Izl 32, 7-14

 

U one dane: Gospodin progovori Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice, žrtve mu prinijeli uz poklike: 'Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!' Dobro vidim — reče dalje Gospodin Mojsiju — da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.«

 

Mojsije se pak zauze pred licem Gospodina, Boga svoga: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! Zašto bi Egipćani morali reći: 'U zloj ih je namjeri izveo da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!' Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! Sjeti se Abrahama, Izaka, i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: 'Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu, i baštinit će je dovijeka!'«

 

I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.

 

 

 

Narod koji je čekao na Mojsija da se vrati s brda na kojem je boravio s Bogom, postaje nestrpljiv i počinje rogoboriti protiv Mojsija. Tjera njegova brata Arona da napravi zlatno tele, jedan opipljiv lik koji će zamijeniti Jahvu.

 

 

 

U korijenu ovog otpada od vjere stoji NEDOSTATAK PRISTUNOSTI POSREDNIKA- MOJSIJA. Bez njega, Izraelova vjera djeluje poput šibe na vjetru koja se lomi i otkida od svog korijena. Ovo je zapravo bio pokušaj naroda da sebi prikaže Boga kojeg nije mogao vidjeti, a ni čuti bez Božjeg posrednika Mojsija. Ovo je bio pokušaj materijalizacije Jahve i redukciju Boga na neko božanstvo plodnosti i života kakva su obožavali narodi koje su Izraelci poznavali. U ovu napast upadamo i mi ljudi današnjice kada pokušavao Boga shvatiti kao neko stvoreno biće i svesti ga na “nekoga” posve razumljivog za nas. Slijedeći to lako se zanesemo i skrenemo s pravoga puta pronalazeći Boga, odnosno SMISAO ŽIVOTA u nekim AKTIVNOSTIMA, FILOZOFIJI ILI IDEOLOGIJI koje će nam dati odgovore na pitanja koja nas muče i približiti nas odgovorima na ono što mislimo kako nikada i nitko ne zna. “Ova napast stalna je na putu vjere: Božje otajstvo svesti na nešto spoznatljivo, shvatljivo, na nekog boga kojeg se može objasniti sukladno svojih ljudskim obrascima shvaćanja, sukladno svojim projektima. Ono što je na Sinaju uslijedilo pokazuje svo naše neznanje i iluzornu taštinu koja se rađa po onom što u Psalmu 106 opisuje pslamist: zamijeniše slavu njegou za lik jednog bika koji preživa travu (Ps 106,20)” (Benedikt XVI, Opća Audijencija, 01-07-2011).

 

 

 

Današnji tekst nema u svom središtu otpad od vjere već OBNOVU VJERE po jednom dinamizmu kojeg na sličan način pronalazimo u svetoj misi: čovjek GRIJEŠI i otpada od Boga, ali Bog BNAVLJA SAVEZ i stalno prelazi preko čovjekovih grešaka.

 

 

 

U svemu tome protagonisti ove drame su Bog i ljudi, a kao glavni lik s ljudske strane nalazimo MOJSIJA KOJI STALNO POSREDUJE IZMEĐU BOGA I NARODA. Mojsije je prije svega ČOVJEK MOLITVE. On se Bogu utječe za svoj narod i uvijek pronalazi načina da Boga “podsjeti” na njegovo milosrđe i dobrotu: “Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! Zašto bi Egipćani morali reći: 'U zloj ih je namjeri izveo da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!' Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! Sjeti se Abrahama, Izaka, i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: 'Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu, i baštinit će je dovijeka!'

 

 

 

Mojsije posreduje poput Abrahama za narod koji je počinio grijeh. Svojom molitvom pokušava pronaći put prema Božjem milosrđu. On zapravo OPRAVDAVA NAROD KOJI JE POGRIJEŠIO i pokušava Bogu prenijeti žalost i kajanje zbog pogreške. “Tako, molitva posrednika postaje djelatna u jednoj sredini narušenoj grijehom grešnika, ali milosrđe Božje čuje uvijek njegov glas preko njegove molitve i uprisutnjuje se ljubavlju gdje god je ona potrebna kako bi se čovjek spasio” (Isto). Mojsije zato stalno podsjeća Boga u molitvi na cilj: SPASENJE NARODA KOJEG JE ODABRAO.

 

 

 

Tako, u želji da pomogne nevjernom narodu koji to nije zaslužio pronalazimo LJUBAV U MOLITVI POSREDNIKA: S JEDNE STRANE LJUBI BOGA KOJEG MOLI ZA SPAS, A S DRUGE STRANE LJUBI NAROD ZA KOJEG SE MOLI.

 

 

 

Slično nalazimo u odnosu nas i Boga. Često zastranimo i ne znamo ili se ne možemo vratiti na pravi put. Sami po sebi smo izgubljeni. Ali IMAMO VELIKOG POSREDNIKA KOJI PRED BOGOM MOLI ZA NAS, OPRAVDAVA NAS I POSREDUJE KAKO BI SE SPASILI. Mi smo stado koje smo povjereni KRISTU ISUSU DA SE BRINE ZA NAS, baš kao što je narod za kojeg se molio, bio povjeren Mojsiju.

 

 

 

Vjerujem kako bismo trebali razmišljati ovu stvarnost. Krist stoji pred licem Božjim i moli za nas. Njegova molitva na križu je svakodnevica svakom čovjeku, ona je i moja svakodnevica: On moli za mene, pati za mene, potpuno se poistovjetio sa mnom uzevši ljudsko tijeloi dušu. I poziva nas da mi uđemo u njegovu stvarnost, da sebe napravimo mnjegovim tijelom, da budemo jedan duh s njim, jer sa vrha križa on nama nije donio nikakav novi zakona, razbijene ploče, već je donio samoga sebe, donio nam je svoje tijelo i svoju krv, kao NOVI SAVEZ” (Isto).

 

 

 

I kako se god zauzima za nas, kako god posreduje pred Bogom za nas, tako U SEBI OBNAVLJA SAVEZ S BOGOM. Poziva nas da se sjedinimo u savezu s njima preko njegova tijela, da se izjedančimo s njim, da se poistovjetimo s njim. U tom savezu koji ide prema potpunom jedinstvu Boga i čovjeka u Kristu- BOG JE TAJ KOJI OBNAVLJAJUĆI SAVEZ OBNAVLA I ČOVJEKA.

 

 

 

Bog je na Sinaju obnovio savez premda je narod griješio protiv njega. Tako i danas, preko svete mise i žrtve Isusa Krista na križu, sam Bog obnavlja savez i zauzima se za nas pred Ocem. Posreduje za nas. Ovo posredovanje Isusa Krista za nas sveti Pavao vidi ovako: “31Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? 32Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? 33Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! 34Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! 35Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 36Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. 37U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. 38Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, 39ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rm 8,33-39).

 

 

 

Iv 5, 31-47

 

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla.

 

Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti.

 

Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?«

 

 

 

Isus po tko zna koji put ulazi u raspru sa farizejima koji ne razumiju njegovo poslanje i propitkuju se što on to zapravo radi. Isus ih kritizira jer oni poznaju Pisma, ali ih u stvarnosti ne razumiju i ne zanju primjeniti na Isusa Krista: “Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.” Za bolje razumijevanje stvari, Isus im spominje i Ivana koji je posvjedočio za Isusa. Ivan je navjećivao kraljevstvo Božje i krstio ljude pozivajući ih da odustanu od svojih grijeha. Nije im Ivan opraštao, već je donosio sliku potrebe za opraštanjem koje dolazi od Boga.

 

 

 

Isus pak OPRAŠTA GRIJEHE i u tome ga farizeji ne prepoznaju. Naime, u Pismima su najvažniji događaji odabranog naroda bili vezani uz POZIV OD BOGA KOJI IH JE OSLOBAĐAO OD UTJECAJA ZLA, a na posebnom mjestu jest Sinajski savez u kojem je Bog prihvatio narod kao svoj. No i u času stvaranja saveza narod je otpao, a Mojsije POSREDUJE KOD BOGA KAKO BI IM BOG OPROSTIO GRIJEHE. Ni Ivan, ni Mojsije NISU OPRAŠTALI GRIJEHE, VEĆ POSREDOVALI KOD BOGA. U tom smislu, oni su samo SLIKA ISUSA KRISTA KOJI ĆE NA POSEBAN NAČIN POSREDOVATI.

 

 

 

Isus ide i korak dalje: ON OPRAŠTA i podsjeća na Pisma u kojima je BOG TAJ KOJI JE OPROSTIO NARODU NJEGOV OTPAD, NJEGOVO ZLO.

 

 

 

U tom smislu, Isus na poseban način POKAZUJE KAKAV JE BOG OTAC: to je MILOSRDNI OTAC SPREMAN NA OPRAŠTANJE, a SIN ISUS JE POTPUNO ISTI KAO I OTAC. Zato i svjedoči za Oca, kako bi po DJELIMA SINA PREPOZNALI OCA U NJEMU: “Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene.

 

 

 

Isus želi da svi PREPOZNAJU KAKO SU OTAC I ON JEDNO: JEDAN BOG! Želi da se prepozna JEDINSTVO ŽIVOTA između Oca i Sina. To jedinstvo života Oca i Sina na poseban se načim očituje u njegovoj ŽRTVI NA KRIŽU. Ta je ŽRTVA ZAPRAVO OBNOVA SAVEZA BOGA I NARODA: sada novog jednog naroda koji će se po krvi Isusa Krista povezati s Bogom. Ovo je ŽRTVA U KOJOJ JE ISUS I ŽRTVA I SVEĆENIK, odnosno on je onaj koji ŽRTVUJE SEBE KAKO BI POSREDOVAO ZA NAS PRED OCEM. Tu na križu prepoznajevmo POTPUNO PREDANJE VOLJI OČEVOJ I LJUBAV ZA SVAKOG ČOVJEKA.

 

 

 

Očeva je želja bila da se na taj način izvrši otkupljenje; Isus je to prihvatio s ljubavlju i najvećom poslušnosti. Predanje samoga sebe, srž je njegove žrtve i sastoji se u podlaganju punom ljubav, u potpunosti, volji Očevoj” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-186).

 

 

 

Tako se ŽRTVA JAGANJCA vraća u središte odnosa- saveza Boga i čovjeka. U svakoj istinskoj žrtvi postoje četiri elementa: svećenik, žrtva, unutarnje predanje, izvanjski čin. U svetoj se misi sve ove četiri stvari ispunjaju na Isusu Kristu: ON JE SVEĆENIK koji ŽRTUVJE, on je ŽRTVA jer se ŽRTVUJE, on SEBE PREDAJE ŽELEĆI POSITOVJETITI VOLJU SVOJU S OČEVOM, i konačno nas sve to vodi na KRIŽ GDJE SE IZVANA VIDI ŽRTVA.

 

 

 

Kada je žrtvovao sebe, Isus je zauzeo mjesto POSREDNIKA: baš kao što je žrtvovani jaganjac bio POSREDNIK U OBLIKU ZNAKA po kojem je Bog prepoznao svoje, sada se Krist stavlja po ŽRTVI između Oca i nas da POSREDUJE ZA NAS, DA SE ZAUZIMA U MOLITVAMA ZA NAS. Stoga, najvažnije je shvatiti kako bi sve naše molitve, one koje izgovaramo izravno ili s emolimo nekom svecu, trebale biti usmjerene ISUSU KRISTU. On se zauzima kod Oca za nas, a svi se molimo Njemu.

 

 

 

Sveta misa nas poziva upravo na to: da postignemo NUTARNJE JEDINSTVO S KRISTOM, TE DA MU SE UTJEČEMO KAKO BI SE ZAUZIMAO ZA NAS. Sveta misa izražava nutarnje jedinstvo Oca i Sina i to po PREDANJU SINA KOJI JE ŽELIO POSITOVJETITI SE S OČEVOM VOLJOM I RADITI SAMO ONO ŠTO OTAC TRAŽI. U tom smislu, sveta misa i žrtva na križu su JEDAN TE ISTA ŽRTVA KOJA SE OČITUJE NA RAZLIČIT NAČIN: na križu je to bilo preko Kristove muke, a u misi je to preko sakramenata, PRETVORBOM KRUHA I VINA.

 

 

 

Svećenik je samo posrednik između naroda i Krista. Narod se utječe Kristu koji je JEDINI I PRAVI POSREDNIK SA BOGOM. On je kao ona Velili svećenik pored kojeg nitko ne može doži k Bogu Ocu. Svećenik samo djeluje U IME KRISTOVO, A KRIST DJELUJE PREKO SVEĆENIKA. Tako svećenik kao da čini ono što radi na misi IN PERSONA CHRISTI- kao Krist sam.

 

 

 

Žrtva na svetoj misi, zbog svoje identičnosti sa žrtvom na križu ima neizmjernu vrijednost. Nema zbog tog jedinstva u misi sa žrtvom na križu, savršenijeg načina da se Bogu klanjamo, zahvaljujemo i dajemo zadovoljštinu. “Svaki put kada se služi sveta misa, zbog beskrajnog dostajanstva Svećenika i Žrtve, opraštaju se svi grijesi svijeta: radi se o jedinoj, savršenoj i dostojnoj naknadi s kojom trebamo SJEDINITI NAŠA DJELA POKORE” (Isto, II-189).

 

 

 

Misa nas poziva na STVARANJE NUTARNJEG JEDINSTVA, NA SJEDINJENJE U DUHU S KRISTOM PREKO SJEDINJENJA NAŠIH MOLITAVA, POKORA, NAKNADA SA ISUSOVOM ŽRTVOM. To nazivamo PRIKAZANJE svojih NAKANA BOGU, pa sjedinjujući ih s Kristovom žrtvom te naše nakande nas uvode u jedinstvo s Bogom jer u konačnici imaju ISTI CILJ: SPASITI NEKOGA. Sveta misa tako postaje MOLITVA KOJU PREDAJEMO POSREDNIKU ISUSU KRISTU DA MOLI UMJESTO NAS (onako kako je to činio sveti Mojsije ili sveti Abraham). Stoga u tu svetu žrtvu “upisuje se ono najdublje što posjeduje žviot svakog čvojeka: život oca, majke, djeteta i starca, mladića i djevojke, profesora i studenta, zemljoradnika i radnika, obrazovanog čvojeka i obićnog čovjeka, redovnika i svećenika. Svakog pojedinog bze iznimke. Evo, čovjekov život biva upisan, POSREDSTVOM EUHARISTIJE U OTAJSTVO ŽVIOGA BOGA” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 21-05-1988).

 

 

 

Nutarnje jedinstvo pretpostavlja rast u ljubavi po PREDANJU SAMOGA SEBE. Ovo NIJE PREPUŠTANJE, to nije predavanju kada čovjek odustaje od sebe iz osjećaja nemoći, VEĆ PREDANJU- SVJESNO DARIVANJE svih svojih želja i planova. To je svjesno stavljanje sebe u drugi plan radi nekoga. To je zapravo čin ljubavi. A LJUBAV POISTOVJEĆUJE, jer uvodeći nas u ODNOS s nekim, uvodi u SLIČNOST- KOJA IZVIRE IZ ZAJEDNIŠTVA. Dvoje u ljubavi RADE ISTE STVARI JEDNI ZA DRUGE imaju iste ciljeve, koriste ista sredstva za postići ih, nastoje sve napraviti na isti način. Tako ulaze u JEDINSTVO PO LJUBAVI koju IZRAŽAVAJU NA SLIČAN NAČIN.

 

 

 

Kada radimo neku žrtvu radi nekoga, onda se naša ŽRTVA shvaća PREDANJE u kojem svjesno napuštamo sebe radi drugoga. Upravo to POISTOVJEĆUJE S ISUSOM KRISTOM. PREDANJE U MISI je isto tako jedna identifikacija sa Raspetim. Raspeti je Sin koji je jednak Ocu, a Otac daje Sinu sve. Pa dajući Sinu s kojim smo se poistovjetili, sjedinili po žrtvi i nutarnjem predanju, Otac će dati i onom koji se PREDA U ŽRTVI- misnoj. Dat će mu Duha Svetoga koji će ga voditi kroz život.

 

 

 

 

 

 

 

Iv 5, 17-30

 

U ono vrijeme: Odgovori Isus Židovima: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.« Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.

 

Isus nato odvrati: »Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.

 

Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas — sada je! — kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili — na uskrsnuće života, a koji su radili zlo — na uskrsnuće osude. Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla.«

 

 

 

Isus jasno govori kako je POSLAN od Boga Oca kao Onaj koji ima sve iste moći I ovlasti koje ima I Otac: Bog Otac I Sin su isti, a vezuje ih Ljubav- Duh Sveti. Tamo gdje djeluje jedna Božanska osoba, uvijek djeluju sve tri. Tako I u današnjem evanđelju Isus pokušava potaknuti Židove na razmišljanje kako između Njega I Oca nema razlike- kako su ONI JEDNO- JEDAN TE ISTI BOG, NE DVA ILI TRI BOGA, VEĆ JEDAN BOG I TRI BOŽANSKE OSOBE- Otac, Sin I Duh Sveti.

 

 

 

Pred nekoliko dana smo čitali evanđelje u kojem je Isus ozdravio slijepca od rođenja. Poslao ga je oprati kal na očima na kupalište Siloam, što znači POSLANIK. Židovi nisu shvatili simboliku naziva toga mjesta. Isus je OD BOGA OCA POSLAN LJUDIMA.

 

 

 

Pitanje koje sebi možemo postaviti jest: zašto Otac šalje Sina među ljude? Odgovor daje Isus: “tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji”. Otac je poslao Sina da MI PO SINU DOĐEMO U NEBO K OCU. ŽIVOT U SINU- ISUSU KRISTU, ISTI JE KAO I ŽIVOT U OCU BOGU SVEMOGUĆEM. Sada se pitamo: zar I prije Isusa ljudi nisu išli k Bogu Ocu?

 

 

 

Bilo bi preuzeto kazati kako nitko nije mogao Bogu Ocu u Nebo prije Isusa. No, s dolaskom Isusa Krista među ljude, jedno je sigurno: ISUS JE OTVORIO JEDAN NOVI PUT K BOGU. Taj put podrazumijeva IMITIRANJE ILI OPONAŠANJE KRISTA U POSTUPANJU PREMA LJUDIMA I PREMA BOGU, te PRIHVAĆANJE SREDSTAVA KOJA JE ISUS OSTAVIO KAKO BI NAM PUT K OCU PREKO SINA I OLAKŠAO.

 

 

 

Prije svega, Isus nam je svojom smrću I uskrsnućem poslao Duha Svetoga. Njegov IZDISAJ NA KRIŽU bio je izdisaj koji nam je ostavio u svijetu Duha koji nas vodi u svemu ako smo spremni Živjeti poput Krista. ISPUŠTANJE DUHA, IZDAHNJIVANJE ZA KRISTA, za CRKVU JE BILO NADAHNJIVANJE. Prije nego li se OTVORI SRCE KOPLJEM, KRIST IZDAHNU. Taj IZLAZAK ŽIVOTA iz Isusa, zapravo je IZLAZAK NJEGOVA DUHA IZ NJEGOVA BIĆA. DUH ISUSA KRISTA SADA LEBDI NAD SVIJETOM, a to je onaj isti Duh koji je lebdio nas svemirom kod Stvaranja, po kojem je Bog stvorio sve. DUH JE LEBDIO NAD BEZDANOM, kako se to kaže u knjizi Postanka: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama” (Post 1,1-2). Sada Duh lebdi nad novim bezdanom kojeg treba OSMISLITI DUHOM I počinje NOVO STVARANJE, NOVO ČOVJEČANSTVO koje će se rađati sakramentalno IZ DUHA I VODE.

 

 

 

Bog je po Kristu ušao u čovječanstvo na jedna poseban način: UČOVJEČIO SE, UTJELOVIO SE, POSTAJO JE JEDAN OD NAS U TIJELU. No, postavši čovjekom, nije izgubio onaj božanski Duh, kojeg sada, kada tijelom uskrsnut uzlazi k Ocu, ostavlja nama da svoje živote ispunimo njegovim Duhom. Ovim učovječenjem, Bog je SEBE UNIO U TIJELO ČOVJEKA I istodobno je TIJELO ČOVJEKA POSVETIO SVOJIM BOŽANSTVOM- POBOŽANTVENIO GA.

 

 

 

Time je pokazao kako je I naše tijelo spremno za prihvaćanje jednog drugačijeg Duha- Božjeg- Duha Svetoga. Tog Duha izlijeva najprije NAD APOSTOLE OKUPLJAJUĆI IH TIME U PRVU CRKVU. Nadahnuti Duhom Svetim, stvara jedno ZAJEDNIŠTVO U DUHU KOJE I DANAS BAŠTINIMO U NAŠOJ CRKVI.

 

 

 

No rekosmo kako je novi put k Ocu trasiran STOPAMA ISUSA KRISTA. Ne smijemo zaboraviti kako Isusa nije bio duh, već je bio Bog I Čovjek, od TIJELA I DUŠE. Čovjek je biće kojem je nekada potreban materijalan poticaj kako bi se orijentirao u životu. Tako je I sa DUHOM SVETIM: KAKO BISMO IMALI SIGURNOST U PRISUTNOST DUHA SVETOGA, ODNOSNO ONOG DUHA KOJEG PRIMAMO PO ISUSU KRISTU- GOSPODIN NAM OSTAVLJA VIDLJIVE ZNAKOVE NJEGOVE PRISUTNOSTI U CRKVI, koje mi nazivamo SAKRAMENTIMA.

 

 

 

Da je kojim slučajem Gospodin ostavio svoga Duha bez vidljivih naznaka, svatko bi Vam mogao pokucati na vrata I kazati: evo ja u sebi imam Duha Svetoga I mene slušajte! U posljednje vrijeme stječe se dojam kako se neki kršćani tako I ponašaju. Kako bi se izbjegle takve situacije postoje SAKRAMENTI USTANOVLJENI OD KRISTA po kojima djeluje Duh Sveti. A sakramente imamo SAMO U CKRVI I DOBIVATE IH PO ONIMA KOJI TO SMIJU UDJELJIVATI.

 

 

 

Ovo sve upućuje na jedan RED kojim je Gospodin htio dati sigurnost u djelovanje Duha Svetoga. Kada bi se dogodilo da svatko sebi prisvaja djelovanje Duha tumačeći krivo ono kako DUH PUŠE GDJE HOĆE I KAKO HOĆE, onda bi nastao kaos u kršćanskom životu. Nešto slično nailazimo kod naše braće protestanata koji se između sebe ne uspijevaju dogovoriti na koji način vjerovati u Boga.

 

CRKVA JE PRVO SIGURNO MJESTO SUSRETA S DUHOM SVETIM. Ona je tu upravo zbog toga da LJUDE DOVEDE BOGU; DA IH UNESE U BOŽJI ŽIVOT- DA SE NAUČIMO ŽIVJETI U KRISTU!

 

 

 

Kada je Duh Sveti sišao nad apostole, onda se njihova međusobna prijateljska ljubav- filia, pretvorila u- agape, u Božansku ljubav. To se I danas događa u Crkvi. Sve ono ljudsko u nama, sva naša čisto ljudska ljubav, koja često u nama ostavlja distancu spram Boga I ljudi, u Crkvi se transformira u Božansku ljubav koja je SPREMNA ŽRTVOVATI SEBE ZA DRUGOGA.

 

 

 

SAKRAMENTIMA primamo DUHA SVETOGA koji transformira ljubav u nama u AGAPE- božansku ljubav kojom se ljube kršćani, po kojoj se očituje spremnost da se ljubi do boli, do predanja potpunog, bez zadržaja. Tako, CRKVA, koja JE PLOD BOŽANSKE LJUBAVI, tu istu ljubav raznosi na sve one koji pristupaju sakramentima.

 

 

 

Kada Duh Sveti ulazi u nas, najprije po krštenju, a onda I po svim ostalim sakramentima, mijenja nas iznutra da možemo TRPJETI POPUT KRISTA I TO TRPLJENJE PRIKAZATI KAO ČIN LJUBAVI. Jer, ako je CRKVA PLOD KRISTOVA TRPLJENJA, MUKE I SMRTI NA KRIŽU, to jest, ako je Crkva plod Križa, onda nas ona I pripravlja za KRIŽ.

 

 

 

ČOVJEČANSTVO U KRISTA ULAZI PO TRPLJENJU. Sjetimo se scene pod Križem u kojem ŽENE PREDSTAVLJAJU CRKVU. ONE TRPE S KRISTOM, ULAZE U NJEGOVU BOL TRPEĆI S NJIM. Kristovo trpljenje je INKLUZIVNO I ONO DOPUŠTA DA SE SUDJELUJE U NJEMU.Kada Isus Majci predaje NOVOG SINA, započinje novo okupljanje oko Majke PO NJEZINOJ BOLI I PO NJEZINU TRPLJENJU. To je trpljenje zapravo jedno SU-TRPLJENJE S SINOVIM TRPLJENJEM NA KRIŽU. Majka, kao I druge žene nisu mogle sebe razapeti s Kristom, ali su TRPJELE BOL ZBOG NJEGOVE BOLI. UŠLE SU U NJEGOVU BOL I PREKO NJE OSTVARILI ZAJEDNIŠTVO U BOLI TRPLJENJU. ŽENE/ ČOVJEČANSTVO ULAZI U KRISTA PO NJEGOVOJ BOLI KOJU GOSPODIN TRPI PO TIJELU.

 

 

 

KRIST PO TIJELU ULAZI U ČOVJEČANSTVO I to isto Tijelo koje je trpjelo predstavlja ZAJEDNIŠTVO BOGA I ČOVJEČANSTVA. S jedne strane, ulazeći u bol Boga, čovjek se sjedinjuje s Njim DUHOVNO, dok s druge strane, KRIST SEBE IZRUČUJE LJUDIMA, DAJE SE PREKO MUKE. To izručivanje/ davanje kasnije se nastavlja sa onima koji su s Isusom trpjeli u boli.

 

 

 

U CRKVI se TRPEĆE TIJELO ISUSA KRISTA DAJE ČOVJEKU. Isus lomi KRUH- SEBE kako bi ga primili poput Pashalnog Jaganjca koji je UMRO ZA SLOBODU IZRAELA. Primajući kruh, primamo Krista- KRIST ULAZI U ČOVJEKA/ ČOVJEČANSTVO. Taj ULAZAK KRISTA U ČOVJEČANSTVO pravi je početak Crkve. Crkva BEZ ŽIVOGA KRISTA NIJE CRKVA.

 

 

 

SJEDINJUJEMO SE S BOGOM PO EUHARISTIJI. PRIMANJE TIJELA KRISTOVA U SEBE jednako je PRIMANJU BOLI MUKE RASPETOGA- one iste boli koja je s Raspetim združila žene pod Križem. Stoga ZAJEDNIŠTVO U TIJELU PO PRIČESTI predstavlja ZAJEDNIŠTVO U BOLI I u MUCI KOJU TRPI ISUS KRIST. Pozvani SMO NASTAVLJATI TAJ OTKUPITELJSKI POSAO KAO DIO TIJELA KRISTOVA: dopunjati ono što “nedostaje Kristovim mukama”.

 

 

 

ISUS ŽELI DA SE SVI SPASE PO NJEGOVOJ MUCI, A TO ZNAČI DA ŽELI DA SVI SUDJELUJEMO U NJEGOVU TRPLJENJU. Njegova solidarnost u ljudskosti bila bi nepotpuna da nije dopustio da I mi sudjeloujemo u djelu spasenja. Isključiti čovjeka iz takvog djela značilo bi djelovati protiv njegove slobode. Stoga Isus dopušta ULAZAK U NJEGOVU MUKU PREKO NJEGOVA TIJELA. Pričešćujući se, U SVIJET IZNOSIMO TIJELO KRISTOVO U SEBI, pa možemo kazati da MUKA NE DJELUJE U NAMA SAMO PO PRIČESTI, VEĆ SNAGA SAKRAMENTA IZLIJEVA SEBE PREKO NAS, PREKO NAŠEG DJELOVANJA U SVIJETU. Ovo djelovanje je to plodonosnije što je sličnije Muci Gospodina našega Isusa Krista. Drugim riječima, ne sudjeluju svi na jednak način u Muci, baš kao što se ne očituju kršćanima svi na jednak način u svojim životima

 

 

 

Sada ćemo odgovoriti na pitanje: zašto Otac šalje Sina među ljude? Otac šalje Sina među ljude kako bi se ljudi spasili po Njegovoj svetoj Muci. U muku se ulazi po sakramentima u kojima primamo Duha Svetoga koji nas sprema na trpljenje u ovom životu- DA ŽIVEĆI SPREMNI ZA PRETRPJETI IZ LJUBAVI PREMA BOGU I BLIŽNJEMU- ŽIVIMO U KRISTU.

 

 

 

ŽIVOT U KRISTU, UVIJEK JE ŽIVOT U CKRVI. TAJ ŽIVOT JE UVIJEK JEDNA SAKRAMENTALAN ŽIVOT. Ne može se kazati kako bez sakramenata I bez Crkve ljudi ne mogu pristupiti Bogu, ali kada ŽIVE U KRISTU, onda je taj pristup kudikamo olakšan. Oni koji ŽIVE U KRISTU, VEĆ SADA na izvjestan način ŽIVE U BOGU, ili žive u izravnom dodiru s Bogom preko sakramenata.

 

 

 

 

 

Iv 5, 1-3a.5-16

 

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih.

 

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.

 

Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!« On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: 'Uzmi svoju postelju i hodi!'« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: 'Uzmi i hodi?'« No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! 'Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

 

Današnja scena smješta nas kod Ovčjih vrata u čijoj je blizini bio bazen nazvan Bethzata. Ovčja vrata (ili Probatika, zbog grčke riječi probata- ovca) služila su za progon stoke koja je bila namijenjena žrtvovanju. Zbog blizine Ovčijh vrata I bazen se nazivao česot istim imenom (Probatika). Bazen je u obliku trapeza, izdubljen u stijeni I pronađen je iskapanjem tek krajem XIX. stoljeća. Peti je trijem bio neuobičajen I nije ga se moglo odmah pronaći. Tek naknadnim iskapanjima pronađen je jedan popriječni trijem (peti) koji je dijelio bazen na dva dijela, pa sa velikom sigurnošću možemo kazati kako nam je poznato mjesto ovog bazena.

 

 

Sama riječ BETHZATA prevodi se kao KUĆA MILOSRĐA. Starija vezija Biblije (Siksto- Klementinova) otkriva nam čemu je bazen služio. U jednom njenom dijelu stoji kako su svi bolesnici čekali da se uzbiba voda, jer je u tom trenutku anđeo Gospodnji silazio nad vode I prvi koji bi se okupao u bazenu, izliječen bi bio od bilo koje bolesti. Neovulgata, novi prijevod Bibilje, ispušta ovaj dio prijevoda ostavljajući nam samo ovo što čitamo u današnjem evanđelju.

 

 

Ovo je izliječenje jedno u nizu onih koje Isus čini u SUBOTU kada je Židovima zabranjeno raditi bilo koji posao. Mojsijev je Zakon obilježio subotu kao dan za tjedni odmor u kojem se IMITIRA BOŽJE DJELOVANJE U STVARANJU. Pa, ako Bog subotom “odmara”, onda se I čovjek tako treba ponašati. Podsjećam Vas kako I mi katolici imamo usađenu potrebu imitiranja Boga. Ipak ono se usmjerava DJELIMA LJUBAVI, ŽRTVI, MILOSRĐU.

 

 

 

Pogledajmo malo sada I čovjeka koji BOLUJE TRIDESET I OSAM GODINA. On uporno čeka I nada se kako će se pojaviti netko tko će mu pomoći doći do bazena kada se voda uzbiba kako bi ozdravio. Trideset I osam godina čekanja!!! Koje li strpljivosti, upornosti I optimizma!

 

 

Od ovog jadnog čovjeka trebmo se učiti kako se NIKADA NE SMIJEMO PRESTATI BORITI SA VLASTITIM NESAVRŠENOSTIMA, TE KAKO U TOJ BORBI TREBAMO IMATI STRPLJENJA. Najprije trebamo shvatiti kako ovom BORBOM PROTIV SVOJIH NESAVRŠENOSTI pokazujemo kako VOLIMO BOGA OD KOJEG OČEKUJEMO POMOĆ U BORBI. Bog naime od nas traži da se borimo protiv grijeha, protiv mana naše naravi. Želi da se borimo I da tu borbu stalno započinjemo.

 

 

 

Sveti Ivan Zlatousti to komentira ovako: “Gospodin se nije obratio oduzetom da bi od njega čuo odgovor- bilo je to nepotrebno- nego da svima pokaže ustrajnost čovjeka koji je trideset I osam godina, bez odustajanja, uporno čekao ozdravljenje” (Homilije na Ivanovo evanđelje, 36.). Lako je moguće da Bog I od nas zahtijeva jednu dugu borbu sa vlastitim nedostatcima. Zahtijeva jer želi da se ti nedostaci potpuno iskorijene, pa u tome želi temeljitost. Bog NE TRAŽI POVRŠAN PRISTUP U BORBI ZA VLASTITU DUŠU- takav pristup vodi do odustajanja od borbe I lako zanemaruje nedostatke ili se navikava na nijh. Bog želi USTRAJNOST U BORBI I POSTOJANOST U NADI DA ĆE BORBA ZAVRŠITI USPJEHOM. Ustrajnost i postojanost u borbi zahtijevaju STRPLJIVOST!

 

 

 

Bolesnik je trideset I osam godina čekao čas ozdravljenja! Treba ga slijediti u njegovoj strpljivosti, I ne postati pri tom poput onih kršćana koji nakon brojnih borbi padaju I govore kako nemaju snage za daljnje borbe, premda im je pomoć na dohvat ruke- u molitvi, u sakramentima.

 

 

 

Kada je riječ o strpljivosti koju moramo imati u borbi sa nedostatcima, onda ta strpljivost mora biti usmjerena NAMA I BLIŽNJIMA. Što se nas samih tiče, bez strpljivosti u borbi sa manama I grijesima, nikada nećemo rasti u krijepostima. Krijeposti NE DOLAZE PREKO NOĆI NEGO SE STJEČU UPORNIM RADOM NA SEBI. “Treba trpjeti, strpljivo, vlastitu nesavršenost, čineći MIRNA SRCA sve što možemo da bismo napredovali. Čekajmo strpljivo dakle, na naš duhovni napredak, bez obzira što smo svjesni da smo premalo učinili u prošlosti, nastojmo s ustrajnošću učiniti više u budućnosti” (J. Tissot, El arte de aprovechar nuestras faltas; Umjetnost izvlačenja koristi iz naših grešaka).

 

 

 

Borba nas upoznaje sa našim nedostatcima pa nas spoznaja o vlastitim greškama treba učiniti poniznijim I osjetljivijim na potrebe drugih čije bismo greške trebali prihvaćati s više razumijevanja. “Moguće je da će Gospodin tražiti od nas takvu borbu tijekom dugog razdoblja, možda trideset i osam godina, da bismo rasli u određenoj krjeposti ili prevladali ono što je negativno u našem nutarnjem životu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-178.). Jedan poznati duhovni autor ukazao je na važnost “STRPLJENJA SA VLASTITIM MANAMA, ističući kako treba razviti VJEŠTINU IZVLAČENJA KORISTI IZ VLASTITIH NEDOSTATAKA” (J. Tissot, El arte de aprovechar nuestras faltas; Umjetnost izvlačenja koristi iz naših grešaka).

 

 

 

Najprije na sebi shvaćamo kako nedostatci nisu bitni, već nastojanje da ih se riješi. Pri tom rastemo u poniznosti, jer valja najprije sebi kazati ono što griješimo. Dakle, prije sebi, nego drugim, valja spočitati nešto. Nakon toga, u pravilu shvaćamo i svoju želju da se popravimo, jednako kao što shvaćamo koliko je važnija KOREKCIJA OD NEDOSTATKA. U tom smislu bi se trebao mijenjati i naš odnos prema drugim ljudima.

 

 

 

Valja nam uvažavati njihove nedostatke kako ne bismo kritizirali bezrazložno ljude umjesto da ih potičemo na rast u krjepostima. Naime, imajući razumijevanja za sebe, bolje ćemo uvažavati druge u njihovim manama I naći načina za ukazati na pogreške. Sveti Ivan Zlatousti savjetuje: “Nastavi opominjati I savjetovati I nekoj se u tome ulijeniti. Uvijek budi ljubazan I pristojan. Nisi li primjetio koliko često slikari brišu svoje poteze I povlače nove, nastojeći naslikati neko lijepo lice? Ne dopusti da slikari budu bolji od tebe! Jer ako oni ulažu toliko truda u oblikovanje vanjskog izgleda, koliko je veći razlog da se potrudimo oblikovati dušu, nastojeći je dovesti do savršenstva” (Homilije na Matejevo evanđelje, 30.).

 

 

 

Moramo računati kako će i drugi imati mana baš kao što ih imamo i mi. Nekada su upravo te mane drugih jedno dobro “ogledalo” u kojem možemo vidjeti sebe i svoje greške. Stoga ne bi trebalo biti nestrpljiv od drugih i od njih samih zahtijevati nešto “preko noći”, a prema sebi gajiti strpljivost. Nestrpljivost dovodi do neprijateljstava, vidi se po nestrpljivosti naše nerazumijevanje drugih, a time nedostatak poniznosti i ljubavi. “Trpi strpljivo nedotatke i slabosti drugih imajući uviejk pred svojim očima vlastitu bijedu zbog koje bi ti sam trebao imati razumijevanja za druge” (J. PECCI, Leon Xlll, Vježbe u poniznosti, 22).”

 

 

 

(...) ova STRPLJIVOST neka bude pokretač našeg razumijevanja za druge, uvjereni da duše poput dobra vina postaju bolje s vremenom” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Prijatelji Božji,78).” Slika dobra vina koje s vremenom postaje bolje dobro oslikava koristi našeg strpljenja sa svima: s vremenom se osjećaju velika poboljšanja u našoj duši: strpljivost nam služi kako bismo rasli u PONIZNOSTI, KRIJEPOSTIMA I LJUBAVI PREMA BOGU, ali i da bismo drugima postali primjerom kako se strpljivošću može sve postići.

 

 

 

Poniznost je nužna stvar za naš kršćanski rast koja nam najčešće nedostaje i najčešće ne vidimo kako nam nedostaje. Ona je potrebna za razumijevanje potreba i nedostataka drugih ljudi. Potrebna nam j ei kako druge ne bismo zbog njihovih nedostataka smatrali “nižim bićima” ili se umislili kako smo posebni. Ova krjepost pomaže nam prepozanti svoje greške u tuđima.

 

 

 

Ova je krjepost temelj svih ostalih krjeposti i kao takva otvara put pravoj bratskoj ljubavi i ljubavi spram Boga. Razumijevanje za tuđe slabosti pokazuje koliko imamo ljubavi u sebi, a razumijevanje se ne iskazuje bez strpljenja. Tako zapravo ljubav treba biti pokretač naše strpljivosti, a strpljivost u borbi sa svojim i tuđim nedostatcima rezultira većom ljubavlju.

 

 

 

Tko može pojasniti ono što čini ljubav božja? Tko moež opisati njezinu ljepotu? Ljubav nas uzdiže do nezamislivih visina. Sjedinjuje nas s Bogom, pokriva mnoštvo grijeha, ljubav može sve, i sve podupire strpljivošću; u njoj ne postoji ništa što se uzvisuje i ništa što druge zanemaruje; ljubav ne dopušta podjele, ne promiče razdore, nego radi na zajedništvu; ljubav nalazi svoje savršenstvo u izbranim od Boga, i bez nje ništa nije važno u očima Božjim” (Sveti Klement, Polsanica Korinćanima).

 

 

 

BOG JE STRPLJIV, kako s nama tako I sa drugim ljudima. “Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” (2Pt 3,9). Petar pojašanjava kako nam BOG SVOJIM STRPLJENJEM DAJE VREMENA I PROSTORA DA PROMIJENIMO SVOJE NEDOSTATNE, da pokušajmo oponašati Njega u tome. Želi da mu u strpljenju u nevoljama, strplejnju sa drugim ljudima i sa samima sobom, oponašamo i Njegova Sina. I ne samo to već to STRPLJENJE koje redovito podrazumijeva i TRPLJENJE SA STRANE ONOGA KOJI JE STRPLJIV, prikažemo u MOLITVAMA ZA DRUGE. “Ovo moje strpljenje, sjedinjeno sa zaslugama pregorke Muke Gospodinove (…) otpustit će moje kazne koje bi trebao trpjeti u čistilištu, i zahvaljujući božjoj dobroti, uvećat će moju nagradu u Nebu” (Sveti Thomas Moore, Pismo napisano iz zatvora svojoj kćeri Margaret). Ovaj sveti čovjek koji je trpio puno i bio strpljiv u svojoj nevolji shvatio je kako sjedinivši svoje patnje s GOSPODINOVIM PATNJAMA U MOLITVI, može iz svoga trpljenja izvući veliku korist za sebe u Nebu. Mi često gubimo iz vida ovaj spasenjski element strpljenja sa sobom i sa drugima: ne svhaćamo strpljivost kao nužno sredstvo trpljenja, jer ni trpljenje ne znamo prikazati u molitvama za nekoga i sjediniti se tako sa Gospodinom u njegovoj Muci, kako bismo sami po trpljenju dobili nagradu u Nebu. Sveti Thomas Moore je trpio NE ZATO ŠTO JE MORAO, jer se i njemu otvarala prigoda da odustane od svoje vjere i spasi život, već je TRPIO JER JE TO ČINIO I NJEGOV GOSPODIN. TRPIO JE PO UZORU NA ISUSA KRISTA. I u tom trpljenju iskazao je nevjerojatno strpljenje sa svojim progoniteljima koje ničim nije osudio. Upravo suprotno, molio je za njih.

 

 

 

Kada čovjek ima strpljenja polako raste u krjeposti NADE koja ga potiče razmišljati kako ĆE SVE BITI U REDU NAKON ŠTO NEVOLJE MINU i kako te nevolje nisu tu da bi nas uništile već da bi nam pomogle u duhovnom rastu i suobličavanju s Bogom. “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, (4) postojanost STRPLJIVOŠĆU, STRPLJIVOST nadom. (5) Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rm 5,2-5). Ovaj tekst iz Poslanice Rimljanima jasno govori kako nekada NEVOLJA biva izvorom nove snage i novih milosti za nas. U originalu Neovulgatina prijevoda, stoji kako POSTOJANOST U NEVOLJAMA RAĐA STRPLJIVOŠĆU (u našim prijevodima naći ćete izraz “prokušanost”). Ta strpljivost je očito potrebna kako se ne bi izgubila NADA, a nada je jedna vrhunaravna vrlina koja nam postaje motorom za život u nevoljama jer nas upravlja “gledati” unaprijed u neka rješenja koja su pozitivna i koja su nam dohvatljiva.

 

 

 

Budimo ustrajni u borbi sa svojim nedostacima, a strpljivi sa drugim ljudima kako bi I oni imali vremena uočiti vlastite I ući u borbu s njima. Više od svega, ovakav će nam stav donijeti VELIKO POUZDANJE U BOGA OD ČEGA ĆEMO U KONAČNICI BAŠTINITI MIR. “Neka te NE UZNEMIRAVA ništa, jer sve prolazi, samo se Bog ne mijenja, STRPLJIVOŠĆU SE SVE MOŽE; onaj koji Boga ima, njemu ne nedostaje ništa; DOVOLJAN MU JE SAMO BOG” (Sveta TEREZA VELIKA, Poesías Vl, p. 1123).”

 

 

 

 

 

Iv 4, 43-54

 

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na blagdan.

 

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Jude u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«

 

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.

 

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

 



 

Isus se vraća u Kanu Galilejsku u kojoj je napravio prvo svoje čudo pretvorbe vode u vino. Sada, ponovo u Kani, prilazi mu jedan krljaljevski službenik koji Ga moli za ozdravljenje svoga sina. Čovjek je propješačio 33 km kako bi iz Kafarnauma došao u Kanu Galilejsku moliti Isusa za čudo.

 

Isus najprije malo kritizira njegov stav u kojem ga službenik moli da DOĐE DO SINA I govori mu: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” Želi mu kazati kako je njihova VJERA NESAVRŠENA JER SE OSLANJA NA VID, DODIR, MIRIS- NA OSJETILA, pa ako nešto ne kušaju na MATERIJALAN NAČIN, neće povjerovati. To je kao da žele DOKAZ ZA ISTINITOST čuda. U redu, jasno je kako svatko želi biti siguran, ali ako se mi oslanjamo na sebe I sigurnost stavljamo samo u sebe, moramo se upitati kakva nam je vjera? Ovaj je službenik želio da ISUS DOĐE, DODIRNE MU SINA, DA GA ON VIDI KAKO GA OZDRAVLJA,... Zapravo, ovaj službenik nije imao predodžbu o Isusu kao o Bogu, već kao o nekom čovjeku koji ima veliku moć. Tako ga Isus koristi kao primjer drugima kako: ISUSU RAZDALJINA NE PREDSTAVLJA NIKAKAV PROBLEM, NJEMU NIJE POTREBNO BITI UZ ČOVJEKA FIZIČKI DA BI GA OZDRAVIO, NE TREBA GA DIRATI. Isus nije talisman, već Bog kojem je sve moguće.

 

S druge strane, Isus koristi ovog čovjeka kako bi drugima pokazao I što su vjera I molitva. ČOVJEK JE POVJEROVAO NA NJEGOVU RIJEČ. Isusova riječ otklonila je sve sumnje, stoga je ovaj čovjek poput onog rimskog stotnika koji je poslao svoga slugu I nije zahtijevao da mu Isus dođe u kuću, jer je dobro shvaćao snagu Božje Riječi.

 

Ovaj službenik se više nije oslanjao na “materijalni dokaz”, na vid, na opip. RIJEČ MU JE BILA DOVOLJNA I ona mu je ulijevala sigurnost kako će njegov sin ozdraviti. I naša bi se vjera trebala oslanjati na Isusove riječi. Pa kada o tome razmišljamo, onda moramo početi od točke najveće sigurnosti: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se” (Iz Ivanova evanđelja).

 

Onaj koji VJERUJE A NE VIDI, ima utrt put u blaženstvo. Stoga Vas Crkva stalno podsjeća na Isusove riječi kako BISTE POVJEROVALI BEZ DA TRAŽITE NEKE POSEBEN ZNAKOVE. Onome koji uistinu vjeruje, to nije potrebno. Riječ ima u sebi snagu da razbukta Vašu vjeru ako je prihvatite na način da je želite UTJELOVITI U SVOM ŽIVOTU, da ona postane vodilja u Vašem postupanju. Tada ćete I Vi činiti velika djela- neće to biti čuda ona koja netko bez vjere očekuje, već velika djela ljubavi I milosrđa upravljena ljudima s kojima dolazite u dodir, a po kojma ćete pokazati da je BOG S VAMA; Bog je ljubav I po ljubavi se uvijek očituje među ljudima.

 

Sada pogledajte ovog čovjeka na koji način moli. PONIZIO SE I učinio velik put kako bi stigao do Isusa. Nekada je I nama potrebno “učiniti puno puta” u MOLITVI kako bismo došli do Isusa. Ovi kilometri koje je učinio službenik zapravo nas upućuju kako je potrebno USTRAJNO MOLITI I NE POSUSTAJATI.

 

S druge strane, ta molitva uvijek je OSOBNA. Ovaj je kraljevski službenik OSOBNO POŠAO U SUSRET ISUSU KAKO BI S NJIM PROGOVORIO O SVOJIM PROBLEMIMA. Molitva bi trebala biti jedan NEPREKINUTI RAZGOVOR S BOGOM. Sveta Terezija Avilska o tome piše: “Molitva nije ništa drugo nego prijateljsko obraćanje, stalna konverzacija s Onim za kojeg znamo da nas ljubi” (Moj život 8,2).

 

Mi imamo sreću da postoji liturgija po kojoj pristupamo Bogu u obliku JAVNE MOLITVE. To je dobro, ali nedovoljno, jer naš ODNOS S BOGOM se upotpunjuje NA OSOBAN NAČIN. Stoga valja poslušati Gospodina I “ući u svoju sobu” I moliti u skrovitosti na jedna osoban način.

 

Pitate se o čemu razgovarati u molitvi, za što moliti? Ponovit ću Vam što je rekao I Gospodin kada je učenike poučavao: ne brbljajte kao pogani- zna Bog I prije nego Ga zamolite što Vam treba. Bog je Ljubav, I od Vas očekuje malo pažnje, malo ljubavi. A kada nekoga volite, ne skrivate previše od svoga života: OTKRIVATE MU SVOJ ŽIVOT. Stoga o osobnoj molitvi možda najbolje govore riječi svetog Josemaria Escrive: “Pisao si: _Molitva je razgovor s Bogom_. Ali o čemu? O čemu!? O njemu, o tebi. O radostima I žalostima, o uspjesima I promašajima, o uzvišenim ciljevima I svakidašnjim brigama. O slabostima! Zahvaljivanje I prošnja. Ljubav I pomirenje. Jednosm riječju- to je upoznavanje Boga I sebe. BITI ZAJEDNO!” (Put, 91).

 



 

 

Jš 5, 9a.10-12

 

U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.

 

 

 

Knjiga u kojima nalazimo ove retke jest Knjiga o Jošui. Samo ime ovog čovjeka (JOŠUA, JEHOŠUA) kojeg je Bog izabrao da UVEDE IZABRANI NAROD U OBEĆANU ZEMLJU, znakovito je i prevodi se kao BOG OSLOBAĐA ili BOG SPAŠAVA. Tako i dogoađaj o kojem čitamo, a to je zapravo PRVA PROSLAVA BLAGDANA PASHE U NOVOJ ZEMLJI, znači jedan obrat u povijesti Izraelaca: ovo je sada ulazak u SLOBODU.

 

 

 

Onog trenutka kada je Gospodin uveo Izraelce u Obećanu zemlju, onog trenutka kada su oni mogli svojom slobodom upravljati slijedeći volju Božju, Gospodin je prestao slati manu s neba. Izraelci su se počeli hraniti rodovima one zemlje u koju su ušli.

 

 

U slici ovog ulaska i svojevrsnog “oslobođenja” gledamo kao na jedan POVRATAK U RAJ, u kojem je čovjek bio posve slobodan i UPRAVLJAO JE PO SVOJOJ SLOBODI svime na zemlji, ali je upravljao poštujući Božju volju.

 

 

Prvi čovjek, sagriješivši, čini nešto SUPROTNO BOŽJOJ VOLJI. Adam je i dalje slobodan, ali sada svoju slobodu koristi kako bi radio ZLO, a ne dobro- to pak nije Božja volja. Adam nije shvatio kako će mu ono što mu je donijelo PRIVID SLOBODE I GOSPODSTVA NAD SOBOM, zapravo ZAROBITI SRCE i postat će ROBOM GRIJEHA.

 

 

Ovu sliku ROPSTVA nalazimo u Egiptu koji je POROBIO IZRAELSKI NAROD. Kada su ulazili u Egipatsku zemlji, Izraelci su naoko primali SPASENJE jer ih je postupak Josipa Egipatskog uistinu spasio. No, Josip je u Egipat došao PROVIDNOŠĆU BOŽJOM, kako bi SPASIO SVOJ NAROD OD SMRTI.

 

 

Nakon nekog vremena narod se navikao na izobilje i NISU GA HTJELI NAPUSTITI RADI UDOBNOSTI I LAKA ŽIVOTA: zaboravili su na SLOBODU DJECE BOŽJE, zaboravili su na to kako imaju SAMO JEDNOG BOGA I GOSPODARA, i prihvatili su ropstvo stranih gospodara koji su im DAVALI JESTI I PITI, ALI SLOBODE IM NISU DOZVOLJAVALI IMATI.

 

 

Sada se ta situacija mijenja, JELO I PILO ĆE IM SE PROVIDJETI, jer ušavši u zemlju koju im je Gospodin obećao, IZRAELCI SU NAŠLI VEĆ PRIPRAVLJENO SVE POTREBNO ZA ŽIVOT. I u tome nalazimo SLIKU IZGUBLJENOG RAJA iz kojeg je čovjek otišao nakon istočnog grijeha.

 

 

Na žalost, taj istočni grijeh postaje BAŠTINA ČOVJEKOVA i prenosi se sa naraštaja na naraštaj. Prenosi se jedna SKLONOST DA SE ZLO SHVATI KAO DOBRO I DA SE ODABERE NEŠTO ŠTO UISTINU NIJE DOBRO ZA NAS. Prenosi se jedna SKLONOST DA SE SLOBODNO POČINI NEKO ZLODJELO U SVIJETU KOJEG JE BOG NAPRAVIO DOBRIM I POGODNIM ČOVJEKU ZA ŽIVOTU- u svijetu u kojem čovjek može pronaći sve potrebno za život- za jedan život koji će ga voditi Bogu.

 

 

BOG je trabao biti jedina BAŠTINA IZRAELCIMA, a zemlja u koju su ušli trebala ih je podsjećati na IZGUBLJENI RAJ, ALI I NA BOGA I ONO ŠTO BOG DAJE ONIMA KOJI GA LJUBE. Ta je baština koja se OČEKUJE.

 

 

2Kor 5, 17-21

 

Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.

 

 

Pavao naglašava kako je PO KRISTU BOG POMIRIO SVIJET SA SOBOM: “Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja”. Pomirenje je napravljeno po Križu na kojeg je razapet sam Bog- Isus Krist. Tako, On, koji je posve NEVIN, zauzima mjesto SVIH ZLOČINACA koji su po logici stvari mogli biti na njegovu mjestu.

 

 

Isus dopušta da ga razapnu UMJESTO NEKOG OD LJUDI i tako kao pravednik koji je pretrpio nepravdu, sada može pred Bogom posve ČIST I NEVIN, ZAUZIMATI SE ZA LJUDE.

 

 

Do Oca je došao preko SMRTI NA KRIŽU, a križ je rezerviran za RAZBOJNIKE. Došao je do Boga putem PROKLETSTVA KOJIM IDU SVI KOJI PRIJANJAJU UZ ZLO. Razmislimo li malo, ovo PRIJANJANJE UZ ZLO nije nešto što čine samo veliki razbojnici i kriminalci. Često i mi sami prijanjamo uz zlo svojim GRIJESIMA. I u očima Boga, GRIJEH JE NAJVEĆE ZLO jer odvlači njegovu djecu od Boga.

 

 

Sada, kada je prošao taj “put razbojnika”, ISUS NAS ČEKA NA KRAJU TOG PUTA PRED BOGOM OCEM KAKO BI NAS OPRAVDAO. I kada dođe raskajani grešnik, Isus kao da govori: “JA SAM PLATIO CIJENU UMJESTO NJEGA, Ja sam trpio za njega, smiluj mu se”. Naš put prema Bogu tako prolazi PREKO KRISTA KOJI SE ZAUZIMA ZA NAS kako ne bismo propali zbog svojih zloća. On nas zapravo POMIRUJE S OCEM kada nas opravdava.

 

 

Ovo pomirenje nalazimo u sakramentu ISPOVIJEDI u kojem se utječemo Bogu po Kristu koji nam je sakramente i ostavio. Tako tu nalazimo opravdanje u Boga preko sakramenata- preko Krista.

 

 

 

Lk 15, 1-3.11-32

 

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

 

»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

 

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

 

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

 

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

 

UVOD

 

Farizeji i pismoznanci, ljudi koji su sebe smatrali pravednima, predbacuju Isusu jer se druži sa grešnicima: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Sebe su smatrali PRAVEDNIMA, a za Židova je pravedan bio onaj koji se držao ZAKONA. Drugim riječima, pravedan je bio onaj koji je živio po slovu Zakona i time pokazivao kako je VJERNIK.

 

Unatoč takvom životu, pravednici su privatno često griješili baš kao i “nepravednici” koji nisu skrivali svojih grijeha. Fariezje stoga čudi Isusovo postupanje. Isus, im odgovara prispodobom u kojoj im pojašnjava na koji način Bog Otac gleda na ljude i pojašanjava im kako njihova pravedost možda ima krivo usmjerenje kada je vjera u pitanju.

 

 

 

STARIJI BRAT

 

U prispodobi nalazimo tri lika: oca, starijeg i mlađeg brata. Stariji brat, ostao je uz oca. Bio mu je VJERAN u svemu I OČEKIVAO JE DOBITI BAŠTINU OD OCA U SVOJE VRIJEME. U slici ovog brata gledamo VJERNIKA, poput farizeja i pismoznanaca ili poput nas samih. Kada je shvatio kako se njegov brat rasipni vraća kući, LJUTI SE I ISPUNJA GORČINOM, jer mu se čini kako je njemu NANESENA NEPRAVDA. On koji je cijelo vrijeme VJERNO SLUŽIO, i u svemu bio PRAVEDAN, sada se osjeća zakinutim.

 

Naime, ovaj je sin očekivao dobiti u naslijeđe onaj dio očeve baštine koji je ostao, ali nije očekivao kako će otac ovako lijepo primiti brata koji je ostatak baštine protratio. Stoga se gnjevi na oca i NE ŽELI UĆI U KUĆU OČEVU, već i njemu otac prilazi kako bi ga umirio. Ovaj sin je slika vjernika koji svoj život temelji na VLASTITOJ PRAVEDNOSTI i koji ne uzimaju u obzir okolnosti koje pogađaju ljude. U njihovom srcu NEMA RAZUMIJEVANJA ZA BLIŽNJE, i za njih NIJE MOGUĆE OPRAVDATI ILI OPROSTITI NEKOME. Iz ovakvih vjernika uglavnog se izlijeva žuč na one koji NE MISLE JEDNAKO KAO I ONI I KOJI NE DIJELE JEDNAKE STAVOVE O ŽIVOTU S NJIMA ILI NE ŽIVE POPUT NJIH. Ovakvi, premda vjernici NE ULAZE U KUĆU OČEVU- U CRKVU- U SPASENJE, jer NE ŽELE zbog vlastite ljutnje prihvatiti mogućnost da se ljubav daruje i onima koji to po njihovim mjerilima ne zaslužuju.

 

Ovaj sin kritika je upućena VJERNICIMA koji misle kako PRAVEDNIJI ili BOLJI OD DRUGIH koji možda ne žive “savršeno” kao oni. Valja se zamisliti nad onim dijelom evanđelja u kojem se o ovom sinu govori kako “on se rasrdi i ne htjede ući”. Tek nagovorom oca je ušao u kuću. Ovo su riječi koje govore kako mnogi NE ŽELE BITI BLIZU BOGA ZBOG VLASTITIH STAVOVA koji često isključujući mogućnost opraštanja drugima zapravo isključuju onoga koji NE ŽELI OPROSTITI BRATU. I mi imamo vjernika koji NE ŽELE OPROSTITI SVOJOJ BRAĆI I SESTRAMA, BLIŽNJIMA zbog nekih svojih stavova koje drže nepromjenjivim.

 

 

 

RAZMETNI SIN

 

Onaj mlađi brat uzeo je svoj dio baštine i pošao u svijet. U ovom mladiću nalazimo one ljude koji ŽELE UZETI SVOJ ŽIVOT U SVOJE RUKE, upravljati sobom misleći kako su gospodari svojih života. U slici BAŠTINE ovog brata gledamo u LJUDSKOST, u ljudsko dostojanstvo. On je svoju baštinu potrošio razvratnim životom, baš kao što se LJUDSKOST I LJUDSKO DOSTOJANSTVO TROŠI GRIJESIMA. Grijeh baca ljudskost na tlo i čovjeka RAŠČOVJEČUJE, čineći ga više životinjom nego ljudskim bićem. Naši grijesi TROŠE NAŠU LJUDSKOST i razaraju naše dostojanstvo.

 

Kada je potrošio svu svoju baštinu, mladić odlučuje raditi kako bi preživio. I pristaje čuvati svinje. Svinje su za Židova nečista životinja, pa u njegovoj odluci da ih čuva, gledamo odluke ljudi koji će PRISTATI NA BILO ŠTO SAMO DA IMAJU NEKU KORIST OD TOGA KAKO BI ZADRŽALI SVOJE GREŠNO STANJE. I dokle god je imao nešto za jesti, i dokle god je imao nešto što mu je podržavalo život, ovaj mladić NIJE ODUSTAJAO OD SVOGA NAOPAKA ŽIVOTA. Ovo se događa i ljudima koji žive grešno: dokle god mogu preživljavati u grešnom stanju, oni neće od takva načina života odustati. Tek kada ostanu bez mogućnosti da tako žive, POČINJU RAZMIŠLJATI O SEBI I SVOM ŽIVOTU.

 

Ovaj mladić je došao sebi tek kada se“želio nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao”- tek kada nije imao što za jesti, kada ga nitko nije podržavao u ničem. Onda kada nije imao nikakve mogućnosti da sam preživi počeo se prisjećati oca i svega što je imao kod njega. Zapravo, ovog sina nije bilo briga za baštinom koju je rasuo, jer je shvatio kako on više štetu ne može popraviti. Njega je više zanimala LJUBAV OČEVA OD KOJE JE OTIŠAO. On je znao DA GA OTAC VOLI I DA JE OTAC, ZBOG SVOJE LJUBAVI, SPREMAN NADOKNADITI ŠTETU I ZABORAVITI SVE SAMO DA MU SE VRATI IZGUBLJENI SIN. Sjetio se OČEVE LJUBAVI, sjetio se da je VOLJEN OD OCA i premda je potrošio baštinu, vjerovao je kako nije potrošio ljubav oca. Kada se od oca odvojio, odvojio se od njegove ljubavi koja mu je sada nedostajala više nego sva baština koju je spiskao.

 

Prvo što se u sina javlja jest POKAJANJE, ali ono nije dovoljno. Ono što je promijenilo sve jest ODLUKA O POVRATKU OCU. Kada je KRENUO PREMA OCU stvari su se počele mijenjati za njega.

 

 

 

OTAC

 

Otac je onaj koji je upravljao baštinom. Njegova dva sina nisu razmjela kako NJIMA BAŠTINA NE PRIPADA- BAŠTINA PRIPADA SAMO OCU KOJI NJOME UPRAVLJA. Stoga, ni jedan niti drugi sin nisu razmjeli da je BAŠTINA KOJU SU PRIMILI DAR OD OCA.

 

U tekstu smo koristili BAŠTINU kao sliku VJERE KOJA NAM SE DARUJE (stariji brat) i POSEBNOG DOSTOJANSTVA, LJUDSKOSTI, DJECE BOŽJE STVORENE NA SLIKU I PRILIKU BOGA (mlađi sin). I mi smo to primili kao dar od Boga. Možemo slobodno kazati kako smo DIO BAŠTINE PRIMILI za jedan život na zemlji dostojan djeteta Božjeg. Onaj drugi nas čeka u vječnosti, ako ga zaslužimo i ako ga stvarno želimo.

 

Otac DARUJE BAŠTINU i čini to iz LJUBAVI prema sinu. No, kada se SIN VRAĆA, otac svoju LJUBAV PREMA NJEMU PRETVARA U MILOSRĐE koje iskazuje OPRAŠTANJEM I VELIKOM RADOŠĆU KOJOM GA DOČEKUJE: “Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga”. Na poseban način pokazuje ljubav prema svome sinu: PREMDA JE IZGUBIO SVOJU BAŠTINU, OTAC GA I DALJE VOLI KAO SVOGA SINA.

 

Za Židova je uzimanje baštine bio čin DIJELJENJA OD OBITELJI. Kada je Abraham pošao svojim putem s onim što je stekao i primio od oca, on se odijelo od obitelji i postao rodonačelnikom. Imao je svoju obitelj i na neki je način PREKINUO VEZU SA STAROM OBITELJI. Kada se Izakov sin Jakov povukao kod Labana, brata svoje majke, premda je bio u rodu s njima morao je ZARADITI SVOJU BAŠTINU- nije imao ništa s njima. Baština je dakle imala svoje značenje i označavala PRIPADNOST: po baštini se prepoznavao kako otac tako i sin. Ovako ostati bez baštine značilo je IZGUBITI VEZU SA SOBOM- ostati bez života, biti mrtav!

 

Za jednog čovjeka koji je protratio baštinu svoga oca, to je značilo samo IZGUBITI POLOŽAJ ILI DOSTOJANSTVO SINA. Za nas, gledajući ovu baštinu preko LJUDSKOSTI, izgubiti je znači IZGUBITI LJUDSKO DOSTOJANSTVO, DOSTOJANSTVO DJETETA BOŽJEG.

 

Kako se otac ponaša? Prije svega, kao i svaki roditelj, NE MARI ZA ŠTETU koju je sin napravio- OTAC ĆE JE NADOKNADITI. Jedino što mu je važno jest DA SE SIN VRATIO. Kada se sin vratio, “otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti”. Ovim riječima Isus podsjeća kako OTAC VRAĆA SINOVSKO DOSTOJANSTVO RAZMETNOME SINU ne mareći za štetu koju je ovaj napravio. Ovim postupkom, OTAC GA VRAĆA U ŽIVOT KAO SINA. Prihvaća njegovo kajanje, ali ga ne ponižava i ne traži od njega da radi kao sluga, već MU VRAĆA DOSTOJANSTVO KOJE JE OVAJ IZGUBIO NEPRIMJERENIM POSTUPANJEM.

 

 

 

BOG

 

Ako niste primjetili, nigdje u prispodobi se ne spominje riječ PRAVEDNOST. U oči upada očevo postupanje koji iskazuje MILOSRDNU LJUBAV. Time nas Isus poučava kako je BOG PRIJE SVEGA MILOSRDAN! I kako ne mari za štetu koju mi svojim grijesima napravimo, jer mu je jedino bitno DA MU SE VRATIMO.

 

Ne zanima ga što protratimo svoju baštinu (ljudskost, vjeru) neprimjerenim životom. Njemu je jedino bitno da shvatimo kako smo pogriješili, da žalimo za tim i da se VRATIMO NJEMU. On nas toliko voli da je spreman ŽRTVOVATI SVE RADI NAŠEGA POVRATKA U NJEGOV DOM. To je pokazao i time što NI SVOGA SINA NIJE POŠTEDIO IZ LJUBAVI PREMA NAMA: razapeo ga je na Križu radi nas i radi našega spasenja.

 

Tako, Bog nama OPRAŠTANJEM I MILOSRĐEM VRAĆA DOSTOJANSTVO ČOVJEKA I DJETETA BOŽJEG. Time nam se otkriva kao OTAC koji neizmjerno voli svoga čovjeka. Nemojte misliti kako Bog nije pravedan: On je pravedan, ali je i LJUBAV koja razumije naša postupanja i koji MILOSRĐEM NADILAZI PRAVEDNOST. Kada bi nas se sudilo samo po pravednosti, ne znam kako bismo se spasili, jer pred Bogom nema čovjeka koji je pravedan. Stoga, ufajmo se u Božje milosrđe i njegovu neizmjernu ljubav koja nadilazi svu pravednsot svijeta.

 

Nama je to poziv da se prisjetimo Isusovih riječi u kojima nas opominje kako će NAM SE SUDITI MJEROM KOJOM SAMI SUDIMO. Dakle, budemo li ljude mjerili po principu pravednosti i bez razumijevanja za njihove greške, i mi ne možemo očekivati bolje u nebu. Od nas se očekuje da IMAMO RAZUMIJEVANJA ZA LJUDE, DA IH OPRAVDAVAMO, DA OPRAŠTAMO KAKO BISMO BILI SLIKA NEBESKOG OCA NA ZEMLJI. Kada smo gnjevni poput starijeg brata, sjetimo se OCA koji ima razumijevanja za oba sina. Razumije njihove postupke i želi ih samo uz sebe. Tako i mi; NE ZAMJERAJMO NIKOME NIŠTA, budimo ljudi opraštanja i bit ćemo suđeni istom ljubavlju i milosrđem.

Ovo je evanđelje POZIV NA ISPOVIJED u kojoj nas čeka Otac raširenih ruku. On hita nama kada mu se vraćamo i ne zanima ga šteta koju napravimo grijesima koliko povratak Njemu. On je štetu UNAPRIJED PLATIO PREKO SVOGA SINA RAZAPETA NA KRIŽU. Stoga, jedino do čega mu je stalo jest da se vratimo njegovoj ljubavi, da se osjetimo voljeni od Boga koji će nam VRATITI DOSTOJANSTVO SINOVA BOŽJIH. Ono što sami ne možemo kada izgubimo grijesima svoju "baštinu", napravit će sam Bog: obući nas u najbolje ruho čovjeka, vratiti nam sjaj duše svojim prstenom, i nahraniti nas kruhom s neba.

 

 

 

 

 

 

Mk 12, 28b-34

 

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«

 

»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«

 

Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«

 

Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

 

 

 

Pred pismoznancima I farizejima danas Isus nastupa kao Onaj koji im je dao zapovijedi. “Slušaj, Izraele!“, riječi kojima počinje jedan simbol vjere Izraelaca (Shemma Israel), a koje pravovjerni Židovi stalno ponavljaju kako po podsvijestili jedan RED U LJUBAVI: njaprije Bog, a onda sve ostalo.

 

 

 

Na sličan način poučava Gospodin: “Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!” Ovo je prva I najveća zapovijed. I onaj koji je vrši svim svojim srce, preko ove zapovijedi, odnosno preko Boga I ostalim zapovijedima pristupa ispravno. Sveti Augustin komentira ovo: “Ljubav prema Bogu je prvo što se zapovijeda, I ljubav prema bližnjem je prvo što se treba provoditi u djelo (…). Ti, koji još uviejk ne vidiš Boga, ljubeći bližnjega postat ćeš dostojan da Boga vidiš. Ljubav prema bližnjem čisti oči kako bi se mogao vidjeti Bog, kako kaže sveti Ivan: - Ne ljubiš li bližnjega kojeg vidiš, kako ćeš ljubiti Boga kojeg ne vidiš?” (In Ioannis Evuangelium 17,8).

 

 

 

Slobodno možemo kazati kako se cijeli naš život kreće između ove dvije ljubavi: one kojom ljubimo Boga I one koju iskazjemo bližnjima. Kako se ne bi uzoholili, pa pomislili kako je naša ljubav prema bližnjima ono što nas u ljubavi određuje, valja se stalno podsjećati na to da BOG NAS LJUBI PRVI. Zapravo, jedno odo najvećih čuda jest LJUBAV KOJOM BOG LJUBI ČOVJEKA.

 

 

 

Vjerujem kako se nitko ne pita ZAŠTO NAS BOG TAKO LJUBI? Razlog je jednostavan: ŽELI DA SE MI NAUČIMO LJUBITI NJEGA PREKO BLIŽNJIH, TE DA SHVATIMO KAKO JE ON STALNO PRISUTAN U NAŠIM ŽIVOTIMA. Bog se ne isključuje iz naših života; samo postoje ljudi koji Boga isključe iz svoga života. Takvima Bog ne zapovijeda, jer oni slušaju samo sebe!

 

 

 

Bog dakle želi da Ga ljubimo sve više, kako bismo postali BIĆA LJUBAVI. Želi da ljubav protka svo naše življenje, te da svkai naš potez bude uzrokovan ljubavlju. Prije svega stalmo Mu je da ga mi upoznamo. Znate, kada se netko zaljubi, onda u toj svojoj ljubavi na pravi način otkriva svaki dan nešto novo I nešto ljepše o onom u kojeg se zaljubio. Ljubavlju se otkrivaju one “Božje stvari”, sve ono što o Bogu ne shvaćamo učenjem na vjeronauku, već nam je potrebno jedno srca posve okrenuto Bogu.

 

 

 

O Ljubavi se uči samo preko ljubavi. Kako Bogu- Ljubavi pokazati da Ga volimo? Preko ljubavi koju iskazujemo bližnjima. Bog očekuje od svakog čovjeka bezuvjetni odgovor na svoju ljubav. Naša ljubav prema Bogu pokazuje se u bezbroj sitnih događaja svakoga dana: ljubimo Boga kroz dobro obavljen posao, obiteljski život, društvene odnose, odmor... Sve može psotati djelo ljubavi. “Dok mi, što je moguće bolje, ispunjavamo naše zadatke I dužnosti (unatoč svim pogrješkama I ograničenjima), duša čezne za oslobođenjem. Ona htia k Bogu, privučena magnetskom privlačnosti. Počinjemo Isusa još jače ljubiti, ispunjeni slatkim I nježnim iznenađenjem” (Sveti Josemaria Escriva, Prijatleji Božji, 296.).

 

 

 

Ponovo ćemo se referirati na dvoje zaljubljenih. Kada zaljubljeni naiđu na poteškoće, onda ih LJUBAV TJERA DA RIJEŠE PROBLEME. S druge strane, bez ljubavi I najveće sitnice postat će velikim zaprjekama, nesavladivim. Ljubav prema Bogu pomaže kročiti kroz život savladavajući sve probleme. Ona nam postaje izvorom snage da nas ništa ne ometa u našim naumima I stalno nas napaja novom snagom da radimo ono što je ispravno. Ovo lijepo Augustin opisuje: “Treba općenito reći da oni koji se ljube svejedno podnose trpljenje; oni međutim koji Boga ljube, također trpe, ali se njima ne čini da podnose nepodnošljive boli. Ljubav, naime, čini posve laganim I svodi istodobno na ništa najstrašnije I odvratne stvari” (De bono viduitatis, 21,26). “Kad netko ljubi, poteškoće nikad nisu teške (…). Onaj tko voli, ne osjeća poteškoću ili, ako je osjeća voli I samu poteškoću” (Sveti Augustin, Govori, 70.).

 

 

 

LJUBAV PREMA BOGU izražena ljubavlju prema bližnjem, uvijek nas pripravlja da dobro podnosimo poteškoće koje život donosi, te da, unatoč svemu ne izgubimo vedrinu I optimizam. Čovjek koji svojim ponašanjem slijedi ova dva zakona ljubavi, uvijek biva nanovo nadahnut Božjom ljubavlju za nove pothvate, za nov napor, I nijedan mu se ne čini teškim. Drugim riječima, ljubav prema Bogu uči nas kako se ljubav izražava preko žrtve za one koje ljubite.

 

 

 

Sveti Ivan Pavao II, na općoj audijenciji 1978. godine ovako govori o ljubavi: “Ne bi bilo pravedno reći: ili Bog ili čovjek. Treba voljeti I Boga I čovjeka, čovjeka nikad više nego Bogaili protivno Bogu ili jednako ako Boga. Drugim riječima, Ljubav prema Bogu mora prevladavati, ali nije isključiva. Biblija, koja Jakova naziva svetim I ljubljenim od Boga, pokazuje kako je sedam godina služio kako bi Rahelu zadobio za ženu. Te su mu se godine učinile, zbog ljubavi prema Raheli, kao nekoliko dana (Post 29,20). Franjo Salešku tumači ove riječi:- Jakov ljubi Rahelu sovm snagom I svom svojom snagom ljubi Boga; ali ne ljubi Rahelu ako Boga, niti Boga kao Rahelu. Ljubi Boga kao svojega Boga, više od svega na svijetu I više nego samoga sebe. Ljubi Rahelu kao svoju ženu, više od svih drugih žena I kao samoga sebe. Ljubi Boga bezuvjetnom ljubavlju, nadasve I neograničeno, a Rahelu svom svojom muževom ljubavi. Jedna ljubav nije u sukobu sa drugom, jer ljubav prema Raheli ne narušava superiornost ljubavi prema Bogu.

 

 

 

Poštovani, podsjećamo Vas na tradicionalni Križni put Omiškog dekanata koji se svake godine moli u KATUNIMA. I ove se godine moli u IV. nedjelji Korizme.

U NEDJELJU, 31.ožujka kRIŽNI PUT U KATUNIMA počinje u 16:00.

U Katune se može ići i sa župom. Organizirani odlazak autobusom bit će u 14:30 sa RUSKAMENA, a poslije toga ćemo KUPITI PO STANICAMA svakih 10-ak minuta.

Stoga se mole svi koji žele ići autobusom, neka budu na vrijeme na svojim stanicama.

Hvala,

 

S poštovanjem,

Vaš župnik

 

Jr 7, 23-28

 

Ovo govori Gospodin: »Ovo zapovjedih narodu svomu: Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude. A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice. Od dana kad oci vaši iziđoše iz zemlje egipatske pa do dana današnjega slao sam vam tolike sluge svoje, proroke, iz dana u dan, neumorno. Ali me oni nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnuše, gori od otaca svojih. Sve im to reci, ali te neće poslušati; zovi ih, neće ti se odazvati. Zato im reci: Ovo je narod koji ne sluša glasa Gospodina, Boga svojega, i ne prima opomene. Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.«

 

 

Po Jeremiji Bog opominje Judejce kako im je do sada slao “tolike sluge svoje, proroke, iz dana u dan, neumorno” koje narod NIJE SLUŠAO, a oni su narodu DONOSILI RIJEČ BOŽJU. Nosili su nešto što im je Bog poručio. Ovo slušanje Riječi Božje dovodi se u vezu sa SRCEM: nije riječ o slušanju ušima, već PRIJANJANJU SRCA UZ BOGA. Zato i veli prorok: “A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice”.

 

 

Bog dakle svojom Riječju želi ODGOJITI SRCE NARODA ZA SEBE, a srce se odgaja ljubavlju. Ljubav Boga je Duh Sveti koji djeluje tamo gdje nalazi srce otvoreno za “slušanje” Riječi Božje. Tamo gdje se nađe srce koje se opire Bogu, Duh Sveti neće tražiti ni vrata ni prozore kako bi djelovao u takvoj duši: “Djelovanje Duha istine, koji ide za spasenjskim ciljem poučiti o svemu u svezi s grijehom, nalazi često čovjeka koji se je u stanju jednog NUTARNJEG OTPORA, koji je poput jedne NEPROPUSNE SAVJESTI, jednog stanja duše koji se može nazvati UTVRDOM SRCA po jednom slobodnom odabiru čovjeka: to je upravo ono što Sveto Pismo naziva TVRDOĆOM SRCA” (Sveti Ivan Pavao II, Dominum et Vivificantem, 47).

 

 

Po ljudima je Bog GOVORIO narodu, slao mu SVOJU RIJEČ kako bi narod vodio njome u svojim prosudbama i životu, te kako bi ga doveo do prosperiteta i mira. Riječi koje su dolazile od proroka trebale su biti POTICAJ ZA RAZMIŠLJANJE O ONOME ŠTO SE ČUJE, TE NA STVARANJE ISPRAVNOG STAVA U SEBI KOJIM ĆE SE ČOVJEK VODITI U SVOM POSTUPANJU. Onog trenutka kada čovjek počne RAZMIŠLJATI O RIJEČI BOŽJOJ, ili kako mi često volimo kazati, kada počne RAZMATRATI Riječ Božju, OTVARA SVOJE SRCE jednom NADNARAVNOM DIJALOGU u kojem čovjek u svojoj nutrini PREPOZNAJE na jedna divan način ŠTO JE ISPRAVNO, odnosno ŠTO JE BOŽJA VOLJA za njega. Tako Duh Sveti, po Riječi Božjoj koja komuinicira čovjeka, njegove misli, njegovu savjest, polako DJELUJE U DUŠI MIJENJAJUĆI JE TAKO DA ŽELI ŽIVJETI PO UPUTAMA BOGA.

 

 

 

Riječ Božja nam se tako predstavlja kao osnovno komunikacijsko sredstvo u dijalogu Bog- čovjek. Ta “Riječ također otkriva neizbježno jednu dramatičnu mogućnost koju čovjek otkriva u sebi da se slobodno odluči za jedan dijalog s Bogom koji ga uvodi u SAVEZ s Njim, za što nas je uostalom Bog i stvorio- da budemo s Njim. Riječ Božja također otkriva i GRIJEH koji prebiva u srcu čovjeka. Često stoga u Starom Zavjetu baš kao i u Novom, nalazimo opis grijeha preko riječi kao što su- PRESTATI SLUŠATI RIJEČ- ili – RASKINUTI SAVEZ S BOGOM- što bi u konačnici značilo ZATVORITI SEBE PRED BOGOM, ZATVORITI SE ZAJEDNIŠTVU S NJIME(Benedikt XVI, Postsinodalno izlaganje, Verbum Domini, 26). Ovo nas podsjeća na Jeremijin govor o grijehu Judejaca koji nisu htjeli slušati Boga, već su se okrenuli od Njega sagriješivši: “A oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zloga srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.

 

 

Nastavlja Benedikt govoreći kako “Sveto Pismo otkriva kako se grijeh čovjeka sastoji u osnovi od NEPOSLUHA i NE SLUŠANJA. Ovu poslušnost Riječima Boga u radikalnom obliku nalazimo kod Isusa i njegove smrti na Križu po kojoj se potpuno otkriva GRIJEH SVIJETA. Njegovom se POSLUŠNOŠĆU ostvaruje Novi Savez između Boga i čovjeka kojom nam se otvara mogućnost pomirbe s Bogom. Isus, zapravo, bijaše poslan od Oca kao žrtva naknadnica za naše grijehe i za grijehe svijeta. Tako se nama otvara milosrdna mogućnost otkupljenja i početka jednog novog života u Kristu. Stoga, valja poučiti vjernika za prepoznaju kako se KORIJEN GRIJEHA NALAZI U ODBIJANJU DA SE SLUŠA RIJEČ GOSPODNJA, i kako bi trebali prijanjati uz Isusa, Riječ Božju čiji nas oprost otvara spasenju” (Isto).

 

 

Riječ Božja  čijem slušanju težimo, baš kao i svaka druga riječ koja se izgovara jest jedna snaga duha koji povezuje: preko riječi se ostvaruje komunikacija. Riječ tako poprima oblik po kojem DUH POSTAJE NEŠTO LJUDSKI RAZUMLJIVO. Možemo kazati kako se duh se SOCIJALIZIRA PO RIJEČI, odnosno jasno izražava POVEZNICU S NEKIM, S KIME DIJELIM ZAJEDNIČKE STAVOVE, MISLI, OPREDJELJENJA. RIJEČ JE POVEZNICA DUHOVA i ODRAŽAVA ZAJEDNIŠTVO DUHA.

 

 

Nasuprot riječi, MISAO ostaje na privatnom planu i moguće je da NIKADA NE BUDE TEMELJ NEKE KOMUNIKACIJE. Tek kada biva izgovorena, kada postane RIJEČ, ona može izgrađivati zajedništvo s nekim. Nama Riječ Božja otkriva dijalošku strukturu vjere, jer ona povezuje ISTIM DUHOM ljude koji VJERUJU U ISTU RIJEČ KOJA JE TIJELOM POSTALA. Kada ne bi bilo riječi kojom se Bog obraća čovjeku, teško da bismo mogli govoriti o vjeri, jer kada bi temelj vjere bila MISAO, ne bismo mogli VJEROVATI. Misao, naime NE MORA BITI IZRAŽENA, stoga, u vjerama koje NISU OBJAVLJENE preko RIJEČI, već se očituju preko PROMIŠLJANJA POJEDINCA, NE POSTOJI ČVRST TEMELJ VJEROVANJA. KADA VJERUJETE, ONDA VJERUJETE OSOBI, A NE MISLI i pri tom se OSLANJATE SE NA RIJEČ OSOBE, jer RIJEČ JEDNOM IZGOVORENA IMA ČVRSTU I NEPROMJENJIVU STRUKTURU. VJERUJETE ONOME KOJI RIJEČ IZGOVARA i vjerujete ne riječima, već ŽIVOTU TE OSOBE, ŽIVOM PRIMJERU KOJIM SE RIJEČI POTVRĐUJU.

 

 

Velimo li kako se RIJEČ OSLANJA NA ŽIVOT ONOGA KOJI RIJEČ IZGOVARA, shvatit ćemo kako vjerovati na riječ znači VJEROVATI U ŽIVOT. RIJEČ I ŽIVOT MORAJU se PODUDARATI U SVEMU. Kada se IZGUBI POVJERENJU U NEKU OSOBU, onda je to stoga jer ŽIVOT NIJE POTVRDIO RIJEČ U KOJU SE VJEROVALO.

 

 

U tom smislu, RIJEČ KOJA JE TIJELOM POSTALA jest Riječ koju je Bog PROMIŠLJAO I IZGOVORIVŠI JE, UTJELOVIO, UČOVJEČIO i ta RIJEČ- Isus Krist, POKAZALA JE KAKAV JE ŽIVOT U BOGU. Riječ je POSTALA ČOVJEKOM jer, Bog se ŽELI PRIOPĆITI ČOVJEKU PREKO LJUDSKOSTI SVOGA SINA, želi do čovjeka doprijeti preko ČOVJEKA.

 

 

Polazeći od toga kako je Riječ sredstvo KOMUNIKACIJE koja POVEZUJE, stvatit ćemo lako kako VJERA NIJE NEŠTO MOJE. Rekosmo kako VJERUJUĆI U RIJEČ, VJERUJEMO ZAPRAVO U NEČIJI ŽIVOT. Vjera stoga DOLAZI IZVAN MENE i vjerom NE MOGU RASPOLAGATI PO MOJOJ VOLJI, NITI JE MOGU IZMIJENITI. Vjera uvijek nadilazi moje mišljenje i ima prednost pred mojim mišljenjem.

 

 

Možemo sada kazati kako kršćanska vjera nije ideja, nije neki zasebni duh, nije to neka privatna duhovnost u kojoj se mi na neki svoj način identificiramo s Bogom, nije to neka privatna mistika. Vjera je stalno nadilaženje samoga sebe ulaganjem napora da se SLIJEDI PUT ISTINE, kako bi ta istina postala ŽIVA U MENI. SLIJEDITI NEKOGA znači ODUSTATI OD SVOJIH PUTOVA, a ovo zahtijeva ulaganje napora da se odustane od sebe i prihvati TUĐI PUT, TUĐA VOLJA i to nije moguće bez POSLUHA, PONIZNOSTI, ŽRTVE.

 

 

Sada mi se čini kako možemo shvatiti toliko inzistiranje na SLUŠANJU RIJEČI BOŽJE, jer je vjera život u kojem se sami nadilazimo sebe, a to od nas zahtijeva POSLUH, koji je nužan da se SLUŠA Onoga s kojim se komunicira.

 

 

Stalno ponavljamo kako se do vjere dolazi EX- AUDITU ili PO SLUŠANJU RIJEČI BOŽJE. A slušanje se nalazi u korijenu riječi POSLUŠNOST: PODLOŽITI ILI USKLADITI SVOJ ŽIVOT S NEČIM ŠTO SMO ČULI. U našem slučaju, kao i slučaju Židova koje Jeremija prorok upozorava, to što slušamo jest RIJEČ BOŽJA. S njom moramo uskladiti svoje živote.

 

POSLUŠATI u kontekstu Jeremijina teksta znači zapravo OTVORITI SRCE- DUŠU RIJEČIMA KOJE SLUŠAMO, PROMIŠLJATI IH I PRETOČITI UVLASTITI ŽIVOT.

 

 

 

Ps 95, 1-2.6-9

 

Pripjev:

 

Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda!

 

Dođite, kličimo, Gospodinu! uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome! Pred lice mu stupimo s hvalama, kličimo mu u pjesmama! Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Gospodinu koji nas stvori! Jer on je Bog naš,a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva. O da danas glas mu čujete: »Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši, iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

 

Psalam potiče ponovo na jedan DIJALOG s Bogom: “Dođite, kličimo, Gospodinu! uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!” I na kraju upozorava na potrebu OSLUŠKIVANJA BOŽJEG GLASA U SEBI: “O da danas glas mu čujete: »Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši, iskušavahu me premda vidješe djela moja”, te OTVARANJA SVOJEG SRCA njegovim RIJEČIMA.

 

 

Psalam nas vodi u vlastitu INTIMU, naš nutarnji svijet slobode u kojoj pronalazimo MISLI koje su slobodne i sve ono što misli prati jest POSJEDOVANJE SAMOGA SEBE, a to JE RAVO SLOBODI. POSJEDOVATI SE U POTPUNOSTI može SAMO VLASTITA INTIMA. To je mjesto koje je samo naše i gdje nitko nema pristupa bez da mu to SLOBODNO DOPUSTIMO. Ta intima je mjesto u kojem naše iskustvo života nadilazi KONAČNOST koju nalazimo u materijalnom svijetu. Čovjek u svojoj intimi traga za SMISLOM SVEGA i otkriva kako iza ove konačne stvarnosti postoji nešto DUBLJE. Ta težnja za DUBLJIM SMISLOM stvarnosti dolazi IZ NAS, često kao jedan GLAS koji nas SAVJETUJE, SUGERIRA, TIHO POTIČE.

 

 

 

To je GLAS SAVJESTI: POTICAJ IZ DUBINE DUŠE koji nas nepogriješivo UPOZORAVA na ISPRAVNOST ILI NEISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA, prekorava ili odobrava, nastoji usmjeriti nas dobru, a izbjeći zlo. Ovo usmjerenje odnosi se na jedno APSOLUTNO DOBRO koje se očituje PRAVEDNOŠĆU, u nečem što je ispravno, bez ljage i nabora, potpuno čisto- odnosi se na BOGA. I to je GOVOR BOGA U ČOVJEKU kojeg bi svaki od nas trebao tražiti, slušati, poslušati: “O da danas glas mu čujete: Ne budite srca tvrda.

 

 

Po tom ispravnom usmjerenju prema dobru koje često svojim razlozima nadilazi ono što bismo sami napravili, dolazimo do samoga BOGA, IZVORA SVEGA ŽIVOTA KOJI ŽELI PREBIVATI U NAMA. Kaže stoga Augustin: “Ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe. I izvan sebe sam te tražio”, sjećajući se svojih uzaludnih potraga za Bogom u svijetu, sve dok se nije OKRENUO U SEBE I POTREŽIO BOGA U DUBINI SVOJE DUŠE. Bog želi da mu otvorimo srce; da POSLUŠAMO GLAS U SEBI, U SVOJOJ NAJDUBLJOJ INTIMI.

 

 

Čovjek je biće čija sloboda za vlastitu realizaciju treba drugoga: čovjek se bez odnosa sa ljudima ne može razvijati. Stoga, ljudska sloboda ne trpi samoću. Ovo vrijedi i za ljudsku INTIMU u kojoj se čovjek se razvija samo preko ODNOSA S DRUGIMA. Tako, NI U SVOJOJ INTIMI NISMO POTPUNO SAMI- lako možemo pronaći SUGOVORNIKA. Kada se spustimo u DUBINE SVOJE SAVJESTI, preispitujući SEBE, razmišljajući o Riječima Božjim, kao sugovornik nam se javlja Bog u tihim poticajima savjesti kojima nas preko postupanja u ovom žviotu upravlja k sebi.

 

 

 

Lk 11, 14-23

 

U ono vrijeme: Istjerivaše Isus đavla koji bijaše nijem. Kad iziđe đavao, progovori njemak. I mnoštvo se divilo. A neki od njih rekoše: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!« A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on znajući njihove misli, reče: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno, opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.« »Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sa njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.« »Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire rasipa.«

 

 

 

U današnjem evanđelju Isus ozdravlja čovjeka opsjednuta NIJEMIM ZLODUHOM. Čovjek je bio NIJEM, a to znači da nije mogao ARTIKULIRATI ONO ŠTO JE HTIO: NIJE SE MOGAO IZRAZITI KAKO JE HTIO. U slici ovog nijemog čovjeka nalazimo ljude koji NISU U STANJU ARTIKULIRATI SVOJE ODNOSE NA PRAVI NAČIN, KAKO S BOGOM, TAKO I S LJUDIMA.

 

 

 

Gdje nastaje problem s ovakvom artikulacijom? Počnimo od Boga: za KAZATI nekome bilo što, potrebno je prije toga STVORITI ODNOS S TOM OSOBOM, uspostaviti jednu KOMUNIKACIJU. Slijedeći govor Crkve o odnosu Boga i čovjeka, tvrdimo kako je BOG TAJ KOJI PRVI PRILAZI ČOVJEKU u pokušaju da čovjeka približi sebi. To bi značilo kako ČOVJEK TREBA NAJPRIJE MALO OSLUHNUTI ŽIVOT kako bi PRONAŠAO GLAS BOŽJI I USPOSTAVIO ODNOS S NJIM.

 

Jedan od jednostavnih načina da se ČUJE glas Božji jesu Riječi Božje Svetoga Pisma koje nas polako odgajaju za Boga. U razmišljanjima o njima stvara se jedan MOLITVENI STAV čovjeka koji preko tih riječi prepoznaje poveznice sa svojim životom. I polako se počinje MOLITI- KOMUNICIRATI.

 

 

 

Čovjek koji je prepušten sam sebi, najčešće je IZGUBLJEN u ovom životu, pa makar mu žviot djelovao kao najsređeniji. Takav je čovjek zapravo otovrena meta za napast i grijeh, a bez odnosa s Bogom, lako je pasti u tome: “Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sa njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli”. Bog je onaj koji ČUVA ONOGA KOJI MU SE MOLI, pa čak i kada padne u grijeh, BOG POMAŽE PODIĆI MU SE.

 

 

Čovjek bez Boga je nebranjena meta za zlo. Takvoga đavao lako navuče na grijeh ili pogrešku. I nije veliki problem ako takva greška potakne čovjeka na razmišljanje o sebi, jer će u tom slučaju sigurno doprijeti do savjesti u kojoj će pronaći glas Boga. Problem je ako čovjek padne u očaj misleći kako se ne može promijeniti ono što je napravljeno. Tada se svrstava na suprotnu stranu od Isusa: “Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire rasipa.” Jednako se događa ako do njega doprije glas Boga iz dubine savjesti pa čovjek taj glas NE POSLUŠA, ne okrene se Bogu, ostane tvrda srca i ne prione u Gospodina.

 

 

 

Slušamo Isusove riječi: “Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.” Ovim riječima Isus naglašava kako je On DONOSITELJ KRALJEVSTVA NEBESKOG, kako ono dolazi po Njemu: “Novo je kraljevstvo prije svega DUHOVNO. Za ući u njega, potrebno je OBRATITI SE, VJEROVATI U EVANĐELJE I OSLOBODITI SE MOĆI ZLODUHA koji vlada tminama, te se PODVRGNUTI MOŽIMA DUHA SVETOGA kojeg Bog po Kristu donosi ljudima(Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 04-09-1991).

 

 

Vjerovanje u evanđelje i obraćenje dolazi po SLUŠANJU I POSLUŠNOSTI RIJEČI BOGA. To slušanje nije samo jedna suhoparna pouka u kojoj učimo o stvarima vjere. Radi se o DIJALOGU U DUŠI u kojoj tražimo poticaje od Boga za svoj život. Kada se posluša ono što Bog govori, kada se odluči živjeti po Riječi Božjoj, ČOVJEK POČINJE ARTIKULIRATI SVOJ GOVOR, počinje se IZRAŽAVATI U VJERI-prestaje biti nijem.

 

 

Ova komunikacija u duši u kojoj NAJPRIJE SLUŠAMO, POLAKO SE PRETVARA U PRAVI DIJALOG U KOJEM SLUŠAMO ALI I IZRAŽAVAMO SVOJE POTREBE. To nutarnje osluškivanje se polako pretvara u MOLITVU.

 

 

MOLITVOM SE IZRAŽAVAMO, ali nije rijetkost kako se nađemo NIJEMI U MOLITVI, “kada šutimo jer nam je oholost zatvorila usta (…). Obično, ukoliko ne govorimo o zlima koje tište dušu, mi ni NE SLUŠAMO ŠTO NAM BOG GOVORI; DUŠA POSTAJE GLUHA ZA BOŽJE ZAHTJEVE, ODBIJAMO SLUŠATI OBJAŠNJENJA I RAZLOGE KOJI BI NAS MOGLI VRATITI NA PRAVI PUT” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-143).

 

 

 

Ovo se s lakoćom nadilazi u molitvi kada se Bogu pristupa ISKRENO, kada mu se OTVORI SRCE: “O da danas glas mu čujete: Ne budite srca tvrda.” Iskrenost podrazumijeva da se govori ISTINA O SEBI, BEZ UVIJANJA, BEZ SKRIVANJA, BEZ LAŽNIH OPRAVDANJA, ali i BEZ STRAHA jer Bogu nisu problem naši grijesi, već naša NIJEMOST- kada odbijamo govoriti o sebi iskreno, kada se NE IZRAŽAVAMO KAKO BISMO TREBALI. Ne zaboravite kako je BOG TAJ KOJI NAS ČISTI OD GRIJEHA- nismo to mi. Stoga je potrebno KAZATI SIMPTOME KAKO BI BOG IZLIJEČIO NAŠE BOLESTI, baš kao i kod doktora: ne može vam doktor propisati ispravnu treapiju ako ste NEISKRENI S NJIM I NE GOVORITE SVE.

 

 

Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.” Ovako nam Isus daje do znanja kako je kraljevstvo Božje znak PRISUTNOSTI BOŽJE U NEČIJE ŽIVOTU. Po tome se shvaća kako je Bog onaj koji je JAK I KOJI MOŽE IZBACITI NEPRIJATELJA DUŠE. Stoga, “kraljevstvo božje predstavlja POBJEDU NAD SILAMA ZLA koje nalazimo u svijetu I NAD ONIM NJEGOVIM SLUGAMA PO KOJIMA ZLO SKRIVENO DJELUJE. Riječ je o duhu tame, gospodaru ovoga svijeta, riječ je o GRIJEHU koji izrasta u čovjeku po njegovoj sklonosti prema zlu i po pradavnom utjecaju ove zlobne prisutnosti u svijetu(Sveti Ivan Pavao II, Opća audijencija, 15-07-1988).

 

 

To kraljevstvo koje nas dovodi u prisutnost Boga, moguće je ostvariti u sebi jedino DIJALOGOM S BOGOM, molitvom, sakramentima- to su sve oblici komunikacije s Bogom. MOLITVA JE PRVO SREDSTVO OSTVARIVANJA OVOG SPASONOSNOG DIJALOGA po kojem jaki stalno boravi u nama, u kući naše duše. Potrebno je moliti Gospodina da nam dopusti vidjeti vlastite pogreške, lođe karakterne osobine i moliti ga da nam podari snagu osvijestiti ih i hrabrost potražiti pomoć u borbi protiv njih” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-145). Pri tom se ne smiju zaboraviti kao sredstva ispitivanje savjesti i duhovno vodstvo. U tom postizanju iskrenosti preko molitve, najbolje je kazati odmah na početku ono što nam najteže pada. I Bog nas neće ostaviti već će pomoći.

 

 

Ukoliko s Božjom pomoći otjeramo zlo i grijeh, vidjet ćemo kako će neposredne posljedice toga biti RADOST I MIR.