Duša očišćena od požuda i od grijeha, postaje poput zgarišta. U njoj je djelovao OGANJ DUHA SVETOGA koji je spržio POŽUDU. Ipak, Duh Sveti ili Ljubav Boga, ne predstavlja se samo VATROM, već i VODOM, koja zalijeva zgarište iz kojeg, pod djelovanjem BOŽJE LJUBAVI NIČE JEDNO NOVO ŽIVOTNO USMJERENJE- ono koje čovjeka U NJEGOVIM ŽELJAMA USMJERAVA PREMA BOGU.

 

 

 

Ovakav čovjek biva PROČIŠĆEN BOŽJOM LJUBAVLJU, ali u njemu sada OGANJ te ljubavi počinje GORITI NA DRUGAČIJI NAČIN. Ta vatra pretvara se u nešto plemenito što čovjeku pomaže u životu. GRIJE MU DUŠU, dajući mu potrebnu TOPLINU U SUSRETU S DRUGIM LJUDIMA; toplinu koju sam čovjek, od sebe ne bi mogao pronaći.

 

 

 

BOŽJA LJUBAV GORI U ČOVJEKU

 

Gospodin želi da se njegova ljubav zapali u našem srcu i izazove oganj koji cijelo srce obuzima” (F.F. Caravajal, Razgovarati s Bogom, VII-76). Taj OGANJ je pročišćujući, ali je istovremeno i PREOBRAŽAVAJUĆI- mijenja čovjeka na bolje, i ne samo da iz čovjeka najbolje izvlači, već NADOZIĐUJE NJEGOVU LJUDSKOST SVOJOM BOŽANSKOM LJUBAVI- SVOJOM MILOŠĆU!

 

 

 

BOG NAS NIKADA NE PRESTAJE LJUBITI, i “On ljubi svakog pojedinog od nas osobnom ljubavlju, kao da smo JEDINI” (Isto). Ni u trenucima najveće nezahvalnosti s naše strane, Bog nas ne prestaje ljubiti. I nas ne ljubi polovično, već CIJELIM SVOJIM BIĆEM. Toliko je njegova ljubav ŽARKA, da u čovjeku koji OČISTI SEBE OD NEČISTOĆA, ta Božja ljubav PALI ŽAR LJUBAVI PREMA BOGU, zbog kojeg čovjek JEDINO ŠTO ŽELI NA OVOM SVIJETU JEST ŽIVJETI ISPRAVNO, ČESTITO, POŠTUJUĆI I LJUBEĆI BLIŽNJE, kako bi PREKO DJELA U SVAKODNEVICI MOGAO IZRAZITI SVOJU LJUBAV PREMA BOGU.

 

 

 

Od nas ta Ljubav traži puno puta da SEBI KAŽEMO NE: da uskratimo sebi ono na što nas potiču NEUREDNE ŽELJE ILI POŽUDA.

 

 

 

Na poseban način, ta ljubav od nas traži ISKRENOST PREMA SEBI I PREMA BOGU, koja se oblikuje KAJANJEM- ISKRENIM KAJANJEM zbog svojih grijeha. Bez tog ISKRENOG KAJANJA, nema načina da se Bogu iskaže prava ljubav. KAJANJE koje potiče na ZAOKRET U ŽIVOTU, najbolji je način da BOGU ISKAŽEMO LJUBAV. Mi sami često nismo u stanju napraviti ono o čemu Pavao govori: on potiče da se do krvi odupiremo grijehu. Svjesni smo kako to gotovo i nije moguće samo ljudskim snagama, jer VATRA POŽUDE često biva strašna i nama neugasiva. To zna i Bog, stoga, PRIHVAĆA VEĆ SAMO ISKRENO KAJANJE. Tada, vidjevši raskajanu dušu, GASI VODOM DUHA SVETOGA najprije vatre požude, a onda na zgarištu PALI NOVI OGANJ SVOGA DUHA kako bi čovjek samo čeznuo za Bogom u ovom životu i ništa više.

 

 

 

Zapaljeni ognjem ove ljubavi, Duh Sveti će (kao VJETAR) dahnuti na naše pepelište i NAŠIM OGNJEM (našim primjerom kršćanska života), ZAPALITI I DRUGE DUŠE. Najprije da u njima razbukta čežnju za Bogom i ispravnim životom, potom da prionu uz istinu, unište Božjom vatrom zlo u sebi, te konačno zalivani vodom Duha Svetoga stvore plodno tlo čije će plodove Duh raznostiti u druge duše.

Na žalost događa se da čovjek koji iskreno želi slijediti poticaje Duha Svetoga, biva izvrgnut ruglu i neprimjerenim kritikama. OGANJ GORI NA RAZLIČITE NAČINE U LJUDIMA: nekada je to nerazborita ljubav koja oslobađa ZLO U čovjeku gonjenom POŽUDOM, pa sve ono što ide za tim da ugasi taj požar zla u čovjeku SMETA I PROVOCIRA. Stoga se ovakvi ljudi nerijetko okreću protiv Boga gonjeni nutarnjom silom koju sami ne mogu svladati.

Srećom, OGANJ GORI i na drugi način, potaknut BOŽJOM VATROM: vatrom Božje ljubavi koja pročišćava pogled iznutra i čovjeku pomaže da jasnije vidi ispravne pute, te se snažnije opire zlu. Ova vatra čini da se čovjek pretvara u apostola, jer IZVOR OVOG OGNJA, a to je Bog, želi da se svi zapale ljubavlju prema Njemu i prema bližnjima kako bi jednog dana svi k njemu dođu u vječnosti.

 

 

 

 

 



 

Mt 18, 15-18

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«

 

»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu«.

 

 

 

UVOD

 

Ako te brat tvoj u nečemu povrijedi ili sagriješi, uzmi ga na samo I opomeni ga. Otprilike ovim riječima Gospodin upozorava na nužnost BRATSKE ISPRAVKE. Razmislimo li malo bolje o našoj svakodnevnoj komunikaciji, lako ćemo uočiti kako je prožeta situacijama koje obiluju POGREŠKAMA OSOBA. Istovremeno, današnji stil života koji tumači slobodu na jedan pojednostavljen način stvorio je u ljudi stav sukladno kojem se malo tko USUĐUJE KORIGIRATI BLIŽNJEGA.

 

Razlog tome je moderno razmišljanje koje podrazumijeva NEPOVRIJEDOVIST LJUDSKE OSOBE. No, stječe se dojam kako se to čini na kriv način. Naime, ČOVJEK NE ŽIVI I NE RAZVIJA SE SAM, VEĆ IZ ODNOSA S DRUGIM OSOBAMA- počevši u obitelji, a onda dalje I u društvu. Budući da je čovjek OSOBA ODNOSA KOJI OD ODNOSA ŽIVI I KOJI PREKO ODNOSA SA DRUGIM OSOBAMA SAZRIJEVA, važno je shvatiti kako onda ODNOS PODRAZUMIJEVA MINIMALNO DVIJE STRANE KOJE KOMUNICIRAJU I TAKO UTJEČU JEDNA NA DRUGU.

 

U takvoj situaciji, u kojoj međusobno utječemo jedni na druge, potrebno je IMATI OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI ZA DRUGU OSOBU I SVIJEST O TOME DA SVOJIM PONAŠANJEM UTJEČEMO JEDNI NA DRUGE. Ili još bolje, potrebno je imate u sebi istinsku LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU koja će nas poticati da PAZIMO NA LJUDE OKO SEBE.

 

 

 

ODGOVORNOST ZA BLIŽNJE

 

Što to znači, s kršćanskog gledišta BITI ODGOVORAN ZA BLIŽNJE? Pred nekoliko nedjelja govorili smo kako je Crkva jedan ORGANIZAM KOJI ČITAV PATI ZBOG BOLJKE SAMO JEDNOG ORGANA. Veliki razlog zbog kojeg bismo trebali paziti na bližnje jest CRKVA.

 

Ipak, pravi razlog zbog kojeg nam valja preuzeti ODGOVORNOST ZA BLIŽNJEGA JEST LJUBAV. Sjetite se: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE. Kada se odgovorno ponašamo prema drugome, na isti se način ophodimo prema sebi. Teško će me bilo tko uvjeriti da NETKO TKO SE OPHODI DOBRO PREMA DRUGOME, ČINI SEBI LOŠE I OBRNUTO; NETKO TKO SE PREMA SVOME ŽIVOTU PONAŠA ODGOVORNO, SIGURNO ĆE BITI ODGOVORAN PREMA DRUGOME.

 

Ovdje je potrebno jedno pojašnjenje. Riječ je ISPRAVNOM OPHOĐENJU PREMA SEBI; normalnom ponašanju, a ne sebičnom zauzimanju za sebe u kojem se izgubi osjećaj za bližnjega. Ovo normalno ponašanje pretpostavlja jedan princip: NE MOŽEŠ DRUGOGA VOLJETI NA PRAVI NAČIN, AKO SEBE NE CIJENIŠ KAKO TREBA. Shodno tome, ako cijeniš sebe VIŠE NEGO DRUGE, KRIVO ČINIŠ I NE PROCJENJUJEŠ SEBE ISPRAVNO. Drugim riječima, POTREBNO JE USPOSTAVITI PRAVILAN ODNOS IZMEĐU LJUDI KAKO BI SE JEDNAKO CIJENILI I ODGOVORNO PONAŠALI JEDNI PREMA DRUGIMA.

 

 

 

RES-PONDERE

 

U tome leži tajna ODGOVORNOSTI ZA BLIŽNJE: STAVITI SVE (stvari, ljude,...) U PRAVILAN ODNOS. Sama riječ ODGOVORNOST dolazi od prijevoda sa latinskog RESPONDERE. Ova riječ u svom korijenu ne znači samo odgovoriti riječima na nešto, već DJELOVATI ODMJERENO. Drugim riječima, REAGIRATI NA NEŠTO ILI U ODNOSU NA NEKOGA S PRAVOM MJEROM- NA PRAVI NAČIN. U situacijama u kojima je jasno da BLIŽNJI GRIJEŠI, NE treba UVIJEK REAGIRATI ISTOM MJEROM. Podsjećam Vas kako je I Gospodin govorio kako nas ne obvezuje OKO ZA OKO I ZUB ZA ZUB. To nije kršćanski.

 

Naprotiv, kada ti brat pogriješi, traži način da ga UPOZORIŠ NA GREŠKU. I čini to iz LJUBAVI, iz želje da POMOGNEŠ BRATU I VRATIŠ GA NA PRAVI PUT. Ovakve stvari ne valja činiti iz ZLURADOSTI. Kada regiramo iz loše namjere, tada I najbolji savjet nije dobar.

 

Kako onda reagirati na pravi način? Kako pokazati ljubav svojom opomenom? Danas smo svjedoci dvije krajnosti: jedni ODMAH REAGIRAJU za svaku izgovorenu riječ ili za bilo koju sitnicu, dok drugi ŠUTE I PRELAZE PREKO SVEGA. Nekada je potrebno I jedno I drugo, ipak odgovor leži u PRAVOJ MJERI- valja reagirati NA PRAVI NAČIN I U PRAVO VRIJEME! Drugim riječima, valja nam mudro postupati.

 

Jasno je kako BURNO REAGIRANJE NIJE UVIJEK UČINKOVITO. Naprotiv, češće izazove protivne reakcije. No, često ostajemo u zabludi misleći kako je ŠUTNJA ONO ŠTO NAM TREBA. Krivo shvaćajući šutnju, puno kršćana jednostavno ČINI PREVID POPUŠTAJUĆI ZLU. U takvim situacijama ŠUTNJA NIJE ZLATO. Čini mi se kako PREŠUĆIVANJEM možemo uzrokovati jednako puno zla kao I GALAMOM.

 

 

 

BRATSKA ISPRAVKA

 

Ono što mi nazivamo BRATSKOM ISPRAVKOM podrazumijeva djelovanje iz LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM, a to jednostavno predstavlja jednu ODMJERENU REAKCIJU koja ne ide za tim da kritizira ili maltretira, već da se UPOZORI bližnjega kako NEŠTO NIJE NAPRAVIO DOBRO I DA BI MOŽDA TO TREBALO DRUGAČIJE.

 

Jednako bitno jest da se takva ispravka NE BI SMJELA VIDJETI. Poslušajmo što Isus kaže: UZMI BRATA NASAMO I KAŽI MU. Nije kazao uhvati ga ispred cijelog sela I ocrni ga. Ova prva pomoć treba biti učinjena u tišini ili samoći dvojice. Nitko naime ne mora znati tuđu grešku.

 

Problemi nastaju kada se s druge strane ovaj pokušaj pomoći shvati kao zla namjera što nije rijetkost. Na žalost, to je jedan od rizika kršćanskog života kojeg svi moramo prihvatiti. Ukoliko ostanemo nijemi na pogreške brata, postoji stvarna mogućnost da ta se ta osoba potpuno izgubi za Boga. Kažemo li, nije isključeno da će osoba reagirati neugodno po nas, ali kada kažemo to će ostati u nekom mračnom kutu njegove duše I jednog dana mogao bi se sjetiti korisnog savjeta.

 

 

 

PRIMITI SAVJET

 

Dobro je razmišljati I u suprotnom smjeru. Možda smo upravo mi osobe koje bismo trebali primiti savjet. Kako reagiramo na njih? Ljutimo li se? Odgovaramo li osorno? Nadmudrujemo se s drugima? Ako je tome tako, onda imamo problem, jer nismo u stanju primiti ljubav.

 

Danas je prečest slučaj da ljudi RADO DIJELE SAVJETE, ALI IH TEŠKO PRIMAJU. Zapravo ih shvaćaju kao NAPAD NA SVOJU OSOBNOST. Čini mi se puno lakšim dati savjet nego ga primiti, jer čak I kada riskiramo prijateljstvo dajući savjet, ne postoji opasnost da se SLIKA KOJU IMAMO O SEBI PROMIJENI. Kada PRIMAMO savjet, moguće je da SHVATIMO VLASTITE ZABLUDE O SEBI, DA SE CIJELI SVIJET NAŠ SRUŠI. Moguće je da SE SPUSTIMO NA ZEMLJU. To prizemljivanje moga JA, može biti BOLNO I NEKI LJUDI TO NE MOGU PODNIJETI. Digli su sebe toliko VISOKO DA IM SE NEMOGUĆE ZAMISLITI MEĐU MALENIM KRŠĆANIMA.

 

Upravo tu u PRIMANJU SAVJETA OTKRIVAMO KOLIKO SMO RASPOLOŽIVI ZA LJUBAV. ČOVJEK KOJI JE SPREMAN PRIHVAITI SVOJ PROBLEM ILI KOJI JE SPREMAN PRIHVATITI TUĐE MIŠLJENJE, SPREMAN JE PRIHVATITI LJUBAV KOJA MU SE DAJE PREKO SAVJETA. Takvom čovjeku, primanje čak I KRIVOG SAVJETA NE PREDSTAVLJA PROBLEM, jer on može razmotriti sve I shvatiti što je za njega uistinu dobro. I takav se NEĆE LJUTITI ČAK I KADA JE SAVJET LOŠ. Budući da ima ljubavi u sebi, da čini sve iz ljubavi, ta ista ljubav NEĆE DOZVOLITI DA MISLI LOŠE O NEKOME.

 

 

 

DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA

 

Kada dajemo savjete želeći nekoga dobronamjerno ispraviti, tada postoji opasnost da padnemo u oholost. Stoga je poželjno da to činimo tiho, u tajnosti, ne izlažući ni sebe ni drugoga. Dati dobar savjet DAR JE DUHA SVETOGA, ali se ne očituje u sviju. Ne očituje se kod ljudi koji savjete daju iz KRIVIH RAZLOGA. Očituje se kod onih koji to ČINE IZ LJUBAVI: DUH SVETI JE LJUBAV, pa se u slučaju ovih ljudi LJUBAV OČITUJE PREKO SAVJETA I ISPRAVKE. Jednako snažan dar je I MOĆI PRIMITI ISPRAVKU. Upravo ta sposobnost da se PRIMI BRATSKA ISPRAVKA, bolji je pokazatelj koliko je čovjek spreman na izgrađivanje u ljubavi. Netko tko nije sposoban za PRIMANJE LJUBAVI TEŠKO DA JE MOŽE I DATI.

 

Na početku smo govorili o tome kako je ČOVJEK JEDNO BIĆE KOJE IZRASTA IZ ODNOSA I KOJEMU JE POTREBAN DRUGI- BLIŽNJI. Pozivam Vas da na poseban način razmišljamo o jednom odnosu koji je za nas od životnog značenja. To je naš ODNOS S BOGOM.

 

Kada o tome razmišljamo obično to činimo kroz prizmu MOLITVE. To nam je nakako najbliže. Čak I u ovakvom odnosu moramo biti spremni na dvosmejrnu komunikaciju. U odnosu BOG-ČOVJEK, čovjek moli, ali BOG UVIJEK ODGOVARA NA MOLITVE. Problem nastaje kada mi ne možemo prepoznati njegov govor. Malo je ljudi koji u svom srcu to znaju. Puno je više onih koji se vode SAVJEŠĆU: tu SIGURNO GOVORI BOG. No savjet ovisi o odgoju, stoga nije uvijek pouzdana. Stoga je potrebno PREPOZNAVATI BOŽJI GOVOR U SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA.

 

Kako? BOG JE SAVRŠEN I DOBAR. Upravo po toj DOBROTI KOJU ĆEMO TRAŽITI U LJUDIMA I U SVIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA, MOŽEMO PREPOZNATI BOŽJI GOVOR. BOG UVIJEK GOVORI PO NEKOM DOBRU ZA LJUDE. Pa kada dajete DOBAR SAVJET BLIŽNJEMU IZ LJUBAVI PREMA NJEMU- BOG PROGOVARA PO VAMA NA JEDNAPOSEBAN NAČIN. Isto tako, kada Vam bližnji daju jednu bratsku ispravku koja je DOBRA ZA VAS- BOG VAMA GOVORI PREKO NJIH.

 

Valja nam SLUŠATI SVIJET OKO SEBE, A DA BI SE SLUŠALO VALJA NAM ŠUTJETI DOK DRUGI GOVORI, A NE KADA DRUGI ČINI NEŠTO NAOPAKO.