Br 11, 4b-15

 

U one dane: Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: »Tko će nas nasititi mesom! Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, poriluka, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane pred našim očima.«

 

Mana je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij. Narod išao naokolo, skupljao je, a onda tro kamenom na kamenoj ploči ili stupao u stupi. Kuhao ju u loncu i od nje pravio kolače. Okus joj bijaše kao okus kolača zgotovljena na ulju. Kad bi se noću spuštala rosa po taborištu, s njome bi se spustila i mana.

 

Mojsije je slušao kako jadikuje narod u svojim obiteljima, svatko na ulazu u svoj šator. Gnjev Gospodnji žestoko planu, i Mojsije se ražalosti.

 

Mojsije reče Gospodinu: »Zašto zlostavljaš slugu svoga? Zašto nisam našao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio, kad veliš: Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim ocima! Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam meso da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za mene. Ako ćeš ovako sa mnom postupiti, radije me ubij, ako sam našao milost u tvojim očima da više ne gledam svoga jada.«

 

 

 

U PUSTINJI

 

 

 

Knjiga koju mi poznajemo kao Knjiga Brojeva, počinje sa riječima: be-midbar , što bismo mogli prevesti kao U PUSTINJI. Upravo taj naziv ova knjiga nosi u prijevodu LXX napravljenog za židovsku dijasporu. Upravo vrijeme izraelskog naroda provedeno u Sinajskoj pustinji i u Kadeškoj oazi, zapravo čini temelj ove knjige. Knjiga zapravo opisuje put kroz pustinju do dolaska na Moapske poljane i pripravu ulaska u Obećanu zemlju. Donosi nam opis života naroda i njegovo oblikovanje u pustinji kao naroda Božjeg.

 

 

 

Bog se predstavlja narodu kao jedina uzdanica, kao jedino vodstvo, pa ovaj prolazak kroz pustinju treba biti ŠKOLA VJERE za narod. Narod ima naučiti kako mu je Bog dovoljan, kako će Bog providjeti sve što je narodu potrebno i kako se s Bogom ne treba brinuti za svoj život. Pustinja je mjesto u kojem je čovjek limitiran i ne može ostvariti svojim radom sve što bi mogao u drugačijim uvjetima. Stoga, tako ograničem okolnostima, čovjek može samo očajavati ili se osloniti na Boga. Upravo to ograničenje u djelovanju čovjeka koristi Boga kao pouku za narod. Na žalost, čovjeku se nije lako “osloboditi sebe”, nije lako prepustiti svoj život u ruke Jahve.

 

 

 

Mjesto u kojem se odigravao ovaj događaj iz danaašnjeg čitanja zvalo se TABERAH, ili u prijevodu KAD, ILI KADIONIK. Samo ime podsjeća na trenutke u kojima se NAROD U PUSTINJI ZAPALIO GNJEVOM ZBOG OSKUDICE, ALI SE I GOSPODIN ZAPALIO GNJEVOM ZBOG TVRDOGLAVOSTI NARODA KOJI NE PRIHVAĆA VEĆE DAROVE OD BOGA I RADIJE SE OKREĆE ROPSTVU NEGO BOGU KOJI GA JE OSLOBODIO.

 

 

 

SLOBODNI ROBOVI: NE OSVRTATI SE ZA SOBOM

 

 

 

Unatoč darovanoj slobodi, narod koji se nađe u pustinji, počinje prigovarati Mojsiju zbog hrane i uvjeta za život. Ono što začuđuje jest kako su se sjetili ROPSTVA U KOJEM SU IMALI MINIMALNE UVJETE ZA ŽIVOT, U KOJEM NISU BILI ZADOVOLJNI, a sada SLOBODNI, ZANEMARUJU ČINJENICU DA OSIM BOGA NEMA NIKOGA IZNAD NJIH i OBEZVRIJEĐUJU DAR SLOBODE kojeg su, isključivo zbog ljubavi Boga prema njima zadobili.

 

 

 

Više se puta pojavljivala napast prigovaranja i nezadovoljstva naroda tijekom bijega iz Egipta. “Nakon početnog entuzijazma, javljaju se dvojbe, nepotrebna pitanja i zabrinutosti, strahovi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br.133). Ovim riječima sveti Josemaria opisuje stanje jednog studenta koji ustukne na putu prema ostvarenju svojih ciljeva. I nastavlja: “Zbrinut si zbog studija, obitelji, ekonomskih pitanja, i više od svega, brine te misao da ti ne možeš to završiti, da ne služiš ničemu, da ti nedostaje životnog iskustva. Dat ću ti jedno sigurno sredstvo kako bi nadišao svoje strahove- koji nastaju napastima đavla ili zbog nedostatka velikodušnosti kod tebe- OBEZVRIJEDI IH, ZANEMARI IH, IZBACI IH SVOJIH MISLI I SJEĆANJA. Često propovijedamo o Učitelju koji već dvadeset stolječa ponavlja: NE OKREĆI SE ZA SOBOM!” (Isto).

 

 

 

Narod se u pustinji počeo osvrtati za onim što su napustili u egipatskom ropstvu. S jedne stane dobili su slobodu, ali i oskudicu s njom; druge strane, napustili su robovanje, ali i izvjesnu materijalnu sigurnost. Kao na vagi stajale su u dušama izraelaca ove dvije stvari, i prevagnula je ona robovskog mentaliteta. Radije su htjeli biti robovi, nego slobodni ljudi. Time su pokazali kako u njima nije bilo zrele vjere u Boga, i sav odnos naroda s Bogom zapravo se OSLANJAO NA MOJSIJA I NJEGOV ODNOS S BOGOM.

 

 

 

PUSTINJA- ŠKOLA POUZDANJA U BOGA

 

 

 

U pustinji, Bog se predstavlja narodu na razne načine i želi ga utvrditi u sigurnosti koja se oslanja na Boga, a ne na čovjeka i ljudski rad. Stoga je Bog STALNO PRISUTAN U NARODU i tu PRISUTNOST OČITUJE PREKO RAZNIH ZNAKOVA: oblak, stup od oblaka koji je svijetlio noću, MANA kojom se narod hranio usred pustinje, VODA PROVRLA IZ STIJENE koja je narod napojila, PREPELICE kojim su dobili željeno meso,...

 

 

 

MANA se u pustinji predstavlja kao KRUH S NEBA (Izl 16,4, Ps 78,24) koji je narodu dolazio svaki dan (osim subotom) kao dar s neba, kako bi se narod POUČI OSLANJATI NA BOGA koji je pokazivo preko MANE KAKO JE S NARODOM STALNO PRISUTAN.

 

 

 

Narod nije shvatio lekciju i na ovom mjestu se buni i traži bolje materijalne uvjete za život. Sjećanja na ove događaje ponukale su pisca Ponovljenog zakona da podsjeti narod na ono bitno: “2Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. 3Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. 4Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina” (Pnz 8,2-10). Ovim se naglašava Jahvin ODGOJ NARODA koji se trebao naučiti cijeniti svoju SLOBODU I VIŠE OD SVEGA CIJENITI BOŽJU PRISUTNOST U NARODU. Time ga je Bog poučavao OSLANJANJU NA BOGA, A NE NA ČOVJEKA, jer čovjek je slobodan potpuno samo kada nema potrebe osloniti se na nikoga osima n Boga.

 

 

 

Ova pouka ima cilj u ispravnom odnosu prema svemu što će dobiti u Obećanoj zemlji, pa pisac nastavlja: “5Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. 6I drži zapovijedi Jahve, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega! 7Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potokâ i vrelâ, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima; 8zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; 9zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati; zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brdina vaditi mjed. 10Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jahvu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao.«” (Pnz 8,5-10). Bog nije napustio svoj narod, već ga PRIPRAVLJA ZA ULAZAK U OBEĆANU ZEMLJU. Pripravlja SRCE NARODU, kako se narod u obilju ne bi uzoholio i otklonio se od Boga.

 

 

 

Pustinja je svaka “rubna” životna situacija koja nas dovodi u napast da svoju pravdu istjeramo posežući samo za LJUDSKIM RJEŠENJIMA koja često podrazumijevaju da napravimo neko zlo bližnjemu ili sagriješimo protiv njega. Bez obzira na našu pravednost, to nije dopušteno činiti. Stoga nas “privatne” pustinje pozivaju na STRPLJENJE, USTRAJNOST U DOBRU I PUŠTANJE DA BOG DJELUJE UPRAVO PO NAMA I NAŠEM TRPLJENJU U TIM NEUGODNIM SITUACIJAMA. U našim PUSTINJAMA BOG STALNO OSTAJE S NAMA AKO SE NA NJEGA OSLONIMO, ako ne tražimo svoja rješenja za “izlaske iz pustinje”.

 

 

 

MANA- KRUH S NEBA

 

 

 

MANA je bila poput zrna korijandra, slična bdeliju koja se kupila rano ujutro, prije izlaska sunca. Od nje se pravio kruh okusa medena kolača, kojim su se hranili izraelci u pustinji. Postoje različite pretpostavke o porijeklu mane prema kojima je to jedan lišaj koji leprša u zraku i pada naokolo po zemlji. Beduini ga kupe u svitanje i pripremaju jela od njega.

 

 

 

Veća je vjerojatnost kako je riječ o IZLUČEVINAMA KUKCA koje su se skupljale na LIŠĆU TAMARISA MANIFERA (tamarix mannifera). Kapljice izlučevine se noću zgrušaju, a na suncu rastope. Okus kruha koji se radio od ovoga odgovara biblijskom opisu. Dan danas Arapi to nazivaju MANOM i kupe je ujutro i navečer.

 

 

 

Samo ime MANA (arapski MANN, egipatski MENNU), slijedeći izraelsku tradiciju, moglo bi doći od izraza ČUĐENJA naroda koji je vidjevši ČUDO MANE pred sobom kazao najprije: MAN HU- ŠTO JE OVO? Kako se u Svetom Pismu ni na jednom drugom mjestu ne koristi ova riječ kao upit, vjerojatnije je kako su izraelci već u Egiptu poznavali manu u prirodnom obliku, a vidjevši to u pustinji u velikoj količini, zacijelo su ostali ZAČUĐENI RJEŠENJEM GLADI koju im je providio Bog. Stoga, MANA nalazi korije u uzdahu čuđenja izraelaca koji bismo mogli prevesti: PA OVO JE MANA! Ili: JE TO MANA?! JE LI MOGUĆE DA JE TO MANA?! (Usp. F. Zorell, Lexicón graecum Novi Testamenti, Roma 1978, 795-796.).

 

 

 

MANA NESTAJE KADA SE KUŠAJU PLODOVI ZEMLJE

 

 

 

Ono što je znakovito za MANU, gledano iz perpektive povijesti Izraela, jest kako je MANA NESTALA ONOG TRENUTKA KADA JE ČOVJEK POČEO ŽIVJETI OD PLODOVA OBEĆANE ZEMLJE.

 

 

 

Ova činjenica ima se shvatiti dvojako. Prije svega, kada se čovjek oslanja na sebe, a ne na Boga, MANA NIJE DOSTATNA. TAMO GDJE ČOVJEK SAM ŽELI GOSPODARITI SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA ona možda ne nestaje, ali NIJE DOSTATNA, jer takav je čovjek toliko nezadovoljan, da mu ni Bog ne može ugoditi.

 

 

 

Druga je stvar kada se DAR OD BOGA PRIMI NA ISPRAVAN NAČIN. Tada sve što čovjek radi postaje BLAGOSLOV I BOŽJI DAR. Stoga, čovjek koji se oslanja na Boga, dobiva puno više nakon prolaska kroz pustinju od onoga koji u takvim situacijama želi sam gospodariti sobom, ne želeći malo pretpjeti za Boga. Drugim riječima, čovjek koji PONIZNO PRIHVAĆA ŽIVOT KAKAV GOD ON JEST, OSLANJAJUĆI SE PRI TOM NA BOGA i čekajući da Bog njega izvede iz “pustinje”, prima puno više: ne samo da prima velike materijalne darove, već zadobiva mir i zadovljstvo po kojima kuša onu trajnu sreću u VJEČNOSTI.

 

 

 

Tako, Božja PRISUTNOST koja se U ZNAKOVIMA OČITUJE SADA, postaje djelotvorna u životu čovjeka koji živi U SADAŠNJOSTI, JEDAN PREDOKUS VJEČNOG ŽIVOTA.

 

 

 

Ps 81, 12-17

 

Kliknite Bogu, jakosti našoj!

 

Moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće! O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove. Oni što ga sad mrze dodvarali bi mu se, i njihov bi udes bio zapečaćen zauvijek. A svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine.

 



 

Mt 14, 13-21

 

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

 

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

 

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

 

 

 

Učenici pokazuju ljudsku zabrinutost za narod. Vidjevši ljude kako vjerno slijede Isusa brinu se što će taj svijet pojesti, kako će se napojiti. Narod naime slijedi Isusa, ali gotovo nitko ne nosi hrane, a u kraj u koji su došli nemaju je gdje kupiti: “Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.«”.

 

 

 

Isus je to primjetio i prije učenika: “vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.” Ipak, za razliku od njih, Isus ima drugačije rješenje: TRAŽI OD UČENIKA DA ONI DAJU NARODU HRANE. “A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.«” Učenici, posve zbunjeni, nemaju rješenje za ovu situaciju. Malo je hrane, posve nedostatno za nekoliko tisuća ljudi. Oni vide stvari kakve jesu: LJUDSKI GLEDANO, POSVE SU NEMOĆNI UČINITI BILO ŠTO. Ostaju zbunjeni i ne znaju što bi.

 

 

 

Materijalna stvarnost stvara prepreke koje čovjek nekada sovjim radom nastoji prevladati kako bi sebi stvorio bolji život. Nekada su prepreke objektivno toliko velike, da čovjeka ostavljaju bespomoćna pred materijalnim zahtjevima života. Kako postupati? Očajavati? Predati se?

 

 

 

U slične je situacije Bog uvodio svoj narod u pustinji. Kada su ostajali bez hrane, očajavali su zbog svoga stanja. Nisu sami mogli gospodariti situacijom. Padali su u jedan pesimizam koji ih je vraćao u egipatsko ropstvo. Bog ih je poučavao kako S NJIM MOGU SVE, A BEZ NJEGA MALO I NIŠTA. U UVJETIMA koji su čovjeku objektivna prepreka, BOG IM JE PROVIDIO HRANU.

 

 

 

Slično nalazimo i u današenjm evnađelju: u uvjetima u kojima je objektivno čvojeku nemoguće pronaći rješenje- ISUS PROVIĐA HRANU.

 

 

 

Ovo je bila jedna ŠKOLA VJERE ZA APOSTOLE, slična onoj koju je Jahve provodio nad izraelcima u pustinji. Učenici su mogli donijeti samo pet kruhova i dvije ribice, a to je ništa prema potrebama ljudi. Isus ih poučava kako ONI TREBAJU NAPRAVITI ONO ŠTO MOGU, i to im je jedino što se od njih traži. Ne više od toga: VIŠE OD TOGA JEST POUZDANJE U BOGA. Nakon što napravo ono što je u njihovoj ljudskoj moći, NE TREBA BITI ZABRINUT, poput izraelaca u pustinji, već S PUNO OPTIMIZMA RAČUNATI S BOGOM I NJEGOVOM INTREVENCIJOM.

 

 

 

Gospodin stoga traži od apostola da se NAUČE SLUŽITI BOGU: “dajte im vi jesti”. To podrazumijeva da MALO LJUDSKIH STVARI, malo kruha i ribica, BOG PRETVARA U NEŠTO VELIČANSTVENO. BOG ŽELI DA SHVATIMO KAKO NEMA NEUSPJEŠNOG APOSTOLATA AKO SE ČOVJEK POUZDAJE U BOGA. Nema ni neuspješnog kršćanina, u čemu god on radio- ako se pouzdaje u Boga. Jer, Bog sve LJUDSKE NEUSPJEHE PRETVARA U SREDSTVA ZA APSOTOLAT. Pri tome se NEKI PLODOVI VIDE ODMAH, A NEKI KADA DOĐE VRIJEME DA SAZRIJU U LJUDIMA.

 

 

 

Ne treba stoga OČAJAVATI NI NAD ČIME. U ŽIVOTU S BOGOM NIŠTA NIJE IZGUBLJENO I SVE IMA DUBLJI SMISAO. Moramo vjerovati samo da sami po sebi, bez Bog, ništa ne možemo, a da s Bogom sve biva moguće.

 

 

 

Ovdje je riječ o OPTIMIZMU koji mora čvrsto stajati u korijenu kršćanskog života. Taj KRŠĆANSKI OPTIMIZAM “plod je vjere, a ne životnih okolnosti” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-313), koje nam često ne idu u prilog. Taj otpimizam plod je uvjerenja kako me Bog prati u svemu što radim i kako je PRISUTAN U MOM ŽIVOTU na jedan djelatan način: ne ostavlja me i pazi me.

 

 

 

Nije riječ o nekom optimizmu koji se oslanja na puku slučajnost u čovjeka koji “zatvara oči pred stvarnošću” govoreći kako će se “sve već nekako riješiti”. Riječ je o ČVRSTOM UVJERENJU KAKO ĆE BOG SVE ONE NEMOGUĆE SITUACIJE U MOM ŽIVOTU PRETVORITI U PLODNO I KORISNO KAKO ZA MENE, TAKO I ZA LJUDE OKO MENE. Ovakvo uvjerenje potiče čovjeka DJELOVATI u situacijama koje DRUGI LJUDI NAPUŠTAJU, TAMO GDJE LJUDSKIM OČIMA NIŠTA NEMA SMISLA NITI IMA NEKE KORISTI. To može samo čovjek pun kršćanskog optimizma koji vjeruje u svoje poslanje kada radi nešto dobro i korisno, i vjeruje kako ga u tom poslanju Bog podržava u svemu.

 

 

 

“Radikalni optimizam onoga koji ide za Gospodinom ne udaljava ga od stvarnosti. Širom otvorenih očiju zna se suočiti s njome, a ona ga ne obeshrabruje, njegovu dušu ne obuzima tuga jer zna da ga Bog Otac nikada neće napustiti” (Isto). Takav je čovjek UVJEREN kako NIJEDNO DOBRO DJELO, MA KOLIKO GOD ONO LJUDIMA DJELOVALO BESMISLENO ILI BEZNADNO, NE MOŽE OSTATI BESPLODNO, AKO SE ČOVJEK OSLONI NA BOGA. Možda će nekome takav rad djelovati uzaludan, možda će netko prigovoriti “zašto se radi ako od toga nema koristi”, možda će ljudi misliti kako smo zanesenjaci, ali to nije ni bitno. Kršćanin zna “da dobro djelo nikada neće propasti, i da sjeme mora umrijeti pod zemljom da bi urodilo plodom. Zna da žrtva dobrih nikada nije jalova” (G. Chevrot, El pozo de Sicar, Rialp, Madrid 1981., str. 257.).

 

 

 

Kršćanski optimizam nije neki sladunjavi otpimizam niti čisto ljudsko povjerenje da će sve biti dobro. To je optimizam koji se ukorijenjuje u svijesti slobode i sigurnosti u moć milosti; optimizam po kojem smo prema sebi zahtjevni, po kojem se upinjemo u svakom trenutku uzvratiti na Božje pozive” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 659).

 

 

 

Možemo li zamisliti ljude koji su blagovali KRUH KOJI NISU MOGLI LJUDSKI ZADOBITI NI U KOJEM SLUČAJU?! Možete li zamislit ushit apostola koji su ostali zapanjeni čudom koje su vidjeli?!

 

 

 

Unatoč čudu, dogodilo se kako apostolima, tako i narodu, da sve to skupa nije bilo dovoljno da povjeruju. Škola povjerenja u Boga morala se nastaviti sve do Križa i Uskrsnuća. Nakon nekog vremena, Isus je ponovio ovo čudo. Darovao je, baš kao i njegov nebeski Otac KRUH S NEBA GLADNOME NARODU, i NITKO NIJE SHVATIO KOGA IMA PRED SOBOM.

 

 

 

Ovaj nas događaj potiče na OPTIMIZAM U SVEM UŠTO RADIMO: jedan optimizam koji od nas zahtijeva da DJELUJEMO, ali da se pri tom OSLONIMO NA BOGA. Mi trebamo napraviti ono što je nama moguće, a Bog će umnožiti plodove svega našeg djelovanja. Ne očajavati, ne tugovati nad svojim životom, već ŽIVJETI: samo onaj koji ŽIVI, KOJI SE NE OSVRĆE UNAZAD, KOJI GLEDA NAPRIJED U BUDUĆNOST, samo takav može Bogu poslužiti kao apostol u svakodnevici.

 

Prop 1, 2; 2, 21-23

 

Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

 

 

 

O AUTORU I KNJIZI

 

 

 

Knjiga Propovjednika može iznenaditi čitatelja svojim pesimizmom. Naravno, iznenađuje ako se čita izvan bibilijskog korpusa; sama za sebe.

 

 

 

Autor se predstavlja pseudonimom Qohélet, kojeg prijevodimo sa Propovjednik. Riječ je zasigurno o jednom židovskom učitelju, jer iza riječi Qohélet, krije se korijen qhl (KAHAL), koji odgovara prijevodu SJEDINITI, SKUPITI, SABRATI (u kasnije nastalim tekstovima rane Crkve, prevodi se sa Crkva- ekklesía). Pisac je vjerojatno predsjedatelj neke zajednice i dobar poznavatelj ispravna nauka, sam naziv Qohélet mogli bismo prevesti sa ONAJ KOJI SKUPLJA, KOJI OKUPLJA ZAJEDNICU, ili možda bi ispravnije bilo kazati ONAJ KOJI POUČAVA ZAJEDNICU.

 

 

 

Nastanak knjige pada u vrijeme oko 250-200. godine prije Krista. Vrijeme u kojem se nalazi jest vrijeme prodora raznih utjecaja u židovsku vjersku zajednicu. Lako je moguće kako je misao grčke filozofije prodrla u društvo i postala uzrokom razvodnjavanja vjere i zasigurno određene profanacije u liturgiji. Ono što se počelo naglašavati bilo je LJUDSKO DJELOVANJE, bio je izvjesni HEDONIZAM i ZAOKRET ČOVJEKA PREMA SEBI I SVOJIM SPOSOBNOSTIMA.

 

 

 

ISPRAZNOST NAD ISPRAZNOSTIMA

 

 

 

Krivo shvaćanje Propovjednika značilo bi svrstati ga među pristalice hedonizma ili epikurejske misli, ali to nije točno. Propovjednik piše tekst društvu koje je pogodio žar za luđačkim radom, za bogaćenjem, aktivizmom, te užicima. Čini se kao da pišemo o 21. stoljeću, zar ne? U takvom okruženju, malo vremena ima čovjek za Boga i za sebe. Stoga, sve što radi i stvara, brzo nestaje, brzo se troši, brzo gubi vrijednost. U konačnici, čovjek koji tako radi, gotovo i ne vidi što je stvorio, jer brzina kojom ga život tjera naprijed, čini da ne kuša mira i ljepote plodova svojeg rada. Cijeli život radi i kada umre, sve ostavlja na uživanje drugome: “Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio.” Čemu to?

 

 

 

Doista, ovako gledati na stvari iz perspektive nekoga tko radi da bi se obogatio, da bi stvorio nešto- NEMA NIKAKVA SMISLA. Život se čini bedast i upravljen protiv onoga koji radi i stvara.

 

 

 

Propovjednik, stoga NE KRITIZIRA ŽIVOT, NI BOGA KOJI JE ŽIVOT STVORIO, VEĆ ČOVJEKA KOJI SE PREMA ŽIVOTU KRIVO ODNOSI. Čovjek je od Boga dobio velike darove, pa ih koristi za unaprijeđivanje života, te bogaćanje što se u židovstvu onog vremena shvaćalo kao blagoslov. Ti isti darovi se “okrenu” protiv njega kada ih se ne koristi ispravno, a cijeli se život pretvori u ISPRAZNOST KOJA NIŠTA NE VRIJEDI, JER SMRT UNIŠTI ŽIVOT, A ONO ŠTO IZA ŽIVOTA OSTANE- NIJE MOGUĆE PONIJETI SA SOBOM U SMRT.

 

 

 

Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Čovjek koji život USMJERI SAMO SEBI I ZABORAVI NA BOGA, pretvara svoj život u ISPRAZNOST. Ono što mu se u životu događa, ne umije shvatiti, jer Bog je stvorio život puno složenijim nego što ga čovjek može dohvatiti. Stoga, kada ne uspijeva KONTROLIRATI SVE SVOJIM DJELOVANJEM, čovjekov život GUBI VRIJEDNOST I SMISAO, jer nije u stanju napraviti ono što se njemu čini smislenim. U KONAČNICI, SMRT PREDSTAVLJA PORAZ JEDNOM OVAKVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Takav se život PRETVARA U NIŠTA. Upravo to bi bio dobar način za shvatiti ono što veli Propovjednik. SVE JE ISPRAZNOST: sve je HEBEL. Riječ HEBEL koju koristi Propovjednik, zapravo predstavlja paru, nešto što isparava u zraku i nestaje zauvijek, poput daha koji se ispusti u okruženje i nestane. Ovaj HEBEL, mogli bismo prevesti sa NIŠTA. Tada razumijemo Propovjednika koji govori: SVE JE NIŠTA, ŽIVOT NIŠTA NE VRIJEDI,...

 

 

 

No, kada to pokušava naglasiti koristi superlativ HABEL HABALIM, ili ISPRAZNOST NAD ISPRAZNOŠĆU. Time želi kazati kako se sve čini kao jedno VJEČNO ili BESKONAČNO NIŠTA. Praznina, nestajanje!

 

 

 

U ovim riječima Propovjednika nalazimo jednu dozu realizma i shvaćajući ispravno njegove riječi, razumijemo kako kritizira način života svojih vjernika koji su se prepustili struji da ih vodi, koji više mare za svjetovne stvari nego za Boga, koji su postali vjernici samo u mjeri u kojoj zadovoljavaju formu, ali od vjere im je važnija zarada, čast, ambicija, ...

 

 

 

Sve su to zapravo ispraznosti kada se živi bez Boga. U bogaćenju, u svjetskim stvarima leže korijeni KRIVIH OČEKIVANJA OD ŽIVOTA, I KRIVIH STAVOVA PREMA ŽIVOTU. Propovjednik nije skeptip spram ljudskih stvaralačkih kapaciteta, već kritizira sve ljudske nakane koje, tražeći mudrost ovoga svijeta, čine to zaboravljajući na Mudrost- na Boga koji jest Mudrost i Život.

 

 

 

Pitanje koje otvara Propovjednik ovim tekstom jest pitanje BUDUĆNOSTI: “(...) čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. (...) Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio?” Čemu sav trud kada se nagrada ne vidi? Jedanko prolaze i dobri i zli! Ima li onda smisla sve ovo? Zar je doista sve ispraznost?

 

 

 

SVETO PISMO OTKRIVA SMISAO PROPOVJEDNIKA

 

 

 

Za otkriti smisao ove knjige i riječi koje se na realističan način dodiruju smisla svega što radimo na zemlji, valja nam zaroniti u Sveto Pismo; konkretno u Stari Zavjet kako bismo razumjeli ove riječi. Ova Knjiga Propovjednika nalazi se iza Knjige o Jobu, Psalama i Mudrih izreka. Na neki se način tematski oslanja na ove knjige.

 

 

 

Preskočimo li Psalme koji predstavljaju jedno bogatstvo za sebe (tematikom i izražajnošću) shvatit ćemo kako se u Jobu govori o PATNJI PRAVEDNIKA U SVIJETU koji za svoju pravednost dobiva zlo; u Mudrim izrekama nalazimo niz ODGOJNIH SAVJETA koji trebaju pomoći ISPRAVNO ŽIVJETI; dok u Propovjedniku nalazimo SLIČAN PRISTUP ŽIVOTU U SVIJETU.

 

 

 

U Jobu je vidljivo kako je potrebno trpjeti u ovom životu trudeći se u svemu ustrajati u dobru, te kako takav život koji se ne otklanja od dobra na kraju nagrađuje Bog. Zbog Boga zapravo vrijedi sve pretrpjeti u ovom životu. Bog naime daje veću nagradu čovjeku od svega što sam čovjek može svojom pravednošću steći za života.

 

 

 

U Mudrim izrekama se potiče čovjeka da traži mudrost u životu kojeg živi, ali se ta mudrost često skriva u žviotu i nije je lako pronaći. Stoga se potiče na ispravna život, donoseći niz savjeta kako bi se dublje pronicala stvarnost koju je stvorio Bog. Mudrost tražiti bez Boga je uzaludan posao, stoga, veli pisac kako je ova pravila za život potrebno upisati u svoje srce kako bi nas srce vodilo kroz život prema Mudrosti Boga. Tako će svo ljudsko iskustvo naći svoj smisao u Mudrosti Stvoritelja, ali za pronaći Boga u svemu potrebno je imati “strah Božji”, odnosno, potrebno je s oprezom pristupati životu kako se lošim postupcima ne bi Boga povrijedilo, kako se Mudrost ponovo ne bi sakrila čovjeku. Ova knijga pokušava probiti put čovjekovoj sreći kroz ispravno življenje.

 

 

 

Konačno, Propovjednik radikalizira potrebu ispravnog života. Jedan vjernik ne bi smio upuštati u stvari koje zarobljavaju srce čovjeka koji se odmiče od Boga. Život u vjeri, jest život traženja Boga u svemu. Pri tome Propovejdnik shvaća čovjekova ograničenja i nagalašava ih u knjizi kako bi potakao na razmišljanje o tome da čovjek bez Boga ne može ništa, te u jednom životu bez Boga cijeli život postaje besmislen.

 

 

 

U Jobu se naglašava trpljenje u ispravnom življenju, u Mudrim izrekama se otvara put ispravnog života preko savjeta za život. No, takav život ne isključuje trpljenje. Ono što povezuje ove dvije knjige jest činjenica da se naglašava USTRAJNOST U PRIJANJANJU UZ BOGA I JEDAN ISPRAVAN ŽIVOT. Stoga, savjeti Mudrih izreka idu u tom pravcu, kako bi se pronašao put do Boga u ovom životu. Konačno, Propovjednik radikalizira tu potragu za Bogom u ovom životu, naglašavajući opasnosti koje život bez Boga donosi: sve što radimo može se činiti ispravnim, unatoč tome može biti posve besmisleno, ako se život planira bez Boga! Takav život, ne može čovjeka usrećiti.

 

 

 

Nakon ovih knjiga slijede Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova u kojima se drugačije pristupa stvarnosti. Za razliku od prve tri knjige koje o životu pričaju kao stražar o straži: s dosta opreza, straha Gospodnjeg, trpljenja; slijedeće knjige otvaraju put RADOSTI I NADE koja se ČOVJEKU OTVARA U ŽIVOTU kada PRONALAZI BOGA U SVEMU. Nalazimo jedan drugačiji pristup životu koji donosi sigurnost u život, strah kao da je nestao jer pisci ovih knjiga razvijaju NADU U DOLAZAK MESIJE. To očekivanje susreta s Mesijom, budi optimizam u njima, pa premda se u Sirahu i Mudrosti ponavljaju neke teme vezane uz život, sada se o istim govori iz pozicije čovjeka koji ima jednu sigurnost u Boga koji ga vodi kroz život.

 

 

 

Knijge dakle progovaraju o gotovo istim temema ali iz drugačijih perspektiva. Mogli bismo stoga Propovjednika smjestiti u korpus knjiga čiji mentalitet više odgovara tradicionalizmu Izraela, dok knjige koje ga slijede otvaraju put jednom optimizmu novog mesijanizma.

 

 

 

 

 

Ps 90, 3-6.12-14.17

 

Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

 

Smrtnike u prah vraćaš i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!« Jer je tisuću godina u očima tvojim ko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna. Razgoniš ih ko jutarnji san, kao trava su što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer već se suši i vene. Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš? Milostiv budi slugama svojim! Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim da kličemo i da se veselimo u sve dane! Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama! Daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek uspije!

 

 

 

Kol 3, 1-5.9-11

 

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.

 

 

 

Lk 12, 13-21

 

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

 

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

 

 

 

UVOD

 

 

 

Imati više i više, kako za narode, tako i za svakog pojedinca, ne bi trebao biti konačni životni cilj. Svaki je porast, (bez obzira o čemu govorimo) jedan problem za sebe dvojakih obilježja. Ono što je bitno, a to je da čovjek bude više čovjek, kao da se zatvara u jedan zatvor od onog trenutka kada se kao najveće dobro predstavi IMATI VIŠE. Istovremeno, to IMATI VIŠE čovjeka sputava gledati DALJE OD OVOG ŽIVOTA” (Usp. Pavao VI, Populorum progressio, br. 19).

 

 

 

Čovjek iz današnje prispodobe jest vrijedan čovjek koji radi puno i zarađuje puno. Čestit u svakom pogledu. Ipak, njegovi prioriteti pokazuju kako je sav njegov rad uzaludan jer ga je USMJERIO SEBI I VLASTITOM UŽIVANJU U LAGODNU ŽIVOTU. Gospodin želi ispraviti ovakvu perspektivu i želi da se čovjek u svemu što radi vrati Bogu i u Bogu nalazi svoj životni smisao. Život je dobar, ali ma koliko god on bio dobra, malo vrijedi ako se živi samo za sebe i bez Boga.

 

 

 

BOGATI ČOVJEK: SLIKA MODERNOG ČOVJEKA; sindrom hrčka

 

Pogledajmo malo u čovjeka iz prispodobe. Lako ćemo u njemu prepoznati sebe- kažem SEBE, a ne svoje susjede ili znance kako to neki vole prepoznavati u propovijedima ili štivima. Mi danas živimo kao dio jednog mentaliteta SKUPLJAČA- ČOVJEKA KOJI PATI OD SINDROMA HRČKA, premda nam se to ne čini. Naime, hrčak skuplja, često BEZ IKAKVE POTREBE mnoštvo stvari dok se sam ne zaguši njima. Većina od tih stvari nikada mu neće biti potrebna. Ovo često pronalazimo kod starijih ljudi koji iz STRAHA DA ĆE OSTATI BEZ NEČEG, jer su onemoćali pa bi lako mogli ostati bez pomoći, SKUPLJAJU I POHRANJUJU mnoštvo stvari, od kojih su neke posve nepotrebne, a druge bi bilo korisnije odmah potrošiti.

 

 

 

Život je organiziran tako danas da čovjek potiče na POHRANJIVANJE STVARI, na SKUPLJANJE ZALIHA. Prije svega tu mislimo na novac, na zemljišta, na kuće, na automobile,... Što je u korijenu tog pohranjivanja i stvaranja zaliha? Kazao bih kako nalazimo samo dva razloga: ŽELJA ZA POSJEDOVANJEM; te NESIGURNOST I STRAH ZA ŽIVOT.

 

 

 

U želji za posjedovanjem, pronalazimo sklonost ljudskog srca da traži isključivo zemljake stvari, ne mareći pri tom za transcedentnu dimenziju života. Ovakav čovjek zaboravlja da ŽIVOT IMA SVOJ VIJEK TRAJANJA I DA GA POSJED NE MOŽE PRODULJITI. Ono što u pravilu stoji iza ove želje za POSJEDOVANJEM, jer način života BEZ BOGA- u kojem je čovjek BOG SAM SEBI i u kojem je čovjek SVE PODREDIO SEBI i VLASTITIM UŽICIMA: “Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!”.

 

 

 

Drugi, iz straha počinju RADITI SVE KAKO BI IMALI, KAKO BI SE OSIGURALI, ne mareći pri tom rade li ispravno ili čine zlo. U strahu zaborave na Boga, i cilj njihova života jest SKUPITI DOVOLJNO BOGATSTVA KAKO BI SE OSIGURALI ZA MIRAN ŽIVOT. I ovi ljudi često žive čestito, a mnogi od njih su teško i mukotrpno stjecali, ali ŽIVE BEZ BOGA. NJIHOV JE BOG SIGURAN I MIRAN ŽIVOT.

 

 

 

SMRT KAO GRANICA: radimo za druge

 

Bog čovjeka koji živi samo za materijalna dobra naziva BEZUMNIKOM!Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Gospodin nas poučava kako je prava glupost svoje SRCE KOJE JE STVORENO ZA VJEČNOST, VEZIVATI UZ PROLAZNE STVARI: zarobiti svoje srce stjecanjem bogatstva, traženjem časti na zemlji, to je ispraznost nad ispraznostima, kako veli Propovjednik. “Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje” upozorava Gospodin. Ovaj bogataš iz prispodobe predstavlja nam jedan oblik života u kojem se živi za sebe: uživati koliko je moguće više, jesti, piti, zabavljati se- to je njegov ideal. Boga ni druge ljude nitko ne spominje.

 

 

 

Problem ovakva života je što smo mi podložni SMRTI i ta granica je GRANICA NAPUŠTANJA JEDNOG NAČINA ŽIVOTA I NASTAVKA ISTOG ALI NA DRUGAČIJI NAČIN. Kako? Prije svega, smrt nas odjeljuje od materijalnih dobara. Stoga, koliko god mi posjedovali materijalnog, NIŠTA NEĆEMO PONIJETI SA SOBOM! Navezujući se na materijalno bogaćenje, vezujemo se uz jedan besmislen život koji SMRĆU SIGURNO PRESTAJE I OD TAKVA ŽIVOTA NIŠTA SE NE NOSI U NEBO.

 

 

 

U trenutku smrti, STANJE JE DUŠE ODREĐENO ŽIVOTOM KOJI SMO ŽIVJELI I NEMA MOGUĆNOSTI PROMJENE. Sudbina koja nas čeka u vječnosti posljedica je našeg ponašanja na zemlji: “Padne li drvo na jug ili sjever, svejedno: gdje padne ondje i ostaje” (Sir 11,13). Ako smo kao cilj svoga života imali STJECANJE MATERIJALNOG BOGATSTVA, to se bogatstvo pretvara u jedan UTEG KOJI ČOVJEKU NE DOPUŠTA DA UZLETI U NEBO, k Bogu!

 

 

 

Našje život OGRANIČEN U VREMENU, i KRATAK JE. Uvijek će nam nedostajati vremena za neke naše planove. Stoga, valja misliti o drugim stvarima. Prije svega, dobro je razmišljati o SMRTI KAO GRANICI KOJA JE ŽIVOTU POSTAVLJENA, te KAKO NASTAVITI SA ŽIVOTOM POSLIJE SMRTI? Kada shvatimo kako ovo što živimo na zemlji predstavlja jedno SREDSTVO KOJE NAM POMAŽE DOĆI K BOGU, onda nam se otvaraju drugi načini da pristupamo životu.

 

 

 

Gospodin može pozvati čovjeka k sebi nenajavljeno: NITKO NE ZNA KADA SU MU DANI IZBROJENI. Nitko ne zna svoj čas smrti. I što ako smrt nastupi usred mojih velikih životnih uspjeha? “Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti” (Ps 6,20). Ima li to smisla?

 

 

 

ISKUPLJIVATI VRIJEME

 

Gospodin nas stalno upozorava kako SMRT NIJE KRAJ ŽIVOTNE PRIČE, kako se priča nastavlja. I taj NASTAVAK ŽIVOTNE PRIČE slijedi BEZ MATERIJALNOG BOGATSTVA KOJE SE SKUPLJALO ZA ŽIVOTA. Ono je u vječnosti bezvrijedno, ako se samo skupljalo iz gore navedenih razloga. Shvatite ispravno: BOGATSTVO NE SMIJE BITI CILJ ŽIVOTA; STJECANJE NE SMIJE BITI CILJ! Ima naime bogatih ljudi koji se ispravno odnose prema svemu što imaju, i tada im se njihovo materijalno stanje pretvara u BLAGOSLOV.

 

 

 

Ono o čemu će se od nas zatražit račun jest KAKO SMO RASPOLAGALI DOBRIMA KOJA NAM JE GOSPODIN DAO. Neće nas pitati KOLIKO SMO STEKLI, VEĆ KAKO SMO STEKLI I KAKO SMO RASPOLAGALI TIM DOBRIMA. Nitko Bogu neće donijeti ni kuća ni automobila, ali donijet ćemo sa sobom ljubav i dobrotu koju smo skupili za života. Zapravo, tu LJUBAV I DOBROTU K BOGU DONIJET ĆE DRUGI- ONI KOJIMA SMO JE DARIVALI!

 

 

 

Problem LJUBAVI otvara pitanje USMJERAVANJA NAŠEG ŽIVOTA. Ljubav i dobrota na neki način govore isto. Razlika je što je LJUBAV INTENCIONALNA DOBROTA. Možemo kazati kako je to MOJA DOBROTA KOJU USMJERAVAM DRUGOME! Što ako sam svu svoju dobrotu USMJERIO SEBI?

 

 

 

Ovo nas pitanje vraća na početak ove priče o POSJEDOVANJU: ČOVJEK IMA U SEBI JEDNU SKLONOST POSJEDOVANJU! Ipak, Bog je ljubav definirao kao DARIVANJE- NE POSJEDOVANJE- ODUSTAJANJE OD SVOGA POSJEDA!

 

 

 

U tom smislu, kada čovjek DARUJE SEBE, DARUJE SVOJU LJUBAV, on sebe dovodi u poziciju onoga koji NIJE VEZAN UZ ZEMLJU- MOŽE UZLETJETI BOGU! I Bog nas neće pitati KOLIKO POSJEDUJEMO, VEĆ KOLIKO SMO DAROVALI DRUGIMA! Jer DOĐEMO LI BOGU PUNI SEBE, znat će Gospodin da nam je život bio isprazan. No, dođemo li PRAZNIH RUKU I ČISTA SRCA KOJE JE IZ SEBE DARIVALO SVE ŠTO JE POSJEDOVALO- Bog će nas primiti i ispuniti sobom; i sve što smo darovali od sebe za života- NADOKNADIT ĆE BOG!

 

 

 

Što se dakle očekuje od nas u vremenu do smrti? Očekuje se od nas da ISKUPLJUJEMO TO VRIJEME DARIVANJEM LJUBAVI; da ISKORISTIMO ŽIVOT ZA STJECANJE ZASLUGA ZA NEBO, za OSLOBAĐANJE OD NAVEZANOSTI NA MATERIJALNO, za traženje oproštenja za grijehe.

 

 

 

Ovo otvara pitanje rada: zašto radimo ako ne zbog posjeda? Pa radimo da bismo PREOBRAŽAVALI ŽIVOT U NEŠTO BOLJE i kako bi preko tog rada dobili DOVOLJNO ZA ŽIVOT, A SAV VIŠAK ISKORISTILI DA POMOGNEMO DRUGOME- DARUJUĆI MU, ne materijlano, već preko tog materijalnog SVOJU LJUBAV! Ako naša materijalna dobra nisu upravljena tako da nam pomognu DOĆI U NEBO, BOLJE NAM JE DA NEMAMO NIŠTA!

 

 

 

Važno je shvatiti kako NE RADIMO ZA SEBE, VEĆ ZA DRUGE: radimo kako bismo darivali, a ne kako bismo stjecali ili posjedovali. To je sekundarni cilj: svi naime radimo prije svega da bismo osigurali svoj život. Ipak, kada se to i dogodi, radimo DA BISMO POMOGLI JEDNI DRUGIMA. Netko će pomoći djeci, netko susjedu, rođaku, netko neznancu. I ako RADIMO SAMO ZA SEBE- SAMI ĆEMO UMRIJETI I BOGU POĆI PUNI SEBE I SVOJIH PLANOVA. Teško ćemo zapravo Njemu i stići, jer TAKO OPTEREĆENI SOBOM I BRIGOM ZA SEBE- nikada se nećemo vinuti u nebo.

 

 

 

Govoreći o životu iz prespektive vremena, pitamo se nekada zašto Bog digne čovjeka mlada, a nekada nekome dadne dug, predug vijek? VRIJEME NAM SE PRODUŽAVA SAMO KAKO BISMO ISKUPILI SEBE ILI DRUGE! SAMO KAKO BISMO NAPRAVILI NEŠTO U ŽIVOTU ZA SVOJE SPASENJE ILI SPASENJE NEKOG BLIŽNJEG! ZA DRUGOGA!

 

 

 

Pokora, nadoknada za neku počinjenu štetu, ispravljanje neke nepravde za života počinjene, otkrivanje prave istine o nekome ili nečem, pomirenje, oproštenje ili primanje oprosta, darivanje svojih viškova, pomaganje nekome da prebrodi teške trenutke..., niz je način na koji iskupljujemo vrijeme. Tako je i sa radom: raditi čestito, ali ne pretvoriti rad u gospodara, već raditi tako da rad služi tebi i drugima, jedan je od način da se iskupljuje vrijeme. ISKUPITI VRIJEME ZNAČI ISKORISTITI GA TAKO DA SE NEŠTO ILI NEKTO PREOBRAZI i tako PRIBLIŽI BOGU, a da tu preobrazbu platim ja svojom žrtvom ili odricanjem.

 

 

 

Jedan dan u našem životu bit će NAŠ POSLJEDNJI DAN. Mnogi su umrli danas ili će uskoro umrijeti i ni slutili to nisu. Nemojte da nas taj trenutak dočeka sa srcem vezanim uz materijalno, uz bogatstvo, uz posjed. DARUJTE SEBE I ISKORISTITE SVE ŠTO IMATE DA ZADOBIJETE NEBO U TAJ SVOJ POSLJEDNJI DAN! ŽIVITE RADOSNO, ALI ŽIVITE TAKO KAO DA VAM JE SVAKI DAN POSLJEDNJI I KAO DA O SADAŠNJEM TRENUTKU OVISI MOJE SPASNJE.

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 13, 54-58

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.

 

A Isus im reče: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.« I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

 

 

 

Isus u svom rodnom kraju nailazi na nepovjerenje svoje rodbine glede njegova poslanja. Unatoč silnim čudesima o kojima su slušali, te snažnim riječima koje su dirale dušu, rodbina I prijatelji se pitaju s nevjericom: “Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.

 

 

 

Vidmo kako poznanstvo s Isusom nije dovoljno kako bi se shvatila njegova Osoba- rodbina I poznanici se se sablažnjavali o Njega. Potrebno je pouno više od same spoznaje- potrebna je VJERA KOJA POČIVA NA ISPRAVNOJ SPOZNAJI. Spoznaja Isusovih sumještana bila je opterećena životom u mjestu I nisu mogli prihvatiti Isusove Riječi. Nedostajalo im je vjere, a spoznaja im je bila neispravna.

 

 

 

O tome veli sveti Grgur Nazijanski: “Kako se za čudesno izliječenje traže I ZNANJE I VJERA Onoga koji se liječi, ovima se nije moglo dati jedno bez drugoga” (De theologia, 30,10). Potrebne su I SPOZNAJA (ispravna, dakako) I VJERA za prihvatiti ono što je Isus propovijedao.

 

 

 

Drugim riječima, pristuni smo trenutku iskazivanja NEVJERICE spram Isusa od strane njegovih najbližih. I ne samo to, sablažnjavahu se od njega, vjerojatno su mu se rugali, a sigurno je bio predmetom ogovaranja ili klevetanja. Nama se može dogoditi isto kada USTRAJAVAMO NA SVOJIM KRŠĆANSKIM STAVOVIMA: mnogi će nas ismijavati govoreći kako smo konzervativni, drugi će nam se rugati, postat ćemo predmetom podsmijeha, treći će neutemeljeno govoriti gluposti o nama,...

 

 

 

Nije ovdje riječ da će netko biti fizički zlostavljan jer je kršćanin, već o tome da će biti izložen neugodnositma svake vrste, diskriminaciji na poslu, u obitelji može doživjeti nerazumijevanje I odbijanje, nedhvaćanje od najbližih,... U takvim je situacijama potrebno dosta smirenosti kako bi se IZDRŽALO SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPOPASTI.

 

 

 

Kršćanski život odvija se u jednoj sredini u kojoj kršćanin po ničemu ne iskače iz okoline. I više od toga, u našim se krajevima cijelo okruženje smatra kršćanskim. NO NIJE BAŠ TAKO. Mnogi se drže kršćanima, ali to ničim ne pokazuju, niti djeluju kao kršćani u konkretnim situacijama. Zapravo, čini se kako je kršćanin pritiješen između dva mentaliteta u našem društvu: jedna onaj BURŽUJSKI, drugi kojeg smo naslijedili KOMUNISTIČKI. Oba imaju jednu zajedničku točku- imaju LIBERALAN stav prema životu; jedan stav koji nema veze sa kršćanstvom. Dok se prvi stav pokušava nametnuti kao vodeći u društvu kroz jedan pokušaj stvaranja ekonomske elite, drugi se poziva na socijalne nepravde I sebe promovira kao političku “majku Tereziju”.

 

 

 

Prvi stav, onaj buržujski, KORISTI KRŠĆANSTVO ZA SEBE ONDA KADA MU TO TREBA, ali u stvarnosti nitko od tih ljudi koji sebe nazivaju Hrvatima ili katolicima, ne mare previše ni za zemlju ni za vjeru. Upravo oni sebe predstavljaju konzervativnom strujom u životu I u politici, često sebe promiviraju kao velike stručnjake, a zapravo su obični prevrtljivci koji će koristiti sve ono što im treba kada je njima na korist.

 

 

 

Drugi stav, onaj ljevičarski, je uglavnom jasan kada je vjera u pitanju. Kada nisu u situaciji da diktiraju “ritam života”, onda se uglavnom pokazuju kao ljudi koji “poštuju” različitost u razmišljanju, ali kada se domognu vlasti, jasno artikuliraju svoje animozitete spram katoličanstva. Osim toga, kada je njihova osobna korist u pitanju, po ničemu se ne razlikuju od onih koji se vode buržujskim mentalitetom.

 

 

 

Treći dio našeg društva su ljudi čestiti I iskreni, I lijevi I desni (u političkom smislu), vjernici I nevjernici, bogati i siromašni, kojima je na prvom mjestu u životu POŠTENJE I ČESTITOST. Ovi ljudi često puta bivaju neshvaćeni I neprihvaćeni u svom životu zbog svojeg POŠTENJA I ISKRENOSTI. Bivaju predmetom izrugivanja I klevatanja zbog toga što ne odustaju od svojih stavova.

 

 

 

Ako niste primjetili, u ovoj trećoj grupi ljudi NISMO IZDVAJALI NIKOGA, jer se zapravo u životu događaju iste neugodnosti onim ljudima koji sve pokušavaju POŠTENO RADITI I ŽIVJETI. Uvijek im se ispriječi netko tko im želi nauditi bilo riječima, bilo djelom, samo zato jer su DRUGAČIJI (pošteni I iskreni). U ovoj grupi ljudi nalaze se oni koji TRPE ZBOG SVOJIH STAVOVA OD KOJIH NE ODUSTAJU.

 

 

 

Ponovit ću Vam: tu su vjernici I nevjernici, bogati I siromašni, lijevi I desni- ali svi čestiti I pošteni ljudi. Među njima ima onih koji za Boga ne znaju, ali BLIŽNJEG VOLE VIŠE NEGO SAMOGA SEBE. Stoga se dijelom ponašaju kao I vjernici u svemu.

 

 

 

Iz ove grupe sada ćemo nape razmišljanje usmjeriti prema vjernicima. Analizirati sve iz ove grupe, sve one dobre I čestite ljude koji za Boga ne znaju ili zbog raznih razloga ne vjeruju u njega, odvelo bi nas predaleko. Stoga ćemo se usredotočiti samo na vjernike iz treće grupe.

 

 

 

Vidjeli smo kako svi bez razlike na vjeru ili nevjeru mogu trpjeti na jednak način iste neugodnosti zbog svojeg poštenja. Kada je vjera u pitanju onda se to naglašava. Više se ne dovodi u pitanje samo LJUDSKOST, VEĆ I NAŠ STVA PREMA SPASENJU. Što se tiče ljudskosti, ovako ili onako netko će nam je povrijediti ili okaljati. Tu nam može biti svejedno što će o nama kazati jer bitno je zapravo ono što BOG O NAMA GOVORI, A NE LJUDI. No stav prema spasenju nije bezazlena stvar, jer stavlja na kocku sav naš život- ne mislim tu na ovaj zemljaski, već na život vječni.

 

 

 

Pitanja VJERE često će potaknuti druge da nam se suprostave, vide nas kao nerijatelje I izazovu neugodnosti. “Kršćanin treba odbaciti bojazan da će njegove riječi biti krivo shvaćene ili jednostavno odbijene, Tko bi zbog drugih skrivao svoje kršćanstvo usred poganskog okruženja, zaslužio bi čuti ove Kristove riječi- Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se I ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-280).

 

 

 

U situacijama koje zbog vjere mogu biti neugodne, kršćanin se ne smije pitati što je naprijkladnije, što će biti dobro prihvaćeno, već ŠTO JE NAJBOLJE, ŠTO OD NAS OČEKUJE BOG. Često se povlačimo po pitanima vjere pred drugima jer se ne želimo isticati ili se ne želimo razlikovati od drugih. U tome nam je sam Isus Krist najbolji primjer: NIKADA SE NIJE DODVORAVAO NIKOME, NITI GA JE BILO BRIGA HOĆE LI SE ILI NEĆE LJUDI SLOŽITI S NJIM. On je jednostavno mario samo za jednu stvar: VRŠITI VOLJU OČEVU.

 

 

 

Za nas se to VRŠENJE BOŽJE VOLJE najprije tiče našeg života u vjeri. Teško mi je zamisliti da netko tko ne mari za vjeru, može shvaćati volju Božju za sebe. Čak I oni koji se trude u vjeri ponekad teško pronalaze što je to što Bog traži od njih. Stoga je važno USTRAJNO SE DRŽATI SVOJIH STAVOVA USRED OVOG POGANSKOG ILI POLU POGANSKOG OKRUŽENJA U KOJEM ŽIVIMO.

 

 

 

Isus nikada svojim riječima ili djelom nije pokazivao nikakvu neodlučnost. To želi prenijeti I na nas, On ne poznaje nepromišljenost, neodlučnost ili kompromise života koji vjeru bacaju u drugi plan. ON NE MARI ŠTO ĆE DRUGI KAZATI O NJEGOVU ŽIVOTU, već samo gleda što Otac traži od njega.

 

 

 

Tražeći primjere hrabrosti po pitanju vjere, ne smijemo zaobići Josipa iz Arimateje I Nikodema, koji su se jedini usudili zatražiti tijelo Kristovo u vrijeme kada su svi Isusovi sljedbenici (osim nekolicine) pobjegli glavom bez obzira od Isusa. Nasuprot njima, vidimo apostole koji se tek naknadno shvatili kako trenaju hrabrno naviještati Isusa. Čak I tada, nakon što je apostolat uhvatio zamaha, sveti Petar uzmiče pred nasilnim židovima. NAKON ŠTO JE PRIMIO DUHA SVETOGA PREPAO SE ŽIDOVA I POPUSTIO U NJIHOVIM ZAHTJEVIMA GLEDE OBREZANJA ONIH KOJI DOLAZE IZ POGANSTVA U VJERU. Pavao ga je zbog toga žestoko korio, a Petar, svhativši svoju grešku se ponizno ispravio.

 

 

 

To što idemo u Crkvu I primamo sakramente, još nije garancija kako svjedočimo vjeru. Često su oni koji nam se suprostavljaju agresivni, pa se poput Petra povučemo I složimo s njima. Pokazuje time kako nam je VIŠE STALO DO NJIHOVA MIŠLJENJA, A MANJE DO BOŽJEG. Nekada nas to dovodi da jasno sami mijenjamo stav I okrećemo leđa vlastitoj vjeri. Razumljiv je strah ili osjećaj stida kojeg većina ljudi ima, koji nas tjera da se po ničemu ne ističemo od drugih ljudi. Ali to ne znači da moramo misliti isto što I drugi ili vjerovati isto što I drugi. Upravo u toj različitosti stavova, MI MORAMO ZADRŽATI SVOJ, PA ŠTO KOŠTALO- KOŠTALO!

 

 

 

Kaže sveti župnik arški, sveti Ivan Maria Vianney: “Znate li koja je prva napast koju đavao stavlja pred osobu koja je počela više služiti Bogu? ŽELJA ZA TUĐIM POŠTOVANJEM!” (Propoviejd o napastima). Isus je propovijedao istinu ne obazirući se na ljude. Da govori istinu znali su I njegovi najokorijeliji protivnici, koji su mu govorili licemjerno: “Učitelju! Zanmo da si istinit te po istinu putu Božjem učiš I ne mariš tko je tko jer nisi pristran” (Mt 22,16). Takvi moramo biti I mi želimo li ustrajno djelovati kao kršćani u ovom svijetu. Budemo li mijenjali svoje mišljenje stalno, budemo li čas krćani, čas nekršćani; tko će povjerovati u naše riječi kada nas “uhvati vjerski zanos”? Govorit će svi da smo dvoličnjaci: danas govorimo jedno, sutra drugo. Stoga se držimo ČVRSTO SAMO JEDNE STVARI- NAŠE VJERE I BUDIMO MIRNI UNATOČ SVIM NEUGODNOSTIMA KOJE NAS MOGU SPOPASTI AKO NE POPUŠTAMO U SVOJIM STAVOVIMA. I Isus je prolazio isto.

 

 

 

Oni koji nas napadaju, ZNAJU DA GOVORIMO ŠTO JE ISPRAVNO. Bez brige budite. I farizeji I psimoznanci u Isusovo vrijeme su ZNALI ISTO: DA ISUS GOVORI ŠTO JE PRAVO I ISTINITO. Unatoč tome su ga napadali. Oni koji napadaju Vas zbog vjere, ZNAJU ISTO ŠTO I FARIZEJI I PISMOZNANCI: znaju da govorite istinu. Ako u svojim stavovima ustrajete, počet će Vas poštivati kao PRAVOG KRŠĆANINA, I s vremenom će uvažavati sve što velite. Ako ne zbog vjere, ono zbog čestitosti I čvrstoće u istini. Tek tako ćete moći doprijeti I do onih duša koje su daleko od Boga.

 

 

 

Mlakošću u vjeri, prevtljivošću u stavovima nikoga nećete pridobiti za Boga, već ćete stvoriti lošu sliku o sebi, o vjeri, o Crkvi, o Bogu. Neka Vas ne brine stav bližnjih. Samo ustrajte u vjeri I ne popuštajte nikome kako biste se udvorili stavovima koji su daleko od vjere I Boga.

 

 

 

 

 

 

Izl 40, 16-21.34-38

 

U one dane: Mojsije učini sve kako mu je Gospodin naredio. Prvoga dana prvoga mjeseca druge godine Prebivalište bi podignuto. Ovako Mojsije podignu Prebivalište: razmjesti njegova podnožja, uspravi njegove trenice, postavi priječnice i podiže stupove. Zatim raspne Šator nad Prebivalište, a povrh njega stavi pokrov Šatora, kako je Gospodin Mojsiju naredio. Uze onda Svjedočanstvo i stavi ga u Kovčeg; na Kovčeg postavi motke; onda stavi Pomirilište ozgor na Kovčeg. Potom unese Kovčeg u Prebivalište; objesi zavjesu za zaklon. Tako zastre Kovčeg svjedočanstva, kako je Gospodin i naredio Mojsiju.

 

A onda oblak prekri Šator sastanka, i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka, zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište.

 

Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao. Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Gospodnji danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu.

 

 

 

Čitamo kako je Bog otkrio svoje nakane da bude BOG S LJUDIMA, jedan Bog koji će se ljudima približiti. Zahtijevao je od Mojsija da napravi ŠATOR SASTANKA u kojem bi bilo BOŽJE PREBIVALIŠTE. Kada je sve napravio kako je Bog tražio od njega, Bog se, kao i prije dok je spašavao izraelce iz Egipta, pojavio u OBLAKU: “A onda oblak prekri Šator sastanka, i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka, zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište.” I taj je OBLAK bio znak Božje prisutnosti među ljudima.

 

 

 

Kasnije, ušavši u Obećanu zemlju, izraelci sagradiše Hram kako bi mogli prilaziti Bogu, biti mu blizu. Taj je Hram bio, ne samo svetište, već PREBIVALIŠTE Božje u narodu, i biti BLIZU HRAMA, uvijek je značilo BITI BLIZU BOGA. Ova FIZIČKA BLIZINA značila je puno izraelcima, i davala im je sigurnost u svemu što su radili. S Bogom, sve su mogli; bez Boga- ništa.

 

 

 

U punini vremena, Riječ je Tijelom postala i PREBIVALA MEĐU NAMA: Bog se utjelovio i Djevica je “postala novi Božji šator: riječ se Božja tako nastani među nama. Grčka riječ za NASTANITI SE, kojom se koristio pisac evanđelja Ivan, etimološki znači: UŠATORITI SE, PODIĆI ŠATOR, i odatle: BORAVITI NA JEDNOM MJESTU(...). Od tog vremena pa dalje možemo reći kako Bog živi s nama. Svaki dan možemo biti uz njega, bliže nogo što to možemo zamisliti” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-274).

 

 

 

Nekada su Izraelci govorili kako je Bog s njima. Danas taj privilegij imamo mi i možemo kazati kako je Bog stalno s nama prisutan u SVETOJ MISI PRIJE SVEGA. Kada svećenik na svetoj misi posvećuje KRUH I VINO, DONOSI NAM KRISTA, BOGA I ČOVJEKA NA OLTAR, gdje prije toga nije bio po svom svetom ČOVJEŠTVU.

 

 

 

To je osobita prisutnost- osobita, ali STVARNA, koja se događa samo u euharistiji i nastavlja se u SVETOHRANIŠTU, u tabernakulu Novog Saveza. Ta se prisutnost najprije odnosi na Kristovo Tijelo, stoga i na tri božanske osobe Presvetog Trojstva: na Riječ, po sjedinjenju s Kristovim čovještvom, na Oca i na Duha Svetoga, po uzajamnom odnosu božanksih osoba. “U svetohraništu Krist je stvarno prisutan, tijelu, krvlju, dušom i božanstvom. Može se doslovno reći: Bog je ovdje, blizu mene. Gospodine, čvrsto vjerujem da di ovdje prisutan, da me vidiš, da me čuješ,...” (Isto, VI- 275).

 

 

 

Vjerujem, kada bismo stvarno bili svjesni te Božje prisutnosti, nikada ne bismo poželjeli otići iz Crkve. Nikada nam misa ne bi bila dugačka, i klanjanje bi se pretvorilo u novo zaljubljivanje u Boga.

 

 

 

Mt 13, 47-53

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«

 

»Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«

 

Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

 

 

 

Danas slušamo riječi koje ovako u slikama ribe uhvaćene u mrežu ne izgledaju strašno, ali kada ove slike prenesemo u onu stvarnost koju mi iščekujemo, onda to postaje nešto oko čega se valja ozbiljno zamisliti. Kraljevstvo je nebesko kao mreža koja se vadi tek kada se napuni. Tako I mi čekamo to vrijeme u kojem će biti ispunjeno sve I u kojem će doći do konačnog odjeljivanja. Po MILOSRĐU BOŽJEM SVI LJUDI BEZ RAZLIKE IMAJU PRIGODU SPASITI SE I UĆI U KRALJEVSTVO BOŽJE, ALI PO PRAVEDNOSTI BOŽJOJ NIJE MOGUĆE DA SVI BUDU SPAŠENI. Bog ne bi bio Bog kada ne bi bio pravedan. Stoga je uzalud uzdati se u Milosrđe a istovremeno živjeti razvratno, neljudski- nekršćanski- nepravedno.

 

 

 

Kaže se u današnjem čitanju kako će izići anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Pazite još jednom: ODIJELIT ĆE ZLE OD PRAVEDNIH! Kada se govori o PRAVEDNIMA misli se na one ljude koji su nastojali živjeti PRAVEDNO- ISPRAVNO. Nije potrebno objašnjavati što to znači. Svaki čovjek U SEBI ima svijest o tome je li neko njegovo djelo ISPRAVNO ILI NIJE. Nekada, zbog objektivnih okolnosti ta svijest nije do kraja izgrađena pa se može dvojiti oko ispravnosti nekih stvari ili se čak može imati krivo mišljenje, ali nitko ne može kazati kako se u sebi ne propitkuje (prije ili kasnije) o ISPRAVNOSTI SVOJIH DJELA.

 

 

 

Životinje to ne mogu- one jednostavno slijede kodove svoje prirode- instinkte koji ih ograničavaju. Stoga kod životinja ne možemo govoriti o PRAVEDNOSTI ILI ISPRAVNOSTI POSTUPAKA. Životinje mogu nanijeti neku štetu, ali nisu zle jer nemaju te SLOBODE PO KOJOJ BI SE ODLUČIVALI ZA NEKI POSTUPAK- instinkt ih ograničava.

 

 

 

Čovjek naprotiv, po svojoj SLOBODI IMA TU MOGUĆNOST DA SE OPREDIJELI ZA DOBRO ILI ZA ZLO- za nešto ispravno ili nešto neispravno- za pravedno ili nepravedno. Nije rijetkost da se u svoj svojoj slobodi odlučimo za nešto nepravedno. Događa nam se, da ustrajavajući na takvim činima, postajemo ZAROBLJENICI SVOJE NEPRAVDE- NE MOŽEMO SE OTRGNUTI OD SVOJIH ZLIH NAVIKA- POSTAJEMO ROBOVI VLASTITIH MANA I GUBIMO SLOBODU.

 

 

 

Kada se odlučujemo za nešto dobro I pravedno, uvijek nam se iznova otvara mogućnost za novo napredovanje u dobru I usavršavamo se postajući sve humaniji- ljudskiji u svojim djelima. I dok nas zlo I nepravda zarobljavaju, dobrota I pravednost oslobađaju dušu od svega što bi nas moglo učiniti manje čovjekom. Čineći dobro, RASTE U NAMA SVIJEST O TOME ŠTO JEST, A ŠTO NIJE DOBRO- POSTAJEMO SLOBODNIJI. S DRUGE STRANE, RADEĆI ZLO, TA SE SVIJEST GUBI U POKUŠAJIMA DA SE VLASTITO ZLO OPRAVDA.

 

 

 

Oni koji sada rade zlo I opravdavaju svoje grijehe, jednako će se ponašati u Nebu. Navike su navike, I kada se ustale U DUŠI NI SMRT IH NE MOŽE IZBRISATI. Tako će I po smrti ostati stvari iste. Svaki onaj koji misli kako može na jedan način živjeti na zemlji, a kako će to kompenzirati na Nebu, vara se ako već sada barem ne pokuša promijeniti sebe na bolje. Ostanu li grijesi ovdje, ostat će I gore. Zato I imamo ispovijed kako bi grijehe Bog “pomeo”, kako bi uklonio od nas sve što nas poništava kao kršćane, kako bi mi polako stvarali jednu NAVIKU OBRAĆENJA. Ovo je malo čudno za čuti, ali poznajemo li narav čovjeka, onda shvaćamo kako je ova potreba za obraćenjem svakodnevna. Onaj koji ima svijest o grešnosti vlastitih postupaka znat će koliko je ovo važno.

 

 

 

Kada se zapusti ispovijed, čovjek polako zapušta samoga sebe. Ispovijed nas vraća u situaciju da kažemo Bogu I sebi u lice istinu o vlastitoj nepravdi, te da učinimo sve da uz Božju pomoć stanemo na pravu stranu. Budući da griješimo stalno, onda je jasna ova potreba za stvaranjem “navike obraćenja”. Riječ je o jednoj vrlini koja, kada se ustali u duši olakšava nam da sebe vidimo kakvi jesmo. Zapravo, tu sliku o sebi trebali bi stvarati uspoređujući se sa Isusom Kristom. Zato, ova navika daje na uvid kolike su razlike između nas I Krista. Istina je kako nikad nećemo postići savršenu identičnost sa Kristom, I mora se dobro paziti onaj koji misli da je poput Isusa Krista. KRIST JE BOG, koji nam je svoje božanstvo pokazao po svojoj ljudskosti. I upravo ta Božja Ljudskost, služi nam kao putokaz u Nebo: nikad je nećemo doseći osim kada se potpuno sjedinimo s Kristom (a to je moguće samo nakon smrti), ali joj se možemo približavati. I koliko smo SLIČNIJI KRISTU, to bolje po nas jer smo na pravom putu.

 

 

 

Ukoliko nema doditnih točaka između Krista I nas, treba se zamisliti nad sobom. Za dobru ispovijed treba tražiti te razlike između Kristova lika I nas samih.

 

 

 

 

 

Mt 13, 44-46

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.«

 

»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«

 

 

Ponovo čitamo Gospodinove riječi u kojima On oslikava kraljevstvo nebesko kao BLAGO I KAO BISER. Razmišljat ćemo o tom BLAGU I BISERU iz perpektive onoga koji to blago I taj biser pronađe.

 

 

BLAGO I BISER u sebi nose sliku nečeg što je toliko vrijedno da se vrijedi prodati I napustiti samo kako bi se posjedovalo blago/biser. Ipak postoji jedna razlika: blago je pronađeno slučajno, a za biser je potrebno uložiti trud da ga se pronađe.

 

 

Gledmao li na blago I biser kao na kraljestvo nebesko koje netko naše u svom životu, lako ćemo shvatit kako se I blago I biser odnose na NAŠ ŽIVOTNI PUT kojeg umsjeravamo k Bogu ili od Boga. Onaj koji pronađe blago ili biser- OSTAVLJA SVE- NAPUŠTA PRIJAŠNJI NAČIN ŽIVOTA I POČINJE ŽIVJETI TAKO DA JASNO POKAZUJE KAKO MU JE BOG NAJVAŽNIJI U ŽIVOTU.

 

 

Netko dakle, pronađe blago bez svoje zasluge- DARUJE MU SE! Drugi pak mora uložiti silan napor kako bi pronašao biser! Zašto je nekome darovano, a od nekoga se traže napori? Pa, Bog se u svemu služi našom prirodom, našim ljudskim mogućnostima. Stoga nekima daruje ono što sami neće uspjeti, dok druge pušta da ih potraga ojača u vjeri, jer sami imaju snage pronaći ono najvrijednije u svom životu.

 

 

Ovdje je zapravo riječ o POZIVU BOŽJEM NA KOJEG LJUDI TREBAJU ODGOVORITI SVOJIM ŽIVOTOM- PONAŠANJEM. Blago I biser su one životne vrijednosti koje nas vode Bogu I zbog kojih vrijedi napustiti sve. Neki ljudi te vrijdnosti ne vide I potrebna im je Božja pomoć. No, kada ih pronađu, pa makar to bilo I slučajno, SHVATE KAKO ZA TAKVO ŠTO VRIJEDI PROMIJENITI ŽIVOT. Drugi pak u sebi imaju trajan nemir I stalno traže nešto što će im smiriti srce. Oni sami mogu pronaći ono što je nekima uskraćeno. Takvi se poput bogata mladića često pitaju: “Što mi još nedostaje?” (Mt 19,20). To je pitanje koje u dubini duše zapravo postavljaju Isusu, baš kao I onaj mladić koji nije imao snage ostaviti sve I promijeniti svoj život kako bi Isusa slijedio u stopu.

 

 

U oba slučaja je dobro to što su PLODOVI DOBRI. Ne treba se sekirati puno zbog toga kako je netko našao ono najvrijednije, već je li OSTAVIO SVE- PROMIJENIO SVOJ STIL ŽIVOTA I UPRAVIO SVOJ ŽIVOT BOGU. Zapravo, ono što jest bitno je da ČOVJEK SHVATI BOŽJI POZIV, DA SHVATI ŠTO BOG OD NJEGA ŽELI I DA PROMIJENI SVOJ ŽIVOT OSTAVIVŠI IZA SEBE SVE ONO ŠTO GA PRIJEČI U OSTVARIVANJU SVOGA POZIVA.

 

 

Čim čovjek SHVATI BOŽJI POZIV, počinje shvaćati drugačije svoju PROŠLOST, a vidi drugim očima I svoju BUDUĆNOST. Slike iz prošlosti se pojašanjavaju sada u svjetlu poziva: shvaćamo zašto mi jejednom netko prišao bez razloga I kazao mi nešto što me je duboko potreslo, zašto je nekto učinio uslugu koju nije trebao, zašto me je netko ukorio želeći mi dobro, a ja shvatio naopako,....!

 

 

Bog prolazi kroz život čovjeka pod točno određenim uvjetima, u određenoj dobi, u različitim situacijama; njegovi su zahtjevi u skladu s uvjetima koje je on davno predvidio” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-269). Ovako lakše možemo shvatiti onu prispodobu o radnicima koje gospodra vinograda zove u različito vrijeme: jedne zove rano ujutro, druge u podne, treće predvečer I sve ih jednako plaća. Riječ je o tome da neke ljude zove u ranoj mladosti I oni to shvaćaju, druge zvoe u zrelijoj dobi, treće u poodmaklim godinama. Poznajemo li povijest rane crkve shvati ćemo kako je ovo u prvim vremenima razvoja Crkve bilo normalno I nitko nije robovao predrasudama glede dobi u kojoj Bog poziva radnike na svoju njivu.

 

 

Mnogima- većini- Gospodin pristupa dok rade, dok se bave svojim poslom, I želi da nastave raditi svoj posao, ali kao vjernici koji u potpunom predanju posvećuju ovaj svijet svojim radom, svojom teško stečenom stručnošću. Neke Gospodin vidi u braku I traži od njih da posvete svoje obitelji I da se njemu predaju u okolnostima u kojima jesu. U kojoj god životnoj dobi da se primi poziv, Gospdoin dariva nutarnju mladost koja sve pomlađuje (…) Njavažnije je biti pri tom velikodušan prema njemu- u času kada poziva I uvijek- I ne uzdati se u drugu priliku jer ona možda nikad neće doći, I ne misliti da je prošlo vrijeme za hrabre, odvažne odluke, da je prekasno,....ili prerano” (F:F. Carvajal, na nav. mj.).

 

 

Što dakle znači OSTAVITI SVE, PRODATI SVE radi kraljevstva nebeskog u svjetlu ovoga o čemu smo razmišljali? To ne znači da je potrebno materijalno osiromašiti sebe. Bilo bi posve pogrešno tako razmišljati, jer siromašan može biti netko tko ima dosta materijalnoga. Ta kategorija “siraomaštva” ne ovisi o imutku, već o srcu čovjeka.

 

 

Nije siromašno imanje, već čovjek. Neki naime imaju strahovito puno imanja, ali im ne koristi ničemu I uz to ih zna voditi u propast jer vezuju svoje srce uz imanje I nastoje svim sredstvima to imanje povećati. Oni nisu ni siromašni ni bogati, već su navezani na grijeh. Takvi bi bili čak I da nemaju ništa materijalnoga.

 

 

Drugi pak imaju, ali se s mjerom odnose prema svom bogatstvu. Spremni su odsutati od nečega radi tuđeg dobra, radi javne koristi. Takvi ljudi su nenavezani na grijeh I premda bogati, imaju srce slobodno od sveza ovoga svijeta. Za nijh nije bitno imaju li ili nemaju- oni se ne bi promijenili jer njihov život ne ovisi o bogatstvu, već o srcu. Njihovo bogatstvo, zapravo je njihov život.

 

 

Prva grupa ljudi ne mora prodavati ništa da bi slijedila Isusa. Oni, kada shvate što im je najvrijednije u životu, kada shvate na što ih Bog poziva, ne moraju prodati ništa, već moraju odvezati srce od onog štoga je vezivalo. Moraju SEBE OSLOBODITI VEZE SA SVOJIM BOGATSTVOM, A ZA TO NIJE NUŽNO RASPRODATI SVE. Netko će naime smjelo prodati sve, ali će njegovo srce I dalje ostati vezano uz grijeh neumjerena bogaćenja. Takav će opet pronaći neravan put prema materijalnom bogatstvu.

 

 

PRODATI SVE kako bi se zadobilo BLAGO ILI BISER, odnosno kako bi se zavrijedilo kraljevstvo nebesko, ZNAČI POČETI ŽIVJETI NA DRUGAČIJI NAČIN OD PRIJAŠNJEG: bolje izvršavati svoje obaveze, raditi više I bolje, hrabro ispunjavati obiteljske obaveze, odgajati djecu u duhu kršćanstva, brinuti se za druge obitelji, govoriti o Bogu riječima I djelima,...

 

 

To OTKRIĆE BLAGA ILI BISERA izaziva USHIT koji je plod jednog duhovnog pokreta u čovjeku koji želi promijeniti svojeu situaciju I sada SHVAĆA ŠTO JE TO ŠTO TREBA PROMIJENITI. Poziv od Boga taži odricanje I TEMELJITU PROMJENU PONAŠANJA- ništa čovjek ne smije zadržati za sebe od staroga. Taj trenutak “otkrića” poziva otkriva nam slabosti I navezanosti, I otvara dušu Onom koji nas poziva da primimo njegovu pomoć kada se odlučimo na promjenu.

 

 

1Iv 4, 7-16

 

Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. Po ovom znamo da ostajemo u njemu i on u nama: od Duha nam je svoga dao. I mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

 

Centralna tema ovog poglavlja jest: BOG JE LJUBAV. I to ne bilo kakva ljubav, već Ljubav koja je OSOBNA ZA SVAKOG ČOVJEKA: ljubav koju Bog iskazuje svakom ponaosob. Bog ne ljubi skupno- već svakoga pojedinog čovjeka ljubi takvog kakav jest. “(…) Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najnutarnjiju tajnu: On je sam vječna razmjena ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti, i nas je odredio da imamo udijela u toj ljubavi” (KKC 221).

 

 

 

U razmišljanjima o ljubavi, o Božjoj ljubavi, možemo sebi postaviti pitanje: KAKO MOGU VOLJETI NEKOGA KOGA NE VIDIM? Veli Ivan u Poslanici: “Boga nitko nikada ne vidje”. Kako onome koga ne vidim mogu izražavati ljubav? Zar to ne bi bila platonska ljubav bez odredišta u čovjeku? Tek fantazija?

 

 

 

Ivan daje i odgovor na ovo pitanje: “20Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. 21I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1Iv 4,20). Ljubav prema Bogu kojeg ne vidimo, POSTAJE VIDLJIVA U LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU kojeg vidimo. Ovaj stih Ivanove Poslanice jasno povezuje BOGA I ČOVJEKA LJUBAVLJU. I to ne bilo kakvom, već LJUBAVLJU KOJOM JE BOG UTISNUO U NAS! Drugim riječima, BLIŽNJE NE BISMO TREBALI LJUBITI SAMO IZ FILANTRPOSKIH RAZLOGA, VEĆ ZBOG BOGA: onaj koji ljubi Boga, trebao bi ljubiti bližnje!

 

 

 

Pogledamo li malo bolje ovu Poslanicu, uočit ćemo kako Ivan govori o BOŽJOJ LJUBAVI KOJA SE UTABORILA U ČOVJEKU: “Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.” Može se zaključiti kako U SVAKOM ČOVJEKU POSTOJI MOGUĆNOST PRONALASKA BOŽJE LJUBAVI, PREKO KOJE BOG POSTAJE PRISUTAN U NAŠIM ODNOSIMA, JER LJUBAV UVIJEK UPRISUTNJUJE ZALJUBLJENE U NJIHOVIM DUŠAMA! Stoga, tko ostaje u ljubavi- U BOGU OSTAJE I BOG U NJEMU! Ljubiti bližnjega svoga, treba činiti tako da smo UVIJEK OTVORENI LJUBAVI- DA NIKAD NIKOME NE ZATVARAMO VRATA SVOGA SRCA, JER NIKADA NE ZNAMO KADA ĆE NETKO UPRISUTNITI BOGA U NAŠEM ODNOSU PREKO ISKRENE LJUBAVI.

 

 

 

Za ovakvu ljubav prema Bogu koja se uprisutnjuje i postaje vidljiva u čovjeku, sam Bog daje razloge: “U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu”. Bog je UTJELOVLJENJEM UPRISUTNIO- UČINIO VIDLJIVOM SVOJU LJUBAV U ČOVJŠTVU ISUSA KRISTA. Dao nam je do znanja kako naše čovještvo ima kapacitet nošenja u sebi jedne takve Božanske ljubavi.

 

 

 

Sada možemo postaviti jedno drugačije pitanje: MOŽE LI SE NEKOGA NATJERATI DA LJUBI BLIŽNJEGA? Znamo kako je Isus sve zapovijedi Staroga Zavjeta kondenzirao u ZAPOVIJEDI LJUBAVI, ali može li se ljubav zapovjediti?

 

 

 

Nitko nikome ne može narediti da voli ovu ili onu osobu, naravno! Ipak, ljubav, kao što se ne ispunja u zapovijedima, već u slobodnom pristanku; ne ispunja se ni u potpunoj slobodi (kako je već danas shvaćaju) u kojoj je dozvoljeno sve. Sloboda o kojoj pričamo jest jedna sloboda u KOJOJ SE ČOVJEK PONAŠA PROMIŠLJENO: uključuje sve svoje mogućnosti duha kako bi zaključio pred kakvom osobom stoji. I lako je onda ljubiti nekoga tko nam je po volji, ali kada se sretnemo s nekim TKO NAM NIJE PO VOLJI: KAKO LJUBITI TAKVU OSOBU? Ta i takva osoba biva obuhvaćena ljubavlju Božjom- zar se ona MOGUĆNOST BOŽJE ISKRE NE BI MOGLA SKRIVATI I U OSOBI KOJA NAM NIJE NEŠTO OSOBITO DRAGA?!

 

 

 

Mi danas najčešće ljubav poistovjećujemo sa emocijama, pa mi se netko sviđa i volim ga, a drugi mi se ne sviđa i odbijam ga. Ipak, ljubav se ne ispunja u emocijama, ili u onome što mi se sviđa ili ne sviđa, već u NAŠOJ VOLJI DA NEKOGA PRIHVATIMO SA VRLINAMA I MANAMA. To VOLJNO PRIHVAĆANJE nekoga sa plusevima i minusima, uvijek MORA BITI SVJESNO- SLOBODNO, a ne prisilno. Čovjek dakle, mora promišljati i odlučiti se o tome KAKO SE POSTAVITI PREMA NEKOME. I odluka ne bi trebala biti vođena emocijama, već SVIJESTI O TOME KAKO SAM KRŠĆANIN I KAKO U DRUGOME, bila ta osoba meni draga ili ne, MOGU SRESTI BOGA I NJEGOVU LJUBAV. Ovo je početak jednog puta na kojem Božja i moja volja koračaju jedna uz drugu, jer “svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.

 

 

 

Na ovaj način vidljivo je kako se može ljubiti bližnjega na način koji to donosi Biblija po Isusu. Sastoji se upravo u tome da, u Bogu i s Bogom, ljubim također osobe koje mi se ne sviđaju ili ih čak ni ne poznajem. To je moguće samo ako smo sposobni za jedan intiman susret s Bogom; jedan susret koji se pretvara u jedninstvo volje, koje u sebi nosi također poruku i od emocija. Tako se učimo gledati na drugu osobu, ali ne preko mojih očiju i mojih osjećaja, već iz perspektive Isusa Krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj” (Papa Benedikt XVI, enciklika Bog je Ljubav).

 

 

 

Nedostaje li mi ta perspektiva Isusa Krista, a ona uvijek nedostaje nemam li iskrena odnosa s Bogom preko molitve, sakramenata, Svetoga Pisma, dogodit će mi se da U DRUGOME VIDIM SAMO GREŠKE KOJE PRIMJEĆUJEM SVOJIM OČIMA. Izgubit ću perspektivu GLEDANJA BOŽJIM OČIMA- očima Božje ljubavi koja ima razumijevanja za svakoga. Može mi se dogoditi da postanem “pobožan”, ali bez imalo osjećaja za bližnjega, da budem “korektan”, ali bez imalo ljubavi. Na ovaj način NEĆU BITI U MOGUĆNOSTI NADIĆI SEBE I SVOJA OGRANČENJA (ljudska ograničenja prije svega).

 

 

 

Uspijemo li nadići sebe, svladati svoje emotivne reakcije koje nas često potiču na neprimjeren odnos prema nekome, nećemo postati “hladni”. Bez brige, upravo suprotno, postat ćemo osjetljiviji na tuđe probleme, bolje ćemo shvaćati druge ljude, i lakše ćemo im izlaziti u susret.

 

 

 

Važnije od toga jest kako ćemo i mi sami doživjeti PREOBRAZBU. Naime, ljubav prema bližnjemu i ljubav prema Bogu su NERAZDVOJIVE. Ipak, prije svega, moramo se u odnosu prema bližnjem voditi BOŽJOM LJUBAVLJU- GLEDATI SVE IZ BOŽJE PERSPEKTIVE. U takvom gledanju, LJUBAV KOJOM S EVODIMO U POSTUPANJU MIJENJAT ĆE NAS. Ljubav ima tu snagu, i ako djelujemo vođeni Božjom ljubavi koja nadilazi naša ograničenja, MIJENJAT ĆEMO SE NA SLIKU ONOGA KOJI NAM JE TU LJUBAV DAROVAO. Ljubav raste s ljubavlju, i mijenja onoga koji je daruje i koji je prima. Pa ako je LJUBAV BOŽJA DJELATNA U NAMA, ona će nas mijenjati tako da SLIČIMO VIŠE ONOM KOJI JE IZVOR TE LJUBAVI. Tako postajemo vjernija slika Boga, koji nas je ionako stvorio na svoju “sliku i priliku”.

 

 

 

Vidi svoga bližnjega i vidjet ćeš Boga” (Sveti Klement Aleksandrijski, Stromata, 1,19; 2,15). “Ne može se razumjeti ljubav prema Bogu, ako u sei nemamo ljubavi prema bližnjemu. To je kao da sanjam kako hodam. Bez ljubavi prema bližnjemu, to bi sve ostao samo san- nikada ne bi prohodao. Onaj koji ne ljubi bližnjega, ne ljubi ni Boga” (Sveti Ivan Klimaks, Scala paradisim 33).

 

 

 

 

 

Ps 34, 2-11

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba.

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju! Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga. U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša. Eto, jadnik vapi i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba. Anđeo Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe! Bojte se Gospodina, vi sveti njegovi: ne trpe oskudice koji ga se boje. Osiromašiše mogućnici i gladuju, a koji traže Gospodina, ne trpe oskudice.

 



 

Iv 11, 19-27 (Ili: Lk 10, 38-42 )

 

U ono vrijeme: Mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god za- išteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će tvoj brat!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

 

 

 

Marta, koju danas Crkva časti nerijetko je bila kritizirana zbog one dobro poznate scene u kojoj njezina sestra Marija sluša Isusa, dok Marta radi I kuka kako joj nitko ne pomaže. Istovreeno, lako zaboravljamo kako Crkva Svetu Martu uzima kao model predanog služenja I uči nas kako RAD PRETVORITI U MOLITVU. Marta je slika onog “radnog” dijela Crkve koji je nužan. Zamislite samo Crkvu bez vojske onih tihih “Marta” spremnih na služenje drugima. Teško bi Crkva mogla postojati bez njih.

 

 

 

Usudit ću se ovaj model prenijeti na domaćinstvo. Dok smo djeca ne brinemo se gotovo za ništa: sve nas čeka čisto I ispeglano, skuhano, spremljeno, uredno. Kasnije, kada narastemo te kućne obveze padnu na nas I mi polako postajemo “Marte.” Radimo uobičajene poslove KOJE NITKO NE PRIMJEĆUJE I TO NAS, naravno nervira. S druge strane, sami se ne sjećamo kako smo se na jednak način odnosili prema onima koji su tako brinuli o nama.

 

 

 

Meni se čini kako je Marta, gledano sa strane svakodnevnog života jedna velika svetica koja nam u svemu može biti primjerom. Ona u sebi utjelovljuje MODEL PREDANOG SLUŽENJA DRUGIMA. Stoga ne bi trebalo Martu krivo shvaćati- ona se zna ŽRTVOVATI ZA DRUGE I TO NA NEPRIMJETAN NAČIN

 

 

 

Rekao bih kako je svijet pun “Marti” koje tihim žrtvama I predanim služenjem uljepšavaju ovaj svijet I drugima omogućavaju da ostvare sebe. “Marte” žrtvuju sebe I svoje želje kako bi im sinovi I kćeri mogle završiti studij, one se bave kućanskim poslovima dok muževi grade karijere (može biti I obrnuto), one uredno “odslušaju” sve frustracije koje s posla ili studija donesu ukućani,... MARTE SU LJUDI KOJI RADE TIHI I JOŠ TIŠE PODNOSE SVAKODNEVNE TEGOBE.

 

 

 

Ne bih volio kada bi na svetu Martu gledali samo iz pozicije rada I predanog služenja. Nemojmo zaboraviti kako Marta može biti model vjere. Pročitajte još jednom Martine riječi:»Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Ona s pouzdanjem pristupa Gospodinu dajući Mu do znanja kako VJERUJE U NJEGOVO POSLANJE- KAKO VJERUJE U NJEGA. Ona to jasno izražava riječima: »Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Ove su riječi ODGOVOR VJERE na Isusov upit: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« U ovom pitanju sažeta je sva naša vjera. Vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je bio raspet, umro I uskrsnuo. Marta je to jasno kazala. Možda bi nam mogla poslužiti kao podsjetnik kako često imamo prigodu pokazati kako I koliko vjerujemo u Isusa Krista.

 

 

 

“Odnesu” nas obaveze, posao, poslovi, I zaboravimo na onaj “bolji dio”. Unatoč tome, ovo pitanje koje je Isus postavio Marti- VJERUJEŠ LI- stalno se ponavlja I na njega stalno trebamo odgovarati. Odgovor na ovo pitanje ne daje se samo riječima. Neki ljudi to I naprave riječima, a onda djelima zaborave to potvrditi. Odgovor se daje CIJELIM ŽIVOTOM: I RIJEČIMA, I RADOM, I ŽRTVOVANJEM, PREDANIM SLUŽENJEM DRUGIMA,....cijelim životom. Ne zaboravite kako svaka Vaša djelatnost može dati odgovor na pitanje Vaše vjere. Svakim svojim činom pokazujemo u koga I kako vjerujemo. Ostanu li odgovori samo na riječima, onda je to “vjera bez vjere.” Primjer svete Marte nas uči kako se vjera koja se ispovijeda riječima može po svakodnevim poslovima prenijeti u djela.

 

 

 

 

 

Mt 13, 36-43

 

U ono vrijeme: Isus otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti i na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!«

 

 

 

Njiva je SVIJET u kojem je POSIJANO I DOBRO I ZLO. Ne samo da je posijano dobor I zlo, već je kao I na njivi na kojoj se miješaju pšenica I kukolj, teško uopće razlučiti KOLIKO IMA PŠENICE, A KOLIKO KUKOLJA. Ući stoga na njivu pa čupati kukolj s nje, značilo bi pogaziti I pšenicu. Ovo ne bi bilo u redu, jer bi se izgubio sav urod.

 

 

 

U ovom svijetu u kojem živimo posijano je dobro I zlo među ljude. Bog je svakog čovjeka stvorio kao dobra, ali po prvom grijehu, zlo je ušlo u čovjeka po onom blesavom napasniku, Sotoni koji na grijeh čovjeka navodi. I ne samo što je njegovo zlo ušlo u svijet, već se MASKIRA “MEĐU PŠENICOM”, tako da ga I nije lako primjetiti. Tako smo svjedoci tog maskiranog zla u današnje doba. Svjedoci smo kako je lako ZLO NAZVATI DOBRIM, I kako je lako DOBRO NAZVATI ZLIM. U današnje doba to nije rijetkost, a nije ni slučajnost. Utjecaj ZLOGA na ljude je takav da želi UNIJETI ZABUNU MEĐU LJUDE KAKO SE NE BI VIŠE RASPOZNAVALO DOBRO OD ZLA.

 

 

 

Sjetite se ADAMA I EVE. Njih je Sotona najprije prevario lažući im kako im se ništa ne može dogoditi ako “stvari preuzmu u svoje ruke”; ako sami započnu odlučivati što je dobro, a što je zlo. Prvi korak je velika prijevara koja je navela čovjeka da sebe drži gospodarem dobra I zla.

 

 

 

Drugi je korak bio ZAMAGLITI POGLED EVI I ADAMU kako NE BI VIDJELI ŠTO JE PRAVA ISTINA O DOBRU I O ZLU. Dakle, JABUKA JE BILA ZAMAMNA ZA OČI, ali ISTINA JE KAKO NIJE BILA DOBRA ZA DUŠU. Ona je dakako samo slika svega što nam se čini dobrim, a zapravo je loše u sebi. No, žena je odlučila, Adam ju je slijedio I zajedno su počinili grijeh: POČINILI SU NEŠTO NAOKO BEZAZLENO, ALI NEŠTO ŠTO JE U SEBI LOŠE. To su počinili jer NISU ZNALI ŠTO JE DOBRO, A ŠTO JE LOŠE U TOM TRENUTKU ZA NJIH. Izgubili su pravu istinu o stvarima iz svog vidokruga.

 

 

 

Gospodin, unatoč neposlušnosti nije htio uništiti posrnulog čovjeka. Dao mu je drugu priliku. Premda se izgon iz raja čini kaznom, I to jest svojevrsna kazna, ipak je to ostala I DRUGA PRILIKA ČOVJEKU DA PRONAĐE BOGA U SVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Pokušajmo ovo primjeniti na svoj život. Živimo u SVIJETU ZAMAGLJENA POGLEDA: svijetu koji miješa dobro I zlo, istinu I laž. Ovo je znak da je posijano dosta kukolja u ovoj njivi. No kukolj se SIJE U DUŠE LJUDI. Prema tome, I ti I ja, poštovani čitaoče, mogući smo nositelji kukolja. Problem tvoj I moj je isti: NE GLEDAMO U SVOJ KUKOLJ, ALI VIDIMO DOSTA PŠENICE U SEBI. Ne vidimo svoje loše strane, ali vidimo one super stvari u nama. Zaboravljamo kako I nama može biti “zamagljen pogled” kada je ISTINA O NAMA SAMIMA U PITANJU. Dostatno stvari otežava činjenica da U DRUGIMA BOLJE VIDIMO KUKOLJ NEGO NJIHOVU PŠENICU- svima za čas vidimo mane, ali do tuđih vrlina teže dopiremo. I ne samo to nego sebe stavljamo u poziciju suca želeći “ući u tuđu njivu I počupati kukolj”.

 

 

 

Koliko puta smo se samo upleli u tuđe živote stavljajući sebe iznad naših bližnjih samo zato što smo našli malo “kukolja” u njihovim životima?! I uopće nismo vidjeli da, ušavši u njihov život, ne čupamo samo ono loše, već “gazimo I po pšenici”! Koliko smo puta samo povrijedili nekoga zbog neke sitnice, koliko smo nanijeli boli nečijoj dobroti zbog nevažne gluposti? To “čupanje kukolja” više štete nanese životima ljudi, negoli dobra.

 

 

 

NE PRIGOVARAJTE drugima zbog njihova kukolja! Kažite što spada jednom, ali nemojte beskonačno ljude umarati prigovorima. Ili još gore, NE POKUŠAVAJTE DRUGE ISPRAVLJATI NAMETAJUĆI IM SVOJ VOLJU. Svoj kukolj najčešće zaboravljamo! Preko svoga ZLA PRELAZIMO OLAKO. Za svoj kukolj se ne brinemo, ali tuđi nam bode oči!

 

 

 

Ne ulazite na tuđu njivu- MOŽETE ŠTETU UČINITI- NE GAZITE TUĐU PŠENICU! Nemojte pogaziti SVO DOBRO NEČIJEG ŽIVOTA SAMO ZBOG JEDNE GREŠKE- OPROSTITE MU! Oprostite mu I NASTAVITE ŽIVJETI DALJE! POKUŠAJTE U NJEMU UMNOŽITI ONO DOBRO koje je Bog dao svakoj duši- POKUŠAJTE MU POMOĆI DA U TOJ DUŠI UZRATE I PROKLIJA DOBAR PLOD koji će množinom dobrote ugušiti ZLO SJEME I NEĆE MU DOPUSTITI DA NIKNE.

 

 

 

Pravednost pak traži od nas da UKAŽEMO NA ZLO, DA KAŽEMO ISTINU O ZLO. Biti PRAVEDAN NE ZNAČI KAZATI SVI SU DOBRI, SVE JE OK. Upravo suprotno, PRAVEDNOST IZ KRŠĆANSKE PRESPEKTIVE pretpostavlja da ćemo ZLO NAZVATI SVOJIM IMENOM, ali DA NIKOGA NEĆEMO OSUDITI. Nikome se NEĆEMO ISPRIJEČITI NA ŽIVOTNOME PUTU.

 

 

 

Za biti PRAVEDAN, potrebno je najprije biti ČOVJEČAN, silno čovječan. Ako je naš život NEČOVJEČAN, kakvi će PLODOVI NICATI U NAMA? Nećemo li biti puni kukolja? S druge strane, NISMO POZVANI BITI SUCI, već živjeti s drugima, biti PUNI RAZUMIJEVANJA, SPREMNI NA OPRAŠTANJE. Nećemo NEPRAVDU NAZVATI PRAVDOM, NEĆEMO ZLO NAZVATI DOBRIM, ali NEĆEMO NA ZLO UZVRATITI DRUGIM ZLOM, već ćemo uvijek biti spremni UČINITI DOBRO.

 

 

 

Shvatimo, kada bismo htjeli ISTRIJEBITI DO KRAJA GRIJEH U ČOVJEKU, TREBALI BISMO, baš kao I kod operacije OTKINUTI PUNO DOBROGA TKIVA. A takvo što se NE RADI SA DUŠAMA. NE BUDIMO SITNIČAVE DUŠE KOJE SVIMA PRIGOVARAJU ZA GLUPOSTI, NEGO SE RADIJE BORIMO ZA DOBRO U SVOJOJ DUŠI, ALI I U DUŠAMA DRUGIH.

 

 

 

Bog je Adami I Evi dao drugu priliku. Nije ih uništio. Kako se onda mi usuđujemo druge osuđivati I kažnjavati ih, čupati njihov kukolj? Zbog pravednosti TREBA POŠTIVATI ISTINU O TOME ŠTO JE DOBRO, A ŠTO JE ZLO- TREBA STVARI NAZVATI SVOJIM IMENOM, ali zbog milosrđa, ljudima treba otvarati drugu prigodu za novi život. Biti milosrdan, ne znači okrenuti glavu zbog nečijeg zla I kazati sve je OK. To ne bi bilo pravedno. Biti milosrdan znači pronaći načina da se netko suoči sa svojim greškama- sa ISTINOM O SVOJEM KUKOLJU, shvaćajući da ga se ne osuđuje, već da mu se oprašta I pruža nova prilika da stvari dovede u red. OPROSTITI ne znači zanemariti štetu počinjenu nekim grijehom- VEĆ UPRAVO SUPROTNO- OPRAŠTANJE ZAHTIJEVA SUOČENJE SA ISTINOM O GRIJEHU.

 

 

 

Post 18, 20-32

 

U one dane: Reče Gospodin: »Velika je vika na Sodomu i Gomoru! Grijeh je njihov pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli vika što je stigla do mene pa da znam.«

 

Oni ljudi krenu odanle prema Sodomi. Abraham je još stajao pred Gospodinom pa se primače bliže i reče: »Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?« Nato reče Gospodin: »Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih, zbog njih ću oprostiti cijelomu mjestu.« Abraham će opet: »Ja se evo usuđujem govoriti Gospodinu, ja, prah i pepeo! Da slučajno bude pet manje od pedeset? Bi li uništio sav grad zbog te petorice?« On odgovori: »Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet.« I dometnu Abraham: »Ako ih se možda nađe četrdeset?« Odgovori: »Neću to učiniti zbog četrdesetorice.« Abraham će opet: »Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda trideset?« Odgovori: »Neću to učiniti ako ih ondje nađem trideset.« I opet će Abraham: »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te dvadesetorice.« Nato će Abraham: »Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?« Odgovori: »Neću uništiti grada zbog te desetorice.«

 

 

 

ABRAHAMOVA MOLITVA

 

 

 

U prvom čitanju ulazimo u školu molitve patrijarha Abrahama. On je jedan od onih koje je Bog odabrao za posebu ulogu: Abrahamova misija usmjerena je SPASENJU MNOGIH. I u današnjoj epizodi Abraham u svojoj molitvi upućenoj Gospodinu to samo potvrđuje.

 

 

 

Najupečatljivije u njegovoj molitvi jest stav koji iskazuje Gospodinu molitvom: on kao da se čudi kako bi to Gospodin mogao uništiti neki grad ako se u njemu nađe makar samo jedan pravednik. To govori o plemenitosti Abrahamova srca, ali i njegovoj slici o Bogu. Abraham u sebi nosi sliku MILOSRDNOG BOGA. Taj Bog ne može biti nepravedan, a uništiti grad u kojem bi mogao poginuti samo jedan pravedan čovjek- velika je nepravda: “Hoćeš li iskorijeniti i nevina s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko bilo od tebe da takvo što učiniš: da ubijaš nevina i kriva pa da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo to od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?

 

 

 

Kada usporedimo Abrahama sa svećenicima i Židovima iz vremena kada su sudili Isusa, odmah na pamet pada stav Velikog svećenika Kajfe: “49A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. 50I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!« 51To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; 52ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,49-52), ili “14Kajfa pak ono svjetova Židove: »Bolje da jedan čovjek umre za narod.«” (Iv 18,14). Posve suprotno od Abrahama.

 

 

 

ABRAHAMOVO SHVAĆANJE PRAVEDNOSTI

 

 

 

Ono što je znakovito jest da Abraham ne može prihvatiti udes nijednog čovjeka. Premda bi Lotovi sumještani naudili Lotu, Abraham moli za njih i ne pravi razlike među ljudima kada je život u pitanju. Time Abraham otvara jedno novo poglavlje u razumijevanju PRAVEDNOSTI: PRAVEDNOST SE NE LIMITIRA NA IZVRŠENJE KAZNE NAD KRIVCEM, NAD ONIM KOJI SE OGRIJEŠIO O ZAKON. PRAVEDNOST JE NEŠTO ŠTO TRAŽI DOBRO SVIJU, i to tako da PREKO OPRAŠTANJA PREOBRAŽAVA GREŠNIKA, PROMIJENI NJEGOVO POSTUPANJE I U KONAČNICI GA SPASI. Razmišljamo o pravednosti iz prespektive GREŠNIKA.

 

 

 

Ali slično je primjenjivo i na pravednost u sudstvu: postoji li mogućnost PREOBRAŽAVANJA ČOVJEKA, promjene njegova ponašanja, pravednost se time više ispunja negli kaznom. Jer čovjek koji shvati koliko je griješio, lako nadoknađuje štete počinjene ljudima. U tom smislu, za ovakvu pravednost od ključne je važnosti KAJANJE: GDJE NEMA KAJANJA, NEMA PROMJENE U PONAŠANJU, A TIME NEMA NI OBRAĆENJA. Opraštanje ovakvom čovjeku je NEUČINKOVITO. Drugim riječima, OPRAŠTANJE OVAKVOM ČOVJEKU MORA BITI POPRAĆENO DOLIČNOM NADOKNADOM ZA ŠTETU, kako bi preko nadoknade štete, kad već neće preko opraštanja, shvatio kako mora promijeniti sebe.

 

 

 

Abraham shvaća kako pravednost koja se primjenjuje na ove gradove ne može biti retributivna, odnosno kako bi kažnjavanjem ovih gradova onako kako to priliči težinji njihova grijeha, zapravo napravili NEPRAVDU LJUDIMA KOJI SU U GRADU ŽIVJELI PRAVEDNO I ČESTITO. Takva je pravednost nepravedna: ne može se pravda provoditi tako da se na jednak način tretiraju pravedni i nepravedni.

 

 

 

Zapravo, Abraham zaziva jednu PRAVEDNOST VEĆU OD ONOG ŠTO LJUDI SHVAĆAJU KAO PRAVEDNOST: to je pravednost koja zapravo NEPRAVEDNE GREŠNIKA TRETIRA KAO PRAVEDNE, a ne obrnuto. Primjenom ljudske pravednosti, svi bi pravednici propali sa grešnicima. No primjenom ove “Abrahamove pravednosti” SVI GREŠNICI BI SE SPASILI SA PRAVEDNICIMA. Tako bi se osiguralo činjenje dobra, a ne zla,i otvorila mogućnost da se grešnici preobrate. U ovakvom razmišljanja KAZNA NIJE POTREBNA, VEĆ OPROŠTENJE.

 

 

 

Ovo nas podsjeća na Isusovu pouku: “20Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 5,20). Fariezji i pismoznanci se vode slovom zakona, a onaj koji Isusa slijedi mora dublje pronicati smisao tog zakona i treba se voditi milosrđem u svojim prosudbama.

 

 

 

LJUBAV I DOBRO KAO SREDSTVO PRAVEDNOSTI

 

 

 

Ovaj zahtjev za jednom novom pravednošću zapravo je nešto što Abraham traži POZNAVAJUĆI BOŽJU BIT: Abraham od njega išće MILOSRĐE. On zna kako je to Božja bit: Bog je ljubav i ovom molitvom pokušava otvoriti vrata Božjeg srca.

 

 

 

Pedeset pravednika su, za jedan veliki grad poput Sodome, beznačajan broj. Ipak, i zbog tog malenog broja pravednika Abraham moli za milosrđe, jer se U MALENOM OČITUJE SNAGA BOŽJE DOBROTE. Usporediti broj pravednika sa brojem grešnika značilo bi shvatiti brojčani nesrazmjer po kojem je grešnika nemjerljivo više. Ali njihov broj, količina njihova zla, nije dostatna za mrvicu Božjeg milosrđa. ZRNO DOBROTE MOŽE POBIJEDITI SVO ZLO OVOGA SVIJETA, jer Bog je uz takve koji dobrotom pristupaju svemu. To je znao Abraham i zato je molio ovako.

 

 

 

Uništenje Sodome trebalo je zaustaviti zlo koje su njezini građani širili svojim postupanjem. Abraham, PUN POUZDANJA U BOGA, traži MILOST ZA GREŠNIKE. Traži milost jer razumije kako Bog ima druge načine za zaustaviti širenje toga zla. Prije svega, najučinkovitije sredstvo jest OPRAŠTANJE kao izraz MILOSRĐA I NEIZMJERNE LJUBAVI BOGA. Znajući kakav je Bog, i poznavajući Sodomu i njezine stanovnike, Abraham nastavlja moliti Boga, jer zna kako je malo pravednih u gradu.

 

 

 

Abraham poznaje volju Gospodnju: Bog ne želi smrt grešnika, već da se spasi. To je jasnije izrazio Ezekijel: “23Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik« – riječ je Jahve Gospoda – »a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?” (Ez 18,23) ili “10 Sine čovječji, reci domu Izraelovu: ‘Vi govorite: ‘Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo?’ 11Odgovori im: ‘Života mi moga’ – riječ je Jahve Gospoda – ‘nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov?’” (Ez 33,10-11). VOLJA JE GOSPODNJA UVIJEK OPROSTITI, SPASITI, DATI ŽIVOT, PREOBRAZITI ZLO U DOBRO. Abraham ovo razumije i zato moli onako kako moli: gotovo se cjenka s Gospodinom.

 

 

 

Zna kako je DOVOLJNA JEDNA MALA ČESTICA DOBRA KAKO BI POBIJEDILA SVO ZLO. Ta je čestica dobra kao kada upalite žigicu u velikom mraku u kojem se ništa ne vidi. Ma koliko god taj mrak bio velik, ma koliko god svi u njemu bili slijepi i onemogućeni u gledanju, to je ništa prema onom svjetlu koje donese jedna mala žigica. MALO JE SVJETLA DOVOLJNO ZA RAZBITI SAV MRAK SVIJETA.

 

 

 

PUT SPASENJA NIJE UVIJEK PUT KAZNI ZA GREŠKE

 

 

 

Abraham je molio ovako jer je znao kako PUT SPASENJA NIJE PUT KAŽNJAVANJA, VEĆ OPRAŠTANJA. U tom opraštanju ne nalazimo slabost onog koji oprašta, već njegovu veliku ljubav. S druge se strane postavlja pitanje NADOKNADE ŠTETE koja se počini. To je ono što mi shvaćamo KAZNOM, a zapravo je nazivamo u ispovijedi POKOROM. POKORA NIJE KAZNA, VEĆ JEDAN PODSJETNIK ČOVJEKU DA MU JE BOG OPROSTIO, DA JE BOG NADOKNADIO ŠTETU, A DA SE OD TOG JADNOG ČOVJEKA TRAŽI TEK MALI NAPOR U POPRAVLJANJU SVOGA ŽIVOTA.

 

 

 

Ima li smisla pokora ako čovjek ne promijeni svoj život? NEMA gledamo li samo pokornika. No gledamo li štetu u drugima, ta pokora onda ima smisla, jer je shvaćamo kao malu žrtvu kojom se nadoknađuje DUG U LJUBAVI koji je nastao GRIJEHOM.

 

 

 

Ima li smisla ispovijed, ako se pokornik ne kaje? Nema gledamo li samo pokornika. Ipak, gledamo li iz Božje perspektive, svhaćamo kako je ISPOVIJED ČIN BOŽJE LJUBAVI U KOJEM BOG MILOSRDNO DARUJE OPROŠTENJE ČOVJEKU, bez obzira kajao se on ili ne. Dakle, BOG JE UVIJEK SPREMAN OPROSTITI, ALI ČOVJEK BEZ KAJANJA NEMA NIKAKVE KORISTI OD TOG OPROŠTENJA, JER JE OPROST UČINKOVIT SAMO AKO U NAMA POSTOJI SPREMNOST DA OPROST OD BOGA PRIMIMO ONAKO KAKO TO BOG ŽELI.

 

 

 

Drugim riječima, bez kajanja nema povratka na put spasenja. Pa je oprost samodarivanje Boga koje će u čovjeku odjeknuti u prazno ne nađe li se trun kajanja u njemu. Naime, SVE ŠTO PRIMAMO PRIMAMO PREMA SVOJIM MOGUĆNOSTIMA PRIMANJA, PREMA SPREMNOSTI DA NEŠTO PRIMIMO. U metafizici se to veli: “quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur”, što bismo preveli kao “ono što se prima, prima se prema mogućnosti primatelja”, ili “što god se prima, prima se na način primatelja”. To bi u slučaju opraštanja značilo kako NEDOSTATAK KAJANJA PREDSTAVLJA NEMOGUĆNOST PRIMANJA OPROSTA KOJA NE OVISI O BOGU KOJI OPRAŠTA, VEĆ O POKORNIKU KOJI OPROST ZAPRAVO NE ŽELI ILI NE MARI ZA NJEGA.

 

 

 

Abraham zna da je Bog spreman oprostiti uvijek i zato ga moli za taj oprost koji uključuje u sebi grešnike Sodome i Gomore. Oni na žalost, nemaju u sebi nikakve mogućnosti da taj oprost bude učinkovit i vidljiv na njihovoj promjeni ponašanja, jer se ONI SAMI NE ŽELE OSLOBODITI SVOGA ZLA. Stoga, oni sami sebi trasiraju PUT U PROPAST, kako to opisuje Jeremija prorok: “14Je li Izrael rob il’ sluga u kući rođen? Zašto plijenom posta? (...) 17Nisi li to sam sebi učinio otpavši od Jahve, Boga svojega? (...) 19Opačina te tvoja kažnjava, otpadništvo te tvoje osuđuje. Shvati i vidi kako je teško i gorko što ostavi Jahvu, Boga svojega, što više nema straha mog u tebi« – riječ je Gospoda Jahve nad vojskama.” (Jr 2,14-19).

 

 

 

Čovjek svoje kazne pronalazi u VLASTITOM ZLU, A NE U BOGU. BOG JE TAJ KOJI OPRAŠTA, ALI KADA ČOVJEK NE ODUSTAJE OD SVOGA ZLA- BOG, KOJI JE UVIJEK SPREMAN PRIHVATITI ČOVJEKA- PUŠTA ČOVJEKU KOJEG JE STVORIO SLOBODNA, DA SAM UPRAVI SVOJIM ŽIVOTOM: pa ako je to prema zlu- Bog se ne dira u taj život.

 

 

 

Problem nastaje kada to zlo UTJEČE NA DRUGE LJUDE. Tada možemo kazati da Bog svojom providnošću PRAZI I BRINE O ONIMA KOJI SE DRŽE DOBRA I BOŽJE RIJEČI.

 

 

 

Bog želi OSLOBODITI ČOVJEKA OD VEZE SA ZLOM, OD GRIJEHA, kako bi se čovjek vratio na put dobra- na put spasenja. Abraham to zna, zato i pita Boga, moli ga do u krajnost nebili kako od Boga dobio milost za grešnike: “Da slučajno bude pet manje od pedeset? (...) »Ako ih se možda nađe četrdeset?(...) Ako ih se ondje nađe možda trideset?«(...) »Još se usuđujem govoriti Gospodinu. Ako ih se možda ondje nađe dvadeset?« (...)»Neka se Gospodin ne ljuti ako progovorim još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?

 

 

 

Ondje u stvarnosti koja je ranjena grijehom, UVIJEK POSTOJI NEGDJE NEKAKVO ZRNO DOBRA koje može zaliječiti one RANE ZLA i vratiti sve u život. Ovo je poticaj i nama da ne klonemo pred navalama vlastitih grijeha: U NAMA SE UVIJEK MOŽE PRONAĆI ZRNO DOBRA KOJE JE JAČE OD SVEGA ZLA OVOGA SVIJETA. Po grijehu nas đavao želi oslabiti i uvjeriti kako smo pred vlastitim zlom nemoćni. Nije tako: svakoga je Bog stvorio kao DOBRA, i u svakom čovjeku ima dovoljno dobra za pobjedu. Osim toga, BOG POMAŽE MILOŠĆU ONOGA KOJI NE ODUSTAJE OD BORBE. Mi, s pomoću Božjom možemo pobijediti vlastite Sodome i Gomore.

 

 

 

SPASENJE SE PROSLAVLJA U ISUSU KRISTU

 

 

 

Gornji tekst ne govori zbog čega se Abraham zaustavio na broju od deset pravednika. Moguće je kako je to minimalni broj koji označava jednu zajednicu. Dan danas židovi za javnu molitvu zahtijevaju najmanje DESET OSOBA.

 

 

 

Božje milosrđe ide dalje od broja deset. Čitajući Jeremiju proroka shvaćamo kako Bogu ni taj broj od deset pravednika ne predstavlja problem, jer ako nađe samo JEDNOG spasit će grad: “1 Prođite ulicama jeruzalemskim, pogledajte dobro i raspitajte se, tražite po njegovim trgovima, pa ako nađete ijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu, oprostit ću ovom gradu« – riječ je Jahvina.” (Jr 5,1). Koliko je god broj pravednika manji, toliko se više očituje Božja dobrota i ljubav prema čovjeku. Jeremija veli kako je DOVOLJAN SAMO JEDAN ČOVJEK ZA SPASENJE MNOGIH. Upravo to je očitovao Bog na sebi u otajstvu UTJELOVLJENJA: Bog se utjelovio kako bi SAM SAPASIO MNOGE! JEDAN JE ŽRTVOVAO SVOJ ŽIVOT ZA MNOGE! I taj JEDAN, bio je sam Bog!

 

 

 

U Svetom Pismu na više mjesta nalazimo izraz u kojem se narod okupljao i svi su bili kao JEDAN ČOVJEK. Taj izraz “jedan čovjek” koristi se za iskazivanje MNOŽINE LJUDI u više navrata. Tako, u Knjizi Brojeva, traži se po jedan čovjek koji će predstavljati svako pleme: “4Neka s vama bude po jedan čovjek od svakoga plemena, glavari svoga pradjedovskog doma” (Br 4,1). Kada se izražavala sloga cijeloga naroda onda se opisivala tako da je narod bio kao jedno: “8Sav narod ustade kao jedan čovjek govoreći: (...)” (Suci 20,8) ili “11I sabraše se svi Izraelci protiv onoga grada, udruženi kao jedan čovjek” (Suci 20,11), ili “15Tada se složiše svi ljudi Judina roda kao jedan čovjek i poručiše kralju: »Vrati se sa svim svojim ljudima!” (2 Sam 19,15). Jednako je sa strepnjama koje su zajednički dijelili: “I strah Božji obuze ljude te pođoše kao jedan čovjek” (1 Sam 11,7). Izražavalo se tako jedinstvo naroda na zborovima: “Kad je došao sedmi mjesec – sinovi su Izraelovi bili već u svojim gradovima – sabrao se sav narod kao jedan čovjek u Jeruzalemu” (Ezr 3,1); “Tada se skupi sav narod kao jedan čovjek na trg koji je pred Vodenim vratima” (Neh 8,1), ili jedinstvo ljudi u vjeri i obredima: “20Svi su se leviti, kao jedan čovjek, očistili: svi su bili čisti; žrtvovali su pashu za sve povratnike iz ropstva, za svoju braću svećenike i za sebe” (Ezr 6,20).

 

 

 

U mislima hebreja, ovaj JEDAN ČOVJEK uvijek je na slikovit način predstavljao NAROD, pa je utoliko vrijednost tog čovjeka bila neprocjenjiva: JEDAN JE VRIJEDIO KOLIKO SVI, I SVI SU VRIJEDILI SAMO AKO JE SVAKI POJEDINAC VRIJEDIO,

 

 

 

Ovo razmišljanje početak je razumijevanja BOŽJEG ZASTUPNIŠTVA U GRIJEHU. Tako je Bog dao sebe pogubiti umjesto nas- JEDAN ČOVJEK I BOG, UMJESTO CIJELOG NARODA- CIJELOG ČOVJEČANSTVA.

 

 

 

U tom smislu, SPASENJE NAM DOLAZI PO JEDNOM ČOVJEKU- SAVRŠENOM ČOVJEKU I PRAVOM BOGU, čija je ljudskost takva da mu zlo ne može ništa učiniti. Unatoč tome, dopustio je da ga se rani smrću kako bi UMJESTO NAS SVIJU, PLATIO CIJENU VEZANOSTI UZ GRIJEH I OTKUPIO NAS IZ TAKVA ROPSTVA.

 

 

 

 

 

Ps 138, 1-3.6-8

 

Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine.

 

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđelâ pjevam tebi, bacam se nice prema svetom hramu tvojemu. Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio. Zaista, uzvišen je Gospodin, ali gleda na ponizna, a oholicu izdaleka poznaje. Kročim li kroz nevolje, ti mi život čuvaš, pružaš ruku proti gnjevu mojih dušmana. Gospodine, tvoja me desnica spašava! Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

 

 

 

 

 

Kol 2, 12-14

 

Braćo: S Kristom suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.

 

 

 

 

 

Lk 11, 1-13

 

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!« I reče im: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ’Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ’Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem...’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti. I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!«

 

 

 

NAUČITI MOLITI

 

 

 

U današenjem evanđelju učenici traže od Isusa da ih nauče moliti. Čini se kao da to prije nisu radili. Nije to tako; molili su oni poput ostalih židova, ali u Isusu vide jedan drugačiji odnos prema Bogu Ocu i žele takav odnos prenijeti na sebe.

 

 

 

Kakva je to molitva? Prije svega, to je molitva ZA DRUGE. ISUS NE MOLI ZA SEBE, čak ni u Getsemanskom vrtu kada na prvo mjesto stavlja volju Oca. Nešto slično nalazimo u molitvi Abrahama u prvom čitanju. On nije bio učen čovjek i njegove su molitve PRIRODNE, POSVE JEDNOSTAVNE, ali nikada nisu ZA NJEGA.

 

 

 

Abraham osim toga MOLI I ZA GREŠNIKE- ne moli samo za pravedne i čestite, već i za grešne ljude. Slično čini i Isus. Njegov susret s čovjekom, uvijek je susret Boga i grešnika. Stoga sva ozdravljenja bivaju popraćena OTPUŠTANJEM GRIJEHA. Čemu, kada je molitva u pitanju Isus poučava svoje učenike?

 

 

 

SINOVSKA MOLITVA

 

 

 

Prije svega, Isus poučava MOLITI KAO ŠTO SIN MOLI OCA. Njegova pouka u molitvi počinje sa OČE NAŠ! “Ako u poptunosti shvatimo smisao riječi OTAC, shvatili smo sve. (…) Naučiti tko je Otac znači zadobiti APSOLUTNU SIGURNOST da ON NE MOŽE NIŠTA ODBITI. (…) On te neće odbiti čak ni kada sve, materijalno i psihološki upućuje na odbijanje. On te NIKADA NEĆE ODBITI” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 27-07-1980). Prva je stvar SHVATITI DA SMO SINOVI OCA NEBESKOG. Najprije moramo znati kako se Otac može zvati OTAC SAMO AKO IMA SINA. Pa kada Isus moli OČE NAŠ, onda najprije želi poučiti kako smo I MI SINOVI ISTOGA- NEBESKOG OCA.

 

 

 

Na žalost, često nemamo svijest o tome, i MOLIMO KAO STRANCI, A NE KAO SINOVI. Molimo tako da tražimo sa STRAHOM, SA NESIGURNOŠĆU. Djeca to tako ne rade. DJECA IMAJU SIGURNOST KADA MOLE RODITELJE i bez straha mole za sve što im treba.

 

 

 

Abraham je molio kao da je znao da ga Bog neće odbiti. Molio ga je kao sin, kao dijete- i Bog ga nije odbio. Spasio je pravedne među stanovnicima Sodome i Gomore. Premda je Abraham molio i za grešnike i za pravednike, Bog je znao kako mu je poticaj na molitvu došao stoga jer je njegov nećak Lot u Sodomi sa svojom obitelji i pati.

 

 

 

Kada nas je Isus poučavao ovoj molitvi, prva riječ koju nas je naučio je OČE- ABBA! Ista je to riječ koju je više puta izgovorio u Getsemanskom vrtu, izgovarao ju je na Križu, i moleći ovu molitvu, na isti način se mi stavljamo u odnos prema Ocu- kao sinovi, kao djeca koja bi htjela vršiti volju njegovu.

 

 

 

MOLITVA SINA koji se oslanja na roditelja

 

 

 

Kakva bi to bila sinovska molitva? Prije svega riječ je o POUZDANJU S KOJIM ČOVJEK MOLI. Dijete kada moli svoga roditelja, čini to UPORNO I BEZOČNO, VJERUJUĆI KAKO ĆE KOD RODITELJA POSTIĆI UPRAVO ONO ZA ŠTO GA MOLI. Lako je primjetiti kako djeca NE MISLE O REZULTATIMA SVOJE MOLITVE, već kada krenu, ne kalkuliraju, nego računaju kao da im je sve već ispunjeno što traže.

 

 

 

Osim toga, DJECA RODITELJE MOLE BEZ STRAHA. Nemaju nekih posebih ograda koje bi ih spriječile da bezočno mole ZA SVE ŠTO IM TREBA. Mi nekada imamo jednu “rezrervu” u sebi i ne molimo uvijek za sve potrebno. Čini nam se kako tražimo previše. Djeca o tome ne razmišljaju. MOLE ZA SVE. Djeca imaju u sebi sigurnost kako roditelj nije tiranin, već netko u čije su srce položeni.

 

 

 

Unatoč djetinjoj jednostavnosti, ova molitva je toliko duboka jer obuhvaća sve što nam je potrebno. Ne nalaze se u njoj pojedini zahtjevi, jer to nije ni potrebno. Ovom se molitvom prije svega želi podsvijestiti kako smo DJECA BOŽJA- zato I molimo Oče naš. Zašto je to toliko važno? Pa RODITELJ ZNA POTREBE SVOJE DJECE I PRIJE NEGO MU IŠTA KAŽU. Moguće je kako možda ne zna neka sitna zadovoljstva, neke hirove, ali ono bitno za svoju djecu svakako zna. Pravi roditelj ZNA ŠTO JE DOBRO ZA NJEGOVU DJECU.

 

 

 

Uz takva roditelja DIJETE ŽIVI BEZBRIŽNO, živi neopterećeno nekim brigama koje obično muče starije. Ta lakoća življenja plod je sigurnosti koju dijete osjeća zbog spoznaje da roditelj uvijek brine o njemu.

 

 

 

Upravo to se želi postići I moljenjem Očenaša. Ovom molitvom trebala bi rasti svijest u nama KAKO SE BOG BRINE O SVEMU ŠTO NAM JE POTREBNO ZA ŽIVOT, baš kao što se otac ili majka brinu za svoje dijete. Iz te svijesti izrasta SIGURNOST DA SVE ŠTO NAS SPOPADA U ŽIVOTU IMA DUBLJI SMISAO OD ONOG ŠTO MI SAMI NEKADA SPOZNAJEMO. Baš kao što djeca ne mogu razumjeti svaki potez svojih roditelja, I baš kao što djeci nije uvijek dargo ono što roditelji čine za njega, događa se I nama u odnosu na Boga: nekada nam nije jasno do kraja što Bog želi učiniti u našem životu I ne prihvaćamo baš najbolje to. Vidljivo je to osobito kada nas spopadnu tragedije- teško je prihvatiti gubitke voljenih, teško je prihvatiti poraz u poslu, teško je prihvatiti kada te netko iznevjeri,...

 

 

 

Sve to U BOGU IMA DUBLJI SMISAO koji je nama najčešće nedohvatljiv. No kada imamo u sebi SIGURNOST VJERE U NEBESKOG RODITELJA, onda brzo minu tuge, lako ispare brige, jer po VJERI Bog pomaže da shvatimo kako IMA JEDAN DRUGAČIJI PLAN ZA NAS- ima jedna roditeljski plan za nas koji će nam se otkrivati malo po malo, ako se POUZDAMO U BOGA KAO U SVOGA OCA I AKO IMAMO STRPLJENJA SAMI SA SOBOM.

 

 

 

Kaže sveti Pavao: “Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, već DUHA POSINSTVA U kojem kličemo Abba, Oče!” Ova rečenica otkriva puno o smislu same molitve Očenaša. DUH ROBOVANJA jest duh ljudi koji strepe od života, kojima je život stalna prijetnja njihovim planovima, koji stalno nalaze nešto NEGATIVNO ŠTO PRIJEČI NJIH SAME DA SE “RAZMAŠU”, OSTVARE. Duh robovanja je duh ljudi koji strahuju poput robova što će gospodar učiniti s njihovim životom- strahuju od “zla tuđe volje” koja im može poremetiti planove, koja im može nauditi.

 

 

 

DUH SINOVSTVA je duh ljudi koji NA SVE GLEDAJU POZITIVNO, ne kao izgubljeni sanjari, već kao trezveni ljudi koji se OSLANJAJU NA BOGA KOJI SVE IZVODI NA DOBRO. To su ljudi koji IMAJU SIGURNOST da sve što ih spopadne u životu, ne može ništa lošega učiniti njima samima. TO su ljudi koji ZNAJU DA SU DJECA BOŽJA, A AKO SU DJECA, ONDA SU BAŠTINICI, AKO SU BAŠTINICI, ONDA SU U BAŠTINU DOBILI ONO ŠTO I SVAKO DIJETE BOŽJE- ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Dakle, imamo li život vječni kao baštinu, tko nam što može? Smrt ne vlada više nad nama jer što god da se dogodi u našem životu, završit ćemo kod Oca kojem se molimo kao djeca. Nije lako shvatiti da ti smrt ne može ništa kada znaš da prije ili kasnije mora doći trenutak smrti. No ono što slijedi iza smrti, za djecu Božju prostor je nade I velike radosti koja nas potiče RADOSNO GLEDATI I NA OVAJ ŽIVOT. Jer, ako baštinimo život vječni, što je ovo malo nevolja kroz koje moramo proći?

 

 

 

Pišem Vam ovo ne kako biste razmišljali o smrti, već o ŽIVOTU. Kao djeca Božja, kao baštinici Božjeg sinovstva, imamo puno razloga za RADOVATI SE ŽIVOTU. Onako jednostavno kako to već djeca čine. Ta ista DJECA žive život NE RAZMIŠLJAJUĆI o nepotrebnim brigama. Brige dolaze I odlaze, I tu su da se rješavaju. Za djecu te brige najčešće rješava roditelj. Sjetite se: KADA KAO DJECA NE MOŽETE NEŠTO RIJEŠITI- ZNATE DA ĆE VAM POMOĆI OTAC ILI MAJKA. Na ovaj ili onaj način, ali će pomoći. Zašto isto pouzdanje ne bismo imali u odnosu na Boga? Kada ostanete bez mogućnosti da sami riješite svoje probleme, sjetite se Boga. Sjetite ga se I prije toga I molite ga da uzme vaše probleme u svoje ruke, pa će Vas Bog upraviti kroz probleme malo po malo- onako kako to već čini dobri Otac. Tako ćete LAKŠE I RADOSNIJE moći živjeti, jer onaj koji se pouzda u Boga, koji Njemu prepusti dio svoje svakodnevice, može računati da će Bog ponijeti ono što čovjek ne može. Važno je shvatiti kako time zapravo pokazujete želju da BOGU PREPUSTITE SVOJ ŽIVOT, pokazujete ŽELJU DA BOG BUDE DIO VAŠEG ŽIVOTA, DA IMA VAŽNO, NAJVAŽNIJE MJESTO U NJEMU, a onda možete očekivati da ćete I Vi živjeti u Bogu.

 

 

 

Ljudi koji SVE ŽELE SAMI NAPRAVITI u životu, prije ili kasnije dođu do takve prepreke koju ne mogu savladati. Te prepreke postanu izvor nerješivim problema za njih, te se nerijetko pretvore u žarište ljudskih frustracija. Kako su naučili raditi sve sami, ne umiju Bogu prepustiti da “odradi” za njih, I najčešće na shvaćaju da ih Bog polako, preko tih životnih prepreka UČI KAKO RAČUNATI S NJIM U ŽIVOTU. Često se preko tih “nevolja” Bog želi vratiti u nečiji život.

 

 

 

SIN JE SIN SAMO AKO OSTANE BEZ TLA POD NOGAMA- SIN JE NA KRIŽU

 

 

 

Molitva Očenaša ide za tim da “ne brbljamo kao pogani,” već da se učimo U SVEMU OSLANJATI NA BOGA kao djeca na roditelje.

 

 

 

Križ donosi novost: KRALJ BIVA RAZAPET- SIN SE NIJE DRŽAO SVOGA BOŽANSTVA: UČINIO JE SEBE SLUGOM, RAZVLASTIO JE SEBE- SVOJ ŽIVOT JE PONIŠTIO RADI OCA. SIN se nije držao svojih privilegija, već je sebe ISPRAZNIO lipavajući se svega što mu je sinovstvo nosilo sa sobom i što ga pripada po sinovstvu je ostavio NAMA: njegova baština se sada prenosila na SVE KOJI SU HTJELI ŽIVJETI POPUT SINA.

 

 

 

BAŠTINA KOJA SE ČUVALA ZA DRUGE PRENIJELA SE NA ČOVJEKA. Stoga ne čudi što “ni jedan drugi naslov da bi opisao sebe naš Gospodin nije tako često upotrebljavao kao „Sin Čovječji”. Nikada ga nitko nije nazvao tom titulom, osim njega samoga, koju je upotrijebio bar osamdeset puta. Nije se zvao neki „Sin čovječji”, nego posve određeni „Sin Čovječji”. U tom se nazivu nalaza oba njegova postojanja, i vječno i vremenito. Naznačio je daje Bog u ljudskom liku.” (Fulton Sheen, Život Kristov). Time je dao do znanja kako Bog i za ljude sprema jednu novu teologiju: TEOLOGIJU SINOVSTVA, po kojoj je SIN BOŽJI ISTO ŠTO I SIN ČOVJEČJI. Tako nam se otvara put u baštinu Sina, put posinjenja postaje put pobožantvenjenja, a nama daje pravo da Boga zovemo Ocem i uđemo u odnos s njim kao s nekim s kim smo intimni govoreći mu TATA, ABBA!

 

 

 

Titula „Sin Čovječji” objavila je njegovo bratstvo s ljudima. (…) No samo simpatija nije puno objašnjenje naziva „Sin Čovječji”. On nije samo dragovoljno nego i čeznutljivo - čak nužno - došao u njihovu sudbinu. Suosjećajna Ijubav dovela gaje s neba na zemlju, a sudjelovanje u patnji bila je posljedica toga. Ljubav je posredničko načelo. Majka trpi za svoje bolesno dijete i s njim, kao što i rodoljub trpi za svoju domovinu. Nikakvo čudo što je Sin Čovječji posjetio ovu tamnu, giješnu i jadnu zemlju postavši čovjekom - Kristovo zajedništvo s giješnikom izvire iz njegove Ijubavi. Ljubav se opterećuje nedostatcima, nevoljom i gubitcima, čak i prijestupima drugih” (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

Isus nas je počastio svrtavši se među nas. Pored toga nam je otvorio put prema nebu preko SINOVSTVA. To sinovstvo, koje svakodenvice želimo utvrditi kada izogvaramo Očenaš, najbolje se vidi po životu koji u svojim temeljima ima SVEĆENIŠTVO I ŽRTVU. Svaki od nas krštenjem prima opće ili kraljevstvo svećeništvo. Nijedno svećeništvo NE POSTOJI BEZ ŽRTVE.

 

 

 

Svećenici Staroga Zavjeta ŽRVOVALI SU VOLOVE, a od nas se traži da po primjeru Isusa Krista ŽRTVUJEMO SEBE U SVAKODNEVICI: “Trpio je jer je ljubio. No moramo dodati još nešto. Za čovjeka nije bilo dovoljno ljubiti drugog čovjeka; ima li to trpljenje bilo kakvu vrijednost, mora imati nešto što za nas može prikazati Bogu, a njegovo žrtvovanje mora imati tu potrebnu djelotvornost. To mora biti savršeno i za svu vječnost valjano; On, stoga, mora biti i Bog i čovjek, inače reparacija i otkupljenje giješnog čovjeka nema nikakve vrijednosti pred Božjim pogledom. Samo simpatija nije dovoljna da tvori zajedništvo s Bogom i onih koji nisu sveti. Mora postojati božansko imenovanje za službu. Snagom toga božanskog „mora” On nije samo Svećenik, nego i Žrtva. On je ubio grijeh žrtvujući samoga sebe. Kao Svećenik bio je predstavnik čovječanstva; kao Žrtva bio je zamjenik čovječanstva. Prinio je samoga sebe kao žrtvu dragu Bogu. To je savršeni primjer podlaganja samoga sebe i odanosti volji Božjoj, a Bog je primio žrtvu, ne čovjekovu, nego „Sina Čovječjega” ili Prototipa ili Uzora Čovjeka koji zastupa ljudski rod.” (Fulton Sheen, Život Kristov).

 

 

 

Po Isusovu primjeru mi preko SVOJIH ŽRTAVA polako iskazujemo ŽELJU DA BUDEMO SINOVI POPUT ISUSA. Djeca Božja primaju od svog Roditelja pomoć koja ih MIJENJA IZNUTRA preko tih žrtava- MIJENJA NJIHOVE SKLONOSTI, NJIHOVU LJUBAV, NJIHOVE ŽELJE, kako bi im samo jedno bilo važno: doći k Ocu! Sve druge stvari, djetetu Božjem su nešto što nam je Bog stavio na životni put i što nam samo treba pomoći doći k Njemu. Stoga onaj, koji ovako gleda na život, kojem je BOG NA PRVOM MJESTU, CIJENI ISPRAVNO SVE LJUDE I SVE STVARI KOJI MU ISPUNJAVAJU ŽIVOT, JER SHVAĆA DA SU MU ONI DAR OD BOGA.

 

 

 

Tako, ljubeći Boga, više ljubimo i bližnje, a naš se život pretvara u ŽIVOT ZA DRUGOGA, jer hoteći Bogu ugoditi nemamo drugoga puta nego UGAĐATI BLIŽNJIMA KAKO BISMO UGODILI SVEVIŠNJEMU. Pri doživljavamo štošta. Ni poniženja nisu izuzeta. Ali ništa neugodna nas ne treba odmaknuti s toga puta ŽIVLJENJA ZA DRUGOGA, jer je to put žrtve u kojem ćemo s puno ljubavi pristupati svim ljudima.

 

 

 

Teologija sinovstva utemeljena je na žrtvi Sina Božjeg i žrtva koju mi činimo za druge iz ljubavi, stavlja nas u odnos spram Boga kao sinove koje prepoznaje po tim žrtvama. Kao i u svakom ratu, heroji se proslavljaju samo vlastitim žrtvama- oni koji žrtvuju druge obično se vide kao zločinci, opaki. Takoje i sa našim životima. Žrtva je ono što nas proslavlja u očima Boga, jer samo to je bitno, a za žrtvu treba umirati u sebi, u svojim željama svakodnevno.

 

 

 

To što je ime “Sin Čovječji” Isus primijenio na sebe imalo je “jedinstveno značenje, naime, jedinorođeni Sin vječnoga Oca, isto je tako i taj naziv skovao za sebe i primijenio ga samo na sebe. (...)„Sin Čovječji” je stranac u ljudskoj rasi, jer je njezin Stvoritelj; no „Sin Čovječji” je jedno s ljudskom rasom, osim u grijehu. Kao čovjek može umrijeti. Umrijeti je poniženje; ali umrijeti za druge je slava. Stoga je njegov Otac iskazao posebnu Ijubav svomu Sinu kad je dopustio da kao Sin Čovječji okusi smrt za druge. Obiteljsko stablo zemaljskih predaka nije u biti bilo važno; važno je bilo obiteljsko stablo djece Božje koje je On zasadio na Kalvariji. (Fulton Sheen, Život Kristov).