Iz 35, 1-6a.10

 

Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega.Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.

 

Ps 146, 6c-10

 

Dođi, Gospodine, da nas spasiš!

 

Gospodin ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa sužnje. Gospodin slijepcima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne. Gospodin štiti pridošlice. sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove. Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

 

Jak 5, 7-10

 

Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.

 

 

Mt 11, 2-11

 

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

 

 

 

KULTURA NEMIRA I NESPOKOJA

 

Čitajući riječi svetog Jakov apostola stječe se dojam kao da je pisan za nas: poziva nas na STRPLJENJE, poziva da se NE TUŽIMO JEDNI NA DRUGE. Živimo u svijetu u kojem stalno čujemo prigovore, stalno se provlači crnilo, stalno se primjećuju negativnosti, i malo po malo, one prevladaju u nama, a tamo gdje caruje tako tamna riječ, radost izlazi iz srca.

 

 

 

Današnja treća nedjelja Došašća naziva se Gaudete- RADUJ SE i kao da se suprostavlja tom mentalitetu propasti koji u čovjeka unosi nemir i nespokoj. Ova nedjelja poziva te da se RADUJEŠ zbog dolaska Boga na zemlju koji je promijenio sve, zbog Božića, ali i da se RADUJEŠ zbog života kojeg živiš i dase potrudiš u njemu pronaći novu radost, novu nadu koja nije od ovoga svijeta.

 

 

 

GDJE JE NESTALA RADOST?

 

Radost nestaje s lica mnogih danas- zašto? Zaputimo se malo u svijet ljudskih karaktera za bolje razumjeti ovo. Događaji koje proživljavamo, sami po sebi ne govore previše o nama, ali način na koji mi reagiramo, na koji odgovaramo na ono što se zbiva: POKAZUJE KAKAV NAM JE KARAKTER. Tako ono što čovjeka izbacuje iz normalnih okvira ponašanja JEST ODSUTNOST SVRHE NEKE STVARI ILI NEKOG DOGAĐAJA.

 

 

 

Ta odsutnost svrhe pretpostavlja NEMOGUĆNOST ČOVJEKA DA RAZUMIJE NEŠTO, a kada NE RAZUMIJE, NE MOŽE LJUBITI ISPRAVNO TO ŠTO NE RAZUMIJE. Kada ne ljubi ispravno, kada je ljubav upravljena nečem besmislenom, kada je ljubav upravljena nečem od čega nema odgovora u ljubavi, nečem beskorisnom, tada se čovjek propitkuje o SVRHOVITOSTI SVOJEGA POSTUPANJA. I, ne pronađe li svrhu, lako se “gubi”, lako se ljuti, lako se dezorijentirati.

 

 

 

Možemo slobodno kazati kako RAZUMLJIVOST ILI SMISAO NEČEG OTKRIVA SVRHU, a preko svhrovitosti stvorenja pokazuje se kako čovjek NUŽNO TREBA RAZUMJETI KAKO BI LJUBIO. Djelovanje bez razuma, bez razumijevanja, nazivamo BEZUMNOST ILI BEZGLAVOST.

 

 

 

ODSUTNOST SVRHE ODUZIMA RADOST ČOVJEKU

 

Svrha ili smisao daju poticaj čovjeku da GLEDA NAPRIJED, planira kako bi neki plan ostvario. Bez smisla, bez svrhe čovjek se ljuti i pada u očaj. Posljedice pokušaja da izbjegne stah i očaj obično završavaju samoubojstvima, neurozama raznih oblika, autodestrukcijom psihe (O samuobojstivma kao o krajnjem obliku gubitka smisla u životu čemo drugom prilikom).

 

 

 

Neurotik postaje prije ili kasnije CINIK. Postaje čovjek OKRENUT SEBI, koji se nastoji istaknuti samohvalama, nadglasati druge, a time samo pokriva svoju glad za smislom, svoje neznanje, svoju duhovnu golotinju. Iz takvog cinizma razvijaju se nastranosti i psihoze.

 

 

 

Nerijetko ovakav čovjek pokušava svoj ŽIVOT SAKRITI U GOMILI. Želi POSTATI NEVIDLJIV, NESTATI U MASI, i tako ANONIMNOST KORISTI KAO SREDSTVO VLASTITE EUTANAZIJE ŽIVOTA. Riječ je dakako o duhovnoj eutanaziji.

 

 

 

ANONIMNOST: DVA POGLEDA NA ANONIMNOST

 

Naslonit ćemo se u razmišljanju na anonimnost. Možemo je razumjeti kroz dva vidika: kao nešto destruktivno i kao nešto konstruktivno.

 

 

 

Anonimnost KAO DESTRUKTIVNA KATEGORIJA očituje se preko autodestrukcije u psihi kada čovjek želi POSTATI NEVIDLJIV, NESTATI U GOMILI zbog STRAHA OD SAMOĆE koja TJERA NA RAZMIŠLJANJE. To je razmišljanje u kojem ne pronalazite smisao ničega što radite ili zbog čega živite, pa se samoća pretvara u prijetnju. Razmišljanjem o smislu kojeg ne nalazi otkriva U NJEMU SAMOME NIŠTAVILO BEZ SMISLA, a taj besmisao UŽASAVA ČOVJEKA. Stoga, čovjek traži BUKU, UZBUĐENJE, GUŽVU, BILO ŠTO ŠTO ĆE ZAOKUPIRATI NJEGOVU POZORNOST SAMO KAKO NE BI BIO SVJESTAN SEBE i svoga besmisla s kojim se ne zna suočiti.

 

 

 

No, anonimnosti se može gledati i kao KONSTRUKTIVNA KATEGORIJA koja služi izgrađivanju bića i njegova života. Potrebno je tada sagledavati stvari iz perspektive NADE; one NARAVNE, ALI I NADNARAVNE.

 

 

 

NARAVNA NADA usmjerava naše ciljeve prema PRIRODNIM OBJEKTIMA naših želja, ali lako može postati LAŽNA NADA. Čovjek biva potaknut na postupanje VANJSKIM OKOLNOSTIMA, no kada stvari ne krenu kako smo htjeli, lako se upadne u BESMISAO. Tako gubitak smisla vraća čovjeka na početak frustracije.

 

 

 

NADNARAVNA NADA nas dovodi do RADOSTI ŽIVOTA

 

Nadnaravna nada je predstavljena SPOSOBNOŠĆU DA SE OTKRIJE VIŠA SVRHA OD ONE KOJU VIDIMO NA PRVI POGLED. Čovjek koji ljubi ženu, ne čini to zbog njezina tijela, već zbog njezina bića i krijeposti koje ima žena pravi su uzrok te ljubavi. One su VIŠI UZROK LJUBAVI. Danas imamo jedan očit nedostatak sposobnosti da se traži VIŠI ILI NADNARAVNI UZROK U LJUBAVI. Primjerice, heroji o kojima se pišu umjetnilka djela ili koje se portretira, nemaju pojma o umjetnosti, ali predstavljaju jednu VIŠU SVRHU ZA UMJETNIKA.

 

 

 

Za nadnaravnu nadu vrijede Isusove riječi: “tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati”. Ovaj je izraz za čovjeka koji traži nadnaravnu svrhu u svemu, a to je NADA KOJA USMJERAVA NAŠE PLANOVE PREMA BOGU i U BOGU NALAZI SVRHU I CILJ SVEGA što pronalazi u svome životu.

 

 

 

KAKO PRONAĆI OVU NADNARAVNU NADU? Život kao mogućnost ostvarenja!

 

Za razumjeti kako pronaći ovu nadu koja će nam donijeti radost, gledajmo u Ivana Krstitelja: to je čovjek čiji je život ispunjenje nalazio u Isusu Kristu. Sva je njegova radost istjecala iz susreta s Kristom. On nije bio čovjke koji je samo korio- takvome sigurno ne bi hrlili ljudi na Jordan. Bio je čovjek ISTINE KOJA POMIRUJE BOGA I ČOVJEKA. To je istina koju tražimo u ISPOVIJEDI, istina koja SIJEČE GRIJEH U KORIJENU, OSLOBAĐA DUŠU OD ZLA koje čovjeka uvodi u “crnilo” i negativističko gledanje stvari.

 

 

 

ISTINA je to koja OTVARA DUŠU ČOVJEKA SMISLU koje nestaje sa zlom: ZLO JE BESMISLENO, nikada ne daje dovoljno razloga za učiniti ga. Naprotiv, ISTINA RASTEREĆUJE DUŠU OD TOG ZLA i čini čovjeka istinski slobodnim. A ČOVJEK SLOBODAN SE RADUJE ŽIVOTU. Sve su opcije života za njega OTVORENE. On GLEDA U ŽIVOT KAO U MOGUĆNOST KOJU ĆE OSTVARITI, A NE KAO U NEMOGUĆNOST koja će ga pokopati. Samo tako, se čovjek KREĆE NAPRIJED GONJEN NADNARAVNOM NADOM koja počiva na ISTINI koja oslobađa.

 

 

 

Istina otvara život SMISLU, i čovjek oslobođen od sveza zla, LAKŠE PRONALAZI SMISAO U SVEMU ŠTO RADI, pronalazi U SVEMU NEKO DOBRO, A DOBRO RADUJE ČOVJEKA. PRONAĆI DOBRO U SVEMU, MOŽE SAMO ČOVJEK OSLOBOĐEN OD ZLA, a takav- SLOBODAN ČOVJEK, RADOSTAN je, jer MU SE ŽIVOT SADA PREDSTAVLJA KROZ NIZ MOGUĆNOSTI KOJE MOŽE OSTVARITI.

 

 

 

GLEDATI U BOGA KROZ ŽIVOT

 

No, i mogućnosti se NE MORAJU OSTVARITI. I što onda? Zar ćemo onda padati u očaj ponovo? Nećemo, ako gledamo u Boga. Ovu je radost koja izvire iz nadnaravne nade moguće pronaći samo ako se sav svoj život USMJERI K BOGU. To podrazumijeva razumjeti da je sve što se događa predvidio Bog, kako Bog pripušta zlo zbog nekog većeg dobra, te kako je na nama učiniti sve što je u našoj moći za izvršiti volju Božju.

 

 

 

Dakle, OSTVARENJE VLASTITIH MOGUĆNOSTI NISU JEDINI CILJ ŽIVOTA. Od toga je važnija VOLJA BOŽJA koja bi se trebala vršiti nad nama, a to podrazumijeva da NEĆE U ŽIVOTU BITI SVE KAKO MI HOĆEMO. Shvaćati život ovako, znači GLEDATI U BOGU CILJ SVEGA, i znači dovesti sebe do toga da te NE FRUSTRIRAJU NEUSPJESI, DA TE NE BRINU GUBICI, jer postoji DUBLJI SMISAO SVEGA. I nije bitno razumiješ li ga u tom trenutku ili ne, već je bitnije da IDEŠ NAPRIJED SA ŽIVOTOM, prema drugim svojim ciljevima po kojima će se ostvarivati volja Božja. Koje ćeš ostvarivati kako Bog hoće, a ne kako ti hoćeš.

 

 

 

NOVI POGLED NA ŽIVOT I LJUDE

 

Čovjek nadnaravne nade je čovjek koji NEMA ŠTO SKRIVATI U SVOM ŽIVOTU, razumije kako se nema zbog čega osvrtati na TUĐE GREŠKE. Ta i sam ih je imao, sam ih je skrivao i zna kako je to. Stoga, zna i kako GLEDATI NA ŽIVOT drugačijim očima.

 

 

 

Prije svega, ovaj čovjek postaje polako svjestan DA JE ŽELJEN NA OVOM SVIJETU- da GA JE BOG STVORIO ZBOG NEKE SVRHE koja nije beznačajna. Takvom čovjeku koji CILJ SVEGA VIDI U BOGU, život se pretvara u jedan TRAJAN SUSRET S BOGOM. Baš kao što je onaj kojeg očekujemo u Božiću.

 

 

 

Božja je volja da budemo sretni; radosni u ovom životu. To nije radost ovoga svijeta koja se ne smije ako sve nije savršeno po volji čovjeka. To je radost koja se izdiže iznad kušnji i zla ovoga svijeta i zna PRONAĆI SVJETLO NADE I U NAJGORIM TRENUCIMA. Baš kao što su Marija Magdalena i druge žene na grobu, pronašle novu nadu po riječima anđela- nadu koja im je unijela RADOST.

 

 

 

To je ista radost koju tražimo i danas. To je RADOST BETLEHEMSKIH PASTIRA koja se razbuktala u susretu s anđelom, koju tražimo i danas. To je NADNARAVNA RADOST KOJA MOŽE SAMO DOĆI IZ SUSRETA S BOGOM.

 

Mt 11, 28-30

 

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni I opterećeni I ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe I učite se od mene jer sam krotka I ponizna srca I naći ćete spokoj svojim dušama. Uistinu, jaram je moj sladak I breme moje lako.”

 

 

 

OLAKŠATI TERETE ŽIVOTA

 

Gospodin poziva sve izmorene i opterećene da mu priđu kako bi ih odmorio. Želi PREUZETI NAŠE TERETE NA SEBE, kako bismo mi kroz život mogli ići NEOPTEREĆENI.

 

 

 

Koliko Vam samo znači kada imate u životu jednu osobu pored sebe koja ne treba nešto posebno raditi da bi Vam olakšala život. Nekada je potrebno samo SASLUŠATI, OSMJEHNUTI SE, KAZATI NEŠTO LIJEPO. Nekada je dovoljno ŠUTJETI kako bi se pokazalo RAZUMIJEVANJE I SUOSJEĆANJE. Iz naše perspektive, nismo napravili ništa posebnoga, a zapravo smo učinili puno: KAO DA SMO PREUZELI NEČIJE TERETE NA SEBE.

 

 

 

Bog na sličan način sluša molitve i vidi terete koje nosimo sa sobom. On nije neki daleki Bog kojeg ne zanimaju naši problemi. On je Bog koji u TIŠINI SLUŠA I RADI kao najbolji prijatelj koji nikada svojega druga ne napušta.

 

 

 

Ono što Bog ne čini jest da ne preuzima rješenja naša na sebe. On PREUZIMA TERETE, ALI ZA RJEŠENJA SE TREBMO I MI POMUČITI MALO. Bog poštuje našu slobodu koju nam je sam darovao, pa zanijekati tu slobodu značilo bi zanijekati samoga sebe. Sloboda koju nam je dao, znak je njegove velike ljubavi po kojoj BOG OTVARA PROSTOR SAMOOSTVARENJA SVAKOG ČOVJEKA.

 

 

 

SAMOOSTVARNJE

 

Ovo samoostvarenje uvijek ide u dva pravca: s Bogom ili bez njega. Kada ide BEZ BOGA, čovjek sam upravlja svojim životom kako mu je stalo, a Bog, koji poštuje njegovu slobodu NE DODIRUJE TAKAV ŽIVOT dokle god čovjek sam ne zatraži. Unatoč tome što NE ZADIRE U ŽIVOT TAKVA ČOVJEKA, Bog koji je Dobar, ne može napustiti čovjeka i svojom mu providnošću nastoji PRIPRAVITI PUT PREMA SEBI.

 

 

 

Shvatimo li ovo ispravno razumjet ćemo kako NIJE BOG TAJ KOJI NAPUŠTA ČOVJEKA, već je čovjek taj koji napusti Boga. Unatoč svemu dobru koje Bog pripravi nekome, čovjek zna izabrati zlo i udaljiti se od Boga. BOG NE MIJENJA SVOJE STAVOVE i uvijek je raspoložen za spasenje, uvijek je spreman otvoriti mogućnost bilo grešniku, bilo pravedniku. MI SMO TI KOJI MIJENJAMO SVOJE STANJE U ODNOSU NA SPASENJE, i kada nam okolnosti ne idu u prilog, uvijek Boga okrivljujemo za sve, a zapravo smo sami sebi krivi.

 

 

 

Tada Božju pravdu doživljavamo kao GNJEV, jer sebe prepoznajemo kao oni koji rade nepravdu, koji postupaju krivo. Tako svaki prijestupnik smatra kako sudac ima nešto protiv njega, ali problem nije u sucu koji ima iste kriterije cijelo vrijeme, jer sudac istim kriterijima oslobađa i kažnjava. Tako NEMA RAZLIKE U BOGU KADA SUDI: on je LJUBAV I ZA ZLE I ZA PRAVEDNE. Jedina razlika je u nama: odbijamo li ili prihvaćamo tu ljubav Boga.

 

 

 

Drugi način samoostvarnja je s Bogom. Bog SVIMA OTVARA ŠANSU DA GA IZABIRUĆI DOBRO U SVOM ŽIVOTU PRONAĐU. Na različite načine otvara put djelovanja čovjeka. Najčešće to prepoznajemo po situacijama u kojima nam se “sve poklopi”.

 

 

 

Ono što je bitno u ovom razmišljanju jest da u oba slučaja DJELUJE ČOVJEK: jednom bez Boga, a u drugom s Bogom. Bog je taj kojeg zanimaju načini da mi SAMI SEBI ODABEREMO ŽIVOTNI PUT KOJI ĆE NAS DOVESTI K BOGU. U tom smislu, jedno kršćansko samoostvarenje pretpostavlja djelovanje čvojeka koji RAČUNA S BOGOM, i kojem Bog pripravlja putove k sebi.

 

 

 

BOG PREUZIMA TERETE

 

Djelovanje čovjeka, koje je nužno u ovom samoostvarenju, uvijek je izloženo vanjskim utjecajima koji nam mogu OTEŽATI ŽIVOT. Tako, čovjek koji želi živjeti istinski svoje kršćanstvo NEĆE TO MOĆI BEZ PROBLEMA KOJI ĆE MU POSTATI TERETOM KOJEG TREBA NOSITI. Nerazumijevanje okoline ili najbližih, podcjenjivanje i izrugivanje zbog vjere, sukobi s ljudima koji nas ne trepe, nesređeni odnosi u obitelji, na poslu, razne nesreće i neugodnosti koje nas mogu spopasti,... sve su to kušnje u kojima moramo USTRAJATI ŽIVEĆI KRŠĆANSKI.

 

 

 

Ustrajavamo li u tome, sigurno ćemo osjetiti umor prije ili kasnije, osjetit ćemo da nam je dosta svega, htjet ćemo se udaljiti od svojih životnih situacija, lako ćemo upasti u ogorčenja, ljutnje, tuge zbog nerazumijevanja bližnjih... To nas neće mimoići. Ali, pogledate li bolje u navedene stvari, shvatit ćete kako je kroz to prolazio i Gospodin na Kalvariji.

 

 

 

Isto, vjerojatno i gore je stvari u sebi proživljavao Isus Krist. I u jednom trenutku, Bog mu je posalo Šimuna Cirenca. Taj, za Šimuna neočekivani trenutak, promijenio je zasigurno njegov život. POSTAO KRIŽONOŠA, a Bog se njime poslužio kako bi nam poručio da će svakome koji uzme svoj križ svakidašnji, i koji to učini u želji da živi kršćanski, BOG PROVIDJETI NEKOGA TKO ĆE MU OLAKŠATI TERETE.

 

 

 

Zapravo, BOG ĆE OLAKŠATI NOŠENJE ŽIVOTNIH TERETA, bilo preko nekoga, bilo izravno. Svakome koji na sebe uzme taj JARAM BOŽJE LJUBAVI SPRAM ČOVJEKA i odluči se do kraja žvijeti svoje kršćanstvo, BOG ĆE OLAŠATI TERETE: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni I opterećeni I ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe I učite se od mene jer sam krotka I ponizna srca I naći ćete spokoj svojim dušama”.

 

 

 

Bog RASTEREĆUJE ŽIVOT ČOVJEKA KOJI S BOGOM RAČUNA U SVEMU. Rasterećuje ga, ali se ne petlja u čvojekovo djelovanje. Čovjek je taj koji djeluje i po svom djelovanju pokazuje računa li s Bogom (ako u svemu traži dobro) ili ne.

 

 

 

Nama je za pouku da smo između ostalih stvari, pozvani RASTEREĆIVATI LJUDE, OLAKŠAVATI IM ŽIVOT, biti im utjeha i rame za plakanje kada je to potrebno. Istovremeno smo pozvani NE PRELAZITI GRANICU RASTEREĆENJA PO KOJOJ ĆEMO SE PETLJATI U ŽIVOT ČOVJEKA. Nije dopušteno ulaziti u prostor ničije slobode: tuđa je sloboda granica mojem djelovanju.

 

Mt 18, 12-14

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«

 

 

 

POBOŽNOSTI: iskrena želja da se komunicira Bog

 

Danas u Crkvi možemo vidjeti lepezu pobožnosti koje idu za tim da molitelja približe Bogu, zajedno sa njegovim potrebama. Dakako, to je pohvalno i poželjno. Ipak, u moru pobožnosti, nerijetko se događa da pobožnosti postanu svrha samima sebi, a zaboravi se na nadnaravni smisao tih pobožnosti. Naime, ponekad djeluje kako se neki takmiče u pobožnostima, a zaborave pri tom na svoj ODNOS S BOGOM, TE NA NAČIN NA KOJI ŽIVE SVOJE POBOŽNOSTI.

 

 

 

Nerijetko “prepobožni” ljudi “zaborave” na Boga i samo vode računa o tome koliko i kako su molili. Tako se iscrpljuju u pobožnostima koje postanu suhoparne i besplodne. Isto su uostalom činili Židovi u Isusovo vrijeme.

 

 

 

Važnije od ovoga jest ISKRENA ŽELJA I NAKANA DA SE USPOSTAVI ISKREN ODNOS S BOGOM, koji često izostaje, što se redovito vidi po načinu življenja svoje vjere. Zapravo, sve pobožnosti bi nas trebale VODITI SAKRAMENTIMA i više od bilo koje pobožnosti, trebalo bi častiti Gospodina u presvetim sakramentima, a osobito u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na žalost, često je od ovakvog čašćenja i klanjanja važnije koju smo pobožnost izmolili, jesmo li je izmolili ovako ili onako, što zapravo nije bitno i ne utječe na naš odnos s Bogom.

 

 

 

Pobožnosti imaju za cilj, ne samo isprositi neke milosti u Boga, već dovesti čovjeka do toga da što češće želi komunicirati s Bogom, kako bi se Bogu približio, polako ga upoznavao po poticajima u sebi i ZAVOLIO GA. Pobožnost bi trebala INTIMIZIRATI MOLITELJA S BOGOM. To znači da bi MOLITELJ TREBAO BITI U SVEMU ISKREN PREMA ONOME KOJEG MOLI.

 

 

 

Znamo kako nam to baš i ne uspijeva uvijek, pa Bog tu priskače u pomoć sa sakramentima. Na poseban način želi da rastemo u ISKRENOSTI SPRAM NJEGA PREKO SAKRAMENTA POMIRENJA I POKORE, odnosno svete ISPOVIJEDI. Ona NIJE VRHUNAC jednog života u Kristu, ali nas dovodi do vrhunca, a to je SVETA PRIČEST.

 

 

 

ISPOVIJED:iskrenost u odnosu s Bogom

 

Što ispovijed podrazumijeva? Predugo bi trajalo sve konkretizirati glede jedne dobre ispovijedi, ali za naše razmišljanje važan je ODNOS ČOVJEKA I BOGA u kojem ČOVJEK MORA ISKRENA SRCA PRISTUPATI BOGU. Ispovijed nas initimizira s Bogom i dovodi u prigodu da Boga primimo potpuno u pričesti. Stoga, od svih drugih pobožnosti, posebno bi valjalo raznmišljati o redovitoj ispovijedi.

 

 

 

Ispovijed je trenutak u kojem GOSPODIN DOLAZI POTRAŽITI IZGUBLJENU OVCU. Pa ako smo mi izgubljena ovca, ne treba se toga sramiti, već nam valja biti sretan što imamo prigodu stati pred Gospodina. To je trenutak u kojem Bog napušta “onih devedeset i devet ovaca u gorama i polazi u potregu za izgubljenom”. U evanđelju se govori: “Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale”. Drugim riječima, Gospodinova potraga za nama uključuje NAŠU SLOBODNU VOLJU: Posreći li mu se te je nađe”, ne znači ništa drugo već znak kako Bog neće ništa protiv naše volje. Stoga, premda nas traži, kada nas ugleda, ČEKA DA MI NJEMU PRIĐEMO. Taj trenutak PRILASKA U ISPOVIJEDI, trenutak je VELIKE RADOSTI ZA BOGA! Zašto se Bog toliko raduje jednom pokorniku?

 

 

 

BOG SE RADUJE POKORNIKU KAO PASTIR IZGUBLJENOJ OVCI

 

Kada vidi jednog pokornika koji dolazi na ispovijed, Bog ne vidi samo štetu u njegovoj duši, već štetu koju grijeh jednoga nanosi cijeloj Crkvi: “Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedna ud, raduju se zajedno svi udovi” (1 Kor 12,6). “To je naličje one solidarnosti što se, s vjerskoga gledišta, očituje u dubokom i čudesnom otajstvu općinstva svetih zbog koje bi se moglo reći da svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet. Tom zakonu uzdizanja odgovara, na žalost i zakon pada, tako da se može govoriti o zajedništvu grijeha, kojim duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i cijeli svijet. Drugm riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo tiče samo onoga koji ga je počinio. Svaki grijeh ima više ili manje snažnih, više ili manje opasnih posljedica na cijelu crkvenu zajednicu i na svu ljudsku obitelj” (Sveti Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Recontiliatio et paenitentia, 16).

 

 

 

Ako shvatimo ispravno ove riječi Ivana Pavla II, razumjet ćemo kako naš grijeh pogađa sve ljude na ovaj ili onaj način. Stoga, kada jedan odluči vratiti se Bogu po ispovjedi, razumljiva je radost Boga, ali i cijele Crkve: “svi se udovi vesele povratku jednog uda”.

 

 

 

UZROKE GRIJEHA TRAB TRAŽITI U SEBI

 

Važno je ipak shvatiti kako Crkva- zajednica ne može biti pokriće za naše grijehe. Ako mi svojim grijehom vrijđamo cijelu zajednicu, onda zajednica ne bi trebala podnositi zbog nas. Stoga, onaj koji shvati kako je GRIJEH OSOBAN ČIN POJEDINCA KOJI UTJEČE NE SAMO NA NJEGA NEGO I NA DRUGE, pohitat će u ispovjedaonicu iz LJUBAVI PREMA BOGU, PREMA BLIŽNJEMU zbog osjećaja odgovornosti za svoju braću. “Uzroke zla ne treba tražiti izvan čovjeka, nego naprotiv u nutrini njegova srca; a i lijek dolazi također iz srca. Stoga se kršćani, kroz ISKRENOST VLASTITOG NAPORA ZA OBRAĆENJEM, moraju pobuniti protiv skrivanja čovjeka i vlastitim životom životom objaviti radost istinskog oslobođenja od grijeha (…) milost ISKRENA POKAJANJA, ČVRSTU NAMJERU ZA KAJANJEM I ISKRENU ISPOVIJED GRIJEHA” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 05. travnja 1979.). Ne smijemo “zaboraviti da je obraćenje osobito DUBOK NUTRANJI ČIN U KOJEM POJEDINCA NE MOŽE ZAMIJENITI NETKO DRUGI, NITI GA MOŽE ZAMIJENITI ZAJEDNICA” (Sveti Ivan Pavao II, Redmeptor hominis, 20).

 

 

 

SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA

 

Ispovijed se naziva SAKRAMENTOM POMIRENJA I POKORE. POMIRENJA, jer se po milosti obraćenik MIRI S BOGOM, vraća se u stanje milosti, u prijateljstvo s Bogom. No, da bi to pomirenje bilo pravo, potreban je ISKREN ODNOS, ISKRENO POKAJANJE, ISKRENA NAKANA ZA POPRAVLJANJEM. Samo tako, gledano sa strane pokornika, ovaj sakrament biva ZNAKOM LJUBAVI PREMA BOGU. A Bog, koji je milosrdan, sama dobrota i vjernost, uzvraća na ljubav, uspostavljajući onaj RED U DUŠI kojeg pokornik sam ne može vratiti po grijehu. “Grijeh, budući da je najveća čovjekova tragedija, stvara duboki poremećaj onome koji ga čini. A tko je poremećen, širit će nemir i na one koji ga okružuju” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, IX-67).

 

 

 

Za biti ISKREN U ODNOSU S BOGOM, potrebno je ispovjediti svoje grijehe POTPUNO: ne bismo smjeli skrivati nešto iz lažnih obzira. Dobro je shvatiti kako je svećenik samo jedno nužno sredstvo ispovjedi, jer bilo bi bezumno svoje grijehe govoriti “u prazno”-nikome. Pa ako Bog želi povratiti prijateljstvo s nekim u ispovjedi, onda mu šalje svoga “pouzdanika”- svećenika. Njega veže ispovjedna tajna, a pokornik bi morao shvatiti kako se NE ISPOVIJEDA SVEĆENIKU, VEĆ BOGU PREKO SVEĆENIKA. Stoga, valja imati NADNARAVAN pogled na ispovijed: u njoj se traži oprost od Boga, a ne od čovjeka.

 

 

 

Prorok Izaija piše: “Pripravite put Gospodnji u pustinji poravnite u stepi stazu Bogu našemu! Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi!” (Iz 40,3). Ovo se događa u ispovijedi, i ne samo to, već to čini Bog u nama. On sam pripravlja put u nama, a mi putove koje Bog u nama otvara za sebe, često zatrpavamo gomilama grijeha. Ne znamo koliko veliku milost imamo kod Gospodina u sakrementu svete ispovijedi: oprašta nam grijehe, popravlja štetu u nama, vraća nas u nutranji sklad, vrća nas u sklad sa svijetom. Ako važnosti ovoga nismo svjesni, onda barem iz ljubavi prema Bog pođimo na ispovijed, jer Gospodin se RADUJE VIŠE OD NAS SAMIH SUSRETU S NAMA. Učinimo mu tu radost!

 

 

 

 

 

Lk 1, 26-38

 

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

 

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

 

 

 

Spominjući se današnjeg blagdana Bezgrešnog začeća, gledamo u Djevicu Mariju, Poniznu službenicu koju je Bog ispunio svojom milošću.

 

 

 

U prvom čitanju u Knjizi Postanka razabiremo kako je Eva, pramajka svih ljudi sagriješila i u naše biće unijela po svojem majčinstvu GRIJEH koji se prenosio ROĐENJEM. Za poništenje takvog grijeha, potrebna je jedna korjenita PROMJENA ŽIVOTA. Zapravo, potrebno je NAJPRIJE UMRIJETI KAKO BI SE PONOVO ČOVJEK RODIO.

 

 

 

Kako je GRIJEH jedna DUHOVNA KATEGORIJA koja utječe na cijelo biće čovjeka, tako je naspram nje MILOST BOŽJA koja djeluje suprotno od grijeha. Stoga, kada govorimo o POTREBI UMIRANJA ZA NOVO ROĐENJE mislimo na DUHOVNO UMIRANJE, koje proživljavamo u SAKRAMENTU KRŠTENJA u kojem Milost Božja poništava ono što nazivamo istočnim grijehom: grijehom koji se prenosi s koljena na koljeno i iz kojeg istječu svi ostali grijesi.

 

 

 

Krštenje je DAR BOŽJI kao i svi ostali sakramenti, i PLOD JE KRIŽA ISUSA KRISTA, Sina Božjeg i Sina Marijina. U tom smislu, svi koji se KRSTE kako bi se umirali u grijehu, i RAĐALI SE U DUHU, POSTAJU DIONICIMA JEDNOG NOVOG ŽIVOTA, postaju sudionicima ŽIVOTA U KRISTU. Roditi se nanovo duhovno po Kristu Isusu, u njegovu Duhu Svetom, konačno znači IMATI UDJELA U ISTOM DUHU KOJEG IMA ISUS KRIST, IMATI UDJELA U NJEOGOVM ŽIVOTU U CIJELOSTI, a to znači ujedno postati i MARIJINO DIJETE; ne po krvi i genetskom naslijeđu, već po duhovnom naslijeđu. Po krštenju dobivamo jednu novu “duhovnu genetiku” koja nas povezuje tijesno sa Bogom, sa Crkvom, sa Marijom.

 

 

 

Budući se možemo smatrati DJECOM BOŽJOM, razmišljajmo kako je nemoguće “kao dijete susretati Mariju, a pri tom misliti samo na sebe, samo na svoje vlastite probleme. Nemoguće je susretati Djevicu, a sa sobom nositi osobne egoistične probleme” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 145). Po Marijinu naslijeđu, trabali bismo više misliti na druge nego na sebe. Ona je svoj život predala u ruke Bogu i zaboravila posve na sebe. NJEZIN ŽIVOT POSTAO JE JEDNO PREDANJE, JEDNA PREDANOST SVOGA ŽIVOTA BOGU, A PO NJEMU SVIM NA SVIJETU. Upoznati Mariju u ovom (i ostalim blagdanima) znači UPOZNATI I NJEZINU GENETIKU, NJEZINA SINA, a to znači shvatiti “da naš život ne može imati drugoga smisla doli PREDANOST U SLUŽBI ZA DRUGE. Kršćanin se ne može baviti samo svojim osobnim problemima, on mora imati pred očima cijelu Crkvu i mora misliti na spas svih ljudi” (Isto). To podrazumijeva kako naše utjecanje Majci u molitvi uvijek podrazumijeva jednu velikodušnost kada su u pitanju drugi. Nastojmo misliti o potrebama drugim i moliti se za njih Bogu.

 

 

 

Prožeta tim univerzalnim- katoličkim duhom, naša će molitva, makar “počinjala ona s naoko osobnim temama i odlukama, uvijek na kraju, okretati se oko različitih vidova služenja drugima. I ako nas Marija vodi za ruku, onaće se pobrinuti da se osjećamo kao braća svih ljudi; jer mi smo svi djeca ovoga Boga, čija j eona Kći, Zaručnica i Majka” (Isto).

 

 

 

Ovaj osjećaj bratstva širi se i na Isusa: Isus i mi, jedne smo Majke djeca, djeca smo Marijina. Stoga, Majka nepogrešivo vodi naše molbe svome Sinu i našem Bratu. “Marija vodi k Isusu, a Isus je Primogenitus im multis fratribus (Rim 8,29), prvorođenac među mnogom braćom” (Isto). Marija nas vodi na Isusu kao nitko drugi. Nitko ne može napraviti ono što Majka može kod svoga Sina. Sjetite se Kane Galilejske; Sin govori Majci odbijajućim tonom kako nema što tražiti u njega jer njegovo vrijeme još nije došlo. Ali, Marija je to malo “ubrzala”, Majka je znala kada dolazi pravi čas za njezina Sina. Zato je i kazala slugama da naprave sve što god Isus naredi; i rekla je to NE OBAZIRUĆI SE NA SINOVE RIJEČI- kao da nije ništa čula. I ISUS JU JE USLIŠIO: MAJKU ON NE ODBIJA!

 

 

 

U molitivi Mariji “budite odvažni. Možete računati na Marijinu pomoć, Regina apostolorum” (Isto, 149). Ne samo što će vaše molbe doprijeti do Sina, nego ćete i od Marije dobiti poticaj da poput SLUGA U KANI UČINITE ONO ŠTO ISUS TRAŽI OD VAS, kako bi se vaš život pretvorio u jedno PREDANJE BOGU.

 

 

 

 

 

2_NED_DOŠAŠĆA_A_2019

 

Iz 11, 1-10

 

U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.

 

 

 

Ps 72, 1-2.7-8.12-13.17

 

U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka.

 

Bože, sud svoj daj kralju i svoju pravdu sinu kraljevu. Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici! U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik – sve dok bude mjeseca. I vladat će od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta. On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku. Bilo ime njegovo blagoslovljeno dovijeka! Dok je sunca, živjelo mu ime! Njim se blagoslivljala sva plemena zemlje, svi narodi nazivali ga blaženim!

 



 

Rim 15, 4-9

 

Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.

 

 

 

Mt 3, 1-12

 

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

 

Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

 

 

 

UVOD

 

Evanđelje u kojem je protagonista sveti Ivan Krstitelj, obično poziva na razmišljanje o dvije stvari. Jedna je obraćenje i pokora, potreba da se isprave sve svoje krivice. Druga je gledanje u lik tog čovjeka koji je na upečatljiv način uobličio svoje poslanje. Cijelo se njegovo poslanje zapravo svodi na NAVIJEŠTANJE ISUSOVA DOLASKA, te na način NA KOJI JE POTREBNO PRISTUPITI ISUSU.

 

 

 

Naviještanje Mesije očitovao je riječima koje se svakodnevno ponavljaju u svetoj misi: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! 30To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!” (Iv 1,20-30), a kojima je uputio za Kristom prve apostole. Način na koji je potrebno pristupiti Mesiji očitovao je riječima: “Ja nisam dostojan obuće mu nositi”, te onima u kojima otvoreno govori o svojem poslanju: “28Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim.’ (..) 30On treba da raste, a ja da se umanjujem.” (Iv 3,28-30).

 

 

 

Možemo preispitati sebe u svjetlu poslanja od Boga: jesmo li mi poput Ivana Krstitelja koji POKAZUJE NA KRISTA? On izravno govoreći o njemu, a mi SVOJIM ŽIVOTOM!

 

 

 

OSOBA UNAPRIJED NAVIJEŠTENA

 

Povijest je puna ljudi koji svojataju da dolaze od Boga, ili da su bogovi, ili pak da nose poruku od njega - Buda, Muhamed, Konfucije, Krist, Lao-Ce i tisuće drugih, sve do onih koji su upravo danas osnovali novu religiju. Svatko od njih ima pravo da ga ljudi slušaju i uzimaju u obzir. Svi oni djeluju kao LJUDI POSLANI OD BOGA. Govoriti o njima iz perspektive jednog od sljedbenika može biti posve SUBJEKTIVAN SUD čovjeka koji ne vidi ništa izvan svojih stavova. To bi nas dovelo obično do fanatizma ili jednom nezdravog fundamentalizma.

 

 

 

U prosuđivanu nečijeg poslanja postrebno je imati IZVANJSKO MJERILO koje će poništiti učinke subjektivnosti. U tom smislu postoje dva kriterija koje možemo koristiti: RAZUM I POVIJEST. Razum je nužan ,jer ga svi ljudi posjeduju, i oni koji ne vjeruju i koji vjeruju, a povijest zato što svaki čovjek živi u njoj i treba nešto znati o njoj.

 

 

 

ZAHTJEVI RAZUMA

 

Glede ZAHTJEVA RAZUMA, potrebno je da netko tko dolazi od Boga, čini najmanje ono što Bog može učiniti kako bi potvrdio svoje POSLANJE OD BOGA, ili da na NEKI NAČIN, nekom POJAVOM NAJAVI UNAPRIJED SVOJ DOLAZAK. Trgovci nerijetko UNAPRIJED NAJAVLJUJU DOLAZAK NEKOG PROIZVODA.

 

 

 

Šalje li Bog nekoga radi posebne zadaće, rado neke važne poruke za svijet, čini se razumnim da unaprijed obavijesti kada će njegov glasnik doći, kada će se roditi, gdje će živjeti, kakav će nauk naučavati, tko će mu biti neprijatelji, kakav mu je program za budućnost i kako će umrijeti. Ako ovi nagovještaji odgovaraju glasniku, čovjek može prosuditi vrijednost njegova svojatanja božanskog podrijetla. Svaki POSLANIK OD BOGA PRIJE SVOGA DOLASKA SE PREDSTAVLJA, poput nekog veleposlanika čiji papiri stižu prije njega u zemlju u koju dolazi.

 

 

 

Bez ovoga svaki bi nesretnik mogao doći i kazati: „Ja dolazim od Boga,” ili „Ukazao mi se anđeo u pustinji i dao mi je ovu poruku”. U tom slučaju, nema nikakva objektivnog i povijesnog načina za provjeru glasnika. Za to bismo imali samo njegovu riječ i, naravno, on može biti u krivu.

 

 

 

Za svakoga se traži POTVRDA U RAZUMSKIM ČINJENICAMA, jer zanemarivati ovaj dio čovjekva bića i tražiti da čovjek prihvati nešto bez objašnjenja, znači čovjeka omalovažvati i potcjenjivati njegov intelekt. Stoga, svakomu od onih koji svojataju Božje poslanje postavljamo pitanje „Što o Vama ima zapisano prije nego ste rođeni, prije nego ćete doći na svijet?”

 

 

 

S Kristom je sasvim drukčije. Njegov dolazak nije bio neočekivan. Nisu postojala nikakva proročanstva o Budi, Konfuciju, Lao-Ceu, Muhamedu ili o bilo kome drugome; ali o Kristu postoje proročanstva. Ostali su došli i govorili: „Ja sam tu, vjerujte mi.” Oni su stoga bili samo ljudi među ljudima, a ne božansko u ljudskoj naravi. Jedini Krist stupa iz te linije i govori: Istražite pisane dokumente židovskog naroda i odgovarajuću povijest Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana. ISTRAŽITE PISMA!

 

 

 

ZAHTJEVI POVIJESTI

 

Ono što povezuje razum i povijest jest ZAPISANO SVJEDOČANSTVO koje govori o nekoj osobi. Gledano iz perpektive povijesti, možemo kazati kako je ISUS KRIST BIO POVIJESNA OSOBA koja se rodila, živjela i umrla o čemu postoje PISANI TRAGOVI IZVAN SVETOGA PISMA, i to među poganima, koji ne vjeruju u Boga.

 

 

 

Sveto Pismo samo po sebi daje dostatno činjenica za kazati kako je Isus unaprijed naviješten. Neporeciva činjenica da je aleksandrijska židovska Biblija, Septuaginta, točno unaprijed navijestila da će Mesija biti djevičanski rođen; Izaijina proročanstva 53 puta govore o Trpećem sluzi. Sluzi Gospodnjem koji će položiti svoj život kao žrtvu naknadnicu za grijehe svojega naroda; perspektiva slavnoga, vječnoga kraljevstva kuće Davidove - u kome su se, osim u Kristu, sva ova proročanstva ispunila? I jednom, kad su se sva ta proročanstva povijesno ostvarila u Kristu, ne samo da su sva ona prestala u Izraelu, nego su prestale i žrtve kad je bilo žrtvovano Pashalno janje.

 

 

 

Kada bi pitali Isuso o njegovu poslanju ili porijeklu, On je Židove uvijek upućivao da ispitaju Pisma. Tamo je zapisan jedan GOVOR PROROKA O MESIJI KOJI IMA DOĆI- tamo sve najavljuje Isusa.

 

 

 

U Novom Zavjetu, Ivan nam daje njegovu pretpovijest u vječnosti; Matej pak njegovu vremenitu pretpovijest s pomoću njegove genealogije. Značajno je da je njegovo vremenito podrijetlo povezano s grešnicima i strancima! Te mrlje na časti njegove ljudske linije sugeriraju samilost za grešne i strance prema Savezu.

 

 

 

 

 

POGANSKA SVJEDOČANSTVA

 

Okrenimo se poganskim svjedočanstvima. U Kini su bila ista očekivanja; no, budući da je bila na drugoj strani svijeta,vjerovala je da će Mudrac biti rođen na Zapadu. U 24. godini (prije Krista) Tchao-Wanda iz dinastije Tcheoua, osmog dana Mjesečeve četvrtine, na jugozapadu se pojavilo svjetlo koje je obasjalo kraljevu palaču. Monarh, očaran svjetlom, ispitivao je mudrace. Oni su mu pokazali knjige u kojima ovaj čudesni znak navješćuje velikoga Sveca na Zapadu, čija će vjera biti uvedena u njihovu zemlju. Konfucije je govorio o „Svecu” koji je poseban i ima posebno poslanje.

 

 

 

Grci su ga očekivali, jer je Eshil u svojem Prometeju, šest stoljeća prije njegova dolaska napisao: „Uostalom ne gledaj ni na kakav svršetak, ovom prokletstvu sve mjesto tebe, dok se ne pojavi Bog da na svoju glavu preuzme boli tvojih grijeha.Platon i Sokrat govorili o Logosu i sveopćem Mudracu „koji treba doći”.

 

 

 

Kako li su Mudraci s Istoka znali za njegov dolazak? Vjerojatno iz mnogih židovskih proročanstava koja su kružila svijetom, kao i iz Danijelova proročanstva poganima stoljećima prije njegova rođenja.

 

 

 

Tacit, pišući starim Rimljanima, svjedoči: „Ljudi su, općenito govoreći, bili uvjereni u iskaz starih proročanstava, da će Istok prevladati i da će iz Judeje doći Gospodar i Vladar svijeta.Svetonije, u svojoj povijesti o Vespazijanu, donosi rimsku predaju da je bilo „staro i stalno vjerovanje rašireno na Istoku, da će, prema nedvojbeno sigurnim proročanstvima, Židovi postići najveću moć”. Nadalje, navodi suvremenog autora tako da su Rimljani, u strahu od kralja koji će vladati svijetom, naredili da sva djeca, rođena te godine, budu ubijena - zapovijed koju će tek Herod izvršiti. Sibile govore o „Sveopćemu kralju”, a Ciceron, nakon što je ispričao stara proročanstva i ona Sibilina o „Kralju kojega moramo priznati da bismo bili spašeni”, upitao je pun iščekivanja: „Na kojega čovjeka i na koje vrijeme ova predviđanja upućuju?Vergilijeva „Četvrta elegija” priča o istoj staroj predaji i govori „o čistoj ženi koja se smiješi svomu djetešcu, s kojim će završiti željezno doba”.

 

 

 

UNAPRIJED NAVJEŠĆIVAO SVOJU SMRT: jedna drugačija povijest

 

Ono što Krista dijeli od svih ostalih ljudi jest daje bio očekivan; čak su i pogani čeznuli za osloboditeljem ili spasiteljem. Sama ova činjenica razlikuje ga od svih ostalih vjerskih vođa.

 

 

 

Druga je razlika ova: kad se jednom pojavio, u povijesti je ostavio takav trag da ju je razdijelio nadvoje, podijelio je na dva vremena: jedno prije njegova dolaska, a drugo nakon njega. To nitko prije njega nije učinio.

 

 

 

Treća činjenica koja ga razlikuje od svih ostalih jest ova: svaki čovjek koji dolazi na ovaj svijet dolazi da u njemu živi. On je u nj došao da umre. Sokratu je smrt bila kamen spoticanja - prekinula je njegovo učenje. No, Kristu je smrt bila cilj i ispunjenje njegova života, zlato koje je tražio. Malo se njegovih riječi i čina može shvatiti bez odnosa na njegov križ. On se radije predstavio kao spasitelj negoli kao učitelj. I jedini je od svih proroka koji je ispunjenje sovjeg poslanja imao u SMRTI, a ne u PROSLAVI ZA ŽIVOTA- čas njegove smrti na križu bio je ČAS NJEGOVE PROSLAVE.

 

 

 

Povijest svakoga ljudskog života počinje rođenjem, a završava smrću. No, u slučaju Isusa Krista prvo je bila smrt, a onda njegov život. Njegov je život bio jedini na svijetu koji je bio življen unatrag.

 

 

 

IVAN KRSTITELJ, PRETEČA I POSLJEDNJI GLAS STAROGA ZAVJETA

 

Vraćamo se sada na početak, na osobu Ivana Krstitelja. Kako je on govorio o Kristu? Kako ga je navješćivao? Prije svega Ivan je za sebe govorio kako je “Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!”. Današnji je svijet poput PUSTINJE u kojoj na čovejka vreba svakojako zlo grijeha. U takvoj bismo pustinji i mi trabli biti glas koji će upućivati na promejnu žvivota i pripravu za susret s Kristom. Ali, kako?

 

 

 

Propovijedati bi bilo uzaludno. Ipak, PROPOVIJEDATI SE MOŽE DJELIMA, ŽIVOTOM. Stoga smo pozvani najprije ŽIVOTOM NAVIJEŠTATI KRISTA. ŽIVOT KOJI SE ŽIVI ISPRAVNO, KRŠĆANSKI, ČESTITO, lako se pretvara u GLAS KOJI VIČE U PUSTINJI. Jedan život koji sam po sebi postaje rječit na način da LJUDE POTIČE NA RAZMIŠLJANJE O SEBI i svom životu, te o potrebi promjene.

 

 

 

PROPOVIJEDATI ŽIVOTOM: pokazati svojim životom gdje je Jaganjac

 

Kako to napraviti životom? Svak u svojoj životnoj situaciji prilagođava svoj život kršćanstvu- i to je početni stav spram vjere. Ovo osigurava kako se NEĆEMO POKOLEBATI ULASKOM U PUSTINJU, u ovaj svijet koji grijehom vreba čovjeka. ŽIVOT PRILAGOĐAVATI KRŠĆANSTVU kako bismo ustrajno živjeli kršćanstvo.

 

 

 

Početna volja za ustrajnim življenjem razvija se u stav koji se najbolje može opisati riječima Ivana Krstitelja: “On treba da raste, a ja da se umanjujem.” Za umanjiti se pred Bogom (a sjetite se kako je Isus govorio da ako ne budemo poput malenih, nikada nećemo ući u njegovo Kraljevstvo) potrebno je NAJPRIJE UMANJITI SE PRED ČOVJEKOM.

 

 

 

Ovo umanjivanje sebe, zapravo je svojevrsno NESTAJANJE IZ OKRUŽENJA U KOJEM SMO STALNO PRISUTNI. Ovo znači DOPUSTITI DRUGIMA DA IMAJU PREDNOST u svemu što radimo. Trebamo učiniti da se u odnosu s bližnjima MI SMANJUJEMO PRED NJIMA, A ONI, KAKO MI PADAMO, RASTU. Dopustimo drugima da budu IZNAD NAS!

 

 

 

Za takvo što potrebno je ČESTO PREŠUTJETI neke stvari i OSTATI U TIŠINI. Samo tako, DOPUŠTAJUĆI DRUGOME DA SE IZRAZI, mi stječemo poziciju iz koje možemo rječito kazati o Kristu. Ovo na neki način znači PADATI U SJENU, BITI U SJENI LJUDI koji su možda manje pametni i manje sposobni nego što smo mi.

 

 

 

Jedan koristan savjet pri tom može pomoći: NE POČINJITE REČENICE SA “JA, JA, JA, MOJE, MENI,....” Pustite druge da govore malo. Neka govore o sebi, a vi šutite. Pustite radije tišinu da govori vama.

 

 

 

Kada Vas napadnu, NE OPIRITE SE. Gospodin će providjeti potrebne riječi koje će DOPRIJETI DO LJUDSKOG SRCA KOJEM SU UPRAVLJENE. Pazite da si NE UMIŠLJAMO KAKO SMO NETKO, nemojte misliti da ste bolji od drugih. Vaša će šutnja u tom poniženju, biti gromki glas koji viče u nečijoj pustinji. Tu tišinu koja viče SVI SLUŠAJU, jer žele čuti “nešto” od Boga. Pa kada šutite pred nečijim izazovom, DOPUŠTATE MU DA ČUJE KRISTA!

 

 

Mt 7, 21-29

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću mu kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!' Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.« Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.

 

 

UVOD

 

Danas evanđelje donosi Isusovo prispodobu o dvjema kućama: OBJE IZVANA IZGLEDAJU JEDANKO, ALI SU SAGRAĐENE NA RAZLIČITIM TEMELJIMA. Tako je i sa ljudskim životima: izvana svi izgledaju jednako, ali u sebi imaju različite duhovne temelje kojima se određuje ponašanje čovjeka u određenim situacijama.

 

 

 

POTEŠKOĆE KAO INDIKATOR TEMELJA: vjera se ispituje u nevoljama

 

Kada se pojave poteškoće, vidi se koja je kuća izdržljivija: ona koja je sagrađena na čvrstom temelju. Tako je i sa ljudskim dušama: one koje se oslanjaju na ČVRSTU VJERU, a to znači da se OSLANJAJU NA BOGA, A NIKAKO NA LJUDSKE SNAGE- te duše lakše odolijevaju napastima i ne padaju u grijeh. Ovo su duše koje TRAŽE BOŽJU VOLJU ZA SEBE U OVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Naprotiv, ona koje su oslonjene samo NA SEBE, koje svoj život temelje na sebi samima, prije ili kasnije dolaze na “klizav teren” na kojem se cijeli njihov život uruši.

 

 

 

Ovo ne znači kako ljudi oslonjeni na Boga ne osjećaju terete neugodnosti; osjećaju kao i svi drugi, ali ODOLIJEVAJU I NAKON ŠTI OLUJE PROĐU OSTAJU NEOZLIJEĐENI. “Božja nam se volja pokazuje i u događajima koje on dopušta i koji nisu u skladu s našim očekivanjima, ili su čak sasvim suprotni od onoga što smo željeli i uporno tražili u molitvi” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, I-37).

 

Te oluje su trenuci u kojima smo izloženi nevoljama svake vrste, ali u kojima s Božjom pomoći- oslonjeni na Boga, nećemo pokleknuti i predati se zlu i grijehu.

 

 

 

Naš život sigurno obiluje teškim momentima u kojima je na kušnjama cijelo naše biće. Nije isključeno kako ćemo u tim trenucima plakati, biti ogorčeni,... ali ništa od toga neće uvrijediti Boga. Njemu je važno samo da smo BLIZU NJEGA. Mnoge će tegobe biti neizmjerno bolne i mogle bi nas obeshrabriti. No, onaj koji se na Boga oslanja zna u svojoj duši: “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28).

 

 

 

Stoga su tegobe života, prvo mjesto provjere našoj vjeri, jer čovjek koji VJERUJE I OSLANJA SE NA BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE U SVOM ŽIVOTU, zna kako IZA SVAKOG DOGAĐAJA POSTOJI PROVIDONOSNI SMISAO i zna kako je sve usmjereno nekom dobru i u konačnici SPASENJU ČOVJEKA.

 

 

 

Nije dovoljno samo pričati o svojoj vjeri, živjeti vjeru udobna života, a kada nastupe neugodni trenuci koji od nas zahtijevaju TRPLJENJE, STRPLJENJE, USTRAJNOST U DOBU, napuštati Boga i Crkvu kako bi se izbjegle moguće neugodnosti. Isus veli za one koji nisu ustrajni u življenju vjere: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. VRŠITI VOLJU TREBA U NEVOLJAMA: u nevoljama treba izdržati sve kao vjernik! Po tome će se prepoznati čvrsti temelji u vjeri.

 

 

 

VJERA JAČA U NEVOLJAMA: Bog iz svih zala izvlači neko dobro

 

Naš život na ovom putovanju ovdje dolje, ne može bez kušnji, naš se napredak ne ostvaruje nigdje kao u kušnjama i nitko se ne može upoznati tako dobro kao onaj koji je kušan” (Sveti AUGUSTIN Komentar o Psalmu 60). Između onih koji žele VRŠITI VOLJU BOŽJU U NEVOLJAMA, i onih koji to ne žele, postoji jedna razlika: “ovi drugi se u nevoljama ljute, mrmljaju i prigovaraju; a nas, ove protivštine ne odvajaju od krijeposti, već nos jačaju po njima” (Sveti Ciprijan, De mortalitate,13).

 

 

 

Sve bi trebalo mirno prihvaćati, jer “nevolje i protivštine koje ponekad trpimo služe kao pouka i za ispravljanje samoga sebe” (Sveti AUGUSTIN, Govor 2). Drugim riječima, POMAŽU NAM SEBE UPOZNATI BOLJE. A čovjek koji sebe bolje upoznaje može bolje razumjeti kako postupati ispravno u određenom trenutku. Može lakše ispravljati svoje ponašanje.

 

 

 

Osim toga, Bog je takav da SVE, BAŠ SVE ŠTO NAM SE DOGAĐA U ŽIVOTU KORISTI KAKO BISMO OD TOGA IMALI NEKU KORIST, bilo da rastemo u krijepostima, bilo da postajemo ponizniji,... Stoga, ne treba od nevolja bježati ma kako god one bile velike- sigurno će Bog iz njih nešto dobroga izvući za nas. Sveti Franjo Saleški tu korist nevolja koje su motiv da se ni od velikih neovlja ne bježi opisuje riječima: “Veliki požari se šire s vjetrom, dok se male vatre na vjetru gase” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožni život, III., 34). Velike nevolje donose i veću korist u duši čovjeka, a onaj koji nije takvim nevoljama izložen, brzo gubi vjeru poput male vatre koju vjetar zna ugasiti. “Tamo gdje se traži veći napor, VEĆA JE I DOBIT” (Sveti Ignacio Antiohijski, Poslanica Polikarpu, 1).

 

 

 

U ovakvim je situacijama POTREBNO VJEROVATI KAKO BOG IZ SVAKE NEVOLJE IZVLAĆI ZA NAS NEKU KORIST. Stoga su nevolje pokazatelj kakvi su nam TEMELJI VJERE. “Trpiš neku nevolju? Nailaziš na protivštine? Reci polako, gotovo tepajući, u molitvi jasnoj i muškoj: Neka se vrši, i neka bude čašćena i vječno uzvišena pravedna i ljubljena volja Božja u svim stvarima. Amen. Amen. I budi siguran kako ćeš u nevolji zadobiti mir” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 691).

 

 

 

Na zornice dolazimo SUSRESTI BOGA U SAKRAMENTIMA I RIJEČI BOŽJOJ. Ta nam Riječ pomaže PREPOZNATI KAKO POSTUPATI U NEVOLJAMA. Ako postane dijelom našega života, ona će u nama postati živa onda kada postupimo sukladno njoj. To je PLOD VJERE, OSLANJANJA NA BOGA: osloniti se na Boga znači vjerovati da On iz svega izvlači neko dobro za nas, ali znači i OSLONITI SE NA RIJEČI KOJE ČUJEMO OD ISUSA PO CRKVI. “Zgrada našeg života mora biti jedna kuća sagrađena na stijeni. Kako je sagraditi da je ne mogu razbiti tereti događaja ovog svijeta? Kako je sagraditi da se “zemaljsko stanište” pretvori u jednu “kuću Božju”, “stanište vječno”, ne sagrađeno od ljudske ruke? Danas slušamo odgovor na ovo pitanje vjere: temelji kršćanske kuće su SLUŠANJE I VRŠENJE RIJEČI KRISTOVE”. (Sveti Ivan Pavao II, Peplin, Poljska govor, 06. lipnja 1999.)

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 9, 27-31

 

U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.

 

UVOD

Današnje evanđelje stavlja pred nas VJERU kao centralnu temu. Isus je slijepce uslišio jer su VJEROVALI DA ON TO MOŽE UČINITI. Nije bilo sporno može li Isus ili ne može vratiti vid, već je bilo pitanje VJERUJU LI SLIJEPCI ILI NE VJERUJU DA ON MOŽE VRATITI VID: “Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči.

 

VJERA PRETHODI SVEMU KAO INTEGRALNI DIO LJUDSKOG BIĆA

Postavimo li vam pitanje sada “SLUŠATE LI SADA EVANĐELJE?”, netko tko ne poznaje dobro stvari u vjeri, mogao bi kazati kako sluša nešto drugo. Netko neupućen kazat će “NE VJERUJEM DA JE TO EVANĐELJE”. Može to izraziti i drugačijim odgovorom kao na primjer: NISAM SIGURAN, MOGUĆE JE KAKO JE TO NEŠTO DRUGO,... U svakom slučaju, pitanje naše spoznaje u ovom slučaju nije ključ, jer malo tko na prvu kaže NE ZNAM!

 

To je i logično jer čovjek pokušava najprije SHVATITI sve što dopire do njegovih osjetila. A, ako NE SHVATI, čovjek stvori svoje mišljenje za koje NIJE SIGURAN da je ispravno. ON IMA MIŠLJENJE, ALI MU NE VJERUJE- NE MOŽE SE OSLONITI NA SVOJ SUD. Stoga je vjerojatnije kako će kazati NE VJERUJEM, nego NE ZNAM, jer IMA SUD O NEČEMU, ali taj sud nije pouzdan.

 

Ovo razmišljanje nas uvodi u jedan složen odnos VJERE I SPOZNAJE. Naime, SPOZNAJA mora biti POTVRĐENA, a za tu potvrdu nekada nisu bitne činjenice, dokaze, već SIGURNOST O ISPRAVNOSTI SPOZNAJE dolazi od NEKAKVE DUBLJE PERCEPCIJE STVARNOSTI O KOJOJ SE RAZMIŠLJA. Tu SIGURNOST u ovom slučaju možemo nazvati VJEROM.

 

Vjera dakle, nije spoznaja, već NUTARNJI STAV, ILI KRIJEPOST KOJA NAM DAJE SIGURNOST U NEKOGA ILI U NEŠTO DO MJERE DA SE MOŽEMO OSLONITI NA OSOBU ILI ARGUMENT. Gledano ovako, čovjek može imati veliku spoznaju, ali NE IMATI NIKAKVU SIGURNOST U TO ŠTO ZNA. Takav ili NE VJERUJE SEBI I SVOJIM SPOSOBNOSTIMA, ILI NE VJERUJE ČINJENICAMA KOJE ZNA. Bilo kako bilo, taj čovjek NEMA VJERE u ono što radi, ili NEMA VJERE U SEBE!

 

Drugim riječima, NEMATE LI VJERE na temeljnoj razini svoga bića, možete biti najpametniji čovjek na svijetu, ništa nećete uspjeti napraviti. VJERA JE U KORIJENU LJUDSKOG BIĆA I onda kada stvari NADILAZE RAZUMSKA SHVAĆANJA, kada razlozi ne daju dostanu sigurnost u ispravnost nečega, POSTOJI U ČOVJEKU “NEŠTO” ŠTO GA POTIČE VJEROVATI KAKO ĆE SVE BITI DOBRO NA KRAJU.

 

Bez vjere čovjek ne može živjeti. Ako ne vjerujemo da smo sada upravo ovdje, onda sve ovo što radimo nema nikakva smisla.

 

ŠTO ZNAČI VJEROVATI?

Što znači VJEROVATI na životnoj razini? To znači USMJERITI SVE PREMA NEČEMU ŠTO DRŽITE ISPRAVNIM, DOBRIM, čak i onda kada se čini kako vaše usmjerenje neće uspješno završiti. Koliko puta jedan roditelj ZNA ŠTO JE DOBRO ZA NJEGOVO DIJETE, ALI NE ZNA ISPRAVNO OBJASNITI SVOJ STAV. Roditelj je UVJEREN U ISPRAVNOST, ili možemo drugačije kazati KAKO VJERUJE DA JE ONO ŠTO GOVORI I ŽELI DOBRO. To što vjeruje u dobro, ne garantira uspjeh kod djece. Stoga, VJERA NIJE KONAČNO RJEŠENJE, VEĆ OPREDJELJENJE ZA NEKO DOBRO, ZAUZIMANJE STAVA KOJI NAS USMJERAVA PREMA NEČEM PRI ČEMU IMAMO JEDNU NUTARNJU SIGURNOST.

 

Kako roditelj nema pravih argumenata za svoje stavove, ONDA UPORIŠTE ZA NJIH NALAZI U DRUGIM LJUDMA KOJI SU SLIČNE STVARI PROŽIVJELI NA SVOJ NAČIN. Tako, se roditelj opredjeljuje za istinu koja je potvrđena svjedočanstvima i životom mnogih. To znači da ona NUTARNJA SIGURNOST DOLAZI OD DRUGE OSOBE, od one osobe čije svjedočanstvo koristimo za pojasniti djeci kako griješe.

 

ŠTO ZNAČI KADA SE KAŽE: VJERUJEM U BOGA?

 VJEROVATI U BOGA znači najprije VJEROVATI DA BOG POSTOJI. I to postojanje nije neka slučajnost, već se postojanje BOGA PREPOZNAJE PO STVORENOM SVIJETU. Drugim riječima, SVIJET OKO NAS BI NAM TREBAO DAVATI SIGURNOST DA BOG POSTOJI.

 

Možemo vidjeti da NI JEDNA STVAR U SVIJETU NE FUNKCIONIRA SAMA ZA SEBE, I MORA BITI DIO CJELINE kako bi živjela normalno. Za takav jedan SKLAD potreban je bio netko tko će to OSMISLITI. Tako sklad i ljepota stvorenoga govore o Stvoritelju koji je OSMISLIO SVE i svemu dao život. Taj život nije ništa drugo nego BOŽJA MISAO KOJA SE PREPOZNAJE PREKO STVORENOGA SVIJETA.

 

O tome možda najljepše razmišlja matematičar James Jeans koji otkriva jednu MATEMATIKU KOZMOSA koja zapravo GOVORI O OSMIŠLJENOSTI KOZMOSA. Tako Jeans veli kako “otkrivamo da svemir pokazuje tragove jedne moći koja planira i kontrolira, koja ima nešto zajedničko s našim vlastitim, individualnim duhom i prema našim dosadašnjim otkrićima to nije osjećaj, moral ili estatska sposobnost, već TENDENCIJA NEKOG MIŠLJENJA koju smo zbog nedostatka boljeg izraza nazvali geometrijom”.

 

Kada gledamo ovako na Boga kao na nekoga koji je minuciozan u svom razmišljanju, onda shvatimo kako stojimo pred misterijem osobe koja samo želi DOBRO, koja je sve UČINILA I STVORILA DOBRO.

 

Stoga, vjerovati u Boga, osim što to znači vjerovati u njegovo POSTOJANJE, znači i VJEROVATI KAKO SU SVE STVARI NA OVOM SVIJETU OSMIŠLJENE DA BUDU DOBRE, pa sukladno tome, i sve što nam se događa u životu, IMA SVOJ CILJ U NEKOM DOBRU.

 

VJEROVATI U BOGA znači vjerovati u postojanje nekoga tko SVOJOM MUDROŠĆU I DOBROTOM VODI MOJ ŽIVOT PREMA SREĆI, jer me je DOBRI Bog stvorio da budem sretan na ovom svijetu. To znači kako se u NEPRILIKAMA, U NEVOLJAMA TREBAMO OSLONITI NA BOGA I NJEGOVO DJELOVANJE koje sve usmjerava dobru.

 

VJEROVATI U BOGA ZNAČI BITI SIGURAN DA ON DJELUJE U MOM ŽIVOTU I PUSTITI MU DA TO I ČINI; OPREDIJELITI SE ZA BOGA KOJI SVE OKREĆE NA DOBRO, I BITI SPREMAN ZA TO PRETRPJETI ŠTO JE GOD POTREBNO. Zapravo, biti spreman trpjeti radi dobra i nikada ne posegnuti za zlom.

 

Puštanje Boga da djeluje uvijek ide sa eliminacijom vlastitih planova. Kada mi NE ŽELIMO ELIMINIRATI VLASTITE PLANOVE, onda Bog dopušta da upadnemo u škripac u kojem sami ne možemo ništa. Tako u punoj nemoći čovjeka Bog djeluje. To stanje obično nazivamo KRIŽ.

 

Bolje je kazati, to puštanje Boga da djeluje podrazumijeva da se NEĆU ZABRINJAVATI RADI NEUSPJEHA U VLASTITIM POTHVATIMA, jer su neuspjesi tu možda kako bi OTVORILI PUT DJELOVANJA BOGU U MOM ŽIVOTU.

 

Iz 25, 6-10a

 

U onaj dan: »Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sve pogane pokrivaše, i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti — sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«

 

 

 

Mt 15, 29-37

 

U ono vrijeme: Dođe Isus do Galilejskoga mora, uziđe na goru i sjede ondje. Tada nagrnu k njemu silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogima drugima. Polože mu ih do nogu, a on ih izliječi. Gledajući kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova.

 

A Isus dozva svoje učenike pa im reče: »Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.« Kažu mu učenici: Odakle nam u pustinji toliko kruha da nahranimo toliko mnoštvo?« A Isus im reče: »Koliko kruhova imate?« Oni odgovore: »Sedam, i malo riba.« Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košarica.

 

 

 

BOŽANSKA GOZBA MILOSRĐA

 

U prvom čitanju u Knjizi Proroka Izaije nalazimo opis gozbe koju Gospodin sprema onima koji se žele spasiti: “Gospodin nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sve pogane pokrivaše, i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrt”. Gozba pretpostavlja obilje HRANE, a hrana na ovoj gozbi slika je OBILJA MILOSRĐA koje Gospodin sprema za one koji ga slijede. To obilje milosrđa nalazimo u evanđelju kada Isus UMNAŽA HRANU I DIJELI JE UMORNOM SVIJETU. BOG HRANI SVIJET SVOJIM MILOSRĐEM!

 

 

 

Takvo je OBILJE MILOSRĐA U BOGA koji ga izlijeva ne zbog potrebe pravednosti, već zbog LJUBAVI BOŽJE koju dira ljudska bol i čovjekove suze kajanja. Sveti Augustin, znajući to radosno progovara: “Sva moja nada počiva na tvojem beskrajnom milosrđu” (Sveti Augustin, Ispovijesti, 10). On računa kako će KUŠATI NEŠTO OD ONOG OBILJA KOJE SE NA GOZBI BOŽANSKOM MILOSRĐA DARUJE ČOVJEKU.

 

 

 

BOG U TIŠINI PREPOZNAJE ČOVJEKOVU BOL I IZLIJEVA MILOSRĐE NA NJEGA

 

Gdje se ovaj izljev milosrđa Božjeg nalazi? Za shvatiti ovo, najprije moramo naglasiti kako u IZLIJEVANJU MILOSRĐA MORA POSTOJATI ODREĐENA KOMUNIKACIJA između Boga i čovjeka. Mora postojati odgovor na Božji poticaj, ili barem prepoznavanje ojađenog čovjeka da BOG ČEKA NJEGOV POZIV.

 

 

 

Ova komunikacija može biti krivo shvaćena, pa bi netko pomislio kako ČOVJEK za to treba MNOŠTVO RIJEČI, ali nije tako. Bog VIDI NAŠE POTREBE! Koristim namjerno riječ “VIDI”, kako bismo shvatili da Bog i bez ijedne naše riječi razumije što nam treba. BOG JE LJUBAV, A LJUBAV RAZUMIJE VIŠE GOVOR TIŠINE VOLJENE OSOBE!

 

 

 

Pogledamo li Isusa i njegovo djelovanje u svijetu, shvatit ćemo kako je MILOSRĐE IZLIJEVAO NAJČEŠĆE PO OPRAŠTANJU. Za oproštenje je potrebno SRCE RASKAJANO U ČOVJEKU, A NE MNOŠTVO IZGOVORENIH FRAZA, koje možda nisu istinite i iskrene. Tako Isus ide i OPRAŠTAJUĆI GRIJEHE, često liječi ljude. Time daje do znanja da je BOG SPREMAN OPROSTITI SVE ONOME KOJI IMA SRCE PRIPRAVLJENO ZA OPROST, odnosno onom koji se iskreno kaje.

 

 

 

Osim toga, Isus pokazuje kako BOG REAGIRA PO SRCU, A NE SAMO PO RIJEČIMA. Danas u evanđelju stoji kako se Isus SAŽALIO nad narodom: “Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me, a nemaju što jesti. Otpraviti ih gladne neću da ne klonu putem.Njegovo djelovanje spram čovjeka DOLAZI IZ SRCA, a tu nisu potrebne riječi. To je DJELOVANJE LJUBAVI U TIŠINI, BEZ PUNO RIJEČI! Drugim riječima, Bog koji je Ljubav, PREPOZNAJE ČOVJEKOVU BOL, I PREPOZNAJE NJEGOVO SRCE, te djeluje u čovjeku ovisno o STAVU SRCA, a srce govori u tišini. BOG VIDI POTREBE BOLNOGA I RASKAJNOG SRCA, a za Božji vid nisu potrebne riječi kojima bi dodatno trebalo pojašnjavati stanje.

 

 

 

MARIJA KAO MODEL USLIŠANE ŠUTNJE

 

Mariju možemo gledati kao primjer kako se uslišava bez puno riječi, u tišini. Marija je osoba koja je najtješnje povezana s Riječi Božjoj koja se U NJOJ UTJELOVILA: nije tako govorila Marija, već utjelovljena Riječ po njezinoj tišini. Marija je Riječ SLUŠALA, ona je o njoj meditirala, razmatrala. U TIŠINI SVOGA SRCA PROMIŠLJALA JE KAKO POSTUPATI. Marija je primjer osobe koja je SVOJOM TIŠINOM POSTIGLA SVE KOD BOGA, i primjer osobe od koje su se čule tek dvije- tri riječi, ali je NAJVIŠE UTJECALA NA ŽIVOT VJERNIKA.

 

 

 

Marija je U SEBI POTPUNO ZDRUŽENA S BOGOM- S RIJEČI BOŽJOM. A ta Riječ jest RIJEČ BOŽJE TIŠINE, jer BOG GOVORI SAMO U TIŠINI, A NE U BUCI! Stoga Marija, U TIŠINI SVOGA SRCA SHVAĆA SVE ONO ŠTO BOG OD NJE TRAŽI, ALI I BOG ČUJE MARIJINU TIŠINU, i VIDI NJEZINE POTREBE I MOLITVE, te je uslišava bez puno riječi.

 

 

 

Papa Benedikt XVI na jednom susretu o liturgiji govori o TIŠINI U KOJOJ SE SUSREĆE RIJEČ BOŽJA, ovim riječima: “Ako ne shvaćamo ulogu tišine, onda smo u opasnosti promašiti Riječ Božju. Dakle, nužno je ući u tu DUBINU TIŠINE u kojoj se PRIOPĆUJE OTAJSTVO VEĆE OD SVIH LJUDSKIH RIJEČI (…). BOG JE NADASVE DUBOKA TIŠINA. Treba se izvući iz umnažanja riječi da bi se otkrila Riječ (Božja). Ako nema tišine s pomoću koje se ulazi u DUBINU RIJEČI, same riječi postaju nerazumljive(...)” (Papa Benedikt XVI, Govor).

 

 

 

Na drugom mjestu naglašava VRIJEDNOST ZAJEDNIČKE MOLITVE u kojoj se MOLI S CIJELOM CRKVOM. Po toj molitvi, ČOVJEK ODUSTAJE OD SEBE, OD SVOJIH RIJEČI, ulazeći tako u RIJEČI CRKVE koja prije svega SLAVI BOGA MOLITVOM. A ta je molitva PROTKANA TRENUCIMA TIŠINE, bez koje se pretvara u bespredmetno nabrajanje stihova: “Onaj tko je iskusio zajednicu sjedinjenu u tihoj molitvi kanona, zna što znači istinska tišina. Tada je tišina istodobno snažan, prodoran krik upućen Bogu i zajedništvo molitve ispunjene Duhom. Moliti tako, zajendički je čin prezbitera i vjernika, koji ipak ostaje izravno ovisan o služenju prezbitera na oltaru” (Papa Benedikt XVI, Liturgijski duh).

 

 

 

Na zornicama molimo zajedno Jutarnju molitvu kojom se združuejmo s cijelom Crkvom koja jutrom moli isto što i mi. Ta je molitva tako sazdana da u njoj TIŠINA IMA POSEBNO MJESTO: stajanja između stihova i strofa, zastoji u otpjevima,..., sve su to mjesta gdje MOLITVA PROGOVARA TIŠINOM, A NE RIJEČIMA KOJE JOJ PRETHODE. U protivnom se ta molitva pretvori u NADGLASAVANJE, U NESNOSNU BUKU KOJA NIŠTA NE DONOSI, OSIM RASTRESENOSTI SVIMA KOJI JE MOLE.

 

 

 

POKAŽIMO I MI MILOSRĐE DRUGIMA

 

Molimo danas zajedno s cijelom Crkvom stih iz Psalma: “Pokaži nam, Gospodine milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje” (Ps 33,5). Milosrđu nisu potrebne riječi, već SRCE KOJE JE SPREMNO ISKAZATI MILOSRĐE. Upravo to od nas želi Gospodin. Pokušajmo i mi danas PREPOZNAVATI POTREBE BLIŽNJIH, BEZ RIJEČI, BEZ SUVIŠNIH GOVORA. Nastojmo prepoznati i pomoći, iskazati milosrđe tjelesnim djelima ljubavi.

 

 

 

Milosrđe pokažimo i OPRAŠTANJEM, NEZAMJERANJEM, NE UZIMANJEM OZBILJNO STVARI. Nastojmo NE POKAZIVATI kako smo uvrijeđeni, već odmahnimo rukom. Ne prigovarajmo drugima zbog greške, već pomozimo pozitivnim stavom da se greške više ne ponavljaju, ali NE PRIGOVARAJMO.

 

 

 

MOLIMO SRCE PUNIM TIŠINE koje pokazuje da smo ga ISPRAZNILI OD SVOJIH RIJEČI KAKO BISMO u njemu, NAPRAVILI MJESTA SVIMA.