Pnz 4, 1.5-9

 

Mojsije reče narodu: A sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim, da biste ih vršili i tako poživjeli te uništili i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših.

 

Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Gospodin, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: 'Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj narod veliki.' Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji ja danas stavljam pred vas? Samo pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova.

 

 

Ono što u ovom Mojsijevu govoru primjećujemo jest često opominjanje na potrebu VRŠENJA ZAKONA, a ne samo slušanja: “poslušaj zakone i uredbe kojima vas učim, da biste ih vršili (…); Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Gospodin, Bog moj, naredio da ih vršite (…); Držite ih i vršite (...)”. Zakone dakle primaju kako bi ih VRŠILI, a u kasnijem govoru se prepoznaje i razlog zbog kojeg su dobili Zakone. Naime, kada dođu u obećanu zemlju, naići će na ljude koji su nevjernici, pogani koji ne vjeruju u Jahvu. No, kada ti ljudi shvate po kakvim zakonima žive, kada razumiju mudrost zakona po kojem se Izraelci ravnaju, razumjet će kako je taj zakon, tako mudar i dobar, donio sam Bog. Tako će po vršenju Zakona, Izraelci svjedočiti za svoga Boga koji će ih čuvati i paziti u svemu što rade. A znajući da je Bog bliz njima, neće ih dirati nego poštivati.

 

 

Ovo što imamo početak je Mojsijeve pouke o VRŠENJU BOŽJEG ZAKONA koja se razlikuje od vršenja običnih ljudskih zakona. Ovo je jedan kodeks SRCA koje ŽELI VRŠITI ONO ŠTO BOG OD NJEGA TRAŽI. I cijela pouka o Zakonu ide u tom pravcu da se PREKO VRŠENJA ZAKONA SRCEM PRIJANJA UZ BOGA.

 

 

 

Riječ je o NUTRANJEM OBRAĆENJU koje Mojsije naziva OBREZANJEM SRCA (Dt 10,16): “Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; 13da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvoje dobro dajem. (...) 16Srce svoje obrežite; šiju više ne ukrućujte!” (Pnz 10,12-16). Cilj svega je uvećanje ljubavi prema Bogu koje ide preko jednog ODGOJA SRCA ZA BOGA po vršenju Zakona.

 

 

 

Vršenje Zakona trebalo bi u jednog pobožnog Izraelca biti znakom Božje prisutnosti i prisnosti. Ovo je zapravo početak jedne nove pedagogije Boga u kojoj poučava svoj narod kako živjeti svoju vjeru na ispravan način, ali sada pod drugačijim okolnostima.

 

 

 

Prije ulaska u Obećanu zemlju, Bog je vodio narod kroz pustinju, i odgajao ga preko jednog tegobnog života. U pustinji je narod trebao shvatiti što znače sloboda i Božja prisutnost u životu čovjeka. U pustinji čovjek NE MOŽE RADITI ŠTO GA JE VOLJA: limitiran je u svojim željama i mogućnostima realizacije, pa se Bog poslužio takvim okolnostima da narod poučava poniznosti, skromnosti i OSLANJANJU NA BOGA U SVIM SVOJIM POTREBAMA. Narod koji je u pustinji preživljavao isključivo zbog BOŽJE MILOSTI, trebao je shvatiti tu milost i preko nje SHVATITI KAKO GA BOG VOLI I KAKO NEĆE DOPUSTITI DA PROPADNE MA KAKO GOD BILA VELIKA NEVOLJA U KOJU NAROD UPADNE.

 

 

 

Sada, pred ulazak u Obećanu zemlju, mijenjaju se okolnosti, mijenja se način života, MIJENJAJU SE I OPASNOSTI. Dok je u pustinji narod zbog neimaštine bio u opasnosti da otpadne od Boga iz straha za svoju egzistenciju, sada ulazi u jedno MATERIJALNO OBILJE. Opasnost prijeti s druge strane: narod se lako može uzoholiti, postati samodostatan i odbaciti Boga kako su to davno učinili previ naroda s kojima će sada Izraelci doći u doticaj.

 

 

 

Ta im je zemlja morala donijeti jednu materijalnu sigurnost koja je bila Božji znak. To ih je obilje trebalo podsjećati na to kako su sve primili od Boga koji ih je doveo u tu zemlju. Unatoč tome, prijetila je opasnost da se upravo ta bogata zemlja pretvori u izvor napasti za narod. Nakon nekog vremena Izraelci su doista počeli živjeti poput pogana i zaboravljati što im je Bog učinio. Počeli su otpadati od vjere, jer nisu oskudijevali u ničemu: MATERIJLNO OBILJE JE ZAROBILO NJIHOVO SRCE pa su postali SAMODOSTATNI. Nakon nekog vremena tražili su kralja, a to je Bogu bio znak kako se ne pouzdaju u Boga, već žele imati čovjeka na čelu naroda poput ostalih pogana.

 

 

 

Zato Mojsije svoj govor naglašava potrebom da se NE ZABORAVI ONO ŠTO JE BOG UČINIO NARODU: “Samo pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova.” Tako će Zakon koji se ima vršiti u sebi nositi funkciju čišćenje vjere po MEMORIJI, PO SJEĆANJU: Zakon će trajno podsjećati Izraelce na veliko Božje djelo koje je učinio s njima i to će im biti poticaj da SVOJA SRCA OKRENU GOSPODINU. Više puta stoga Mojsije naglašava potrebu da se NE ZABORAVI PROŠLOST, DA SE SJETE SVEGA ŠTO SU PROŽIVJELI OD EGIPTA DO OBEĆANE ZEMLJE kako bi shvati da čovjek ne živi samo o kruhu već od svake riječi što izlazi iz Božjih usta (Usp. Mt 4). A Riječ Božja, za Izralca je Zakon kojim treba biti upravljeno njegovo SRCE.

 

 

 

Svo ovo razmišljanje o potrebi vršenja Zakona ispunja se u LJUBAVI PREMA BOGU. Najbolej se to vidi u formulaciji Shema. Prije same formule Mojsije upozorava: “Ovo su zapovijedi, zakoni i uredbe koje mi Jahve, Bog vaš, zapovjedi da vas u njima poučim, kako biste ih vršili u zemlji u koju odlazite da je zaposjednete; (...) pa da imaš dug život. 3Slušaj, Izraele, drži ih i vrši da ti dobro bude i da se razmnožiš u zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što ti je obećao Jahve, Bog otaca tvojih” (Pnz 6,1-3). Nakon što Zakone predstavi ne kao svoje, već kao Božje, Mojsije pojašanjava kako je CILJ SVIH ZAKONA LJUBITI BOGA VIŠE OD SVEGA. Stoga zahtijeva da ovo postanu ZAKONI SRCA- da ih pobožan čovjek UREŽE U SRCE:“Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! 5Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! 6Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.” (Pnz 6,4-6).

 

 

 

UREZATI U SRCE NEŠTO, nosi sliku REZANJA MESA NA KOJEM OSTAJE OŽILJAK KOJI TRAJNO PODSJEĆA NA ONO ŠTO SE UREZALO. Pa ako ožiljak podsjeća na nož kojim se netko povrijedio, tako “urezanje u srce” treba podsjećati na RIJEČI ZAKONA BOŽJEG. Srce, cijelo čovjekovo biće tako treba imati TRAJAN SPOMEN NA BOGA U SEBI.

 

 

 

O potrebi tog spomena, obnavljanja memorije Mojsije govori u nastavku kada naglašava potrebu da se NE ZABORAVE RIJEČI ZAKONA BOŽJEG: “7Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. 8Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim” (Pnz 6,7-9). Taj spomen bit će poticaj da se čovjek SJETI TKO GA JE DOVEO U OVO OBILJE, TKO JE GA PAZIO U NEVOLJAMA, TKO MU JE DAO I OSIGURAO ŽIVOT. To je spomen na Boga koji je u srcu i koji srce treba VRATITI BOGU kada u Obećanoj zemlji zaprijete drugačije opasnosti- opasnosti da se srce uzoholi i zaobravi na Boga i njegovo djelo s narodom: “10A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati – u velike i lijepe gradove kojih nisi zidao; 11u kuće pune svakog dobra kojih nisi punio; na iskopane čatrnje kojih nisi kopao; u vinograde i maslinike kojih nisi sadio – i sit se najedeš: 12pazi da ne zaboraviš Jahvu koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. 13Boj se Jahve, Boga svoga; njemu iskazuj štovanje; njegovim imenom polaži prisegu. 14Ne idite za drugim bogovima između bogova drugih naroda što su oko vas.” (Pnz 6,10-14). Cilj svega je da se SRCEM PRIONE UZ JAHVU kako SRCE ZAROBLJENO MATERIJALNIM DOBRIMA NE BI ČOVJEKA ODVELO DALEKO OD BOGA.

 

 

 

Na žalost, ove su riječi doslovno shvatili neki od Izraelaca i počelo se s praksom koja i danas postoji u Izraelu među ljudima. Riječi Zakona stavljaje su se u male kutijice i vezivale na čelo i ruke čovjeka (Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima!) kao FILAKTERIJE, i stavljale bi se na ulaz pored vrata (Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim) kao MEZUZAH i tako su trebale stalno osvježavati spomen na Boga. Nije to mnogim pomoglo jer nisu taj spomen uspjeli UREZATI U SVOJE SRCE. Stoga su vršili zakon u onoj mjeri u kojoj su trebali- JER SU SHVAĆALI DA TO MORAJU ČINI, ali ljubavi prave za Boga nisu imali. Da jesu, onda bi Zakon VRŠILI JER TO ŽELE, A NE JER MORAJU.

 

 

 

Ljubav prema Bogu imala se očitovati u VRŠENJU ZAKONA, a nije samo podrazumijevalo vršenje odredbi već jedno PONAŠANJE KOJE JE UZDIZALO LJUDSKOST ČOVJEKA BOŽJOM LJUBAVLJU. Čovjek se u svojoj svakodnevici trebao voditi LJUBAVLJU KOJA JE IZVIRALA IZ ZAKONA, OD BOGA. Na žalost, često se događalo da se Zakon vršio, ali se ljubavi prema bližnjima ni prema Bogu nije iskazivalo u svojem ponašanju. Na taj se način promašio cilj VRŠENJA ZAKONA kojeg je Ivan u svojo poslanici jasno izrazio: “Ljubav prema Bogu očituje se u čuvanju njegovih zapovijedi” (1Iv 5,3).

 

 

 

 

 

Ps 147, 12-13.15-16.19-20

 

Pripjev:

 

Slavi, Jeruzaleme, Gospodina.

 

Slavi, Jeruzaleme, Gospodina, hvali Boga svoga, Sione! On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi tvoje sinove. Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova. Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela. Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu. Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi!

 

 

 

 

 

Mt 5, 17-19

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom

 

 

 

Nakon Isusovih riječi u kojima govori kako nije “došao ukinuti Zakon ili Proroke (...) nego dopuniti”, pitamo se zašto je dakle Bog dao Zakon Izraelcima? Zakon je trebalo VRŠITI, a vršenje zakona pretpostavljalo je jedno PONAVLJANJE NEČEGA ŠTO JE ISPRAVNO I DOBRO. Upravo to PONAVLJANJE DOBRIH POSTUPAKA “s jednom te istom usmjerenošću ostavlja trag u duši u vidu SKLONOSTI, NAVIKE- koja dušu čini raspoloživom da se opredijeli za dobro” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-136). Na nesreću PONAVLJANJE LOŠIH POSTUPAKA ostavlja u duši sličan trag ali usmjeren na zlo i grijeh.

 

 

 

Ovakve navike koje izražavaju SKLONOST ČOVJEKA DA ČINI DOBRO nazivamo VRLINAMA ILI KRIJEPOSTIMA. Nasuprot njima, sklonost da se čini dobro nazivamo MANAMA.

 

 

 

Kako bi se krijeposti razvijale zahtijeva se PONAVLJANJE odgovarajućih dobrih djela. Upravo to i Zakon čini Izraelcima: podsjeća ih na potrebu PONAVLJANJA ONOGA ŠTO JE DOBRO ZA NJIH, ŠTO ŽE U NJIMA UVEĆATI VJERU, NADU I LJUBAV. Stoga Isus naglašava kako je došao da se ZAKON PO NJEMU ISPUNI DO KRAJA, jer ispunjavanje Zakona zapravo ima PROROČKU FUNKCIJU kada je u pitanju Isus budući da Zakon do savršenstva može ispuniti samo Bog i nijedan čovjek. U tom smislu Isus govori o vršenju Zakona s autoritetom Zakonodavca, a ne nekoga tko Zakon samo vrši. On shvaća dublji smisao Zakona i njegovih odredbi.

 

 

 

Vršenje Zakona, Židove je trebalo učiniti živim znakom vjere za narode kojima su okruženi: znakom da je Bog s njima. Suprotno, ne izvršavanje Zakonskih odredbi značilo je jedan otpad od vjere.

 

 

 

S druge strane, ovo vršenje Zakona ima i svoju moralnu funkciju: upozorava na potrebu MORALNOG USAVRŠAVANJA, a to kod ljudi uvijek ide preko STJECANJA KRIJEPOSTI. Kako bi se Zakon UTISNUO U ČOVJEKOV ŽIVOT, KAKO BI OSTAVIO TRAG U NJEGOVOJ DUŠI, potrebno je VRŠITI GA REVNO, ili kako se kaže u starozavjetnoj formuli Shema: UREZATI GA U SRCE da ostane ožiljak koji podsjeća na ono što je potrebno stalno raditi. Sve to kako bi se u čovjeku USTABILILO PONAŠANJE KOJE ODGOVARA VJERNIKU koji vjeru ŽIVI PO SRCU, a ne po formalizmu.

 

 

 

Kao što je vršenje Zakona Židovima pokazivalo put prema Bogu, jedako se događa i sa krijepostima kada su kršćani u pitanju. Nije dovoljno ODBIJATI NAPASTI I IZBJEGAVATI GREŠNE PRIGODE. Bog od kršćanina zahtijeva da mu se u SRCE UREŽE JEDAN STIL PONAŠANJA PO KOJEM SE VIDI KAKO TAJ ČOVJEK VOLI BOGA, jer se ponaša kršćanki ne stoga što mora, već jer to tako ŽELI! “Ljudske krijeposti su temelj za one nadnaravne krijeposti, a te nas potiču neprekidno da djelujemo samo kao ljudi dobra. No, nije dovoljno samo željeti posjedovati ove krijeposti. MORAMO NAUČITI KAKO IH ŽIVJETI. Discite benefacere (Iz 1,17): UČITE SE DOBRIM DJELIMA. Potrebno je stovriti naviku stalnog vršenja čina odgovarajućih svakoj pojedinoj krijeposti, tako da zaista budemo iskreni, odani, nepristrani, vedri, strpljivi,... LJUBAV SE OČITUJE DJELIMA, NE MOŽEMO LJUBITI BOGA SAMO RIJEČIMA, VEĆ DJELOM I ISTINOM (1Iv 3,18)” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 91).

 

 

 

Krijeposti su U KORIJENU KRŠĆANSKOG ŽIVOTA. One nas povezuju sa dvije stvari: s jedne strane povezuju nas sa životom na zemlji, jer živimo tu gdje živimo; a s druge strane iz ovih korijena (krijeposti) izrastaju one NADNARAVNE KRIJEPOSTI koje nas povezuju s nebom. Tako, s vremenom, naš život, premda povezan sa mjestom u kojem živimo, svu energiju za svoj život, svoj kršćanski život, crpi zapravo iz NEBA- preko nadnaravnih krijeposti dolazi se do MILOSTI koja hrani dušu Bogom.

 

 

 

Krijeposti nas uvode u nadnaravan život povezujući nas s Gospodinom, koji na tom polju usavršavanja ne traži nemoguće od čovjeka. Bog pomaže onoga koji se trudi i bori za svoje krijeposti. Za krijeposti je potrebno BORITI SE. Do njih se ne dolazi pasivnim životom. Zato i imaomo pokorničku praksu koja nam pomaže odbaciti grijehe i ostaviti čist prostor u duši za borbu. “Pasivno iščekivati idealne situacije i najpovoljnije okolnosti za postizanje svetosti u stvari bi značilo pustiti da život prolazi pokraj nas, beznaćajan i prazan” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-139).

 

 

 

Da bismo rasli u krijepostima kako ljudskim tako i nadnaravnim, potrebno je ULOŽTI ODREĐEN NAPOR. Premda djelo POSVETE PRIPADA BOGU i jedino Bogu, Bog u svojoj velikoj doboroti želi da se realiziramo u svojoj slobodi koju nam je dao. Bog ne želi da sloboda ostane jedan ATAVIZAM nekog života koji se oslanja samo na Boga bez da išta sudjeluju u Božjem životu. Bog od nas želi SU-DJELOVANJE, a ne samo čekanje. Želi da u tom usavršavanju po krijepostima PRIPRAVLJAMO DUŠU ZA DJELOVANJE MILOSTI, I TAKO NA DJELATAN NAČIN; DJELIMA POKAŽEMO DA ŽELIMO MILOST.

 

 

 

Mnogi kršćani koji su se prestali boriti za krijeposti, izgube nadanravni smisao života. Takvi ne mogu biti model života u Kristu, jer njihov život se svodi na FORMALNO VRŠENJE OBAVEZA: tako oni vjeru doživljavaju kao nešto ŠTO MORAJU, ALI STVARNO IH NIJE BRIGA NI ZA ČIM. Drugim riječima, NE ŽELE I NE OČEKUJU NIŠTA POSEBNO OD BOGA I OD VJERE. Ovakvi ljudi IZVANA VRŠE ONO ŠTO MORAJU, ALI IM SRCE NE PRIJANJA UZ BOGA. Nemaju srce za Boga.

 

 

 

Takvi lako upadaju u “kompromise kada je u pitanju posao ili bračni moral, prepuštaju se utjecaju ozračja slobode i senzualnosti kojima su okruženi te traže užitke i lagodan život kao i svi drugi. Našim vlastitim životom trebali bismo – uz sve pogreške, kojim ase ne smijemo prilagoditi nego ih se truditi prevladati- poučiti druge kako je kršćanske krijeposti moguće živjeti u svakom poštenom poslu te kako razumijevanje za nedostatke i pogreške drugih ne podrazumijeva umanjivanje zahtjevnosti evanđelja” (Isto, II-140).

 

 

 

Kako se napreduje od ljduskih preko nadnaravnih krijeposti do milosti najbolje opisuje sveti Ivan Zlatousti koji koristi djecu koja uče kao primjer: “Najprije (djeca) nauče oblik slova, zatim počinju razlikovati crte slova i tako malo po malo nauče čitati. Poslijelimo li krijeposti na različite dijelove, prvo ćemo primjerice naučiti da ne govorimo ružno o ljudima. Zatim prelazeći na novo slovo, da nikome ne zavidimo, da ne budemo robovi tijela ni u jednoj situaciji, da nas ne vodi lakomost,... Zatim prešavši na duhovna slova, učit ćemo se suzdržljivosti, odricanju, čestitosti, pravednosti, preziranju lažne slave; nastojat ćemo biti skromni i ponizni. Spojivši jedne krijeposti s drugima, ispišimo ih u svojoj duši. Ovo bismo trebali prakticirati u vlstaitom domu, s prijateljima, ženom, djecom,...” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na psalme, 11,8).

 

 

 

A sve prije svega počinje jednom čvrstom odlukom DA U SVOJE SRCE UREŽEMO ONO ŠTO ĆE NAS PODSJEĆATI NA BOGA. Krijeposti koji se USTABILE U NAMA PONAVLJANJEM ONOGA ŠTO JE DOBRO, upravo to čine u našem srcu. Kada se krijeposti ustale, onda ČINITI DOBRO POSTAJE JEDNA NORMALNO SPONTANO PONAŠANJE KRŠĆANINA koji s lakoćom svladava tegobe koje grijeh i zlo stavljaju predanj. Kako nas krijeposti vode prema Bogu u svakodnevnom životu, složit ćemo se kako se “prvi stupanj pobožna života sastoji u LJUBAVI PREMA KRIJEPOSTIMA” (Sveti Ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol. III, p. 134), a ako nas krijeposti vode prema Bogu, onda se ljubavlju prema krijeposnom životu očituje i ljubav prema Bogu. Govorimo naravno o jednom normalnom kršćaninu koji se ne usavršava kako bi od ljudi dobio pohvale.

 

 

 

Kada shvatimo kako KRIJEPOSTI OTVARAJU U NAMA PUT MILOSTI, razumjet ćemo kako “krijepost nije samo stvar naših želja, već također stvar jedne nadnaravne MILOSTI” (Sveti Cirprijan u Catena Aurea, vol. 1p 360).

 

 

 

Mt 18, 21-19, 1

 

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

 

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

 

»A kad taj isti sluga, izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«

 

»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

 

Kad Isus završi ove besjede, ode iz Galileje i dođe u judejski kraj s onu stranu Jordana.

 

 

 

U današnjem pitanju svetoga Petra upućena Gospodinu nailazimo na stav potpuno suprotan onom iz Starog Zavjeta. Dok se u Starom Zavjetu inzistiralo na PRAVEDNOSTI KOJA JE POČIVALA NA IZRAVNAVANJU RAČUNA (što je često dovodilo do osvete ili do nemilosrne nadoknade preko sudova), sa Isusom se to mijenja I ova se PRAVEDNOST OBAVIJA MILOSRDNIM PRAŠTANJEM.

 

 

 

Zavirimo li malo na početne stranice Knjieg Postanka, na mjestu gdje se govori o Lamekovu I Kajinovu ubijanju ljudi: “Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. (24) Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!” (Post 4,24). Starozavjetni pisac se stavlja u kožu Lameka koji je ubio, I shvaća koliko je vrijedan život čovjeka u Božjim očima. Bog neće dopustiti da se kazni čovjek koji se kaje za svoj grijeh. Ipak, u ovim rečenicama prepoznajemo jednu drugačiju logiku- logiku osvete Božje za zlo naneseno njegovu narodu. Stoga, se govori o osveti koja nikada ne može namiriti mjeru pravednosti (Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta), pa je kao takva dopuštena kako bi se učinila nadoknada za počinjeno zlodjelo. Nama je ovo teško za shvatiti, ali kako su izraelci sebe smatrali Božjim narodom, držali su kako imaju poseban status među narodima I kako imaju I posebno pravo na osvetu, koja se sukladno njihovim razmišljanjima činila na pravdi Boga.

 

 

 

Prisjećamo se načina na koji su Šimun I Levi osvetili sramotu nanesenu njihovoj sestri Dini- jednostavno su poubijali sve muškarce kao osvetu. Zanimljiva je pri tom reakcija njihova oca Jakova, koji se ne slaže s jnihovim postupanjem. On zna kako se zlo ne može suzbiti zlim sredstvima, te kako osveta nema smisla. ZLO NIKADA NE MOŽE USPOSTAVITI PRAVDU, STOGA JE OSVEĆIVANJE BESMISLENO I vodi u beskrajan lanac zla kojeg je teško prekinuti. Patrijarh Jakov prekorava svoje sinove: “Uveli ste me u nepriliku omrazivši me stanovnicima zemlje, Kanaancima i Perižanima. Ako se ujedine protiv mene i napadnu me, dok je nas ovako malo na broj, istrijebit će me s mojim domom” (Post 34,30). Šimun I Levi to ne razumiju I odgovaraju ocu: “Zar da prema našoj sestri postupaju kao prema kakvoj bludnici?” (Post 34,31). Jakov shvaća kako je MILOSRĐE BOŽJE iznad ljudskih shvaćanja pravednosti. TO MILOSRĐE NE ISKLJUČUJE PRAVEDNOST, VEĆ JE UZDIŽE NA NADNARAVNU RAZINU SHVAĆANJA ŽIVOTA U KOJEM ŽIVIMO. Tako se milosrđem potvrđuje naše poštivanje života koji vrijedi više nego sve osvete ovoga svijeta.

 

 

 

Jakov je I sam bio opterećen vlasititim grijehom. Sjetite se kako je samo prevario oca I brata “ukravši” pravo prvorodstva od Ezava. Jakov shvaća da tu nepravdu više ne može popraviti nikakva osveta. Kada bi brat ubio njega, ne bi mogao ubiti očinski blagoslov koji je Jakov na prijevaru primio od oca. Pravo prvorođenstva I dalje bi zapadalo Jakovljevo potomstvo. Stoga je Jakov hlepio za milosrđem Božjim u nadi da će Bog umilostiviti Ezava da oprosti I zaboravi nanesenu mu nepravdu.

 

 

 

Vratimo se na evanđelje. U njemu prepoznajemo dvije stvari: neizmjerno Božje milosrđe spram nas, te neizmjeran dug kojeg mi imamo spram Boga, a kojeg ničim ne možemo nadoknaditi.

 

 

 

Volio bih početi od NAŠEG DUGA PREMA BOGU, jer se MILOSRĐE I ISKAZUJE ONDJE GDJE JE “DUG”. U slici sluge koji duguje svom gospodaru “deset tisuća talenata” nalazimo čovjeka sa ogromnim materijalnim dugom kojeg sam ne može platiti. Ova svota od “deset tisuća talenata” odgovara iznosu od šezdeset miliona denara, a u Isusovo vrijeme, takav dug nitko od sebe nije bio u stanju vratiti.

 

 

 

Mi smo ljudi takvi da smo DUŽNI BOGU toliko da mu to nikada ne možemo uzvratiti. Stoga Gospodin opisuje taj dug ovim iznosom novca. Ipak, ne primjenjuje princip osvete ili “Izravnavanja računa”, jer u prispodobi gospodar oprašta dug svojem sluzi budući mu se smilovao. Zapravo, pogledamo li malo bolje, GOSPODAR IMA STRPLJENJA SA NAMA, ALI NA NAMA OSTAJE I DALJE OBAVEZA POPRAVLJANJA DIJELA ŠTETE KOJU SMO NAPRAVILI GRIJESIMA. Nepravedni sluga iz prispodobe poziva gospodara na strpljenje I na milost da ga ne kazni, već mu da drugu priliku da popravi ono što se popraviti može.

 

 

 

Gospodar pokazuje veliko milosrđe spram sluge. Na VELIK DUH SPREMAN JE VELIKODUŠNO OPROSTITI. Stoga na njega možemo primjeniti ono kako treba opraštati ne “do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Sveti Ivan Zlatousti o ovom “broju oprosta” progovara: “Nije Gospodin ograničio opraštanje na točno određen broj oprosta, već nas poučava da shvatimo kako nam valja OPRAŠTATI STALNO I UVIJEK” (In Matthaeum 61,1).

 

 

 

Naš je dug prema Bogu neizmjerno velik. Sve što imamo, darovano nam je: život, mejsto u kojem živimo, roditelji,... Dugujemo Bogu za život I zdravlje, za obitelj I prijatelje, za pripadanje Crkvi, za mislost kojom nas upućuje prema dobru u našem djelovanju... Uistinu, mi smo dužnici koji Bogu nemaju čime platiti svoj dug. Tko od nas može upraviti svojim životom, primjerice u bolesti? Nitko ne može kotrolirati dolazak bolesti- možemo se samo boriti, prevenirati, ali kontrolirati bolest ne možemo. Ona dolazi bez naših dozvola. Taj jednostavan primjer pokazuje kako nismo u stanju kontrolirati sve, premda to mislimo. Kada shvatimo kako ŽIVOT NIJE NEŠTO ŠTO MI KONTROLIRAMO, nije nešto čemu smo mi uzrok, tada se shvaća I darovi koji se primaju.

 

 

 

Shvaćajući sve oko sebe kao dar, lako shvatimo kako često POGRIJEŠIMO SPRAM BOGA KOJI NAM JE DAROVAO SVE. Naime, kada pogriješimo u uživanju jednog od darova u životu, GRIJEŠIMO I PREMA ONOME KOJI NAM JE SVE DAROVAO. Ogriješiti se o život znači sagriješti protiv Boga.

 

 

 

Štete koje grijesima počinimo MI VIŠE NE MOŽEMO SANIRATI. MOŽEMO NAPRAVITI SAMO NEKU SIMBOLIČNU NADOKNADU kojom ćemo pokazati kajanje I ljubav prema onom kojeg smo uvrijedidli grijesima. U prispodobi ovaj sluga nađe “svoga druga koji mu dugovaše sto denara”. Ovaj je dug sitnica prema onom što je sluga učinio. Ipak, sluga ne razmišlja o tome, već kako će namiriti dug. On radije napada svoga dužnika, zaboravljajući što je njemu sve oprošteno. Pokušava USPOSTAVITI JEDNU PRAVEDNOST. Umjesto da OPROSTI KAO ŠTO JE I NJEMU BILO OPROŠTENO, OVAJ SLUGA POKUŠAVA SILOM POKRITI DUG SVOJIH DUŽNIKA.

 

 

 

Mi često postupamo poput ovoga sluge. Zaboravljamo koliko nama samo Bog oprašta. Pokušajte se sjetiti samo KOLIKO VAM JE PUTA BOG OPROSTIO SAMO JEDAN TE ISTI GRIJEH? Koliko Vam je samo grijeha različitih oprostio? Kada bi Bog išao uspostavljati straozavjetnu pravedsnost, čini mi se kako nitko od nas ne bi ostao živ.

 

 

 

Što nam je činiti s tolikim dugom grijeha? Prije svega moramo zauzeti stav ovog nepravednog sluge kada je u pitanju molitva za oproštenje grijeha. Sluga je molio gospodara da IMA STRPLJENJA S NJIM. To isto molimo I mi u Boga. Nadalje, treba moliti sa sigurnošću djeteta koje od roditelja moli ZNAJUĆI DA ĆE RODITELJ POMOĆI.

 

 

 

Nadalje, trebamo na DJELU POKAZATI OVAJ PRINCIP MILOSRĐA: OPRAŠTATI BEZGRANIČNO I BEZUVJETNO. Netko će kazati kako to rade “budale” koje ne drže do sebe. Takvi nisu u pravu, jer ovdje se ne postavlja pitanje koliko držimo do sebe, već koliko držimo do Krista. Stoga, ako Isus želi da praštamo- praštajmo koliko god to treba. U protivnom ćemo upasti u zamku uspostave vlastite pravednosti I lako nam se može uvući crv osvete koji će učiniti da zaboravimo na Isusove riječi kako nam je opraštati “do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam”.

 

 

 

Ovo je važno za shvatiti jer, kada dođemo do Boga, bit ćemo mjereni MJEROM KOJOM SMO I SAMI MJERILI ZA ŽIVOTA. Pa, ako nisam znao opraštati, kako mogu očekivati da se oprosti I meni. Ali ako je oproštenje bilo prisutno u mom životu, mogu očekivati oprost od Boga. U ovom opraštanju valja biti MILSORDAN PREMA DRUGIMA I NEMILOSRDAN PREMA SEBI: valja se “prisiliti” na opraštanje. Kaže o tome sveti Josemaria Escriva: “Prisili se oprostiti uvijek onima koji te uvrijede. Bez obzira koliko je velika predrasuda koja nas vodi u promišljanju ili koliko je velika uvrijeda koja nam je počinjena, oprosti odmah kako bi I tebi Bog oprostio I više od toga” (Put, 452).

 

 

 

Kod opraštanja drugima imajte na pameti kako Bog nama UVIJEK VIŠE OPRAŠTA. I vođeni ovim principima milosrđa I praštanja, možemo očekivati kako će BOG SANIRATI NEŠE VELIKE DUGOVE, AKO SMO I MI ZA ŽIVOTA OPRAŠTALI DRUGIMA, PREMDA SU NJIHOVI DUGOVI PREMA NAMA BILI BEZNAČAJNI. Nije bitan veličina duga, već spremnost da se opraštanjem iskaže ljubav dužniku.

 

 

 

Ova spoznaja trebala bi u nama izazvati ZAHVALNOST PREMA BOGU. Budući da štetu grijeha ne možemo sanirati sami, Bog to čini umjesto nas. On preuzima naše grijehe na sebe I ništi ih stvarajući polako uvjete da se duša ranjena grijehom sanira. Osim dobrih djela u kojima moramo primjenjivati ovaj princip praštanja, nama ostaje ČIN ZAHVALNOSTI PREMA BOGU KAO IZRAZ LJUBAVI ZBOG ISKAZANA MILOSRĐA.

 

 

 

Kako da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?” (Ps 116,12). Osim djela milosrdna praštanja, možemo učiniti još nešto. Zapravo, ovaj čin o kojem ćemo kazati dvije- tri riječi,, I NIJE NAŠ ČIN, VEĆ BOŽJI, A NA NAS SPADA SAMO DA SE PO TOM ČINU PRIDRUŽIMO BOGU I SVECIMA PO SVOJOJ VJERI.

 

 

 

Odgovor na pitanje iz psalma glasi: “Uzet ću čašu spasenja I zazvati ime Gospodnje!” (Ps 116,13). Sam odgovor pokazuje kako pisac psalma ima svijest o tome kako čovjek ne može učiniti ništa posebnoga spram Boga, jer je Božje milosrđe I opraštanje takvo da mu nema mjere. U svetoj MISI prilazimo ovoj čaši I zazivamo ime Gospodnje. Misa je najsavršenija zahvala koja se može prinijeti Bogu. U misi se zahvaljujemo za darove koje Crkva prinosi, ali se zahvaljujemo I za cijeli naš život primljen od Boga. Naša je zahvala nedostatna I u životu teško možemo pronaći nešto što bi namirilo mjeru Božje ljubavi. Stoga je misa prigoda da se NAŠA ZAHVALA SJEDINI S ISUSOVOM ŽRTVOM koja je u sebi IZRAZ NEIZMJERNE BOŽJE LJUBAVI. Tu u misi sjedinjujemo naše jadne riječi za ZAHVALOM SINA BOŽJEG. To je moguće jer krštenjem I mi postajemo DJECA BOŽJA. Stoga koristimo ovo SINOVSTVO DA BI SE PRIBLIŽILI OCU, BAŠ KAO ŠTO MLAĐI BRAT KORISTI PREDSNOTI STARIJEG DA BI UGODIO OCU ILI DA BI ZARADIO NEZASLUŽEN OPROST zbog svojih nepodopština.

 

 

 

Pokažimo ovu zahvalnost I ljudima. Nije potrebno nikome objašnjavati zašto ovu zahvalnost unosimo u svoj svakidašnji život. Nije potrebno objašnjavati kako zahvlajujući ljudima na njihovj doborti, opraštajući svima bezuvjetno sve, zapravo zahvaljujemo I Bogu. Istina je da tako zahvaljujemo na jedan nesavršen, ljudski način- ali Bog ne gleda u dug, nego u spremnost da se dug pokrije. Stoga prihvaća radostno I rakvo zahvaljivanje.

 

 

 

 

 

Iz 7, 10-14

 

U one dane: Gospodin progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!«

 

 

Ovi reci Izaije najvešćuju rođenje jednog djeteta od djevice: “Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!” Samo ime djeteta bit će podsjetnik kako je to dijete Božji znak za svoj narod. Više od same slike za narod tog vremena, Izaijine riječi nam donose sliku rođena Sina Božjeg Isusa Krista, koji se utjelovio kako bi bio “S nama Bog!

 

 

Proročanstvo se oslanja na Natanovo prorštvo dano kralju Davidu kako će se iz njegove loze roditi IZDANAK koji će KRALJEVATI DOVIJEKA. Ono što privlači pozornost jest MAJKA koja ima roditi dijete. U pravilu, kada se imalo zbiti rođenje nekog junaka, kralja, čovjeka koji će biti važan za spasenje Izraela, Bog je to činio preko NEPLODNE ŽENE. Obično neke zrele ili čak stare žene koja je izgubila nadu kako može postati majkom.

 

 

NEPLODNOST ŽENE koja je već u braku bila je znak BOŽJEG DJELOVANJA za Izraelce. Sama po sebi, neplodnost je predstavljala veliko prokletstvo za ženu, ali se u Starom Zavjetu Bog upravo služio takvim ženama kako bi narod shvatio da djeluje tamo gdje nema ljudske snage niti čovjek može po sebi napraviti. Tako je Sara zatrudnjela u poodmakloj dobi, Samsonova mati Ana također,...

 

 

S druge strane, ideal za jednu Izraelku bila je ŽENIDBA koja je donosila Božji blagoslov pri stvaranju: “Plodite se i množite se” (Post 1,28) i po tom blagoslovu svaka je žena u braku gajila nadu kako bi ona mogla postati Mesijina mati. U tom smislu, NI NEPLODNOST NITI DJEVIČANSTVO NISU IMALI VELIKA ZNAČAJA ZA JEDNU IZRAELKU. Djevičanstvo je trebalo nadići brakom, a neplodnost je bila posve nepoželjna.

 

 

Ne čudi stoga što djevičanstvo oplakuje Jiftahova kći koju će otac žrtvovati zbog obećanja koje je dao Bogu. Ona oplakuje djevičanstvo jer ostaje bez potomstva i ostajući bez potomstva na neki način ostaje uskraćena za Božji blagoslov. Majčinstvo je tako smatrano prirodnim pozivom svake žene, a uskraćivanje materinstva bio je svojevrsni znak prokletstva, izostanak blagoslova.

 

 

U tom smislu, upravo takve je žene koristio Bog kako bi pokazao svoju svemoć: NEPLODNOST tih žena koja je BOŽJIM DJELOVANJEM PRETVORENA U PLODNOST, bila je znan za sve Izraelce kako im se pouzdati u Boga koji “iz kamenja može podići svoju djecu”. PLODNOST se povezivala sa BRAKOM, NEPLODNOST koja se mijenjala u PLODNOST isključivo sa Božjim djelovanjem po ženama koje su po naravi stvari davno trebale imate djecu. DJEVIČANSTVO je kategorija o kojoj se nije previše razmatralo.

 

 

U Starom Zavjetu, Bog se služi neplodnim ženama kako bi one i njihova djeca postala ZNAKOM SPASENJA ZA IZRAELCE.

 

 

Sada se na jedan iznenađujući način mijenja shema u proroštvu: MISTERIOZNA DJEVOJKA RODIT ĆE DIJETE koje će postati spasiteljem naroda. Ne govori se više o NEPLODNOJ ŽENI, već o YILMAH ili kako je se u prijevodu 72-ice naziva DJEVICOM (jednako kao i u Mt 1,23). Vjerojatno je u pitanju samo izraz kojim se htjelo opisati samo JEDNU MLADU ŽENU KOJA JOŠ NIJE RODILA. Moguće je kako se iza zagonetne mlade žene krije Abija, mlada zaručnica kralja Ahaza koji još uvijek nije imao svoga nasljednika. Dijete koje će se rodtiti nosit će znakovito ime Emanuel- S nama Bog.

 

 

Ovo će dijete biti kao MLADI, ZELENI IZDANAK iz PANJA. Davidova se loza polako “SUŠI”: mnogi su kraljevi koji su naslijedili Salomona u Judeji napravili ODMAK OD BOGA. Podsjećamo na sliku STABLA POSAĐENA PORED VODA TEKUĆICA u psamlu koje govori o ČOVJEKU KOJI JE SVOJ ŽIVOT UKORIJENIO U BOGU- VODI TEKUĆICI koja napaja njegov život čineći ga zelenim i plodnim.

 

 

Sada pred sobom imamo PANJ- čovjeka čiji se život SUŠI U VJERI i NIJE UKORIJENJEN U VODI TEKUĆICI- U BOGU, već je svoje korijenje premjestio u pustinjsku, suhu i neplodnu zemlju. Takav se život suši u Bogu i ne daje ploda u vjeri i ljudskosti.

 

 

Pogledamo li kralja Ahaza svhatit ćemo kako je i on PANJ: na Gospodinov prijedlog da zaište znak koji će mu Bog dati, Ahaz ODBIJA bilo što primiti od Boga. Za shvatiti ono što Bog nudi Ahazu valja nam sagledati situaciju u kojoj se nalazio Ahaz. Bilo je to vrijeme opasnih pretenzija na teritorij Judeje. Prijetile su opasnosti od gubitka samostalnosti, a nudile su se političke opcije koaliranja sa Sirijom ili sa antisirijskom koalicijom. Bilo kako bilo, koaliralo se sa NEVJERNICIMA.

 

 

U takvoj situaciji Bog nudi Ahazu znak kako bi shvatio da ih BOG NIJE NAPUSTIO, DA JE S NJIM U SVIM TEGOBAMA, te da jedino što Bog želi jest da se Ahaz OSLONI NA BOGA, A NE NA ONE KOJI SU BOGA ODBACILI.

 

 

Ova situacija u kojoj “DAVIDOVI PANJEVI”- otpali kraljevi, neodlučni u vladanju, zanemaruju Božju pomoć opisivat će se na više mjesta korištenjem dvaju znakova: SUHOG PANJA IZ KOJEG NIČE ZELENA MLADICA (Jr 23,5-6 Jr 33,15-16 Is 53,2 Za 3,8 Za 6,12). Mladica koja će niknuti jest nešto što u stvarnosti nema puno šanse za plodnost- niče iz suha panja. Zapravo, u toj slici se želi naglastiti Božje djelovanje i u situacijama koje su naoko beznadne sa ljudima. MLADICA ĆE NICATI IZ PANJA, ALI HRANIT ĆE SE BOŽJOM MILOSTI I OSTAT ĆE TRAJNO ZELENA.

 

 

Ta “mladica iz panja” NE OVISI o PANJU KOJI JE SUH, već o nečem drugom: ta mladica je IZDANAK, OSTATAK IZRAELOV KOJI SE NE OSLANJA NA LJUDSKE SNAGE, VEĆ NA BOGA. Nicanje tog izdanka misteriozno je i nedokučivo ljudima, baš kao što je i začuđujuće i neshvatljivo začeće i utjelovljenje Gospodinovo u utrobi Blažene Djevice Marije. U govoru proroka Izaije, tako shvaćamo kako u slici djevice koja postaje znakom za kralja, razumijemo navještaj budućeg bogomaterisntva Blažene Djevice Marije.

 

 

 

Ps 40, 7-11

 

Pripjev:

 

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

 

Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi uši otvorio; paljenica ni okajnica ne tražiš. Tada rekoh: »Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.« Pravdu ću tvoju naviještat u zboru velikom i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano. Tvoju pravdu neću kriti u srcu, kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas. Tajit neću dobrote tvoje, ni tvoje vjernosti velikoj skupštini.

 

 

Blažena Djevica Marija tako predstavlja onaj izdanak ostatka Izraelova koji ostaje vjerna Bogu, kojega jedino zanima VRŠITI VOLJU BOŽJU U SVOM ŽIVOTU: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.

 

 

 

Lk 1, 26-38

 

U ono vrijeme: posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

 

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

 

 

Anđeo prilazi Mariji i navješćuje joj kako će roditi Sina Božjeg. Za razliku od kralja Ahaza, Marija ne odbija ništa od Boga, već se “čudi”: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Shvaćamo po tim riječima kako je riječ o MLADOJ DJEVOJCI KOJA NIJE RODILA, KOJA JE DJEVICA. Marija tako postaje NOVI POČETAK KOJEG NALAZIMO U DAVIDOVOJ LOZI, ALI ISTOVREMENO, to je jedan početak koji je DRUGAČIJI OD ONIH KOJE NALAZIMO U IZRAELSKOJ TRADICIJI.

 

 

Pogledate li kraj današenjg evanđelja naći ćete ženu koja odgovara OBRASCIMA BOŽJEG ODABIRA STAROGA ZAVJETA: Elizabeta je već u godinama, nerotkinja, ali je Bog odabire upravo zbog svoje neplodnosti kako bi po njoj ostvario jedan komntinuitet sa Starim Zavjetom.

 

 

U evanđelju nalazimo kontinuitet sa Starim Zavjetom u Elizabeti čiju je neplodnost Bog preokrenuo u plodnost, a čije će dijete (Ivan Krstitelj) navješćivati Boga koji je sada s nama- Emanuela; te nalazimo istovremeno PREKID SA STAROZAVJETNOM TRADICIJOM U ODABIRU MARIJE- mlade djevojke koja još nije bila ni udana niti je rodila. Tako, po Mariji BOG ČINI SVE NOVO (Usp. Otk 21,5).

 

 

Po jednoj Djevici Božje STVARANJE NALAZI SVOJ NOVI POČETAK: OVO JE RAĐANJE JEDNOG NOVOG RODA LJUDI KOJI ĆE SE RAĐATI, ne po krvi muževljevoj već po Duhu, od Boga. Marija je začetak roda koji ŽELI SAMO VRŠITI VOLJU BOŽJU: ona je sada primila riječ Božju po anđelu u navještenju i PRIHVATILA JE, za razliku od Ahaza kojem je Bog nudio znak, ali ovaj ga je odbio. Odbivši znak odbio je i da se vrši volja Božja na njemu.

 

 

Anđeo Mariju naziva “milosti puna”- ona je žena koja je našla milost u Boga, i od njega će primiti sve milosti. Kao takva nam se predstavlja modelom NOVOG ČOVJEKA: njezino DJEVIČANSTVO znak je kako ničim nije vezana uz nikoga na ovom svijetu, nema ničega i nikoga da bi se vezala uzanj. Stoga je to DJEVIČANSTVO SLIKA JEDNOG STAROZAVJETNOG SIROMAŠTVA: to je siromaštvo DUHOVNE NARAVI; jedno siromaštvo ljudi koji svoj život VEZUJU SAMO UZ BOGA ČUVAJUĆI GA OD SVEGA ZEMALJSKOG. Tako, ljudi poput Marije, NEMAJU NA ZEMLJI NIČEGA ŠTO BI IH VEZIVALO UZ OVAJ ŽIVOT- zanima ih samo Bog, Njegova volja, i nebo.

 

 

U tom smislu riječ je o OSTATKU IZRAELA koji je ostao vjeran Bogu i njegovim zapovijedima u svemu. To su oni mali, siromašni i ponizni koji sva svoja žviotna očekivanja nalaze i realiziraju samo u Bogu. Marija postaje prvinom iživotnim modelom takvih.

 

 

Njezino MAJČINSTVO JE BOŽJI DAR. Marija sve duguje Bogu i ništa čovjeku. Stoga i novi život u njoj začet postaje IZDANKOM NOVOG ŽIVOTA SINOVA BOŽJIH- života ljudi koji će sve dugovati Bogu i ništa čovjeku.

 

 

Marija postaje modelom PREDANA ŽIVOTA. Ona prije svega SLUŠA- osluškuje anđelov glas, ali i svoje srce: “Naša Majka sluša, i propitkuje se kako bi bolje shvatila što Gospodin od nje traži. Poslije odgovara jasno: FIAT (Lk 1,38) ili NEKA MI BUDE PO TIJEČI TVOJOJ. To je najbolji plod jedne slobode: one koja se odlučila ići za Bogom” Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 25).

 

 

Za razliku od kralja Ahaza, koji u Knjizi proroka Izaije, odbija slijediti Božju volju, odbija zapravo pomoć i znak od Boga, a odbija zbog svoje nevjere i malodušja, Marija spremno prihvaća sve. I Marija i Ahaz bili su slobodni ljudi. Zbog čega su različito postupili?

 

 

Prije svega, na Mariji se poučavamo kako BOG POŠTUJE LJUDSKU SLOBODU: je li Marija mogla odbiti Božji prijedlog? Dakako da je mogla. No, nije učinila tako, već je svoj život na neki način “potčinila” Bogu. Iz te pozicije gledati na obje situacije (Marija i Ahaz) ispada kako Marija svojim predanjem prestaje biti slobodna, a Ahaz, po svojoj neopredijeljenosti ostaje slobodniji za odlučivanje.

 

 

Ovo nije ispravno gledanje NITI NA SLOBODU NITI NA PREDANJE BOGU. Naime, SLOBODA SE UVIJEK REALIZIRA PO ODLUKAMA. Drugim riječima, ODLUKA KOJU DONOSIMO OTVARAMO SEBE REALIZIRANJU SVOJE SLOBODE. Valja pri tom shvatiti kako ljudi poput kralja Ahaza koji nije znao kako bi postupio u dotičnoj situaciji, pa se ODLUČIO NE TRAŽITI ZNAK OD BOGA, MISLE DA ĆE NE DONOŠENJEM ODLUKE OSTATI NEOŠTEĆENI U NEKOJ SITUACIJI- GRIJEŠE. Naime, NE DONIJETI ODLUKU u nekoj situaiciji koja od nas zahtijeva djelotvornost, zapravo znači ODLUČITI SE ZA NE- DJELOVANJE. Krivo dakle misle kako će sebi osigurati neutralnost pozicije oni koji NE DONOSE DJELOTVORNE ODLUKE. Oni ODLUČUJU NE ČINITI NIŠTA, a to je zapravo najgori oblik pasiviziranja vlastite slobode. NE DONIJETI ODLUKU je najveća varka: TO JE TAKOĐER DONOŠENJE ODLUKE, ali posve krive!

 

 

SLOBODA JE SPOSOBNOST UPRAVLJANJA SOBOM i ta sposobnost ne vrijedi ništa bez donošenja odluke, jer DONIJETI ODLUKU je čin koji oblikuje našu slobodu. IZBJEGAVANJE DONOŠENJA ODLUKA- KRIVA JE ODLUKA po kojoj puštamo (ne dopuštamo, već puštamo) da nas vode okolnosti i odbijamo ulogu tvorca vlastite slobode, osobne i jedinstvene povijesti. Kada okolnosti vode moj život, događa se u stvarnosti da DRUGI ODLUČUJU UMJESTO MENE.

 

 

TAKO NAŠA SPOSOBNOST DA MIJENJANJMO STVARNOST ODGOVARA NAŠEM ISKAZIVANJu SLOBODE. Svaka osoba U SEBI ima neki pojam o životu, čak i kada nije toga svjesna i svaka je osoba sposobna PLANIRATI budćnost. Svi nosimo u sebi neki ŽIVOTNI PROJEKT kojeg ne nalazimo ga odmah; netko ga nalazi prije, netko poslije. No onaj koji svoju slobodu ne koristi taj ne nalazi životni projekt NIKADA.

 

 

ŽIVOTNI PROJEKT je NEKI CILJ kojeg želimo ostvariti U BUDUĆNOSTI. To je nešto u što su utkani SVI NAŠI POMOVI O ŽIVOTU: obitelj, posao, prijatelji, slobodno vrijeme, hobiji,... i svi bez razlike nastoje taj projekt realizirati. Razlika nastaje u ODLUČIVANJU I ODLUČNOSTI, jer onaj koji je spreman DONOSITI ODLUKE ZA SEBE- taj je ODLUČAN OSTVARITI SVOJE PROJEKTE.

 

 

Budući da je sloboda nešto što nikada nije “pasivno” čak i onda kada mislimo kako ništa ne radimo ili odlučujemo, možemo postaviti sebi pitanje: ZA ŠTO KORISTIM SVOJU SLOBODU? Ovo se pitanje bolje razumije ako se kaže:ŠTO ZAPRAVO ŽELIM OD ŽIVOTA? ŠTO VOLIM BITI? Sveti Augustin drži da ako želiš li upoznati neku osobu, NE PITAJ JE ŠTO MISLI VEĆ ŠTO VOLI. Njezine ŽELJE koje povezuju u sebi CILJEVE I NJEN ŽIVOT otkrit će ti o kakvoj je osobi riječ.

 

 

Nekada su ti ciljevi TRIVIJALNI i beznačajni jer povezuju naš život samo sa NASLADAMA I ZADOVOLJSTVIMA. Oovi ciljevi su BLIZI NAS I LAKO SU DOHVATLJIVI, ali nas zadržavaju na zemlji i ne dopuštaju da se razvijemo u slobodi, jer sve potižemo bez napora, i SAMO RADI KRATKOTRAJNOG ZADOVOLJSTVA KOJE ISHLAPI S PRVOM NOVOM ŽELJOM.

 

 

Kako bi se razvili u slobodi, nisu važne odluke koje ćemo realizirati, jer često se događa da ne uspijemo realizirati neke odluke no to ne znači da smo neuspješni ili nam je sloboda manjkava. Za ovo razvijanje u slobodi, za ostvarenje u životu VAŽNO JE DA SU CILJEVI POSTAVLJENI DOVOLJNO VISOKO. Važno je stremiti visoko kako bismo proširili svoje srce i probudili svoje potencijale. Potrebno je MOBILIZIRATI BIĆE, podići ga na viši stupanj spremnosti za djelovanje, a to je moguće samo VIŠIM CILJEVIMA, KOJI NISU LAKO DOHVATLJIVI. VIŠI CILJEVI zahtijevaju od čovjeka veće zalaganje, veći napor, traže PROŠIRIVANJE ZNANJA I STJECANJE NOVIH I KORIŠTENJE TUĐIH ISKUSTAVA, a to čovjeka polako čini POUČLJIVIM, STRPLJIVIM, čini da da SLUŠA druge I POLAKO GA UČI PONIZNOSTI, jer počinje bolje razumijevati i valorizirati tuđe stavove.

 

 

Uzmemo li u obzir napisano shvatit ćemo kakva je bila Blažena Djevica Marija: TO JE BILA ŽENA VISOKIH CILJEVA, i njezin cilj bio je NAJPLEMENITIJI I NAJVIĐI MOGUĆI- cilj je bio BOG. Ona je IMALA SRCE ZA BOGA! U tom smislu, ova njezina odluka da svoj život PODREDI BOŽJOJ VOLJI, NIJE BILA POTČINJAVANJE VEĆ STVARNA REALIZACIJA SLOBODE U PUNINI.

 

 

Možemo to kazati i na drugačiji način. Marija je imala srce za Boga: Boga je ljubila neizmjerno. Njezina ljubav se vidi po njezinoj ODLUCI: ona je pristala potčiniti svoju volju Božjoj radi LJUBAVI PREMA BOGU, i zapravo je pokazala kako se SLOBODA U ČOVJEKU REALIZIRA. To NIJE BILO POTČINJAVANJE I ROBOVSKOM SMISLU, VEĆ JEDAN ČIN LJUBAVI KOJI UZDIŽE ČOVJEKA.

 

 

Tako nam se Marija predstavlja kao MODEL SLOBODE I SLUŽENJA U ISTO VRIJEME. Sjetite se kako je Isus govorio učenicima da moraju SLUŽITI JEDNI DRUGIMA. Ovo se služenje može shvatiti krivo, pa bi netko naivan pomislio kako je riječ o HIRJERAHIJSKOM SLUŽENJU U KOJEM JE ONAJ KOJI SLUŽI POTČINJEN. Tako ljudi gledaju na služenje.

 

 

Pitam vas, služi li jedna majka u svojoj obitelji? Itekako da služi, ali njezino služenje ne znači gubitak slobode za tu majku ako ona to čini iz LJUBAVI PREMA SVOJIM UKUĆANIMA. To je onda potpuno uzvišenje takve osobe koja ide po “služenju”.

 

 

Za ovakvo služenje potrebno je SRCE KOJE VOLI. Potrebno je jedno SRCE PONIZNO I SNAŽNO ISTOVREMENO. U ovakvom služenju onaj koji služi često nailazi na nerazumijevanje ljudi kojima služi, jer se svi naviknu na usluge pa ih i ne shvaćaju kao čin ljubavi. To donosi sa sobom ne mala poniženja koje sluga ne zaslužuje. U takvim je situacijama potrebno puno snage za nastaviti svoje služenje u ljubavi, bez prepirki i prigovaranja. “Kada ti se ukaže prigoda za napraviti neku uslugu bližnjemu, učini to radosno i ponizno kao što bi to napravio kao da si sluga svima. I na taj ćeš način zadobiti veliko blago krijeposti i milosti” (Lav XIII- Vježbe u poniznosti, 32). Ovo je lijepo kazano, ali nije lako primjenjivo, jer onaj koji ovako radi sigurno prelazi preko niza neugodnosti i nepromišljenosti onih kojima čini uslugu. Stoga, “nije spreman za služenje onaj koji nije jak” (Sveti Toma Akvinski, Catena Aurea, vol. 1P 52). “Duh kritiziranja (onih koji služe) ne odražava stav služenja, već prije odražava volju da se UPRAVLJA DRUGIMA PREMA SVOJIM MJERILIMA. To je stav koji se na žalost često izražava i na neprimjeren način” (Sveti Ivan Pavao II, Enciklika Redemptoris Hominis, 1,4).

 

 

U kući pravednika, onaj koji zapovijeda služi onima za koje se čini kako im zapovijeda. Razlog ne leži u želji da se ima moć nad nekim, niti to može biti oholost; jer takvi zapravo moraju paziti na druge, pa se pravi razlog nalazi samo u ljubavi kojom na druge paze” (Sveti Augustin, O državi Božjoj, 19,14). Blažena Djevica Marija otkriva nam jednu drugačiju slobodu u kojoj ni služenje nije ropstvo već uvećanje slobode- uvećanje je za onoga koji razloge svoga postupanja nalazi u ljubavi- u srcu.

 

 

Gledajte u Mariju. Nikada se nijedno stvorenje s tolikom poniznošću predalo Božjoj volji. Poniznost službenice Gospodnje (Lk 1,38), ropkinje Gospodnje, to je razlog zbog kojeg je zazivamo UZROČE NAŠE RADOSTI. Eva, nakon grijeha u suludoj želji da se poistovjeti s Bogom, se skila od Gospodina, posramila se i ostala tužna. Marija, priznavši se SLUŽBENICOM, SUŠKINJOG Gospodnjom, postade Majka Božje Riječi, i ispunila se radošću. Neka naša draga Gospa razlije na nas ovu divnu radost da joj u tome sličimo i tako postanemo sličniji Isusu Kristu(Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Prijatelji Božji, 109).

 

 

Izl 3, 1-8a.13-15

 U one dane: Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega. Anđeo mu se Gospodnji ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara.

 »Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Kad Gospodin vidje gdje prilazi da razmotri, zovne ga iz grma: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Gospodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam, nastavi, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.« Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.

 A Gospodin nastavi: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca.«

 Nato Mojsije reče Bogu: »Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: ’Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ’Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?« Bog reče Mojsiju: »Ja sam koji jesam!« I nastavi: »Ovako kaži Izraelcima: ’Ja jesam’ posla me k vama.« Još reče Bog Mojsiju: »Kaži Izraelcima ovako: ’Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.«

 

U čitanju o gorućem grmu, Bog se javlja Mojsiju, i od njega traži da Izraelce izvede iz egipatskog ropstva. Mojsije je lik koji je bio spašen od faraonove ruke kao dijete tako što ga je majka stavila u košaricu i pustila niz Nil. Našavši ga, faraonova kći ga uze k sebi i nadjene mu ime MOJSIJE što bi u slobodnom prijevodu značilo ROĐEN IZ VODE.

 

Voda iz koje je Mojsije rođen podsjeća na Duha Svetoga kojeg često predstavljamo VODOM, pa će narod biit vođem ČOVJEKOM ROĐENOM IZ VODE. Ovo nas pak podsjeća na scenu Isusa koji Nikodemu govori kako se valja “nanovo roditi odozgor, od vode i duha” kako bi se ušlo u kraljevstvo nebesko.

 

Doista, pogledate li kasnije epopeju koju je prošao ovaj narod, shvaća se kako je bio vođen DUHOM BOŽJIM koji ga je u drugom obličju- u obliku vatrenog stupa- vodio do VODE kroz koje će narod proći kako bi se OSLOBODIO OD ROPSTVA- kako bi postao NEDOSTUPAN NEPRIJATELJU. Oni koji su tako rođeni U VODI, podsjećaju nas na naše rođenje krštenjem po kojem postajemo u određenoj mjeri NEDOSTUPNI NEPRIJATELJU jer Bog se sada zauzima za svakog čovjeka koji mu se obraća.

 

Mojsije je nakon osobnog progona pozvan od Boga da narod izvede iz ropstva. No, nije baš lako stupiti pred narod i kazati kako će ih on izvesti. Morao je predočiti s kojom ovlašću to radi. Stoga je pitao Boga za ime, kako bi narodu kazao tko ga šalje- kako ne dolazi sam od sebe, već od Boga. I Bog mu se predstavlja kao JAHVE: Ja jesam ili Ja sam koji jesam.

 

U poganskih naroda, slično kao i u Izraelskom mentalitetu, ZNATI IME NEKOGA BOŽANSTVA predstavljalo je IMATI VLAST NAD NJIM. To je temelj MAGIJE I IDOLOPOKLONSTVA. Stoga, ni Bog nije rekao ime koje je lako razumljivo čovjeku. Predstavio mu se kao JAHVE- JA JESAM KOJI JESAM. Pri tom u korijenu imena nalazimo sličnost sa HAJA-što bi odgovaralo našem shvaćanju BITI ILI BITKA (Ja jesam). Vjerojatno je kako to nije korijen riječi Jahve, ali upućuje na nju kao složenica. To “novo” ime, Bog povezuje sa starim, već poznatim obrascima obraćanja Bogu kao što su EL, ELOHIM. Tako im se Bog obraća kao BOG OTACA NJIHOVIH( Abrahama, Izaka i Jakova) čime im daje do znanja da nije riječ o nekom novom Bogu, već uspostavlja KONTINUITET SA TRADICIJOM.

 

Istovremeno, budući da ime Jahve, nije otprije poznato, osim po sporadičnom korištenju riječi JAV, JO, JAHV, može se kazati kako je samo ime JAHVE utemeljeno susretom Mojsija i Boga kada BOG OTKRIVA SVOJE IME Mojsiju, i čini to jer želi da NJEGOV NAROD POSTANE BOŽJI, želi PREBIVATI U NARODU, ušatoriti se među ljudima. Pa kada otkriva svoje ime, Bog napominje kako je ON ISTI ONAJ BOG U KOJEG SU VJEROVALI ABRAHAM, IZAK, JAKOV: Bog otaca naroda izraelskog. Stoga, BOG POVEZUJE PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST OVOG NARODA.

 

BOG SE sada OTKRIVA NARODU KAO OSOBNI BOG (on je osobni Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev). Postoji teorija koja govori o korijenu riječi JAHVE po kojoj JHWH sadrži u sebi elemente teoforičnih imena koja se nalaze u Babilonu: JAUN, JAU, JA, što otprilike znači “moj Vlastiti” ili “moj Bog”. Razlog tome leži u zbrci koja je stvorena mnoštvom bogova koje su pogani štovali. Tako ime upućuje na BOGA KOJI JE OSOBAN; KOJI JE OSOBA, a ne idol; s kojim mogu komunicirati.

 

U više navrata u SZ se stječe dojam kao da Bog odbija kazati svoje ime. Zapravo se samo želi ograditi od drugih božanstava, jer IME predstavalja TITULAR vlasništva i onaj koji zaziva nečije ime stavlja se na raspolaganje IMENU ili podlaže ONOGA KOJEG ZAZIVA. Odbijanje kazivanja imena zapravo je gesta po kojoj se shvaća KAKO POMOĆU IMENA NE MOŽEMO OBUHVATITI BOŽJI BITAK. Bog tako, OTKRIVAJUĆI SEBE, OSTAJE MISTERIOZAN, pa ovo nazivamo OTJASTVOM, odnosno ono što dijelom prepoznajemo, ali većim dijelom ostaje nama nedostupno.

 

Ova činjenica nas potiče misliti kako je zbog želje da se objavi Bog uistinu BLIZAK NAMA- BOG S NAMA. S druge strane, misterioznost njegova bića govori kako i dalje postoji jedna velika distanca između čovjeka i Boga. Jer kada Bog koji sebe naziva JA JESAM, ćeli kazati kako on nije BOG koji je NASTAO, VEĆ ON “JEST”: On postoji (oduvijek) i za njegovo postojanje NIJE MU POTREBAN NITKO OSIM NJEGA SAMOGA. Ova činjenice otkriva veličinu Božju i unatoč tome što Bogu nije potreban nitko, On ŽELI NEKOGA SLIČNOGA SEBI- ŽELI ČOVJEKA kojeg želi KOMUNICIRATI. Ovim činom Bog pokazuje svoju OSOBNOST, svoje biće i NE ŽELI DA GA IZJEDNAČAVAJU SA NAPRAVLJENIM LIKOVIMA; ne želi da ga se časti na način koji to čine pogani, već želi da ga se KOMUNICIRA, a komunicira se uvijek preko IMENA koje označava OSOBU.

 

ISUS SEBE IDENTIFICIRA KAO “JA JESAM” i u više navrata kada govori o sebi koristi izraz “ja jesam” (umjesto taj sam ili nešto slično). Ovo nedoljivo podsjeća na “JA JESAM KOJI JESAM”, na JAHWE.

 

Lk 13, 1-9

 U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

 Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

 

UVOD

 Slušamo danas u evanđelju Isusovo pitanje: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca?” Riječ je o jednom događaju koji je zabilježen u spisima o pokolju Galilejaca koji su pošli žrtvovati Bogu ono što je potrebno, a Pilat je napravio veliko svetogrđe i pobivši ih pomiješao njihovu krv sa krvlju žrtava. Ti su ljudi bili posve NEDUŽNI.

 Jednako ih propitkuje i o drugom slučaju (također zabilježen u spisima): “Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca?” Opet je riječ o NEVINIM LJUDIMA KOJE J EPOGODILO ZLO. Pitanje koje bismo mi mogli postaviti jest isto koje postavljaju često ljudi pogođeni nekijm zlom: ZAŠTO TO BOG DOPUŠTA? Zašto dopušta da ZLO POGOVI NEVINA ČOVJEKA?

 

POSTATI ONO ŠTO JESI

 Čovjek u sebi ima urođenu težnju za srećom. Možemo slobodno kazati kako sve što radi neki čovjek, čini jer je uvjeren kako će ga to usrećiti. Ono što čovjeka jedino istinski usrećuje jest LJUBAV koju pronalazi u životu. Ipak, treba priznati kako nije samo OSOBA ta koja donosi sreću, već i nitz stvari koje upotpunjuju nečiji život. Neka je OSOBA SAMO DIO JEDNOG ŠIREG PLANA KOJI ME ČINI SRETNIM, jer osobi je potreban i posao, znanje, priznanje,..., niz stvari kojima skuplja iskustvo koje mu donosi mudrost jednog harmoničnog života. Ova CJELINA U KOJOJ SE NEKI ČOVJEK OSTVARUJE JEST ONO ŠTO NAZIVAMO BOŽJI PLAN ILI BOŽJA VOLJA za nekoga: ono što je Bog naumio sa mnom.

 

U toj cjelokupnosti svoga življenja, čovjek želi dobiti ODGOVOR NA ONO ŠTO RADI, jer mu ODGOVOR NA NJEGOVO DJELOVANJE POTVRĐUJE DA RADI ISPRAVNO. Tako, kada se radi neki posao, čovjek želi PRIZNANJE DA JE NAPRAVIO DOBRO SVE i to priznanje mu donosi jedno ZADOVOLJSTVO. Ili kada radi nešto “za sebe” za svoje gušte, dovršeni posao mu pokazuje je li dobro napravio ili nije, pa čovjek biva ZADOVOLJAN U ODREĐENOJ MJERI. Ni PRIZNANJE, ni NUTARNJE ZADOVOLJSTVO ne mogu zadovoljiti čovjeka i on juri naprijed, radi još više ne bi li postao zadovoljniji. Na njegovu žalost, ovo ga samo ZADOVOLJAVA, ALI NE USREĆUJE.

 

Vidimo kako život u svojim segmentima donosi uglavnom ZADOVOLJSTVO, ali ne i sreću. SREĆU jednino može donijeti LJUBAV: kada nekoga volimo ili kada radimo ono što volimo. Možemo kazati kako se UMIJEĆE ŽIVLJENJA SASTOJI U TOME DA OTKRIJEMO IZVOR LJUBAVI I ODGOVORIMO NA NJU: svoje isitnsko lice otkrivamo tek kada shvatimo kako smo LJUBLJENI Kada DOBIJEMO ODGOVOR NA DAROVANU LJUBAV- pronalazimo onu sreću koja je slična nebeskoj. ODGOVOR na darovanu ljubav, u nama budi SVIJEST DA SMO VOLJENI, i taj osjećaj DA NAS NETKO VOLI JE ONO ŠTO NAS USREĆUJE.

 

Kada volite nekoga i ne dobivate odgovor u ljubavi, odnosno kada volite, ali niste voljeni, događa se jedna ljubavna drama u čovjeku, jedna tragična ljubav koja odgovara junacima romantične poezije koji umiru zbog neodgovorene ljubavi. No, Bog ne želi takva čovjeka- želi ga sretna.

 

Čovjek je biće KOJE JE BOG LJUBIO I VIDIO PRIJE NEGO ga JE STVORIO i tek tada kada shvatimo kako smo PLOD LJUBAVI BOGA, možemo razumjeti kako nam je taj koji nas je ljubio do kraja, DAROVAO ŽIVOT, a s njome i ljubav koju moramo dijeliti drugima. Čovjek je potpuno sretan samo u susretu s Bogom. Taj susret je potpun SAMO U NEBU, ali sada u ovom životu, BOGA I BOŽJE OTISKE SUSREĆEMO U NIZ STVARI: U VOLJENIM LJUDIMA, U POSLU, U ZABAVI,... u svemu što upotpunjuje moju sreću.

 

MODERAN ČOVJEK: život s maskom

Moderna kultura u kojoj živimo traži SNAŽNE i samo njih priznaje, pa u takvom životu čovjek često PRIKRIVA SVOJE SLABOSTI, MRAČNE STRANE, STRAHOVE, POTREBE kako drugi ne bi upoznali njegove slabosti. Tako se NEGIRA vlastita LJUDSKOST, nerijetko se čovjek osjeća NESIGURNIM. To dovodi do toga da čovjek shvaća laž o sebi u kojoj živi, i s vremenom počne PREZIRATI SEBE bilo zbog laži, bilo zbog svojih slabosti ili zadobiva KOMPLEKS MANJE VRIJEDNOSTI. GRADE FASADU ŽIVOTA kojom prikriva istinu o sebi želeći time druge uvjeriti u vlastitu snagu. Polako se NAVEZUJU SE NA TUĐE MIŠLJENJE i postaje mu bitnije što će drugi kazati o njemu, negoli sama istina o njima. Zapravo jedino bitno je da drugi lijepo govore o njemu.

 

U takvom društvu lako je početi prihvaćati SVE SAMO KAKO BISMO BOLJE IZGLEDALI U OČIMA DRUGIH. Gube se kriteriji o tome što je dobro, a što je zlo za mene. S vremenom se počinje živjeti jedan NEGATIV ŽIVOTA jer se IZGUBI POJAM O KRIJEPOSTIMA, o ISTINSKIM VRIJEDNOSTIMA KOJIMA JE UREŠENA JEDNA LJUDSKOST.

 

Ovakav život nalazi svoje ideale u filozofiji Friedrich-a Nietzche-a koji je omalovažio kršćanski ideal služenja kao kraljevanja. Prezire Isusa Krista jer je SLABOST UZDIGAO NA RAZINU SNAGE, a malene je stavio u središte života. Za Nietzche-a je kršćanstvo jedna prijevara koja pomaže slabima koji svijetu ne mogu preživjeti, a kao idela nam predstavlja grčkog tragičnog junaka koji iz svega mora izaći kao pobjednik. Ova filozofija snažnih i nadmoćnih pobjednika, super-ljudi iznjedrila je sva ideološka zla novoga vijeka: nacizam i fašizam; marksizam iz kojeg su izrasli komnunizam i socijalizam; ali i moderni liberalizam koji nema milosti za poražene i slabe.

 

Društvo idealnih, jakih, nadmoćnih ljudi, tjera ljude da stavljaju maske na svoja lica kojima će prikrivati svoje slabosti: one su nepoželjne. Tako se stvara društvo bez lica čovjeka u kojem čovjek želi živjeti jedan nestvaqran, gotovo virtualan život u kojem traži PRIZNANJE, traži da bude ČAŠĆEN i HVALJEN. Traži zapravo ODGOVOR od LJUDI KAO ZADOVOLJŠTINU ZA SEBE. No time zadobiva samo KRATKOTRAJNO ZADOVOLJSTVO, ali nikako ne i sreću. Živi se zapravo NEISKRENO PREMA SEBI I PREMA DRUGIMA. A tamo gdje je neiskrenost- ljubavi ne može biti.

 

LJUBAV TRAŽI ISKRENOST

Čovjek je ba zemlji pozvan živjeti jedan STVARAN ŽIVOT, ONAKAV KAKAV JEST. Za to je potrebno POZNAVATI SEBE I PRIZNATI SEBI SVOJE STVARNO STANJE. To je ZAHTJEV LJUBAVI: ljubav traži ISKRENOST. U svijetu kršćana, snažna osoba nije onaj koji je nadmoćan nad drugima, već onaj koji sebe vidi kakvim jest; onaj koji postupa prema svojoj savjesti. VAŽNIJE OD NAŠIH NEDOSTATAKA jest da svatko DA NAJBOLJE OD SEBE, da razvije primljene talente na korist drugih i tako postane onakav kakav ga je Bog zamislio.

 

U tom smislu, bitno je ODBACITI LAŽNE SLIKE O SEBI: RUŽA SE, DA BI BILA RUŽA, MORA ODREĆI IDEJE DA BUDE ORHIDEJA, a osoba koja ljubi Boga i shvaća da je Bog ljubi, mora se ODREĆI LAŽNIH SLIKA O SEBI, iskrivljenih slika o vlastitom karakteru, jer svaka osoba ispunja na sebi Božji plan NAJPRIJE PRIHVAĆANJEM SEBE TAKVOG KAKAV JESAM.

 

Ne možemo ljubiti druge ispravno ako sebe ne vidimo kakvi jesmo, ako nismo ISKRENI, ako se prikazujemo lažno. Iz krive slike o sebi nastaju i iskrivljenja odnosa prema drugima. DJELOVATI SPRAM DRUGIH otkriva kako koristimo slobodu: činimo li druge sretnim ili nesretnim. Nemoguće je sreću utemeljiti na LAŽNIM SLIKAMA O OSOBONOSTI jer LJUBAV pokazuje kako se prema drugima odnosimo, i odnos prema drugima pokazuje kakva nam je ljubav u srcu. Ljubav biva ODRAZ ODNOSA PREMA SEBI I DRUGIMA.

 

Govorimo ovo jer shvaćamo kako samo LJUBAV MOŽE BITI IZVOROM SREĆE, a do ljuubavi se ne može doći LAŽIMA, NEISKRENOSTIMA. Ta iskrenost zahtijeva skidanje maski, prihvaćanje istine o sebi. To pak povlači BORBU ZA KRIJEPOSTI, jer nikoga ne možete privući manama i ludostima. U kontekstu kršćanskog ponašanja, ovo pretpostavlja MRTVLJENJE: pokore kojima ćemo UMRTVITI ONO ŠTO NIJE DOBRO U NAMA.

 

Iskrenost u ljubavi potrebna je i radi DAVANJA LJUBAVI. Srce se otvara po ISKRENOSTI i nikoga ne možete prevariti svojim lažima. Znate kako boli kada shvatite da je netko bio neiskren prema vama- više mu se zasigurno ne otvarate ili ste jako oprezni s tom osobom. U tom darivanju ljubavi, potrebno je uz iskrenost MISLITI PRIJE NA DRUGE NEGO NA SEBE, potrebno je ugađati drugima, a ne sebi. Ovo nas upućuje na Kalvariju, jer prava ljubav podrazumijeva ŽRTVE ZA ONOGA KOGA SE VOLI.

 

Konačno, samo ako smo ISKRENI u ljubavi, možemo OČEKIVATI I ODGOVOR OD OSOBE KOJOJ ISKAZUJEMO LJUBAV. Ovaj ODGOVOR u ljubavi, zapravo je ono što nas USREĆUJE: taj odgovor donosi SVIJEST DA ME NETKO VOLI- DA SAM VOLJEN! A KADA SE ČOVJEK OSJEĆA VOLJENIM, ONDA LETI, ONDA MOŽE SVE, ONDA JE ZARPAVO SRETAN, i ta je sreća blizu one koje očekujemo u nebu u susretu s Bogom.

 

ZAŠTO BOG DOPUŠTA DA SE NEVINIM I DOBRIM LJUDIMA DOGAĐA ZLO?

Sada možemo odgovoriti na pitanje koje je mučilo i učenike kada im je Isus navodio primjere Galilejaca koji su nevini pobijeni ili ljudi na koje se srušila kula u Siloamu koji ničim to nisu zaslužili. Zašto Bog dopušta takve stvari?

 

Najprije ćemo podsjetiti na najvažnije: BOG JE LJUBAV. A za ljubav je potrebno s naše strane da živimo ISKRENO PREMA BOGU KOJI NAS VOLI. Tek kada smo ISKRENI, kada živimo takvi kakvi jesmo, svjesni svojih mana, BOG PRILAZI NAMA I ČINI SVE DA SE NJEGOV PLAN OSTVARI NA NAMA. Za osloboditi se lažnih slika o sebi, potrebno je nekada PROĆI KROZ NEUGODNOSTI U KOJIMA ĆEMO SEBE UPOZNATI U PRAVOM SVJETLU. Tada, tek tada ćemo u sebi moći donijeti odluku kako ćemo ŽIVJETI ISKRENO, takvi kakvi jesmo, svjesni da Bogu nisu bitne naše mane, već želja da budemo s Njim i da živimo kako On to želi. Pri tom nas podsjeća na svoju strpljivost s nama: Noga ne zanimaju naši nedostatci već PLODNOST ŽIVOTA, a to se postiže samo ISKRENIM ŽIVLJENJEM KRŠĆANSTVA koje ide preko BORBE ZA KRIJEPOSTI. Ova nam se STRPLJIVOST BOGA očituje u Isusovoj prispodobi o NEPLODNOJ SMOKVI za koju VINOGRADAR (Isus) moli da je se ostavi na životu, da je se ne odbacuje, već da se ODREŽE ONO ŠTO JE NEPLODNO. Tako i Bog s nama ima strpljenja i ne uništava nas, već nas nekada preko NEUGODNOSTI POUČAVA ŠTO TREBAMO ODBACITI SA SEBE ŠTO NAS ČINI NEISKRENIM, NEVALJALIM.

 

Bog želi i da SUDJELUJEMO U OTKUPITELJSKOM DJELU NJEGOVA SINA. A to je moguće jedino preko ŽRTAVA. Žrtve su NEUGODNE i često je riječ o nečem što ljudi precipiraju kao nesreću, kao bolest, smrt, ljudski gledano: jedan krah života čestita čovjeka. Bog želi da TAKVE NEUGODNOSTI UČIMO PRIMATI NA SVOJA PLEĆA KAO KRIŽ i NOSITI IH KROZ ŽIVOT, te da shvatimo kako nas to ne može ubiti. Po križu ćemo samo rasti u razumijevanju drugih i ljubavi, jer ćemo na svojoj koži osjetiti ono što drugi proživljavaju, ana što se možda i nismo uvijek obazirali. Kada jednu takvu situaciju naučimo prikazati Bogu kao žrtvu naknadnicu za nekoga tko je u potrebi, postajemo poput Njegova raspeta Sina koji je SEBE PREDAO, ŽRTVOVAO RADI NAS I RADI NAŠEGA SPASENJA. Po tim žrtvama Bog nas vidi kao svoju djecu ljubljenu.

 

Ostaje na kraju ono što do kraja pojašnjava cijelu ovu priču. DJECA ZNAJU DA IH RODITELJ VOLI, A KRŠĆANIN KAOK DIJETE BOŽJE MOŽDA TO I NE SHVAĆA. Stoga ga Bog PO NEVOLJAMA POUČAVA O SVOJOJ LJUBAVI. Ovo je najbolje prikazati dijalogom iz filma LJUBAV DOLAZI POLAKO (Love comes softly) u kojem žena pita svoga supruga zašto Bog kojem se on toliko moli dozvoljava da im izgori ambar, da dožive neke nesreće, ako su oni dobri ljudi i ne čine nikakava zla. Suprug joj odgovara jednim roditeljskim razlogom: oni imaju kći koju ne mogu nadzirati 24 sata. Moraju je pustiti da se igra, trči, razvija, živi. U takvom životu NEMOGUĆE JE DA DIJETE BAREM JEDNOM NE PADNE I NE OZLIJEDI SE. I nije bit roditeljstva da otac bude stalno sa svojim djetetom, jer to ne bi bilo normalno, već da BUDE PORED DJETETA KADA ONO PADNE, TE DA GA PRIDIGNE, ZACIJELI MU RANE I POMOGNE MU DA SE PONOVO VRATI U ŽIVOT. Po takvoj PAŽNJI, DIJETE SHVAĆA DA JE VOLJENO OD RODITELJA KOJE NEĆE BITI UZANJ KADA SE DOGODI NEKA NESREĆA.

 

Ovo je i pravi razlog zbog kojeg se nekada dogodi nešto neugodno i ružno u našim životima. Bog nas ne želi nadzirati 24 sata, jer DAO NAM JE SLOBODU DA ŽIVIMO AUTONOMNO, DA SAMI ODLUČUJEMO O SEBI. A takva sloboda uključuje u sebe pogreške u procjenama, padove, loše poteze.

 

Kada bi Bog korigirao svaki naš korak, ne bismo bili slobodni. A nije to baš ni ljubav kada nekoga ograničavate u životu tako da ne može ni disati od vaše “pažnje”. Stoga, VAŽNIJE OD TE “KONTROLE” ŽIVOTA, VAŽNIJE OD NAŠIH PADOVA I NESREĆA JEST ČINJENICA DA SE POUČIMO PREKO TIH SITUACIJA KAKO JE BOG S NAMA KADA NAM JE NAJVIŠE POTREBAN, kako je spreman zacijeliti nam rane, pomoći nam da ustanemo i vratimo se u normalan život. Drugim riječima, BOG ŽELI DA SE OSJETIMO VOLJENI POPUT DJETETA I DA ŽIVIMO POPUT DJETETA NESPUTANO ZNAJUĆI KAKO JE BOG BLIZU, UZ NAS.

 

ŽELI DA SE OSJETIMO VOLJENI, JER SAMO ONAJ KOJI SE OSJEĆA VOLJEN DOISTA MOŽE KAZATI KAKO JE SRETAN. Bog zapravo želi da živimo radosni i da se suočavamo sa svim životnim križevima bez strepnji da ćemo ostati sami pod njima. Onda kada ZNAŠ DA TE NETKO VOLI, onda kada SE OSJEĆAŠ VOLJEN, znaš kako te ta osoba neće napustiti. Osim toga, kada MOLIŠ, NIJE ISTO MOLIŠ LI SVJESTAN DA TE TAJ VOLI, ILI MOLIŠ NESIGURAN.

 

Na takav način, Bog nas poučava kako živjeti mirno, sigurno stavljajući svojživot u Njegove ruke; da budemo ljudi inicijative, poletni, da se NE ZAMARAMO GLUPOSTIMA I DA NJEMU PREPUSTIMO UPRAVLJANJE STVARIMA, a mi da RADIMO SVE TAKO DA OČEKUJEMO USPJEH, ili da shvatimo kako neki neuspjeh nije katastrofa, jer iza njega Bog sprema nešto sjajno. Kršćanin se ne smije zamarati time što će svijet o njemu misliti ili govoriti: treba pustiti da ga VODI DUH SVETI, NE TREBA TRAŽITI ŽIVOT ZA SEBE, VEĆ PUSTITI DA GA BOG ODVEDE ŽIVOTOM TAMO GDJE MU JE POTREBAN.

 

ISKUSTVO BOŽJE LJUBAVI: ISKUSTVO DA SI VOLJEN

Iskustvo Božje ljubavi je iskustvo koje je svecima unosilo hrabrost, davalo snagu u nevoljama, uvijek ih ispunjalo i nikada nisu bili sami. Sveci nikada sami ne bi napravili što su napravili, već je u njima bila neka tajanstvena snaga koja ih je nadilazila: BILI SU S BOGOM.

 

Kada je Mojsije naipao na gorući grm i kada mu je Bog priopćio IME, pokazao mu je kako ga želi KOMUNICIRATI. LJUBAV JE KOMUNIKACIJA, ZAJEDNIŠTVO koje se ostvaruje čvrstom vezom, u kojoj strane koje komuniciraju PREDAJU DIO SVOGA BIĆA ONOM KOJEG KOMUNICIRAJU. Tako, kada Bog želi komunicirati čovjeka, želi mu predati dio svoga ŽIVOTA, SVOGA DUHA, SVOJE SREĆE. No čovjek nije uvijek u stanju razumjeti takvu komunikaciju Ljubavi, stoga česo bejži od neugodnosti.

 

NEUGODNOSTI NISU NEŠTO ŠTO MOŽEMO IZBJEĆI i nije moguće da nas zlo mimoiđe u nekom od svojih oblika: bolest, smrt, nesreće, klevete, ogovori,... Ne treba se tada smatrati prokletim, jer nije Bog koji šalje takve stvari. One doalze od drugog izvora, od grijeha, od zla, od čovejkovih slabosti, ali se Bog njima koristi i preobražava ih u čovjeku u jedan GOVOR LJUBAVI preko POMOĆI koju mu ne uskraćuje. Bog se koristi tim situacijama kako bi SE ČOVJEK OSJETIO VOLJEN. I s tim osjećajem se pridigao i krenuo kroz život.

 

P.S:

Pakao neki zamišljaju kao mjesto vatre i užasa. Uistinu je riječ o jednom užasnom STANJU U KOJE SE NAĐU DUŠE. TO JE STANJE U KOJEM NEMA KOMUNIKACIJE- U KOJEM NEMA LJUBAVI- U KOJEM SE NITKO NE OSJEĆA VOLJENIM. To je stanje potpuna razočaranja koje dušu dovodi do bijesa i potiče na razmišaljanje o tome kako i drugoga uvesti u vlastitio zlo. Takva je duša SAMA, premda je pakao pun takvih duša- sve se one osjećaju usamljenim. A u samoći čovjek bez ljubavi ne pronalazi ni smisao svoga života, niti najmanji trag svojoj sreći.

 

Jr 17, 5-10

 

Ovako govori Gospodin: »Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.

 

Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine ne prestaje donositi plod.«

 

Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? Ja, Gospodin, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakom po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih.«

 

 

 

Još jednom se susrećemo sa slikom stabla zasađena “uz vodu što korijenje pušta k potoku.” Ovakav je čovjek koji se u svemu uzdaje u Gospodina, i Gospodinu prepušta brigu o svom životu. Gospodin se brine za dušu ovakva čovjeka i ona je uvijek plodna dobrim djelima i ljubalju. Ovakav čovjek, “ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine ne prestaje donositi plod”- ne treba imati straha u nevoljama, jer i kada ostane posve nemoćan Gospodin se brine o njegovim potrebama, o njegovoj DUŠI. To je duša koja je srce darovala Bogu. Riječ je dakle o brizi za svoju DUŠU, o tome da se ne posegne za zlim sredstvima ili ciljevima, i da se pazi na to kako se postupa u svakoj situaciji kako bi čovjek ostao neokaljan grijesima.

 

 

 

Naspram ovakva čovjeka, Jeremija kritizira čovjeka “koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća”- onoga koji se u svemu uzda u svoje snage, koji Bogu ne prepušta ni jedan jedini trenutak djelovanja. Takav ima SRCE KOJE PRIJANJA UZ MATERIJALA BOGATSTVA i ZABORAVLJA NA BOGA- više voli vremenita dobra i pri tom zaboravlja kako su nam ona dana od Gospodina da nam budu sredstvo i pomoć u životu- kako bismo mogli mirno i čestito živjeti, a ne staviti kao životni cilj OSIGURATI SEBE U MATERIJALNOM.

 

 

 

Bog nigdje ne govori da treba odbaciti materijalna dobra, već samo da se treba ISPRAVNO ODNOSITI PREMA NJIMA- LJUBITI IH NA ISPRAVNA NAČIN- željeti ih u onoj mjeri u kojoj nam pomažu biti slobodni ljudi, a ne robovi svojih potreba i želja.

 

 

 

PREVELIKA ZABRINUTOST ZA MATERIJALNA DOBRA usmjerava čovjekovu pažnju na nebitno i odvlači ga od Boga. A Bog traži od čovjeka da upravi tim dobrima i podloži ih sebi- DA BUDE UPRAVITELJ, a ne ROB TIH DOBARA: “Napučite zemlju i sebi je podložite” (Post 1,28). Istodobno Isus podsjeća kako se NE MOŽE “služiti Bogu i bogatstvu” (Usp. Mt 6,24). Jedno s drugim ne ide.

 

 

 

Bog je Ljubav koja “ljubomorno” voli čovjeka. Ta LJUBAV NE TRPI U SEBI PODVOJENOST U SRCU već želi čovjeka cijleloga za sebe. To nije ljubomora u grešnom smislu, već se tom riječju izražava SILINA BOŽJE LJUBAVI PREMA ČOVJEKU.

 

 

 

To je kao da u braku malo idete k jednoj osobi koja vas stvarno voli, i malo k drugoj s kojom biste se zabavljali i s kojom se lijepo osjećate i nemate nekih obaveza. U takvoj situaciji TRPI ONA OSOBA KOJA VAS STVARNO VOLI. Osoba s kojom ste radi zabave nikada vas se neće odreći niti će vam prigovarati radi toga jer imate nekoga s biste zapravo trebali biti, ali nećete primjetiti kako takvoj ljubavi nešto nedostaje. LJUBAV TRAŽI POTPUNO PREDANJE, pa će ona osoba koja ne dobiva potpuno Vašu ljubav STAVITI SVE NA KOCKU: ili će vas imati, ili neće. Ljubav ne trpi podvojenost!

 

 

 

Tako je i sa Bogom. Neće čovjeku nikada okrenuti leđa, ali je jedan “suživot” u milosti nemoguć dok je čovjekovo srce vezano uz neke druge “ljubavi”. BOG ŽELI DA MU SE SVAKI ČOVJEK VRATI, ali ako to čovjek NE ŽELI- Bog nikoga ne prisiljava na povratak. Ljubav NE ČINI NIŠTA NA SILU, jer ljubav hoće vidjeti želju s druge strane, hoće vidjeti istu ljubav. Stoga Boga pušta čovjeka koji traži svoju ljubav na drugim mjestima. Nije Bog taj koji se odvaja od čovjeka, već je ČOVJEK ONAJ KOJI LUNJA. BOG STRPLJIVO ČEKA NA POVRATAK KAO ONAJ KOJI USTRAJNO VOLI I NE ŽELI NA NIŠTA PRISILITI ONOGA KOJEG VOLI.

 

 

 

Sa ljubavlju prema materijalnim sredstvima biva isto. Čovjek koji je pretjerano zabrinut za svoje materijalno bogatstvo (bilo ono veliko ili mizerno), biva “pušten” od Boga da se bavi sobom. Bog, koji želi SLOBODAN PRISTANAK NA ZAJEDNIŠTVO, ne gnjavi čovjeka koji ga ne želi uza se. Materijalna sredstva su ionako nešto darovano od Boga. Ona su pozitivna jer smo ih dobili na raspolaganje kako bismo izgrađivali društvo. Isto tako, darovana su nam kako bi nam se olakšalo naše životno putovanje prema Bogu. Prijanjanje uz ta bogatstva VEZUJU ČOVJEKA UZ SEBE.

 

 

 

Sama riječ BOGATSTVO ima u svom korijenu riječ BOG. I u tome ima neke sličnosti sa Bogom: postoji jedna silna privlačnost u bogatstvu koja je slična žarkoj ljubavi kod Boga. Za razliku od Boga koji želi slobodan pristanak čovjeka na ODNOS U LJUBAVI, bogatstvo PRIVLAČI ČOVJEKA TOM SILOM I JEDNAKO GA ČVRSTO ŽELI VEZATI: želi ga vezati ekvivalentom sile Boga.

 

 

 

I dok se kod Bog čovjek osjeća VOLJEN I SLOBODAN- što hoće kazati SRETAN, kod bogatstva se osjeća ZADOVOLJAN, ALI VEZAN UZ BOGATSTVO. Ljubav stvara VEZU, a veza donosi OBAVEZE. Obaveze u našem jeziku podjećaju kako strane u vezi moraju napraviti nešto. I tako je to kod Boga, ali nije kod bogatstva. Bog uvijek odgovara na ljubav čovjeka tako da ga čini još slobodnijim i sretnijim, dok bogatstvo NE ODGOVARA LJUBAVLJU NA ČOVJEKOVU LJUBAV, VEĆ GA ČINI TRENUTNO ZADOVOLJNIM što čovjeka potiče na jednostrano vezivanje uz bogatstvo. Tu NE POSTOJI OBAVEZA, JER NEMA ODGOVORA U LJUBAVI- samo čovjek krivo precipira ono što je zapravo ljubav. ZADOVOLJSTVO, A NE LJUBAV koje osjeća jer bogatstvom može “više” (kako se u narodu kaže: ima se, može se!), potiče ga na jednu obavezu koja je upitna: obavezu da BRINE O BOGATSTVU, O MATERIJLNOM.

 

 

 

Tako se bogatstvo pretvara u LJUBAVNICU koja NE BRINE O OBAVEZAMA ČOVJEKA, VEĆ GA S MALO ZADOVOLJSTVA VEZUJE UZ SEBE kako bi čovjek olako ZABORAVIO NA PRAVU LJUBAV i obaveze koje ima prema ljubavi. Ljubavnica NEMA OBAVEZA I STVARA DOJAM I ČOVJEKU KAKO NI ON NEMA OBAVEZA. Takva veza DJELUJE SLOBODNOM, OSLOBAĐAJUĆOM, ali zašto se “preljubnik” vraća ljubavnici, ako nema obaveza prema njoj? Radi malo zadovoljstva zbog kojeg zaboravlja na pravu ljubav.

 

 

 

Ovo je obrazac kojeg možemo primjeniti na odnos čovjeka prema Bogu- Ljubavi i bogatstvu- ljubavnici.

 

 

 

Prava ljubav nikada neće PROTIV VOLJE ONOGA KOJEG VOLI uraditi nešto čime bi ga vratilo nazad. Radije će TRPJETI IZ LJUBAVI. Upravo tako trpi Bog kada ga napustimo i pretjerano se brinemo sami za sebe.

 

 

 

Ljubavnica će naprotiv nastojat PRIVUĆI ONOGA KOJEG KORISTI, nastojat će ga ZAVARATI LAŽNIM RAZLOZIMA, SITNIM UŽICIMA kako bi mu ZAROBILA SRCE. Takvo je i bogatstvo, a čovjek koji o bogatstvu pretjerano brine, IZGUBLJEN JE U LJUBAVI: njegova je ljubav dezorijetnirana, okrenuta krivim stvarima i deformira se polako, jer za ljubav treba VOLJETI, ali TREBA I BITI VOLJEN, a to nikakvo bogatstvo nije u stanju dati čovjeku.

 

 

 

Neki koji su bogati ili na visokim položajima u društvu, krivo misle kako ih ljudi vole: ljudi vole njihovo bogatstvo i položaj. Zato ne dobivaju nikakvu satisfakciju u ljubavi ni od ljudi, jer kada moć koja ih uzdiže nestane- nestaju i oni ljudi s kojima su bili okruženi.

 

 

 

Ljubav, ma kako god na nju gledali jest jedna VEZA. Ono što djeluje kao ljubav, zapravo, jedan VEZA KOJA VEZUJE ČOVJEKA UZ KRIVE LJUDE, STVARI ILI NA KRIVI NAČIN, ODVLAČEĆI GA OD BOGA, TREBA SE RASKINUTI. To je osobito važno za one koji se vezuju uz materijalno: onaj kome je bogatstvo središte života sam sebe isključuje iz ljubavi prema Bogu: to bogatstvo se pretvara u božanstvo!

 

 

 

Svaki onaj koji ne prekine nit, ma koliko ona bila tanka, koja ga na neuredan način veće uz stvari,ljude ili njega samoga, neće postići pravi unutarnji životi istinsku povezanost s Gospodinom”. (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II.-101). “Jer nema velike razlike je li ptica vezana tankim koncem ili debelim užetom. I konac i uže kojim je vezana jednako će je spriječiti da uzleti, sve dok ih ne raskine. Točno je da je konac lakše raskinuti, ali, koliko god to lakše bilo, ptica neće odletjeti dok to ne učini” (Sveti Ivan od Križa, Živi plamen ljubavi, 11,4).

 

 

 

 

 

Lk 16, 19-31

 

U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«

 

»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.' Nato će bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže mu Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'«

 

 

 

Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio.” Ako niste primjetili, nigdje današnje evanđelje ovog bogataša ne opisuje kao loša čovjeka. Riječ je o nekome tko se “sjajno gostio” I u svemu pazio na to da UGODI SVOM ŽIVOTU. Malo kasnije istog tog čovjeka naći ćemo “u teškim mukama u paklu”, I moguće je da se ne shvati dobro razlog njegova odlaska u pakao nakon smrti. Današnje evanđelje otvara priču o životu koji zvršava u paklu I paklenim mukama koje će biti plaća za ljude koji ovaj život žive na loš način. O kakvu je životu riječ?

 

 

 

Pogledamo li izbliže ovog bogataša, možemo za njega kazati kako je sigurno bio čovjek koji je volio svoju obitelj. To pokazuje riječima: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže mu Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju.” Dakle, nije zanemarivao svoje obaveze prema obitelji. Nigdje ne piše kako je stekao svoje na loš način, pa možemo pretpostaviti kako je bilo riječ o poštenu čovjeku. Ovo razmišljanje lako bi nas dovelo da o ovom bogatašu razmišljamo kao o čovjeku primjerena ponašanja koji ničim nije zaslužio pakao. Što je to tako lošeg učinio? Zar Bog kažnjava dobre ljude procjenjujući ih prema njihovu bogatstvu?

 

 

 

Za shvatiti Isusov opis bogataša valja nam malo razmišljati poput Židova. Oni su vođeni tradicionalnom poukom shvatili kako je bogat čovjek zapravo netko tko je “ BEZOSJEĆAJAN I RAVNODUŠAN PREMA TUĐOJ ŽALOSTI” (Talmud). Na ovakav način trebamo gledati na ovog bogataša kojem kao čovjeku ne bismo mogli naći neku manu. Ipak, dok se on “sjajno gostio”, “neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo”. Iz ovoga vidimo kako BOGATAŠ NE PRIMJEĆUJE LAZAROVU BIJEDU- kako je bezosjećajan I ravnodušan prema Lazarovoj žalosti, kako veli Talmud.

 

 

 

BOGATAŠ JE BIO SLIJEP ZA POTREBE BLIŽNJEGA čime je pokazao kako je SLIJEP ZA BOGA I ZA SVE ONO ŠTO BOG OD NJEGA ZAHTIJEVA. Svoju je sreću nalazio u vlastitom egoizmu, a ne u velikodušnosti. Zato njegovo stanje ovako opisuje Grgur Veliki: “Bogati rasipnik, u stvari, nije bio kažnjen zato što je oteo nešto drugima, nego stoga što se neuredno podao od Boga primljenim zemaljskim dobrima. Osuđen je na pakao stoga jer u zadovoljstvu nije sačuvao osjećaj obzira I strah, jer je zbog posjedovanja bogatstva postao bezobziran, bez ikakvog osjećaja samilosti” (Grgur Veliki, Homilije na evanđelja, 12).

 

 

 

Ovaj je čovjek živio SAMO ZA SEBE, što je potpuno u suprotnosti sa našim kršćanskim poimanjem življenja u svijetu. Mi smo pozvani ŽIVJETI ZA DRUGE- DRUGIMA UGAĐATI I PODMETATI LEĐA KAKO BI DRUGIMA BILO BOLJE. Drugi Vatikanski Koncil, ovu potrebu ugađanja drugima opisuje ovako u pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes: “Prelazeći na praktične I važnije zaključke, Koncil snažno naglašuje poštovanje čovjeka, I to tako da pojedinci moraju SMATRATI BLIŽNJEGA- ne izuzevši nikoga- KAO DRUGOGA SAMOGA SEBE, VODEĆI U PRVOM REDU RAČUNA O NJEGOVU ŽIVOTU I O NUŽNIM SREDSTVIMA ZA DOSTOJAN ŽIVOT, kako ne bi nasljedovali onog bogataša koji nije vodio nikakve brige o siromašnom Lazaru” (GS, n 27).

 

 

 

Čovjek, koji poput ovog bogataša živi samo za sebe, pokušava SIGURNOST OVOG ŽIVOTA NAĆI U VLASTITU RADU ILI U ONOME ŠTO ĆE STEĆI SAM SVOJIM RADOM. Nije nam namjera kritizirati rad, jer je RAD, baš kao što su I MATERIJALNA DOBRA, zapravo jedan BOŽJI DAR ČOVJEKU- jedan dar od Boga koji čovjeku treba pomoći da živi na način koji će ga ponovo vratiti Bogu.

 

 

 

Krivo u svemu ovom jest ODNOS prema tim materijalnim dobrima. Naime, ovaj bogataš tako je VEZAO SVOJ ŽIVOT ZA MATERIJALNA DOBRA, da se takav odnos može nazvati NAVEZANOŠĆU- ili jednom nezdravom vezom čovjeka I materijalnih dobara po kojoj čovjek SVU SVOJU ŽIVOTNU SIGURNOST STAVLJA U TA DOBRA. Ovakav odnos čovjeka prema materijalnom, sveti Ivan Zlatousti naziva KORISTOLJUBLJEM. Onaj koji svoju sigurnost temelji na materijalnom, ponaša se tako da IZ SVEGA IZVUČE NEKU MATERIJALNU KORIST- ona mu je nužna jer se oslanja na nju. Ovim riječim sveti Ivan Zlatosuti kritizira ovakav odnos: “Pavao je KORISTOLJUBLJE nazvao IDOLOPOKLONSTVOM, jer se mnogi bogataši ne usuđuju služiti svojim bogatstvom, nego ga drže svetinjom. Ne usuđujući se dotaknuti bogatstvo, predaju ga netaknuta unucima I svojim nasljednicima. Kad dođu u situaciju da su prisiljeni dirnuti u to bogatstvo, osjećaju se kao da su učinili nešto nedopušteno” (Sv. Ivan Zlatousti). Ovim bi riječima mogli dodati ono što je mudri Ciceron kazao davno prije: “Nikad se ne može utažiti žeđ za bogatstvom. Oni koji posjeduju bogatstvo ne muče se samo željom da steknu još više, nego I strahom da će izgubiti ono što već imaju.” Sveti Ivan Zlatousti opet dodaje: “Strast za bogatstvom strašnije je od bilo kojeg tiranstva: ona rađa brige, zavist, podmuklost, mržnju, klevetu u bezbroj prepreka do poštena života_ lakomislenost, razvrat, koristoljublje, pijanstvo. A to I od slobodnih ljudi stvara robove, pa čak I gore od robova: ne robove ljudi, nego robove najstašnijih strasti I bolesti duše. Takav se čovjek odlučuje na puno toga što je suprotno Bogu I ljudima, a sve zbog opasnsoti da netko ne izvuče njegovo bogatstvo.”

 

 

 

Ovo je strast koja zasljepljuje čovjeka I ne da mu da razmišlja o ničem osim o tome kako steći, kako imati, kako povećati što imam, kako zaštiti što imam. U tom razmišljanju SVE DRUGO SE ZABORAVLJA. Stvara je jedna VEZA- ODNOS s bogatstvom koju je teško prekinuti I koja čovjeka zarobljava I onesposobi da primjećuje ljude oko sebe I njihove potrebe.

 

 

 

Bogataš, koji iz svega I od svakoga želi izvući korist od koje će živjeti I na kojoj će graditi svoj život, zapravo je čovjek o kojem se govori u Jeremiji: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospo,dina odvraća”. On je onaj koji se uzdaje U SEBE- U ČOVJEKA. U takvu odnosu nije samo problem kako se koriste stvari, već se, u želji da se od svakog izvuče nešto za sebe, KORISTE I LJUDI. Drugim riječima, LJUDI SE TRETIRAJU KAO DA SU PREDMETI, A NE OSOBE: osobe naime nije dopušteno koristiti. NIKADA DRUGA OSOBA NE SMIJE BITI SREDSTVO PO KOJEM ĆETE DOĆI DO NEKE KORISTI.

 

 

 

Rabeći bogatstvo koje nam je Bog podario, mi moramo stvarati ODNOS NENAVEZANOSTI NA TO BOGATSTVO I služiti se njime tako da nas dovede do Boga. To je moguće samo ako smo VELIKODUŠNI I VIŠE MISLIMO NA DRUGE, A MANJE NA SEBE SAME. Upravo to je nedostajalo ovom bogatašu: MISLIO JE SAMO NA SEBE, A LAZARA NIJE PRIMJEĆIVAO- Lazar je mogao umrijeti pored njega, ali ga ovaj ne bi primjetio.

 

 

 

LAZAR je SIROMAH, a u dijelu starozavjetnog razmišljanja o siromaštvu, ono se predstavlja kao PREDUVJET ZA UŽIVANJE DOBARA U OBEĆANOJ ZEMLJI: tako se narod izvodi u pustinju gdje se osiromašio potpuno, kako bi po dolasku u Obećanu zemlju shvatio da je sve ono što POSJEDUJE, DAR OD BOGA I NIJE NJEGOVO. Stoga, materijalna dobra koja baštini, nisu njegov posjed, već sredstvo koje mu pomaže živjeti čovječnije. Lazar je stoga prototip izdanka Abrahamove vjere koji će nakon što je život proveo ODVOJEN OD BOGATSTVA, U NEBU ZADOBITI PUNINU OBEĆANJA DOBROGA ŽIVOTA. To je oslikano Abrahamovim krilom.

 

 

 

Drugim riječima, Lazar je slika vjernika koji PO VJERI ULAZI U NEBO (slika Abrahama koji ga nosi u svom krilu), odnosno čovjek KOJI NIJE SVOJ ŽIVOT NIČIM VEZAO UZ ZEMALJSKA DOBRA, već je sve povjerio Bogu. Bog taj koji ga je krijepio i u gladi i u žeđi; u svim njegovim potrebama.

 

 

 

Ova NENAVEZANOST mora biti prirodna I nenametnuta, diskretna. Ona podrazumijeva da sami sebe preispitujemo: posjedujemo li nešto suvišna I nepotrebna; kako trošimo novac; izbjegavam li sve što za mene može biti raskoš ili hir; dajem li milostinju; ima li stvari bez kojih “ne mogu” živjeti;...?

 

 

 

Govoreći o nenavezanosti, temu moramo proširiti. Naime, nenavezanost se ne odnosi samo na novac I materijalno bogatstvo. Možemo biti navezani na svoje zdravlje, na neke ljude, na razgovore, na neka mjesta bez kojih ne možemo, na ambicije, na posao, na uspjehe,.... Niz je tema koje su obuhvaćene navezanošću, jer ČOVJEK JE BIŽE ODNOSA I OSTVARUJE SE U ODNOSU PREMA SVEMU. Pa kada je taj odnos takav da ga udaljava od Boga, onda se nalazi u istom položaju kao I bogataš.

 

 

 

Možemo biti navezani i na sebe: možemo misliti kako ništa bez nas nije moguće ostvariti, kako svi čekaju samo naše mišljenje. Jednako tako možemo živjeti tako da nam je na prvom mjestu neka naša potreba ili zadovoljstvo, ili pak zdravlje. Znate kako su za zdravlje ljudi kadri učiniti sve.

 

 

 

Seneka: NIJE SIROMAŠAN ONAJ KOJI IMA MANJE NEGO ONAJ KOJI ŽELI VIŠE

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

IDITE K JOSIPU i ŠTO GOD VAM REKNE UČINITE

 

Mt 1, 16.18-21

 

Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.

 

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nade se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.

 

 

 

U povijesti spasenja više je osoba koje su nosile ime Josip, a koje su bile u službi Božje ljubavi. Ime je preuzeto iz grčkog Ioseph što je uzeto iz hebrejskog Yosef. Hebrejsko Yosef je skraćenica od Yehosef = Bog je povećao. Sastoji se od riječi Yo' (yahveh, Bog) i yasaf (povećao, namnožio). Možemo prevesti ime kao BOG DODAJE, BOG UVEĆAVA.

 

 

 

Ovo Božje uvećavanje ili dodavanje na život čovjeka jest jedan oblik blagoslova onome koji Bogu predaje svoj život u ruke. Proširimo li ime možemo kazati kako BOG DODAJE ONOM TKO SE PREDA NJEMU. A predati sebe Bogu najčešće znači IZGUBITI SEBE, IZGUBITI SVOJ PUT KAKO BI TE BOG UPRAVIO TAMO GDJE NE ŽELIŠ.

 

 

 

To se primjerice dogodilo SVETOM JOSIPU EGIPATSKOM. Rođena braća su ga prodala u ropstvo i za mladoga Josipa sve je djelovalo izgubljeno. No upravo tada, kada Josip nije naozgled imao nikakve šanse da realizira svoj život kao slobodan čovjek, Bog je potakao faraona da pozove Josipa da mu PROTUMAČI SAN. Kada ga je ovaj portumačio, a nitko to drugi nije mogao, faraon je stekao veliko povjerenje, uzvisio je Josipa na visoku čast, a sve je ljude upućivao NA JOSIPA KADA IM JE TREBALA POMOĆ: IDITE K JOSIPU, govori im je, ŠTO GOD VAM REKNE UČINITE!

 

 

 

CRKVA U TEŠKIM VREMENIMA PONAVLJA ISTO: Idite k Josipu Gotovo na identičan način Crkva potiče svoje vjernike da se u tegobama utječu sv. Josipu. Nije to dakako Josip egipatski, već Nazaretski, zaručnik BDM, hranitelj Svete Obitelji, hranitelj Sina Božjeg. Jedan je samo SVETI JOSIP, ostalo su Josipi, Josip Arimatejac, Josip zvani Just, … Samo je jedan Josip kojemu je Bog povjerio sebe u ruke. U tom PREDANJU SVOGA ŽIVOTA BOGU dolazi do jednoga reciprociteta: JOSIP, MUŽ PRAVEDAN, što hoće kazati POBOŽAN I ČESTITA ŽIVOTA, predaje svoj život Bogu u ruke i prihvaća neugodnost jedne veze s Marijom, a BOG NJEU PREDAJE SEBE U RUKE.

 

 

 

Josip je mogao biti SLOBODAN ČOVJEK, ne ženiti se s Marijom, ostaviti je potiho kako ona ne bi stradala. Radije je prihvatio OBAVEZU koju je pred njega stavio Bog, nego da bude slobodan i lišen svih neugodnosti. Radije je prihvatio mogućnost da bude na podsmjeh susjedima, koji su zasigurno komentirali njegovu situaciju.

 

 

 

Takvom čovjeku koji prihvati sve mogućnosti vlastitih privatnih poraza radi Bog, ono što izgubi prihvaćanjem volje Božje, sam BOG NADOKNAĐUJE- BOG DODAJE! Josip je postao glavarem Božje Obitelji. Bog mu je sebe predao u ruke. I od njega zaiskao da se brine o Sinu Božjem. Nije ga ostaio bez sredstava. Obdario ga je DAROVIMA potrebnim za obaviti ono zbog čega je pozvan. Bog je oblikovao njegovu svetost.

 

 

 

Kaže sveti Toma Akvinski: “VEĆA JE NEČIJA SVETOST, ŠTO JE VEĆA NJEGOVA LJUBAV PREMA BOGU”. Osim Bogorodice, nije tako odskočio u svetosti. Znamo kako je Blažena bila od Boga darovana velikim milostima- ta ne kažemo za ništa kako je ona “milosti puna”. Ona je zapravo bila puna ljubavi za Boga u sebi. A kako i ne bi kada ga je i rodila. Prirodno je da majka neizmjerno voli svoje čedo. Tako je i sa Djevicom- nitko Boga nije ni mogao među ljudima voljeti kao ona.

 

 

 

I pratimo li misli svetoga Tome, možemo dodati kako nitko, osim Bogorodice, nije tako ljubio Boga kao sveti Josip. Ta Bog mu se darovao, a s Bogom idu i sve milosti na dar. ŽIVIO JE TRAJNO U PRISUTNOSTI BOŽJOJ. Sveta Obitelj i nije ništa drugo već jedan život u trajnoj Božjoj prisutnosti.

 

 

 

I danas vjerujem, Josip živi tu prisutnost drugačije od ostalih svetaca. Sigurno ima posebno mjesto kod Boga. Stoga Crkva ponavlja IDITE K JOSIPU! Ta i CRKVA JE BOŽJE DJELO: poticaji prema Josipu dolaze od Boga po Crkvi. A ako je Crkva Božje djelo, ne može se varati u svojim prosudbama, ni u jednom pitanju vjere i morala jer Crkvu vodi Duh Sveti- ne ljudi, već Bog. Stoga kada nas Crkva uči štovati i utjecati se sv. Josipu, onda to čini Duh Sveti, Bog. Od Boga je poticaj na štovanje svetoga Josipa.

 

 

 

SVECI SU KAO SVJETLO ŠTO POKAZUJE PUT PREMA BOGU koji poput kula na obali koje svojim svjetlom pokazuju put mornarima, da ne zalutaju, da se ne razbiju o stijene, sigurno su utočište od gusara. Slično Bog radi sa svecima: oni su SVJETLO, pokazuju put prema Bogu, u noći grijeha su svjetionici, molitvama i zagovorom pomažu nama koji brodimo morem nevoljama ovoga života, pomažu i u tjelesnim nevoljama ako je to za dobro besmrtne duše. Stoga je štovanje svetaca velika pomoć svima nama.

 

 

 

O ČAŠĆENJU SVETACA piše Papa Leon XVIII, enciklika DIVINUM ILLUD: “Čašćenje koje iskazujemo stanovnicima neba i anđelima, djevičanskoj Majci Božjoj (…) prelijeva se konačno na Presveto Trojstvo i nalazi kroz to svoj zaključak (cilj). Tko razborit ne vidi razlike između “častiti svece” i “častiti i zazivati pomoć u Boga”? BOGA MOLIMO, a on sam nam udijeli dobro i odvrati od nas zlo, a svece molimo da oni kao PRIJATELJI BOŽJI budu kod njega naši ODVJETNICI I ZAGOVORNICI.

 

 

 

Ako je štovanje ovako osmišljeno i pomaže ljudima po zagovoru svetaca kao prijatelja Božjih, ima li boljeg zagovornika od onoga koji je NAJBLIŽI SVETOJ OBITELJI, onoga kojem je BOG POVJERIO SVOJ ŽIVOT U RUKE. Zato, IDITE K JOSIPU.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Jr 18, 18-20

 

Rekoše: »Hajde da se urotimo protiv Jeremije, jer svećeniku ne može nestati Zakona, ni mudrome savjeta, ni proroku besjede. Hajde, udarimo ga njegovim jezikom i pazimo budno na svaku riječ njegovu.«

 

»Poslušaj me, Gospodine, i čuj što govore moji protivnici. Ta zar se dobro uzvraća zlim? A oni mi jamu kopaju! Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju.«

 

 

Jeremija prorok kao da se tuži nad svojom sudbinom koja ga ne mili. Ono što ga boli jest NEPRAVDA ljudi za koje je netom molio Boga da im bude milostiv, a sada, umjesto da ga razumiju i budu zahvalni zbog dobra za koje im se zauzimao u Boga, oni ga proganjaju: “(...) Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju.

 

 

Tako se Jeremija pretvara u lik koji TRPI pred KLEVETAMA i PODVALAMA istih onih ljudi kojima je činio dobro. Boli ga uzraćanje zlom: “Ta zar se dobro uzvraća zlim?” On postaje modelom čovjeka koji se pred Bogom UVIJEK ZAUZIMA ZA ONO ŠTO JE ISPRAVNO, i time pokazuje zapravo kako jedino što želi jest da se vrši volja Božja.

 

 

Jeremija plače pred Gospodinom zbog svoje MUKE i traži njegovu zaštitu. Još uvijek ne shvaća kako se Bog ŽELI POSLUŽITI NJEGOVOM PATNJOM, ali uskoro PRIHVAĆA SVE NEDAĆE KOJE GA SPOPADAJU ZBOG ISPRAVNA PROPOVIJEDANJA. Preko tih nedaća u koje ga je uvela ljubav prema Bogu, Jeremija se vidi kao MODEL ČOVJEKA KOJI PRAVEDAN TRPI, ali O KOJEMU SE BOG BRINE U SVEMU I NE PROPADA U NEVOLJAMA.

 

 

Jeremija je živio u 7. stoljeću prije Krista. Oko 609. godine prije Krista dolazi do velikih dinastičkih promjena u Judeji. Na početku Jeremijina djelovanja kraljevao je Jošija koji je vjerski reformirao zemlju kako bi je ponovo ujedinio na temeljima vjere i Mojsijeva Zakona. No, pogiba Jošija, a Egipćani za kralja postavljaju Joahaza koji slijedi njihovu politiku. Kratko kraljevanje Joahaza (samo tri mjeseca) obilježeno je otpadom od vjere, a tome ga je slijedi i Jojakim.

 

 

Judeji počinje prijetiti invazija Babilonaca. U toj situaciji Jeremija postupa posve suprotno od očekivanog. Savjetuje da ne ulaze u savez ni s kim (ni s Egipćanima ni s Babiloncima), već da ostanu vjerni Bogu i da se oslone na njega u svojim nevoljama. Zbog svojih stavova i kritika nevjerna i nepobožna ponašanja Judejaca, Jermija pada u nemilost. Kritizirao je oštro dodvoravanje poganskim običajima koji su prodrli u Jeruzalem koji se ispunio poganskim žrtvenicima u doba prije pravednog kralja Jošije koji ih je nastojao ukloniti.

 

 

Zbog krivih procjena vlastitih snaga i zbog oslanjanja na svoje snage, a ne na Boga, Jeruzalem, za kojeg su Judejci mislili kako je neosvojiv, pada pod najezdom Babilonaca. Kralja i njegove podanike odvode u prgonstvo, a na čelo zemlje dolazi Sidkija koji nije bio siguran kakvu bi politiku vodio: bi li se pomoću Egipćana pobunio protiv Babilonaca ili bi se priklonio Babiloncima.

 

 

Jeremija ga savjetuje da se PRIKLONI Babiloncima i prihvati situaciju takvom kakva god da jest. U protivnom će svi završiti u dugotrajno progonstvo. Naprotiv, dvorski su proroci uvjeravali kralja u suprotno- progonstvo neće trajati dugo i sve će brzo proći. Sidkija ne sluša Jeremiju i kao kaznu za takvu politiku doživljava potpun poraz, Judeja biva razorena, a narod odveden u progonstvo.

 

 

U takvim okolnostima Jeremija propovijeda ono što Bog od njega traži i postaje modelom čovjeka koji TRPI ZBOG ISTINE. Pati zapravo radi Boga i predstavlja se kao model novozavjetnoj vjernika koji uzima svoj križ u svakodnevici i slijedi Božji put u svom životu kako god on težak bio.

 

 

Njegov proročki poziv podrazumijevao je MOLITI ZA NAROD, MOLITI BOGA ZA POTREBE NARODA, a taj isti narod za kojeg je molio, sada ga odbacuje i optužuje. Jeremija ne pokazuje ničim želju za osvetom, već SVOJ ŽIVOT STAVLJA U BOŽJE RUKE- to je razlog zbog kojeg vapije Gospodinu.

 

 

Jeremija radi Boga trpi: želi u svemu napraviti ono što Bog od njega traži i ne odustaje od tog ispravnog puta. Poučava svoj narod kako je potrebno PRIHVATITI STANJE U KOJEM SE NALAZE ne zato jer je to najbolje stanje za njih, već je potrebno PROĆI KROZ IZVJESNO TRPLJENJE RADI ČIŠĆENJA MEMORIJE koja je vezivala narod uz poganske bogove, a ne uz pravoga Boga. U tom smislu, Jeremija zna kako je bolje osloniti se na Boga i dopustiti da s malo trpljenja Bog učini narod čistim od svoga poganskog života koji je prakticirao, nego da ode u puno gore progonstvo. Kralj ne sluša Jeremiju, pa narod pada u progonstvo.

 

 

PROGONSTVO se u ovom slučaju shvaća kao SPASONOSNO. Jasno je kako podsjeća na ROPSTVO I PROGONOSTVO NARODA U EGIPTU iz kojeg ga je BOG IZBAVIO. Tako je progonstvo za narod bilo mjesto SUSRETA S BOŽJIM DJELOVANJE U NARODU. I iz ovog progonstva Bog će djelovati po kralju Kiru i njegovu ediktu koji će na čudesan način dati slobodu Židovima.

 

 

Prvi element PROGONSTVA je STJECANJE SVIJESTI O ONOM DOBRU KOJEG SI IZGUBIO kada si pao u ROPSTVO. To je STANJE u kojem se dobiva svijest o tome kako je narod BEZ BOGA IZGUBLJEN. U ropstvu jača želja za Bogom koji je svemoćan, El Šadaj koji može svojom desnicom izbaviti narod iz ropstva. Kada za to sazriju uvjeti u narodu, Bog konačno INTERVENIRA I NAROD TU INTERVENCIJU SHVAĆA, jer razumiju dobro kako NISU OSLOBOĐENI PO SVOJIM ZASLUGAMA.

 

 

Drugi element PROGONSTVA, jest ČIŠĆENJE MEMORIJE O ZLU, GRIJEHU I NEVJERI BOGU. Kao što je Izraelce držao četrdeset godina u pustinji kako bi pomrli svi koji se SJEĆAJU ROPSTVA, tako čini sada sa Židovima kako bi došlo do smjene generacija: one koji su postali robovi i sami sebe otjerali u progonstvo svojom nevjerom, Bog će ukloniti kako bi vratio samo one koji su RASLI U VJERI. A taj RAST U VJERI BIO JE RAST U NEUGODNIM OKOLNOSTIMA. Možemo kazati kako je vjera sazrijevala u NEVOLJI U KOJOJ JE ČOVJEK SHVAĆAO VLASTITU NEMOĆ I POTREBU ZA BOGOM. Danas bismo takvo stanje nazvali “križem”.

 

 

U Obećanu zemlju vraćaju se oni koji žarko žele biti SLOBODNI ZA BOGA. Treći element PROGONSTVA je POVRATAK. Povratak u Obećanu zemlju slika je POVRATAK BOGU koji je tu zemlju i darovao.

 

 

Jedna se nit provlači kroz cijelu ovu priču: NEVOLJE U KOJIMA SE KALI VJERA PROTAGONISTA. Kao što Jeremija jača u vjeri kroz nevolje koje proživljava, tako i narod u nevolji biva očišćen od svoga zla i vraća se u krilo Gospodinovo.

 

 

 

Ps 31, 5-6.14-16

 

Pripjev:

 

Po svojoj me dobroti spasi, Gospodine!

 

Izvuci me iz mreže koju mi zapeše, jer ti si moje utočište. U tvoje ruke predajem duh svoj: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni. Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud: sastaju se protiv mene i smišljaju kako da mi život oduzmu. A ja se, Gospodine, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj! U tvojoj je ruci sudbina moja: istrgni me iz ruke dušmana i onih koji me progone!

 

Ovaj psalam kao da je pisao netko iz progonstva koji je gubitkom slobode shvatio kako ništa u svom životu ne može učiniti bez Boga. Stoga se ne pouzdaje u sebe i svoje snage poput Jeruzalemskih kraljeva, već svoj život stavlja u ruke Bogu da On upravi njime: “Ti si Bog moj! U tvojoj je ruci sudbina moja: istrgni me iz ruke dušmana i onih koji me progone!

 

 

 

Mt 20, 17-28

 

U ono vrijeme: Dok je Isus uzlazio u Jeruzalem, uze dvanaestoricu nasamo te im putem reče: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu, ali on će treći dan uskrsnuti.«

 

Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa svojim sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. A on će joj: »Što želiš?« Kaže mu: »Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.«

 

Isus odgovori: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?« Kažu mu: »Možemo!« A on im ireče: »Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.«

 

Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. Zato ih Isus dozva i reče: »Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.«

 

»Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

 

 

 

Današnje evanđelje nastavlja Isusov put u Jeruzalem sa dvanaestoricom apostola. Treći put najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće. Prema onome što je slijedilo, čini se kako Jakov i Ivan nisu previše slušali Isusove riječi. Više su se zabavljali svojim planovima i ambicijama. Zapravo, iz svega što je uslijedilo, čini se kako nitko nije ni razumio o čemu Isus govori: kakvo bičevanje, kakvo razapinjanje, kakva smrt i uskrsnuće? Premda su vidjeli Isusa na Taboru u slavi Božjoj, sve što je Isus govorio, kao da je isparilo iz njih.

 

 

 

Zapravo vjerojatno nisu ništa razumjeli Isusove riječi o patnji koju ima pretrpjeti. Sveti je Luka zapisao: “Oni ništa od toga ne razumješe. Te im riječi bijahu skrivene i ne shvaćahu što bijaše rečeno” (Lk 18,34). Oni nisu shvatili govor križa. I nama se događa da postavljamo sebi često pitanja na koja nemamo odgovor: zašto se ovo meni događa, zašto trpim ako sam čestit, zašto bolest nekome tko je dobar, zašto dobri uvijek nastradaju, zašto me stalno neki problemi razapinju, zašto ne mogu steći pošteno dovoljno da mirno živim, zašto se kažanjavaju mali i siromašni zakonom, a oni koji nepošteno zarade svo bogatstvo prolaze olako na sudovima, zašto država ne plaća svoja dugovanja, a potražuje od mene da joj platim, kako je moguće da se kriminalci javno hvale svojim statusom i nemaju srama, a društvo to prihvaća bezbolno, istovremeno se razapinje ljude koji se bore za čestit moral...? Niz je pitanja koja nam ne daju odgovor, jer se ta pitanja postavljaju LOGIKOM SVIJETA, a ne LOGIKOM KRIŽA. Logika Križa potpuno je drugačija i na posve drugi način pristupa životnim situacijama.

 

 

 

Na pitanje majke Jakova i Ivana: “Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva” Isus odgovara protupitanjem: “Možete li piti čašu koju ću ja piti?” Pitanje majke govor je jedne logike svijeta, logike jedne majke koja želi prosperitet svojih sinova, zasluge za njih. No Isusova reakcija je plod jedne lokige koju oni ne razumiju: logike KRIŽA, TRPLJENJA, PATNJE.

 

 

 

PITI IZ ZAJEDNIČKOG KALEŽA za židove imapuno dublje značenje: to znači DIJELITI ISTU SUDBINU; to JE ZNAK PRISNOG PRIJATELJSTVA I SPREMNOSTI DA SE SVE RADI ZAJEDNO!

 

 

 

No ista se sudbina može dijeliti na razne načine. Primjerice, Juda je dijelio sudbinu s Isusom sve do trenutka kada ga je IZDAO. Bio je to GORAK KALEŽ ZA ISUSA KOJEG JE ISPIO S JUDOM: iste su trenutke drugačije proživljavali; istu su čašu pili, ali je za Isusa bila GORKA ČAŠA MUKE. Na Posljednjoj večeri UMOČIO JE KRUH U KALEŽ I DAO GA IZDAJICI. Iz istog su kaleža pili, ali s različitim okusom.

 

 

 

Ova NEGATIVNA PERCEPCIJA KALEŽA IZKOJEG SE ZAJEDNO PIJE, nastavljamo eshatološkim govorom, u kojem se KALEŽ SRDŽBE BOŽJE ISPIJA od onih koji žive neprimjereno i Boga odbacuju. Njihovi se životi ispunjaju srdžbom koja je izlijeva iz kaleža kojeg je Bog pripravio za takve. To su oni koje će VINO IZ JAHVINA KALEŽA USPAVATI I OPITI (Usp. Ps 78,65) tako će svoj život izgubiti u ništavilu.

 

 

 

Postoji i pozitivno promišljenje ovog ZAJEDNIČKOG KALEŽA. U pashalnom kontekstu, ovo zajedničko ispijanje kaleža odgovara trećoj čaši koja se ispija prilikom blagoslova nakon zajedničke večere. Na to se naslanja Pavlovo promišljanje o kaležu koji se blagoslivlja: “nije li to zajedništvo sa kvlju Kristovom? I kruh koji dijelimo, nije li to zajedništvo sa tijelom Kristovim. Kako je samo jedan kruh, svi smo mi samo jedno tijelo, jer svi IMAMO UDIONIŠTVO U ISTOM KRUHU” (1Kor 10,15-17). Riječ je o DIJELJENJU ISTE SUDBINE S KRISTOM ZBOG PRISNOSTI. To dijeljenje iste sudbine pretpostavlja da PRIHVAĆAMO ŠTO ONAJ GORKI KALEŽ DONOSI SA SOBOM: da prihvaćamo izdaje, muke, nevolje koje je Gospodin prihvatio. To znači da UZMEMO SVOJE PROBLEME SVAKODNEVNE I ŽIVIMO S NJIMA NA JEDAN POSEBAN NAČIN: TRPEĆI POPUT KRISTA, kako bismo IMALI UDJELA U NJEGOVU ŽIVOTU.

 

 

 

IMATI UDJELA U ISUSOVOJ MUCI, UVODI NAS U NJEGOV ŽIVOT: u život u Kristu, sakramentalni život, u milosni život. Onaj koji PIJE IZ TOG KALEŽA, mora biti spreman na prihvaćanje križeva, želi li IMATI UDJELA U ISUSOVU ŽIVOTU.

 

 

 

Na taj se način SOLIDARIZIRAMO S KRISTOM. Mi ne možemo sada ići na Kalvariju, mi ne možemo stati na obronke Golgote i ridati sa Jeruzalemskim ženama, ali možemo u svojim svakodnevnim situacijama PRIHVAĆATI PROBLEME I ŽIVOT TAKVE KAKVI JESU I PRETPRJETI IH POPUT KRISTA.

 

 

 

Ovo trpljenje vraća nas na ona “pitanja bez odgovora”: zašto trpi pravednik? Zašto zlo bolje prolazi nego dobro?.... Zašto? Zašto? Zašto?

 

 

 

Za shvatiti razloge i odgovore na ova pitanja koja su nerazumljiva svijetu, moramo najprije početi razumijevati stvari od Krista. KRIST JE TRPIO I UMRO RADI NAS I RADI NAŠEGA SPASENJA. On je PRAVEDAN TRPIO, stoga je najbolje u njemu tražiti odgovore na ova pitanja LOGIKOM KRIŽA.

 

 

 

Prije nego je krenuo putem svoje Muke, na Posljednjoj Večeri je ustanovio Euharistiju kako bi nas PODSJETIO NA TO KAKO TREBAMO PITI IZ ISTOG KALEŽA. “Ovo činite meni na spomen”, rekao je i ta memorija ili spomen, podsjeća nas na nešto što je prošlo. No to nije običan spomen, jer kada daje zapovijed da to ČINIMO NJEMU NA SPOMEN, PODSJEĆA KAKO ĆE SE TAJ ISTI DOGAĐAJ POSADAŠNJAVATI- kako taj spomen neće biti prošlost, već će postati STVARNOST ZA ONE KOJI U TOM SPOMEN ČINU BUDU SUDJELOVALI.

 

 

 

SUDJELOVANJE pretpostavlja da IMATE UDJELA U NEKOM DJELOVANJU. Tako nas sveta misa preko Euharistije svakodnevno UVODI U LOGIKU KRIŽA: dovodi nas u situaciju da IMAMO UDJELA U ISUSOVOJ MUCI I NJEGOVU OTKUPITLEJSKU DJELU. Tako, preko Božjeg djelovanja u svetoj misi znakovi postaju simboli, a simboli su STVARNOST ZA ONOGA KOJI SUDJELUJE U MISI.

 

 

 

Kada bi ovo sudioništvo ostalo samo u svetoj misi, čovjek ne bi imao nikakva udjela u svemu tome. Bog to ne želi- on želi da čovjek ima udjela u otkupiteljskom djelu i da živo sudjeluje. Sudjelovati ne znači samo IMATI UDJELA, VEĆ I DJELOVATI ZAJEDNO S NEKIM. Tako nas ovo sudjelovanje u Božjem djelu otkupljenja dovodi do ISPIJANJA ZAJEDNIČKOG KALEŽA.

 

 

 

Izvan mise se od nas očekuje da NASTAVIMO ISPIJATI TAJ KALEŽ. Taj kalež je iz pozicije svijeta GORAK, jer nas UVODI U MUKU SVAKODNEVNICE, ali iz pozicije vjere je SPASONOSAN. Gospodin je iz LJUBAVI PREMA OCU TRPIO I UMRO, kako bi svojim životom PLATIO CIJENU NAŠE OTKUPNINE IZ ROPSTVA GRIJEHA. GRIJEH SE UVIJEK PLAĆA ŽIVOTOM, a BOŽJI ŽIVOT JE NEPROCJENJIV I NJEGOVA CIJENA PLAĆA JE ZA ŽIVOTE SVIH LJUDI KOJI ŽELE BITI SLOBODNI OD ROPSTVA GRIJEHA. MOŽEMO KAZATI KAKO JE BOG UNAPRIJED PLATIO OTKUPNINU. I onaj čovjek koji želi biti slobodan od grijeha, ulazi u otkupljujuću skupinu radi kojih je Gospodin prolio sovju krv. U Euharistiji se kaže prilikom pretvorbe vina u krv: UZMITE I PIJTE OD OVOGA SVI, OVO JE ČAŠA MOJE KRVI, NOVOGA I VJEČNOGA SAVEZA KOJA ĆE PROLITI ZA VAS I ZA SVE LJUDE NA OTPUŠTENJE GRIJEHA. U stvarnosti nije ispravno prevesti izraz PERI POLLÓN kako ga prevodimo ZA SVE, već je ispravno prevesti ZA MNOGE. Isus je prolio svoju krv za ONE KOJI SE ŽELE SPASITI OD GRIJEHA. Krv je cijena te slobode. A u židova krv predstavlja ŽIVOT. Znači, cijena je ŽIVOT ZA ŽIVOT.

 

 

 

Tako se Isus predstavlja kao POSREDNIK NOVOGA SAVEZA koji SEBE NUDI KAO ŽRTVENOG JAGANJCA PO KOJEM ĆE SE USPOSTAVITI NOVI ODNOS BOGA S ČOVJEKOM, kojeg je prethodno grijeh narušio. Tako JESTI KRUH I PITI VINO znači imati udjela u ISTOM TIJELU (koje se jede) i u ISTOJ KRVI (koja se pije)- IMATI UDJELA U ISTOM ŽIVOTU. To znači biti PRISAN S ISUSOM.

 

 

 

Imati udjela u žviotu Kristovu, za Židova je značilo BITI U SAVEZU S NJIM. Savez je izraz velike prisnosti. Tako, Euharistija nas ne dovodi samo u Cenakul Posljednje Večere, već nas vodi u PASHALNU VEČER IZBAVLJENJA IZ ROPSTVA. A nakon izbavljenja iz ropstva slijedi ODLAZAK U PUSTINJU. Ovom logikom gledati na sudjelovanje u životu Kristovu, značilo bi kako je naš život jedno PROGONSTVO IZ KOJEG NAS STALNO IZVLAČI GOSPODIN. I kada nas po ŽRTVI SJEDINI SA SOBOM, PRISNO NAS VEŽE UZASE, VODI NAS U SVOJU PUSTINJU, a pustinja je za bespomoćna čovjeka značila SMRT- uvodi nas dakle u svoju SMRT.

 

 

 

To euharistijsko progonstvo za nas znači POVRATAK BOGU, jedan mali prolaz kroz pustinju u kojem se osvježava SVIJEST O TOME ŠTO GUBIMO GRIJESIMA i KAKO JE BOG TAJ KOJI NAS OD NJIH OTKUPLJUJE; ČISTI SE NAŠA MEMORIJA OD ZLA, GRIJEHA I NEVJERE BOGU; RASTE POTREBA ZA BOGOM- a Bog tome dodaje POVRATAK U STANJE MILOSTI- povratak u raj, u obećanu zemlju.

 

 

 

Ovo je NOVA PRISNOST PO ZAJEDNIČKOM KALEŽU. Ta je prisnost IZRAZ LJUBAVI, a onom koji voli NIJE TEŠKO TRPJETI ZA VOLJENU OSOBU, zar ne? Trpljenje koje se od nas očekuje nije isto kao ono kod Isusa. Od nas se očekuje DRAGOVOLJNO TRPLJENJE prije svega, jer i On je DRAGOVOLJNO TRPIO: mogao se braniti zar ne? Ali se NIJE BRANIO, JER U PROTIVNOM NJEGOVO TRPLJENJE NE BI BILA ŽRTVA! To bi bila jedna velika nepravda, ali NE BI BILA ŽRTVA.

 

 

 

Kada bi to bila samo nepravda, vratili bismo se u logiku svijeta i ne bi nam bilo jasno zbog čega je Isus trpio i zbog čega toliki trpe besmisleno. No kada se PRINOSI ŽRTVA, onda ŽRTVA IMA SVOJ CILJ- ONA SE PRINOSI ZA NEKOGA ILI ZA NEŠTO. Cilj daje logiku trpljenju i tako se GUBITAK PRINOSA PRETVARA U DOBITAK ZA ONOG ZA KOJEG SE PRINOSI. Onaj koji je na sebi ponio grijehe svijeta, POSREDUJE KOD OCA ZA ONE KOJI ŽELE SPASENJE. Posreduje kao ŽRTVENI JAGANJAC koji je izgubio ŽIVOT DA BI GA DOBILI ONI ZA KOJE POSREDUJE.

 

 

 

Tako i mi DRAGOVOLJNIM TRPLJENJEM možemo POSREDOVATI kod KRISTA. Preko Krista, otvara nam se mogućnost da sva svoja DRAGOVOLJNA TRPLJENJA PRETVORIMO U ŽRTVU PRIKAZUJUĆI IH ISUSU, TE IH SJEDINIMO S NJEGOVOM ŽRTVOM, jer radimo sve u ŽELJI DA ISPIJAMO ISTI KALEŽ, zar ne? Želimo li ispijati isti kalež, valjda želimo DIJELITI ISTU SUDBINU S ISUSOM? Želimo li biti prisni s Njim, želimo IMATI UDJELA U NJEGOVU ŽIVOTU- a njegov je život obilježen ŽRTVOM, zar ne?

 

 

 

Dragovoljno MRTVLJENJE- trpljenje, obilježava DUH POKORE i nas polako čini ljudima SPREMNIM NA ŽRTVE u svakodnevici. Mi sami imamo najviše koristi od tih žrtava, ali one se po KRISTU I SUDIONIŠTVU U NJEGOVOJ ŽRTVI prelijevaju na cijelu Crkvu, na čitav svijet.

 

 

 

U Kristovu životu nemamo udjela samo po Euharistij, već možemo imati udjela- i to se traži od nas- po NAŠIM ŽRTVAMA KOJE ĆEMO DRAGOVOLJNO PRINOSITI Bogu ZA LJUDE koji su u potrebi. Tako ćemo svoju patnju sjediniti s Gospodinovim kaležom, s Njegovim trpljenjem i ono što se logikom svijeta čini besmislenim, sada dobiva smisao. ŽRTVOM PLAĆATE CIJENU NEČIJEG DUHOVNA ILI MATERIJALNA DOBRA. Ono što čovjek sam ne zna ili ne može, VI MOŽETE AKO SVOJA TRPLJENJA PRETVORITE U ŽRTVE DRAGOVOLJNIM PRIHVAĆANJEM SITUACIJA koje vas more i prikažete ih Bogu, tako da ih sjedinjujete u molitvi s Kristovom žrtvom na Križu. Najbolji je način učiniti to na misama.

 

 

 

Tako, preko ovog dragovljnog trpljenja koje se pretvara u žrtve koje prinosimo Bogu, možemo bolje razumjeti i zašto činimo POKORU. Duh pokore jest ono što nas polako uranja u ŽIVOT U KRISTU. Osim što pokora pomaže da VLADAMO SOBOM I BUDEMO SPOSOBNI JAČATI se u NAPASTIMA, ona u nama POVEĆAVA LJUBAV PREMA BOGU. DRAGOVOLJNO činiti nešto znači uvijek pristati na nešto iz LJUBAVI, a ljubav je nešto na što BOG UVIJEK UZVRAĆA S PUNO VIŠE NEGO ŠTO ČOVJEK MOŽE ZAMISLITI.

 

 

 

Taj se duh pokore živi u svakodnevici, ne čekajući neke izvanredne prilike: “Pokora je točno ispunjavanje dnevnog rasporeda kojeg si sebi odredio, iako se tijelo opire, a duh želi odlutati u nestvarna sanjarenja. Pokora je ustati u određeno vrijeme. Pokora također znači ne odlagati za kasnije, bez rpava razloga neki posao koji držiš nešto težim I iscrljujućim. Pokora znači uskladiti svoje dužnosti prema Bogu, bližnjima I samome sebi tako da od sebe zahtijevaš načaziti dovoljno vremena za svaki podjedini zadatak. Pokora znači uvijek pokazivat najveću moguću ljubav prema bližnjima počevši od članova sovje obitelji. To znači biti pun pažnje I ljubaznosti prema onima koji pate, bolesnima I izmučenima. Pokora je strpljivost s ljudima koji su dosadni I neugodni. Pokora znači prekinuti posao ili promijeniti vlastite planove ukoliko to traže okolnosti, osobito ako su u pitanju opravdane potrebe naših bližnjih. Pokora znači zadržati dobro raspoloženje unatoč tisuću I jednoj maloj nedaći svakodnevice; ne prekinuti svoj posao I onda ako u nekom trenutku nestane onog poleta s kojim si ga započeo; pojesti sa zahvalnošću ono što nam je servirano, bez mrgođenja. Duh pokore štiti nas od bespotrebnog mmaštanja I izrade monumentalne skice budućih projekata na kojima smo predvidjeli vlastite genijalne poteze I briljantne uspjehe” (Sv. Josemaria Escriva, Put, 81).

 

 

 

 

 

 

 

Lk 6, 36-38

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite, i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.«

 


Čitamo riječi koje nam djeluju kao uvjet za spasenje: “Ne sudite i nećete biti suđeni”. Ovo “ne suditi” u sebi nosi nekoliko elemenata: pretpostavlja da nikoga ne osuđujemo u svom srcu, da praštamo, da dajemo kako materijlna tako i duhovna dobra drugima. Sve to je zapravo OČITOVANJE MILOSRĐA PO NAMA.

 

Prva stvar koja se tiče ovog očitovanja milosrđa po nama jest NE OSUĐIVATI U SEBI DRUGE. Nije to lako, ali samo ovako se milosrđe može iskazivati na pravi način. Naime, često u nama stvaramo SUDOVE o drugima koji nas potiču na KRIVO POSTUPANJE. Prije svega, ti nas sudovi potiču na LJUTNJU ili čak i BIJES spram bližnjega. Nekada ti krivi sudovi rezultiraju jednim osjećajemo NEMOĆI i ŽELJOM DA SE NAPUSTI PRIJATELJ ILI NEKI ZAJEDNIČKI POTHVAT. Zašto je to tako?

 

Počnimo od onoga što uzrokuje sve to! U korijenu takva postupanja obično leži nečija GREŠKA ILI GRIJEH BLIŽNJEGA, ili neki LOŠ, NEPRIMJEREN POSTUPAK BLIŽNJEGA, nekakvo NEUGODNO PONAŠANJE koje stvara neprijateljstvo u nama. Problem je što takva osoba, koja stalno griješi NE VIDI SVOJE POSTUPANJE I ČESTO IDEALIZIRA I OPRAVDAVA SVOJE POSTUPKE, ne videći istodobno kako drugim nanosi BOL i RANJAVA IH. Najčešće takve osobe sve pokušavaju svoje greške prikazati šalama ili umanjivati njihove posljedice. To se naravno može podnostiti dugo, ali prije ili kasnije dođe trenutak kada čovjek izgubi strpljenje i onaj koji trpi sam reagira neprimjereno. Otkud takva reakcija premda je čovjek spreman istrpjeti sve?

 

Očito je kako je U DUŠI OSTALA RANA KOJA SE OTVARA. I nekada je otvaramo mi, a nekada nam je otvaraju drugi. Kada se otvori rana u duši, kao i kod svake rane na čovjeku- to zaboli. Stoga ne čudi neprimjerena reakcija čovjeka koji nije imao nakanu postupiti loše. Najprije, povrijeđen postupkom drugog, počne razmišljati “furiozno”, optuživati drugog, opravdavati sebe, i na kraju U SEBI STVORI NEPRIJATELJSTVO koje ni sam nije želio. Drugim riječim, POČNE OSUĐIVATI! Napravi tako upravo ono od čega nas Isus danas odvraća.

 

Kako takvu situaciju nadići? Teško je, ali nije nemoguće. Odgovor je u nastavku evanđelja: “Praštajte”! Oprostiti nije lako, ali često puta Gospodin pripušta napasti preko osoba kako bismo se POUČILI U OPRAŠTANJU. Nerijetko nam dovodi osobe kojima ĆEMO OPROSTITI SIGURNO i preko njih nas poučava KAKO OPRAŠTATI, NE ZBOG ČOVJEKA, VEĆ ZBOG BOGA!

 

Naime, opraštamo li samo zbog čovjeka, dogodit će nam se da NEKOME NEĆEMO OPROSTITI I TADA IMAMO VELIKI PROBLEM. Stoga nas Bog poučava malo po malo po ljudima koji su nam dragi kako opraštati BEZ NEKOG POSEBNOG RAZLOGA ZA TO I ISKLJUČIVO RADI BOGA. Bog želi da nam OPRAŠTANJE POSTANE NAVIKA I SASTAVNI DIO NAŠIH ŽIVOTA, te da opraštamo radi Boga samoga i to ne samo ljudima koje volimo, već i onima koji nam nisu dragi ili ih ne poznajemo.

 

Kako dakle oprostiti radi Boga? Prije svega valja imati na umu da nam rane i dalje netko može dirati i otvarati u životu, i budemo li reagirali na bol rana u duši, stalno ćemo bjesniti i druge suditi. Stoga, ovo opraštanje ide jednim dijelom za tim da i nama olakša život time što ćemo postati malo “neosjetljivi na bol tuđih povrijeđivanja”. Shvatimo li kako nam te povrijede NE MOGU NIŠTA NAPRAVITI U ŽIVOTU, i kako ŽIVOT IDE DALJE SA ILI BEZ NAŠEG “LUDILA” I NAŠIH PRAVDANJA SA LJUDIMA KOJI NAS POVRIJEDE, onda ćemo shvatiti koliko je zapravo nevažna ta naša “pravednost” i koliko je puno važnije oprostiti.

 

Kada nas netko povrijedi, a mi mu trebamo oprostiti premda nam to nije lako, onda to treba napraviti kao što radimo USLUGU ČOVJEKU RADI NEKE TREĆE OSOBE KOJU VOLIMO. Dođe li vam vaš otac, i zatraži da pomognete nekom njegovom znancu kojeg vi ne poznajete, što ćete učiniti? Napravit ćete mu uslugu, ne zbog neznanca, već zbog svog oca. Tako je i sa opraštanjem, tako je i sa činjenjem dobrih djela, tako je i sa iskazivanjem bilo kojeg oblika milosrđa. Naučimo li se ispravno opraštati, OPROSTIT ĆEMO ČOVJEKU NAJPRIJE ZBOG BOGA koji bi nam trebao biti u životu poput Oca kojeg volimo. Zašto najprije zbog Boga, a ne zbog samoga čovjeka?

 

Najbolje to pojašnjava sveti Grgur Veliki: “Gleda Bog Svemogući našu ljubav prema bližnjemu, kako bi i sam suosjećao sa našim grijesima. Sjetite se riječi koje nam kaza: “Praštajte i bit će vam oprošteno” (Sveti Grgur Veliki, Propovijed 27 o evanđeljima). Drugim riječima, Gospodin nas poučava kako ćemo i sami postići da nam se OPRAŠTA: On koji je milosrdan, želi da do njegova milosrđa dođemo putem svog milosrđa. Nije da nam to želi uskratiti, već želi da ga zaradimo, zadobijemo, da osvojimo Kraljevstvo nebesko milosrđem svoga srca, KAKO SE U NAMA NE BI STVARA LAŽNA LJUBAV PREMA LJUDIMA KOJA NAS OD BOGA ODVAJA. Problem neopraštanja nekada leži u činjenici da Boga uopće ne doživljavamo ni kao oca ni kao prijatelja. Kada smo mu daleko, onda ne opraštamo zbog Boga, već nerijetko zbog LAŽNE LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM koja ide za tim da više uzdigne nas, nego da oprosti nekome.

 

Upravo ta LAŽNA LJUBAV prema ljudima pretpostavlja da mi naoko opraštamo, ali U SEBI I DALJE ZADRŽAVAMO GNJEV KOJI NAS OD BOGA ODVAJA. Slijedećom prigodom, povrijeđeni ćemo nastupiti još bjesnije i puno teže ćemo zbog ničega osuditi čovjeka. Lažno milosrđe, lažna ljubav ne oprašta stvarno već samo izvanjski. Bog nas želi poučiti o PRAVOM MILOSRĐU KOJE ĆE NAS UČINITI LJUDIMA LJUBAVI KOJI ĆE OPRAŠTATI UVIJEK, ONAKO KAKO TO NAMA ČINI GOSPODIN i umjesto GNJEVI, u SRCU ĆE ZADRŽATI LJUBAV, SUOSJEĆANJE, OPRAVDANJE ZA BLIŽNJEGA. Zapravo, može se kazati kako nas LAŽNA LJUBAV PREMA BLIŽNJEM ODVAJA OD BOGA, dok nas prava želi s Bogom zbližiti. “Koji istinski ljubi bližnjega, treba djelovati prema bližnjem na način da time (djelima ljubavi prema bližnjima) pokazuje kako Boga voli svim svojim srcem” (Sveti Augustin, O kršćanskom nauku, 1,22). “Koliko propovjednici Gospodinovi, toliko i svi vjernici, trebaju biti u Crkvi tako da susosjećaju s bližnjima u ljubavi, ali da ih to ne odvoji od Boga zbog lažne ljubavi. Prema svojoj braći treba imati jednu pristojnu udaljenost, kako bi ih ljubili zbog onoga što oni jesu, i da pri tom odbacimo sve ono što bi nam predstavljalo prepreku u našem putu koji nas Bogu vodi” (Sveti Grgur Veliki, Propovijed 37 o evanđeljima).

 

Sveti Grgur Veliki mudro govori u “pristojnoj udaljenosti” kojom se zadobiva “prostor i vrijeme” da se ne reagira krivo nakon što nas netko povrijedi. Ovo znači NE ODBACITI ČOVJEKA ZBOG VLASTITOG MIŠLJENJA- SUDA, već mu se PRIBLIŽITI ONOLIKO KOLIKO JE DOVOLJNO DA GA NE PONIŽAVAMO I DA NIČIM NE POVRIJEDIMO NJEGOVO DOSTOJANSTVO. Istodobno, valja paziti na našu sklonost da se “raščiste računi”- ova udaljenost nam omogućava da promislimo TREBA LI TO UČINITI? Ne možete sa svakim to činiti, jer s nekim ljudma to jednostavno nema smisla- neće ni prihvatiti, niti će shvatiti vaše stavove. Prije će biti kako će vaš stav, ma koliko god on bio pomirljiv, shvatiti kao optuživanje i osoban napad. Tako, nakon jedne “dobre rasprave” umjesto pomirenja možemo imati još gori rat. To ne vodi ničemu. Kazali smo kako je nebitno tko je pogriješio, zašto je netko nešto kazao, zašto je ovaj ili onaj bio ljut,... Bitno je da “idemo dalje” sa životom i da nikome ne “okrenemo leđa” i da budemo UVIJEK OTVORENI ZA NOVI POČETAK U ODNOSU SA LJUDIMA.

 

Naš problem može ostati U NAMA I NAKON OPRAŠTANJA. Naime, nije lako odustati od vlastitih sudova. Opraštanje od nas traži da nekada ODUSTANEMO OD VLASTITIH SUDOVA, NE SAMO ZBOG ČOVJEKA KOJEG SMO OSUDILI U SEBI, NEGO I ZBOG NAS SAMIH. Dozvolit ću sebi malo razmišljanja o MIŠLJENJU I SUDU. Nama se događa da u promišaljanju o nečijim postupcima, MIŠLJENJE POSTANE SUD- OSUDA NEČIJEG PONAŠANJA. Ovim sebe stavljamo u ulogu suca i mjerimo nekim svojim mjerilima koje držimo objektivnim. Zaobravljamo kako su najčešće ta mjerila iznimno subjektivna. Kada OPRAŠTAMO, ne poučavamo se samo u opraštanju, već se poučavamo kako IMATI MIŠLJENJE DA ONO NE POSTANE OSUDA NEKE OSOBE! Naše mišljenje o nekome, treba ići za izgradnjom nas samih i izgradnjom bližnjega kao osobe. Mišljenje nam treba pomoći u razlučivanju kako bližnjega približiti Bogu, a ne kako ga osuditi zbog grešaka. Takvo mišljenje ne postaje nikada sudom, već izrazom milosrđa. Ono potiče dobrotu u nama, a ne gnjev i pomaže i nama samima u korekciji vlastitih postupaka, upravo koliko pomaže i bližnjima kada im dajemo ispravan savjet (ili prešutno nastavimo dalje opraštajući).

 

Ovakav stav, koji podrazumijeva odustajanje od prvih reakcija i neosuđivanje bližnjih, pomaže i nama da s vremenom naučimo U DRUGIMA PREPOZNAVATI VLASTITE POGREŠKE. Daje nam prostora i vremena da shvatimo kako i sami želimo da nam se oprosti, pa bismo slijedeći istu logiku opraštanja trebali i mi drugim opraštati.

 

Na ovakav način polako u sebi stvaramo jednu svijest koju se usuđujem nazvati “SVIJEŠĆU LOPOVA”. Svaki lopov, uglavnom ne percipira svoju krivnju kao i ljudi koje on sam ošteti. No kada se SUOČI SA KAZNOM i sa BIJEDOM SVOJE SITUACIJE, KADA SHVATI DA BI MOGAO NASTRADATI ZBOG POČINJENOG, lopov ČINI SVE DA ZADOBIJE MILOSRĐE I DA MU SE OPROSTI. Dakako da lopov pri tom koristi i nedozvoljeno- što mi ne bismo smjeli. Za nas je bitno da se naučimo suočavati sa vlastitim greškama i da u sebi imamo svijest o tome da nismo svemogući, da griješimo stalno i da nam je potrebno opraštanje; da stalno budemo otvoreni za mogućnost da SMO MI TI KOJI SMO POGRIJEŠILI, A NE DRUGI LJUDI. Ta situacija nas dovodi do potrebe ZA OPRAŠTANJEM, ZA BOŽJIM MILOSRĐEM. U tom smislu možemo govoriti o potrebi da DAJEMO OPROŠTENJE KAKO BISMO GA I SAMI ZADOBILI, da iskazujemo milosrđe- kako bismo ga i sami zadobili od Boga: “Praštajte i oprostit će vam se. Dajite, i dat će vam se”. “Ove riječi ponavlja Gospodin kako bi i pravedne i grešne uputio da se povjere milosrđu Boga” (Sveti Ivan Zlatousti Catena Aurea, vol. 1, str. 428-429). Naime, znamo kako nismo sami u stanju sve napraviti ispravno i ispraviti vlastite pogreške, već nam je često u tome potrebno Božje milosrđe. Stoga je potrebno drugim iskazivati milosrđe i za sebe ga iskati kod Boga jer “nije primjereno jednom takvom Milosrđu poput Božjeg da zaboravi na tako veliku bijedu kakva je naša” (Sveti Alfonz Marija de Liguori, Posjeti Presvetom Sakramentu, 16).

 

Bog nam je obećao oprost grijeha i neće sebe zanijekati. Pa kako nas je poučio tražiti oprost, tako nam je obećao i svoje očinsko milosrđe kao posljedicu takvog opraštanja” (Sveti Ciprijan, O molitvi, 18).

 

 

 

Bez iskazivanja milosrđa, naša bi vjera bila nešto posve drugo. Naša vjera je vjera u Boga koji je MILSORDAN. “(Milosrđe) je ono što je Bogu osobno, i u milosrđu se očituje na najveći mogući način Božja svemoć” (Sveti Toma Akvinski, 2-2, q. 30, a. 4). O toj vezi Božje svemogućnosti i milosrđa lijepo piše kardinal Newman: “VJERA se temelji na spoznaji kako je BOG SVEMOGUĆ, dok se NADA temelji na spoznaji kako je BOG MILOSRDAN. Prisutnost Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista, potiče nas NADATI SE JEDNAKO KAO I VJEROVATI U TAKVOG BOGA VJERUJUĆI U ISUSA, čije ime znači SPASITELJ, jer upravo je On bio tako pun ljubavi, sladak i dobar dok je s nama boravio na zemlji” (Bl. Kardinal John Henry Newman, Govor na IV. Nedjelju nakon Bogojavljenja). Lako je shvatiti kako nas Bog o milosrđu poučava preko praštanja kako bi se u nama umnožila vjera, učvrstila nada i usavršila ljubav, te kako bismo sami utvrđeni u takvoj vjeri živjeli mirno nadajući se spasenju.

 

 

 

Osoba koja je na najbolji način shvaćala Božje Milosrđe bila je Blažena Djevica Marija. Rodila je Isusa koji nam je izvor Milosrđa, stoga je i zovemo Majkom milosrđa. Ona koje je rodila Milosrđe do Milosrđa će nas znati i dovesti. Stoga, ne zaboravimo joj se utjecati kako bi Gospodina u svemu pogledao milostivo na nas i smilujući se našim bijedama koje živimo uvijek udijelo milosrđe našoj ljudskosti.