Mt 18, 1-5.10.12-14

 

U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«

 

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

 

»Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

 

 

 

Bog ne želi da itko propadne, želi da se svi spase i o tom govori Isus kada kaže: “Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih”. Kolika je briga Gospodinova za ljude pokazuje Isus govorom o djetetu koje je maleno, te o ovci koja se izgubila i bespomoćno luta. Time se želi kazati kako Bog nikoga ne zanemaruje, već brine o svima posebice o onima koji su jadni i ugroženi gledano očima svijeta.

 

 

 

Pitanje Božje brige o nama može se svesti na problem naše VJERE ILI NEVJERE. Naime, dijete je bespomoćno i bez roditelja ne može opstati samo u ovom svijetu. Ono je nužno usmjereno na roditelje i u svemu se OSLANJA NA NJIH. Roditelji daju sigurnost djetetu kako bi ono živjelo mirno i bezbrižno.

 

 

 

Mi bismo se u odnosu prema Bogu trebali odnositi kao dijete prema roditeljima. Drugim riječima, sva životna sigurnost trebala bi nam biti u Bogu. Zato pslamist uvjeren kako se Bog brine o njemu pjeva: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati. Dokle ćete na bijednika nasrtati, obarat' ga svi zajedno, k'o zid ruševan il' ogradu nagnutu? Urotiše se da me s visa mog obore, u laži uživaju; ustima blagoslivlju, a u srcu proklinju. (...) U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Ps 62).

 

 

 

Primjećujemo kako često takava mir i takva sigurnost izostaju. Shvaćamo kako smo često nesigurni, nemirni pred izazovima svijeta. Pokušavamo SAMI OVLADATI SITUACIJAMA KOJE NAS MUČE i nerijetko ne uspijevamo. Zapravo ne vidimo kako često pokušavamo riješiti nešto što nadilazi naše mogućnosti. Dijete se u tim trenucima prepušta roditeljima. Premda svako dijete u sebi nosi klice uznositosti odraslih, u ovakvim situacijama, ONO SE PONIZUJE, UMANJUJE PRED RODITELJIMA KOJI MU TREBAJU POMOĆI. Ukoliko to ne učini, ukoliko ne zamoli pomoć, ukoliko se ne ponizi malo (premda dijete najčešće ni ne zna što je poniženje), ostaje samo i najčešće ne dobije što želi. Roditelj, kada ga dijete zamoli, dijete uslišava u onom što je ZA DIJETE DOBRO. I dijete se ponekad buni kada ne dobije sve što traži, baš kao i mi kada nam ne ide od ruke i ne dobivamo što želimo. Roditelj umiri dijete, a mi često nastavljamo sa “ludovanjem” jer NISMO U STANJU ČUTI GLAS BOGA.

 

 

 

Zapravo pokazujemo kako se NISMO SPREMNI PONIZITI PRED BOGOM, već želimo rješavati SVE, pa i ono što nam djeluje nemoguće. Takve situacije valja prepustiti Bogu i zadržati mir. Ključno je prihvatiti stvari onakvima kakve jesu i pustiti da Bog rješava situacije. Na to nismo spremni. Nismo se spremni poniziti i priznati sebi da ne možemo, da ne znamo, da nismo u stanju napraviti nešto ili riješiti neki problem.

 

 

 

Sve ovo upućuje na to kako se OSLANJAMO SAMO NA SEBE, A NE NA BOGA. Kada Bog traži da budemo ponizni, da prihvatimo izvjesna poniženja, onda to čini radi nas. Uči nas kako se OSLANJATI NA NJEGA, A NE NA SEBE. Ovo oslanjanje na Boga ne isključuje naše djelovanje, već ga oplemenjuje. Ključan je problem kako prepoznati da Bog želi djelovati u našoj svakodnevici.

 

 

 

Bog ne traži poniznost kako bi se mi hvalili svojim vrlinama (jer u tome poniznosti nema), već kako bi zavrijedili ući u kraljevstvo Božje: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.

 

 

 

Želja je Boga da se po SLOBODNOJ SVOJOJ VOLJI ODLUČIMO ZA NJEGA I NJEGOVO KRALJEVSTVO. To pretpostavlja kako moramo uložiti truda u svoje ponašanje. Početak i kraj svega našeg rada na sebi jest PONIZNOST: “Upitaš li me što je ono bitno u vjeri i u disciplini spram Isusa Krista, odgovorit ću ti: najprije PONIZNOST, potom PONOZNOST, na kraju PONIZNOST” (Sveti Augustin, Poslanica 118).

 

 

 

Suprotno poniznosti jest OHOLOST koja je svojstvena đavlu i demonima. Ona je njih UDALJILA OD BOGA, jer su SAMI HTJELI UPRAVITI SVIME- BEZ DA SE OSLANJAJU NA BOGA. Htjeli su gospodariti svojim životima potpuno, ali BEZ BOGA. Bog želi da mi gospodarimo svojim životim, ali SA NJIM- da ga ne odbacujemo. Kako se ne bi dogodilo da se uzoholimo i okrenemo leđa Bogu, PONIZNOST nam pomaže shvatiti ispravno naš položaj u odnosu na Boga.

 

 

 

Poniznost nam pomaže PRIBLIŽITI SE BOGU, jer po njoj Bog vidi kako nam je stalo do Njega, a ne do sebe. Na taj način poniznost “pomaže čovjeku slobodno se približiti duhovnim i božanskim dobrima” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 2-2, q. 161, a. 5). Približiti se božanskim dobrima, znači približiti se Bogu po vlastitom životu. Zapravo je riječ o tome da se PONIZNOŠĆU UVEĆAVA NAŠA SLIČNOST S BOGOM: “Ponizni, oni koji se ponizuju, snizuju, uvećavaju svoju sličnost s Bogom, a oni oholi, koji se nadimlju i uzdižu nad druge, zapravo se degradiraju po sličnosti sa anđelom otpadnikom” (Sveti Grgur Veliki, Pastoralno Pravilo ,3,18). Sveti Augustin zaključuje kako čovjek “koliko se god više ponizuje u srcu po poniznosti, više se uzdiže u savršenstvu” (Sveti Augustin, Gosovr o poniznosti i strahu Božjem).

 

 

 

Ponizan čovjek prihvaćanjem poniženja, zapravo prihvaća svoja ograničenja i time otvara prostor za Božje djelovanje u njegovu životu: “Svaka nizina će biti ispunjena i svako brdo sniženo, jer ponizni primaju darove koje oholice u svom srcu odbacuju” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o Evanđeljima). Ponizni kao da u svojoj osobnosti kopaju rupe koje će ispuniti Bog.

 

 

 

 

 

Mt 17, 22-27

 

U ono vrijeme: Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuli.« I ožalostiše se silno. Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta l naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.

 

 

 

PLAĆANJE HRAMSKOG POREZA

 

Današnje evanđelje predstavlja Isusa kao SINA ČOVJEČJEGA. Taj naziv Sin Čovječji, aluzija je na nazive kojima se u Starom Zavjetu, u prorocima, naziva Mesija. Sin Čovječji u sebi nosi sve ono što mi o Isusu znamo: da je bio Bog, ali I PRAVI ČOVJEK- rođen od žene- od Blažene Djevice Marije.

 

 

 

S druge strane, preko Petra, učenici su ispovjedili kako je Isus zapravo SIN BOŽJI (Mt 16,16). Sjetite se kako Isus pita učenike dva pitanja:”Što kaže svijet, tko sam ja?- Što kažete vi, tko je Sin Čovječji”? Petar odgovara sa onim poznatim:”Ti si Krist, SIN BOŽJI”! Dakle, za apostole Sin Čovječji I Sin Božji jedno su te isto. Stoga, Gospodin nastavlja poučavati kako će se na Njemu ostvariti Pisma proroka koji su govorili o Sinu kao o patniku, koji ima biti mučen I ubijen, ali koji će ponovo doći u slavi, a za to mora najprije uskrsnuti.

 

 

 

Ako su bili uvjereni kako je Isus SIN BOŽJI, nije li to bio dovoljan razlog da Isus ne plaća nikakav porez?

 

 

 

U vrijeme Isusa plaćao se jedan porez Rimu, a napose se plaćao HRAMSKI POREZ. Još iz vremena izlaska iz Egipta postojala je odredba opisana u knjizi Izlaska (Izl 30,11-16) po kojoj se morao platiti ovaj porez. Nije poznato je li ovo bila obaveza ili samo dragovoljni doprinos, ali očito je Židovima bilo važno tko jest, a tko nije platio, stoga pitaju Petra plaća li njegov učitelj Hramski porez.

 

 

 

Petar odgovara POTVRDNO ne misleći kako proturječi sam sebi. Hram je BOŽJI, pa ako je Hram Božji, onda se porez koji se plaća Hramu, plaća za SLUŽBU BOGU. Jednako, ako je Hram Božji, treba li SIN BOŽJI, PLAĆATI BOGU OCU POREZA? Sjetite se kako će jednom prigodom o sebi govoriti kako je upravo On- PUNO VIŠE OD SAMOGA HRAMA. Govorio je O SEBI KAO O HRAMU KOJI ĆE “RAZRUŠITI I PONOVO GA SAZIDATI U TRI DANA.” Sve su to aluzije na Njegovu Božju narav- On je Bog, a Hram je radi Boga. Nije Bog radi Hrama, stoga I ne treba plaćati ništa.

 

 

 

Onkraj ovih razmišljanja možemo zaključiti kako Petar odgovara potvrdno na pitanje o Isusovu plaćanju poreza čineći to na jedan spontan način koji otkriva kako je Isusu plaćao porez i sve obaveze caru koje su bile propisane. Pokazuje nam time kako se kršćani moraju postaviti U SVIJETU. Kršćani ne bi trebali biti jedna izolirana sekta, već DIO SVIJETA U KOJEM ŽIVE. Trebali bi činit sve da se taj svijet unaprijeđuje, da se razvija i da u tom razvitku sudjeluju i oni, jer “(...) ako želimo nasljedovati Učitelja, moramo biti dobro građani koji ispunjavaju svoje dužnosti na poslu, u obitljei, u društvu: plaćanje poreza, savjesno glasovanje, sudjelovanje ujavnim radovima,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-27).

 

 

 

Ljubi i poštuj norme čestitog i poštenog suživota, i ne sumnjaj da će tvoje vjerno obavljanje dužnosti biti, također, sredstvo po kojem će drugi otkriti kršćansku čestitost, plod Božje ljubavi i susresti se s Bogom” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 322). Kršćanin bi trebao biti ČOVJEK ČESTITA I POŠTENA ŽIVOTA, i takav jedan život trebao bi svjijetliti među ljudima kao primjer kako se živi. Čestit i pošten život podrazumijeva i ispunjavanje svojih obveza prema društvu u kojem se živi. Kada se te obveze ne ispunjavaju, ulazi se u prostor grijeha.

 

 

 

EXCURSUS:

 

Čovjek koji to radi smjerno, te isključivo radi zarade, pohlepe, ambicije vara državu, osoba je koja teško griješi protiv pravednosti. Naime, čovjek nikada sam ne zarađuje- uvijek netko radi za njega. Tim radnicima ne isplaćuje se sve što oni zarade, ali im se dio sredstava unosi u život preko poreza koji služe za razvoj društva. Sagriješiti tako da se isključivo zbog sebičnih razloga porez ne plati, znači UKRASTI. Ovaj prostor poreznih davanja u našoj je Domovini postao poligonom na kojem brojni kriminalci vježbaju strpljivost malenog čovjeka. Stvarajući veze i prijateljstva političke i interesne naravi, uspijevaju kriminalnim putem voditi poslove za koje bi u drugim zemljama, gdje sve stvari funkcioniraju, već odavno bili u zatvorima. Kada to velim, onda ne mislim samo na velike tajkune- oni su veliki lopovi. Mislim i na one “male” koji misle kako ne čine ništa loše, jer svota koju oni ne daju državi, a dužni su, za njih ne predstavalja nešto veliko. Ovdje nije riječ o svoti novaca koja se ima platiti, već o SAVJESTI ČOVJEKA koja nije izgrađena za Boga, već samo za sebe i svoj džep.

 

 

 

ČESTIT I POŠTEN ŽIVOT KRŠĆANINA

 

Crkva je uvijek poticala kršćane, “da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom” (II. Vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, GAUDIUM ET SPES, 43). Biti vođen evanđeoskim duhom znači SVJEDOČITI U SVIJETU SVOJIM PONAŠANJEM O SVOJOJ VJERI, O ISUSU KRISTU, O CRKVI. To znači DAVATI DOBAR PRIMJER U SVEMU. “Ostali u nama trebaju vidjeti Kristovo svjetlo koje se odražava u poštenom radu, u odnosu prema poduzeću za koje radimo ili prema onima koji rade za nas, u plaćanju poreza; kod učenika i studenata u svajesnom obrazovanju za buduće zanimanje; kod nastavnika i profesora u svakodnevnom pripremanju za nastavu, usavršavajući se iz godine u godinu i ne padajući u rutinu i osrednjost; kod majki obitelji u održavanju doma, u brizi za djecu i muža, u pravendom plaćanju onih koji pomažu u kućanskim poslovima,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-30).

 

 

 

Drugim riječima, KRŠĆANIN NE MOŽE BITI DOBAR VJERNIK, AKO NIJE DOBRA I UZORAN GRAĐANIN! Mora stoga NADILAZITI SVAKODENVNO SEBE U POŠTENU ODNOSU PREMA SVEMU, težiti da sve svoje obveze izvršava na najbolji mogući način. Istovremeno, ne smije se izolirati od upravljanja društvom, ne smije se povlačiti pred izazovima svijeta, pred kriminalom. Treba se suočiti s tim RAČUNAJUĆI NA BOŽJU POMOĆ, jer kršćanski život nije samo “zabijanje u četiri zida sam sa svojom molitvom”, već je to život koji se pretvara u molitvu preko predana rada i poštena odnosa prema svemu. Na taj se način kršćanin, u svojoj svakodnevici pretvara u APOSTOLA.

 

 

 

RAČUNATI S ISUSOM

 

Kako bi potvrdio svoj govor o sebi kao o Bogu, Isus radi jedno čudo- ovaj put samo radi Petra. Zasigurno je mogao platiti porez bez većih problema, ali nije to učinio, već šalje Petra da ulovi ribu u kojoj će naći stater- ZLATNIK, u ono vrijeme najvrijedniji novac. Čini to samoda utvrdi Petrovu vjeru.

 

 

 

Ovo plaćanje poreza podsjeća nas na riječi Starog Zavjeta u kojem se opisuje kako je Sin Čovječji bio izdan za novac, kako kaže “prodan je Neprocjenjivi za novac, za trideset srebrnika.” Postoji sličnost sa plaćom izdajice: Juda je primio novac kao PROTUVRIJEDNOST za Onoga koji nema cijene, a Petar danas za Isusa i za sebe daje POREZ koji POTCJENJUJE SINA BOŽJEG.

 

 

 

Ne znamo pouzdano koju je ribu Petar ulovio, ali postoji među arapskih življem u okolici Galilejskog mora jedna vrst ribe koji oni nazivaju SEMAKS MAR BUTROS Ili u prijevodu RIBA GOSPODINA PETRA. Premda nitko ne može kazati kako je Petar ulovio baš tu ribu, ostala je živa predaja o ovom događaju u narodu onoga kraja.

 

 

 

Ako niste primjetili, Isus plaća porez i za Petra I time polako odgaja I Petra učeći ga kako se ponašati ne izazivajući sablazan u svijetu. Isus je platio i cijenu našeg otkupljenja izu ropstva grijeha. ISUS PLAĆA SVOJIM ŽIVOTOM ZA NAS. Kada je već tako i toliko izložio za nas, ima sli smisla brinuti se o materijlanim stvarima za koje uvijek u svijetu postoji neko rješenje? Bilo bi nam bolje i u tim materijalnim stvarima RAČUNATI S BOŽJOM POMOĆI, na koju često zaboravimo kada sami uzimamo stvari u svoje ruke.

 

 

 

BITI S BOGOM I RAČUNATI S NJIM I U TOJ MATERIJALNOJ STVARNOSTI, daje sigurnost i tjera strah iz naših života. Bog uvijek pomaže svojim sinovima i naikada ih ne napušta, čak i onda kada oni zaborave na Njega. A kada ga zamole, nikada im ne uskraćuje pomoć. Zato, u svemu što radite, najprije RAČUNAJTE S ISUSOM- On je spreman pomoći nam u svemu.

 

 

 

 

 

Kao i svake godine o prigodnim blagdanima najavljujemo nosače paramenata u procesiji. Ove godine za blagdan Velike Gospe, nosači će biti:

 

 

 

  • KRIŽ

      • gospodin DOMAGOJ BAUK

 

 

 

  • ZASTAVE

      • gospodin IVAN BANOVIĆ

      • gospodn JOSIP BAUK

      • gospodin STIPE LOVRINČEVIĆ

 

 

 

  • GOSPIN KIP

      • gospodin IVAN KUZMANIĆ

      • gospodin TONČI STANIĆ

      • gospodin STIPE KOVAČIĆ

      • gospodin DRAŽEN BAUK

 

 

 

Od srca zahvaljujem svima koji su svojim zalaganjem i pomoći učinili da svi blagdani koje smo slavili, proteknu svečano.

 

 

 

Vaš župnik

 

Mudr 18, 6-9

 

Noć oslobođenja bijaše unaprijed najavljena ocima našim da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi. Tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven da sveti tvoji jednako snose i dobra i pogibelji. I tad su zapjevali svete pjesme otaca.

 

 

 

Nalazimo govor o unaprijed najavljenom oslobođenju narodu koji je temeljem obećanja UNAPRIJED OČEKIVAO uspostavu pravednosti od strane Boga. Ovo je očekivanje bilo utemljeno na LJUBAVI BOGA PREMA ČOVJEKU. Onaj koji je vjerovao u Boga, znao je kako BOG ČOVJEKA VOLI. Ta se ljubav u poviejsti Izraela konkretizirala više puta, a kao najviše očitovanje te ljubavi nalazimo u uspostavi Božjeg grada Jeruzalema i Hramu u njemu. Ljubav vidljiva na tom gradu kojeg su izraelci pohodili kao mjesto susreta s Bogom, ulijevala im je NADU i donosila RADOST, kako ih Bog nije napustio, naprotiv- s njima je; te kako će Gospodin ispuniti sva njihova OČEKIVANJA.

 

 

 

Ono što su očekivali, ono čemu su se nadali, izraelci su tražili SADA- u svom vremenu. Ipak, Božje obećanje nema vremenkog ograničenja i nitko Boga ne može natjerati da nešto napravi kada i kako čovjek hoće. Kako se činilo da Bog ne ispunja sve što su očekivali, često su se obeshrabrivali i gubili nadu u Boga.

 

 

 

Problem njihova očekivanja bilo je to što su ciljevi tih očekivanja OSTALI S NJIMA NA ZEMLJI. A Bog je obećao NEBESKU STVARNOST: cilj svih Božjih obećanja bio je u Nebu.

 

 

 

Današnje čitanje govori o NEPRAVDI koju trpe pravednici. Izraelci bi odamh ispravili tu nepravdu. Njihova očekivanja ne idu daleko od njih samih. Ipak, sjetimo li se blaženstava i govora na Gori, svhvatit ćemo kako obećanja upravljaju pogled u nebo. Tako i problem pravednosti kojeg nalazimo sada, govori o jednoj pravednosti koja se ima ispuniti NA KRAJU, KADA SE SVE BUDE ISPRAVLJALO. Oni koji zbog pravednosti budu progonjeni, dobit će svoju naknadu u pravdi- ALI U NEBU- KOD BOGA.

 

 

 

Put do te konačne nadoknade ide preko života kojeg živimo. Do tog trenutka ispravljanja svih nepravdi, trebamo živjeti oslonjeni na Božju LJUBAV, koja stalno podsjeća na OBEĆANJA DANA OD BOGA. A Bog je VJERAN svojim obećanjima. Ima stoga smisla NADATI SE JEDNOM PRAVEDNIJEM ŽIVOTU S BOGOM.

 

 

 

Ps 33, 1.12.18-20.22

 

Blago narodu koji Gospodin odabra sebi za baštinu!

 

Pravednici, Gospodinu kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Blago narodu kojemu je Gospodin Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu! Evo, oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi. Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama kao što se u tebe uzdamo!

 

 

 

Heb 11, 1-2.8-19

 

Braćo: Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.

 

Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.

 

Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.

 

Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.

 

 

 

Abraham, oslonjen na NADU, VJEROVAO je protiv svake nade, kako će postato otac mnogih. Oslonio se na NADU, koja je počivala na Božjoj Riječi, na OBEĆANJU. Ta ga je NADA KRIJEPILA da NE KLONE U VJERI, da ne malaše, jer vidjevši svoje oronulo tijelo, teško mu je bilo vjerovati. Vidjevši Saru, ostarjelu i suhu, teško je bilo povjerovati kako će iamti brojno potomstvo.

 

 

 

Unatoč, ljudski gledano NEMOGUĆNOSTI DA SE TO OSTVARI, ABRAHAM NIJE KLONUO, NITI SE OBESHRABRIO. NADA kako će Gospodin ostvariti svoju riječ poticala ga je da VJERUJE. On se NADAO nečemu što LJUDSKI GLEDANO NIJE BILO MOGUĆE.

 

 

 

U tom smislu, u Abrahamu možemo vidjeti pralik Krista koji je PROTIV SVAKE LJUDSKE LOGIKE POŠAO NA KRIŽ- tamo odakle se nitko ne vraća. U tome se OSLONIO NA OCA- posve mu je predao svoj život u ruke. Na sličan je način postupao i Abraham. Sve je predao u ruke Bogu, i protiv svake ljudske logike OČEKIVAO NEMOGUĆE. Ali, što je čovjeku nemoguće- Bogu je MOGUĆE! “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. 19Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina. 20Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, 21posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. 22Zato mu se i uračuna u pravednost.” (Rm 4,18-21).

 

 

 

Na svima koji se nadaju može se primjeniti ono što je Pavao kazao o Abrahamu: U nadi protiv svake nade (Rim 4,8). Kazat ćeš sada: kako je to moguće? To se dogoađa zbog tri stvari: Bog je SVEMOGUĆ, Bog me LJUBI NEIZMJERNO, Bog je VJERAN SVOME OBEĆANJU, I On, milosrdni Bog, onaj jekoji u meni pali svu moju sigurnost; zbog koje se ne osjećam ni sam, ni beskoristan, ni napušten, već usmjeren na jedan cilj spasenja koji će dovesti jednog dana u Raj (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 20-IX-1978).

 

 

 

Lk 12, 32-48

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.

 

»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

 

Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.

 

I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.«

 

 

 

UVOD

 

Čovjek ne može živjeti bez nade; svi ljudi nadaju se nečemu ili nekome. Na žalost, postoji prilično ispraznosti u našim očekivanjima, i tako se otvara jedan ponor očaja! Mi naprotiv, znamo kako je Isus Otkupitelj, umro, razapet i uskrsnuo slavno, radi naše NADE! Uskrsnuo je Krist, moja nada! Isus nas upućuje da, unatoč tegobama koje život stavlja pred nas, vrijedi i ima smisla zauzeti se u gradnji usavršavanja ovog “zemaljskog grada”, sa žarom koji će nas uvijek upravljati vječnosti!” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, 24-III-1979).

 

 

 

U današnjem evanđelju naglašava se stav SLUGE KOJI BUDNO ČEKA SVOGA GOSPODARA. To je stav kršćanina koji živi svoju svakodnevicu, spreman za nebo. Ipak, ovakav stav ne ostavlja nam puno prostora za oslanjanje- nema ničeg čvrstog za oslonac u životu osim nas samih i naših bližnjih. Ono što nam Gospodin ostavlja kao oslonac jest Njegova RIJEČ- OBEĆANJE, kojim još od Starog Zavjeta upravlja naša razmišljanja o životu DALJE OD SVIJETA U KOJEM ŽIVIMO. Upravlja nas nebu.

 

 

 

Ovo OBEĆANJE, temelj je NADNARAVNIH KRIJEPOSTI: VJERUJEMO jer je Gospodin REKAO- vjerujemo Njemu; NADAMO SE jer očekujemo kako će se obećanje u svemu ispuniti; LJUBIMO BOGA jer nas već SADA pomaže svojom MILOŠĆU živjeti tako da se OBEĆANJE koje je dao ISPUNI NA NAMA. NADA o kojoj ćemo razmišljati danas, PRISNO JE POVEZANA S BUDNIM SRCEM-OVISI O LJUBAVI, A LJUBAV PODRAZUMIJEVA VJERU U NEKOGA. NADA nas potiče ČEKATI, OČEKIVATI nešto u BUDUĆEM VREMENU.

 

 

 

BAŠTINICI BOŽJI

 

Za razumijevanje priče o NADNARAVNOJ NADI, valja se dotaknuti Abrahama. On je OČEKIVAO ISPUNJENJE OBEĆANJA O BROJNOM POTOMSTVU. Oni su doživjeli samo JEDNOG SINA, ali ispunjenje obećanja o potomstvu, vidjeli su iz Neba- iz daljine. Za njih Pavao kaže: “U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.” (Heb 11,13). Abraham i Sara nisu za svoga života vidjeli ispunjenje tog obećanja, ali su se držali Boga nepokolebljivo. Mi vidimo ispunjenje obećanja koje je Bog dao Abrahamu.

 

 

 

Ideja POTOMSTVA se sa Starog prenosi u Novi Zavjet. Abrahamovo je potomstvo bilo po KRVI I ROĐENJU, ali zapravo, ispod te krvne povezanosti stajalo je OBEĆANJE ČIJEM SU SE ISPUNJENJU SVI NADALI. Svi oni koji su NASLIJEDILI ABRAHAMOVU VJERU, NASLIJEDILI SU I OBEĆANJE I ONO ŠTO OBEĆANJE DONOSI- život vječni u nebeskoj domovini.

 

 

 

U Novom Zavjetu, stvara se NOVO POTOMSTVO, ali po KRVI SAMO JEDNOG ČOVJEKA- po krvi Boga i Čovjeka Isusa Krista. VJEROVATI U NJEGA, znači PRIHVATITI ONO ŠTO JE BOG OBEĆAO PO NJEMU SVIMA KOJI VJERUJU: “14I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. 16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,14-16), ili “24»Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24), ili “40Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan” (Iv 6,40). OBEĆANJE SE SADA DAJE NOVOM POTOMSTVU koje se se Bogom povezuje po VJERI. Stoga i Pavoa u svojoj Poslanici Hebrejima naglašava kako nije ključna stvar za ulazak u baštinu krvno srodstvo s Abrahamom, već VJERA KOJA SE NASLJEDUJE.

 

 

 

Novo potomstvo, KRŠĆANI, OČEKUJU također ISPUNJENJE OVIH OBEĆANJA koja NADILAZE LJUDSKO RAZMIŠLJANJE: ŽIVOT VJEČNI, USKRSNUĆE, ŽVIOT S BOGOM U SREĆI KOJA NE PRESTAJE!

 

 

 

SLUGE KOJE OČEKUJU GOSPODARA

 

Biti dio potomstva, biti baštinik budućih obećanja, ne znači pak ponašati se kako god. Baštinik u misli jednog hebreja NIJE IMAO PUNO VEĆA PRAVA OD SLUGE. On je zapravo trebao VRŠITI VOLJU OCA SVOJEGA, bit mu POSLUŠAN poput SLUGE. Stoga, kada u današenjem evanđelju slušamo Isusov govor o SLUGAMA, možemo slobodno kazati kako nije riječ o robovima, o ljudima koji nemaju nikakvih prava, već o jednom DRUGAČIJEM SLUŽENJU KOJEM SU PODLOŽNI SINOVI- BAŠTINICI.

 

 

 

Za shvatiti današnji Isusov govor u svjetlu razmišaljanja o NADI, podsjećamo kako ISUS NIKADA NE KORISTI RIJEČ NADA. Umjesto riječi NADA, koristi jedan drugačiji izraz koji odražava nadu; koristi izraz ČEKATI, BITI SPREMAN, SPREMNO OČEKIVATI. Za to koristi sliku SLUGE (a baštinik nije daleko od njega) KOJI ČEKA SVOGA GOSPODARA: “Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca”. NADA je dakle sinonim OČEKIVANJU, ČEKANJU nečega ili nekoga u budućem vremenu. U tom smislu u Vjerovanju izgovaramo kako IŠČEKUJEMO USKRNUĆE TIJELA I ŽIVOT VJEČNI. Ovo IŠČEKIVANJE uskrsnuća jest NADA koju gajimo u spasnje.

 

Ova slika SLUGU KOJI ČEKAJU GOSPODARA, pretpostavlja ODSUTNOST GOSPODARA. Sluga je do njegova dolaska prepušten sam sebi i svojem odlučivanju. Hoće li vršiti svoje obveze ili neće- to OVISI SAMO O SLUZI. U tom smislu, NADA opisana ČEKANJEM, pretpstavlja jednu napetost između SADAŠNJEG I BUDUĆEG TRENUTKA: NADAMO se nečem u budućnosti, ali SADA moramo živjeti kako bi se naša nadanja ispunila. Zato i govori Gospodin: “Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!” SLUGE SADA MORAJU BITI BUDNE kako bi dobili BUDUĆU NAGRADU OD GOSPODARA. Sluge će primiti nagradu zbog svoje razboritosti. Upravo to se od nas očekuje: razboritost u živlejnju vjere. NADA o kojog govori Gospodin, prije svega se sastoji od BUDNOSTI NAD SVOJIM POTUPCIMA, kako bi se duša prirpavila za susret sa Gospodinom.

 

 

 

Sluga mora biti TRIJEZAN u svojem postupanju. Bit trijezan poretpostavlja NE BITI OPIJEN SOBOM, što nalazimo u slici sluge koji ne mari za dolazak Gospodara. Biti slikovito kazan PIJAN u svojem postupanju, znači biti zatrovan svim otrovima svijeta.

 

 

 

VJERNIK BEZ NADE- “VJERNIK BEZ VJERE”

 

Osim što se mora biti TRIJEZAN, kako bi se SADA moglo OČEKIVATI BUDUĆA NAGRADA OD BOGA, za razmišljanje o NADI- o OČEKIVANJU SUSRETA S BOGOM, važno je razumjeti prirodu ove nade. Nada nam, rekosmo otvara prostor OČEKIVANJA. Kada se čovjek POUZDAJE U SEBE SAMOGA, tada su sva njegova očekivanja USMJERENA NJEMU. On se oslanja samo na sebe. Jedina SIGURNOST koju takav čovjek ima je U NJEMU SAMOME.

 

 

 

Niz je situacija u životu u kojima se NE MOŽETE OSLONITI SAMO NA SEBE. Morate se osloniti NA DRUGOGA. Tada svoja očekivanja usmjerava drugome i NADATE SE OD NJEGA dobiti nešto, nekakvu pomoć, ili što drugo. Kada se Vaša očekivanja ne ispune, dolazi ponekad do razočaranja.

 

 

 

Što ako ne postoji nitko tko bi Vam pomogao u određenom trenutku? Ponekad nas zateknu situacije u kojima se NA NIKOGA NE MOŽEMO OSLONITI. Što onda? Čemu se nadati? Kome usmjeriti svoja očekivanja?

 

 

 

Ove situacije koje djeluju beznadno, zapravo bi nam trebale biti škola NADNARAVNE NADE. Naime, VJERUJEMO KAKO BOG POMAŽE. Nije li logično da SVOJA OČEKIVANJA USMJERIMO BOGU? Ako vjerujemo, zašto onda ne bismo očekivali od Boga da nam pomogne? Zašto radimo upravo suprotno i pokušavamo sve sami, čak posežemo i za krivim sredstvima? Zašto se bojimo? Kada bismo imali tkao veliku vjeru, NE BISMO SE BOJALI NIČEGA, JER BISMO ZNALI KAKO ĆE BOG INTREVENIRATI. OČEKIVALI BISMO SA JEDNOM SIGURNOŠĆU BOŽJE DJELO SA NAMA. Imali bismo SIGURNOST BEZ STRAHOVA kako Bog djeluje! “Nadati se nije samo vjerovati u Boga, već vjerovati i biti siguran da nas voli i da nam želi samo dobro; i stoga to predstavlja jednu kršćansku milost. Zato velimo da vjera bez nade nije dostatna dovesti nas Kristu. Đavli VJERUJU I BOJE SE (Iv 11). Vjeruju, ali ne idu put Krista, jer nemaju nade, već padaju u očaj” (Blaženi kardinal J.H. Newman, Govor na Nedjelju IV., nakon Bogojavljenja; Katedrala svetoga Chauda, 1848.).

 

 

 

NADATE SE ONOME U KOJEG SE POUZDAJETE, A POUZDAJETE SE U ONOG KOJEG VOLITE

 

Danas je puno kršćana koji su OČAJNI, koji nemaju nikakvih očeivanja od svoga života. Sve se svodi na rad i zarađivanje, a izvan toga u životima ne postoji ništa. Pogledajte samo malo svoje životne horizone: gledate li dalje od vlastite kuće? Pokušavate li raditi nešto od čega nećete imati čistu zaradu, raditi za nekoga, za nečije dobro? Nalazite li radost i zadovoljstvo u malim stvarim i životnim radostima, ili mislite kako je sve loše, kako ništa nema smisla, kako se ide naopako,...? Jeste li možda BEZ NADE DA SE SVE MOŽE PROMIJENITI?

 

 

 

Ako ste bez nade, ponovo pročitajte što piše kardinal Newman o vjeri bez nade. U čemu je problem današnjih kršćana? Pitate li ih VJERUJU LI; većina će odgovoriti kako su vjernici. No, pitate li ih o SADAŠNJEM ŽIVOTU: može li se promijeniti, ima li nade; dobit ćete pravu sliku o VJERI TOGA ČOVJEKA. Čovjek koji ne vidi nikakve nade, ne može imati nikakvih očekivanja od života- od Boga. Takav se oslanja samo na sebe, i nema oslonca u Bogu-nema one NADNARAVNE NADE. To je ljudska nada, ali ona oslonac ima u Bogu. Nemojmo se čuditi što mnogi vjernici NE ŽIVE SVOJU VJERU- NEMAJU NIKAKVIH OČEKIVANJA OD BOGA- NEMAJU NADE!

 

 

 

Problem nade, nije samo stvar očekivanja da vam netko priskoči u pomoć. Naime, POUZDAJEMO SE U NEKOGA ZA KOGA IMAMO SIGURNOST DA ĆE NAM POMOĆI. Imamo li tu sigurnost u Bogu? Ovakva se SIGURNOST može imati SAMO AKO NEKOGA VOLITE I KAO VAS NETKO VOLI. Drugim riječima, možete se nadati nečem od Boga samo ako ga volite. “Nada nije moguća tamo gdje nema ljubavi” (Sveti Augustin, O vjeri, nadi i ljubavi, 117). Nada dakle ne pokazuje samo kakva vam je vjera, već i neizostavno, kakva je ljubav u vama. Kada me netko voli, onda je on taj koji čini da od njega nešto očekujemo; stoga, ljubav je ono što uzrokuje nadu u nama” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 1-2, q. 40, a. 7).

 

 

 

NADNARAVNA KRIJEPOST NADE- nadati se unatoč grijesima i greškama

 

Govoreći o nadnaravnoj krijeposti NADE, rekosmo kako je važno da SADA BUDEMO TRIJEZNI, da SADA ŽIVIMO ISPRAVNO, da SADA GAJIMO TU KRIJEPOST. Ovaj SADAŠNJI TRENUTAK, nije samo ispunjen stvarima koje nas ohrabruju ili obeshrabruju, čineži nas tako ispunjene nadom ili očajem. Ovaj je trenutak ispunjen NAŠIM GRIJESIMA, i svi, na ovaj ili onaj način, SHVAĆAJU SVOJU GREŠNOST.

 

 

 

Postavlja se pitanje: ako sam tako grešan, ako stalno griješim, kako se MOGU NADATI SPASENJU; kako mogu OČEKIVATI BOGA U NEBU, KAO BUDAN SLUGA SVOGA GOSPODARA? Kako ovu priču o NADI primjeniti uopće na sebe?

 

 

 

Pogledajmo što Grgur Veliki piše o DOBROM RAZBOJNIKU: “Ni količina, ni kvalitet zla kojeg počinimo ne mogu isprazniti sigurnost naše nade. Uvećava se naše pouzdanje dobrog razbojnika, koji prije svega NIJE BIO DOBAR, VEĆ JE BIO RAZBOJNIK. Razmislite dobro koliko je neshvatljivo Božje milosrđe. Taj razbojnik, osuđen zbog razbojstva u krvi, bijaše obješen na drvo križa; i u svojoj ispovijedi bijaše ozdravljen i zaslužio je čuti: Još danas ćeš sa mnom biti u raju! Što to znači? Tko bi mogao opisati toliku dobrotu Božju! Umjesto da primimo kaznu za svoje grijehe, primamo nagradu po OBEĆANJU. Gospodin je dopustio da njegovi izabrani mogu pogriješiti kako bi im po daru oprosta podario nadu svima koji trpe zbog sovjih grešaka, samo ako se utječu Bogu svim svojim srcem, i uz otvara put prave pobožnosti po suzama pokore” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 20 o evanđeljima).

 

 

 

 

 

 

 

Mt 25, 1-13

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

 

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: 'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!'«

 

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista kažem vam, ne poznam vas!' Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

 

 

 

U židova je postojao običaj da djevojke dočekuju zaručnika. Ne znamo korijen tog običaja, ali ga je Gospodin upotrijebio u evanđelju kako bi nas upozorio na potrebu SPREMNOSTI, BUDNOSTI na dolazak Krista. Zapravo, pouka govori o tome KAKO IŠČEKIVATI KRISTOV DOLAZAK. To iščekivanje nije nešto pasivno, već se tiče svakodnevice koju živimo. Sveti Grgur Veliki govori kako “On dolazi k nama, I trebamo ga čekati budna duha s ljubavlju koja bdije jer, SPAVATI JE UMRIJETI” (Homilije na evanđelja 12,2).

 

 

 

Na što misli Grgur kada govori kako je spavati isto što I umrijeti? Misli pri tom na one časove života koje NE KORISTIMO NA PRAVI NAČIN, odnosno koje ne koristimo tako da bi svoj život približili Bogu. U tom smislu, spavati znači IZGUBITI ŽIVOT, IZGUBITI VRIJEME KOJE KORISNO MOŽEMO UPOTRIJEBITI, PROPUSTITI PRIGODE U KOJIMA SMO SVOJ ŽIVOT MOGLI ISPUNITI DJELATNOM LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA, A PREKO NJIH I PREMA BOGU.

 

 

 

Čitajući ovu prispodobu o mudrim I ludim djevicama shvaćamo kako nije dovoljno samo krenuti putme koji vodi Kristu. Potrebno je I više od toga: “potrebno je ustrajati na tom putu u stalnoj budnosti, jer svaki čovjek, svaka žena, ima sklonost ublažavati predanje koje sa sobom nosi kršćanski poziv. (…) Potrebno je stalno biti na oprezu jer pritiska okoline, kojoj je glavno pravilo života nezastina potraga za udobnošću, može biti snažan. U tom bismo slučaju nalikovali djevicama koje su na početku bile pune dobre volje, ali su se brzo umorile I nisu mogle dočekati Zaručnika, premda su se za to pripremale cijeloga dana. (…) Ne zaboravimo da SVJETLO LJUBAVI treba obasjavati naše obiteljske I društvene odnose, odnose s prijateljima, s klijentima, s onima s kojima se tek povremeno susrećemo...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII- 162).

 

 

 

Kako “obasjavati svijet” svojom ljubavlju? Kako imati to “ulje Božje ljubavi” u sebi? Možda bismo trebali početi sa sveitm Pavlom I Poslanicom Efežanima. Najčešće gubimo ulje preko RIJEČI I GOVORA u kojma se rasipamo kudeći druge I nalazeći svima mane. Pavao to komentira ovako: “NIKAKVA NEVALJALA RIJEČ NEKA NE IZLAZI IZ VAŠIH USTA, NEGO SAMO DOBRA, da prema potrebi saziđuje I MILOST ISKAŽE SLUŠATELJIMA. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega kojim ste opečaćeni! Daleko od vas svaka gorčina,i gnjev, I srdžba, I vika I hula sa svom opakošću. Naprotiv! Budite jedni drugima DOBORSTIVI, MILOSRDNI, PRAŠTAJTE JEDNI DRUGIMA KAO ŠTO I BGO U KRISTU NAMA OPROSTI” (Ef 4, 29-32).

 

 

 

Ovo je naravno samo početak koji se nalazi U NAMA, jer riječi izlaze iz naše duše pokazujući što u njoj nosimo. One mogu nas I druge ljude zagaditi koliko I izgraditi. Stoga, prvo mjesto na kojem valja biti oprezan jesu naše MISLI I RIJEČI UPUĆENE DRUGIMA. Tu, U SEBI, valja nam se boriti da OTKLONIMO OD SEBE SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPRIJEČITI DA PREMA DRUGIMA BUDEMO DOBRI I ODNOSIMO SE S LJUBAVLJU. “U doboronamjernoj duši uvijek postoji živa, čvrsta I odlučna NAMJERA DA SE OPROSTI, ŽRTVUJE, POMOGNE, TE STAV KOJI UVIJEK POTIČE NA OSTVARENJE DJELA LJUBAVI. Da se u duši ukorijenila ova želja za ljubavlju I ovaj ideal da ljubimo bez interesa, najuvjerljiviji dokaz bit će redovitost, iskrenost I djelotvornost naših svetih ispovijed, sveith pričesti, razmatranja I čitavog molitvenog života” (B. Baur, En la intimidad con Dios, Herder, Barcelona, 1975. str. 247).

 

 

 

Ono na što želimo uputiti ovo razmišljanje jest činjenica da naša “svjetiljka”, odnosno naš život SVIJETLI ZBOG KRISTA. Mi bismo trebali biti dobri zbog Boga, jer ako smo dobri zbog Boga ili iz ljubavi prema Bogu, onda ćemo I prema ljudima biti dobri jer Bog to želi. To je kao sa roditeljima I djecom: roditelji odgajaju djecu da budu dobri. To znači BITI DOBAR PREMA RODITELJIMA, ali ako se ta DOBROTA NE VIDI PREMA DRUGIM LJUDIMA, onda je odgoj zakazao. Kada je dijete dobro prema drugim ljudima, onda je ta dobrota PLOD JEDNOG DOBROG ODGOJA PRIMLJENOG OD RODITELJA. S druge strane, ovo iskazivanje ljubavi preko pristojnosti I dobrote spram drugih ljudi, ne mora uvijek biti izraz one čiste ljubavi prema bližnjemu, ali će se iskazivati RADI RODITELJA I RADI LJUBAVI PREMA RODITELJU. Kada se ne ponašam pristojno prema neznancma, pokazujem veliko nepoštivanje prema onim ljudima koji sume odgojili da druge poštujem, I obrnuto.

 

 

 

Tako je I sa kršćanima: želimo li na primjeren način pokazati ljubav prema Bogu, onda moramo paziti na svoje ponašanje prema ljudima. Dakako, najprije stvaramo jedan blizak odnos s Bogom u MOLITVI: TU SE NAIME SVJETILJKA PUNI ULJEM- tu se čovjek odgaja za Boga I ispunja milošću potrebnom da drugima iskazuje primjerno poštivanje. U molitvi se ulazi u prisnost s Kristom Isusom I polako se uči kako LJUDIMA ISKAZIVATI LJUBAV RADI BOGA.

 

 

 

Pogledamo li malo one “lude djevice” koje nisu imale ulja u svijećama, shvati ćemo kako one nisu bile pasivne: one su došle sa svijećama radosne u iščekivanu zaručnika. Ipak, NISU USTRAJALE U IŠČEKIVANJU- ULJULJKALE SU SE (kao I mudre) I pozaspale. Nama se to može dogoditi u životu: često se uljuljkamo u udobnost lagodna života, I malo zaboravimo na kršćanstvo, na Isusa, na svoj život. Ovaj SAN koji je obuzeo sve djevojke, zapravo je slika jednog života koji u svakodnevici može lako doživjeti jedan otklon od kršćanskog opreza: ČOVJEK U SNU NE VLADA SOBOM. Tako I mi često puta u životu skrenemo prema grijesima I gubimo konce svog života iz svojih ruku- u grijehu na vladamo sobom- grijeh vlada nama poput sna koji nam nameće što ćemo sanjati.

 

 

 

No kada se probudiše oda sna, jedne su djevice spremno dočekale zaručnika s uljem, dok su druge morale otići po ulje. Dok su se one vratile, zaručnik je već otišao. Na kraju ih je dočekao okrutan odgovor: “Zaista kažem vam, ne poznam vas!” Ove djevice koje su ostale bez ulja imale su dovoljno vremena za otići po ulje, ali ga nisu pravo iskoristile.

 

 

 

Nama se može lako dogoditi da “ostanemo bez ulja”, da nas zateče susret s Kristom. I premda stalno dolazimo u Crkvu mogu nas dočekati Isusove riječi: “Zaista kažem vam, ne poznam vas!” Ukoliko BUDNO NE PAZIMO NA SVOJ ŽIVOT, na svoje ponašanje, ukoliko zanemarimo molitvu I svoj odnos s Bogom, ukoliko nam se dogodi da se prema bližnjima na ponašamo kako bi to Bog od nas htio, uistinu nas mogu u nebu dočekati ove riječi po kojima ćemo lako shvatiti gdje nam je mjesto. Nemojte da bude kasno. Ne dozvolite da nas Zaručnik iznenadi. Pripravljate se za taj susret cijeli život.

 

 

 

Najbolji način za to jest sveta PRIČEST. Pripraviti se pravo za pričest, znači pripraviti se kako valja za susret s Gospodinom. Mnogi ovaj susret omalovažavaju NEBRIGOM ZA SVOJU DUŠU. Ne paze na svoje ponašanje I ne ispituju savjest I svoje postupke. Drugi pak NE POKAZUJU NIČIM IZVANA DA IM JE STALO DO PRIČESTI. Ako niste primjetili, sveta Pričest je SLIKA ONE NEBESKE GOZBE U KOJOJ SE HRANIMO ZA ŽIVOT VJEČNI. Pa kada je Gospodin ovu gozbu opisivao uvijek je naglašavao DOSTOJANSTVO TRENUTKA KOJE NE SMIJE BITI UMANJENO NI STANJEM DUŠE NI VANJŠTINOM. Na žalost neki se kršćani više pripremaju za odlazak u dućan, nego za misu. Očekuju od nas da njihov nedostatak dobre volje za pripravu vrednujemo tako da ih se nagradi pričešćivanjem.

 

 

 

NE MORA SVAK PRIMITI PRIČEST! PRIČEST PRIMAJU ONI KOJI SU DOSTOJNO PRIPRAVLJENI ZA TO, a ta je priprava najčešće vidljiva po ponašanju, odijevanju, strpljivosti na misi,... Osim toga, neće propasti svijet ako se čovjek jednom ne pričesti. Bolje je naime JEDNOM SE PRIČESTITI VALJANO I ČESTITO, NEGO STOPUT BEZBOŽNO I NEPRIPRAVLJEN.

 

 

 

Ovaj nedostatak priprave na pričest nije problem “jedne pričesti”. Uočavmo kako ljudi koji se ne pripravljaju za misu, dolaze takvi I na pričest. Govorim o vanjskim znacima priprave: o molitvi , o sabranosti, o odijevanju,... O unutarnjim I ne možemo suditi jer nisu vidljivi. Ljudi koji često dolaze nepripravljeni na pričest nisu ljudi kojima se to događa samo jednom I slučajno zbog nesretnog spleta okolnosti. TO SU LJUDI KOJI TO ČINE ČESTO- pa ne možemo govoriti o pripravi na susret s Gospodinom, već o NEPRIMJERENU ODNOSU KOJI POČIVA NA NEMARU I DUHOVNOJ LIJENOSTI KOJA ZANEMARUJE ČESTIT ISPIT SAVJESTI I NE RAZMIŠLJA O SUSRETU S KRISTOM KAO U SUSRETU S KRALJEM NA GOZBI, već kao o susretu s nekim nevažnim koga možemo pohoditi bilo kako!

 

 

 

SUSRET SA ZARUČNIKOM TRAŽI OD NAS BUDNOST I PRIPRAVU u svemu. Tako, ljudi koji nemarno ili ležerno dolaze na misu pokazuju svoje mišljenje o Bogu. Očito im je važnije da budu tu gdje jesu iz kojeg god to bilo razloga, nego sam susret s Bogom. Nije rijetkost da im ulje ostane negdje, da su ga zaboravili.

 

 

 

Br 13, 1-2a, 25-14, 1.26-30.34-35

 

U one dane: Gospodin reče Mojsiju u pustinji Paranu: »Pošalji ljude, po jednoga čovjeka iz pojedinog pradjedovskog plemena, da izvide kanaansku zemlju, koju dajem Izraelcima.« Nakon četrdeset dana vrate se oni iz zemlje koju su izviđali. Odu k Mojsiju i Aronu i svoj izraelskoj zajednici u Kadeš, u Paranskoj pustinji. Podnesu njima i svoj zajednici izvještaj, a onda im pokažu plodove zemlje.

 

Izvijeste ga oni: »Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kraju; Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana.« Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: »Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!« Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: »Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas.« I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: »Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove — Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.« Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše. Još reče Gospodin Mojsiju i Aronu: »Dokle će ta opaka zajednica mrmljati protiv mene? Čuo sam tužbe što ih Izraelci na me dižu. Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Gospodin, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, koji ste rogoborili protiv mene. Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju — dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu — ispaštavajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. Ja, Gospodin, to kažem: tako ću postupiti s ovom opakom zajednicom što se sjatila protiv mene. U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine.«

 

 

 

Bog dovodi konačno narod do zemlje koju mu je obećao i želi da je narod izvidi. Stoga se šalju izvidnici koji bi trebali pregledati zemlju prije nego se u nu uđe. Našli zemlju kojom “teče med i mlijeko” i donesoše njezinih plodova.

 

 

 

Na žalost, sva ljepota i bogatstvo nije bilo dovoljno za narod da povjeruje kako mu je obećano ući u tu zemlju, jer, vidjevši ljude koji tamo žive, narod ustuče poslušavpi izvidnike koji su se prepali domaćina. Narod nastavlja mrmrljati protiv Gospodina pokazujući kako ne vjeruje njemu u onoj mjeri u kojoj to Bog od njih zahtijeva.

 

 

 

Narod je zaboravio velika djela koja mu j enedavno Gospodin učinio. Stoga taj nedostatak vjere, Gospodin ne prihvaća, već vraća narod u pustinju kako bi pomrli svi koji su kušali ropstvo. To rosptvo je ostavilo dubok trag u izraelcima, jer su uvijek ovisili o nekom gospodaru. Sada, kada su slobodni, ne ovise o nikome osim o sebi. Čak ni o Gospodinu.

 

 

 

Naime, Bog NE UVJETUJE NIČIJU SLOBODU. On POMAŽE, ALI NE ČINI ODABIR UMJESTO ČOVJEKA. Tako je bilo i sa izraelcima: Bog ih je doveo u Obećanu zemlju, a oni su se trabli boriti za sebe računajući s Jahvom. Neće se Bog boriti umjesto izraelaca- oni su borbom trebali pokazati kako VJERUJU DA JE JAHVE S NJIMA I DA ĆE IM POMOĆI U BORBI.

 

 

 

Borba u koju su trebali ući, nije bila unprijed potpisan poraz, već mjesto OČITOVANJA BOŽJE SNAGE PREKO NARODA. Narod bi se borio i postao Božje oružje, a Bog bi mu pomogao pobjeđivati.

 

 

 

Slično se događa sa kršćaninom u njegovu duhovnom boju za usavršavanje. Ne bori li se, on sam okreće leđa Bogu pokazujući kako ne vjeruje da mu Bog može pomoći. Bori li se, ma koliko god neuspješno djelovali njegovi napori, BOG ĆE MU POMOĆI. Uspjeh borbe naime NE LEŽI U NAPORIMA ČOVJEKA- on borbom samo pokazuje da vjeruje u Boga- već leži U BOŽJEM DJELOVANJU PO LJUDSKOJ SLABOSTI. Bog se služi tim trenucima naših slabosti kako bi pokazao koliko je jek i velik i koliko je spreman učiniti u našem životu. Upravo tada, kada shvaćamo da sami ne možemo protiv grijeha ili neke neugodne situacije- BOG DJELUJE SAMO AKO SE BORIMO I NE ODUSTAJEMO. Bog djeluje i pobjeđuje u čovjeku milost, a ne strah i malodušje.

 

 

 

Često se pojavljuju problemi koje sa sobom donosi bilo koji ljudski ili nadnaravni projekt u kojeg se ulazi. Ipak, rješenje se ne nalazi u plakanju nad problemima, nego u borbi i hrabrom suočavanju s njima kako bi ih se nadišlo. Strah izraelaca pred snagom protivnika prilikom izviđanja Obećan ezemlje čini da neki od izraelaca obezvrijeđuju i loše govore o toj zemlji. Slično se događa sa kršćaninom kada se zbog straha ne želi boriti kako bi se usavršavao” (Biblia de Navarra, Eunsa, Pamplona, 2006, str. 657). “Znam kako, kada se treba boriti, uočavamo odjednom niz vlastitih slabosti i grešaka, u nastojanju da spriječimo vlasititi pad. Bog računa s tim. Neizbježno je da hodajući dižemo prašinu za sobom. Ta stvorenja smo i puni smo nedotataka. Ono što trebamo shvatiti jest kako, sjene koje se javljaju u našoj duši za cilj imaju istaknuti milost Božju i naše napore kojima odgovaramo na Božje poticaje. I taj ambijent ispunjen i svjetlom i sjenama, učinit će nas ljudskijima, ponznijima, suosjećajnijima, velikodušnijima” (Sveti Joemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 76).

 

 

 

Po sjenama nekada shvaćamo bolje koliko ima svjetla oko nas. Tako je i sa našim slabostima: nekada nam služe kao sjene- da shvatimo koliko nam zapravo Bog pomaže u svemu. Stoga, ne treba se obeshrabrivati pred nikakvim preprekama u životu, već se boriti s puno vjere kako Bog sve izvodi na dobro.

 

 

 

Ps 106, 6-7b.13-14.21-23

 

Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema svome puku!

 

Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo. Oci naši u Egiptu nehajni bijahu za čudesa tvoja. zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu. Pohlepi se daše u pustinji, iskušavahu Boga u samotnom kraju. Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenom moru. Već namisli da ih satre, al' Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi.

 

Mt 15, 21-28

 

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

 

 

 

Današnje evanđelje donosi sliku u kojoj Isus na jedan neugodan način odbija kananejku koja dolazi moliti za svoju kći: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” Isus je najprije ignorira: “on joj ne uzvrati ni riječi”, a na molbe učenika da je primi jer je naporna i stvara neugodnosti, Isus odgovara jasno dajući do znanja kako je poslan prije svega narodu koji IMA VJERU U JEDINOGA BOGA, to jest narodu koji pitanje vjere mogu razumjeti ispranvo: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.

 

 

 

Ipak, dopušta da mu priđe i pokušava objasniti svoj stav: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Ili, nije u redu uskratiti nekoga za milost koji to očekuje stoljećima i koji za tu milost živi generacijama i dati to nekome tko o toj milosti nema pojma, niti posjeduje potrebnu vjeru.

 

 

 

Na Isusovo ljubazno odbijanje žena ne posustaje,već mudro odgovara: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Ovaj je stav žene zadivio Isusa i vidjevši vleiku vjeru u njoj, upornost kojoj se bori za svoje dijete i u konačnici silnu ljubav njezina srca koje joj ne dopušta da odustane od borbe, Isus popušta i ozdravlja kći: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.”.

 

 

 

U ovoj ženi doista vidimo primjer velike vjere koja čovjeka potiče da se BORI ZA SVOJE MJESTO PRED BOGOM. No, ono što je uistinu nju dovelo pred Isusa jest LJUBAV PREMA KĆERI i PONIZNOST. Ovo posljednje je resilo njezinu dušu u mjeri koja je učinila da Isus promijeni svoj stav spram jedne poganke.

 

 

 

Poniznost je ta vrlina koja dušu dovodi pred Boga. Postoji jedan paradoks u nastojanjima da se postane sličniji Kristu: koliko god se snižavama, postajemo mu sličniji, i obrnuto, koliko god se uzvisujemo, manje smo mu slični. “Koliko se god jedno srce spušta poniznošću, toliko se uzdiže prema savršenstvu” (Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strahu Božjem).

 

 

 

Jedna od stvari koja obilježava poniznost u čovjeka jest SPOSOBNOST DA SE PRIHVATE “VLASTITA INTELEKTUALNA I MORALNA OGRANIČENJA i PREPOZNA SE POTREBA OTVARANJA VJERI I SUSRTEU S KRISTOM OTKUPITELJEM” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 21-01-1980). Drugim riječima, biti ponizan ne znači biti u povlačenju pred svima, ne znači šutjeti uvijek, ne znači biti zadnji tupan u društvu,...- to znači DJELOVATI, ali ISTOVREMENO SHVAĆATI KAKO SAM SLAB, KAKO I JA GRIJEŠIM, I NE BJEŽATI OD TOGA, NE BJEŽATI OD DJELOVANJA, VEĆ U SVEMU RAČUNATI S BOGOM. Upravo činjenica kako shvaćamo da smo slabi, dovodi nas do razmišljanja o POTREBI BOŽJE POMOĆI. A to opet potiče na razmišljanje kako BEZ BOGA NE MOGU NIŠTA, te kako imam djelovati bez obzira na svoje uspjehe i neuspjehe očekujući kako će Bog sve moje slaboće preobraziti na nešto dobro. Stoga, veli Augustin, “pitaš li me što je najbitnije u vjeri i u disciplini postupanja spram Isusa Krista, odgovorti ću ti: prvo- PONIZNOST, drugo- PONIZNOST, i treće- PONIZNOST” (Sveti Augustin, Poslanica 118). “Poniznost je baklja koji osvjetljava naše slabosti. Ne sastoji se ni od riječi ni od djela, već od SPOZNAJE SAMOGA SEBE, zbog koje otkrivamo naslage naših slabosti koje nam oholost skriva od naših očiju” (Sveti župnik Arški, Govor o ponosu).

 

 

 

Sveti Augustin ukazuje na to da je žena bila preobražena poniznošću i da je zaslužila sjesti za stol s djecom” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-324). Njezina poniznost pokazala je njezinu vjeru! “Vjera nije vlastita oholicama, već poniznima” (Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. VI, str. 297).

 

 

 

Krijepost poniznosti ne sastoji se samo u odbacivanju umišljenosti egoizma i oholosti. (…) Riječ PONIZAN na španjolskom galsi HUMILDE, a dolazi od latinske riječi HUMUS, što znači ZEMLJA. Etimolopki, to bi značilo USMJERENOST PREMA ZEMLJI. Krijepost poniznosti je POKLONITI SE BOGU I SVEMU BOŽJEM U STVORENJIMA” (R. Garrigou Lagrange, Las tres edades de vida interior, sv. II., str. 670). “To konkretno znači priznati svoju slabost, svoju malenost i nedostatnos pred Bogom. Sveci osjećaju veliku radost kad se pred Bogom ponize i kad priznaju da je samo Bog velik, i da je u usporedbi s njim sva ljudska veličina isprazna i lažna” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-325).

 

 

 

Shvatiti KAKAV SAM, a to nikada ne ide bez da se SEBI PRIZNAJU VLASTITE SLABOSTI, znači PRIHVATITI ISTINU O SEBI. Tako, poniznost uvijek ide najrpije preko ISTINE. Ta ISTINA O SEBI NIKADA NE PONIŽAVA ČOVJEKA, VEĆ GA SPUŠTA NA PRAVO MJESTO AKO SE SAM UZDIZAO I OHOLIO NESTVARNIM SLIKAMA O SEBI SAMOME. Tako i ova Kananka nije bila ponižena Isusovim riječima, predma su one bila oštrije nego smo to navikli od Isusa. Shvativši svoje mjesto u odnosu prema odabranom narodu, kananka se nije obeshrabrila, već je PRIHVATIVŠI SVE KAZANO, ustrajala i bacila se pred noge Isusa.

 

 

 

Poniznost nema ništa zajedničko sa sramežljivošću, ravnodušnošću i osrednjim životom bez ikakvih težnji. Poniznost nam otrkiva da sve dobro u nama, kako naravno tako i nadnaravno, pripada Bogu, jer smo sve primili od njegove punine” (Isto, VI-326).

 

 

 

Kako “raditi” na tome da se postane poniznan? Prije svega, ne treba sebi umišljati kako smo ponizni ili kako svmo to već postali samo ako smo dva puta prihvatili neko poniženje. Za rast u poniznosti porebno je najprije PRILAZITI BOGU POPUT OVE KANANKE: molitvom, djelima milosrđa, sakramentima,... BEZ MILOSTI teško je ispravno shvatiti kakvi smo i što trebamo mijenjati. MILOST NAM ČESTO PROGOVARA POPUT ISUSA, upozoravajući nas “gdje nam je mjesto”, kakvi smo stvarno, a to zna biti neugodno.

 

 

 

Te neugodnosti i slabosti treba PRIHVATITI i ispravljati. I ne treba se brinuti za mišljenje okoline. Valja nam prihvaćati i velika i mala poniženja i ne zamarati se sa pohvalama i laskanjima, jer svoj život usmjeravamo Bogu želimo li postati poniznima.

 

 

 

Ne treba biti ni PREOSJETLJIV i ne shvaćati prigovore (koji su najčešće na mjestu) osobno, već kao sredstvo vlastitog ispravljanja. Ove nam kritike pomažu da SEBE NE PRECJENJUJEMO, da se ne uzoholimo i pomislimo kako smo bolji nego jesmo ili kako smo bolji od drugih. PONIZNOSTI SE NE VIDI “U PREZIRANJU SAMOGA SEBE, VEĆ U ZABORAVU NA SEBE, U RADOSNOM PRIZNANJU DA NEMMO NIŠTA ŠTO VEĆ NISMO PRIMILI” (Isto, VI-327).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

Br 20, 1-13

 

U one dane: Stigoše Izraelci, sva zajednica, u pustinju Sin u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu. Ondje umrije Mirjam, i ondje je sahraniše.

 

Nije bilo vode za zajednicu. Stoga se udruže protiv Mojsija i protiv Arona. Narod se poče svađati s Mojsijem i govoriti: »Da smo bar izginuli kad su nam i braća poginula pred Gospodinom! Zašto ste doveli Gospodnju zajednicu u ovu pustinju da ovdje pomremo i mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete u ovo nesretno mjesto; mjesto u kojem nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni šipka? Nema ni vode da pijemo.«

 

Mojsije i Aron odu ispred zajednice do ulaza u Šator sastanka i padnu ničice. Tada im se pokaza slava Gospodnja. I Gospodin reče Mojsiju: »Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.«

 

Mojsije uzme štap ispred Gospodina, kako mu je naredio. Zatim Mojsije i Aron skupe zbor pred pećinu, pa im Mojsije rekne: »Čujte, buntovnici! Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?«

 

Zatim Mojsije podigne ruku i dvaput udari štapom o pećinu: voda provali u obilju, pa su mogli piti i zajednica i njezino blago.

 

Potom će Gospodin Mojsiju i Aronu: »Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.«

 

To su Meripske vode, kraj njih su se sinovi Izraelovi prepirali s Gospodinom, a on se pokazao svetim.

 

 

 

Ps 95, 1-2.6-9

 

O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

 

Dođite, kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome! Pred lice mu stupimo s hvalama, kličimo mu u pjesmama! Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Gospodinu koji nas stvori! Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva. O da danas glas mu poslušate: »Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši, iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

 

Mt 16. 13-23

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili neki od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist — Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus njemu reče: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikome ne reknu da je on Krist.

 

Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

 

 

 

VODA

 

Nakon raznih kušnji kroz koje je prolazio, i Božjih intervencija u životu naroda, Izraelci i dalje sumnjaju i ne vjeruju Bogu i njegovoj zaštiti. Sada se kao problem javlja NEDOSTATK VODE.

 

 

 

Riječ VODA ( hebr. mayim, nalazimo je uvijek u množini; grčki. Hy'ddr) javlja se više od 580 puta su Starom Zavjetu i oko 80 mputa u Novom u grčkoj verziji prijevoda (uglavnom u Ivanovu korpusu). Osim izravna spomena VODE kao pojma, najčešće ovu riječ nalazimo u značenjima povezanim prirodom vode: more- yam, te u drugim oblicima koji se tiču ljudskih iskustava vezanih uz vodu. Tako nalazimo meteorološke, geografske izraze, ali i riječi vezane uz ljudski rad vezan uz vodu (izvori, studenci, bunari, cisterne, čišćenje, pranje, uranjanje...

 

 

 

VODA KAO STVARATELJSKI ELEMENT

 

Kako je jedan hebrej gledao na vodu? Prije svega to je bio element nužan za život- jedan od temeljnih elemenata u prirodi vezan uz samo Božje stvaranje, bez kojeg je život nemoguć. Uz KRUH, VODA je bila simbolom ŽIVOTNE SIGURNOSTI: imati ih, značilo je imati dovoljno za život. Osim toga, predstavljali su i blagoslov Božji za onog koji ih ima, jer ako je voda bila jedan od stvarateljskih elemenata, a kruh je bio simbolom ljudskog rada koji je kao mogućnost darovan čovjeku i koji je tako pretvarao svijet oko sebe u čovjeku pogodno okruženje, onda je IMATI DOVOLJNO KRUHA I VODE za hebreja predstavljalo Božji blagoslov- imali su potrebno za život.

 

 

 

NEDOSTATK VODE otvarao je tako pitanje izraelcima JE LI GOSPODIN S NJIMA ILI NIJE. Nije voda za njih predstavljala samo elementarnu životnu stvar, već je bila ZNAKOM BOŽJE PRISUTNOSTI U NARODU.

 

 

 

U tom smislu, valja se sjetiti kako su izraelci izašli iz Egipta koji je bio redovito natapan vodama Nila. U takvoj zemlji nije bilo potrebno previše brinuti za vodu. Naprotiv, u zemlji u koju ih uvodi Bog kao u Obećanu zemlju, VODE NEMA U IZOBILJU, za nju se treba pobrinuti, pa se tako i ova voda pretvara u DAR OD BOGA. Ono što je najvjerojatnije postojalo kao jedna konstanta u vrijeme ulaska u Obećanu zemlju, bile su REDOVITE KIŠE KOJE NISU STVARALE VODOTOKE, ALI SU NATAPALE ZEMLJU U MJERI U KOJOJ JE ONA BILA POGODNA ZA POLJODJELSTVO I ZA STOČARSTVO. U tom se smilslu, preko kiše koja je oživljavala taj prostor, moglo gledati kao na VODU KOJA JE DAR S NEBA.

 

 

 

VODA KAO RITUALNI ELEMENT

 

Vrijednost vode povećana je korištenjem u obredima. Oni su dakako slika svakodnevice u kojoj se vodom održava higijena. Stvari se vodom ČISTE. Upravo to ČIŠĆENJE koje je u pustinjskim krajevima bilo naglašeno (zbog stalne prašine nanošene vjetrom), preneseno je u obrede kao RITUALNO ČIŠĆENJE VODOM, koje je u sebi imalo SLIKU POTREBE NUTARNJEG ČIŠĆENJA- čišćenja duše prije susreta s Bogom.

 

 

 

U tu su se svrhu radili posebni zdenci čija se voda nije koristila ni za što drugo osim za OBREDNA ČIŠĆENJA. Tako se VODA- DAR S NEBA, koristila kao podsjetnik da je potrebno ČIŠĆENJE KAKO BI SE STUPILO PRED BOGA, ali i kako je samo ČIŠĆENJE DAR OD BOGA (slijedeći logiku: voda je dar s neba, vodom se čistimo, čišćenje je također dar s neba). Tako, preko vode razumijemo kako je svaka stvar ili čovjek, ma koliko se god posvećivali Bogu, uvijek svoje posvećenje DUGUJU BOGU koji im je darovao znakove po kojima se posvećuju.

 

 

 

Prevedemo li to na jezik kršćanstva shvatit ćemo kako LJUDSKI NAPORI NISU DOVOLJNI KAKO BISMO SE OSLOBODILI GRIJEHA- POTREBNA JE BOŽJA MILOST, BOŽJE DJELOVANJE KAKO BI NAŠI NAPORI POSTALI PLODNI. Potreban je DAR S NEBA kako bi se ČOVJEK OČISTIO.

 

 

 

VELIKE VODE KAO DESTRUKTIVNI ELEMENT

 

 

 

U Straom Zavjetu često je izraz voda korišten i za VELIKE VODE, koje su označavale velike vodene mase, često destruktivne naravi. Tako su vode, koje su u jedom svoj dijelu bile DAR S NEBA za ŽIVOT ČOVJEKA, istovremeno mogle postati i UZROKOM SMRTI.

 

 

 

Za hebreje je znakovit PROLAZ KROZ VODE CRVENOG MORA. Oni su prošli KROZ VODE koje su nakon njihova prolaza USMRTILE EGIPĆANE: voda se lako, iz životne potrebe pretvara u smrtonosnu silu.

 

 

 

U tom smilslu, PROLAZAK KROZ VODE Crvenog mora, za izraelce je nosilo SLIKU PROLASKA KROZ SMRT. Vode su svoju razarajuću snagu pokazale na egipćanima, a izraelci su prolaskom kroz vode mora, ZADOBILI NOVI ŽIVOT. Tako se za njih voda koja je ubijala njihove neprijatelje, koja je PREDSTAVLJALA SMRT, sada PRETVORILA U DAR S NEBA I IZVOR NOVOG ŽIVOTA.

 

 

 

SIMBOLIZAM VODE

 

 

 

Voda UTAŽUJE ŽEĐ čovjeku, i stavimo li to u kontekst čovjekova odnosa s Bogom, ŽEĐ ZA VODOM, nosi u sebi SLIKU U KOJOJ DUŠA ŽEĐA ZA GOSPODINOM. To je žeđ koju samo Bog može utažiti. ŽEĐATI ZA BOGOM, znači žeđati u ovom životu za onim što samo Bog može unijeti u naš život. Što je to za čim čovjek žeđa?

 

 

 

Prije svega žeđa za SREĆOM. Ne postoji u ovom životu nešto što bi čovjeka usrećilo u potpunosti. Samo u susretu s Bogom čovjek može biti potpuno sretan. Žeđa se za pravednošću koju čovjek nikada ne može donijeti nekome, a Bog svojom utjehom može napojiti dušu koja žeđa. Mudrost je također nešto za čim čovjek žudi, a jedinu pravu životnu i nadanravnu mudrost može dati samo Bog.

 

 

 

Ove VODE KOJIMA BOG TAŽI NAŠE ŽEĐI, nikada ne presahnu. To su RIJEKE ŽIVE VODE za onoga koji stalno TRAŽI I ŽEĐA ZA BOGOM. Te VODE IZVIRU NA NAČIN KOJI JE ČOVJEKU NESHVATALJIV. U današnjem čitanju ove VODE SU PROVRLE IZ STIJENE, iz mjesta u kojem ljudski gledano nije bilo moguće pronaći vodu. Baš kao što često ni u našim životnim situacijama, ljudski gledano često NEMAMO RJEŠENJA za probleme, pa ŽEĐAMO ZA NEKIM RJEŠENJEM KOJE ĆE NAS UTJEŠITI, DONIJETI NAM MIR, UNIJETI ZRNO PRAVEDNOSTI U NAŠE živote.

 

 

 

STIJENA iz koje je provrla VODA, neodoljivo podsjeća na PETRA i na riječi koje mu je Isus uputio: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” VODA u Novom Zavjetu simbolizam je DUHA SVETOGA koji se izlijev iz DUHOVNE STIJENE, a to je KRIST.

 

 

 

No, kada govorimo o KRISTU, onda ne mislimo samo na ISUSA KRISTA. Mislimo na POTPUNOG KRISTA, na MISTIČNO TIJELO KRISTOVO kojem je ISUS KRIST GLAVA. Taj POTPUNI KRIST, a to su neodvojivo vezani ISUS I NJEGOVA CRKVA, predstavljaju tu STIJENU IZ KOJE IZVIRE U IZOBILJU VODA DUHA SVETOGA.

 

 

 

PETAR je VIDLJIVI DIO TE STIJENE- CRKVE po kojoj nam Bog PONOVO DARUJE VODU ŽIVOTA- DUHA SVETOGA koji nas nadahnjuje, tješi, taži sve naše životne žeđi. Ova nam voda- Duh Sveti DONOSI ŽIVOT U IZOBILJU- život vječni. On IZVIRE IZ KRISTA, kojeg vidimo i u slici današnje stijene, a UVIRE U ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Krist je “naš život jer je za nas zaslužio milost, nadnaravni život duše; jer taj život izlazi iz njega, na poseban način u sakramentima; i jer taj život nama daje. Sva milost koju posjedujemo, milost cijelog posrnulog i otkupljenog čovječanstva, milost je Božja koja dolazi po Kristu. Ta se milost na nas izlijeva na mnoge načine, ali izvor je jedan: sam Krist, njegovo presveto čovještvo sjedinjeno s osobom Riječi, drugom osobom Presvetog Trojstva” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-334).

 

 

 

SAGRADITI ŽIVOT NA STIJENI

 

 

 

Današnje razmišljanje o svetopisamskim tekstovima poziv je i nama da promislimo JE LI NAŠ ŽIVOT SAGRAĐAN NA OVOJ STIJENI IZ KOJE IZVIRE ŽIVA VODA VJEČNOG ŽIVOTA? Što uopće predstavlja dagraditi život na ovoj stijeni? Jasno je kako je riječ o ŽIVOTU KOJI SE OSLANJA NA KRISTA, a, slijedeći gore navedeno o Potpunom Kristu, to znači OSLANJATI SE NA GOVOR CRKVE.

 

 

 

Sagraditi život na ovoj Stijeni, znači prije svega osloniti se na Nekoga koga su ljudi odbacili premda im je donio spasnje. To pokazuje koliku ljubav ima Bog za nas- premda odbačen i dalje nam iskazuje ljubav preko svoga Duha. Ponovo daruje sebe u izobilju. Osloniti se na ovu Stijenu znači povjeriti svoj život Kristu koji nas ludo voli. Ono što je bitno jest OSJETITI SE VOLJENIM I UZVRATITI SVOJIM ŽIVOTOM NA TU LJUBAV.

 

 

 

Sagraditi život na ovoj Stijeni, znači prihvatiti mogućnost i vlastite grešnosti. Petar, kojeg je Isus nazvao Stijenom ODBACIO JE ISUSA. No, POKAJAO SE, i Isus je OPROSTIO I PRIHVATIO GA. Mi često odbacujemo Isusa u svojim grijesima. Onaj koji gradi na Stijeni svoj život, zasigurno računa s tim, ali VIŠE OD TOGA, NE OČAJAVA VEĆ RAČUNA I S KRISTOVIM OPROSTOM I PRIHVAĆANJEM KAJANJA. U takvu se stavu odražava VJERA ČOVJEKA koji, poznavajući svoje slabosti, radije računa s Bogom i njegovim darovima.

 

 

 

Sagraditi život na Stijeni znači “biti svjestan kako će biti nevolja. Krist kaže: 25Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. (Mt 7,25). Ovi su prirodni fenomeni slika ranih protivština prisutnih u životu čovjeka. (…) Krist ne samo što razumije ljudsku potrebu za sigrunim životom, za sigurnom kućom, već također potpuno svjestan svega što može nauditi čovjekovoj sreći. Stoga, neka nas ne iznenade nevolje koje mogu nadoći. NE OBESHRABRUJTE SE ZBOG NJIH. Jedna kuća sagrađena na stijeni nije pošteđena izvanjskih problema. BITI SAGRAĐEN NA STIJENI, znači IMATI SIGURNOST KAKO U TEŠKIM TRENUCIMA POSTOJI SIGURNA SNAGA NA KOJU SE MOŽEMO OSLONITI” (Benedikt XVI, Govor u Krakovu, 27-05-2006).

 

 

 

Sagraditi kuću na Stijeni, znači ujedno VRŠITI ONO ŠTO KAO POTICAJ IZVIRE IZ STIJENE. Često su poticaji Duha Svetoga ostali pouput vode koja se izlila iz vodotoka “u prazno” kada čovjek “živi po svome” ne obazirući se na govor Crkve sagrađene na Stijeni. Po Crkvi sigurno progovara Duh Sveti, po Riječi Božjoj, po onome što se prima u sakramentima. Stoga, “tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni” (Mt 7,24): tko god sluša KRISTOVE RIJEČI UPUĆENE PO CRKVI I VRŠI, bit će kao mudar čovjek koji kuću gradi na Stijeni. Sagradit svoj život na Stijeni znači tražiti mudrost koja život upravlja Bogu i raditi sve u skladu s njom. Konačno, utemeljiti svoj život na Stijeni, jest OSLONITI SE NA CRKVU u svemu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

Lk 9, 28b-36

 

U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmi¬jeni, a odjeća sjajem zablista.

 

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

 

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

 

 

 

Današnji blagdan Preobraženja zapravo nam donosi jednu teofaniju- bogoočitovanje Isusa Krista pred svojim učenicima. Kada gledamo u ovaj događaj preko Svetoga Pisma, smjestili bismo ga između dva događaja: poslije Petrove ispovijesti vjere u kojoj on priznaje Isusa za Krista koji ima doći, za Sina Božjeg; te prije dolaska u Jeruzalem u kojem će Isusa razapeti, u kojem će umrijeti i uskrsnuti.

 

 

 

Otajstveno se očituje preobraženje Kristovo nakon Petrovih riječi. Jer svaki koji vidi i vjeruje u Kristove riječi vidjet će slavu uskrsnuća” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea). “Kada se Gospodin preobražava daje nam vidjeti slavu svoga uskrnuća i našega uskrnuća. Jer kako se predstavio na Taboru pred učenicima, tako će se i predstaviti svojim odabranima na dan suda. Haljine Gospodinove predstavljaju zbor svetih, koje je bilo bezvrijendo na zemlji. Ali upravivši se na brdo, svijetlile su velikom svjetlom. Tako, ako smo sinovi Božji, ono što će se zbiti jednog dana, sada nam nije vidljivo; ali znat ćemo, kada se to dogodi kako ćemo biti Njemu slični u taj dan” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea).

 

 

 

Iznenada, Isus očituje svoju slavu božansku, potvrđujući tako Petrove riječi. Pokazuje također kaok je za ući u njegovu slavu potrebno proći kroz muku križa u Jeruzalemu. Mojsije i Ilija su vidjeli tu slavu Boga na Gori; Zakon i Proroci su najavljivali patnje Mesijine. Muka Isusova predstavlja vršenje volje Očeve na poseban način: Sin djeluje kao Sluga Božji. Oblak predstavlja prisutnost Duha Svetoga: očitovalo se tako scijelo Presveto Trojstvo, Otac u svom glasu, Sin u čovjeku, Duh u svijetlećem oblaku” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, III-45-4, as. 2).

 

 

 

U svom preobraženju Isus jača vjeru svojih učenika kako bi shvatili da se u Njemu ispunja sve ono što su o Mesiji govorili proroci i pisma. Jednako tako, pripravlja ih na to da ne klonu duhom nakon što vide njegovu muku koja će njegovo čovještvo izmnučiti do krajnih granica izdržljivosti, već da se u tim trenucima sjete ovog preobraženja kako bi rasla u njima nada kako smrt ne može čovjeku ništa. Isti će mu se učenici pridružiti u Getsemanskom vrtu gdje će ta muka strašna započeti svoj put prema Golgoti.

 

 

 

Ovaj čin preobraženja, osim bogoočitovanja, ima svoju poruku usmjerenu ljudskosti. Isusovo čovještvo se preobrazilo! Utoliko nam Gospodin daje razmišaljati o našem čovještvu: ono ima kapacitet da bude preobraženo u takav životni oblik koji ne može umrijeti- koji će živjeti vječno; ima mogućnost vječnog života.

 

 

 

To bi značilo kako je smrt pred ovim događajem nemoćna. Istom se šalje poruka nama kako i nas čeka mjesto kod Boga o uskrsnuću, ako budemo živjeli na određen način SADA. Naša SADAŠNJOST, odredit će BUDUĆU STVARNOST NAŠE PREOBRAZBE O USKRSNUĆU.

 

 

 

Isus se u “stvarnom vremenu” preobrazio pred učenicima i jasno im dao znak kako SADA MORAJU POČETI S PREOBRAŽAVANJEM SVOJE LJUDSKOSTI. Sada je potrebno MIJENJATI SEBE ZA BUDUĆU SLAVU, za sudjelovanje u ovom slavnom času.

 

 

 

U tom smislu, naš život bi trebao postati jedna EUHARISTIJA, ili bi u sebi trebao nositi sliku EUHARISTIJSKE PREOBRAZBE. U euharistiji se događa jedna drugačija preobrazba, koju teologija naziva TRANSFIGURACIJOM, po kojoj se KRUH U SEBI PREOBRAŽAVA U TIJELO KRISTOVO, A VINO U SEBI SE PREOBRAŽAVA U KRV KRISTOVU.

 

 

 

TU PREOBRAZBU U SEBI MI MORAMO PRIMJENITI NA SVAKODNEVICU. Svakodnevica nam je prigoda da SEBE PREOBRAŽAVAMO U DUHU- u sebi; da se mijenjamo tako da se pretvaramo u KRUH KOJI ĆE NAHRANITI ŽIVOT BLIŽNJIH DOBROTOM I LJUBAVLJU.

 

 

 

Za ovakvu je preobrazbu potrebno najprije poput Petra VJEROVATI da ISUS JEST KRIST, PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK; potrebno je stalno životom prijanjati uz RIJEČ BOŽJU, stalno UPRISUTNJIVATI Gospodina u svom životu prije svega U SEBI, u svojim mislima, a onda to PRETVORITI U DJELA KOJIMA ĆEMO HRANITI DUŠE BLIŽNJIH.

 

 

 

Ovakvo je postupanje najčešće protkano mukom i trpljenjem, jer onaj koji želi BITI SLIČAN ISUSU KRISTU, POISTOVJEĆIVATI SE S NJIM, SLIJEDITI GA IMITIRAJUĆI NJEGOVO POSTUPANJE, može računati s križem u svom životu, kao što je Gospodin to imao u svom. Križ je točka na “i” našeg preobražavanja na sliku Isusa Krista. I premda se čini nepotrebnim trpjeti u svakodnevnim odnosima, kada za dobro postupanje moraš U SEBI PRETRPJETI PUNO, križ se pokazuje pravom pobjedom samoga sebe u kojem MRTVIMO SEBE U DUŠI, kako se PO NAŠIM DJELIMA NE BI VRŠILA NAŠA VOLJA, VEĆ BOŽJA.

 

 

 

Preobraženje naše počinje sada: U NAMA, U NAŠIM DJELIMA, I UVIJEK NAS PREKO KRIŽA VODI DO GOSPODINA.