Iv 20, 11-18

 

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

 

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«

 

Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

 

 

 

Ovu scenu u kojoj se Isus ukazao Mariji Magdaleni koja ga nije odmah prepoznala, najbolje opisuje sveti Grgur Veliki: “Ono na što bi trebali svnuti pozornost jest snaga ljubavi koja je izbijala iz srce one žene koja se nije odvajala od groba premda su se već I apostoli udaljili od njega. Tražila je ono što nije mogla naći, i zapaljena žarom vlastita srca, izgarala je od želje za onim za kojeg je mislila kako su joj ga odnijeli. Bila je ona jedina koja Ga je vidjela I to stoga jer je ostala tamo tražeći Ga, a vidjela Ga je jer se snaga dobrih djela očituje u postojanosti u činjenju dobra” (Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Zbog svog stava “traženja Gospodina izvan svake nade”, zbog svoje velike ljubavi spram Isusa, koja ju je na to gonila, Mariju tradicija istočnih Crkava naziva ISOAPOSTOLOS, ili JEDNAKA APOSTOLIMA, dok je latinska naziva APOSTOLA APOSTOLORUM ili APOSTOL APOSTOLA.

 

 

 

Ukazujući se Mariji Magdaleni, Isus nam pokazuje kako nas nikada ne napušta. Obećao je ostati sa svojima do kraja, zauvijek I na tom se odnosu Isusa sa onima koji u Njega vjeruju ispunjaju riječi proroka Izaije: “Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ostavit čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja I zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15). Isus je Bog koji svoje obećanje ispunja uvijek. Dakle, s nama je, blizu nam je. Problem je što Ga mi često ne vidimo ili ne znamo kako ga prepoznati.

 

 

 

Pogledajmo malo današnje evanđelje. Marija Magdalena nije odmah prepoznala Gospodina. Najprije je mislila kako je riječ o vrtlaru: “Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.” I nama se događa često da Isusa ne prepoznajemo. Pristupamo sakramentima potpuno indiferentni na ono što primamo. U svakom sakramentu primamo živoga Boga, a posebice u sakramentu svete pričesti primamo samoga Isusa. Koliko puta smo “uzeli” taj komadić kruha koji je za nas ostao komadićem kruha? Koliko puta smo pošli na pričest razmišljajući o svemu samo ne o Isusu kojeg ćemo primiti u sebe?

 

 

 

Uistinu, često ne preoznajemo Boga pod sakramentalnim prilikama, ali Ga prije toga ne prepoznajemo U SEBI. Svaki život u vjeri uvijek je obilježen MOLITVOM. Ta znate kako postoje ljudi koji iz objektivnih razloga ne mogu primiti Gospodina u pričesti, ali njihov odnos s Bogom može biti odnos intezivne ljubavi, baš onakav kakav je bio s Marijom Magdalenom. Takav se odnos ne gradi između neznanaca, već između osoba koje se dobro poznaju. Možda upravo neki od tih ljudi, koji se ne mogu pričestiti, Isusa poznaju I vole više nego mi koji Gospodinu pristupamo svakodnevno u pričesti?

 

 

 

Najprije nam valja u MOLITVI TRAŽITI GOSPODINA. U psalmu 27 pjesnik pkazuje kako ovu potrebu stalnog traženja Boga u molitvi, poznaje jako dobro: “Moje mi srce govori: Tražite lice njegovo! Da, lice tvoje, o Gospodine ja tražim” (Ps 27,8). Moleći se I razmišljajući o Isusu I o scenama iz Njegova života, polako će se u nama stvarti predodžba o tome tko je On bio, kakav je bio, na koji je način postupao. Tako ćemo njegove geste, njegove riječi polako početi prepoznavati u sviejtu oko sebe. Prepoznavat ćemo ih, NE KAO CITATE, VEĆ KAO ŽIVU RIJEČ. Naime, netko može naučiti cijelo evanđelje I ponoviti svaku Isusovu riječ, ali to neće biti prepozanto kao Isusovo. Te će riječi ostati prazne jer ih život govornika ne prati. Naprotiv, netko će svojim postupcima jako podsjećati na principe kršćanskog ponašanja I u tome ćete preopznavati djelo Božje, to će Vas podsjećati na Isusa I njegove riječi. Pa kada Vaši postupci budu vođeni jednom ISKRENOM ŽELJOM DA SE ŽIVI SVE ONO ŠTO ISUS GOVORI, prepozant će I drugi u Vama isto. A Vi nećete moći živjeti tako, ako ISUSOVE RIJEČI NE BUDU U VAMA- ako Isusa ne poznajete!

 

 

 

Često puta nekoga ne upoznamo dobro jer se nismo dugo zadržali s tom osobom. Spriječavaju nas u tome obaveze I problemi kojima nas život odvlači od te osobe. Ipak, s vremenom tu osobu upoznamo, jer smo se ČESTO DRUŽILI S NJOM. Ovo se može primjeniti na naš odnos s Bogom. Nije rijetkost da nam život nametne takav “ritam” da nemamo previše vremena za sebe ni za druge. Ipak, postoje privilegirani trenuci koji nam otvaraju mogućnost susreta sa dragim ljudima. Te trenutke SAMI STVARMO, AKO TO ŽELIMO. Tako zna biti I sa molitvom. Moguće je da zbog obaveza nismo u mogućnosti moliti kako bismo htjeli. Stoga nam valja ČESTO SE SJETITI BOGA. Nakratko, ili onoliko koliko nam to mogućnosti dopuštaju, ali ČESTO. Ponekad treba nakratko prekinuti neki posao da bi se pomolili tako da to nitko ne vidi. Uvijek postoji način da bi se molilo. Iz tih čestih susreta izrast će jedno poznanstvo koje će se oploditi prijateljskom ljubavlju sa Bogom.

 

 

 

Više od toga, upoznavajući Boga, polako ćete Ga počet prepoznavati u sebi I u sakramentima. Ne klonite u molitvi ako Gospodina ne prepoznate, ako Vam se čini da se molite “nepoznatom” Bogu. Samo budite ustrajni u molitvi I Bog će svojom Milošću napraviti ono što sami nismo u stanju molitvom I počet ćemo Ga polako prepoznavati.

 

 

 

Pogledajte Mariju Magdalenu: nije Ga prepoznala. Mislila je da je vrtlar. Očito je Njegov lik bio takav da se nije moglo prepoznati Ga odmah. No Marija je zasigurno ugledala RANE, PROBODENE RUKE, NOGE, BOK, prepoznala je Njegov GLAS, možda je prepoznala neku Njegovu GESTU, pa premda njie mogla po obličju shvatiti kako je riječ o Isusu, bila je sigurna da ispred nje stoji ISUS KRIST. Ona zapravo NIJE ODUSTAJALA OD TRAŽENJA. Njezina USTRAJNOST dovela ju je da VIDI GODPOSINA: “Najprije je dakle tražila, ali nikako nije nalazila. Ustrajala je tražeći i zbog toga je našla. Dogodilo se da su ODGOĐENE ŽELJE NARASLE, A POSTAVŠI VEĆE, DOHVATIŠE ŠTO NAĐOŠE. SVETE ŽELJE NAIME ODGAĐANJEM RASTU. Kad bi odgađanjem iščezle, ne bi bile želje” (Sveti Grgur Veliki, Homiliae in Evangelia 25,1-2.4-5).

 

 

 

Nama se može dogoditi isto. Moguće je da u svetoj misi, u euharistiji, nismo u stanju prepoznati Isusa u njegovim RIJEČIMA, U GESTAMA LOMLJENJA KRUHA, u svemu onom što se događa na oltaru. Ipak, čvrsta VJERA počiva na LJUBAVI PREMA BOGU, a ljubav čini da čovjek ne mari uvijek za izgled one osobe koju voli, već kada je prepozna- hrli k njoj u susret.

 

 

 

Stoga, pokušajte se ČESTO SUSRETATI S GOSPODINOM, najprije u molitvi, a potom I u sakramentima svete ispovijedi I pričesti, kako bi ste Ga upoznali bolje I kako biste Ga ljubili više. Iz takvog odnosa, prestat će Vaše dvojbe o onome što se nalazi “u kruhu I vinu” I postat ćete sigurni da je to TIJELO KRISTOVO I KRV KRISTOVA. Vaša će sigurnost rasti iz ljubavi prema Onome čije lice tražite često I kojega želite, poput Marije Magdalene imati stalno uz sebe.

 

 

 

Postoje ljudi koji imaju objektivnu (zajkonsku) zapreku za primanjem pričesti i ispovijedanjem. Unatoč tome, vidimo kako upravo ti ljudi često žive čestitije i vjeri privrženije nego neki koji se “redovito” pričešćuju. Čini se kao nepravda zar ne? Ipak nije. Shvatite li riječi Grgura Velikog ispravno razumejt ćete kako nije riječ o nepravdi. Većini tih ljudi ostavljen je prostor između sakramenata i njih, kako bi NE PRIMANJEM SAKRAMENATA U NJIMA RASLA ŽELJA ZA BOGOM. Naglašavam, govorimo o ljudima čestita života, koji imaju zapreku, a ne o nekima koji žive neredno. Treba stoga USTRAJATI U TOM ČEKANJU I STALNO BITI BLIZU GOSPODINA U NJEGOVOJ CRKVI.

 

 

 

 

 

 

 

Post 18, 1-10a

 

U one dane: Gospodin se ukaza Abrahamu kod hrasta u Mamri dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!« Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima pod stablom dok su blagovali. Zapitaju ga: »Gdje ti je žena Sara?« On odgovori: »Eno je pod šatorom.« Nato će mu: »Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.«

 

 

 

BOG ULAZI PO RADU U LJUDSKI ŽIVOT- U ABRAHAMOV ŠATOR

 

 

 

Čitamo kako Abraham časti Boga DJELIMA SVOGA RADA: “Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« Zatim Abraham otrča govedima, uhvati junca, mlada i ugojena, i dade ga momku da brže zgotovi. Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljenog junca pa stavi pred njih”. Ono što je radom stekao donosi pred noge Boga i ČASTI GA TIME. U Starom Zavjetu, rad je bio tema oko koje se vrtjelo mnoštvo zakonskih propisa i nije bio beznačajna stavka Zakona.

 

 

 

TERMINOLOGIJA

 

 

 

Puno je naziva u Starom Zavjetu kojima se označava rad. Tako se primjerice koriste “abodah” za označiti teški i mučni rad, koji se odnosio i na agrokultiviranje; “mela'kah” kao zanimanje ili neki zadatak koji se ima obaviti; “mas” za prisilni rad; “se-bel” za društveni rad, javni posao; “ma'seh” kao neka okupacija ili nešto čime se čovjek zabavlja; “saba'” kao teški rad, ropstvo, službovanje, neki naporni zadatak; “debar yóm” kao dnevni zadatak; “'amal” kao umor, tegobu; “yegia'” za plaćeni posao, obvezu; “'issabón” za napornu obvezu koja je neizbježna i umarajuća; “melefcet 'abodah” kao dnevni posao, svakodnevni rad,...

 

 

 

Ova semantička polivalencija pokazuje kako su svojim izražavanjem hebreji nastojali iskazati NUTARNJI KARAKTER NEKOG RADA i njegovu stvarnost koja se dramatično odražava naj čovjekovu stvarnost. Za to razumjeti treba zaroniti u Bibliju.

 

 

 

KNJIGA POSTANKA

 

 

 

Ova Knjiga otkriva najviše o razmišljanju Izraelca o radu. Temeljna misao jest kako je ČOVJEK STVOREN NA SLIKU I PRILIKU BOŽJU. Ova tvrdnja pozanta je još u babilonskim izvorima, ali za razliku od hebrejskim koje tu “sliku” razumiju drugačije, babilonci smatraju kako je čovjek na sliku Boga stvoren kako bi radio u službi bogova i isključivo za njihovu korist. Kao da čovjeka rad isključuje, pa time dobiva jednu robovsku dimenziju. To je odraz jednog razumijevanja svijeta u kojoj je sloboda jedan božanski privilegij koji se ispunja čovjekovim ropstvom. Stoga, ovakva slika boga u čovjeku pretpostavljena je čovjekovu robovanju, a rad je tako i svhaćan: ne kao blagoslov, više kao prokletstvo.

 

Naspram ove vizije čovjeka, Biblija donosi novost: odvaja jasno stvaranje čovjeka od ostatka svemira i naglašava tu sličnost Boga i čovjeka. Bog je po ovom gledanju života STVORIO ČOVJEKA ZA SEBE, ALI NE DA BI MU ROBOVAO, VEĆ JE ČOVJEKU DAO SLOBODU po kojoj cijeli čovjekov život i rad dobivaju drugačiji smisao. Kako čovjek, tako i njegov rad, vezuju se isključivo uz Boga koji to blagoslivlja. Time pokazuje kako nije stvorio čovjeka da bi on bio udaljen os stvorenja, već da bi taj čovjek UNOSIO NEŠTO BOŽJE RADOM U OVAJ SVIJET, DA BI GA PREOBRAŽAVAO I U KONAČNICI BOGU PRIKAZIVAO PLODOVE SVOGA RADA.

 

 

 

Rad dakle NIJE BIO PROKLETSTVO, VEĆ BLAGOSLOV ZA ČOVJEKA koji je bio SLIKA BOŽJA. Stoga, i sve što je radio, bilo je blagoslovljeno.

 

 

 

Ovo se dobro vidi u jahvističkim izvješćima gdje se svijet kojeg je Jahve stvorio predstavlja kao mjesto ugodno za čovjeka. Čovjekov se odnos prema svijetu vidi po njegovu RADU U SVIJETU: “Gospodin uze čovjeka i stavi ga u Edenski vrt da ga obrađuje i čuva svojim radom” (Post 2,15). Rad se dakle ne vidi kao jedno iskorištavanje čovjeka, već ČUVANJE SVIJETA- jedno posebno djelovanje svojstveno samo čovjeku. Tako, sada pored Boga koji je sviejt stvorio i svime upravlja, te sve uzdržava, imamo i čovjeka koji svojim RADO UTJEČE NA SVIJET. Ima dakle posebu slobodu koja je slična stvarateljskoj slobodi Boga.

 

 

 

SEDMI DAN: DAN SUBOTNJI, ODMOR, POSVETA BOGU

 

 

 

U razmišljanjima o radu ne smije se zaboraviti SUBOTA ili SEDMI DAN koji je bio predviđen za odmor od rada i posvetu Bogu.

 

 

 

Nije siguran korijen ove subotnje posvete. Moguće je kako ona potječe iz babilonske tradicije u kojoj je “shappatu” bio dvadesetpeti dan u lunarnom mjesecu, odnosno dan punog mjeseca, u kojem se nije radilo ili u kojem je na neki način bilo opasno raditi. Vjerojatnije je kako SUBOTA kao dan posvete i odmora, u hebrejsku tradiciju ulazi u vrijeme izlasaka iz Egipta, u kojem se ne spominje isključivo pod nazivom “subota”, već se pojavljuje pod uredbama o odmoru.

 

 

 

Kada je pisac stvarao Knjigu Postanka, jasno je kako ideja ODMORA sigurno bila povezana uz POTREBU ČOVJEKA. Naime, pisac je knjigu pisao u uvjetima u kojima je čovjek bio podložan preko posla, rob. Takav je rad bio iscpljujući i gubio je smisao za onoga koji je radio. U takvim uvjetima, pisac RAD I ODMOR POVEZUJE S DJELOVANJEM BOGA i Bog je taj koji vraća smisao i dostojanstvo ljudskom radu.

 

 

 

Ovakvim gledanjem na rad i odmor, ONI SE PRETVARAJU U SURADNJU S BOŽJIM DJELOVANJEM U SVIJETU, TE U SUDIONIŠTVO U TOM DJELU BOGA. Zadaća rada tako otkriva dublju dimenziju svega što čovjek radi: sudjelovati u očuvanju hramonije svijeta kojeg je BOG SVOJIM DJELOVANJEM STVORIO. Bog je stavio čovjeka izvorno u VRT u kojem ima sve potrebno za život. Taj VRT je zapravo SVIJET u kojem čovjek radi i čuva sve svojim radom. Tako svijet vidimo kao nešto ŽELJENO OD BOGA, a jednako tako i RAD ČOVJEKA koji taj željeni svijet čuva i pazi svojim radom. Očito je kako je rad blagoslov.

 

 

 

No, robovski uvjeti života, učinili su rad prokletstvom za čovjeka. Zapravo, učinio je to GRIJEH, ali ono što je po radu uslijedilo za grijehom, pretvorilo se u prokletstvo. Rad je nešto INTEGRALNO SVIJETU I ČOVJEKU koji je stvoren od svijeta: “'adamah” (zemlja crvenica, prašina, zemlja), materijalna je osnova stvaranja kako svijet, a tako i čovjeka. Bog čovjeka vraća u svijet kako bi PREOBRAŽAVO VRT- SVIJET i upravio za Boga svime. Čovjek dakle, RADI ZA BOGA i koliko je god ČOVJEK BOŽJA SLIKA, toliko RAD ČOVJEKA ČUVA JEDNU SLIČNOST S BOŽJIM RADOM.

 

 

 

Kako rad, tako i ODMOR. Ideja SUBOTE nije se s Bogom povezivala jer je Bog robovski radio. To je došlo s čovjekovim grijehom. Ta ideja u sebi donosi SVIJEST o ČOVEJKOVIM OGRENIČENJIMA U RADU. Prije svega, ako je sve kod čovjeka SLIKA BOGA, onda i taj SEDMI DAN treba biti DAN U KOJEM ĆE SE ČOVJEK POSVETITI BOGU, U KOJEM ĆE SE MALO ODVOJITI OD SVOG RADA. Time će dobiti i vrijeme potrebno za odmor, ali prije svega će to VRIJEME POSVETITI BOGU- REZERVIRAT ĆE GA ZA BOGA.

 

 

 

S druge strane, ovaj dan za Boga, omogućavao je POTREBAN ODMOR SVIM SLUGAMA. Tako se izbjegavalo uništavanje onoga koji je mogao samo raditi i nije uvijek bio svoj gospodar u potpunosti.

 

 

 

Osim toga, Bog koji je stvorio svijet u savršenoj HARMONIJI, utisnuo je u taj svijet i PRIRODNE ZAKONE koji su dio jednog AUTONOMNOG ODVIJANJA ŽIVOTA U SVIJETU. Sedmi dan je podsjećao čovjeka, kako SVIJET MOŽE BEZ NJEGA I NJEGOVOG RADA. Drugim riječima, podsjećao ga je kako ČOVJEK NIJE BOG KOJI MOŽE U SVIJETU ŠTO GA JE VOLJA, već svijet može bez čovjeka.

 

 

 

Stoga, kako se čovjek ne bi uzoholio i zaboravio na Boga, kako ne bi pomislio da je svijet njegov, a ne Božji, taj subotnji dan, trebalo je ODUSTATI OD NEPOTREBNIH (SVIH) POSLOVA I POSVETITI SE BOGU, ZAHVALJIVATI MU NA SVEMU, KLANJATI MU SE.

 

 

 

U Knjizi Izlaska, unutar dijela o Deset Zapovijedi se kaže: “8Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” (Izl 20,8-11).

 

 

 

Ovo SJETI SE, donosi se kao jedna ZAPOVIJED KULTA, jer kult ili obred uvijek je vezan uz POSADAŠNJENJE NEČEG IZ PROŠLOSTI. Stoga, premda se nigdje ne govori o nekakvim obredima, ovaj SUBOTNJI DAN KULTUALNOG JE KARAKTERA i ima biti posvećen Bogu: “10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.” Ovo je DAN POSVEĆEN BOGU PRIJE SVEGA, i odustajanje od poslova nema samo za cilj odmor, već prije svega POSVEĆIVANJE BOGU. Na taj se način i BLAGOSLOV DOBIVEN PORADU, NASTAVLJA I PO POTREBNOM ODMORU u kojem je čovjek sjeća Boga i rezervira vrijeme za njega.

 

 

 

Naš prijevod donosi riječ SVETKOVATI DAN SUBOTNJI. U latinskom prijevodu se kaže malo drugačije: MEMENTO UT DIEM SABBATI SANCTIFICES. Ili, SPOMENI SE DA POSVETIŠ SUBOTNJI DAN. Riječ je malo o igri prevoditelja koji su htjeli izravno povezati subotu sa kultualnim svetkovanje, ali o kultu se ne govori nigdje. Riječ o tome da ČOVJEK POSVETI SEDMI DAN BOGU! I u toj posveti da Bogu zahvaljuje i klanjamu se, a o tome postoje Zakonski propisi koji se kasnije navode u drugim odjeljcima. U tom smislu, ova ČOVEJKOVA POSVETA SUBOTE BOGU, ponovno nas vezuje uz SLIČNOST S BOGOM I NJEGOVIM DJELOVANJEM: BOG JE TAJ KOJI JE SUBOTU POSVETIO I ODREDIO JE DA SE REZERVIRA SAMO ZA NJEGA. O tome govori zadnji stih: “Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.” Nije ga posvetio odmoru, već sebi. U tom smislu i čovjekovo POSVEĆIVANJE VREMENA, BILO DA JE RIJEČ O RADU ILI ODMORU, USMJERENO JE BOGU!

 

 

 

Hrvatski prijevod približava nas izvornom smislu pisca. I dok u latinskom nalazimo izraz koji govori o potrebi da čovjek posveti Bogu svoj rad i odmor, u hebrejskom nalazimo izraz koji stvarno otkriva KULTUALNI KARAKTER SUBOTNJEG DANA. U hebrejskom jeziku riječ koja se koristi jest “'asah” (doslovno bi značila UČINITI NEŠTO, DJELOVATI PO NEČEM), a zarpavo se odnosi na SLAVLJE (u ovom slučaju vezano uz kult). U tom smislu, hrvatski je prevoditelj pazio na pravi smisao ovih redaka i u obzir uzeo izvornog pisca, a ne prevoditelja.

 

 

 

No, obojica su zapravo svojim izričajem ISPRAVNO DONIJELI SMISAO SUBOTNJEG ODMORA: to je dan za Boga, dan proslave Boga u kojem čovjek mora učiniti sve da se TAJ DAN POSVETI BOGU. Na taj način, čovjek, POSVEĆUJUĆI TAJ DAN I SVO NJEGOVO VRIJEME BOGU, zapravo ne posvećuje dan, već SEBE Bogu preko subote.

 

 

 

Kako ovo nalazuimo u Knjizi Izlaska, onda o ovom danu razmišljamo kao o danu posvećenu Bogu oji narod OSLOBODIO IZ EGIPATSKOG ROPSTVA. Egipat je bila jedno društvo RADA, ali ropskog rada. Stoga, sedmi dan posvete Bogu, bio je podsjetnik na OSLOBOĐENJE OD OVAKVOG RADA (ne dodirujemo se drugih aspekata ovog oslobođenja). Takav je rad ČINIO ZLO ČOVJEKU, NIJE GA IZGRAĐIVAO, GUŠIO MU JE SLOBODE I PONIŽAVAO GA. Drugim riječima, takav je rad bio sve samo NE ŽELJEN OD BOGA.

 

 

 

Kada je stvarao čovjeka, Bog ga nije stvorio samo da bi čovjek radio. To je jedna antropologija pogana koja dopušta ropstvo, porobljavanje poslom. Izbavljajući čovjeka iz egipatskog ropstva, Bog uvodi narod u PUSTINJU i vodi ga kroz pustinju četrdeset godina.

 

 

 

PUSTINJA je suprotnost onom VRTU u EDENU, čista suprotnost SVIJETU KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA. Pustinja je slika POČETNOG KAOSA kojeg je trebalo UREDITI, slika je to onoga BESPLODNOG RADA U KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA SAMO NA SEBE. Stoga, ovaj prolazak kroz pustinju, donosi sa sobom JEDAN NOVI POČETAK ZA ČOVJEKA: Bog čovjeka stvara u prašini pustinje u kojoj OBNAVLJA ODNOS S ČOVJEKOM, TAKO DA TAJ ČOVJEK SHVATI KAKO JE BOG U NJEGOVU ŽIVOTU VAŽNIJI OD ČITAVOG ČOVJEKOVA DJELOVANJA U SVIJETU: čovejk naime u pustinji ne može puno napraviti.

 

 

 

S pogledom na ljudski rad, PUSTINJA JE DEHUMANIZIRANO MJESTO: mjesto u kojem rad nema velike cijene ni smisla. Upravo sličnu pustinju proživaljavamo danas. U Mojsijevo vrijeme, pustinja je bila škola stvaranja novog čovjeka za Boga. Za NOVOG ČOVJEKA, koji će i svoj rad drugačije valorizirati i POSVEĆIVATI GA BOGU, ovaj prolazak kroz pustinju je bio poput PROLASKA KROZ SMRT nakon kojeg treba doći do NOVOG STVARNJA U KANAANU, U PALESTINI, koja je u to vrijeme bila iznimno plodna i nije imala puno pustinje. Uglavnom je bila zelena poput plodna vrta kojeg je Bog stvorio za čovjeka.

 

 

 

Ulaskom u Obećanu zemlju, hebrej uzalzi u NOVI VRT KOJEG JE BOG STVORIO ZA ČOVJEKA koji će BOGU POSVETITI SVE SVOJE: I RAD I ODMOR.

 

 

 

GRIJEH

 

 

 

Nakon što je počinio grijeh, čovjekov se odnos prema svemu, pa tako i prema radu, mijenja. Rad, kojeg je Bog dao čovjeku kao dar, kao blagoslov, sada se pretvara u muku i nevolju: “17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! 18Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. 19U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.«” (Post 3, 17-19)

 

 

 

Grijeh je razbio onaj harmoničan odnos izvorne pravednosti u svemu, i učinio je da čovjek NE VIDI U RADU ONO ŠTO JE BOG RADOM HTIO POSTIĆI PREKO ČOVJEKA. Boga je čovjeka stavio u ovaj svijet da mu bude SURADNIK I GOSPODARA SVEMU, pa ga je obdario milošću da u SVAKOM RADU VIDI KORISNOST. Naprotiv, kada je grijehom razbijena harmonija, čovjek ne mari za korisnost, već više od nje traži VLASTITI INTERES. Tako u njemu POŽUDA SRCA PREVLADAVA ono što Bog od njega želi, pa čovjek rad premeće u prokletstvo. Gonjen grijehom, u svemu vidi zlo i ne bježi od toga da zlim sredstvima psotigne što želi.

 

 

 

Rad se pretvara u EKSPLOATACIJU, PUKO ISKORIŠTAVANJE ZEMLJE I LJUDI, a čovjek se UDALJAVA OD BOGA I RADOM POKUŠAVA SEBE USTOLIČITI ZA KRALJA ZEMLJE KOJU USPUT UNIŠTAVA. Bog takvom čovjeku postaje nekto jako dalek.

 

 

 

Ps 15, 2-4ab.5ab

 

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome?

 

Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom. Koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se Gospodina boje. Koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna.

 

 

 

Kol 1, 24-28

 

Braćo: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.

 

 

 

Lk 10, 38-42

 

U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«

 

 

 

UVOD

 

U današnjem evanđelju o Mariji i Mari, uglavno se prepoznaju dva krila Crkve: konteplativno i molitveno u Mariji koja je odamh došla do Isusovih nogu; te ono aktivno u Marti koja je više bila zaokupljena svojim poslovima hoteći ugoditi Gospodinu.

 

 

 

Kada se požalilla Gospodinu kako ju je sestra napustila i ostavila bez pomoći, čini se kao da joj Gospodin upućuje kritiku. Ipak, slušajući riječi Gospodinove, ne možemo se oteti dojmu kako on BLAGO PODSJEĆA MARTU NA IZVORNI SMISAO SVEGA ŠTO RADI: Marija je ostavila sve i sjela do nogu Boga; a Marta bi sav svoj rad trebala podrediti Bogu i ne bi se trebala zamarati ljudskim razlozima rada.

 

 

 

Ono na što Isus podsjeća Martu jest kako i MARIJA NIJE LIJENA, i ona je radila, ni ona nije mirovala i ne treba je zbog samo jednog trenutka kritizirati. Marija je SJELA DO ISUSOVIH NOGU i pokazala da joj je Bog ispred svega, ali NIJE ZANEMARILA SVOJE OBVEZE. Upravo to, SJEDENJE POD ISUSOVIM NOGAMA, nije razlog da se radne obveze zanemare, kako to čine neki katolici, koji zaboravljaju na posao, na kuću,..., a Bog im služi kao izlika da ne rade.

 

 

 

Upravo suprotno, Marijin postupak upućuje na puno dublji smisao RADA: ona ga je ostavila da bi prišla Bogu. Zapravo je tako, posvetila Bogu sav svoj rad pokazujući kako NJEZIN RAD NIJE BITNIJI OD BOGA.

 

 

 

POSVEĆENJE LJUDSKOG RADA: rad približava ili udaljava od Boga

 

 

 

Bog nas nije pozvao da mu u svijetu služimo sjedeći, već RADEĆI. Ipak, dao nam je do znanja kako taj rad nije i ne može biti cilj samome sebi, već mora biti USMJEREN BOGU i po njemu se VRŠI VOLJA BOŽJA U NEČIJEM ŽIVOTU. Kada se RAD USMJERI BOGU, govorimo o POSVEĆIVANJU LJUDSKOG RADA. “Morate sada shvatiti s novom jasnoćom, da vas Bog zove da mu služite U i POČEVŠI OD GRAĐANSKIH, MATERIJALNIH, SVJETOVNIH ZADAĆA LJUDSKOG ŽIVOTA: u labaratoriju, kirurškoj dovrani, vojarni, za sveučilišnom katedrom, u tvornici, radionici na polju, u obiteljskom domu i u cijeloj neizmjernoj panorami POSLOVA: Bog nas čeka svakog dana. Ovo znajte: IMA NEŠTO SVETO, NEŠTO BOŽANKO, SKRIVENO U NAJOBIČNIJIM SITUACIJAMA, NEŠTO ŠTO SVAKI OD NAS TREBA OTKRITI (...)” (Sveti Josemaria escriva de Balaguer, Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom, Rialp, Madrid 1985,1114).

 

 

 

Ovo otkrivanje ide preko SVAKODNEVNIH OBAVEZA ILI POSLOVA, a potrebno je za to imati MARIJINU LJUBAV I MARTINU PREDANOST POSLU. Kada Gospodin govori Marti; ne prekorava je već podsjeća na ono što je BITNIJE OD NJENOG RADA: NA NJEZIN NUTARNJI STAV. “Toliko je zaposlena i zabrinuta da gotovo zaboravlja ono najvažnije: Kristovu nazočnost u kući” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-198).

 

 

 

Martin primjer pokazuje kako RAD MOŽE UDALJITI OD BOGA. I upravo takvo što danas nalazimo u našim sredinama. Rad u kojem je novac važniji od čovjeka, rad u kojem je zarada važnija od okoliša, rad u kojem je posao važniji od zdravih društvenih odnosa- jest RAD KOJI VODI NEPOŠTIVANJU BOGA, ČOVJEKA I ZAKONA! Ovakav rad UDALJAVA ČOVJEKA OD BOGA, i to udaljavanje ide u dva pravca: jedan se vidi u DEHUMANIZACIJI ČOVJEKA, a drugi se vidi u BARBARIZACIJI DRUŠTVA.

 

 

 

DEHUMANIZAICJA ČOVJEKA RADOM nastaje kada se RAD I INTRERES stave ispred čovjeka. Tada se događa da SE RADOM ČOVJEKA POROBLJAVA: plaši ga se da neće imati od čega živjeti, uvodi ga se u jedan strah i nesigurnost za vlastitu egzistenciju, potiče ga se na grešno ponašanje samo kako bi zadržao svoj posao! U takvim sitaucijama ČOVJEK GUBI SVOJE DOSTOJANSTVO; postaje bijednik koji je spreman učiniti sve za par bijednih kuna.

 

 

 

S druge strane, oni koji stavljaju čovjeka u takav položaj, mogu to JER IM TO NETKO OMOGUĆAVA. To omogućavanje kriminala, uvijek ide preko NEPOŠTIVANJA ZAKONA, IZIGRAVANJA ZAKONA, PODMIĆIVANJA, LAGANJA I VARANJA, OTIMANJA TUĐE IMOVINE- samo da bi se RADILO! U takvim okolnostima, otvara se prostor i drugim ljudima koji ne mogu ostvariti svoje potrebe radom, da čine stvari koje su nezakonite i sebe pravdaju nečijim kriminalom: KAD MOŽE ON, MOGU I JA! Ovo u konačnici vodu BEZVLAŠĆU, BARBARIZACIJI DRUŠTVA u kojem se gubi sigurnost!

 

 

 

Čovje se tako PONIŠTAVA RADOM KAO OSOBA, postaje broj, zaposlenik, djelatnik: ustvari, to su sve drugi nazivi za ROBA!

 

 

 

VRATITI IZVORNI SMISAO RADU I MATERIJALNOJ STVARNOSTI

 

 

 

Kako sve obnoviti? Kako vratiti pravi smisao ljudskom radu? Kako radom čovjeka vratiti Bogu? Krivi pogled na materijalnu stvarnost, uslijed naše grešnosti čini da ZABORAVIMO NA BOGA, te da zbog Gospdoarevih stvari zaboravimo Gospodara.

 

 

 

Mora postojati jedan SKLAD U SVEMU ŠTO RADIMO kako nam rad ne bi postao teretom i gospodarem našeg života. U govoru na Gori, Gospodin upozorava: “(...) Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« 26»Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? 27A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? 28I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. 29A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. 30Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« 31»Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ 32Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. 33Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. 34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6, 25-34).

 

 

 

Rad kojim pribavljamo sve potrebno za život treba nas DOVESTI BOGU, a ne izolirati od njega. U nama trab učvrstiti uvjerenje kako Bog upravlja svime i kako nema potrebe za brigu o matrijalnom. U tom svjetlu treba razumjeti Isusove riječi: “27Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.«” (Iv 6,27).

 

 

 

Upravo u RADU, U NAŠIM OBAVEZAMA, MJESTO JE GDJE NALAZIMO boGA, I TO JE TEMELJ NA KOJEM POČIVA I RAZVIJA SE NAŠ POZIV NA SVETOST, mjesto gdje volimo Boga preko vršenja ljudskih i nadnaravnih krjeposti. (…) Dugo se stavljao velik nagalasak na poteškoće koje zemaljski, svjetovni život stavlja pred duhovni života. Mažutim, upravo TU, U TIM POSLOVIMA I PREKO NJIH, A NE UNATOČ NJIMA, BOG POZIVA VEĆINU KRŠĆANA, DA POSVETE SEBE I SVIJET u životu punim molitve koji će dati smisao tim zadaćama.” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-196).

 

 

 

Izvorni smisao posla jest POSVETA BOGU, pa se ispravno shvaćen, ljudski rad uzdiže na razinu SVETOSTI: rad postaje SREDSTVOM POSVEĆIVANJA, A ČOVJEK RADOM NE SAMO POSVEĆUJE SEBE, VEĆ I SVIJET U KOJEM DJELUJE. Kako?

 

 

 

RAD KAO SREDSTVO POSVETE

 

 

 

Pokušat ćemo samo u natuknicama govoriti o tome. Prije svega, SVAKA DJELATNOST ČOVJEKA pa tako i RAD treba imati cilj u SPASENJU. Kako do toga preko rada?

 

 

 

Za shvatiti vrhunaravni smisao rada, čovjek treba razumjeti svoju ulogu POMAGAČA U BOŽJEM DJELU SPASENJA. Tada, shvaćajući SEBE kao BOŽJEG RADNIKA, sve prima drugačiji smisao jer više ne radimo za sebe, već za Boga. A kada radimo za Boga, RAD POSTAJE MJESTO POSVETE.

 

 

 

U tom smislu, ono što nas POKREĆE NA DJELOVANJE NIJE INTERES VEĆ LJUBAV: prema Bogu i čovjeku. Samo se LJUBAVLJU NEŠTO MOŽE PREOBRAŽAVATI, a upravo to jest cilj rada: PREOBRAŽAVATI STVARNOST USAVRŠAVAJUĆI JE. To znači da i posao treba raditi NAJBOLJE ŠTO SE MOŽE.

 

 

 

Tako pristupati poslu, znači često TRPJETI IZ LJUBAVI. Trpjeti nerazumijevanje, ali sve s ciljem da se Bogu posveti posao. Ovo trpljenje dovodi nas do Križa i psoao se pretvara često u prigodu sjedinjenja s Kristom raspetim.

 

 

 

Za dobro raditi posao posvećujući se Bogu, potrebno je paziti na MALE STVARI, NA DETALJE. Upravo po tim detaljima dobor napravljenim- bolje od drugih prepoznaju se pravi majstori svoga posla- a to se od nas očekuje: da budemo majstori u poslu, a ne neki šarlatani.

 

 

 

Osim toga uvijek treba imati VISOKE CILJEVE I ISPRAVNU NAKANU. Visoke ciljeve kako ne bismo ostali prosječni, a ispravnu nakanu kako nas ti ciljevi ne bi odveli u krivom smjeru: kako ne bismo upali u oholost, postali bahati.

 

 

 

U tom smislu, RAZMIŠLJANJE O POSLU kojeg se obavlja postaje poput MISAONE MOLITVE, jer ovako razmišljati o poslu kojeg radimo iz ljubavi prema BOGU, zapravo znači “izgovarati” jednu molitvu svojim djelima.

 

 

 

 

 

Mt 12, 1-8

 

U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši to, farizeji mu rekoše: »Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom.« On im reče: »Niste li čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, a to ne bijaše slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima? Ili zar niste čitali u Zakonu da subotom svećenici u Hramu krše subotu, a bez krivnje su? A velim vam: veće od Hrama jest ovdje! I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive. Ta Sin Čovječji gospodar je subote!«

 

 

 

Ispred nas je scena u kojoj apostoli čine nešto što ZAKONOM NIJE DOPUŠTENO. S druge strane, razlog njihova kršenja Zakona židovskog, nije neka njihova obijest, već stvarna životna potreba: bili su gladni. Pitanje koje s pred nas otvara jest pitanje ODNOSA MILOSRĐA I PRAVEDNOSTI. Jesu li apostoli ispravno postupili? Jesu li trebali poštivati takav zakon koji može ugroziti njihov život?

 

 

 

Ako jesu, onda je pravednost ispunjena, ako nisu trebali bi odgovarati pred Zakonom. Mi se nalazimo u jednoj apsurdnoj situaciji: očito je kako apostoli nisu učinili ništa krivo- ta bili su gladni- unatoč tome trebali bi odgovarati pred Zakonom. Ovdje nešto ne štima. Židovski Zakon očito ne razumije što je to glad!

 

 

 

Nije baš tako. Kada su pisali Zakone Židovi su razmišljali o svakoj mogućoj situaciji u kojoj se čovjek njihova vremena može naći. Pokušali su uspostaviti PRAVEDNOST utemeljenu na odredbama koje su primili od Boga, a koje su sami s vremenom nadopunjavali kako bi život učinili boljim. No njihovo slijepo slijeđenje zakonskih odredbi, dovelo je do situacija u kojima je Zakon postajao NEPRAVEDAN. Isus zapravo upozorava kako jedna takav Zakon nikoga ne obavezuje. ZAKON KOJI IDE PROTIV ŽIVOTA NIJE DO BOGA. Zakon koji dozvoljava da ŽIVOT UNIŠTIŠ, UBIJEŠ, OSRAMOTIŠ- nije od Boga. Ni mi danas nismo lišeni takvih zakona u našem društvu. Zakoni koji nisu od Boga, koji su nepravedni, koji idu protiv života- nas ne obavezuju.

 

 

 

U tim se zakonima NE ISPUNJA PRAVEDNOST. Oni su najčešće izraz INTERESA JEDNE SKUPINE LJUDI koji ZAKONOM POKUŠAVAJU ZAŠTITI SVOJE INTERESE. Takvi zakoni su u pravili nepravedni I ne obavezuju na poslušnost. U dokumentu Gaudium et Spes II. Vatikanskog koncila, o ovoj se temi promišlja tako što se naglašava dostojanstvo ljudske osobe: “Uređenje svih stvari mora biti podređeno redu osobe, a nikako obrnuto.” Dakle, ono što ide protiv ljudskog dostojanstva, što prijeti čovjekovu životu, ne može biti pravedan zakon.

 

 

 

U nastavku Isus spominje kako svećenici u Hramu krše Zakon subote po kojem nitko ne bi smio raditi I za to ne snose krivice. Očito kako ovaj Zakon NIJE ISTI PREMA SVIMA. Stoga teško može ispuniti mejru pravednosti. Isus upozorava kako se o PRAVEDNOSTI NE MOŽE RAZMIŠLJATI BEZ MILOSRĐA, jer pravednost bez milosrđa može lako postati nečovječna I bezbožna. Stoga je milosrđe nužno u prosuđivanjima. Jednako je I kada se primjenjuje milosrđe bez pravednosti- može se nekome nanijeti velika nepravda koja čovjeka može povrijediti. Takvo milosrđe postaje farsa koja ne uvažava čovjeka- postaje milosrđe bez ljubavi- a to nije milosrđe.

 

 

 

Kako onda postupati? Pogledajmo Isusa. On veli: »veće od Hrama jest ovdje! Ta Sin Čovječji gospodar je subote!« Zašto Gospodin govori ove riječi? Želi kazati kako je On veći od svih židovskih Zakona, kako je veći od Hrama u kojem Židovi prinose žrtve, kako je On Sin Čovječji, onaj koji ima doći. Tako ga naziva prorok Izaija. Ako je veći od Zakona, ako je veći od Hrama- ISUS JE BOG. U ovoj kratkoj rečenici Isus sebe otkriva onako kako ga mi poznamo- PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK.

 

 

 

Gospodin se oslanja pri tom na židovsku tradiciju koju razumiju svi. Naime, kruhovi koje je svećenik prinosio bili su zaprvo dvanaest tek ispečenih heljbova koji su se stavljali svaki tjedan na stol u svetištu kao spomen na dvanaest izraelskih pelemena. Ti su kruhovi bili rezervirani samo za svećenike koji su obavljali ono što je kult od njih tražio.

 

 

 

Isus spominje kralja Davida koji je prekršio zabranu diranja tog kruha koji je bio samo za svećenike. Tada David nije bio kažnjen jer je svećenik Abjatar znao za sve odredbe Zakona po kojima su odredbe nižeg ranga prestajale vrijediti pred vladarima, stoga mu je dopustio da pojede te kruhove.

 

 

 

Kada Isus govori o tome, želi podsjetiti farizeje kako ZAKON IMA SVOJE GRANICE, TE KAKO JE U DAVIDOVU SLUČAJU ZAKON PRESTAO VRIJEDITI JER JE DOŠAO NETKO TKO JE IZNAD ZAKONA. Tako im je dao do znanja kako pred njima stoji NETKO TKO JE IZNAD TOG ZAKONA- tko je ravan Zakonodavcu- Bogu. Stoga je Isus veći od Zakona I od Hrama. Na ovaj se način Isus stavio IZNAD SUBOTE, IZNAD ZAKONA, IZNAD HRAMA- a za Židove, to je mogao samo Bog. No, umjesto da shvate dobro Isusove riječi I da se prisjete njegovih čudesa kojima je stalno potvrđivao svoje božanstvo, farizeji su ga optužili da huli protiv Boga. Zato sveti Ćiril Alekdansrijski I plače nad njima: “O farizeju, vidiš da čini čudesna djela, liječi bolesne snagom koja nadilazi sve ljudsko, a ti mu pripravljaš smrt zbog zavisti” (Catena aurea)

 

 

 

Stoga, ovo razmišljanje o odnosu milosrđa I pravednosti treba ići dalje od slova zakona što ga ljudi propisuju- treba sve gledati preko Isusa: preko njegove svete ljudskosti. Valja nam gledati u Boga. Samo tako gledajući, shvati ćemo kako se Božji zakon može ispunjati na čovjeku.

 

 

 

Je li Isus ikoga ikada optužio za nešto? Je li svima oprostio koji su ga proganjali? Je li svima rekao uvijek istinu? Je li svima iskazivao ljubav? Je li ikada nekoga povrijedio nepravednim postupkom? Je li zahtijevao od ikoga nemoguće samo da se uspostavi pravda koja je narušena? Je li tražio od Petra koja ga je JAVNO ZATAJIO, DA SE JAVNO ISPRIČA? NIJE! Isus nije htio ispuniti mjeru pravednosti po zakonu oko za oko- zub za zub, već je NEPRAVDU LIJEČIO PRAVDOM KOJA JE UVIJEK U SEBI NOSILA MILOSRDNU LJUBAV KOJA JE SVE CIJELILA.

 

 

 

Za to je nužno zakone koji žele postići pravednost, uvijek oplemeniti milosrđem. U milosrđu se ta pravednsot ispunja. No nikada se pravednost ne smije zanemariti, kako se milosrđem ne bi pravdali nečasni I nepravedni postupci.

 

 

 

Kako onda postupati da bi se ispunila mjera pravednosti I da istodobno ne povrijedimo nikoga I spasimo čovjeka? Iskazivanjem MILOSRDNE LJUBAVI. Ona je uvijek milostiva, dobrostiva, sve prašta. U njoj će se lako pronaći milosrđe. Ipak, ljubav ZAHTIJEVA DA SE KAŽE ISTINA O SVEMU. Primjenjujući stoga ovaj obrazac milosrdne ljubavi, obavezni smo KAZATI ŠTO JE PRAVO- kako bi se ispunila mjera pravednosti. O ovoj milosrdnoj ljubavi progovara sveti Lav Veliki: “Prepoznaj, o kršćanine, kako najviše dostojanstvo ležu u mudrosti koja shvaća što je DOBRO prema kojem se treba upraviti, te shvaća nagrade koje su za to obećane. Kako milosrđe želi da budeš milosrdan, pravednost želi da budeš pravedan, tako Stvoritelj želi vidjeti svoj odsjaj u svome stvorenju; želi vidjeti svoju vjernu sliku koja se zrcali u ljudskom srcu, preko imitiranja koje ti trebaš napraviti kako se po tebi ostvarilo božje djelo. Neće biti frustrirani u vjeri oni koji tako djeluju, a tvoje želje postat će stvarnost, I uživat ćeš trajno u Onome kojeg ljubiš” (Sermones, 95,7).

 

 

 

Ova milosrdna ljubav, ide za tim da se nikome šteta ne napravi, a da se obnovi ono što je razrušeno nepravdom, da rane zacijele, da se uspostavi pravednost, ali ne takva koja će drugoga ubuti u ime pravednosti, već koja će uspostaviti prave odnose među ljudima, ili koja će čovjeka vratiti u pravi odnos sa Bogom.

 

 

 

Pogledajte samo ISPOVIJED. Ona nije sudište Vama, već grijehu. U njoj Gospodin uvijek Vama iskazuje ljubav PRAŠTANJEM, ali se istodobno zahtijeva da KAŽETE ISTINU O GRIJESIMA. U suprotnom, pravednost će izostati. U ispovijedi se ide za tim da se šteta napravljena grijehom popravi (nije li to pravednost) na način da se pazi na život onog koji je sagriješio (nije li to milosrđe).

 

 

 

Mt 11, 28-30

 

 

 

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni I opterećeni I ja ću vas odmosriti. Uzmite jaram moj na sebe I učite se od mene jer sam krotka I ponizna srca I naći ćete spokoj svojim dušama. Uistinu, jaram je moj sladak I breme moje lako.”

 

 

 

JARAM JE MOJ SLADAK I BREME MOJE LAKO. Ovim riječima Gospodin pokušava ohrabriti sve one kojima je život razbijen u krhotine I ne mogu ga sakupiti na jednom mjestu. One kojima je ŽIVOT U VJERI postao težak I nemoguć zbog okolnosti u kojima su se našli, Gospodin želi podići I usmjerava ih NA SEBE- želi da se OSLONE NA NJEGA U VJERI.

 

 

 

Zato koristi I ovaj izraz JARAM I BREME. Želi im dati do znanja kako BOG ŽELI PODIJELITI ŽIVOTNE TERETE SA SVAKIM KOJI SE OSLONE NA NJEGA. JARAM je tu dobra slika takva odnosa Boga spram čovjeka.

 

 

 

JARAM je jedna sprava koja se stavljala volovima preko leđa kako bi mogli vući kola ili kako bi orali. UJARMLJIVANJE VOLOVA zapravo je dosta ovislio o čovjeku koji je volove vodio. Trebalo je biti pravi majstor kako bi sve prošlo u redu. Problem kod ujramljivanja nastaje kod volova, jer nije bilo moguće uvijek ujarmiti dva vola istih sposobnosti. Događalo bi se da je jedan slabiji I ne može pratiti jačeg, ili je jedan iskusniji I naučen je na napore koji ga čekaju. Ovo bi izazvalo probleme, jer kod NESKLADNOG RADA VOLOVA POD JARMOM događalo se da JARAM NAPRAVI RANE VOLU KOJI NE MOŽE PRATITI DRUGOGA. Stoga je važno bilo USKLADITI RAD VOLOVA DA SE TERET POSLA JEDNAKO PODNESE.

 

 

 

Zašto Isus koristi ovu sliku da bi pozvao ljude k sebi? On je spreman PODMETNUTI SEBE POD NAŠE TERETE. Zapravo, to je učinio jednom prihvativši svoj križ. Ali sada nam nudi pomoć, želi da NJEGOV JARAM PADNE NA NAŠA LEĐA, ALI NE DA BI NAS ON IZRANIO, VEĆ DA BISMO ZAJEDNO S NJIME POVUKLI NAŠE TERETE ŽIVOTA. On želi da budemo zajedno I u onim trenucima koji nas OPTEREĆUJU, RANJAVAJU, ŽALOSTE, NANOSE NAM BOL I ZLO. Želi da stavimo NJEGOV JARAM KAKO BI ON POVUKAO ZA NAS TE TERET. Pod tim jarmom, MI SMO ONAJ VOL KOJI NEĆE BITI IZRANJEN, VEĆ ISUS NAŠE RANE ŽELI PREUZETI NA SEBE. On će se izraniti našim životnim teretima, samo da bi nama olakšao život.

 

 

 

Koliko utjehe donosi susret s Kristom! Koliko samo radosti ČOVJEKU KOJI SE NA KRISTA OSLONI U SVEMU! Bog želi da se OSLONIMO NA NJEGA POD JARMOM ŽIVOTA. On će povući za nas naše terete ako Mu to pustimo. To ne znači da ćemo mi stati sa životom, a da će Bog raditi sve umjesto nas. Neće. Mi ćemo nastaviti svoj hod kroz život, ali s Kristom.

 

 

 

Kako se osloniti na Boga u svom životu? Sada bismo mogli navoditi tisuće primjera I svaki bi bio ispravan, ali mi se jedan čini simptomatičan za današnje vrijeme. Živimo u vremenu kada svi žele biti pametni, svi se žele dokazati, svi imaju neke ambicije, svi imaju planove za budućnost,... Zapravo, većina ljudi ima u SEBI ZACRTAN NEKI SVOJ STAV O SVEMU ILI NEKI SVOJ PLAN. Zaokupljeni sobom I svojim planovim, svojim mišljenjima, lako se izgubimo I VEŽEMO NA TE SVOJE PLANOVE I STAVOVE. Događa se, a kršćani od toga nisu izuzeti, da naši stavovi nisu ispravni ili da se naši planovi baš I ne ostvaruju kako bismo mi htjeli. Većina ljudi tvrdoglovao “gura svoje” u tim trenucima I ne zna ODUSTATI OD SEBE I PREPUSTITI DA SE STVARI ODVIJAJU ILI DA NETKO DRUGI IMA PRAVO.

 

 

 

Ovo “odustajanje od sebe” za nekoga tko ne vjeruje u Boga znači poraz, ali za vjernika ovo je trenutak kada taj čovjek treba kazati Bogu: JA SAM SVOJE NAPRAVIO, IMAM ISPRAVNU NAKANU, ALI NE MOGU DALJE- UPRAVI TI BOŽE SVIME, PA NEKA BUDE TVOJA VOLJA. Ovo se na žalost ne događa uvije, jer, ni “najžešćim” vjernicima nije lako odustati od sebe.

 

 

 

Tu nas Gospodin čeka: kada moramo odustati od sebe, od svojih planova, od svojih stavova; kada se u očima svijeta čini kako smo poraženi- tu nas Gospodin čeka da se u NOŠENJU TERETA OSLONIMO NA NJEGA. Ta On je Bog, a Bog svime UPRAVLJA SVOJOM DOBORTOM. Može li biti onda boljeg oslonca za nas u životu? Ma koliko god nam se životni tereti činili teškim, Gospodin ih može ponijeti na sebi. Pustiti će da ga jaram izrani zbog nas koji ne možemo povlačiti kao On. ČEKAT ĆE I USKLADIT ĆE SVOJ HOD S NAŠIM POD TERETOM ŽIVOTA KAKO BI NAM SVE OLAKŠAO.

 

 

 

 

 

JARAM je za Židove bila riječ koju su koristili za MOJSIJEV ZAKON. Oni su sami bili svjesni kako je taj zakon s vremeno postao kompliciran dodavanjem odredaba, te kako im je postao NESNOSAN TERET kojeg često sami nisu mogli nositi. Drugim riječima, kada bi htjeli živjeti svoju vjeru u svakodnevici, to se zanlo pretvoriti u sovjevrsno “mučenje” samoga sebe bez pravih razloga.

 

 

 

Isus ovdje donosi jednu novinu: Njegov jaram je njegov zakon- ZAKON LJUBAVI I koji taj zakon želi živjeti u svom životu, S NJIM ĆE ŽIVJETI I KRIST. Kako bi ZAKON LJUBAVI mogao živjeti potrebno je PONIZNO I KROTKO SRCE KOJE VOLI SVE OKO SEBE. Takvo srce ima Bog; takvo srce ima Isus.

 

 

 

 

 

 

Prihvati križ i pođi put Golote

 

 

PRVA POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt

 

Isusa dovedoše pred Pilata. ISUS ŠUTI. Kratko odgovara na postavljena pitanja Pilatova, ali pred optužbama svjetine- šuti. Ne odgovara ni riječju na njihovo zlo. Isus je zasigurno imao puno više razloga da optužuje toliku svjetinu, ali ne čini ništa. ŠUTI I TRPI! Gospodinu sigurno prolaze kroz sjećanja silna dobra koja je učinio, pamti lica ljudi koja je ozdravio, one koje je vratio u život, one kojima je donio radost i utjehu u život. Neke možda čak vidi među onima koji ga sada optužuju. Na njegovu mjestu vjerojatno bismo PLAKALI NAD SAMIM SOBOM I OPTUŽIVALI DRUGE onako kako je Isusa optuživala svjetina. Isus svoje misli ne ispaljuje kao optužbe, već se sjeća svih onih koji će po Njemu naći spasenje. Zbog njih trpi I šuti, jer potrebno je proći kroz ovu muku radi onih koji će I dalje njegovo sveto ime zazivati radi svoga spasa.

 

 

 

Umjesto Isusa, narod želi da im se pusti Baraba- zločinac. ISUS ZAUZIMA MJESTO ZLOČINCA. On s druge strane ŠUTI I TRPI jednako onako kako je trpio pred Pilatovom osudom, UZME NAŠE GRIJEHE NA SEBE I PRIHVAĆA SVE BOLI KOJE S TIM GRIJESIMA DOLAZE: ŠUTI I TRPI. U svakoj ispovijedi mi smo poput Barabe, a Isus rado zauzima naše mjesto. On nas u ispovijedi ne optužuje, već se zauzima za nas. Isus sigurno GOVORI KADA NAM OPRAŠTA grijeh. Od nas očekuje da se ne ponašamo poput Pilata koji NEMA HRABROSTI POGLEDATI ISTINI U OČI I KAZATI ŠTO JEST PRAVO, A ŠTO NIJE. Hrabro ispovjedite Isusu grijehe, ne čekajte, jer on dugo čeka na nas. Šuti I trpi.

 

 

 

Kada izađete iz ispovjedaonice, učite se od Isusa. U svim onim trenucima kada Vas prokazuju nepravedno, NE BJEŽITE OD ZLA I NE BRANITE SE ZLOM, VEĆ ŠUTITE I TRPITE. BUDITE POPUT ISUSA, I Isus će sigurno zauzeti Vaše mjesto u svim tim situacijama kako bi Vam pomogao. HRABRO SE ZALOŽITE ZA ISTINU, ali kada vas napadnu I optuže svojom zavišću I zlom- šutite I trpite.

 

 

 

DRUGA POSTAJA: Isus uzima na se Križ

 

Jeste li ikada osjetili kako je ŽIVOT TEŽAK? Istu je težinu osjetio Isus kada je prihvatio križ. Križ koji je uzeo na sebe, nosi u sebi svu težinu naših života. U njemu su naši grijesi, naši strahovi, naše neizvjesnosti, naši problemi, naše ishitrenosti, naše zluradosti, svaka situacija koja nam dolazi kao mučna i tegobna, svaka situacija i osoba KOJE BISMO SE HTJELI OSLOBODITI.

 

 

 

Kada biste morali ovako poput Isusa uzeti križ, biste li ga prihvatili ili biste nastojali izbjeći to pod svaku cijenu? Koliko puta ste se probudili s osjećajem mučnine jer Vas je čekalo nešto NEUGODNO. Puno je veću neugodnost prolazio Isus. Uzeo je svoj križ ne zato jer ga je volio, već zato jer VOLI NAS. Htio nam je na sebi pokazati na koji se način dolazi do spasenja. Putovanje prema spasenju putuje se s KRIŽEM NA SEBI. Prije nego je Isus prihvatio križ, morao je proći kroz jedno mučenje; pljuskali su ga, rugali mu se, pljuvali ga, pravili su budalu od njega, nisu mu dali mira ni kada su ga krvavo izbičevali. Nakon svega toga- križ.

 

 

 

Čini se kako prihvaćanje križa djeluje OLAKŠAVAJUĆE. Moguće je, jer dok nas god ljudi muče, potvaraju, ruže, dokle god trpimo nepravdu stoički, postoji u nama neka nada kako će to sve skupa jednom prestati. Najčešće prestane samo onda kada sve to PRIHVATIMO I shvatimo kamo moramo ići naprijed. Bolestan čovjek prolazi kroz niz pokušaja da bolest ukloni od sebe. Kada mu to ne uspijeva, muči se i dalje dokle god u njemu postoji nešto što mu govori: uspjet ćeš! No kada shvati kako to i nije bitno, kako život ima svoje početke i krajeve, tada se sve smiri. Sve muke prestanu i počinje onaj hod sa svom tegobom tih muka koje su ostale na nama i koje sada mirnije nosimo.

 

 

 

Kada su Isusa prestali bičevati i grditi opako, muke su minule, ali je bol tih muka ostala. Nakon toga Križ je stavljen na Isusova leđa i krenulo se prema cilju. Isus se ne buni. Prihvaća istinu trenutka u kojem živi, a njegova je istina: KRIŽ. Prihvaćajući istinu- prihvaća križ, i ide naprijed. Ovo bi trebao biti i naš obrazac ponašanja. Ne mariti za ništa osim za trenutak u kojem živimo. Protiv tog trenutka često se bunimo, jer u Isusu vidimo kako PRIMANJE KRIŽA NA SVOJA LEĐA, ZNAČI POĆI PUT GOLGOTE; napustiti sve užitke svijeta; poći prema smrti.

 

 

 

TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod Križem

 

Prihvativši Križ Isus prihvaća ISTINU TRENUTKA KOJEG ŽIVI i nosi je ustrajno na svojim leđima. Isitna O NAMA može postati težak teret kada je POSTANEMO SVJESNI. Često puta dobro shvaćamo kako živimo neispravno, ali ne poduzimamo ništa kako bismo se popravili. Ta nas svijest o svome stanju OPTEREĆUJE. I za nas, poput razmetnog sina- ISTINA POSTAJE TEŠKA ZA NAS. Ona se pretvara u TERET SAVJESTI koji od nas traži promjenu. A mi često padamo pod istinom o nama. Čovjek koji ima svijest o sebi kao grešniku, koji dobro shvaća svoje grijehe, PADAJUĆI U GRIJEH OSJEĆA BOL PADA. To buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti jest naš PRVI PAD POD TERETOM ISTINE O VLASTITOM GRIJEHU.

 

 

 

I dok je Isus padao, oni koji su ga gonili nisu imali suosjećanja prema Njemu. Obraćenje uvijek donosi sa sobom KRIŽ koji pročišćava. Onaj koji se odluči za ispravan život nakon grijeha TRPI NERAZUMIJEVANJE MNOGIH. To je poput ČIŠĆENJA savjesti koje ga uvijek dočeka na križu. I sa nama je isto: dok smo u grijehu, oni koji griješe zajedno s nama, solidariziraju se s nama, ali ako se odlučimo popraviti (i kada dođe križ), NEMAJU RAZUMIJEVANJA ZA NAŠE POSTUPKE. Misle kako smo kažnjeni, jer vide muku obraćenja. OBRAĆENJE je naše ustajanje pod križem: teško je ustati kad osjećaš bol. Teško je, ali je moguće. U tom se ustajanju očituju sve boli pada, ali valja nam ustati kako bismo pošli dalje prema Golgoti. Za ovo podizanje treba HRABROSTI I SNAGE. Lakše je ostati na podu, ležati kukajući nas svojom sudbinom, optužujući sve oko sebe za svoju muku i nevolju. ISUS ŠUTI, USTAJE I IDE NAPRIJED!

 

 

 

ČETVRTA POSTAJA: Isus sreće svoju svetu Majku

 

Blažena Djevica Marija prati svoga Sina na njegovu putu. Prati ga i bol boluje zajedno s Njim. Isus joj je uhvatio pogled pun boli. Ona boluje zbog Njega. Sva prošlost, ona lijepa i ugodna prošlost mirna života u Nazaretu sada prolazi pred očima. Lako je zastati, lako se okrenuti nazad. Lako bi bilo započet tugovati nas svojom nesretnom sudbinom pred sjećanjima nekih prošlih, “boljih” vremena. No, Isus se ne vraća unazad- On ŽIVI ovaj SADAŠNJI TRENUTAK, ma koliko god on bio mučan za njega. Živi ga premda zna da taj trenutak NIJE MUČAN SAMO ZA NJEGA, VEĆ I ZA MAJKU koja ga toliko voli.

 

 

 

Naše muke i boli pogađaju ljude koji nas vole. Unatoč tome, valja nam ustrajati u nošenju križa. Neki od ljudi koji nas gledaju kako nosimo svoj trenutak istine- svoj križ, pomislit će kako smo neuspješni, kako smo promašen slučaj. No ONI KOJI NAS VOLE, SUOSJEĆAT ĆE S NAMA I PRIHVATIT ĆE KRIŽ KOLIKO I MI. Vaši križevi, vaši padovi, vaše boli, ne mogu razočarati onoga koji vas voli. Samo će ga potaknuti da vas voli više, da suosjeća više, da vam bude BLIŽE. Takva je i Djevica Marija, naša Majka. Kako je god bila blizu svoga Sina na njegovu Križnom putu, tako je i blizu nas svaki put kada svoj križ nosimo. Suosjeća s nama, i ne može je razočarati onaj koji križ nosi, već mu ona hita u pomoć, stoji mu u blizini kako bi ga bodrila poput svoga Sina.

 

 

 

PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi Križ

 

Šimun Cirenac bio je jedan SLUČAJNI PROLAZNIK. Nije se zanimao za sve ono što se događa. Bio je jedan od onih običnih ljudi koji sigurno čestito žive svoj život i ne petljaju se u ničije životne situacija i drame koji drugi proživljavaju. Vjerojatno je bio pun ljubavi za drugoga, jer da nije bilo tako ne bi pošao s Isusom, ali nije se uplitao u ničiji život. Sada mu se u trenutku sve promijenilo. Dogodilo mu se ono što je izbjegavao cijeli svoj život: MORAO JE POSTATI DIJELOM TUĐE DRAME- ISUSOVE DRAME!

 

 

 

Nekada nas Bog stavlja u ovu ulogu “slučajnog prolaznika” i traži da PODMETNEMO LEĐA Pod tuđu situaciju, pod tuđi križ. Ne traži se od nas da za drugoga rješavamo njegove probleme, već da mu POMOGNEMO NOSITI KRIŽ. Od nas se traži da budemo nekome utjeha, “rame zaplakanje”, drugome da budemo “glas istine”, da mu pomognemo da donese ispravne odluke koje su u pravilu teške i tegobne,... Niz je načina na koji Šimun Cirenac pomaže nositi križ. Od Šimuna Cirenca se traži da NIKOGA NE PREZIRE I NE ODBACUJE, već da ima RAZUMIJEVANJA I STRPLJENJA SA SVIMA. Jer samo tako je moguće nekome pomoći nositi križ.

 

 

 

Ovo nosi sa sobom opasnosti: Šimun se prepao- što će vojnici učiniti s njim; što će Židovi misliti; kako će on sam završiti? Niz ga je pitanja mučilo, ali je pristao nositi sve s Isusom. Kada se pojavi netko kome treba pomoć- ne oklijevajte, pomozite, ne bojte se pomagati. Nemojte uzeti sve na sebe, jer križ je uvijek od križonoše. Ne budite preuzeti i ne pravite se kako ćete vi riješiti nekoga njegova križa. Samo mu pomozite i budite mu utjeha- to je već jako puno, jer križnonoša je uvijek napušten i prezren od ljudi. Osuđen zbog križa.

 

 

 

Nekada smo i sami križonoše i žudimo za svojim Cirencom. Dopusti drugima da ti pomogne i ne odbijaj čovjeka kojeg ti je možda Bog poslao da ti pomogne ponijeti tvoje boli. Ne budi preponosan na svoje nošenje križa. To je znak da križ baš i ne prihvaćaš. Moguće je da ne želiš da se tvoj križ vidi, da te bole podsmjesi. No promisli, ako je Isus dopustio Cirencu da mu nosi križ i, ako se nakon toga Šimunov život promijenio, možda će i tvoj križ POMOĆI TOM ČOVJEKU kao što je pomogao Šimunu: plod njegova nošenja križa bila je njegova vjera, a njegovi sinovi Aleksandar i Ruf postali su cijenjeni kršćani u prvim zajednicama. Možda si u svom nošenju križa jedno prekrasno sredstvo koje Bogu koristi kako bi pomogao drugima- onima koji misle da tebi pomažu nositi tvoj križ. Ne odbijaj pomoć, ne bježi od svoga križa.

 

 

 

ŠESTA POSTAJA: Vernonika pruža Isusu rubac

 

Ime ove žene kao da nas prati u ovoj priči. Ne znamo njezino stvarno ime, ali je predaja naziva VERONIKA: ime joj upućuje na VERITAS- ISTINU. Ona je smogla hrabrosti i probila se kroz svjetinu kako bi Isusu otrla lice. I na marami je ostao OTISAK ISTINE- ISUSOVA LICA. Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. I tu je Istinu ponijela Veronika sa sobom. Nauči se poput Veronike u svemu tražiti Istinu i naći ćeš Boga preko nje. Budi istinoljubiv. I u toj žudnji za istinom shvatit ćeš kako ona uvijek vodi k Ljubavi.

 

 

 

Ta Ljubav- naš Bog, od nas traži da nekada dopustimo da drugi OTARU NAŠE LICE. Kada nas stavlja u položaj križonoše pa prihvatimo križ, padnemo pod njim, podnesemo svu sramotu i cijelo vrijeme šutimo i trpimo kao On, Bogšalje uvijek jednu Veroniku koja će ISTINOM OČISTITI SVE ONE MRLJE KOJE SU NAM LJUDI STAVILI. Znaš kako su ljudi skloni kazati svašta o tebi. Ne mare za tvoj dobar glas. Osobito ako si malo drugačiji, odudaraš od sredine u kojoj živiš. Ne brani se, dopusti da se Bog ponovo poslužit tobom i dovede ti u život nekoga TKO ĆE SHVATITI TVOJ POLOŽAJ. Tvoje će mu boli probuditi suosjećanje kao kod Veronike, i ta će ti osoba biti štit i obrana koju ti je Bog poslao. Za razliku od Šimuna Cirenca, Veronika sama shvaća što treba napraviti: ljudi poput Veronike će se žrtvovati zbog tebe, stavit će na kocku svoj dobar glas u želji da ti pomognu. Tvoj križ u njima će probuditi veliku ljubav. Shvaćaš li veličinu križa? Iza njega se uvijek krije ljubav- Ljubav- Bog!

 

 

 

SEDMA POSTAJA: Isus pada drugi put pod Križem

 

Prvi je pad pod križem bilo osvještenje o situaciji u kojoj se nalazim. Čovjeka koji prihvati svoju situaciju- svoj križ, život BACA NA KOLJENA, a pad uzrokuje bol. To je PROBUĐENA SVIJEST O SVOM GRIJEHU nakon koje se budi odlučnost da se nastavi križnim putem- da se ŽIVI ISPRAVNO. No ta odluka nije garancija da opet nećemo PASTI. Isus pada drugi put pod Križem. Na tlo ga obara naša SIGURNOST KAKO PRIHVAĆAJUĆI KRIŽ VIŠE NEĆEMO PASTI. No, pod križem, jedino je pad zagarantiran. Čovjek koji želi živjeti ispravno, biva kušan često i pada često u svojim kušnjama. Taj pad, OSVJEŽAVA MEMORIJU BOLI I PODSJEĆA GA NA NJEGOVU SLABOST. Pad ne dopušta da se uzoholim, da se smatram boljim od drugih, da budem farizej koji u svojoj vjernosti Bogu omalovažava druge ljude.

 

 

 

Križ traži samo da ga nosimo i šutimo. Mi se nekada opravdavamo. Želimo opravdati svoje nošenje križa ili ga prikazati značajnijim nego što to nošenje jest. Opet SEBE STAVLJAMO NA PRVO MJESTO, mislimo da ćemo svojom istinom o sebi samima stvoriti drugačiju sliku kod ljudi. Pokazujemo kako nam je više stalo do njihova mišljenja nego do Božje volje. Ponašamo se kao Pilati koji se pred ljudima opravdavaju, a zaboravljaju na sve dobro što križ nosi meni i drugima. Sjeti se Cirenca, sjeti se Veronike, sjeti se svih koji ti žele pomoći i u kojima si svojim križem probudio ljubav za koju su mislili kako su je izgubili u ovom bezosjećajnom svijetu pravednika. Ne boj se pasti! Ne plaši se grijeha- nekada nam pomažu da shvatimo tko smo i što smo- GRIJEŠNICI SMO! Plaši se ostajanja u prašini- plaši se pravdanja samoga sebe! Plaši se obeshrabrivanja koje će nas potaknuti da peremo ruke od svojih križeva! Plaši se kada shvatiš kako uzmičeš prem MIŠLJENJEM SVJETINE, pred predrasudama, ogovorima, klevetama. Samo USTANI I HODI! Ne boj se pada, ta Isus je više puta padao kako bi nas poučio da se ne bojimo pada, već da se bojimo “ležanja u prašini svojih grijeha i slabosti”. USTANI I HODI PREMA GOLGOTI!

 

 

 

OSMA POSTAJA: Isus tješi Jeruzalemske žene

 

Žene plaču gledajući Čovjeka kako pati. Istovremeno, kako plaču zbog Isusa- Čovjeka, plaču i zbog Isusa-Boga. Taj plač pokazuje suosjećanje s trpećim, pokazuje kako čovjek nije ravnodušan na tuđu bol. Plač žena je plač i zbog Boga koji trpi pred njima. Bog trpi u svakom čovjeku koji poput njega prihvaća križeve svakodnevice. Stoga ovaj plač ima nadnaravan motiv. Ove žene plaču jer vide PRAVEDNIKA PRED SOBOM KOJI TRPI BEZ PRAVOGA RAZLOGA. Boli ih zlo koje mu se nanosi, a zlo ne daje ispravne razloge bilo što. Sjetite se trenutka u kojem su Isusa optuživali. Pilat je pitao svjetinu što je to Isus učinio da ga treba razapeti, a svjetina nije dala odgovor koji ima smisla, već su samo urlali da ga se razapne.

 

 

 

Neke od ovih žena su čule za Isusa, neka su ga i poznavale, ali bilo je dosta onih koje su PLAKALE RADI BOLI KOJE MU JE NANIJELO ČISTO ZLO. Ovo zlo je motiv za razmišljati o tome shvaćamo li mi štetu koje zlo grijeha nanosi nama samima? Plačemo li zbog počinjenog zla ili smo ravnodušni spram zla? Možda čak inzistiramo i dalje na zlu poput svjetine? Zlo ne daje spoznati smisao nevolje, ali srce raskajano PREPOZNAJE ZLO POPUT OVIH ŽENA I PLAČE I ŽALI NAD ONIM KOJI TO ZLO TRPI. I mi bismo morali ŽALITI ZBOG VLASTITOG ZLA. Ne bismo trebali plakati nad sobom, već osjećati ŽALOST JER SMO POČINILI ZLO.

 

 

 

Svaki put kada čovjek počini neko zlo, na određen način SUDJELUJE U SVOM ZLU SVIJETA, pa tako i u ovom zlu koje je ranilo Gospodina. Naše zlo čini štetu čovjeku, ali uvijek vrijeđa Boga. No, kada čovjek ŽALI ZBOG POČINJENOG ZLA, premda mu to zlo ne daje razloge za shvatiti to što čini, Bog mu prilazi i tješi ga riječima koje je Isus uputio ovim ženama: NE PLAČI NADA MNOM, NEGO PLAČI NAD SOBOM I SVOJIM ZLO. Postani svjestan svoje grešnosti, ponizi se, prihvati križ i trpljenje i naći ćeš utjehu u Bogu, a ne u ljudima. Nitko takve utjehe ne pruža.

 

 

 

DEVETA POSTAJA: Isus pada treći put pod Križem

 

Isus je na svoja leđa uzeo sve grijehe svijeta. NJEGOV PAD sigurno je bio iznimno BOLAN, jer PAO JE NEVIN ZBOG NAS, a ne zbog sebe. Optužba nevinoga boli puno više nego kada se optuži onaj koji je kriv. Ova je BOL NAJGORA: znaš da si nevin, ali često više nemaš snage boriti se protiv optužbi. Pusti one koji te napadaju. Nosi svoj križ. Šuti. Trpi. Kada se osjetiš posve bespomoćnim, kada misliš kako je kraj svim tvojim obranama; znaj, stigao si blizu Golgote, blizu cilja. Stoga ustraj, jer tamo gdje te čeka smrt- ona smrt koja u nama ubija želju da MI SAMI UPRAVIMO SVOJIM ŽIVOTOM U SITUACIJAMA KOJE NAS MUČE I ZBOG KOJIH TRPIMO- tamo ćeš pronaći Boga. Na Golgoti te čeka Krist koji će te uskrsnuti. On će te opravdati. Zar ti nije poslao u život puno puta nekog Šimuna Cirenca koji ti je pomogao kada si mislio kako si napušten? Zar ti nije poslao Veroniku, koja te je utješila kada nikoga nije bilo da ti da vode i opere ti lice?

 

 

 

U životu bezbroj puta padamo pod teretom vlastitih grijeha. Nije bitno koliko ćemo puta pasti- bitno je da ustanemo i pođemo put Golgote. Tamo ćemo nas dočekati Isus. U prispodobi o razmetnom sinu, nalazimo mladića koji je shvatio kako Ocu nije bitan njegov pad, već njegov povratak. Stoga je kazao kako će USTATI I POĆI OCU I KAZATI MU KAKO JE SAGRIJEŠIO PROTIV NEBA I NJEGA. To te čeka u ispovjedaonici. Tamo je povratak na pravi put- na tvoj križni put.

 

 

 

DESETA POSTAJA: Isusa svlače

 

Kada stiže na Golgotu, Isusu skidaju robu. Ogoljuju ga, pokazuju svu njegovu intimu. Nastoje ga poniziti do kraja, osramotiti ga potpuno. U slici gologa Isusa, vidimo čovjeka koji NE MOŽE NIŠTA VIŠE SKRITI O SEBI. Ogoljen je čovjek čija se ISTINA VIDI. Mi se ogoljujemo u ispovijedi, skidamo sa sebe sve što SMETA NAŠOJ LJUDSKOSTI. Želimo doći do poptpune ISITNE O SEBI.

 

 

 

Na žalost, kod ljudi se ISTINA ČESTO KORISTI ZA PONIŽAVANJE ČOVJEKA. Može nam se dogoditi (a zar drugačije i može biti na križnom putu) da nas ljudi zbog istine koja je možda malo i neugodna, potcjenjuju, omalovažavaju, rugaju nam se. Često SKRIVAMO NEKE SVOJE SLABOSTI ZA KOJE NE ŽELIMO DA SE SAZNAJU, jer kada se ogolimo, postajemo podsmijeh ljudima.

 

 

 

Kod Boga je drugačije- On nas želi poput sebe vidjeti ONAKVI KAKVI JESMO. Želi i da mi sami sebe DOISTA UPOZNAMO- da sebe spoznamo, kakvi smo, gdje smo slabi, koje talente imamo, sve, baš sve. Stoga, nama istina ne može nauditi, jer nas Bog podržava svojom milošću svaki put kada se “ogolimo” u ispovijedi iz koje izlazimo jači, spremniji za suočavanje s problemima i s jasnijim pogledima na život.

 

 

 

Vojnici pod križem su Isusovu odjeću podijelili među sobom. Uzeli su nešto od Njega i razdijelili. Okoristili su se Isusovom bijedom. Tako i ljudi nekada mogu vas iskoristiti: mogu sebi prepisati zasluge za ono što vi činite. To je kao da vašu robu dijele među sobom. Mogu vam ODUZETI SVE što ste napravili I OSTAVITI VAS BEZ IČEGA, POTPUNO OGOLJENE. Ne brinite se zbog ljudi- oni i ne shvaćaju kako nam pomažu kada nas ogoljuju. Pomažu nam shvatiti tko smo doista, pomažu nam preispitati sebe, a pomažu nam i BITI SLOBODNI OD SEBE, OD SVOJEGA PONOSA, SVOJIH ZASLUGA. To nemojte smatrati poniženjem, jer kada vas ogoljuju, mogu povrijediti samo vaš ponos i ništa drugo.

 

 

 

 

 

 

 

JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ

 

Isus razapet nije u stanju ništa učiniti za sebe. Čovjek koji je onemogućen u svemu. Mi često bivamo ONEMOGUĆENI od ljudi u našem djelovanju, i to čovjeka boli. Čovjek je biće koje djeluje i kada mu to oduzmete, kao da ste ga razapeli, kao da ste ga makli sa ovoga svijeta. Boli kada vas ljudi onesposobe, kada vam ne daju da se izrazite, kada ne dopuštaju da radite kako mislite da je ispravno, kada vas potcjenjuju i daju vam manje vrijedne poslove,... Boli kada vs čovjek udari na bilo koji način.

 

 

 

Što napraviti? Kako postupiti? Gledaj Isusa! Kada ga razapeše, stali su mu se rugati zbog njegove nemogućnosti da išta učini. Kada vas onemoguće da djelujete, sigurno će se naći netko nesretan tko će poput židova i vojnika uživati u vrijeđanju nemoćnika. Isus im OPRAŠTA: Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine! Prvi plod križa jest OPRAŠTANJE! Nastojte oprostiti svakome i opravdati svakoga i to vam je siguran znak da znate nositi križ. Ne samo da ga znate nositi, već znate trpjeti na njemu razapeti.

 

 

 

Ovo razapinjanje nosi sliku svih naših nemogućnosti koje trpimo u bolesti, nevoljama u kojma smo nemoćni. Te nemogućnsoti nekada ne dolaze zbog ljudi-nekada su zbog našeg neuredna života. Kada nas to razapne valja nas PRIHVATITI SVOJU OGRANIČENOST, SHVATITI KAKO NE MOŽEMO SVE I KAKO NE OVISI SVE O NAMA. NISMO BOGOVI, već nas Bog po ograničenosti naših križeva poučava kako da postanemo Božji sinovi. A Sin Božji je dopustio da ga se ograniči u djelovanju do kraja, do smrti na križu, kako bi nas poučio kako se postaje sinom Božjim i kako se otvara “prostor” Ocu da djeluje po sinu u ovom svijetu: Bog sigurno djeluje tamo gdje nailazi na nemoć svoga sina!

 

 

 

DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu

 

Došla je smrt! Užasna i bolna! Kraj je svemu, čini se. Ovako na smrt gledaju ljudi koji ne razumiju “mudrost križa”. A ona nas dovodi do jedne nove plodnosti života: Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ne može donijeti ploda! Umiranje se shvaća kao preduvjet kršćanske plodnosti.

 

 

 

Umrijeti poput zrna, zakopati sebe u zemlju, znači POSADITI SVOJ ŽIVOT NA DRUGAČIJI NAČIN. Zrno se ne pokapa, ono se SADI kako bi donijelo plod. I u toj sadnji mora nestati kao zrno, kako bi se preobrazilo u nešto drugo, prekrasno, puno života.

 

 

 

Mi svoja zrnja sadimo preko ŽRTAVA- one su naše UMIRANJE U OVOM SVIJETU. Odričemo se iz LJUBAVI NEČEG RADI DRUGIH LJUDI. Ljubav je uzrokom svih naših žrtava koje radimo za svoje. Te žrtve su naše umiranje u svojim hobijima koje napuštamo kako bi se posvetili nekome, svojim novcima koje trošimo na druge, koje darujemo, u svom vremenu koje posvećujemo drugima umjesto da radimo nešto što smo sami isplanirali,... A kada je LJUBAV uzrok svega, znaj, LJUBAV NE MOŽE UMRIJETI. Ona se ne može zakopati u zemlju- ona se presađuje IZ DUŠE U DUŠU PREKO ŽRTAVA, PREKO ODRICANJA, PREKO DARIVANJA. Kada tako jedan dio nas umre u ljubavi prema sebi, zapravo se DIO NAŠE LJUBAVI UZIMA I PRESAUĐUJE U SRCE DRUGOGA. I tu raste novi plod iz sjemena ljubavi koje smo posijali.

 

 

 

Za nas umiranje nije kraj, već ČAS PROSLAVE. Ovo umiranje u svakodnevici nalazimo u žrtvama koje činimo, i one nas proslavljaju. Zapravo, LJUBAV KOJU DARUJEMO TAKO nas proslavlja u drugima. Za umrijeti po žrtvama treba TRPJETI- ovaj put trpi se nekakav GUBITAK. To tako vide ljudi koji ne žele trpjeti, koji žive samo za sebe. No, čovjek koji VOLI, NE BOJI SE TRPLJENJA NI GUBITKA SAMOGA SEBE ZBOG LJUBAVI KOJOM LJUBI NEKOGA. Isus se predao iz ljubavi na križ. To je ljubav Boga koja se do kraja- do vlastite smrti, žrtvovala za čovjeka i pokazala nam kako i mi trebamo činiti jedni drugima. Ljubiti žrtvom i umiranjem u sebi, umnažati ljubav u drugima- u svijetu.

 

 

 

TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju sa križa

 

Na Golgoti, sa Isusom i njegovom žrtvom, ostaje samo nekolicina: par žena i maldi Ivan. Ostaju najmanji, najnemoćniji. Svi su Isusa napustili. Može vam se dogoditi da budete “uspješni” u životu, da vas ljudi cijene, da se motaju oko vas. Ali kada vas razapnu, kada doživite pad, poraz, kada prestanete biti uspješni, otkrit ćete tko je diosta bio vaš prijatelj i tko je hrabar. Nisu to oni koji se pred vama junače i puno vas hvale. To su češće oni koji šute i od vas ne traže ništa.

 

 

 

Svi su apostoli osim Ivana pobjegli od Isusa razapetoga i umrloga. Svi oni koje je ozdravio, oživio, kojima je pomogao- NESTALI SU, jer Isus je frakasirao na križu. Nema nikoga! Nema nikoga tko bi ga skinuo s križa!

 

 

 

Ipak, polako dolaze ljudi koji se ničim posebnim nisu isticali za vrijeme Isusova javna života. Nisu jurcali za njim, niti sumu pjevali hvalopojke. Tiho su slušali svaku njegovu riječ i u skrovitosti je proživljavali. Došli su Nikodem i Josip iz Arimateje. Za razliku od onih koji su Isusa napustili, a koji nisu imali što izgubiti da su ostali pod križem, ova dvojica uglednika, riskriali su sve: svoj položaj u društvu, dobar glas,... sve su riskirali zbog Isusa.

 

 

 

Ta dva “čovjeka iz sjene” koji su tiho živjeli svoju vjeru u Isusa Krista, došli su bez lažne pobožnosti, bez pompe, bez ikakva isticanja i PRIMILI TIJELO KRISTOVO! Ovo je bila PRVA PRIČEST- njih dvojica PRIVI SU PRIMILI TIJELO KRISTOVO: primili su ga u ruke kako bi ga sahranili, ali u tom primanju nalazimo sliku naših pričesti.

 

 

 

Trebamo biti kršćani poput ove dvojice! Tiho živjeti svoju vjeru, nikome je ne nametati, ali u svemu ostati vjeran Isusu Kristu do kraja, pa makar ostali posljednji vjernici na ovome svijetu. Ova dvojica su pralik pričesnika: poput njih dvojice primimo Tijelo Kristovo živeći tiho i nenameljtivo. Ne primajmo pričest samo da nas vide kako primamo. Ovoj dvojici VAŽNIJI JE BIO ISKREN ŽIVOT U VJERI, kojeg su proživljavali izvan gužve koja se stvarala oko Isusa, od toga da ljudi govore kako su oni Isusovi sljedbenici. Za nas mora biti VAŽNIJE KAKO ŽIVIMO SVOJU VJERU, OD TOGA DA LJUDI GOVORE O NAMA KAKO SMO PRAVI KRŠĆANI.

 

 

 

ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob

 

Onaj koji se pričešćuje postaje Isusov grob i svetohranište. Tijelo se Kristovo polaže u njega. Kada je Isus bio pložen u grob, nastala je TIŠINA. To nije grobna tišina, ona mučna tišina koja najavljuje muku smrti. Ovo je TIŠINA PRED USKRSNUĆE. I mi smo potrebni takve tišine jednog jednostavnog i mirnog života koji ne traži senzaciju i ne gnjavi druge. Potrebni smo te ŽIVOTNE TIŠINE u kojoj bismo čekali da Duh Sveti djeluje u nama: Zar ne znate, Hram ste Duha Svetoga! A taj Duh, je Duh Sina Božjeg kojeg primate po SAKRAMENTIMA.

 

 

 

Stoga nastojte sebe utišati u svom životu, ne dajite sebi preveliku važnost, ne stvarajte pompu oko sebe i svojih poslova. Ponizite se, shvatite kako nije bitno što mi radimo, već što Bog radi po nama. Postanite kao grob, koji jedino ima smisla kada je tijelo u položeno u njega. Žudite za Tijelom Kristovim koje će dati smisao našem životu. Kao što grob ne služi ničemu bez smrti koja u grob donosi tijelo, tako ni naš život ne služi ničemu bez žrtava iz ljubavi koje će naš život SUOBLIČITI ŽIVOTU SINA BOŽJEG. A kada se dogodi to, onda nam u životu nastupa jedna tišina koja najavljuje NOVI ŽIVOT U NAMA- život Djeteta Božjeg. To ne može biti grobna tišina, jer Tijelo koje primamo u sebe NIJE MRTVO, VEĆ USKRSLO.

 

 

O PONIZNOSTI

 

(iz Puta, svetog Josemarie Escriva de Balaguera)

 

589 Kada ti plješću za uspjeh, neka u tvojim ušima također zazvoni i smijeh što si ga izazvao svojim neuspjesima.

 

594 Nisi ponizan kada se ponižavaš, već kada te ponižavaju i kada to podnosiš radi Krista.

 

596 Neka te ne boli ako ljudi vide tvoje pogrješke; treba te boljeti uvrjeda Boga i sablazan koju možeš prouzročiti. Uostalom, neka znaju kakav si i neka te preziru. Neka te ne žalosti da budeš ništa, jer tako ISUS MOŽE U TEBI STAVITI SVE.

 

602 Ti koji si učen, ugledan, rječit, moćan- ako nisi ponizan, ništa ne vrijediš. Otkini, iščupaj taj “ja” koji upotrebljavaš u superlativu- Bog će ti pomoći- i onda ćeš moći početi raditi za Krista NA ZADNJEM MJESTU u njegovoj vojsci apostola.

 

O LAŽNOJ PONIZNOSTI (onih koji izbjegavaju prihvatiti odgovrnosti koje im Bog donosi u životu skrivajući se iza lažne poniznosti)

 

603 Ta lažna poniznost je UDOBNOST! Tako se lažnom poniznisti odričeš prava... koja su dužnost.

 

 

 

 

 

Križni put ‘Pođi za mnom’,

 

vlč. Tomislav Ivančić

 


Uvod

 

Postani svjestan da je Isus pred tobom. Moli ga da te uvede u tajnu odricanja. Isuse, želim te sresti. Povedi me za sobom. Marijo, nauči me stalno pristajati uz Isusovu riječ hodajući sve do vrhunca Kalvarije mog života. Pomozi mi da govorim kao ti «Neka mi bude» i činim sve što mi Isus kaže. Oče, evo me. Želim ući u otajstvo tvoga Sina Isusa da me danas prepoznaš kao svoje dijete koje ti se vraća. Amen.

 

I. postaja: Isusa osuđuju na smrt

 

Prvi križ: Prihvatiti osudu

 

Poslušaj Isusa kako ti govori: Mene su sudili i osudili. Državni i vjerski vladari osudili su me zajedno s narodom koji je slušao moje propovijedi, a moji su se prijatelji i apostoli razbježali. Donedavno su me hvalili, divili se čudesima, čeznuli da me dotaknu i obećavali mi vjerno prijateljstvo. Sad su se okrenuli protiv mene i od Pilata traže da me razapne. Pilat, stranac u mojoj zemlji, htjede me osloboditi. No moji ga sugrađani prisiliše da me osudi. Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Neizbježno je da budeš suđen. To ti je samo saznanje da se na ljude nikada ne možeš potpuno osloniti. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog. Ovaj te križ. Zato oslobađa od ljudi na koje se oslanjaš i poziva te da se osloniš na mene. Kad te ljudi sude, možeš prijeći na moju stranu. Jer i mene su sudili i osudili. Ne brani se kad te sude. Osuda te ne može uništiti, ne ostavlja te samoga, nego te dovodi k meni i vodi u slavu. To je tvoj i moj prvi križ. Ne boj se! Ta osuda – to su tvoja vrata k meni. U toj krivoj osudi susrest ćeš mene. Tada te nitko više neće moći osuditi.

 

II. postaja: Isus prima na se križ

 

Drugi križ: Prihvatiti svagdašnjicu

 

Mogao sam se braniti ili tražiti da me brane. Mogao sam reći: nevin sam, zašto bih trpio? No prihvatio sam križ bez mrmljanja. Križ ti je svaki trenutak života. Možeš ga prihvatiti ili odbaciti. Možeš bježati od njega ili mu poći u susret. Ja sam ga prihvatio. Sad znaš gdje ćeš me naći. Tvoja snaga nije u tome da bježiš. Svaki trenutak traži opredjeljenje, da ostaviš svoje i kreneš za mnom. To je drugi križ. Rijetki ga prepoznaju. Ljudi traže izvanredne križeve, a križ je ovdje – u prihvaćanju svagdašnjice. Kroz križ koji prihvatiš dobivaš velike milosti i tvoja vjera raste poput nabujalog potoka.

 

 

III. postaja: Isus pada prvi put pod križem

 

Treći križ: Imati hrabrosti pasti

 

Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti.Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan. Svi su gledali čudesa koja sam činio i divili mi se, a sada me gledaju u padu, prezrenog, poraženog. Imaj hrabrosti pasti i ne prikrivati svoj pad, nego ga priznati. Na zemlji ne možeš biti drukčiji! Tu si zato da umreš. Jer «tko izgubi svoj život, naći će ga«. Zašto se plašiš svojih padova? Zašto se bojiš gledati ljudima u oči kad si poražen, kad su drugi pametniji od tebe? Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu? Ti se boriš da bi ispao dobar. Pogledaj – kad padaš, dolaziš k meni. Ne boj se! Pad nije kraj. Zašto tako tragično gledaš ga padove? čemu sram? Pad je zato da mi postaneš bliži; da te podignem. Kad shvatiš da sam i ja pao, tad ćeš u svojem padu ugledati moje lice i bit ćemo skupa pobjednici nad padovima i grijesima. Važno je samo da u padu ne ostaneš sam, već da dođeš k meni.

 

IV. postaja: Isus susreće svoju svetu majku

 

Četvrti križ: Ražalostiti one koje ljubiš

 

Nemoguće je ne ražalostiti one koje ljubiš. Mogao sam izbjeći taj susret s majkom. Znaš li što znači vidjeti ljubljenu osobu koju si razočarao? Bio sam prezren i odbačen od čitavog naroda kao heretik i zavodnik. Moja je majka sve to znala.Vidjela je fizičku i nutarnju bol i zagledala mi se u oči. To je križ pogledati u oči najdražem biću kad te svi ismijavaju. Nemoguće je ne razočarati ljude koji te vole. Ne možeš ih očuvati od toga. Nemoj odbijati taj križ. Naći ćeš me kad vidiš da si ražalostio svoje prijatelje i one koji te vole. Gledaš kako tvoj pad nanosi njima bol. I to te razdire. Moja je majka u mojem padu shvatila tko sam. Kad je u njoj umrla i posljednja želja da uspijem, tad je zasjala njezina vjera u punom sjaju. Prijatelja ćeš dobiti kad sve dobro na tebi umre. Tad vide samo tebe. Prihvati neizbježne sablazni. Prihvati to da smiješ razočarati. Naći ćeš tu mene i moju majku.

 

V. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

 

Peti križ: Dopustiti da ti se pomogne

 

Svi su me prezreli. Napustili su me oni koje sam ozdravio. I moji najbliži. Krvav i izranjen, potreseni od susreta s majkom, kad sam očekivao ljubav, jednog su čovjeka prisilili da mi pomogne. Očekivao sam pomoć iz samilosti i ljubavi, a Šimuna su prisilili da mi ponese križ. To je križ – kad nemaš nikoga tko bi te požalio i volio. Kad to prihvatiš, tad sam ja tu, tad nisi sam. I još nešto. Imaj hrabrosti dopustiti da ti drugi pomognu. I ja sam to dopustio iako sam svemoguć. Dopusti da su drugi jači, da te brane, da trebaš druge, da primaš pomoć. To je križ i od njega ne možeš pobjeći. Shvati, to su vrata k meni. I zato, ne čudi se ako se sve opire tome križu. »Duh žudi protiv tijela, a tijelo protiv duha.« Ne zaboravi! Uzmi svoj križ i pođi za mnom. Susrest ćemo se.

 

 

VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac

 

Šesti križ: Znati primati bez uzvrata

 

Sve su mi oduzeli. I svi me napustili. Ostao sam sam, bez ičega, na putu u smrt. Tada prilazi Veronika i pruža mi rubac. Znaš li kako je to? Ganut sam, osjećam zahvalnost, a nemam čime uzvratiti. Imao sam samo svoju patnju i muku. I dao sam joj to: okrvavljeno lice utisnuto na rupcu. Križ je dopustiti da ti ljudi čine dobro, a nemati čime uzvratiti. Imaj hrabrosti i učini ono što sam ja učinio. Dopusti da ti ljudi čine i dobro iako ih nemaš čime nagraditi. Dopusti da smiješ ostati dužan. Ne treba platiti sve, nego kao naplatu dati sebe. Nauči primati darove bez naplaćivanja. Bez trgovačkog duha. To su vrata k meni. Prihvati stid što nemaš čime uzvratiti. Tad mi dolaziš. Moj Otac daje, a da ne traži plaću. On je kao zdenac koji daje bistru, svježu vodu bez naplate i nikad se ne iscrpi. Kad si takav, tad si dijete mog Oca. Evo ti tvoga šestog križa: da ne možeš Bogu uzvratiti svu njegovu ljubav, nego da budeš kao dijete koje uživa u očevoj i majčinoj dobroti.

 

VII. postaja: Isus pada drugi put pod križem

 

Sedmi križ: Ponovno pasti

 

Jednom sam već pao. Svi su očekivali da ću biti jak. A onda sam pao iznova. Znao sam da će to užasnuti majku, izazvati bujicu rugla mojih neprijatelja, zaprepastiti i razočarati prijatelje. Moja je slabost sablaznila sve ljude. Pitali su se: Je li to zaista Bog? Prihvatio sam taj križ. Otac je htio pokazati da je on u meni jači od svake sablazni. Kad prvi put padneš, još imaš izgovor. Ali kad si i drugi put poražen, onda ti svatko može reći da ništa ne vrijediš. Ti ćeš se opirati križu. Htjet ćeš se opravdati i sve ispraviti. Ali to te udaljava od mene. Jer time ne svjedočiš mene, nego sebe i svoje snage. Znaj da ćeš uvijek padati. Ali ja ću te podizati. Tada će reći: Gle, netko ga je podigao. Tvoj je sedmi križ u tome da padaš i to priznaš. Ne plaši se pada, nego se okreni k meni. Ako taj križ dobro prepoznaš, naći ćeš me u njemu. To je poraz tijela, a pobjeda duha.

 

VIII. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

 

Osmi križ: Tješiti one koji tebe tješe

 

Žene su me slušale, zavoljele i povjerovale mi. Blagoslivljao sam im djecu. Gledale su me srcem. I nisu mogle shvatiti da sam osuđen. Plakale su zbog toga. Osjećale su da je time osuđen život. Žalost ih je obuzela. Tad sam ih tješio. To je križ – pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca. Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje, to je tragedija. Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu. Tad sva utjeha tvoja dolazi od Boga. Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu. To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život. Ne dopusti pad u samosažaljenje. Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći. Otvori i ta vrata! Jer iza njih te čekam ja, da se na mene osloniš.

 

 

IX. postaja: Isus pada treći put pod križem

 

Deveti križ: Potpuno izgubiti

 

I treći put sam pao! Mislili su da je to moj potpuni poraz. I kad su svi pomislili da dalje neću moći, ustao sam, uzeo križ i iznio ga na Golgotu. Može se i onda kad svi misle da je nemoguće: Doći će trenutak kad će ti reći: »Ništa više od tebe, gotovo je.« I ti ćeš pomisliti: »Ne mogu više.« Doći će čas tvoje potpune nemoći. To je trenutak tvog potpunog poraza. Saznanje da više ne možeš. Hoćeš li tada očajavati? Ne boj se! To su samo vrata da me ponovno nađeš. Kad više ne možeš računati na sebe, tad ćeš me naći. Tad ćeš me zazvati cijelim srcem i ja ću ti se odazvati. To je križ: potpuno izgubiti, dokraja biti napušten, umrijeti, više nitko na tebe ne računa, kad izgube svaku nadu da od tebe nešto može biti: Taj te križ još snažnije vodi k meni i osposobljava da te pošaljem do kraja zemlje. Hoćeš li prihvatiti taj križ? Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ja sam pobijedio svijet.

 

X. postaja: Isusa svlače

 

Deseti križ: Dopustiti da te razgolite

 

Dopustio sam da budem gol, da mi ljudi otmu i ono što je na meni najintimnije. Pustio sam da se zloća pakla na meni dokraja iskali. Dopustio sam da mi obeščaste stidljivost i intimu moga tijela. Uvijek ćeš htjeti imati samo za sebe bar mali komadić života i svijeta, gdje možeš biti sam, nešto što ne želiš da ljudi dodirnu, nešto samo tvoje, čega se čak i ti stidiš. Da imaš nešto što ne smiju vidjeti, jer bi te obeščastili. čuvat ćeš i skrivati to. Mislit ćeš da imaš pravo na to. Plašit ćeš se grijeha baš tu. Htjet ćeš pošto-poto sačuvati svoju intimu. Borit ćeš se za to. No dođe trenutak kad to više ne možeš sačuvati. I kroz taj križ moraš proći. Ima situacija u kojima sve moraš predati, da više ništa nemaš svoga. I to ti oduzimaju. Daruj Bogu sve. Jedina netaknuta intima bit ćemo ti, Otac i ja. Križ nije samo razgolićenost tijela. Još bolnije je kad ti razgolite dušu. Grijesi su te već davno razgolitili. Uzmi taj križ i nitko te više neće moći razgolititi. Dopusti Ocu da ti dade novu haljinu. Daj mu svoju intimu. Daj da je obuče u savršenu nevinost. Uzalud se trudiš sačuvati svoju nevinost. Danas priznaj da si tu slab: To je deseti križ – križ stidljivosti, srama, čežnje da ostaneš nevin, križ straha da netko ne dozna kad padneš. Uzmi taj križ i naći ćeš me brzo. Tu te čekam. Tad se nećeš bojati. Prihvati samo to da si slab, da nisi drukčiji nego što jesi: čovjek s obeščašćenom intimom. Tu ćemo se susresti. I nitko te više neće moći obeščastiti.

 

XI. postaja: Isusa pribijaju na križ

 

Jedanaesti križ: Biti pribijen na svoj križ

 

Dok križ nosiš, još imaš mogućnosti odbaciti ga. Ali kad te jednom prikuju na njega, više nema odvajanja od križa. Sad znaš: križ je tvoja sudbina do smrti. Eto to je teško. Ti bi se htio osloboditi križeva, ali si pribijen na njih. To je mjesto na kojem se umire. Ljudi će te na njih pribijati. Hoćeš li se prestrašiti ili pouzdati u mene? Ima križeva koji se nose do kraja. Uzalud se trdiš da ih se oslobodiš. Na tebi je da napustiš tu uzaludnu bitku i dođeš k meni. Tad ćeš umrijeti i početi živjeti. Ne boj se! Želim samo da se ne varaš čekajući dolazak nečega drugoga: Križevi ostaju do kraja i što prije umreš, to ćeš prije uskrsnuti. Što se prije prestaneš opirati, to ćeš me prije susresti. Zapamti taj jedanaesti križ. To je naš jedanaesti susret. Ja mu se radujem.

 

XII. postaja: Isus umire na križu

 

Dvanaesti križ: Umrijeti na križu

 

Smrt. Odlazim sa zemlje. Ali da živim, a ne da nestanem: Moja je smrt ispunjenje Očeve volje. I zato sam rekao: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Dovršio sam Očev plan. Ti misliš da je smrt kraj i zato se bojiš. Opireš se, dok ne prihvatiš taj križ, bit će ti muka. Kad smrt prihvatiš, tad ćeš je pobijediti. Tad ćeš me naći. Daleko sam dokle god se opireš smrti i moliš me da te od nje oslobodim. Shvati, u smrti ćeš me naći. Jer smrt razara sve što je bilo grešno i smrtno u tebi. A ja razaram smrt. Smrt te oslobađa križeva, a ja smrti. Danas pogledaj smrti u oči. Uzmi taj križ kao Očev dar. Ti imaš svoj svršetak. To je ono što daje Otac. Dok se opireš smrti, ne nalaziš me. Dvanaesti križ je kao blagdan, vrhunac, završetak svega. Zapravo, to je početak Života.

 

XIII. postaja: Isusa skidaju s križa

 

Trinaesti križ: Ne uživati plodove svoga rada

 

Tek kad sam umro, priđoše mi prijatelji. Ti si sjeme za neka buduća vremena. A želiš odmah vidjeti plodove svojih ruku. Moji učenici često umiru u beznađu i sramoti, a drugi beru plodove na njihovim grobovima. Drugi beru radost i život. Tebe sam postavio da siješ za novi svijet. To je tvoj križ. Dajem ti vjeru, jer za života ćeš jedva vidjeti uspjeha. Tek će te poslije smrti slaviti. Tek tada će te skinuti s križa. Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imao hrabrosti biti na njemu za života. Raditi i ne uživati plodove svojih ruku, to je trinaesti križ. Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi. Ali to sam ja koji ti idem ususret. To je uskrs.

 

XIV. postaja: Isusa polažu u grob

 

Četrnaesti križ: Ostati bez ljudske nade

 

Moji su prijatelji mislili da su mi ukazali najveću počast stavivši moje tijelo u grob. Brinuli su se za tijelo. To je sve što su mogli učiniti. Zaboravili su da sam rekao: To je samo za tri dana. Smrt ne vlada nada mnom. Sjeti se da te grob plaši. Kad se zatvori grobni humak, više te nema. Kad iza tebe ne ostane ni najmanji trag, što ćeš tada učiniti? Kad znaš da nitko neće dolaziti na tvoj grob, kad završiš nepoznat i jadan, kad baš ništa iza tebe ne ostane, tad ćeš me sresti! To je križ – izgubiti i posljednju želju: ovdje nešto značiti, ostaviti nešto iza sebe. To je zapravo ono što ti smeta da budeš svjetlo. Tu ćeš me naći. Ali kako, dok se bojiš leći u grob sebičnosti, biti pokopan? Dok prelaziš k meni, a ne rušiš mostove iza sebe, kako ćemo se naći? A upravo je to trenutak kad ću moći preobraziti tvoj život. To je četrnaesti križ i nad njim lebdi uskrsnuće. Kako se radujem grobu tvoje oholosti! Ti se još ne daš u grob, još se opireš umiranju svoga života. Zato si mrtav. Kad bi htio leći u grob oholosti i umrijeti sebi, tad bi uskrsnuo mome životu. Samo mrtav čovjek može uskrsnuti. Jer smrt ti još nije oduzela i posljednji otpor! Ne boj se! Riječ je o mostu između mene i tebe. Smrt grijeha radost je i zagrljaj mene i tebe. Najveličanstvenija eksplozija ljubavi. Ja sam prošao taj put i čekam te. Zar ne shvaćaš da nisam otišao sa zemlje? Prije sam bio gost na zemlji. Tek sam sada gospodar zemlje. I ti ćeš biti takav. Predaj smrti ono što joj i tako pripada. Nemoj više gledati grob kao beznađe i kraj, nego kao rađanje i početak. Neka umre tvoja oholost. Uskrsna zora već je na pomolu.

 

 

Završetak

 

Oče, hvala ti za ovaj križni put. Prepoznao sam svoje križeve, koje trebam svaki dan uzeti i poći za tvojim Sinom. Sad znam kako se prihvaća, odriče, prašta i voli unatoč svemu! Sad znam kako se umire prije smrti i koraca ususret Životu. Hvala ti što sad ulazim u tvoje kraljevstvo. Izlazim iz svoje buntovne volje i ulazim u tvoju. Postajem dionik tvoje naravi, tvoje dijete, tvoja radost. Oče, učini da se ostvari već danas i moj uskrs. Amen.

 

 

 

Križni put ‘Pođi za mnom’ (vlč. Tomislav Ivančić)

 

 

 

O ODNOSU PREMA SVETOJ MISI

 

 

 

Nije li neobično da se mnogi kršćani, koji su mirni, čak i svečani u društvenim odnosima (nigdje im se ne žuri), u svojem gotovo neaktivnom poslovnom životu, za stolom i za vrijeme odmora (ni u tome im se ne žuri), nije li neobično da upravo takvi strahovito žure i u svojoj nestrpljivosti tjeraju svećenika da skrati, da požuri vrijeme posvećeno Presvetoj Žrtvi na Oltaru.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 530.

Kada se približiš Svetohraništu, sjeti se da ON... na tebe čeka već dvadeset stoljeća.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 538.

 

 

 

Radi tebe je ostao na zemlji. - Nije poštovanje prestati pričešćivati se ako si se dobro pripravio.- Nepoštovanje je samo ako ga se ne primi dostojno.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 539.

 

 

 

Pričešćuj se.- Nije to nedostatak poštovanja.- Pričesti se upravo danas, čim izađeš iz one zamke. -Zaboravljaš što je Isus rekao: ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima?

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 536.