3_KORIZMENA_C_2019

 

Čitanje Knjige Postanka

 

U one dane: Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« Povjerova Abram Gospodinu i uračuna mu se u pravednost. I reče mu Gospodin: »Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.« Abram upita: »Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?« Odgovori mu: »Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića.« Sve mu to Abram donese i rasiječe na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; pticā nije rasijecao. Ptice grabežljivice obarale se na leševe, ali ih je Abram rastjerivao.

 

Kad je sunce bilo pri zalazu, pade Abram u dubok san i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom rekavši: »Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.«

 

 

 

U prvom čitanju nalazimo gdje, nakon što mu obeća potomstvo i veliko blagostanje u novoj domovini, Abraham pita Gospodina: “Gospodine moj, po čemu ću razaznati da ću je zaposjesti?” Abraham kao da želi imati jedan PODJESTNIK UZASE koji će ga vratiti u trenutke kada je Bog obećavao. Želi se SJEĆATI ŽIVOT svega što mu je obećao Bog i upravo to SJEĆANJE treba osvježavati njegove snage u svojim nastojanjima da živi kao pravednik.

 

 

 

Bog mu je htio ostaviti svoj PODSJETNIK koji će Abrahama sjećati ne samo na njegovo obećanje o blagoslovima NOVE DOMOVINE, već će ga podsjećati i na druge detalje: dok ne stigne tamo gdje mu je obećao Bog, Abraham će biti STRANAC I PUTNIK NA ZEMLJI. Njegova je zemlja samo ona koja je dobivena od Boga. Ta je zemlja DAR OD BOGA ABRAHAMU I PLAĆA ZA NJEGOV PRAVEDAN ŽIVOT. A kada se mi vežemo uz dar, onda se vezujemo i uz DARIVATELJA. Tako, s darivanjem ide zajedno i jedna potreba ZAJEDNIŠTVA onoga koji daruje i onoga koji prima dar.

 

 

 

To ZAJEDNIŠTVO je Bog htio zapečatiti SAVEZOM: savez koji je sklopio s Abrahamom bio je PODJESTNIK na to da ABRAHAM jednimo može imati sigurnost doma kod Boga, u ZAJEDNIČKOM ŽIVOTU S NJIME. Na to ZAJEDNIŠTVO PODSJEĆAO GA JE SAVEZ I OBEĆANA ZEMLJA koja je u sebi nosila sliku nebeske domovine kojoj svi težimo.

 

 

 

SAVEZ S BOGOM osvježavao je memoriju Židova kroz povijest, i podjećao ih je kako je PO SAVEZU BOG S NJIMA, kako su JEDNO, te kako ih čeka obećana zemlja za vjernost svome Savezu, jer vjernost Savezu bilo je isto što i vjernost Bogu.

 

 

 

Čitamo kako je Bog sklopio savez sa Abrahamom po ŽRTVAMA: žrtva i stalno prinošenje žrtava u kultu Izraela, također će biti podsjetnik na potrebu ZAJEDNIŠTVA S BOGOM i na činjenicu da su svi oni samo PUTNICI NA ZEMLJI koji putuju u NEBO- OBEĆANU ZEMLJU.

 

 

 

Kao obrazaca OSVJEŽAVANJA MEMORIJE NA BOGA I POTREBU ZAJEDNIŠTVA S NJIM, služio im je događaj iz Egipta gdje su Izraelci bili robovi, prognanici. Žudjeli su za povratkom u svoju domovinu. Robovlasnici su uvijek nastojali IZBRISTATI IZ MEMORIJE ONO BITNO ZA NAROD. U slučaju Izraela, bitno je kako su oni Božji narod, narod odabran od Boga, kako su slobodni ljudi, a ne robovi. Kada MEMORIJA IZGUBI SNAGU U ČOVJEKU, ona se s njim može manipulirati. Tako je bilo u Egiptu, tako je i svudgje.

 

 

 

Stoga je Bog, kada su konačno dožli pred vrata IZLASKA IZ EGIPTA htio osvježiti memoriju Izraela na to tko su i što su: ne samo da je htio učiniti nešto veliko, nego je i znak koji im je dao kao znak saveza s Njim, bio osvježavanje memorije na Abrahama- na svoje porijeklo.

 

 

 

Bog je u Egiptu tražio da se ŽRTVUJE JAGNJAC čijom će se krvlju poškropiti dovratnici ulaznih vrata kako bi Bog prepoznao da u takvoj kući prebiva netko VJERAN SAVEZU S NJIM. Bog je tako sve one koji su žrtvom jaganjca potvrdili savez s Bogom, gledao kao na SVOJE, NA SVOJ NAROD, NA SVOJU DJECU. Tako, savez Boga s Izraelcima, u prvi plan stavlja ŽRTVU koja osvježava sjećanje na dane ropstva i izbavljenje Gospodnje.

 

 

 

SJEĆANJE NA OVAJ DOGAĐAJ ODRŽAVALO SE ŽIVIM U LITURGIJI PASHE, kada bi najmlađi član obitelji postavljao pitanje zbog čega je taj dan u koji se Pasha slavi tako poseban. Iz MEMORIJE mu je odgovarao najstariji član obitelji i tako držao živim i svježim sjećanje na IZLAZAK IZ ROPSTVA I PROGONSTVA.

 

 

 

Ps 27, 1.7-9.13-14

 

Pripjev:

 

Gospodin mi je svjetlost i spasenje.

 

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim? Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene! Ne odbij u gnjevu slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti! Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!

 

Psalmist kao da vapije Gospodinu zbog nevolja koje proživljava u ovom svijetu. Stoga, usrdno traži lice Gospodnje i moli Gospodina da ga posluša. Vjeruje kako je ovo na zemlji sve prolazno, sve tegobe koje proživljava NADJAĆAVA NADOM kako će za svoje čestito postupanje i svoju vjeru, plažu dobiti kod Gospodina: “Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih. U Gospodina se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek bude srce tvoje: u Gospodina se uzdaj!

 

 

 

Njegov je pogled upravljen k nebu i svo njegovo pouzdanje je u Bogu. Tako sav njegov trud na zemlji nije uzaludan. Iz tona kojim je pisan ovaj psalama razabire se kako psalmist nije dobio odgovor u ljubavi za svoja dobra djela. Ljudi često ne odgovaraju na dobro dobrim. No, ovaj čovjek ne gubi nadu kako na zemlji treba živjeti i ta nada mu dolazi od Boga u kojeg se pouzdaje u svemu što radi.

 

 

 

Fil 3, 17 – 4, 1

 

Braćo: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.

 

Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Stoga, braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu.

 

 

 

Sveti Pavao kao da nastavlja govoriti jezikom psalmista upozoravjući kako se Kristovi vjernici ne bi trebali uzdati niti u čovjeka niti u bilo što drugo što bi im učvrstilo veze na zemlji. O takvim govori kako će im smrt biti kraj života, a ne početak nečeg ljepšeg u nebu: “Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.

 

 

 

Pavao PODSJEĆA vjernike kako je “naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista”, a mi smo samo PUTNICI U OVOM ŽIVOTU koji nastoje pronaći svoj PUT PREMA NEBU kako bi IZAŠLI IZ OVOG SVIJETA I VRATILI SE U SVOJU PRAVU DOMOVINU.

 

 

 

Govor Apostola budi nadu i jača vjeru Filipljanima PODSJEĆAJUĆI IH kako će KRIST PREOBRAZITI SVE njihove PATNJE I BOLI U NEŠTO SLAVNO. Spasenje dolazi do Isusa Krista koji će “snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” i tako nas učiniti ZAJEDNIČARIMA BOŽANSKOG ŽIVOTA. Po preobraženju u uskrsnuću gledat ćemo Boga takav kakav jest. Stoga, valja se pouzdati u Krista koje PREOBRAŽAVA SVOJOM ŽRTVOM SVE: svojom ŽRTVOM NA KRIŽU OTVORIO NAM JE PUT POVRATKA U NEBO koje je do tada bilo ZAKLJUČANO ZA SVE MRTVE, i PODJESTIO NAS KAKO PO ŽRTVI POSTAJEMO DIONICI SAVEZA S BOGOM- novog saveza koji je temelji samo na žrtvi Isusa Krista.

 

 

 

To je ujedno bio poziv svima da ne bježe od SVOJIM SVAKODNEVNIH KRIŽEVA I ŽRTAVA, već da ih prihvaćaju misleći – SJEĆAJUĆI SE KRISTOVE ŽRTVE PO KOJOJ POSTAJU POSINJENI BOŽJI SINOVI, NOVI NAROD IZABRANI- CRKVA.

 

 

 

Lk 9, 28b-36

 

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

 

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

 

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

 

UVOD

 

U današenjem evanđelju nailazimo na PREOBRAŽENJE ISUSOVO pred učenicima na brdu Tabor. Sa njim su se u velikom sjaju slave pojavili Mojsije i Ilija, proroci Staroga Zavjeta. Preko njih se shvaća kako je Isusov dolazak PROROČKI NASTAVAK GOVORA STAROGA ZAVJETA koji se ne prekida već se nastavlja. Ali taj nastavak nije bilo kakav- to je nastavak koji ima CILJ U SLAVI BOŽJOJ kako nam je to predstavio Isus promjenom svoga izgleda.

 

Ono što su poželjeli Petar, Ivan i Jakov koji su pratili Isusa, bilo je OSTATI TAMO S ISUSOM: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” U Petru se probudila jedna ŽELJA ZA ŽIVOTOM S BOGOM, jedna ŽELJA ZA TRAJNIM ZAJEDNIŠTVOM S BOGOM, a to nije ništa drugo već ŽIVOT U NEBU. SJENICA NADSVOĐUJE POPUT NEBA one koji pod sjenicom borave, tako nosi u sebi sliku NEBA kojem bismo svi trebali težiti svojim životom.

 

Taj ŽIVOT VJEČNI u prvom redu se sastoji od JEDINSTVA S BOGOM. Bog je nagrada i cilj svih naših ovozemaljskih napora. U prvom čitanju nalazimo Boga gdje sklapa savez s Abrahamom: “Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abramom”. Bog je to učinio NAKON ŠTO JE ABRAHAM ŽRTVOVAO “junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednoga golubića”. Tako nam je i Abraham nagovijestio kako PUT U ZAJEDNIŠTVO S BOGOM IDE PREKO ŽRTAVA koje NAS PREOBRAŽAVAJU NA SLIKU SINA BOŽJEGA!

 

 

 

PUT U NEBO: OD JERUZALEMA DO GOLGOTE- slika izlaska iz progonstva

 

Luka nam navodi kako su Isus, Mojsije i Ilija “razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu”. Riječ IZLAZAK kao da nas podsjeća na starozavjetna progonstva Egipta i Babilona. Pa kada bi se samo IZLAZAK spomenuo podrazumijevalo se kako je riječ o SPASENJSKOM ODLASKU U DOMOVINU IZ PROGONSTVA.

 

Pogledamo li malo cijeli kontekst ove situacije u kojoj se nalaze svi na brdu Tabor, shvatit ćemo kako ISUS PUTUJE S UČENICIMA U JERUZALEM, i ovo putovanje nosi u sebi sliku IZLASKA SA ZEMLJE. Na taj način, život na zemlji razumijemo kao jedan HOD PREMA NEBU, kojem se VRATA OTVARAJU NA GOLGOTI. Drugim riječima, Isus je preteča NOVOG BOŽJEG NARODA KOJEG ŽELI ODVESTI U PRAVU DOMOVINU- U NEBO, a taj Božji narod smo mi- CRKVA.

 

Pa kako je god ŽRTVA predoznačila SKLAPANJE SAVEZA S BOGOM- ulazak u jedinstvo s Bogom; kako je god ŽRTVA JAGANJACA u EGIPTU upozoravala na SAVEZ SE BOGOM po kojem je Bog štitio svoj narod; tako sada ŽRTVA ISUSA KRISTA NA GOLGOTI jasno daje do znanja kako je to KARTA ZA NEBO SVIH NAS, TE KAKO ĆE NAS PO JEDINSTVU S TOM ISUSOVOM ŽRTVOM BOG PREPOZNATI I ČUVATI KAO SVOJE SINOVE I KĆERI.

 

Stoga, cijelo ovo putovanje i preobraženje zapravo želi OSTAVITI PODSJETNIK U DUŠAMA APOSTOLA na ono bitno u njihovim životima. Ovo je SLIKA KRIŽNOG PUTA KOJI NAS VODI DO SMRTI NA GOLGOTI; SMRT JE ONO ŠTO IMA PREOBRAZITI NAŠE ŽIVOTE; ŽRTVA JE UMIRANJE U SVAKODNEVICI; A SVAKI KOJI TO USPIJE UNIJETI U SVOJ ŽIVOT, BIT ĆE PREOBRAŽAVAN VEĆ SADA PO JEDINSTVU K KRISTOVOM ŽRTVOM, A U KONAČNICI ĆE BITI PREOBRAŽEN U JEDAN SLAVNI VJEČNI ŽIVOT.

 

 

 

SVAKODNEVICA KAO PROGONSTVO

 

Govori Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima: “Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.

 

Najprije poziva braću da GA SLIJEDE, onako kako ON SLIJEDI KRISTA. A on Krista slijedi u svemu- do SMRTI. Cijeli Pavlov život bio je jedan KRIŽNI PUT koji je počeo od onog trenutka kada je PRIHVATIO ISUSA KAO BOGA. I taj ga je put vodio kroz mnoge nevolje, kako bi ga konačno doveo u Rim gdje je bio pogubljen. Rim je za njega bila Goolgota: PREOBRAŽENJE I PUT U NEBO.

 

Na tom svom putu patnji, Pavao propovijeda Krista i nebrojeno mnoštvo prihvaća njegovu riječ. Ne odustaje pri tom od svoga križa, ali zna kako ga mnogima nije lako nositi. Stoga ih podsjeća kako ne trebaju gledati križ, već noseći ga stalno se podsjećati na NEBO: “Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu”. PREOBRAŽENJE konačno dolazi na nebu.

 

 

 

MUKA KRIŽA: muka preobrazbe- POČETAK IZLASKA IZ PROGONSTVA

 

Put našeg osobnog posvećenja događa se svakodnevno po Križu: to nije jedan put nesretnika, jer sam Krist nam pomaže i sa nijm nema tuge. (…) Stoga, volim ponavljati: sa dušom prožetom radošću, nijedan dan bez Križa” (Sveti Josemaria ESCRVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, br.176). Križ doista donosi muku svakog dana, veliku neugodnost za onoga koji ga nosi. U današenjoj zgovi na Taboru ovaj nagovještaj pokušava usmjeriti gledatelje na SLAVU, A NE NA MUKU: SLAVA JE PLOD MUKE. I kao što majka rađa dijete u neizmjerno velikim bolima, nakon koje nitko ne može zamijeniti neizmjernu radost SUSRTETA SA SVOJIM DJETETOM, RADOST ZAGRLJAJA, tako ni naš ULAZAK U NEBO- U ZAJEDNIŠTVO S BOGOM NE MOŽE PROĆI BEZ POROĐAJNIH BOLI- bez muke.

 

Muka prethodi Isusvoj smrti, a smrt prethodi uskrsnuću. Tako shvaćamo i ovaj redoslijed preobražavanja u životu: do PREOBRAZBE VLASTITOG BIĆA, DO SLAVNOG STANJA, DOLAZI SE PO MUCI koja u sebi nosi sliku SMRTI. Tako, i ono stanje koje nam djeluje konačno- SMRT, zapravo SLUŽI PREOBRAZBI NAŠEG BIĆA. Gledamo li ovu sliku kao navještaj nečeg što svi možemo baštiniti, jedne božanske slave, shvatit ćemo kako se PREOBRAZILA ISUSOVA LJUDSKOST. Time nam je jasno dao do znanja kako NAŠA LJUDSKOST MOŽE BITI PREOBRAŽENA TAKO DRAMATIČNO DA JOJ I SMRT NE MOŽE NAUDITI. No ta preobrazba, baš kao i sve druge, BOLI I UVIJEK NAM SE PREDSTAVLJA KAO SVOJEVRSNI KRIŽ. Preobraženje Gospodinovo nije dakle samo manifestacija njegova božanstva i savršena čovještva, nego otkriva smisao i naših života koji će se TRANSFORMIRATI, PROMIJENITI, POBOŽANSTVENITI U SLAVI BOGA. Naše jadno tijelo promijenit će se tako što će BITI SUOBLIČENO POTPUNO KRISTU i njegovom TIJELU SLAVNOME. Bog je vječno blaženstvo, besmrtni život, svjetlo bez zalaza. On želi nama saopćiti svoju slavu i svoj dobrohotni naum: da se svaki od nas spasi po Sinu; da postanemo POSINJENA DJECA BOŽJA, te tako preobraženi u SINOVE BOŽJE uđemo u SAVRŠENO JEDINSTVO PRESVETE TROJICE. Za postići to u smrti, moramo puno puta UMIRATI U SVAKODNEVICI.

 

 

 

PODSJETNIK NA NOVU NADU

 

Zašto se Isus PREOBRAZIO PRED UČENICIMA? Ovo je bila posebna pouka Petru, Jakovu i Ivanu kojom je Isus htio UTISNUTI DUBOKO U MEMORIJU SAMO JEDNU STVAR: kada budu gledali Križ i na njemu razapeta Isusa, kada se budu svi razbježali pred grozom smrti na Golgoti, ovaj že ih događaj podsjetiti na SLAVU KOJA IMA DOŽI PO KRIŽU, i ponovo ih ohrabriti da krenu Isusovim stopama.

 

Naš život je također protkan brojnim neugodnim situacijama koje shaćamo kao križeve. Normalno bi bilo da se od toga bježi. Ali svojom ŽRTVOM, Krist je PROMIJENIO SMISAO SVOJ PATNJI: pokazao je kada prihvatimo neki gubitak- žrtvu radi koristi bližnjih, tada se ta PATNJA PRETVARA U LJUBAV. A LJUBAV MIJENJA- PREOBRAŽAVA NAŠE SRCE ČINEĆI GA SLIČNIM KRISTOVOM SRCU. Ljubav nije nešto vremenito: nema ljubavi koja počinje i prekida se. LJUBAV JE STVAR VJEČNOSTI: KADA NEKOGA VOLIŠ- ILI GA VOLIŠ ZAUVIJEK ili u tom odnosu nema istinske ljubavi. Stoga, preobražavajući se pred učenicima, Isus ih je poučio kako će svojim žrtvama mijenjati sebe za vječnost i kako se samo PREKO ŽRTAVA TRAŽI I NALAZI LICE BOŽJE U SVOM ŽIVOTU.

 

 Naš život je također protkan brojnim neugodnim situacijama koje shaćamo kao križeve. Normalno bi bilo da se od toga bježi. Ali svojom ŽRTVOM, Krist je PROMIJENIO SMISAO SVOJ PATNJI: pokazao je kada prihvatimo neki gubitak- žrtvu radi koristi bližnjih, tada se ta PATNJA PRETVARA U LJUBAV. A LJUBAV MIJENJA- PREOBRAŽAVA NAŠE SRCE ČINEĆI GA SLIČNIM KRISTOVOM SRCU. Ljubav nije nešto vremenito: nema ljubavi koja počinje i prekida se. LJUBAV JE STVAR VJEČNOSTI: KADA NEKOGA VOLIŠ- ILI GA VOLIŠ ZAUVIJEK ili u tom odnosu nema istinske ljubavi. Stoga, preobražavajući se pred učenicima, Isus ih je poučio kako će svojim žrtvama mijenjati sebe za vječnost i kako se samo PREKO ŽRTAVA TRAŽI I NALAZI LICE BOŽJE U SVOM ŽIVOTU.

Isus je htio PODSJETITI PETRA, JAKOVA I IVANA NA ONO ZADOVLJSTVO BORAVKA U SLAVI BOŽJOJ. To je zadovoljstvo koje se ima kušati u nebu. Petar i ostali su ga kušali samo dijelom, malo, samo malo, ali dovoljno da ih podsjeti da, kada se zgroze zbog Kristove smrti na križu, shvate kako iza te žrtve nastupa preobrazba života koja vodi u zajedništvo s Bogom, u nebo. Krist je želio da PETAR PAMTI ONO ŠTO JE OSJETIO PRILIKOM PREOBRAZBE: DA SE SJEĆA ONOG ZADOVOLJSTVA, NEOPISIVE RADOSTI BORAVKA U SLAVI S KRISTOM.

Taj je osjećaj sličan onom ZADOVOLJSTVU POVRATKA U SVOJ DOM NAKON DUGA PUTOVANJA! Kada odete na neki put i obavite što ste imali, želite se što prije vratiti svojem domu. I došavši kući OSJETITE ZADOVOLJSTVO POVRATKA U DOM, RADOST SLIČNU ONOJ KOJU JE OSJETIO PETAR.

Ova su čitanja i nama podsjetnik na to zadovoljstva života s Bogom, koje je jedina prava nagrada za život u vjeri. Sve patnje ovoga svijeta, u usporedbi s ovoim zadovoljstvom, ništa su! Upravo na to nas želi podsjetiti Crkva današnjim čitanjima: ima smisla žrtvovati se i živjeti ispravno, ma što god o tome svijet mislio, jer naša je plaća na nebesima- u jedinstvu s Bogom, u slavi vjećnoga života.

 

Prihvati križ i pođi put Golote

 

 

PRVA POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt

 

Isusa dovedoše pred Pilata. ISUS ŠUTI. Kratko odgovara na postavljena pitanja Pilatova, ali pred optužbama svjetine- šuti. Ne odgovara ni riječju na njihovo zlo. Isus je zasigurno imao puno više razloga da optužuje toliku svjetinu, ali ne čini ništa. ŠUTI I TRPI! Gospodinu sigurno prolaze kroz sjećanja silna dobra koja je učinio, pamti lica ljudi koja je ozdravio, one koje je vratio u život, one kojima je donio radost i utjehu u život. Neke možda čak vidi među onima koji ga sada optužuju. Na njegovu mjestu vjerojatno bismo PLAKALI NAD SAMIM SOBOM I OPTUŽIVALI DRUGE onako kako je Isusa optuživala svjetina. Isus svoje misli ne ispaljuje kao optužbe, već se sjeća svih onih koji će po Njemu naći spasenje. Zbog njih trpi I šuti, jer potrebno je proći kroz ovu muku radi onih koji će I dalje njegovo sveto ime zazivati radi svoga spasa.

 

 

 

Umjesto Isusa, narod želi da im se pusti Baraba- zločinac. ISUS ZAUZIMA MJESTO ZLOČINCA. On s druge strane ŠUTI I TRPI jednako onako kako je trpio pred Pilatovom osudom, UZME NAŠE GRIJEHE NA SEBE I PRIHVAĆA SVE BOLI KOJE S TIM GRIJESIMA DOLAZE: ŠUTI I TRPI. U svakoj ispovijedi mi smo poput Barabe, a Isus rado zauzima naše mjesto. On nas u ispovijedi ne optužuje, već se zauzima za nas. Isus sigurno GOVORI KADA NAM OPRAŠTA grijeh. Od nas očekuje da se ne ponašamo poput Pilata koji NEMA HRABROSTI POGLEDATI ISTINI U OČI I KAZATI ŠTO JEST PRAVO, A ŠTO NIJE. Hrabro ispovjedite Isusu grijehe, ne čekajte, jer on dugo čeka na nas. Šuti I trpi.

 

 

 

Kada izađete iz ispovjedaonice, učite se od Isusa. U svim onim trenucima kada Vas prokazuju nepravedno, NE BJEŽITE OD ZLA I NE BRANITE SE ZLOM, VEĆ ŠUTITE I TRPITE. BUDITE POPUT ISUSA, I Isus će sigurno zauzeti Vaše mjesto u svim tim situacijama kako bi Vam pomogao. HRABRO SE ZALOŽITE ZA ISTINU, ali kada vas napadnu I optuže svojom zavišću I zlom- šutite I trpite.

 

 

 

DRUGA POSTAJA: Isus uzima na se Križ

 

Jeste li ikada osjetili kako je ŽIVOT TEŽAK? Istu je težinu osjetio Isus kada je prihvatio križ. Križ koji je uzeo na sebe, nosi u sebi svu težinu naših života. U njemu su naši grijesi, naši strahovi, naše neizvjesnosti, naši problemi, naše ishitrenosti, naše zluradosti, svaka situacija koja nam dolazi kao mučna i tegobna, svaka situacija i osoba KOJE BISMO SE HTJELI OSLOBODITI.

 

 

 

Kada biste morali ovako poput Isusa uzeti križ, biste li ga prihvatili ili biste nastojali izbjeći to pod svaku cijenu? Koliko puta ste se probudili s osjećajem mučnine jer Vas je čekalo nešto NEUGODNO. Puno je veću neugodnost prolazio Isus. Uzeo je svoj križ ne zato jer ga je volio, već zato jer VOLI NAS. Htio nam je na sebi pokazati na koji se način dolazi do spasenja. Putovanje prema spasenju putuje se s KRIŽEM NA SEBI. Prije nego je Isus prihvatio križ, morao je proći kroz jedno mučenje; pljuskali su ga, rugali mu se, pljuvali ga, pravili su budalu od njega, nisu mu dali mira ni kada su ga krvavo izbičevali. Nakon svega toga- križ.

 

 

 

Čini se kako prihvaćanje križa djeluje OLAKŠAVAJUĆE. Moguće je, jer dok nas god ljudi muče, potvaraju, ruže, dokle god trpimo nepravdu stoički, postoji u nama neka nada kako će to sve skupa jednom prestati. Najčešće prestane samo onda kada sve to PRIHVATIMO I shvatimo kamo moramo ići naprijed. Bolestan čovjek prolazi kroz niz pokušaja da bolest ukloni od sebe. Kada mu to ne uspijeva, muči se i dalje dokle god u njemu postoji nešto što mu govori: uspjet ćeš! No kada shvati kako to i nije bitno, kako život ima svoje početke i krajeve, tada se sve smiri. Sve muke prestanu i počinje onaj hod sa svom tegobom tih muka koje su ostale na nama i koje sada mirnije nosimo.

 

 

 

Kada su Isusa prestali bičevati i grditi opako, muke su minule, ali je bol tih muka ostala. Nakon toga Križ je stavljen na Isusova leđa i krenulo se prema cilju. Isus se ne buni. Prihvaća istinu trenutka u kojem živi, a njegova je istina: KRIŽ. Prihvaćajući istinu- prihvaća križ, i ide naprijed. Ovo bi trebao biti i naš obrazac ponašanja. Ne mariti za ništa osim za trenutak u kojem živimo. Protiv tog trenutka često se bunimo, jer u Isusu vidimo kako PRIMANJE KRIŽA NA SVOJA LEĐA, ZNAČI POĆI PUT GOLGOTE; napustiti sve užitke svijeta; poći prema smrti.

 

 

 

TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod Križem

 

Prihvativši Križ Isus prihvaća ISTINU TRENUTKA KOJEG ŽIVI i nosi je ustrajno na svojim leđima. Isitna O NAMA može postati težak teret kada je POSTANEMO SVJESNI. Često puta dobro shvaćamo kako živimo neispravno, ali ne poduzimamo ništa kako bismo se popravili. Ta nas svijest o svome stanju OPTEREĆUJE. I za nas, poput razmetnog sina- ISTINA POSTAJE TEŠKA ZA NAS. Ona se pretvara u TERET SAVJESTI koji od nas traži promjenu. A mi često padamo pod istinom o nama. Čovjek koji ima svijest o sebi kao grešniku, koji dobro shvaća svoje grijehe, PADAJUĆI U GRIJEH OSJEĆA BOL PADA. To buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti jest naš PRVI PAD POD TERETOM ISTINE O VLASTITOM GRIJEHU.

 

 

 

I dok je Isus padao, oni koji su ga gonili nisu imali suosjećanja prema Njemu. Obraćenje uvijek donosi sa sobom KRIŽ koji pročišćava. Onaj koji se odluči za ispravan život nakon grijeha TRPI NERAZUMIJEVANJE MNOGIH. To je poput ČIŠĆENJA savjesti koje ga uvijek dočeka na križu. I sa nama je isto: dok smo u grijehu, oni koji griješe zajedno s nama, solidariziraju se s nama, ali ako se odlučimo popraviti (i kada dođe križ), NEMAJU RAZUMIJEVANJA ZA NAŠE POSTUPKE. Misle kako smo kažnjeni, jer vide muku obraćenja. OBRAĆENJE je naše ustajanje pod križem: teško je ustati kad osjećaš bol. Teško je, ali je moguće. U tom se ustajanju očituju sve boli pada, ali valja nam ustati kako bismo pošli dalje prema Golgoti. Za ovo podizanje treba HRABROSTI I SNAGE. Lakše je ostati na podu, ležati kukajući nas svojom sudbinom, optužujući sve oko sebe za svoju muku i nevolju. ISUS ŠUTI, USTAJE I IDE NAPRIJED!

 

 

 

ČETVRTA POSTAJA: Isus sreće svoju svetu Majku

 

Blažena Djevica Marija prati svoga Sina na njegovu putu. Prati ga i bol boluje zajedno s Njim. Isus joj je uhvatio pogled pun boli. Ona boluje zbog Njega. Sva prošlost, ona lijepa i ugodna prošlost mirna života u Nazaretu sada prolazi pred očima. Lako je zastati, lako se okrenuti nazad. Lako bi bilo započet tugovati nas svojom nesretnom sudbinom pred sjećanjima nekih prošlih, “boljih” vremena. No, Isus se ne vraća unazad- On ŽIVI ovaj SADAŠNJI TRENUTAK, ma koliko god on bio mučan za njega. Živi ga premda zna da taj trenutak NIJE MUČAN SAMO ZA NJEGA, VEĆ I ZA MAJKU koja ga toliko voli.

 

 

 

Naše muke i boli pogađaju ljude koji nas vole. Unatoč tome, valja nam ustrajati u nošenju križa. Neki od ljudi koji nas gledaju kako nosimo svoj trenutak istine- svoj križ, pomislit će kako smo neuspješni, kako smo promašen slučaj. No ONI KOJI NAS VOLE, SUOSJEĆAT ĆE S NAMA I PRIHVATIT ĆE KRIŽ KOLIKO I MI. Vaši križevi, vaši padovi, vaše boli, ne mogu razočarati onoga koji vas voli. Samo će ga potaknuti da vas voli više, da suosjeća više, da vam bude BLIŽE. Takva je i Djevica Marija, naša Majka. Kako je god bila blizu svoga Sina na njegovu Križnom putu, tako je i blizu nas svaki put kada svoj križ nosimo. Suosjeća s nama, i ne može je razočarati onaj koji križ nosi, već mu ona hita u pomoć, stoji mu u blizini kako bi ga bodrila poput svoga Sina.

 

 

 

PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi Križ

 

Šimun Cirenac bio je jedan SLUČAJNI PROLAZNIK. Nije se zanimao za sve ono što se događa. Bio je jedan od onih običnih ljudi koji sigurno čestito žive svoj život i ne petljaju se u ničije životne situacija i drame koji drugi proživljavaju. Vjerojatno je bio pun ljubavi za drugoga, jer da nije bilo tako ne bi pošao s Isusom, ali nije se uplitao u ničiji život. Sada mu se u trenutku sve promijenilo. Dogodilo mu se ono što je izbjegavao cijeli svoj život: MORAO JE POSTATI DIJELOM TUĐE DRAME- ISUSOVE DRAME!

 

 

 

Nekada nas Bog stavlja u ovu ulogu “slučajnog prolaznika” i traži da PODMETNEMO LEĐA Pod tuđu situaciju, pod tuđi križ. Ne traži se od nas da za drugoga rješavamo njegove probleme, već da mu POMOGNEMO NOSITI KRIŽ. Od nas se traži da budemo nekome utjeha, “rame zaplakanje”, drugome da budemo “glas istine”, da mu pomognemo da donese ispravne odluke koje su u pravilu teške i tegobne,... Niz je načina na koji Šimun Cirenac pomaže nositi križ. Od Šimuna Cirenca se traži da NIKOGA NE PREZIRE I NE ODBACUJE, već da ima RAZUMIJEVANJA I STRPLJENJA SA SVIMA. Jer samo tako je moguće nekome pomoći nositi križ.

 

 

 

Ovo nosi sa sobom opasnosti: Šimun se prepao- što će vojnici učiniti s njim; što će Židovi misliti; kako će on sam završiti? Niz ga je pitanja mučilo, ali je pristao nositi sve s Isusom. Kada se pojavi netko kome treba pomoć- ne oklijevajte, pomozite, ne bojte se pomagati. Nemojte uzeti sve na sebe, jer križ je uvijek od križonoše. Ne budite preuzeti i ne pravite se kako ćete vi riješiti nekoga njegova križa. Samo mu pomozite i budite mu utjeha- to je već jako puno, jer križnonoša je uvijek napušten i prezren od ljudi. Osuđen zbog križa.

 

 

 

Nekada smo i sami križonoše i žudimo za svojim Cirencom. Dopusti drugima da ti pomogne i ne odbijaj čovjeka kojeg ti je možda Bog poslao da ti pomogne ponijeti tvoje boli. Ne budi preponosan na svoje nošenje križa. To je znak da križ baš i ne prihvaćaš. Moguće je da ne želiš da se tvoj križ vidi, da te bole podsmjesi. No promisli, ako je Isus dopustio Cirencu da mu nosi križ i, ako se nakon toga Šimunov život promijenio, možda će i tvoj križ POMOĆI TOM ČOVJEKU kao što je pomogao Šimunu: plod njegova nošenja križa bila je njegova vjera, a njegovi sinovi Aleksandar i Ruf postali su cijenjeni kršćani u prvim zajednicama. Možda si u svom nošenju križa jedno prekrasno sredstvo koje Bogu koristi kako bi pomogao drugima- onima koji misle da tebi pomažu nositi tvoj križ. Ne odbijaj pomoć, ne bježi od svoga križa.

 

 

 

ŠESTA POSTAJA: Vernonika pruža Isusu rubac

 

Ime ove žene kao da nas prati u ovoj priči. Ne znamo njezino stvarno ime, ali je predaja naziva VERONIKA: ime joj upućuje na VERITAS- ISTINU. Ona je smogla hrabrosti i probila se kroz svjetinu kako bi Isusu otrla lice. I na marami je ostao OTISAK ISTINE- ISUSOVA LICA. Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. I tu je Istinu ponijela Veronika sa sobom. Nauči se poput Veronike u svemu tražiti Istinu i naći ćeš Boga preko nje. Budi istinoljubiv. I u toj žudnji za istinom shvatit ćeš kako ona uvijek vodi k Ljubavi.

 

 

 

Ta Ljubav- naš Bog, od nas traži da nekada dopustimo da drugi OTARU NAŠE LICE. Kada nas stavlja u položaj križonoše pa prihvatimo križ, padnemo pod njim, podnesemo svu sramotu i cijelo vrijeme šutimo i trpimo kao On, Bogšalje uvijek jednu Veroniku koja će ISTINOM OČISTITI SVE ONE MRLJE KOJE SU NAM LJUDI STAVILI. Znaš kako su ljudi skloni kazati svašta o tebi. Ne mare za tvoj dobar glas. Osobito ako si malo drugačiji, odudaraš od sredine u kojoj živiš. Ne brani se, dopusti da se Bog ponovo poslužit tobom i dovede ti u život nekoga TKO ĆE SHVATITI TVOJ POLOŽAJ. Tvoje će mu boli probuditi suosjećanje kao kod Veronike, i ta će ti osoba biti štit i obrana koju ti je Bog poslao. Za razliku od Šimuna Cirenca, Veronika sama shvaća što treba napraviti: ljudi poput Veronike će se žrtvovati zbog tebe, stavit će na kocku svoj dobar glas u želji da ti pomognu. Tvoj križ u njima će probuditi veliku ljubav. Shvaćaš li veličinu križa? Iza njega se uvijek krije ljubav- Ljubav- Bog!

 

 

 

SEDMA POSTAJA: Isus pada drugi put pod Križem

 

Prvi je pad pod križem bilo osvještenje o situaciji u kojoj se nalazim. Čovjeka koji prihvati svoju situaciju- svoj križ, život BACA NA KOLJENA, a pad uzrokuje bol. To je PROBUĐENA SVIJEST O SVOM GRIJEHU nakon koje se budi odlučnost da se nastavi križnim putem- da se ŽIVI ISPRAVNO. No ta odluka nije garancija da opet nećemo PASTI. Isus pada drugi put pod Križem. Na tlo ga obara naša SIGURNOST KAKO PRIHVAĆAJUĆI KRIŽ VIŠE NEĆEMO PASTI. No, pod križem, jedino je pad zagarantiran. Čovjek koji želi živjeti ispravno, biva kušan često i pada često u svojim kušnjama. Taj pad, OSVJEŽAVA MEMORIJU BOLI I PODSJEĆA GA NA NJEGOVU SLABOST. Pad ne dopušta da se uzoholim, da se smatram boljim od drugih, da budem farizej koji u svojoj vjernosti Bogu omalovažava druge ljude.

 

 

 

Križ traži samo da ga nosimo i šutimo. Mi se nekada opravdavamo. Želimo opravdati svoje nošenje križa ili ga prikazati značajnijim nego što to nošenje jest. Opet SEBE STAVLJAMO NA PRVO MJESTO, mislimo da ćemo svojom istinom o sebi samima stvoriti drugačiju sliku kod ljudi. Pokazujemo kako nam je više stalo do njihova mišljenja nego do Božje volje. Ponašamo se kao Pilati koji se pred ljudima opravdavaju, a zaboravljaju na sve dobro što križ nosi meni i drugima. Sjeti se Cirenca, sjeti se Veronike, sjeti se svih koji ti žele pomoći i u kojima si svojim križem probudio ljubav za koju su mislili kako su je izgubili u ovom bezosjećajnom svijetu pravednika. Ne boj se pasti! Ne plaši se grijeha- nekada nam pomažu da shvatimo tko smo i što smo- GRIJEŠNICI SMO! Plaši se ostajanja u prašini- plaši se pravdanja samoga sebe! Plaši se obeshrabrivanja koje će nas potaknuti da peremo ruke od svojih križeva! Plaši se kada shvatiš kako uzmičeš prem MIŠLJENJEM SVJETINE, pred predrasudama, ogovorima, klevetama. Samo USTANI I HODI! Ne boj se pada, ta Isus je više puta padao kako bi nas poučio da se ne bojimo pada, već da se bojimo “ležanja u prašini svojih grijeha i slabosti”. USTANI I HODI PREMA GOLGOTI!

 

 

 

OSMA POSTAJA: Isus tješi Jeruzalemske žene

 

Žene plaču gledajući Čovjeka kako pati. Istovremeno, kako plaču zbog Isusa- Čovjeka, plaču i zbog Isusa-Boga. Taj plač pokazuje suosjećanje s trpećim, pokazuje kako čovjek nije ravnodušan na tuđu bol. Plač žena je plač i zbog Boga koji trpi pred njima. Bog trpi u svakom čovjeku koji poput njega prihvaća križeve svakodnevice. Stoga ovaj plač ima nadnaravan motiv. Ove žene plaču jer vide PRAVEDNIKA PRED SOBOM KOJI TRPI BEZ PRAVOGA RAZLOGA. Boli ih zlo koje mu se nanosi, a zlo ne daje ispravne razloge bilo što. Sjetite se trenutka u kojem su Isusa optuživali. Pilat je pitao svjetinu što je to Isus učinio da ga treba razapeti, a svjetina nije dala odgovor koji ima smisla, već su samo urlali da ga se razapne.

 

 

 

Neke od ovih žena su čule za Isusa, neka su ga i poznavale, ali bilo je dosta onih koje su PLAKALE RADI BOLI KOJE MU JE NANIJELO ČISTO ZLO. Ovo zlo je motiv za razmišljati o tome shvaćamo li mi štetu koje zlo grijeha nanosi nama samima? Plačemo li zbog počinjenog zla ili smo ravnodušni spram zla? Možda čak inzistiramo i dalje na zlu poput svjetine? Zlo ne daje spoznati smisao nevolje, ali srce raskajano PREPOZNAJE ZLO POPUT OVIH ŽENA I PLAČE I ŽALI NAD ONIM KOJI TO ZLO TRPI. I mi bismo morali ŽALITI ZBOG VLASTITOG ZLA. Ne bismo trebali plakati nad sobom, već osjećati ŽALOST JER SMO POČINILI ZLO.

 

 

 

Svaki put kada čovjek počini neko zlo, na određen način SUDJELUJE U SVOM ZLU SVIJETA, pa tako i u ovom zlu koje je ranilo Gospodina. Naše zlo čini štetu čovjeku, ali uvijek vrijeđa Boga. No, kada čovjek ŽALI ZBOG POČINJENOG ZLA, premda mu to zlo ne daje razloge za shvatiti to što čini, Bog mu prilazi i tješi ga riječima koje je Isus uputio ovim ženama: NE PLAČI NADA MNOM, NEGO PLAČI NAD SOBOM I SVOJIM ZLO. Postani svjestan svoje grešnosti, ponizi se, prihvati križ i trpljenje i naći ćeš utjehu u Bogu, a ne u ljudima. Nitko takve utjehe ne pruža.

 

 

 

DEVETA POSTAJA: Isus pada treći put pod Križem

 

Isus je na svoja leđa uzeo sve grijehe svijeta. NJEGOV PAD sigurno je bio iznimno BOLAN, jer PAO JE NEVIN ZBOG NAS, a ne zbog sebe. Optužba nevinoga boli puno više nego kada se optuži onaj koji je kriv. Ova je BOL NAJGORA: znaš da si nevin, ali često više nemaš snage boriti se protiv optužbi. Pusti one koji te napadaju. Nosi svoj križ. Šuti. Trpi. Kada se osjetiš posve bespomoćnim, kada misliš kako je kraj svim tvojim obranama; znaj, stigao si blizu Golgote, blizu cilja. Stoga ustraj, jer tamo gdje te čeka smrt- ona smrt koja u nama ubija želju da MI SAMI UPRAVIMO SVOJIM ŽIVOTOM U SITUACIJAMA KOJE NAS MUČE I ZBOG KOJIH TRPIMO- tamo ćeš pronaći Boga. Na Golgoti te čeka Krist koji će te uskrsnuti. On će te opravdati. Zar ti nije poslao u život puno puta nekog Šimuna Cirenca koji ti je pomogao kada si mislio kako si napušten? Zar ti nije poslao Veroniku, koja te je utješila kada nikoga nije bilo da ti da vode i opere ti lice?

 

 

 

U životu bezbroj puta padamo pod teretom vlastitih grijeha. Nije bitno koliko ćemo puta pasti- bitno je da ustanemo i pođemo put Golgote. Tamo ćemo nas dočekati Isus. U prispodobi o razmetnom sinu, nalazimo mladića koji je shvatio kako Ocu nije bitan njegov pad, već njegov povratak. Stoga je kazao kako će USTATI I POĆI OCU I KAZATI MU KAKO JE SAGRIJEŠIO PROTIV NEBA I NJEGA. To te čeka u ispovjedaonici. Tamo je povratak na pravi put- na tvoj križni put.

 

 

 

DESETA POSTAJA: Isusa svlače

 

Kada stiže na Golgotu, Isusu skidaju robu. Ogoljuju ga, pokazuju svu njegovu intimu. Nastoje ga poniziti do kraja, osramotiti ga potpuno. U slici gologa Isusa, vidimo čovjeka koji NE MOŽE NIŠTA VIŠE SKRITI O SEBI. Ogoljen je čovjek čija se ISTINA VIDI. Mi se ogoljujemo u ispovijedi, skidamo sa sebe sve što SMETA NAŠOJ LJUDSKOSTI. Želimo doći do poptpune ISITNE O SEBI.

 

 

 

Na žalost, kod ljudi se ISTINA ČESTO KORISTI ZA PONIŽAVANJE ČOVJEKA. Može nam se dogoditi (a zar drugačije i može biti na križnom putu) da nas ljudi zbog istine koja je možda malo i neugodna, potcjenjuju, omalovažavaju, rugaju nam se. Često SKRIVAMO NEKE SVOJE SLABOSTI ZA KOJE NE ŽELIMO DA SE SAZNAJU, jer kada se ogolimo, postajemo podsmijeh ljudima.

 

 

 

Kod Boga je drugačije- On nas želi poput sebe vidjeti ONAKVI KAKVI JESMO. Želi i da mi sami sebe DOISTA UPOZNAMO- da sebe spoznamo, kakvi smo, gdje smo slabi, koje talente imamo, sve, baš sve. Stoga, nama istina ne može nauditi, jer nas Bog podržava svojom milošću svaki put kada se “ogolimo” u ispovijedi iz koje izlazimo jači, spremniji za suočavanje s problemima i s jasnijim pogledima na život.

 

 

 

Vojnici pod križem su Isusovu odjeću podijelili među sobom. Uzeli su nešto od Njega i razdijelili. Okoristili su se Isusovom bijedom. Tako i ljudi nekada mogu vas iskoristiti: mogu sebi prepisati zasluge za ono što vi činite. To je kao da vašu robu dijele među sobom. Mogu vam ODUZETI SVE što ste napravili I OSTAVITI VAS BEZ IČEGA, POTPUNO OGOLJENE. Ne brinite se zbog ljudi- oni i ne shvaćaju kako nam pomažu kada nas ogoljuju. Pomažu nam shvatiti tko smo doista, pomažu nam preispitati sebe, a pomažu nam i BITI SLOBODNI OD SEBE, OD SVOJEGA PONOSA, SVOJIH ZASLUGA. To nemojte smatrati poniženjem, jer kada vas ogoljuju, mogu povrijediti samo vaš ponos i ništa drugo.

 

 

 

 

 

 

 

JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ

 

Isus razapet nije u stanju ništa učiniti za sebe. Čovjek koji je onemogućen u svemu. Mi često bivamo ONEMOGUĆENI od ljudi u našem djelovanju, i to čovjeka boli. Čovjek je biće koje djeluje i kada mu to oduzmete, kao da ste ga razapeli, kao da ste ga makli sa ovoga svijeta. Boli kada vas ljudi onesposobe, kada vam ne daju da se izrazite, kada ne dopuštaju da radite kako mislite da je ispravno, kada vas potcjenjuju i daju vam manje vrijedne poslove,... Boli kada vs čovjek udari na bilo koji način.

 

 

 

Što napraviti? Kako postupiti? Gledaj Isusa! Kada ga razapeše, stali su mu se rugati zbog njegove nemogućnosti da išta učini. Kada vas onemoguće da djelujete, sigurno će se naći netko nesretan tko će poput židova i vojnika uživati u vrijeđanju nemoćnika. Isus im OPRAŠTA: Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine! Prvi plod križa jest OPRAŠTANJE! Nastojte oprostiti svakome i opravdati svakoga i to vam je siguran znak da znate nositi križ. Ne samo da ga znate nositi, već znate trpjeti na njemu razapeti.

 

 

 

Ovo razapinjanje nosi sliku svih naših nemogućnosti koje trpimo u bolesti, nevoljama u kojma smo nemoćni. Te nemogućnsoti nekada ne dolaze zbog ljudi-nekada su zbog našeg neuredna života. Kada nas to razapne valja nas PRIHVATITI SVOJU OGRANIČENOST, SHVATITI KAKO NE MOŽEMO SVE I KAKO NE OVISI SVE O NAMA. NISMO BOGOVI, već nas Bog po ograničenosti naših križeva poučava kako da postanemo Božji sinovi. A Sin Božji je dopustio da ga se ograniči u djelovanju do kraja, do smrti na križu, kako bi nas poučio kako se postaje sinom Božjim i kako se otvara “prostor” Ocu da djeluje po sinu u ovom svijetu: Bog sigurno djeluje tamo gdje nailazi na nemoć svoga sina!

 

 

 

DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu

 

Došla je smrt! Užasna i bolna! Kraj je svemu, čini se. Ovako na smrt gledaju ljudi koji ne razumiju “mudrost križa”. A ona nas dovodi do jedne nove plodnosti života: Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ne može donijeti ploda! Umiranje se shvaća kao preduvjet kršćanske plodnosti.

 

 

 

Umrijeti poput zrna, zakopati sebe u zemlju, znači POSADITI SVOJ ŽIVOT NA DRUGAČIJI NAČIN. Zrno se ne pokapa, ono se SADI kako bi donijelo plod. I u toj sadnji mora nestati kao zrno, kako bi se preobrazilo u nešto drugo, prekrasno, puno života.

 

 

 

Mi svoja zrnja sadimo preko ŽRTAVA- one su naše UMIRANJE U OVOM SVIJETU. Odričemo se iz LJUBAVI NEČEG RADI DRUGIH LJUDI. Ljubav je uzrokom svih naših žrtava koje radimo za svoje. Te žrtve su naše umiranje u svojim hobijima koje napuštamo kako bi se posvetili nekome, svojim novcima koje trošimo na druge, koje darujemo, u svom vremenu koje posvećujemo drugima umjesto da radimo nešto što smo sami isplanirali,... A kada je LJUBAV uzrok svega, znaj, LJUBAV NE MOŽE UMRIJETI. Ona se ne može zakopati u zemlju- ona se presađuje IZ DUŠE U DUŠU PREKO ŽRTAVA, PREKO ODRICANJA, PREKO DARIVANJA. Kada tako jedan dio nas umre u ljubavi prema sebi, zapravo se DIO NAŠE LJUBAVI UZIMA I PRESAUĐUJE U SRCE DRUGOGA. I tu raste novi plod iz sjemena ljubavi koje smo posijali.

 

 

 

Za nas umiranje nije kraj, već ČAS PROSLAVE. Ovo umiranje u svakodnevici nalazimo u žrtvama koje činimo, i one nas proslavljaju. Zapravo, LJUBAV KOJU DARUJEMO TAKO nas proslavlja u drugima. Za umrijeti po žrtvama treba TRPJETI- ovaj put trpi se nekakav GUBITAK. To tako vide ljudi koji ne žele trpjeti, koji žive samo za sebe. No, čovjek koji VOLI, NE BOJI SE TRPLJENJA NI GUBITKA SAMOGA SEBE ZBOG LJUBAVI KOJOM LJUBI NEKOGA. Isus se predao iz ljubavi na križ. To je ljubav Boga koja se do kraja- do vlastite smrti, žrtvovala za čovjeka i pokazala nam kako i mi trebamo činiti jedni drugima. Ljubiti žrtvom i umiranjem u sebi, umnažati ljubav u drugima- u svijetu.

 

 

 

TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju sa križa

 

Na Golgoti, sa Isusom i njegovom žrtvom, ostaje samo nekolicina: par žena i maldi Ivan. Ostaju najmanji, najnemoćniji. Svi su Isusa napustili. Može vam se dogoditi da budete “uspješni” u životu, da vas ljudi cijene, da se motaju oko vas. Ali kada vas razapnu, kada doživite pad, poraz, kada prestanete biti uspješni, otkrit ćete tko je diosta bio vaš prijatelj i tko je hrabar. Nisu to oni koji se pred vama junače i puno vas hvale. To su češće oni koji šute i od vas ne traže ništa.

 

 

 

Svi su apostoli osim Ivana pobjegli od Isusa razapetoga i umrloga. Svi oni koje je ozdravio, oživio, kojima je pomogao- NESTALI SU, jer Isus je frakasirao na križu. Nema nikoga! Nema nikoga tko bi ga skinuo s križa!

 

 

 

Ipak, polako dolaze ljudi koji se ničim posebnim nisu isticali za vrijeme Isusova javna života. Nisu jurcali za njim, niti sumu pjevali hvalopojke. Tiho su slušali svaku njegovu riječ i u skrovitosti je proživljavali. Došli su Nikodem i Josip iz Arimateje. Za razliku od onih koji su Isusa napustili, a koji nisu imali što izgubiti da su ostali pod križem, ova dvojica uglednika, riskriali su sve: svoj položaj u društvu, dobar glas,... sve su riskirali zbog Isusa.

 

 

 

Ta dva “čovjeka iz sjene” koji su tiho živjeli svoju vjeru u Isusa Krista, došli su bez lažne pobožnosti, bez pompe, bez ikakva isticanja i PRIMILI TIJELO KRISTOVO! Ovo je bila PRVA PRIČEST- njih dvojica PRIVI SU PRIMILI TIJELO KRISTOVO: primili su ga u ruke kako bi ga sahranili, ali u tom primanju nalazimo sliku naših pričesti.

 

 

 

Trebamo biti kršćani poput ove dvojice! Tiho živjeti svoju vjeru, nikome je ne nametati, ali u svemu ostati vjeran Isusu Kristu do kraja, pa makar ostali posljednji vjernici na ovome svijetu. Ova dvojica su pralik pričesnika: poput njih dvojice primimo Tijelo Kristovo živeći tiho i nenameljtivo. Ne primajmo pričest samo da nas vide kako primamo. Ovoj dvojici VAŽNIJI JE BIO ISKREN ŽIVOT U VJERI, kojeg su proživljavali izvan gužve koja se stvarala oko Isusa, od toga da ljudi govore kako su oni Isusovi sljedbenici. Za nas mora biti VAŽNIJE KAKO ŽIVIMO SVOJU VJERU, OD TOGA DA LJUDI GOVORE O NAMA KAKO SMO PRAVI KRŠĆANI.

 

 

 

ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob

 

Onaj koji se pričešćuje postaje Isusov grob i svetohranište. Tijelo se Kristovo polaže u njega. Kada je Isus bio pložen u grob, nastala je TIŠINA. To nije grobna tišina, ona mučna tišina koja najavljuje muku smrti. Ovo je TIŠINA PRED USKRSNUĆE. I mi smo potrebni takve tišine jednog jednostavnog i mirnog života koji ne traži senzaciju i ne gnjavi druge. Potrebni smo te ŽIVOTNE TIŠINE u kojoj bismo čekali da Duh Sveti djeluje u nama: Zar ne znate, Hram ste Duha Svetoga! A taj Duh, je Duh Sina Božjeg kojeg primate po SAKRAMENTIMA.

 

 

 

Stoga nastojte sebe utišati u svom životu, ne dajite sebi preveliku važnost, ne stvarajte pompu oko sebe i svojih poslova. Ponizite se, shvatite kako nije bitno što mi radimo, već što Bog radi po nama. Postanite kao grob, koji jedino ima smisla kada je tijelo u položeno u njega. Žudite za Tijelom Kristovim koje će dati smisao našem životu. Kao što grob ne služi ničemu bez smrti koja u grob donosi tijelo, tako ni naš život ne služi ničemu bez žrtava iz ljubavi koje će naš život SUOBLIČITI ŽIVOTU SINA BOŽJEG. A kada se dogodi to, onda nam u životu nastupa jedna tišina koja najavljuje NOVI ŽIVOT U NAMA- život Djeteta Božjeg. To ne može biti grobna tišina, jer Tijelo koje primamo u sebe NIJE MRTVO, VEĆ USKRSLO.

 

 

 

 

Mt 5, 20-26

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.' A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: 'Glupane!' bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!' bit će podvrgnut ognju paklenomu.

 

Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.«

 

 

 

Odzvanjaju Isusove riječi: “Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” O kakvoj je pravednosti riječ? Čitamo li pažljivo dalje shvaćamo kako Isus pravednost vezuje uz zapovijedi Zakona i njihovo vršenje. Stoga najprije postavimo pitanje čemu vršenje zakonskih zapovijedi; koji je njihov cilj? Nema nikakva smisla vršiti zapovijedi bez učinka. Cilj nam otvara smisao djelovanja, a u slučaju vršenja odredaba Mojsijeva zakona, cilj jest štovanje Boga, ali vidimo kako se svako štovanje Boga vezuje uz odnos prema bližnjima: “Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. (…) Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. (...)

 

 

 

Čini mi se očitim kako se cilj vršenja ovih zapovijedi ispunja RASTOM U LJUBAVI. Ljubav je nešto sustancijalno- životno u čovjeku. Ona nas definira i hrani. Iz LJUBAVI IZRASTA OSOBA. Mi se kao osobe uvijek najprije definiramo kao nečija DJECA. Taj pojam SINOVA ili KĆERI zapravo izrasta iz ODNOSA SA NAŠIM RODITELJIMA.

 

 

 

Taj nas odnos uobličava, daje nam osobnost s vremenom, i plod je najprije jednog odgoja djece u kojem je ključna stvar- NE PRENOŠENJE ZNANJA, VEĆ LJUBAVI u tu djecu. Znanje bez ljubavi nadimlje i čovjek se lako uzoholi!

 

 

 

Ljubav nije nešto sporedno u našem životu, već nešto bitno za nas. Ona nas HRANI i RASTEMO u njoj. Kada čovjek dostigne zrelost, tada mu je potrebna drugačija ljubav koja će mu hraniti dušu. Bilo kako bilo, POTREBNA NAM JE LJUBAV DRUGE OSOBE KAKO BISMO ŽIVJELI. Preko LJUBAVI onaj koji voli DAJE SEBE, PRENOSI SEBE U DUŠU VOLJENE OSOBE, unosi svu svoju dobrotu i polako se VEZUJE ČVRSTIM SPONAMA LJUBAVI. Ovakva ljubav, prije svega DUHOVNE JE NARAVI I TO JEDINSTVO U LJUBAVI- jedinstvo u ljubavi koja nije materijalna, tjelesna, već KOJA VEZUJE DUŠE, bit je kršćanske egzistencije. Iz jedne takve ljubavi uvijek izrasta nešto dobro, jedan novi život.

 

 

 

Kakve veze ima ljubav sa PRAVEDNOŠĆU o kojoj govori Gospodin? Ljubav, baš kao i pravednost ODRAZ SU JEDNOGA REDA. Ljubavi je potreban RED, a PRAVEDNSOT TAJ RED OSIGURAVA. Dakle, kako bismo LJUBILI BOGA, LJUDE I OVAJ SVIJET NA ISPRAVAN NAČIN MORA POSTOJATI RED U LJUBAVI: ne mogu voljeti svijet više od Boga, ili pretpostavljati posao svojoj obitelji, ili istodobno baviti se kriminalom i govortiti da sam kršćanin,... Ako U LJUBAVI NEMA REDA, odnosno, ako NE RAZUMIJEMO ŠTO NAM JE VAŽNIJE, A ŠTO NAM JE MANJE VAŽNO, tada NEMA NI PRAVE LJUBAVI. Zamislite, primjerice oca jedne obitelji koji zanemaruje svoju obitelj zbog prijatelja. Koga on više voli? Obitelj ili prijatelje? Ako voli prijatelje više od obitelji, onda u njegovoj ljubavi vlada NERED- NEMA REDA. A tamo gdje nema reda, kako god nema ljubavi, ne postoji ni PRAVEDAN (ILI ISPRAVAN) ODNOS. U ovom slučaju, nedostatak reda očituje NEPRAVDU KOJU OTAC RADI SVOJOJ ŽENI I DJECI.

 

 

 

Zašto im nanosti nepravdu ako se malo više zabavlja sa ekipom? PRAVEDNOST pretpostavlja DATI SVAKOME ONO ŠTO GA PRIPADA. U ovom slučaju,ne smije se zanemariti obitelj zbog prijatelja, i ne smiju prijatelji imati prvenstvo pred ženom i djecom. Prva briga jednog suprgua i oca moraju biti ŽENA I DJECA- OBITELJ. Njegova je DUŽNOST BRINUTI O NJIMA. To je uostalom obećao svojoj ženi na vjenčanju. Obećanje koje je dao utemeljeno je na LJUBAVI. Tako velimo kako DUŽNOSTI KOJE ON IMA SPRAM OBITELJI IZVIRU IZ LJUBAVI, i ako ne izvršava svoje dužnosti, to je pokazatelj NEDOSTATKA LJUBAVI. U našem slučaju, to je pokazatelj NEDOSTATKA REDA zbog koje se GASI LJUBAV koja mora biti na prvom mjestu.

 

 

 

Pogledajte predragi, i shvatite mudro kako korijen i plodovi grijeha (…) rastu iz korijena svega zla, jer nijedan grijeh ne čini se BEZ NEUREDNE LJUBAVI, svaka neuredna požuda, plod je jedne sebičnosti(...)” (Sveti Lav Veliki, Govor, 60,4). Drugim riječima, tamo gdje NEMA REDA U LJUBAVI, GDJE JE LJUBAV OKRENUTA SEBI, A NE DRUGIMA, TADA SE UGLAVNOM RAĐAJU GRIJESI. Želimo li da U LJUBAVI VLADA RED, odnosno da ljubav bude ljubav, te da se preko nje ogleda PRAVEDNO, odnosno ISPRAVNO POSTUPANJE, portebno jesvoju LJUBAV UVIJEK USMJERAVATI DRUGOME- od sebe, a ne prema sebi.

 

 

 

LJUBAV JE DUŠA PRAVEDNOSTI” (Ivan Pavao II, Govori, 6-lX- 1978). Ona je odraz jednog REDA koji je plod ISPRAVNA ODNOSA. ISPRAVAN ODNOS PREMA NEKOME ILI PREMA NEČEMU zapravo iscrpljuje definiciju pravednosti po kojoj ona podrazumijeva DATI SVAKOME ŠTO MU PRIPADA. To bez ljubavi nije moguće, jer ljubav otvara srce za potrebe drugoga. Ljubav gleda u drugoga, a ne u sebe. Samo tako je moguće imati UREDAN, SREĐEN, ISPRAVAN, PRAVEDAN ODNOS prema svima i prema svemu. “Ljubiti pravednsot nije drguo nego ljubiti Boga. I kako je ta ljubav prema Bogu uvijek povezana sa ljubavi koja brine o bližnjemu, glad za pravednošću uvijek ide zajedno sa milosrdnom ljubavi” (Sveti Lav Veliki, Govor o blaženstvima 95).

 

 

 

Kako god nije moguće postići pravednost bez ljubavi, tako ni ljubav bez pravednosti nije moguća. One uvijek idu skupa. “Pravednost i ljubav toliko su vezane da jedna podržava drugu. Pravednsot bez milosrđa, bez milosrdne ljubavi postaje okrutnost; a milosrđe bez pravednosti je ruševina, i sve oko sebe razara” (Sveti Toma Akvinski, Catena Aurea, vol. 1, str. 27). Ovo neka je pouka roditeljima koji popuštaju svojoj djeci. POPUŠTANJE NIJE UVIJEK ZNAKO LJUBAVI- ČEŠĆE JE ZNAK VAŠE SLABOSTI. NE DOPUSTITI DJECI ONO ŠTO NIJE DOBRO ZA NJIH- ZNAK JE PRAVE LJUBAVI U KOJOJ VLADA RED!

 

 

 

Krist nam je dao zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. U toj se zapovijedi ispunja sve vezano uz pravednsot. Jer, ne postoji ljubav bez pravednosti. Ljubav zahtijeva pravednost, ali istovremeno, sama sebe potvrđuje pravednošću. (…) Nedostaje li pravednosti, ljubav se također nalazi u opasnosti” (Ivan Pavao II, Opća audijencija, 08-11-1978).

 

 

 

Kada Gospodin kaže ne bude li “pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko”, misli pri tom na ljubav. Želi kazati kako naša ljubav mora nadilaziti okvire ovoga svijeta- mora imati nadnaravni smisao. Mora se, preko bližnjih ispunjati u Bogu. Drugim riječima, zapovijedi zakona koje se tiču našeg ODNOSA SA BLIŽNJIMA UVIJEK IMAJU UČINKA NA NAŠ ODNOS SA BOGOM. Tako SVE ŠTO BLIŽNJIMA RADIMO, RADIMO KAO DA RADIMO BOGU I IMAT ĆEMO RED U LJUBAVI, I NAŠA ĆE LJUBAV I PRAVEDNOST BITI VEĆA OD FARIZEJSKE. “Farizejska pravednost ispunja se u NE UBIJANJU; naprotiv, pravednost onih koji žele ući u kraljevstvo Božjeispunja se u NE LJUTITI SE NA BLIŽNJEGA BEZ NEKOG OZBILJNA RAZLOGA” (Sveti Augustin, O Govoru na Gori, 1,9).

 

 

 

Ako je pravednost odraz jednog reda u ljubavi, onda kao kršćani moramo najprije biti usmjereni Bogu. Ljubiti Boga više od svega i od samoga sebe, izraz je prave i pravedne ljubavi. “Najprije ide pravednost prema Bogu. To je kamen temeljac sve naše gladi i žeđi za pravednošću (Mt 5,6) koji nas razlikuje od krika onih zavidnih, nezadovoljnika, od egoista i sebičnjaka. (…) Jer nijekati našeg Stvoritelja i Otkupitelja, te sva dobra koja nam je darovao, pokazuje veliku i najgoru nepravdu koju možemo počiniti” (Sveti Josemaria E. de Balguer, Prijatelji Božji, 167).

 

 

 

Gledano čisto ljudski, kakve veze ima pravednost s ljubavlju? Pa nepravedan čovjek, najprije gleda sebe, a onda druge. Pravedan prije pogleda potrebe bližnjih, a onda tek svoje, jer vlastito ljubavi jest da se daruje i da razumije druge. Plemenitije je darivati ljubav i u tome se ispunja ona čisto ljudska pravednost.

 

 

 

 

Est 4, 17k-m.r-t

U one dane: Kraljica se Estera, obuzeta smrtnom tjeskobom uteče Gospodinu. Pomoli se Bogu Izraelovu i kaza: »Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja kao na dlanu. Ja sam od svog djetinjstva slušala u obiteljskom rodu da si ti, Gospode, izabrao Izraela među svim drugim narodima, naše očeve među svim njihovim precima u svoju trajnu baštinu i da si za njih učinio sve što si im obećao.

 

 Sjeti se, Gospode! Objavi se u vrijeme naših jada i ohrabri me, o kralju bogova i vladaru svakoga gospodstva! Metni u moja usta primjerenu riječ pred lavom, a njegovo srce zadahni mržnjom na neprijatelja našega da zatrt bude i on i njegovi sumišljenici. A nas oslobodi rukom svojom i dođi u pomoć meni koja sam sama i nemam nego tebe, o Gospode!«

 

 

 

Svitci o Esteri pripadaju jednim od pet svitaka MEGIL-LOT, koji su se čitali na raznim svečanostima Židova. Ovaj se konkretno čitao u sinagogama za vrijeme svečanosti PURIMA, jedne narodne svetkovine koja se slavila banketom na kojem su se izmjenjivali darovi. Ta je svetkovina ustanovljena kao memorija na spašavanje od Hamana kojeg je Bog preko Ester i njezine nevolje, uklonio sa puta spasenja naroda izraelskoga. Knjiga tako podsjeća kako Bog nikada ne napupta svoj narod.

 

 

 

Purim u prvi plan stavlja ESTERINU MOLITVU koja postaje SREDSTVOM BOŽJEG DJELOVANJA U NARODU, a Ester postaje modelom molitelja koji se ne obeshrabruje u nevolji, nego se utječe Bogu. Molitva ojađene Ester donosi jedan novi stil molitve koji je sličniji govoru Novog Zavjeta. Ponavljanjem zaziva Gospodina (Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! ti, Gospode, Sjeti se, Gospode! o Gospode!) kao da se zaziva sjećanje na spasenjsko djelo Boga koje je Izraelu učinio u prošlosti, i istovremeno mu se odaje čast i slava zbog svega što je napravio. Ester se u molitvi izražava jednostavnim riječima, govori izravno, sa puno sigurnosti.

 

 

 

Ono što Ester želi jest SPASENJE SVOGA NARODA, stoga svoj život stavlja u ruke Bogu preko MOLITVE. Molitvom želi UMILOSTIVITI GOSPODINA, PRONAĆI PUT PREMA NJEGOVOM MILOSRĐU! Upravo to čini Isus kada poučava KAKO MOLITI: ne blebećite, tražite i dat će vam se. Govori zapravo o molitvi srca koje je sigurno uslišanje, i to SRCE MORA PRONAĆI PUT PREMA BOŽJEM MILOSRĐU- ne riječi, ne obrasci zakona, već SRCE.

 

 

 

Ester moli u situaciji koja za nju i njezin narod djeluje IZGUBLJENA. Njihova je EGZISTENCIJA IZGUBLJENA u očima pogana, ŽIVOT IM JE U OPSANOSTI. U tome nalazimo sliku ljudi koji su izgubljeni, ili se nalaze pred gubitkom vlastite egzistencije pred navalama neprijatelja- grijeha.

 

 

 

Ova IZGUBLJENOST, za Ester predstavlja fizičku izgubljenost jer je Haman namjeravao istrijebiti Izraelce zbog njihove vjere u jednoga Boga. Nisu se htjeli pokloniti kralju kojeg su trebali štovati poput Boga. Ova IZGUBLJENOST prisutna je egzistencijalno u svakom čovjeku koji svoj život upravi PUTEM ZLA I GRIJEHA. Ovaj PUT JE PUT U SMRT.

 

 

 

Stoga, danas primamo pouku o POVRATKU NA PUT SPASENJA. Početak toga puta je SRCE RASKAJANO I PONIZNO, kakvo nalazimo u Ester, te MOLITVA!

 

 

 

MOLITVOM Ester pokušava dotaknuti SRCE BOGA- UĆI U NJEGOVO MILOSRĐE. Esterin stav u molitvi je prava HALAKAH. To je ono što su Židovi shvaćali kao PUT KOJI TREBA SLIJEDITI, jedno pravilo koje nas treba voditi u molitvi. HLK (ili halaka) u svom korijenu ima “hodati”, “ići”, “slijediti”: “Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; 3 koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim.” (Ps 119,1). Za Židova PUT PREMA BOGU BILE SU ZAKONSKE ODREDBE. No Ester poučava jednom drugačijem putu, koji ide za tim da se čovjek INTIMIZIRA S BOGOM I PREKO SRCA NAĐE PUT PREMA MILOSRĐU BOGA.

 

 

 

Ps 138, 1-3.7c-8

 

Pripjev:

 

Kad sam te zazvao, uslišio si me, Gospodine.

 

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu. Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost, jer si nada sve uzveličao obećanje svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio. Gospodine, tvoja me desnica spasava, Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

 

Upravo takav stav MOLITELJA KOJI ZAHVALJUJE IZ SRCA nalazimo u ovom psalmu: “Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta.” Psalam djeluje kao odgovor nekoga tko voli na djelo počinjeno iz ljubavi. To je kao jedan GOVOR SRCA KOJE JE PRIMILO MILOSRĐE.

 

 

 

Mt 7, 7-12

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.«

 

 

 

Nastavljamo razmišljanje o molitvi nakon lekcije o Očenašu u kojoj je Isus poučavo kako moliti s pouzdanjem djeteta Božjeg, koje zna i sigurno je kako će dobiti od Oca ono što mu je potrebno. U razmišljanju o molitvi Očenaša, naglasak je bio na KOMUNIKACIJI S BOGOM: cilj je molitve INTIMIZIRATI SE S ONIM KOJEM SE MOLIMO. Suprotno je to od molitve ljudima s kojima se intimiziramo PRIJE NEGO IH MOLIMO ZA NEŠTO.

 

 

 

Molitva upućena čovjeku zahtijeva prethodno jedan stupanj familijarnosti preko kojeg se molitva uslišava. Naprotiv, molitva Bogu nas familijarizira s Bogom, čini nas prijateljima Božjim, jer se naša duša, uzdižući se Bogu, okreće k njemu i časti ga u duhu i u istini” (Sveti Toma, Teološki Kompendij, 11, c. 1). Sveti Toma je dobro uočio kako prije nego zamolimo nekoga za nekakvu sitnicu, moramo biti bliski s tom osobom želimo li biti uslišani. Naprotiv, molitva Bogu nije samo jedna molba za uslišanjem već istovremno i intimiziranje s Onim kojeg molimo. U tom smislu dobro je razumjeti kako USTRAJNOST U MOLITVI POTIČE INTIMNOST S BOGOM.

 

 

 

Gledamo li na molitvu kao na oblik KOMUNIKACIJE S BOGOM, onda je svakako na prvom mjestu CILJ molitve postizanje JEDINSTVA S BOGOM- COMMUNIO. Tako KOMUNIKACIJA nas uvodi u jedinstvo, a JEDINSTVO SIGURNO POTIČE NA DALJNJU KOMUNIKACIJU.

 

 

 

Kada se intimiziramo s Bogom, onda se dovodimo u situaciju da nas TAJ STUPANJ INTIME dovodi do LJUBAVI KOJA NAM DAJE SIGURNOST KAKO ĆEMO DOBITI U MOLITVI ONO ŠTO JE DOBRO ZA NAS. Tako se KOMUNIKACIJA- MOLITVA nadoziđuje jednom RAZMJENOM, što komunikacija dijelom i jest: u komunikaciji se TRAŽI I DOBIVA; MOLI SE I DAJE SE!

 

 

 

Stavimo li ovo u odnos s Bogom, shvaćamo kako smo mi u poziciji onog koji samo može TRAŽITI I ZAHVALJIVATI MOLITVOM.

 

 

 

Tražite i primit ćete (Usp. Mt 7,7-8). To ponavlja Isus kako bi pravedne i grešne upravio SIGURNOSTI BOŽJEG MILOSRĐA, i stoga dodaje: svaki koji traži; odnosno, bio on pravedan ili grešnik, neka ne oklijeva u traženju, kako bi shvatio da Bog nikoga ne omalovažava zbog njegova stanja (…)” (Sveti Ivan Zlatousti, u Catena Aurea, vol 1, str. 428-429). Čovjek trab moliti bez oklijevanja, ne obazirući se na svoje stanje, jer Bog daje kišu pravednima i grešnicima, kako veli Isus na jednom mjestu- njegovo milosrđe NE PRAVI RAZLIKE MEĐU ONIMA KOJI GA MOLE SRCA OTVORENA NJEGOVOJ LJUBAVI. “Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu! (Mt 7,9-11). Koristi se sličnost očeva i sinova kako bi, ne misleći o svojoj grešnosti mogli iščekivati i NADATI SE DOBROTI OCA” (Isto, str. 430).

 

 

 

Prva stvar, kada je odnos s Bogom u pitanju, o kojoj bi trebalo razmisliti jest SVOJE STANJE. Često puta velimo kako pred Boga treba doći ČISTA SRCA, NA DOSTOJAN NAČIN. To je istina i doista, put prema Gospodina jest put OBRAĆENJA u kojem čovjek ŽALI ZBOG SVOJEG STANJA. Drugim riječima, nije ČISTO SRCE PREDUVJET, jer za to srce jednako molimo riječima psalmista “Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni” (Ps 51). Preduvjet je SRCE RASKAJANO I PONIZNO koje Bog NE ODBIJA kako se veli na drugom mjestu u istom psalmu: “Srce raskajano i ponizno, Bože nećeš prezreti” (Isto). Ovo pjeva psalmist jer zna kako samo Bog može očistiti srce čovjeka- čovjek to nije u stanju sam napraviti bez Boga. Stoga je važniji stav POKAJNIKA KOJI ŽALI PRED BOGOM, nego čvrsta “junaka” koji misli kako nema grijeha na sebi.

 

 

 

Stav pokajnika pred Bogom, čovjeka dovodi do svijesti kako je BOG TAJ KOJI DJELUJE PO NJEMU I U NJEMU, stoga takav čovjek, intimizirajući se s Bogom, kako raste u ljubavi, tako shvaća POTREBU DA BOGU ISKAŽE ZAHVALNOST BILO MOLITVOM, BILO DJELIMA. Upravo takvog molitelja donosi nam i Psalam 138, u stihovima: “Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu. Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost, jer si nada sve uzveličao obećanje svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio. Gospodine, tvoja me desnica spasava, Gospodin će dovršiti što započe za me! Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

 

 

 

U današnjem se evanđelju naglašava MOLITVA PROŠNJE, ali opet, više od samih prošnji Gospodin poučavo o STAVU MOLITELJA. Onaj kojiTRAŽI, trebao bi prepoznavati svoju NEDOSTATNOST PRED BOGOM i TRAŽITI PONIZNO, POKAJNIČKI, ZAHVALAN BOGU ZA SVE ŠTO PRIMA. Pa kada molimo nešto od Boga, “ne smijemo biti motivirani sebeljubljem, oholopću, lakomošću ili zavišću” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-56). Prvi je uvjet koji se pred nas stavlja kada PROSIMO: USKLADITI SVOJU VOLJU SA BOŽJOM. To nije moguće bez ponizne molitve u kojoj je čovjek sretan što moli, što komunicira Boga. “Ne slažete li se sa mnom da ukoliko ne dobijemo ono što smo molili Boga, razlog treba tražiti u tome što nismo molili s vjerom, čista srca, s dostatnim povjerenjem, ili nismo bili ustrajni u molitvi? Bog nikada nije odbio niti će odbiti one koji na pravilan način mole njegove milosti” (Sveti župnik Arški, Homilija o molitvi)

 

 

 

Uvijek valja moliti stavom DJETETA KOJE JE SIGURNO KAKO ĆE MU RODITELJ DATI ŠTO JE POTREBNO ZA ŽIVOT. Dijete ne razmišlja o potrebama, već o svojim željama. Ono ne razumije širi kontekst potrebe, već moli srcem. Roditelj je taj koji ODLUČUJE KADA I KAKO ISPUNITI ŽELJU DJETETA. Stoga, je nekada potrebno dulje moliti, žarče moliti kako bi nas Bog uslišio. Ta potreba USTRAJNE MOLITVE, ne želi poniziti molitelja, već učiniti da NJEGOVO SRCE ŽARKO GORI ZA BOGA, DA ŽEĐA ZA BOGOM, kako veli Psalam u kojem se opisuje takva molitelja: “2O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna” (Ps 63,2) ili : “6Ruke svoje za tobom pružam, duša moja k’o suha zemlja za tobom žeđa” (Ps 143,6).

 

 

 

Ono što bismo trebali gledati u djece jest kako se NE OBESHRABRUJU kada mole. Kod djece to ima drugačiji učinak, ali kod takva molitelja, molitva tako upućena Bogu, UZDIŽE SRCE molitelja i to upravo onako kako to Bog hoće: “2ALEF Slavim te, Jahve, svim srcem svojim, ispovijedam sva čudesna djela tvoja” (Ps 9,2).

 

 

 

Ako nam ponekad Bog i nije uslišao nešto što smo usrdno molili, ne treba klonuti, jer to onda nije bilo dobro za nas ili za druge: “Dobro je za tebe što ne dobivaš, kada tražiš nešto što za tebe nije dobro” (Sveti Augustin, Govori 126). Valja nam ustrajno moliti sigurnošću djeteta koje ZNA DA GA RODITELJ ČUJE, jer, “Isus nas sigurno čuje: pa i onda kadnam se čini da šuti i ne odgovara. Možda nas upravo tada najpozornije sluša. Možda nas potiče- prividnom šutnjom- da u svojoj nutrini stvorimo uvjete potrebne za ostvarnje čuda: da molimo s povjerenjem, ne gubeći hrabrost, puni vjere” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-59).

 

 

 

Kad dođe do takva molitvenog stava, molitelj ZNA DA BOG UVIJEK PLAĆA MOLITELJU. Sve naše molitve Bog usmjerava prema nekom dobru koje se ostvaruje prije ili kasnije. Stoga ponavaljamo često kako nam je MOLITI TAKO KAO DA SMO VEĆ USLIŠANI, jer kako veli sveta Terezija Avilska, Bog “uvijek daje više nego što tražimo” (Put k savršenosti, 37). “Naš Otac Bog, kada mu se utječemo ponizna srca, uzima od nas naše BIJEDE I PRETVARA IH U BOGATSTVA, uzima NAŠE SLABOSTI i pretvara ih u SNAGE. Što će nam tek pripremiti ako Ga ne napustimo, ako smo svaki dan s Njim, ako Njemu upravljamo riječju ljubavi potkrijepljene DJELIMA, ako se pouzdamo u njegovu svemoć i MILOSRĐE, pa od Njega sve molimo?” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Prijetelji Božji, 309). “Plaća koja se prima u ovom životu treba biti temeljem većih dobara kojima ćemo težiti kako bismo dobili još bolju plaću, nebesku domovinu” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 17 o Evanđeljima). Tako, molitva i naša “dobra djela postaju ulaganje od kojih ćete primiti kamate” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu). A plaća s kamatama jesu UVEĆANJE LJUBAVI U ČOVJEKU, NEBESKA DOMOVINA,

 

 

 

Ima smisla moliti i s pozicije KORISTI, ne samo gledajući ovaj stav koji je nužan. Bog uvijek plaća- u pravo vrijeme i s pravom mjerom, pa onaj koji moli dobiva više nego što traži. Dobiva najprije u SVOM SRCU. Sjetite se kako cijelo vrijeme govorimo o SRCU MOLITELJA. Onog koji moli ustrajno i usrdno, BOG ISPUNJA SOBOM: “8Više si u srce moje ulio radosti nego kad obilno rode pšenica i vino” (Ps 48,8) ili “7Blagoslivljam Jahvu koji me svjetuje te me i noću srce opominje” (Ps 16,7). Plod ovakva moljenja su RADOST koja unosi MIR u srce molitelja KAO ZNAK Božje prisutnosti u čovjekovu životu. Ta PRISUTNOST tako je jaka da molitelja opominje i kada on ne vlada sobom- U SNU, u trenucima koji nadilaze samog čovjeka. Tada, Bog prestaje biti neki “BOG IZVANA” već postaje “BOG U SRCU”, a molitelj SUŽIVI S BOGOM U SEBI koji ga po srcu vodi kroz ovaj svijet.

 

 

 

Ovakav je čovjek siguran u Božje plaćanje- u uslišanje. Isus podsjeća kako Bog daje nagradu onima koji imaju vjere (Mt 17,19), umornima i ražalošćenima koji se utječu Gospodinu (Mt 11,28), onima koji nose jaram i breme i slijede ga (Mt 11,28-30), …, onima koji ga MOLE USTRAJNO (Mt 7,7-11: “Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se”.

 

 

 

Ova ustrajna molitva PUT JE PREMA BOŽJEM MILOSRĐU KOJE JE TEMELJ SVIH USLIŠANJA. Često nismo zaslužili, ali dobijamo, jer je Bog milosrdan, pa kako god vidi dalje od nas razloge zbog kojih nas ne bi trebao uslišati, vidi i DUBLJE U NAMA RAZLOGE, ONE BUDUĆE RAZLOGE PROMJENA NAŠIH STAVOVA- zbog kojih će nas uslišati, premda se čini kako to ne zaslužujemo.

 

 

 

INTIMIZACIJA S BOGOM U MOLITIVI upravlja nas PUTEM BOŽJEG MILSORĐA, jer intimizacija pretpostavlja DUBLJE POZNAVANJE SRCA. “Na ovaj način, milosrđe nije nešto što Bog pridržava sebi, već to karakterizira život cijelog naroda Izraela, te svih njegovih sinova i kćeri: MILOSRĐE JE SADRŽAJ INTIMNOSTI SA GOSPODINOM, ONO JE SADRŽAJ DIJALOGA S NJIM. (…) U Starom Zavjetu se potiču uneserećeni ljudi, prije svega oni opterećeni grijesima- jednako kao i ostatak Izraela koji je ostao vjeran savezu s Bogom- da se UTJEČU MILOSRĐU BOŽJEM I RAČUNAJU S NJIM: podsjeća ih pri tom na trenutke padova i beznađa kako bi ih ohrabrio da mole i daju slavu, hvalu i čast svaki put kada im se Bog očituje i ispuni njihove molbe, bilo da je riječ o narodu, bilo o pojedincu. Na ovaj se način milosrđe u određenom smislu opire pravednosti i otkriva se u mnoštvu slučajeva, ne samo kao puno moćnija, već puno dublja od same pravednosti. (…) Ljubav je ono što treba upraviti pravednošću i pravednost bi trebala poslužiti ljubavi. Ovo PRVENSTVO LJUBAVI PRED PRAVEDNOŠĆU OGLEDA SE U PRVOM REDU PREKO MILOSRĐA. (…) MILOSRĐE SE RAZLIKUJE OD PRAVEDNOSTI, ALI NIJE JOJ SUPROSTAVLJENA. Povijest spasnja očituje prisutnost Božju tako što Boga ljubavlju vezuje uz svoje stvorenje(Ivan Pavao II, Dives in misericordia).

 

 

 

MOLITVA OTVARA PUT PREMA BOŽJEM MILOSRĐU i Bog nas poučava tom PUTU.

 

Lk 11, 29-32

 

U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«

 

»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«

 

 

 

Gospodin kritizira NEVJERU svojih suvremenika koji od njega zahtijevaju znakove kako bi povjerovali u njegovo poslanje. Kori ih zbog nevjere teškim riječima: “Naraštaj ovaj naraštaj je opak”, ne toliko zbog nevjere, koliko zbog boli koju osjeća zbog svakog koji sebe nevjerom upravlja od Boga u propast. Njegovi su suvremenici imali prigodu gledati čuda koja je radio, i ta su čuda imala za cilj RASPALITI NJIHOVU VJERU. Netko će dodati, zašto onda nije svima radio čuda? Radio čuda ondje gdje se mogla razbuktati vjera u srcima ljudi, koji bi, gledajući čuda, povjerovali u Boga, u Isusa i njegovo poslanje. Oni pokazuju NERAZUMIJEVANJE VLASTITE VJERE, jer ne razumiju ni cijelu svoju tradiciju.

 

 

 

Ljudi današnjeg svijeta razmišljaju slično Židovima Isusova vremena. ŽIDOVI SU TRAŽILI ZNAKOVE DA BI POVJEROVALI, A DANAŠNJI SKEPTCI, AGNOSTICI, ATEISTI traže DOKAZE- ZNANSTVENE DOKAZE ZA VJERU U BOGA. Oni ne vjeruju u ono što NE VIDE! Stoga, veću važnost pridaju ČINJENICAMA KOJIMA SE MOŽE NEŠTO MJERITI, OPISATI, nego sikustvu vlastite duše. LJUBAV primjerice NE MOŽETE NI MJERITI NITI JE JEDNOSTAVNO MOŽETE OPISATI- uviejk će vam nedostajati riječi.

 

 

 

Problem današnjeg razmišaljanja ne leži u činjenicama, već u UPOTREBLJIVOSTI TIH ČINJENICA. Za modernu misao, istina se uvijek veže uz činjenice, a činjenice uz opipljivost, pa kada imamo pred sobom nedokazivu činjenicu (kao što je to primjerice Bog i njegovo postojanje) onda ta činenica nema snagu jer se ne može kvantificirati. Tada je njezina korisnosti ili upotrebljivost ništavna. To je stoga jer se moderno razmišljanje ne OSLANJA NA ČINJENICU, VEĆ NA NJEZINU MJERLJIVOST ILI UPOTREBLJIVOST. Niz činjenica mogu SAMO ODRAŽAVATI ISTINU o nečemu, ali AKO SE NE MOGU MJERITI ILI KORISTITI U NEKU SVHRU, prestaju biti činjenice i s njima se ne može učiniti ništa.

 

 

 

Postoji greška u razmišljanju modernog čovjeka: iz mnoštva činjenica pokušava rekonstruirati isitinu o nečemu, ali često puta ČINJENICE NISU DOVOLJNE ZA OTKRIVANJE SMISLA NEKE STVARI, POJAVE. Tako je i sa poviješću: POVIJEST MOŽEMO OPISIVATI ČINJENICAMA, ALI ONE NE MOGU DONIJETI PUNI SMISAO DOGAĐAJIMA. Taj se smisao često puta otkriva puno poslije nego li se neki događaj zbiva.

 

 

 

U tom smislu, ovakvom RAZMIŠLJANJU MODERNOG ČOVJEKA, NE NEDOSTAJE ZNANJA, ALI NEDOSTAJE RAZUMIJEVANJA STVARI. ZNANJE je skup podataka koji posjeduje čovjek po kojem se ne otkriva smisao svega; to je nešto što imamo u sebi, ali često ne možemo iskorisiti pravo jer ne znamo što bi s nekim činjenicama. Naprotiv, RAZUMIJEVANJE leži u sposobnosti otkrivanja SMISLA preko ISTINE. Tu činjenice padaju u drugi plan i mogu nam pomoći koliko i odnemoći. Potrebno je DRUGAČIJE DOHVAĆANJE STVARNOSTI OD ČINJENIČNOG ili ZNANSTVENOG, želimo li shvatiti- razumjeti smisao stvari.

 

 

 

U korijenu naše VJERE STOJI RAZUMIJEVANJE SMISLA SVIJETA I ŽIVOTA. Stoga je nužno najprije nešto znati, ali nije potrebno znati sve, kako bi se shvatio smisao. SPOZNAJA je nužna u mjeri u kojoj nam POMAŽE RAZUMJETI, ALI SPOZNAJA (ZNANJE) NIKADA NE SMIJE BITI CILJ SAM PO SEBI. Tako su i Židovi PUNO ZNALI O SVOJOJ TRADICIJI, ALI NISU RAZUMJELI NJEN SMISAO: sva je tradicija bila usmjerena OSOBI ISUSA KRISTA U KOJEM JE BOG OBJAVIO SAMA SEBE!

 

 

 

SMISAO NE VUČE KORIJEN IZ ZNANJA, ne može se spoznati iz TVORIVOSTI, jer kada bismo SMISAO NALAZILI U TOVRIVOM, to bi bio smisao kojeg smo mi samu konstruirali. SMISAO svega STVORENOGA, MOŽEMO NAĆI SAMO U STVORITELJU. Dakle, sve što je stvoreno vodi nas Onome koji je sve stvorio, pa SPOZNAJA nije ništa drugo nego PUT PREMA BOGU. Spoznaja nije cilj, jer ne otkriva smisao. SMISAO SE SAM OTKRIVA ONOME KOJI GA TRAŽI: mi smisao PRIMAMO I kada ga shvatimo, VJEROM jedino možemo ZAHVALITI BOGU. Tako je VJERA jedini ODGOVOR Riječi, Logosu, Bogu

 

 

 

Mi na kraju svih sovjim molitava izražavamo svoju VJERU U ONOG KOJEM SE OBRAĆAMO I U ONO ŠTO MU GOVORIMO jednom jedinom riječju: AMEN. Ta riječ (AMEN- HMN), riječ je koja označava čvrsto uvjerenje u ono što se govori: TAKO JE, ISTINA JE. Drugim riječima, to je kao da smo kazali UVJEREN SAM U TE RIJEČI; VJERUJEM.

 

 

 

VJEROVATI NEKOME izražava PREDANOST riječima ili osobi koja ih izgovara; OSLANJANJE NA TU OSOBU; PREDANOST onome koji nam govori. Tako, vjerovati u Boga, znači posve se OSLONITI I PREDATI BOGU, PREPUSTITI MU SE u svemu, a posebice u onome što sami ne možemo niti trebamo učiniti. To PREPUŠTANJE BOGU- čin je naše SLOBODE. Čitali smo u Poslanici Galaćanima: “Pisano je da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne snagom obećanja. To je slika. Doista, te žene dva su Saveza: jedan s brda Sinaja, koji rađa za ropstvo — to je Hagara. Onaj pak Jeruzalem gore slobodan je; on je majka naša. (…) Zato, braćo, nismo djeca ropkinje nego slobodne. Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!” (Gal 4,22-31). pavao upozorava kako smo OSLOBOĐENI ZA SLOBODU: rođeni smo kako bismo SLOBODNO SVOJ ŽIVOT PREPUSTILI BOGU, a činili to zbog Zakona ili nekog straha.

 

 

 

To SLOBODNO PREPUŠTANJE ŽIVOTA BOGU nije kao NAPUŠTANJE vlastitih pozicija, već je to jednostavno jedna AKTIVNOST ČOVJEKA koji prihvaća da sve može biti drugačije od onoga što on sam misli i želi napraviti, i kada PREPOZNA DA BI TREBALO DRUGAČIJE, da se njegovi planovi neće ostvariti, dolazi do PREPUŠTANJA: da bude što ima biti; drugim riječima, da se VRŠI BOŽJA, A NE MOJA VOLJA.

 

 

 

Do prepuštanja volji Boga dolazi ne po sili, nego po intelektu- PO SLOBODNOJ VOLJI- POS LSOBODNOJ ODLUCI; i to kada se PREPOZNA DUBLJI SMISAO U NEČEM ŠTO NE IDE PO MOJIM PLANOVIMA. Tako se problem prepoznavanja smisla života prepoznaje kao PROBLEM VJERE, JER PREPOZNATI NEŠTO OKO BOGA ZAHTIJEVA OČI VJERE. Zahtijeva od čovjeka da prije svega ŽIVI ONO ŠTO TREBA PREPOZNAVATI OKO SEBE. Drugim riječima, ovo prepuštanje- vjerovanje NE TRAŽI DOKAZE I ČINJENICE, VEĆ SRCE KOJE VOLI I PREPOZNAJE JEDNO VEĆE DOBRO U SITUACIJI U KOJOJ SE NALAZI- a koje mu dolazi od Boga.

 

 

 

Kršćanski AMEN- TAKO JE- VJERUJEM, može se OSLONITI samo na ono što IMA SMISAO, A SMISAO SE UVIJEK PRONALAZI PO ISTINI: ISTINA OTKRIVA SMISAO. To znači da je moguće tražeći istinu pronaći smisao stvari, bez da se znaju sve činjenice, jer POSTOJE POJAVE U PRIRODI KOJE NE MOŽEMO ČINJENIČNO POJASNITI, ali su prisutne i imamo SIGURNOST DA JESU, da postoje, da su istinite.

 

 

 

OTKRIVANJE SMISLA ŽIVOTA, zapravo je OTKRIVANJE BOŽEJG PLANA ZA MENE. To je kao da GLEDATE U NEKI PREDMET I POKUŠAVATE OTKRITI MISLI ONOGA KOJI GA JE NAPRAVIO: što je htio tim predmetom, koja mu je SVRHA, zbog čega ga je napravio? Ista pitanja možemo primjeniti na svoj život. Potraga za SMISLOM OTKRIVA MISAO BOGA KOJOM ME JE STVORIO, a u kojoj nalazim SVRHU SVOGA ŽIVOTA!

 

 

 

ČOVJEK KOJI PREPOZNAJE SMISAO SVOGA ŽIVOTA, čini to u svijetu oko sebe i PREPOZNAJE i sve ONO ŠTO MU POMAŽE ISPUNITI taj SMISAO. ŽIDOVI NISU RAZUMJELI SMISAO SVOGA POSTOJANJA KAO NARODA BOŽJEG, PA NISU MOGLI SHVATITI NI ISUSOV DOLAZAK MEĐU NJIH. Tražili su POTVRDU U ZNAKOVIMA- ČINJENIČNI DOKAZ da je Isus Mesija. Ovo potvrđuje njihovu nesigurnost i nerazumijevanje svoje vjere.

 

 

 

Koji je dokaz imao Abraham da je Bog onaj koji mu govori i šalje ga na put? Koji je dokaz imao Mojsije da ne halucinira u pustinji dok je razgovarao s Gospodinom? Koji je dokaz Božje volje imao Jošua kada je uvodio narod u Obećanu zemlju? Nikakve dokaze nisu imali- ali su imali VJERU koja se OSLANJALA NA SMISAO POSTOJANJA NJIHOVA NARODA I TRADICIJE. Ti su ljudi shvaćali dobro kako Bog nije stvarao “bez veze”, već je sve stvorio sa smislom i svrhom.

 

 

 

Možemo isto pitanje postaviti današnjim skepticima glede naše vjere u Isusa Krista: kakvu su sigurnost imali mučenici kada su u smrt odlazili? Kakav je smisao njihove mučeničke smrti? Zar su bili ludi? To su bili ljudi koji su podnijeli mučeništvo JER SU ŽIVJELI JEDAN PLEMENIT NAČIN ŽIVOTA- ONI NISU BILI KRIMINALCI, RAZBOJNICI, UBOJICE- VEĆ PLEMENITI I DOBRI LJUDI KOJI NIKOME NISU SMETALI. Jedina im je krivnja bila to što su VJEROVALI U BOGA. I zbog te vjere su bili ubijeni. Kakav smisao ima ubiti dobra čovjeka?

 

 

 

Postoji dublji smisao u njihovoj smrti i oni bi nama trebali biti ZNAK, UPUTA ZA ŽIVOT koji će nas krijepiti da ustrajemo u vjeri. Oni se NISU OSLANJALI NA SEBE, VEĆ NA BOGA U SVEMU i to do svoje smrti. Bolje od nas su RAZUMJELI SMISAO JEDINO ZNAKA KOJEG JE ISUS OSTAVIO I SVOJIM SUVREMENICIMA: ZNAKA KRIŽA! To je jedini znak koji je Isus obećao suvremenicima, ali i nama je to JEDINI ZNAK KOJI OTKRIVA SMISAO NAŠEG ŽIVOTA. Kako jedan znak užasa može dati smisao životu u kojem težimo komoditetu i lagodnostima?

 

 

 

Znak vjere jest KRIŽ, koji je također i znak PATNJE KOJA VODI SLAVI, MUKE KOJA VODI USKRSNUĆU. "Per crucem ad lucem", po križu se dolazi k svjetlu: ovaj tako evanđeoski izraz govori nam kako ŽIVEĆI KRŠĆANSTVO U PUNINI, KRIŽ JEDNOG KRŠĆANINA UVIJEK OTKIVA U SEBI PASHU” (Sveti Ivan Pavao II, Hom. Rio de Janeiro,30-VI-1980). Križ je put kojim idemo k Bogu. On nas uvijek VODI U SMRT, ali KRIŽ NEMA CILJ U SMRTI, VEĆ U USKRSNUĆU PO KOJEM VEĆ SADA MOŽEMO UŽIVATI BOŽJU BLIZINU. To je pravi CILJ KRIŽA: BITI UZ BOGA ZAUVIJEK! To su razumjeli prvi kršćani koji su život poputno predali u ruke Bogu i istrpjeli smrt radi toga.

 

 

 

Neka se nitko ne srami svetih znakova napega spasenja (…); nosimo radije po svem svijetu, poput krune, Kristov Križ. Sve što imamo prolazi kroz taj križ. (…) To je znak napega spasenja, znak slobode ljudskog roda, znak dobrote Božje za nas” (Sveti Ivan Zaltousti, Hom. o Sv. Mateju,54). Oni koji otklanjaju križ od sebe, pokazuju kako NE RAZUMIJU VJERU NI NJEZIN SMISAO. Vjera ne donosi u nas snagu čovjeka kojom ćemo se opirati nevoljama, već SNAGU BOGA KOJOM POBJEĐUJEMO VLASTITI GRIJEH, PO KOJOJ TRPIMO I ZBOG TUĐIH GRIJEHA I PO KOJOJ USTAJAVAMO NA ČINJENU DOBRA. Ta snaga je SNAGA KRIŽA NA KOJEM SE TRPI.

 

 

 

Križ zapravo otkriva smisao vjere u Isusa Krista: jedina spoznaja o Bogu po svetom Pavlu jest ISUS KRISTA, RASPETI (1 Kor 2,2). Evanđelje je stoga uvijek NAUKA O KRIŽU, koja ako se prilagodi spoznaji sviejta postaje beskorisna. Onaj koji razumije smisao ovog znaka križa, PREPUŠTA BOGU SVOJ ŽIVOT U NEVOLJAMA- NE BJEŽI OD KRIŽEVA I NEUGODNOSTI: “Hoće li me netko slijediti, neka zaniječe samoga sebe, neka uzme svoj križ i ide za mnom” (Mt 16,24). Uzeti svoj križ- prihvatiti ono što me spopada, zapravo znači UMRIJETI U ONOME ŠTO TI SAM ŽELIŠ U TOJ SITAUCIJI KAKO BI BOŽJA VOLJA ZAUZELA MJESTO NAŠOJ VOLJI (Gal 2,19-20; 6,14). A VRŠITI VOLJU BOŽJU- to bi trebao biti jedini cilj naših života. Jedino takav život- život čovjeka koji u svemu traži SMISAO KOJEG JE NJEGOV STVORITELJ UTISNUO U ŽIVOT, jer život koji vodi u vječnost, u kraljevstvo nebesko. “Pogledaj kako Krist ulazi u slavu po svojoj muci: Nije li trebalo da Krist sve to pretpri i tako uđe u slavu? (Lk 24,26). Na isti nas način poučava putu koji i nas vodi u slavu: POTREBNO JE PROĆI KROZ PUNO NEVOLJA ZA UĆI U KRALJEVSTVO BOŽJE (Dj 14,21)” (Sveti Toma Akvinski, o Vjerovanju, 5, 1. pogl. , str. 76)

 

 

 

I danas mnogi reagiraju spram vjere u Boga kao Židovi Isusova vremena. Rado bi vidjeli kakav znak, kakvo čudo, ali osim križa ništa neće dobiti- a smisao križa ne razumiju. Mnogi umuju o životu, ali ne shvaćaju smisao života i pronalaze ga nerijetko ne samo u dobru, već i u zlu, u grijehu. Tako pokazuju da ne razumiju smisao života- zlo naime ne otkriva pravi smisao, već da SAKRIVA OD OČIJU ČOVJEKA. Ostaju pod onim stablom u Edenu na kojem je bila izmiješana spoznaja o dobru i zlu- oni istu spoznaju miješaju u sebi, ne shvaćajući kako ih SAMO DOBRO OPET VRAĆA K BOGU.

 

 

 

Križ-one životne nevolje koje prihvatimo kao volju Božju- NE MIJEŠA U SEBI OVU SPOZNAJU DOBRA I ZLA. Patnja s križa je poput VATRE U DUŠI U KOJOJ SAGORIJEVA ONO ŠTO JE ZLO, PA NAKON SVE MUKE SE OTKRIVA SAMO ONO ŠTO JE DOBRO I ISPRAVNO. Nije li tako u svim nevoljama koje vas pritisnu: one vas potiču na traženje istine i pravde i dovode vas do spoznaje ISTINE O DOBRU, ali pred vas stavljaju i SLOBODAN IZBORA- prihvatiti tu istinu i živjeti po njoj- A ZA TO TREBA TRPJETI; ili ODBACITI TU ISTINU ODBACUJUĆI TAKO KRIŽ u želji da SEBI OLAKŠAM SITUACIJU PRIHVAĆANJEM NEKOG ZLA KAO OBRASCA MOGA POSTUPANJA.

 

 

 

Križ je drvo koje JASNO GOVORI O TOME ŠTO JE ISPRAVNO I ŠTO VODI PREMA BOGU U NAŠEM POSTUPANJU; i progovara uvijek preko patnje čovjeka koji zagrli taj svoj križ. Taj shvaća kako “nema drugog puta” do Boga.

 

 

 

Pored ovoga, križ nekada preko nas otkupljuje druge koji sami ne mogu nositi takve nevolje. Nekada se događa da križem “plaćamo” cijenu za druge. Naše trpljenje može biti ljekovito za duše drugih, ako trpljenje prikažemo kao ŽRTVU- svojevoljno prihvaćanje patnje KOJU NISMO ŽELJELI, ALI KOJA JE DOŠLA I NE MOŽE NAS MIMOIĆI.

 

 

 

Takva je znanost Križa: malo ih vidi smisao trpljenja, a još manje dobrobiti od križa.

 

 

 

Iz 55, 10-11

 

Ovo govori Gospodin: »Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču, i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi, ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah

 

 

Kao što nitko ne može kontrolirati kišu ili snijeg kada padaju, tako ni Riječ Božju ne može nitko kontrrolirati u njezinu djelovanju. Ona ulazi u čovjeka kako bi on dao plod svojim čestitim životom. Veli Bog kako se Riječ Božja ne vraća k njemu bez ploda. Onome tkoje primi, ona dodaje puno više nego što čovjek može zamisliti, ali dokle god se ne ispuni ono što se od čovjeka očekuje, Riječ djeluje. Tako, i za kišu je potrebno da natopi zemlju, kako bi ona nakando isparavala u zrak i vraćala se onamo od kuda je i padala.

 

 

 

Židovi su često morali KUPOVATI VODU, pa u slici VODE nalazimo nešto ŠTO NIJE MOGUĆE KUPITI NOVCIMA, jer u pustinji gdje su proveli jedan dio svoje povijesti, VODA NEMA CIJENU- ona znači ŽIVOT. Osobito je ovo znakovito za vrijeme progona Izraelaca kada je VODA simbolizirala RIJEČ BOŽJU koja je natapala njihove živote S NEBA i nije ju nitko mogao kontrolirati, niti je progonstvo moglo zaustaviti da natapa duše žednih Izraelaca.

 

 

VODA je RIJEČ BOŽJA koja daje jedini pravi život Izraelu, bez koje VJERNIK NE BI MOGAO PREŽIVJETI.

 

 

Bez vode život je u opasnosti, tako i BOŽJA ŠUTNJA u vremenima kada nema proroka ili kada oni ne govore, smatra se Božjom kaznom. Odustnost te Riječi u naroda, jednako je progonu u drugačijem obliku. Narod koji je nastao iz Saveza s Bogom, ne može živjeti bez Riječi svoga Boga, bez Riječi onoga čije su riječi Zakon.

 

 

Na drugom mjestu prorok Izaija kritizira Judejce kako su im bile draže ustajale i loše vode poganskih naroda, nego čiste vode domaćih izvora Šiloaha (Usp. Iz 8,6). Govori tako preko vode o poganstvu i prijajanju vjernika uz poganštinu. Te mirne i blage vode život su Jeruzalema, pa je napuštanje tih voda donosilo sliku NAPUŠTANJA RIJEČI BOŽJE, Božjih Zakona, odvajanje od svoje vjere u potragama za vlastitu sigurnost u novim savezima sa poganima Asirije i Babilona. Tako su se Judejci oslanjali više na poganske neprijatelje, nego na svoga Boga i njegovu Riječ.

 

 

Nakon što zbog svoje nevjere bivaju odvedeni u progonstvo, Izaija ih poučava o tome kako djeluje Riječ Božja: ona je poput dažda i snijega koji “s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču, i kruh za jelo”. Riječ želi učiniti čovjekov život PLODNIM i NAHRANITI GA. Ona natapa život koji ne samo da utažuje žeđ već se i hrani PLODOVIMA ŠTO DOLAZE OD NATAPANJA tom VODOM S NEBA.

 

 

Ova slika VODE važna je kod povrataka iz progonstva: VODA JE KAO PUT PROBIJEN KROZ PUSTINJU. Osim nečega što napaja žedna usta osiguravajući im život, ova slika se koristi kao prikaz PUTA: voda naime sama sebi probija put kroz suho tlo. Tako će ova VODA S NEBA probiti put Izraelcima pri povratku. Ovime se naglašava SPASONOSNI UČINAK VODE, jer Riječ Božja PROBIJA PUT ČOVJEKOVU SRCU DO SPASENJA- do Boga.

 

 

VODA nadalje simbolizira ŽIVOT VJEČNI. U prikazu izvora vode koji nikada ne presušuje, odnosno voda tekućica koja natapa stabla zasađena pored svojih tokova trajno ih čineći zelenim i plodnim, nalazimo sliku ŽIVOTA VJEČNOGA: jednog života koji ne prestaje (stalno je zelen i plodan).

 

 

VODA se uspoređuje sa MUDROŠĆU (poetična literatura). Tako je MUDROST S NEBA poput VODE koja se IZLIJEVA iz svojih tokova i OBLINO NATAPA SVA POLJA čineći ih neizmjerno plodnima. U ovoj slici sjećamo se Nila u Egiptu ili Mezopotamskih rijeka Eufrata i Tigrisa koji su svojim izlijeavnjem iz korita, ne samo natapali zemlje, već su ih i DOHRANJIVALI s muljem kojeg su na njih nanosili. Tako su ove ovde osiguravale PLODNOST, baš kao i Mudrost s neba uz koju čovjek prione.

 

 

VODE su nešto što služi ČIŠĆENJU SRCA. Tako se Izraelita moli Bogu da ga OČISTI SVOJOM RIJEČJU kao što se vodom čisti sve. Riječ je dakle, VODA KOJA I PROČIŠĆAVA čovjeka.

 

 

Čovjek koji živi od vjere je tako potput ZEMLJE koja se nalazi pored KORITA RIJEKE koja stalno teče i natapa ga čineći ga plodnim dobrim djelima. Ili je poput STABLA koje je zasađeno pored VODA TEKUĆICA koje ne presušuju, već hrane korijenje stabla kako bi bilo trajno zeleno i plodno.

 

 

U Novom Zavjetu, osobito kod Ivana, pojavljuje se slika VODE: voda koju daje Bog, jest ŽIVA VODA (Samarijanka) koja nikada ne presahne; VODOM se RAĐA ODOZGO (Nikodem) za NOVI ŽIVOT. Voda tako postaje DAR S NEBA bez kojeg je ŽIVOT NEZAMISLIV.

 

 

Ta VODA jest DUH SVETI, koji napaja dušu vjernika. Prodire u dušu onoga koji je OTVOREN ZA SLUŠANJE I VRŠENJE RIJEČI BOŽJE. Stoga Gospodin i govori da mu dođu svi koji su žedni, koji vjeruju u Njega (Iv 7,37b-38). Iz njegove utrobe poteći će RIJEKE ŽIVE VODE. Tako se ISUS PREDSTAVLJA IZVOROM ŽIVE VODE KOJA ĆE IZ NJEGA POTEĆI NAKON ŠTO BUDE RAZAPET (proboden- “iz utrobe će poteći”). Ovako se DAR S NEBA VEZUJE UZ ISUSOVU SMRT NA KRIŽU, odnosno na SAKRAMENTE koje nam je Gospodin po SUDIONIŠTVU U SVOJOJ SMRTI OSTAVIO U CRKVI.

 

 

CRKVA tako postaje STIJENA iz koje će poteći RIJEKE ŽIVE VODE LJUDIMA. Ovo nas podsjeća na Mojsija i VODU KOJA JE PROVRLA IZ STIJENE u pustinji kada je narod rogoborio protiv Mojsija i Boga. Baš kao što STIJENA U SEBI SKRIVA IZVOR, tako i CRKVA SKRIVA U SEBI SKRIVA ISUSA KRISTA. Ono što iz stijene istječe nije od stijene, već od IZVORA KOJI JE U STIJENI. Tako i ono što IZ CRKVE ISTJEČE VJERNICIMA- Duh Sveti, nije od Crkve, već od Isusa Krista koji U CRKVI ŽIVO PREBIVA. Tako, u dubini bića Crkve nalazimo Isusa Krista- izvor žive vode koja nas napaja, ŽELEĆI NAM ŽIVOT UČINITI PLODNIM u vjeri, plodnim dobrim djelima.

 

 

Sveti Ivan naglašava kako je Isus RIJEČ KOJA JE TIJELOM POSTALA. Isus je Riječ kojom je Bog sve stvorio i koja se utjelovila kako bi nam OBJAVILA BOGA KAKAV DOISTA ON JEST. Utjelovljene predstavlja jedan GOVOR BOGA OCA UPRAVLJEN LJUDIMA. Taj se govor očituje po ŽIVOTU ISUSA KRISTA- Isus je tako ŽIVA RIJEČ Božja koja je prebivala među nama, a danas prebiva u Crkvi. Ako je utjelovljenje jedan ŽIVI GOVOR BOGA LJUDIMA PO SVOJOJ RIJEČI, ONDA JE MOLITVA ŽIVI ODGOVOR ČOVJEKA KOJI VJERUJE U TOG BOGA I ŽELI OSLUŠKIVATI BOŽJU RIJEČ U SVOM SRCU.

 

 

Tako nam Riječ predstavlja Boga kojeg nitko nikada nije vidio, On je slika nevidljivog Boga (Usp, Kol 1,15). Tako nama prilazi kao dažd i snijeg s neba koji želi DATI TRAJAN ŽIVOT ONIMA KOJI GA PRIME. “12A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, 13koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.” (Iv 1,12-13). Onima koji prime RIJEČ BOŽJU, sam Bog garantira jedan drugačiji život- život djece Božje u kojoj će se VJERNIK OSLANJATI NA BOGA koji će mu stalno osiguravati SVE ŠTO MU JE POTREBNO ZA ŽIVOT. Vođen Duhom Božjim, zadržat će mir u tegobama i nikada neće podleći napastima da posegne za zlom u svojem djelovanju.

TAKAV ŽIVOT VJERNIKA KOJI SE OSLANJA NA BOGA, POSTAJE ODGOVOR NA ŽIVU RIJEČ BOŽJU. I upravo takva život je nezamisliv bez stalne KOMUNIKACIJE S BOGOM, BEZ STALNOG RAZGOVORA, BEZ STALNOG TRAŽENJA BLIZINE BOŽJE, a to se uvijek dobiva MOLITVOM.

 

 

 

 

Ps 34, 4-7.16-19

 

Pripjev:

 

Bog izbavlja pravednika iz svih tjeskoba.

 

Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam Gospodina, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga. U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša. Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba. Oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove. Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji. Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava.

 

Tijekom Korizme često naglašavamo vrijednost MOLITVE, POSTA I DJELA MILOSRĐA koji nam pomažu u našem vjerničkom sazrijevanju. Ove tri stvari upotpunjuju se i potrebne su jedna druge u životu čovjeka. Kako Korizma traje 40 dana, tako kod nekih ljudi ove prakse potaju PROLAZNE, a u tome nije moguće sazrijevati u vjeri. Tako ove prakse od nas zahtijevaju TRAJANJE, STALNOST, kako bi bile učinkovite u nama. One nam služe preobrazbi nutrine- našem OBRAĆENJU, a to je uvijek jedan PROCES- nešto što traje, jer “sazrijevamo duhovno samo obraćanjem Bogu, a samo obraćenje se ispunja kako preko molitve, tako i preko posta i milostinje zajedno(Sveti Ivan Pavao II, Opća Audijencija, 14-03-1979).

 

 

 

Čini se kako je PUT MOLITVE najshvatljivi od ovih sredstava duhovnog sazrijevanja. Sma Gospodin nas poučava o POTREBI MOLITVE: daje nam svoj primjer kada se moli prije i poslije svega što čini- jer Sin ništa ne čini bez Oca; povlači se u osamu- želi da uđemo u intimu s Bogom, da se MOLI SRCEM i da ČISTIM SRCEM STALNO TRAŽIMO BOGA; u Getsemaniju moli na koljenima i ne moli se za sebe- već za one koje za sobom ostavlja u svijetu. A kada ga apsotoli upitaju da ih nauči moliti, on ih poučava samo jednu molitvu: OČE NAŠ!

 

 

 

U toj molitivi DIJETE RAZGOVARA S OCEM, i taj razgovor ima svoj kod: DIJETE MOLI ZA ELEMENTARNE POTREBE JEZIKOM I RIJEČIMA SINA BOŽJEG, A OTAC MU SIGURNO UZVRAĆA U NJEGOVIM POTREBAMA. Kada je poučavao o molitvo Očenaša, Isus je više poučavao o SIGURNOSTI USLIŠANJA nego o potrebama, jer se potrebe mogu izraziti na razne načine. Ono što nalazimo u Očenašu obuhvaća molitvom SVE NAŠE POTREBE. Tako da ih i nije potrebno naglašavati posebno.

 

 

 

Onaj koji se ispunja Riječi Božjom, Duhom Božjim, taj GOVORI BOGU SVOJIM SRCEM I SVOJIM ŽIVOTOM. I time govori puno više od onih koji “brbljaju kao pogani”. Rijeke Žive Vode čovjeka čine DJETETOM BOŽJIM. A Bog- Otac, kao i svaki otac dobro poznaje što djetetu treba. Kako se vjernik ispunja živom Riječju Božjom i nastoji je vršiti, onda velimo kako je cijeli njegov život ispunjen Bogom i on živi u Bogu i Bog u njemu. Stoga, PO TOM NUTARNJEM JEDNISTVU, Bog poznaje sve naše potrebe i prije nego što mu ih iznesemo. To je razlog što naglasak Očenaša ide u pravcu SIGURNOSTI USLIŠANJA!

 

 

 

U psalmu kojeg čitamo, nalazimo na jedan VAPAJ GOSPODINU. Nalazimo zapravo jednog vjernika koji OČITUJE SVOJU POTREBU ZA MOLITVOM. Više od same potrebe, psalmist naglašava SIGURNOST USLIŠANJA MOLITVE: “Tražio sam Gospodina, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga. U njega gledajte i razveselite se, da se ne postide lica vaša. Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba.MOLITE TAKO KAO DA STE VEĆ USLIŠANI I NE BRINITE SE ZA NIŠTA: PREPUSTITE GOSPODINU SVOJE PUTOVE! Radite ono što možete i što vam je dužnost i ne budite zabirnuti za rezultate svoga rada. Neka o POSLJEDICAMA SVEGA ODLUČUJE BOG, da se mi ne bismo uzoholili misleći kako je SVE NAŠA ZASLUGA ILI KAKO SMO MOĆNI U MOLITVI.

 

 

 

Moli i prepusti Gospodinu svoje putove jer “oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove. Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji.” Ne brini se o uslipanju svojih molitava jer “Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava.” Psalam želi unijeti SIGURNOST U MOLITVU VJERNIKA.

 

 

 

Mt 6, 7-15

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga.' Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.«

 

 

 

Pred nama je ponovo temljena kršćanska molitva Očenaša. Često ponavljamo ovu lekciju o molitvi i duboki su razlozi za to. Prije svega u tom govoru o molitvi stoji želja da se MOLI SRCEM, iskreno i s privrženošću i sigurnošću djeteta koje od roditelja traži nešto.

 

 

Puno smo puta govorili o tome kako bismo trebali imati SIGURNOST DJECE DA ĆEMO DOBITI ONO ŠTO NAM JE POTREBNO OD OCA. Zašto govorimo o SIGURNOSTI? Bog je spreman uslišiti sve što je DOBRO ZA NAS I ZA DRUGE LJUDE, ali nekada od uslišanja važniji jest naš stav- naša vjera. I nerijetko je ona na kušnji u neuslišanim molitvama- ne da bi se razbila vjera u čovjeku, već da bi nakon ustrajne molitve čovjek, ne samo bio uslišan, već i porastao u vjeri. Kad jedno dijete dobije od roditelja “sve od prve” ne cijeni toliko roditeljsku ljubav kao kada moli i traži i uz to mora još nešto napraviti dodadtno da bi dobio što želi- mora na neki način “zaraditi” ono što mu je u molitvama.

 

 

Kaže sveti Toma Akvinski kako “u molitvi uvijek postoji jedna prepreka koja se sastoji u razmišljanju kako se Božja providnost ne bavi stvarima ovoga svijeta” (Sveti Toma, Teološki kompendij, II, kap. 6). Ispada kao da molimo “u prazno”, kao da se Bog ne zanima za nas i naše probleme. No nije tako!

 

 

Bog naime čeka SRCE, A NE INTERES. Kada molimo, onda cilj molitve nije samo uslišanje, jer kada bi to tako bilo, gdje bi ovom svijetu bio kraj; nastao bi kaos od tolikih krivih želja za koje bismo molili. No Bog ŽELI DA MU SE OBRAĆAMO I TO ČESTO, da ga ZAVOLIMO, da nam LJUBAV PREMA NJEMU BUDE NORMALNA STVAR. Stoga treba moliti ČESTO I USTRAJNO!.

 

 

Ta ustrajnost u molitvi ne pronalazi smisao u uslišanju već u ljubavi prema Bogu, a kada VOLITE NEKOGA, ONDA PO LJUBAVI DOBIVATE SIGURNOST DA ĆE VAM ONAJ KOJEG VOLITE UISTINU I POMOĆI. Drugim riječima, Bog želi da mu ono OČE NAŠ izgovorimo kao što bi to DIJETE UČINILO SVOM OCU!

 

 

Molitva upućena čovjeku zahtijeva prethodno jedan stupanj familijarnost preko kojeg se molitva uslišava. Naprotiv, molitva Bogu nas familijarizira s Bogom, čini nas prijateljima Božjim, jer se naša duša, uzdižući se Bogu, okreće k njemu i časti ga u duhu i u istini” (Sveti Toma, Teološki Kompendij, 11, c. 1). Sveti Toma je dobro uočio kako prije nego zamolimo nekoga za nekakvu sitnicu, moramo biti bliski s tom osobom želimo li biti uslišani. Naprotiv, molitva Bogu nije samo jedna molba za uslišanjem već istovremno i intimiziranje s Onim kojeg molimo. U tom smislu dobro je razumjeti kako USTRAJNOST U MOLITVI POTIČE INTIMNOST S BOGOM. “Treći uvjet koji se treba pridružiti molitvi da bi bila Bogu ugodna jest USTRAJNOST. Vidimo puno puta kako nas Gospodin NE USLIŠAVA ČIM GA ZAMOLIMO; On to čini kako bi ga ŽELJELI S VIŠE ŽARA ili KAKO BISMO VIŠE CIJENILI ONO ŠTO NAM DAJE. Takvo “kašnjenje” u uslišanju nije negativno, već je jedna KUŠNJA KOJA NAS ČINI SPOSOBNIM PRIMITI VIŠE OD ONOG ŠTO TRAŽIMO” (Sveti župnik Arški, Propovijed o molitvi).

 

 

Drugim riječima, ovo “kašnjenje” je dobro shvatimo li kako nas Gospodin polako odgaja za sebe: da bolje shvatimo što jest dobro za nas, a što nije; jednako tako i za bližnje; te kako bi nam srce posve privukao k sebi kako bismo molili srcem djeteta koje je sigurno u roditelja. “Unatoč tome što možete od Boga tražiti stvari ovoga svijeta, kaže nam sveti Augustin, sa namjerom da služe na slavu Boga, ili za vaše spasenje ili spasenje bližnjih; može se dogoditi da vaše molbe dolaze od vašeg ponosa ili vaših ambicija. Tada Bog odbija dati nam ono što tražimo jer nas ne želi izgubiti” (Sveti župnik Arški, Propovijed o molitvi).

 

 

Kada se naša molitva ne usliša, to je stoga jer molimo AUT MALI, AUT MALE, AUT MALA: jer tražimo kao ZLI, jer tražimo na ZAO NAČIN, jer tražimo ZLO. Kao zli tražimo jer jesmo zli i nema u nama spremnosti za primiti ono što molitva traži. Kada tražimo na zao (loš) način, tražimo bez vjere ili bez ustrajnosti ili bez poniznosti. Kada tražimo zlo, tražimo nepto što će iz ovog ili nog razloga biti loše za nas same” (usp. Sveti Augustin, O državi Božjoj, 20,22).

 

 

Vjerujem kako je malo jasniji problem neuslišane molitve, ali i smisao samog moljenja Boga. Bog nas želi blizu sebe; želi da živimo blizinu Božju i da to činimo jednom velikom sigurnošću da nas Bog pazi i da nam proviđa sve potrebno za život. Želi jednu zdravu bezbrižnost u kojoj se nećemo baviti nebitnim stvarima, već ćemo u svemu tražiti najprije Boga.

 

 

Jednako tako želi takvu molitvu u kojoj ćemo ga ČASTITI SRCEM: želi klanjatelje u duhu i istini. Želi da naša molitva bude jedno TRAJNO KLANJANJE I ČAŠĆENJE BOGA SVOJIM ŽIVOTOM I DA SE NE SVEDE SAMO NA MOLJAKANJE, VEĆ DA MOLITVA BUDE ŽIVOT KOJI SE ŽIVI PREKO LJUBAVI S BOGOM. “Koliko puta dođemo u crkvu ne znajući ni zašto dolazimo ni što bi molili! No, kada idemo u nečiju kuću, znamo dobro zašto netko ide tamo. Mi bismo trebali sličiti takvima koji će doći kazati Bogu: DOĐOH TI KAZATI RIJEČ- DVIJE KAKO BI ZAJEDNO učinili to i to… Često promišljam kako dolazeći klanjati se Bogu, dobivamo uviejk sve što želimo ako od njega tražimo ŽIVOM VJEROM I ČISTIM SRCEM” (Sveti župnik Arški, O molitvi).

 

 

Ne smijemo zaboraviti kako bi molitvu redovito trebali usmjeravati DRUGIMA. Moliti samo za sebe, ne pokazuje dovoljno vjere- jer zna Bog što nam treba i prije nego ga zamolimo. Osim toga, pokazuje i nedostatak ljubavi prema bližnjima- ispada kao da sam jedino ja bitan na ovom svijetu. Stoga valja nam MOLITI ZA DRUGE LJUDE, jer ćemo moleći za njih, bolje razumijevati njihove potrebe, njihove probleme i RAST ĆEMO, NE SAMO U VJERI, NEGO I U LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA. A ljubavi prema Bogu nema bez ljubavi prema bližnjima.

 

 

Moliš li za sve ljude, takvom će se molitvom okorisiti i sam, jer ti se također DIO TE CJELINE ZA KOJU MOLIŠ. Na takav ćeš način dobiti puno natrag od takve molitve jer se molitva svakog člana naroda Božjeg obogaćuje sve članove zajednice. (…) Ako ti moliš samo za sebe, također ćeš biti TI JEDINI KOJI ĆE SE BOGU UTJECATI ZA TEBE” (Sveti Ambrozije, O Kajinu i Abelu).

 

 

 

 

Križni put ‘Pođi za mnom’,

 

vlč. Tomislav Ivančić

 


Uvod

 

Postani svjestan da je Isus pred tobom. Moli ga da te uvede u tajnu odricanja. Isuse, želim te sresti. Povedi me za sobom. Marijo, nauči me stalno pristajati uz Isusovu riječ hodajući sve do vrhunca Kalvarije mog života. Pomozi mi da govorim kao ti «Neka mi bude» i činim sve što mi Isus kaže. Oče, evo me. Želim ući u otajstvo tvoga Sina Isusa da me danas prepoznaš kao svoje dijete koje ti se vraća. Amen.

 

I. postaja: Isusa osuđuju na smrt

 

Prvi križ: Prihvatiti osudu

 

Poslušaj Isusa kako ti govori: Mene su sudili i osudili. Državni i vjerski vladari osudili su me zajedno s narodom koji je slušao moje propovijedi, a moji su se prijatelji i apostoli razbježali. Donedavno su me hvalili, divili se čudesima, čeznuli da me dotaknu i obećavali mi vjerno prijateljstvo. Sad su se okrenuli protiv mene i od Pilata traže da me razapne. Pilat, stranac u mojoj zemlji, htjede me osloboditi. No moji ga sugrađani prisiliše da me osudi. Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Neizbježno je da budeš suđen. To ti je samo saznanje da se na ljude nikada ne možeš potpuno osloniti. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog. Ovaj te križ. Zato oslobađa od ljudi na koje se oslanjaš i poziva te da se osloniš na mene. Kad te ljudi sude, možeš prijeći na moju stranu. Jer i mene su sudili i osudili. Ne brani se kad te sude. Osuda te ne može uništiti, ne ostavlja te samoga, nego te dovodi k meni i vodi u slavu. To je tvoj i moj prvi križ. Ne boj se! Ta osuda – to su tvoja vrata k meni. U toj krivoj osudi susrest ćeš mene. Tada te nitko više neće moći osuditi.

 

II. postaja: Isus prima na se križ

 

Drugi križ: Prihvatiti svagdašnjicu

 

Mogao sam se braniti ili tražiti da me brane. Mogao sam reći: nevin sam, zašto bih trpio? No prihvatio sam križ bez mrmljanja. Križ ti je svaki trenutak života. Možeš ga prihvatiti ili odbaciti. Možeš bježati od njega ili mu poći u susret. Ja sam ga prihvatio. Sad znaš gdje ćeš me naći. Tvoja snaga nije u tome da bježiš. Svaki trenutak traži opredjeljenje, da ostaviš svoje i kreneš za mnom. To je drugi križ. Rijetki ga prepoznaju. Ljudi traže izvanredne križeve, a križ je ovdje – u prihvaćanju svagdašnjice. Kroz križ koji prihvatiš dobivaš velike milosti i tvoja vjera raste poput nabujalog potoka.

 

 

III. postaja: Isus pada prvi put pod križem

 

Treći križ: Imati hrabrosti pasti

 

Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti.Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan. Svi su gledali čudesa koja sam činio i divili mi se, a sada me gledaju u padu, prezrenog, poraženog. Imaj hrabrosti pasti i ne prikrivati svoj pad, nego ga priznati. Na zemlji ne možeš biti drukčiji! Tu si zato da umreš. Jer «tko izgubi svoj život, naći će ga«. Zašto se plašiš svojih padova? Zašto se bojiš gledati ljudima u oči kad si poražen, kad su drugi pametniji od tebe? Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu? Ti se boriš da bi ispao dobar. Pogledaj – kad padaš, dolaziš k meni. Ne boj se! Pad nije kraj. Zašto tako tragično gledaš ga padove? čemu sram? Pad je zato da mi postaneš bliži; da te podignem. Kad shvatiš da sam i ja pao, tad ćeš u svojem padu ugledati moje lice i bit ćemo skupa pobjednici nad padovima i grijesima. Važno je samo da u padu ne ostaneš sam, već da dođeš k meni.

 

IV. postaja: Isus susreće svoju svetu majku

 

Četvrti križ: Ražalostiti one koje ljubiš

 

Nemoguće je ne ražalostiti one koje ljubiš. Mogao sam izbjeći taj susret s majkom. Znaš li što znači vidjeti ljubljenu osobu koju si razočarao? Bio sam prezren i odbačen od čitavog naroda kao heretik i zavodnik. Moja je majka sve to znala.Vidjela je fizičku i nutarnju bol i zagledala mi se u oči. To je križ pogledati u oči najdražem biću kad te svi ismijavaju. Nemoguće je ne razočarati ljude koji te vole. Ne možeš ih očuvati od toga. Nemoj odbijati taj križ. Naći ćeš me kad vidiš da si ražalostio svoje prijatelje i one koji te vole. Gledaš kako tvoj pad nanosi njima bol. I to te razdire. Moja je majka u mojem padu shvatila tko sam. Kad je u njoj umrla i posljednja želja da uspijem, tad je zasjala njezina vjera u punom sjaju. Prijatelja ćeš dobiti kad sve dobro na tebi umre. Tad vide samo tebe. Prihvati neizbježne sablazni. Prihvati to da smiješ razočarati. Naći ćeš tu mene i moju majku.

 

V. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

 

Peti križ: Dopustiti da ti se pomogne

 

Svi su me prezreli. Napustili su me oni koje sam ozdravio. I moji najbliži. Krvav i izranjen, potreseni od susreta s majkom, kad sam očekivao ljubav, jednog su čovjeka prisilili da mi pomogne. Očekivao sam pomoć iz samilosti i ljubavi, a Šimuna su prisilili da mi ponese križ. To je križ – kad nemaš nikoga tko bi te požalio i volio. Kad to prihvatiš, tad sam ja tu, tad nisi sam. I još nešto. Imaj hrabrosti dopustiti da ti drugi pomognu. I ja sam to dopustio iako sam svemoguć. Dopusti da su drugi jači, da te brane, da trebaš druge, da primaš pomoć. To je križ i od njega ne možeš pobjeći. Shvati, to su vrata k meni. I zato, ne čudi se ako se sve opire tome križu. »Duh žudi protiv tijela, a tijelo protiv duha.« Ne zaboravi! Uzmi svoj križ i pođi za mnom. Susrest ćemo se.

 

 

VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac

 

Šesti križ: Znati primati bez uzvrata

 

Sve su mi oduzeli. I svi me napustili. Ostao sam sam, bez ičega, na putu u smrt. Tada prilazi Veronika i pruža mi rubac. Znaš li kako je to? Ganut sam, osjećam zahvalnost, a nemam čime uzvratiti. Imao sam samo svoju patnju i muku. I dao sam joj to: okrvavljeno lice utisnuto na rupcu. Križ je dopustiti da ti ljudi čine dobro, a nemati čime uzvratiti. Imaj hrabrosti i učini ono što sam ja učinio. Dopusti da ti ljudi čine i dobro iako ih nemaš čime nagraditi. Dopusti da smiješ ostati dužan. Ne treba platiti sve, nego kao naplatu dati sebe. Nauči primati darove bez naplaćivanja. Bez trgovačkog duha. To su vrata k meni. Prihvati stid što nemaš čime uzvratiti. Tad mi dolaziš. Moj Otac daje, a da ne traži plaću. On je kao zdenac koji daje bistru, svježu vodu bez naplate i nikad se ne iscrpi. Kad si takav, tad si dijete mog Oca. Evo ti tvoga šestog križa: da ne možeš Bogu uzvratiti svu njegovu ljubav, nego da budeš kao dijete koje uživa u očevoj i majčinoj dobroti.

 

VII. postaja: Isus pada drugi put pod križem

 

Sedmi križ: Ponovno pasti

 

Jednom sam već pao. Svi su očekivali da ću biti jak. A onda sam pao iznova. Znao sam da će to užasnuti majku, izazvati bujicu rugla mojih neprijatelja, zaprepastiti i razočarati prijatelje. Moja je slabost sablaznila sve ljude. Pitali su se: Je li to zaista Bog? Prihvatio sam taj križ. Otac je htio pokazati da je on u meni jači od svake sablazni. Kad prvi put padneš, još imaš izgovor. Ali kad si i drugi put poražen, onda ti svatko može reći da ništa ne vrijediš. Ti ćeš se opirati križu. Htjet ćeš se opravdati i sve ispraviti. Ali to te udaljava od mene. Jer time ne svjedočiš mene, nego sebe i svoje snage. Znaj da ćeš uvijek padati. Ali ja ću te podizati. Tada će reći: Gle, netko ga je podigao. Tvoj je sedmi križ u tome da padaš i to priznaš. Ne plaši se pada, nego se okreni k meni. Ako taj križ dobro prepoznaš, naći ćeš me u njemu. To je poraz tijela, a pobjeda duha.

 

VIII. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

 

Osmi križ: Tješiti one koji tebe tješe

 

Žene su me slušale, zavoljele i povjerovale mi. Blagoslivljao sam im djecu. Gledale su me srcem. I nisu mogle shvatiti da sam osuđen. Plakale su zbog toga. Osjećale su da je time osuđen život. Žalost ih je obuzela. Tad sam ih tješio. To je križ – pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca. Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje, to je tragedija. Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu. Tad sva utjeha tvoja dolazi od Boga. Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu. To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život. Ne dopusti pad u samosažaljenje. Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći. Otvori i ta vrata! Jer iza njih te čekam ja, da se na mene osloniš.

 

 

IX. postaja: Isus pada treći put pod križem

 

Deveti križ: Potpuno izgubiti

 

I treći put sam pao! Mislili su da je to moj potpuni poraz. I kad su svi pomislili da dalje neću moći, ustao sam, uzeo križ i iznio ga na Golgotu. Može se i onda kad svi misle da je nemoguće: Doći će trenutak kad će ti reći: »Ništa više od tebe, gotovo je.« I ti ćeš pomisliti: »Ne mogu više.« Doći će čas tvoje potpune nemoći. To je trenutak tvog potpunog poraza. Saznanje da više ne možeš. Hoćeš li tada očajavati? Ne boj se! To su samo vrata da me ponovno nađeš. Kad više ne možeš računati na sebe, tad ćeš me naći. Tad ćeš me zazvati cijelim srcem i ja ću ti se odazvati. To je križ: potpuno izgubiti, dokraja biti napušten, umrijeti, više nitko na tebe ne računa, kad izgube svaku nadu da od tebe nešto može biti: Taj te križ još snažnije vodi k meni i osposobljava da te pošaljem do kraja zemlje. Hoćeš li prihvatiti taj križ? Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ja sam pobijedio svijet.

 

X. postaja: Isusa svlače

 

Deseti križ: Dopustiti da te razgolite

 

Dopustio sam da budem gol, da mi ljudi otmu i ono što je na meni najintimnije. Pustio sam da se zloća pakla na meni dokraja iskali. Dopustio sam da mi obeščaste stidljivost i intimu moga tijela. Uvijek ćeš htjeti imati samo za sebe bar mali komadić života i svijeta, gdje možeš biti sam, nešto što ne želiš da ljudi dodirnu, nešto samo tvoje, čega se čak i ti stidiš. Da imaš nešto što ne smiju vidjeti, jer bi te obeščastili. čuvat ćeš i skrivati to. Mislit ćeš da imaš pravo na to. Plašit ćeš se grijeha baš tu. Htjet ćeš pošto-poto sačuvati svoju intimu. Borit ćeš se za to. No dođe trenutak kad to više ne možeš sačuvati. I kroz taj križ moraš proći. Ima situacija u kojima sve moraš predati, da više ništa nemaš svoga. I to ti oduzimaju. Daruj Bogu sve. Jedina netaknuta intima bit ćemo ti, Otac i ja. Križ nije samo razgolićenost tijela. Još bolnije je kad ti razgolite dušu. Grijesi su te već davno razgolitili. Uzmi taj križ i nitko te više neće moći razgolititi. Dopusti Ocu da ti dade novu haljinu. Daj mu svoju intimu. Daj da je obuče u savršenu nevinost. Uzalud se trudiš sačuvati svoju nevinost. Danas priznaj da si tu slab: To je deseti križ – križ stidljivosti, srama, čežnje da ostaneš nevin, križ straha da netko ne dozna kad padneš. Uzmi taj križ i naći ćeš me brzo. Tu te čekam. Tad se nećeš bojati. Prihvati samo to da si slab, da nisi drukčiji nego što jesi: čovjek s obeščašćenom intimom. Tu ćemo se susresti. I nitko te više neće moći obeščastiti.

 

XI. postaja: Isusa pribijaju na križ

 

Jedanaesti križ: Biti pribijen na svoj križ

 

Dok križ nosiš, još imaš mogućnosti odbaciti ga. Ali kad te jednom prikuju na njega, više nema odvajanja od križa. Sad znaš: križ je tvoja sudbina do smrti. Eto to je teško. Ti bi se htio osloboditi križeva, ali si pribijen na njih. To je mjesto na kojem se umire. Ljudi će te na njih pribijati. Hoćeš li se prestrašiti ili pouzdati u mene? Ima križeva koji se nose do kraja. Uzalud se trdiš da ih se oslobodiš. Na tebi je da napustiš tu uzaludnu bitku i dođeš k meni. Tad ćeš umrijeti i početi živjeti. Ne boj se! Želim samo da se ne varaš čekajući dolazak nečega drugoga: Križevi ostaju do kraja i što prije umreš, to ćeš prije uskrsnuti. Što se prije prestaneš opirati, to ćeš me prije susresti. Zapamti taj jedanaesti križ. To je naš jedanaesti susret. Ja mu se radujem.

 

XII. postaja: Isus umire na križu

 

Dvanaesti križ: Umrijeti na križu

 

Smrt. Odlazim sa zemlje. Ali da živim, a ne da nestanem: Moja je smrt ispunjenje Očeve volje. I zato sam rekao: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Dovršio sam Očev plan. Ti misliš da je smrt kraj i zato se bojiš. Opireš se, dok ne prihvatiš taj križ, bit će ti muka. Kad smrt prihvatiš, tad ćeš je pobijediti. Tad ćeš me naći. Daleko sam dokle god se opireš smrti i moliš me da te od nje oslobodim. Shvati, u smrti ćeš me naći. Jer smrt razara sve što je bilo grešno i smrtno u tebi. A ja razaram smrt. Smrt te oslobađa križeva, a ja smrti. Danas pogledaj smrti u oči. Uzmi taj križ kao Očev dar. Ti imaš svoj svršetak. To je ono što daje Otac. Dok se opireš smrti, ne nalaziš me. Dvanaesti križ je kao blagdan, vrhunac, završetak svega. Zapravo, to je početak Života.

 

XIII. postaja: Isusa skidaju s križa

 

Trinaesti križ: Ne uživati plodove svoga rada

 

Tek kad sam umro, priđoše mi prijatelji. Ti si sjeme za neka buduća vremena. A želiš odmah vidjeti plodove svojih ruku. Moji učenici često umiru u beznađu i sramoti, a drugi beru plodove na njihovim grobovima. Drugi beru radost i život. Tebe sam postavio da siješ za novi svijet. To je tvoj križ. Dajem ti vjeru, jer za života ćeš jedva vidjeti uspjeha. Tek će te poslije smrti slaviti. Tek tada će te skinuti s križa. Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imao hrabrosti biti na njemu za života. Raditi i ne uživati plodove svojih ruku, to je trinaesti križ. Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi. Ali to sam ja koji ti idem ususret. To je uskrs.

 

XIV. postaja: Isusa polažu u grob

 

Četrnaesti križ: Ostati bez ljudske nade

 

Moji su prijatelji mislili da su mi ukazali najveću počast stavivši moje tijelo u grob. Brinuli su se za tijelo. To je sve što su mogli učiniti. Zaboravili su da sam rekao: To je samo za tri dana. Smrt ne vlada nada mnom. Sjeti se da te grob plaši. Kad se zatvori grobni humak, više te nema. Kad iza tebe ne ostane ni najmanji trag, što ćeš tada učiniti? Kad znaš da nitko neće dolaziti na tvoj grob, kad završiš nepoznat i jadan, kad baš ništa iza tebe ne ostane, tad ćeš me sresti! To je križ – izgubiti i posljednju želju: ovdje nešto značiti, ostaviti nešto iza sebe. To je zapravo ono što ti smeta da budeš svjetlo. Tu ćeš me naći. Ali kako, dok se bojiš leći u grob sebičnosti, biti pokopan? Dok prelaziš k meni, a ne rušiš mostove iza sebe, kako ćemo se naći? A upravo je to trenutak kad ću moći preobraziti tvoj život. To je četrnaesti križ i nad njim lebdi uskrsnuće. Kako se radujem grobu tvoje oholosti! Ti se još ne daš u grob, još se opireš umiranju svoga života. Zato si mrtav. Kad bi htio leći u grob oholosti i umrijeti sebi, tad bi uskrsnuo mome životu. Samo mrtav čovjek može uskrsnuti. Jer smrt ti još nije oduzela i posljednji otpor! Ne boj se! Riječ je o mostu između mene i tebe. Smrt grijeha radost je i zagrljaj mene i tebe. Najveličanstvenija eksplozija ljubavi. Ja sam prošao taj put i čekam te. Zar ne shvaćaš da nisam otišao sa zemlje? Prije sam bio gost na zemlji. Tek sam sada gospodar zemlje. I ti ćeš biti takav. Predaj smrti ono što joj i tako pripada. Nemoj više gledati grob kao beznađe i kraj, nego kao rađanje i početak. Neka umre tvoja oholost. Uskrsna zora već je na pomolu.

 

 

Završetak

 

Oče, hvala ti za ovaj križni put. Prepoznao sam svoje križeve, koje trebam svaki dan uzeti i poći za tvojim Sinom. Sad znam kako se prihvaća, odriče, prašta i voli unatoč svemu! Sad znam kako se umire prije smrti i koraca ususret Životu. Hvala ti što sad ulazim u tvoje kraljevstvo. Izlazim iz svoje buntovne volje i ulazim u tvoju. Postajem dionik tvoje naravi, tvoje dijete, tvoja radost. Oče, učini da se ostvari već danas i moj uskrs. Amen.

 

 

 

Križni put ‘Pođi za mnom’ (vlč. Tomislav Ivančić)

 

 

 

Lev 19, 1-2.11-18

 

Gospodin reče Mojsiju: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im:

 

Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Nemojte krasti; nemojte lagati i varati svoga bližnjega. Nemojte se krivo kleti mojim imenom i tako oskvrnjivati ime svoga Boga. Ja sam Gospodin!

 

Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra. Nemoj psovati gluhoga niti pred slijepca stavljaj zapreku. Svoga se Boga boj! Ja sam Gospodin!

 

Ne počinjajte nepravde na sudu! Ne budi pristran prema neznatnome, niti popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu. Ne raznosi klevete među svojim narodom; ne izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega. Ja sam Gospodin!

 

Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!«

 

 

 

Pred nama stoji odlomak iz Levitskog zakona koji se odnosi na ZAKON SVETOSTI: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” Ovo je zahtjev Gospodinon: traži od Izraelaca da budu sveti ZBOG NJEGA. Njihov trud glede vlastita života bio bi znak velike ljubavi prema Gospodinu. On je taj koji traži svetost od ljudi. Stoga, napori u postizanju svetosti odgovaraju i na zahtjev Gospodina našega Isusa Krista, koji je dao zapovijedi ljubavi, od koji je prva ona koja traži da se BOG LJUBI VIŠE OD SVEGA. Shvaćamo kako se ta ljubav izražava djelima, postupanjem u svakodnevici.

 

 

 

Pogledate li malo u čemu se sastoje zahtjevi Boga, onda ćete lako shvatiti kako je riječ o moralnim zakonima. Nisu u pravu oni koji govore kako je moraliziranje suvišno u govoru o Bogu: ne samo da nije suvišno, već je nužno, jer svetost se odnosi na čovjekovo ponašanje, a to je neodvojivo od morala.

 

 

 

Ova svetost koja se zahtijeva od Izraelaca ide dalje od ritualnog. Oni bi trebali biti sveti u svojoj svakodnevici, a ne samo pripravljajući se za prinošenje žrtava ili kada moraju obavljati obaveze spram vjere.

 

 

 

Cilj našeg života na zemlji, slijedeći ove zahtjeva Boga, bio bi SVETOST, a ona bi nas trebala dovesti do konačnoga cilja, a to je ŽIVOT VJEČNI. I Gospodin je došao kako bismo bili sveti, i kako bi nam PREKO SEBE OTVORIO PUT PREMA JEDNOJ SVETOSTI SVAKODNEVICE. Zapravo, Bog razumije koliko je teško da mi sami svojim snagama postignemo svetost, stoga nam DAJE SEBE KAKO BISMO PREKO SUDJELOVANJA U NJEGOVU ŽIVOTU, MOGLI BOŽJOM POMOĆI POSTIĆI ŽELJENU SVETOST.

 

 

 

On nas je pozvao da mu budemo POSVOJENI SINOVI, pa kao što sinovi sudjeluju u svemu što ima otac, tako i posvojeni sinovi Božji, sudjeluju ili se koriste svetošću Boga kako bi postigli željenu svetost i cilj vječnoga života. Poslao nam je svoga Sina da PO NJEMU, U NJEMU I S NJIM POSTIGNEMO SVETOST. Sjetite se što na misi kličemo: PO KRISTU, I S KRISTOM I U KRISTU, dajemo slavu Bogu svojim životom, ne samo u kultu, već u svakom trenutku svoga života.

 

 

 

Sudjelovanje u KRISTOVU ŽIVOTU, po sakramentima, po milosti, po molitvi, nastojimo zadobiti Božju pomoć u našim svakodnevnim naporima. Bog nama želi iskomunicirati svoju svetost preko Sina. A za to je potrebno sudjelovati u Kristovu životu. To je moguće jedino PRIHVAĆENJEM BOŽJE VOLJE ZA SEBE, a to u pravilu donosi KRIŽEVE, neugodnosti, podnošenja i patnju. Preko takvih kušnji, kršćanin se polako PODLAŽE DJELOVANJU DUHVA SVETOGA. Sam ostaje razoružan u svom djelovanju, ali tamo gdje prihvati situaciju koja se predstavlja kao jedan križ, Bog mu pomaže svojim Duhom.

 

 

 

Prihvaćanje križa čin je ljubavi- kada to činimo zbog Boga, kada se ne opiremo čineći zlo, već ustrajno trpimo zbog dobra postupanja, onda pokazujemo kako volimo Boga. Postupajući kršćanski, iskazujemo ljubav Bogu, a Bog svojom Ljubavlju- Duhom Svetim, transformira dušu čovjeka. Tako se u čovjeku stvara jedan novi život u milosti, po kojem čovjek sebe shvaća kao sredstvo Božjeg djelovanja u svijetu. Tako čovjek SU-DJELUJE s Bogom: trpi poput Sina, primajući brojne milosti koje ga preobražavaju da postane što sličniji Sinu.

 

 

 

Svetost u očima Izraela ne odnosi se samo na moral, već shvaćanje svetosti pretpostavlja ODVOJENOST OD SVJETOVNOG. Tako POSVETITI NEŠTO ILI NEKOGA ZA BOGA, za Izraelce je značilo ODVOJITI GA IZ SVIJETA I REZERVIRATI GA SAMO ZA BOGA. U tom se smislu svetost shvaćala više kulutalno. Ipak, moralne norme govore o tome kako ta svetost ima implikacije na svakodnevicu.

 

 

 

Osim ove rezerviranosti za Boga i odvojenosti od profanoga, svetost se shvaćala i kao BOŽJI ODABIR. Onaj koji se posvećivao Bogu, bio je Njegov ODABRANIK. Taj je odabir nosio sa sobom posebnu odgovornost, jer onaj koji je ODABRAN, može očekivati kako će postati INSTRUMENTOM BOŽJEG DJELOVANJA U SVIJETU, a to nije bađš uviejk bilo ugodno.

 

 

 

Kada su kršćani u pitanju, ova se odvojenost nalazi u Crvi. Zapravo, u njoj nalazimo i ODVOJENOST I ODABIR. Bog je ŽELIO CRKVU, i želi se Crkvom poslužiti u posvećivanju svijeta. Crkvu u tom smislu držimo PUNINOM KRISTA (pleroma, grčki), i to je jedna dinamička punina po kojoj se Bogu posvećuju kršćani PREKO KRISTA, koji TJELESNO I DUHOVNO PREBIVA U PUNINI U CRKVI.

 

 

 

Nadahnjivani istim Duhom kao i Isus, hranjeni istim kruhom koje je stvarno Tijelo Kristovo, premda duhovno, kršćani se oblikuju u JEDNO TIJELO- MISTIČNO TIJELO KRISTOVO, koje je sazdano od onih koji ŽIVE OD MILOSTI. Na taj način, one koji tu milost žele zadobiti vidimo kao one koji ulažu napore za postići SVETOST, a u tome im pomaže KRIST svojim Duhom, svojom Ljubavlju. Tako, ONI KOJI SU U TIJELU, ŽIVE U KRISTU, a taj život pretpostavlja sve ono što čitamo u Levitskom zakoniku o svetosti. Pretpostavlja jedno ponašanje koje u svemu izražava ljubav prema Bogu preko ljubavi koja se čini bližnjima.

 

 

 

Ps 19, 8-10.15

 

Pripjev:

 

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.

 

Savršen je Zakon Gospodnji, dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje, neuka uči. Prava je naredba Gospodnja, srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja, oči prosvjetljuje. Neokaljan je strah Gospodnji, ostaje svagda; istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni. Riječi ti usta mojih omiljele, i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!

 

Psalam govori o Zakonu Gospodnjem koji ima za cilj PREOBRAZBU SRCA VJERNIKA. Ta preobrazba vjernika upravlja prema svetosti, odnosno životu u Bogu.

 

 

 

Mt 25, 31-46

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«

 

»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.'«

 

»Tada će mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?' A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'«

 

»Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!'«

 

»Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?'. Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'«

 

»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

 

 

 

Današnje evanđelje na poseban način govori o Posljednjem Sudu i o tome kako NIJE SVEJEDNO KAKO SE PONAŠAMO SADA ZA ŽIVOTA, jer to ima posljedice za nas u vječnosti. Može nam se dogoditi da sada živimo misleći samo na sebe, ali time srljamo u propast. Obično takvi ljudi ne razmišljaju o tome što i kako nakon smrti, jer većina život drži ograničenim sa smrću.

 

 

 

Pogleda li se ono što Gospodin zahtijeva za ŽIVOT VJEČNI, shvatit će se kako je riječ o ISKAZIVANJU LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU PREKO DJELA MILOSRĐA. Drugim riječima, ovo odgovara onim moralnim zakonima svetosti iz Levitskog zakonika koji je od jednog pravovjernog Židova tražio napredovanje u svetosti preko činjenja dobra bližnjima.

 

 

 

Volio bih da malo pogledamo onaj dio evanđelja koji se odnosi na one koji će završiti u paklu. Isus ih ne optužuje za činjenje nekoga zla, ako to niste primjetili, već im spočitava ŠTO SU PROPUSTILI UČINITI ONO ŠTO JE ISPRAVNO U NEKOJ SITUACIJI! “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!” Ili dalje: “Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.” Nije ovdje riječ o činjenjenju, već o NE ČINJENJU!

 

 

 

Vjerujem kako svi dijelimo neko iskustvo u kojem smo propustili učiniti neko dobro. I zbog toga nas je malo grizla savjest. Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima veli kako smo “suradnici Božji” (Usp., 1Kor 3,9), a na drugom mjestu dodaje kako smo “sluge Kristove i djelitelji otajstava Božjih” (Usp., 1Kor 4,1). Time se želi naglasiti jedno AKTIVNO SUDJELOVANJE U ŽVIOTU KRISTOVU, jedna SVETOST koja ne smije biti pasivizirana, već DJELATNA, jer “ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, 4nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, 5pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, 6u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, 7u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; 8slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; 9kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; 10kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju.” (2Kor 6,3-10).

 

 

 

Problem PROPUSTA možda je najbolje opisao sveti Ivan Zlatousti: “Lude djevice čuvale su svoje djevičanstvo, milost i umjerenost, ali samo ZA SEBE, a za NIKOGA DRUGOGA TO NIJE BILO KORISNO. Stoga su ostale vani. Takvi su oni koji ne utažuju Kristovu glad. Shvati kako nitko od takvih nije bio optužen zbog grešaka, sablazni, predrasuda ili bilo koje druge stvari, već jednino zbog toga što nisu bili na korist drugima. I pitam se: Ponaša li se kršćanin tako? Ako kvasac pomiješan s brašnom ne promijeni smjesu, je li onda to stvarno kvasac? Ako jedan prafem ne širi dobar miris oko sebe, možemo li ga smatrati parfemom?” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija 20, o Djelima Apostolskim).

 

 

 

Šteta propusta shvaća se preko NE ČINJENJA POTREBNOGA. Sjetite se prispodobe o talentima: onaj koji je zakopao talenat koji je primio u zemlju, NIJE UČINIO NIŠTA S TIM i zbog tog PROPUSTA- ne činjena, bio je osuđen! I mi primamo puno od Boga. Primamo VIŠE OD DRUGIH- primamo MILOSTI koje ne primaju ljudi IZVAN CRKVE. Ne želim polemizirati o tome primaju li milosti u drugačijem obliku ili ih ne primaju- to je Božji posao- ali ih ne primaju na način kako ih mi primamo- IZRAVNIM DARIVANJEM BOŽJEG ŽIVOTA. U tom smislu, NE DJELOVATI KAO KRŠĆANIN, ne postupati onda kada treba, držimo propustom i grijehom.

 

 

 

Je li grijeh šutjeti pred socijalnom nepravdnom? Je li grijeh ne očitovati se o kriminalu? Je li grijeh ne ukazati i opomenuti nekoga zbog kriva postupanja? Je li grijeh ne pokušati promijeniti stanje u državi izravnim govorom o problemima? Je li grijeh okretati glavu od korupcije, poltronizma, privilegija koje se stječu nezasluženo, preko veza i vezica, preko prijateljstava, a na račun nekoga tko ih zaslužuje?

 

 

 

Mogli bismo postaviti niz pitanja u kojima bismo shvatili koliko i mi u Crkvi propuštamo GOVORITI, a kamoli djelovati. Što se krije iza takvih propusta? Obično je riječ o STRAHU. To je strah od gubitka povlastica, novca, položaja; to je možda strah od ucjene, klevete,... Sve to skupa nije važno- jedino je važno kako smo PROPUSTILI NEŠTO KAZATI KADA JE TO TREBALO KAZATI.

 

 

 

Za shvatiti težinu propusta poslužit ću se teorijom informacija, po kojoj je jedna informacija korisna samo ako zadovolji nekoliko uvjeta: da se razumije, da se pošalje pravovremeno, da nosi u sebi koristan sadržaj, da se primi pravovremeno, da je potpuna i da je prenesena sredstvom ili medijem koji to može učiniti ispravno.

 

 

 

Prevedimo ovo na jezik Crkve. Mi bismo trebali govoriti o stvarima koje su AKTUALNE, koje se tiču SADAŠNJEG ŽIVOTA I STVARNIH PROBLEMA, a ne baviti se glupostima iz prošlosti. O tome je trebalo govoriti puno ranije, a SADA SE VALJA BAVITI PROBLEMATIKOM SADAŠNJEG VREMENA. Naš govor mora biti JASAN, A NE DVOSMISLEN. Ne smije se nikome podilaziti zbog ideologije ili nekih političkih simpatija, ili još gore zbog materijalnih povlastica. Ljudi taj govor moraju čuti U PRAVO VRIJEME, jer kakva je korist govoriti kada problemi nestanu ili se riješe od sebe? Važno je i TKO GOVORI o problemu: nije svejedno govori li o tome župnik ili biskup. Nije svejedno govori li o tome političar ili neki sportaš. Bitno je tko govori, tko je medij koji prenosi informaciju.

 

 

 

Primjećujete zasigurno kako ovo razmišljanje o PROPUSTU svodimo na PROPUST U GOVORU I PROPOVIJEDANJU. Koristim ovo jer najčešće kada trebamo djelovati shvaćamo svoje propuste u nečinjenju. Lako se primjeti kada čovjek NE DJELUJE KADA JE TREBAO. Puno je teže SHVATITI KADA JE TREBAO KAZATI, A NIJE, ili KADA SE OGLUŠIO O NEŠTO ŠTO JE TREBAO POSLUŠATI.

 

 

 

Kada je riječ o propustu u djelovanju onda se propusti najčešće vezuju uz ljude koji su OKRENUTI SAMO SEBI I NE VIDE TUĐE POTREBE. Takvi teško mogu odgovoriti na zahtjeve života u Kristu, jer “gledaju, a ne vide, i slušaju i ne čuju” ono što je drugima potrebno. ONI VIDE SAMO SEBE. Shvatili ste kako nije problem propusta kada netko slučajno propusti učiniti potrebno kako bi pomogao drugome, pa to kasnije ispravi ili nauči za ubuduće. Problem propusta tiče se više onih koji PROPUŠTAJU VIDJETI ŽIVOT IZVAN SVOJIH POTREBA. Takvi su skloni sektašenju, skloni su samo pomagati SVOJIMA, ali se za one koji nisu “njihovi” nimalo ne brinu. Riječ je o lažnim dobrotvorima koji nemaju srce za bližnjega, već samo za svoje.

 

 

 

Vratimo se na PROPUST U GOVORU. Čitamo u Levitskom zakoniku: “Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.” Ovo opominjanje valja shvatiti na ispravan način. Naravno je kako nećemo na isti način govoriti nekome o greški koja je slučajna ili je počinjena iz jada i nevolje jedne duše koja se bori za koricu kruha, kao nekome tko obiluje, tko je svoje stekao na nepošten način, ili tko se treba brinuti o društvu jer je u vlasti. Onima koji se bore za svoj život TREBA POMOĆI, A NE IH KORITI.

 

 

 

Naprotiv, dužnost je GOVORITI O ONIMA KOJI SU ODGOVORNI ZA DRUŠTVO. Više od njih dužnost je govoriti o onima koji se NEPOŠTENIM SREDSTVIMA SLUŽE KAKO BI SEBI PRIBAVILI KORIST. U ovom slučaju velik je propust ne kazati ono što se treba. Treba GOVORITI, ali govor ne smije biti usmjeren VRIJEĐANJU LJUDI, već POUCI I ODGOJU ONIH KOJI SLUŠAJU. Naime, često oni koji bi se trebali promijeniti ne čuju i ne žele čuti ništa što se njima protivi. Ipak, zbog onih koji pate radi povlašetnih i njihova neodgovorna ponašanja, treba govoriti.

 

 

 

Govoriti se treba o POJAVAMA u kojima se NE PREPOZNAJE KRŠĆANSTVO. A preko pojava će se prepoznati i portagonisti. Tako nije potrebno nikoga prokazivati, već sve poticati na korekciju. Ne bismo smjeli nikome umanjiti dostojanstvo, ali NIKAKO NE BISMO SMJELI ŠUTJETI. Na osobnoj razini također postoji način da se nekome kaže ono što je potrebno kada griješi. Argumentiran govor koji ne osuđuje, ali ukazuje na istinu, svakako je učinkovitiji od svađa i prepirki koje nigdje ne vode.

 

 

 

Važno je dakle govoriti. Propust u ukazivanju na neku lošu stvar u društvu, može biti pokazatelj MLAKE VJERE ONIH KOJI SU DUŽNI UPOZORITI. “Ne smijemo biti nijemi psi, ne smijemo biti stražari koji ne upozoravaju, ne smijemo biti plaćenici koji će bježati od vukova, već pastiri spremni nadgledati Kristovo stado, navješćujući istovremeno volju Božju kako za one velike, tako i za malene; kako za bogate, tako i za siromašne; ljudima svih staleža i svake dobi” (Sveti Bonifacije, Pismo 78).

 

 

 

Ovo se ne odnosi samo na pastire Crkve, već i na svakog kršćanina. Često ŠUTIMO I NE REAGIRAMO pred POJAVAMA NEKRŠĆANSKOG PONAŠANJA ILI UVOĐENJA NEKRŠĆANSKIH OBIČAJA U DRUŠTVO. Nije rijetkost kako ne reagiramo na pokušaje škole da djecu odgajaju drugačije od naših želja i svjetonazora. Dopuštamo da nam se s djecom igraju sustav i ljudi u njemu. Isto tako šutimo kada netko iz “moje” stranke napravi veliku glupost. Ne samo da šutimo, već nalazimo i opravdanja za to. Istodobno samo jako glasni kada se to pronađe u protivničkom taboru. Šutimo kada trebamo braniti otovreno naše kršćanske stavove i ne suprostavljamo se onima koji nastoje promijeniti lijepe običaje nastale na kršćanskoj tradiciji uvođenjem poganskih običaja. Ovakva šutnja pridonosi podjelama i polariziranju društva na “naše i njihove”. Ovu šutnju tako s vremenom zamjenjuju ogorčeni govori u kojima se blati ljude suprotnih stajališta. Stoga je propust i veći jer smo takvom šutnjom otvorili put jednom nekulturnom ponašanju ljudi odgovornih za život našeg društva.

 

 

 

Stoga, “onaj koji ima talenat neka ne bude poput nijemog psa (koji ničemu ne služi); koji obiluje, neka ne zaboravi na milosrdnu ljubav; koji ima iskustvo života u svijetu, neka ga prenosi na bližnjega; koji je govorljiv, neka se pred bogatima zauzima za siromašne; jer od svakoga će se tražiti račun za onaj talenat koji je primio, pa makar se to tiče naoko malene stvari” (Sveti Grgur Veliki, u Catena Aurea, vol. III, str. 236). “Sluga koji nije htio trgovati primljenim talentom, već ga je Gospodinu vratio sa svojim izgovorima (…) dodao je grijehu oholosti, još i lijenost i budalaštinu” (Isto, str. 231).

 

 

 

Na poseban način trebaju paziti na propust i pastiri koji su DUŽNI UPOZORAVATI I POUČAVATI. Primili su jednu posebnu SLUŽBU- trebali bi dakle SLUŽITI, a SLUŽITI NEKOME, podrazumijeva BITI KORISTAN NEKOME. Mi bismo trebali biti KORISNI KAKO BOGU TAKO I LJUDIMA. No, govoriti nije uvijek lako. Treba imati srce za Boga kada govoriš ono što te kod ljudi može koštati neugodnosti, klevetanja, napada,... Unatoč svim neugodnostima koji nas mogu spopasti- GOVORITI SE MORA! Dužnost nam je to. ŠUTJETI NAM JE DOK TRPIMO I TA NAM ŠUTNJA POMAŽE BITI SLIČNIMA KRISTU. Ali prije tih trpljenja, MORAMO GOVORITI ISTINU O NEKRŠĆANSKIM POJAVA, pa makar trpjeli do smrti!

 

 

 

Biskup koji NE SLUŽI VJERNICIMA (propovijedanjem, upravljenjem) je jedna običan foenus custos (čuvar vjetrova), ili je jedno strašilo u vinogradu koje straši ptice kako ne bi pojele grožđe” (Sveti Augustin, Miscel. Agust. , Roma 1930,1,568). Ne treba boljeg komentara od ovog za one koji se ustručavaju raditi ono što im je DUŽNOST i ništa više. “Kada ugledaš nekoga koji s lakoćom može poučavati na korist duša, i koji skriva svoj talent, premda se u razgovoru očituje vjernikom, ne čekaj za kazati mu kako je taj primio jedan talenat kojeg je zakopa u zemlju” (Origen, Catena Aurea, vol III, str. 228).

 

 

 

Ova priča o PROPUSTU dovodi nas do KORISNOSTI kršćanske duše. Neka nitko ne kaže kako njegovo kršćanstvo NE SLUŽI NIČEMU. SVAK JE PRIMIO NEKI DAR, NEKI TALENAT OD BOGA KOJE JE OTKRIO ILI GA U ŽIVOTU TEK TREBA OTKRITI. Kada ga otkrije, TREBA GA KORISTITI, jer talenat koji se ne koristi- ne vrijedi ništa. Čovjek koji ne koristi svoje talente primljene od Boga, morat će za njih dati račun Bogu. Stoga, ovo neka bude poticaj da se hrabrije uključimo u život društva u kojem živimo i da ga obogatimo svojim darovima, svojom osobnošću, pridonoseći tako i jačanju kršćanstva u sredini u kojoj živimo.