Mk 1, 21-28

 

U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.

 

 

 

Gospodin je govorio kao netko tko ima VLAST, a onaj koji ima vlast posjeduje MOĆ za učiniti nešto što drugi ljudi uobičajeno ne mogu. U originalu, riječ VLAST, prevedena je sa latinskom riječi POTESTAS, koja označava nekoga tko IMA MOĆ ILI MOGUĆNOST UČINITI NEŠTO. Obično ta MOĆ MORA IMATI IZVORIŠTE U OSOBI ILI U ZAKONU KOJE DAJE NEKOME PRAVO NA DJELOVANJE. Zakon po kojem oni primaju vlast dolazi do Boga. Oni, U IME DRUGOGA PROVODE ODREDBE ZAKONA.

 

 

 

Otkud Isusu moć? Isus IMA MOĆE OD SEBE. ON JE IZVOR SVE SVOJE VLASTI I MOĆI. Stoga, kada GOVORI tumačeći Pisma I predaju, On to čini kao onaj koji je sve to I napisao. Autentičan je I izravan u svom govoru. Kada čini ČUDA, djeluje upravo onako kako bi to učinio onaj koji uistinu može KONTROLIRATI PRIRODNE ZAKONE na ispravan način, a to je BOG.

 

 

 

Kako su već naviknuti na farizejske priče, ovo ljudima djeluje kao NOVI I SNAŽAN NAUK. Zapravo, nitko ne prepoznaje AUTORA SVEGA NJIHOVA TRADICIONALNA NAUKA, koji se krije u samoj osobi Isusa Krista. ISUS KRIST IZVORIŠTE JE SVE TE MOĆI KOJE IMA. ON JE ONAJ KOJI IMA VLAST. Stoga, ono što čini, čini od sebe, jer On je Bog.

 

 

 

Pogledajmo malo kako Isus očituje svoju vlast. Prije svega čini to preko NAUČAVANJA, PREKO LIJEČENJA BOLESNIH I OSLOBAĐANJA OPSJEDNUTIH. Kada je u pitanju naučavanje, Isus NE IZNOSI NEKU NOVU DOKTRINU. Istodobno, ne naučava nešto što je već netko prije njega činio svojim stilom. ON IZRAVNO NAVJEŠĆUJE RIJEČ BOŽJU, JER ON JEST TA RIJEČ. ON JE BOG KOJI TU RIJEČ IZGOVARA, KOJI JE ZAKON PREDAO ŽIDOVIMA. On ne spominje proroke ili neke stare naučitelje, već kada se spominje stare tradicije, govori Židovima: ČULI STE DA JE PISANO. Potom im nastavlja: A JA VAM KAŽEM. Njegov govori djeluje POTPUN I svojim stilom kao da govori kako sve prije Njega pripravlja prostor za Njega. U ovom “A JA VAM KAŽEM” nema nimalo nesigurnosti; to su riječi nekoga tko UVJERAVA SA SIGURNOŠĆU KOJA JE NEUPITNA.

 

 

 

Kada su u pitanju opsjednuti, onda se Isus ne muči poput egzorcista koji se “natežu” za demonima dok im demon ne kaže svoje ime. Tek kada im demon rekne kako se zove oni stječu vlast nad njime. Kod Isusa toga nema. Ne samo da toga nema, već ga demoni prepoznaju. Ta oni I žele osvojiti duše kako Njemu ne bi pripadale. I prije Isusa su židovski egorcisti izgonili đavle, ali nikada nitko nije to činio ovako. Svjedoci potvrđuju: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” Egzorcist svoj posao radi, NE KAO ONAJ KOJI VLAST, NEGO U IME DRUGE OSOBE, ILI PO VLASTI NEKOGA ZAKONA. Dan danas, svaki razborit egzorcist činit će to U IME ISUSOVO- dakle NE SVOJOM MOĆI, NE PO SVOJOJ VLASTI, VEĆ PO VLASTI KOJA MU JE PREDANA.

 

 

 

Isus NE ZAZIVA NIKOGA već đavlu samo naređuje: “Umukni i iziđi iz njega!” Zaprepaštuje lakoća kojom Gospodin izgoni đavle. To nije svojstveno nijednom čovjeku. U svemu tome, židovi nisu uspjeli prepoznati Boga po Isusovim djelima.

 

 

 

Demoni imaju jednu spoznaju koja nadvisuje čisto ljudsko znanje, ali ispred Isusa to im znanje ne pomaže. Oni lako prevare ljude I dovedu ih u situaciju da sagriješe. U Isusu vide NEKOGA PRED KIM SU NEMOĆNI; njihova im spoznaja ne pomaže. Oni PREPOZNAJU kako je pred njima netko poseban, stoga Ga mu I govore: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Zovu ga SVETAC BOŽJI, jer vide njegovu moć. Unatoč tome, ne mogu prepoznati BOGA U NJEMU. Sveti Augustin, slijedeći riječi svetog Jakova (Jak 2,19) komentira na slijedeći način: “Ove riječi (izgovorene od demona) pokazuju kako demoni posjeduju veliko znanje, ali kako im istovremeno nedostaje ljubav. Bojali su se Njegove kazne I nisu željeli Njegovu pravednost. On im se naprotvi dao spoznati samo onda kada je to On htio, I isključivo kako bi ih uveo u strah.” (De civitate Dei 9, 21)

 

 

 

Ovo je I nama pouka kada je vjera u pitanju. Često smo opsjednuti velikom željom da nas se prepozna kao vjernike po nečem posebnom. Nekada je u pitanju molitva, nekada neka pobožnost, nekada neke posebnosti našega života koje vezujemo uz vjeru. U bilo kojem od tih slučajeva, traži se određena SPOZNAJA VEĆA OD UOBIČAJENE.

 

 

 

I nerijetko se događa da upravo ti ljudi, koji izvana imaju poseban odnos s Bogom, UPADNU U GREŠKE kada su u pitanju vjera ili život. Zašto upadaju u greške? Odgovor je dao sveti Augustin: IMAJU SPOZNAJU, ALI NEMAJU DOVOLJNO LJUBAVI ZA BOGA.

 

 

 

NAŠA VJERA ZAHTIJEVA SPOZNAJU- ona traži da je pozanjemo kako bismo mogli živjeti kao kršćani. Kako ćeš živjeti jedan stil života o kojem ništa ne znaš? No kada bismo imali svu spozanju svijeta, a ne bismo imali zrno ljubavi u sebi, tada bi ta spoznaja bila uzaludna. SPOZNAJA NAM TREBA POSLUŽITI ZA UPOZNATI ILI UMNOŽITI VJERU, UČVRSTITI UFANJE I USAVRŠITI LJUBAV. U protivnom, za spoznaju koja postaje “gospodaricom” vjere I ljubavi, a ne njihovom “služavkom”, mogu se primjeniti riječi svetoga Pavla iz onog čuvenog hvalospjeva ljubavi: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. (2) Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! (3) I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. (4) Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; (5) nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; (6) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; (7) sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (8) Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. (9) Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. (10) A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. (11) Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. (12) Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! (13) A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.” (1 Kor 13,1-13).

 

 

 

 

O PASTIRIMA I SLAVI KOJA IM JE OBJAVLJENA

UVOD

Još ćemo malo naša razmišljanja usmjeriti Božićnom vremenu preko pastira. Pored svih likova koji se izmjenjuju u događajima oko Isusa, zasigurno najbezazleniji i najjednostavniji ljudi bili su pastiri. Njima su se anđeli javili i objavili im SLAVU- GLORIU. Ta je anđeoska pjesma slika one iste koju u liturgiji pjevamo nedjeljom: SLAVA BOGU NA VISINI, I NA ZEMLJI MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE.

 

PASTIRI, SIROMASI KOJI MIRIŠU NA OVCE

Pastiri su bili ljudi koji su imalo jako MALO SVOJEGA. Posjedovali su tu i tamo ponešto ovaca, a zemlje gotovo ni malo. Bijahu to siromasi oskudni u svemu, čiji je život ovisio o ovcama o kojima su se brinuli. Kada je papa Franjo govorio o pastirima koji trebaju OSJETITI MIRIS SVOJIH OVACA, sigurno je imao i ove ljude pred očima: oni su MIRISALI NA SVOJE OVCE, jer su s njima dijelili sve. ŽIVJELI SU SA SVOJIM OVCAMA.

 

Budući da su bili bijedni, Herodu ništa ne bi značilo njihovo svjedočanstvo i više je držao do toga što će kazati Mudraci, nego pastiri.

 

Vratimo li se malo u povijest izabranog naroda, vidjet ćemo mnoštvo likova od ključne važnosti za tu povijest koji su bili PASTIRI. Tako, jedan od najpoznatiji, KRALJ DAVID, BIO JE također PASTIR i nikada nije zaboravio svoje porijeklo. To se vidi iz pjesme koju je spjevao “GOSPODIN JE PASTIR MOJ”. Ova pjesma odražava njegovu svijest da je prije svega i on sam OVCA KOJU NETKO UPRAVLJA KROZ ŽIVOT PREMA SEBI: “STAZAMA PRAVIM ON ME UPRAVLJA, RADI IMENA SVOJEGA”. David je imao živu svijest o VAŽNOSTI I ULOZI PASTIRA U DRUŠTVU, I IMAO JE JASNU SLIKU O BOGU KOJI POPUT PASTIRA UPRAVLJA SVOJ NAROD. Stoga se trudio utjeloviti taj lik pastira, premda je bio kralj. Znamo dakako, da mu grijesi nisu bili strani, kao ni nama. Ipak, kajao se i vraćao Gospodinu poput zalutale ovce. Stoga je David bio i pastir i ovca istovremeno: PASTIR jer je kao kralj imao upraviti narodom u ime Boga koji ga je za kralja pomazao; OVCA jer je i sam bio dio stada koje je znalo odlutati od svog Pastira.

 

Zapravo, povijest ovog naroda pokazuje kako su ŽIDOVI OD ISKONA bili PASTIRI. PATRIJARSI SU SVI BILI PASTIRI ILI IM JE ŽIVOT BIO VEZAN UZ STADA. Takvi su bili Abraham i Jakov koji, kada udjeljuje svoj blagoslov sinovima, udijelu u kojem to čini sinu Josipu, BOGA NAZIVA PASTIROM: “22Josip je stablo plodno, plodno stablo kraj izvora, grane svoje granâ preko zida. 23Strijelci njega saletjeli, strijeljali ga, opljačkali. 24Ali lûk mu čvrst ostaje, mišice mu ojačale, rukom Jakog Jakovljeva, imenom Pastira, Stijene Izraela, 25Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba!” (Post 49,22-25).

 

Kada je pobjegao u pustinju, Mojsije se zadržao kod Midjanskog svećenika Jitra čiju je kći uzeo za ženu i tamo, u pustinji čuvao ovce: “Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. 2Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma” (Izl 3,1-2). Bog ga nije zvao k sebi dok je boravio na faraovovu dvoru, već kada je postao PASTIR. Dozvao ga je sebi kako bi od njega UČINIO PASTIRA NA SVOJU SLIKU KOJI ĆE NAROD IZBAVITI IZ ROPSTVA I VODITI GA KROZ PUSTINJU U OBEĆANU ZEMLJU. Tako u ovim događajima prepoznajemo BOGA- pastira koji vodi NAROD- ovce koje LUTAJU OVOM ZEMLJOM- pustinjom. Bog- Pastir ih vodi u OBEĆANU ZEMLJU- zemlju obilja. Zapravo u toj zemlji nalazimo sliku Edenskog vrta, Raja- vječnog života s Bogom.

 

PASTIR- BOG, OVCE- NAROD

Jasno je kako u svim ovim pričama Boga pronalazimo u metafori PASTIRA. On je taj koji UPRAVLJA OVCE, VODI IH NA PAŠE, DOVODI IH DO HRANE I VODE, ŠTITI IH, proviđa im VOĐE NA ZEMLJI- PASTIRE PO SVOM SRCU, one koji će voditi narod kao što bi Bog to učinio. DAVID se javlja kao arhetip dobroga pastira.

 

Narod nalazimo u slici OVACA; one bez pastira LUTAJU, kao narod koji GRIJEŠI BEZ BOGA. Bez pastira, stado se rasiplje.

 

Novost koju Betlehem donosi sa pastirima jest da se BOG RODIO UZ PASTIRE. Sve Izraelske vođe trebali su u sebi utjeloviti ulogu PASTIRA, onoj koji pazi na svoje ovce. Stoga, Isusovo ROĐENJE biva jedno rođenje UZ PASTIRE koji su mu se došli pokloniti. Oni su slika onih PASTIRA PROŠLOSTI KOJI SE KLANJAJU JEDINOM PRAVOM PASTIRU- BOGU, ISUSU KRISTU, DOBROM PASTIRU.

 

Ono što zbunjuje jest lik samih pastira. Iziđimo malo iz romantične slike o pastirčićima koji trče za ovčicama po zelenim brežuljcima dovikujući jedni drugima šale stalno nasmijanih lica. Uđimo u stvarnost pastira.

 

Naspram ove ideliastičke slike pastira iz sladnjavih priča, nalazimo jednu smrdljivu stvarnost. Tako, naspram slike PASTIRA- SLAVNIH VOĐA IZ PROŠLOSTI, pastiri u Izraelu donose sliku NEČISTOĆE BIJEDNIKA KOJI SMRDE NA DALEKO! PASTIRI se shvaćaju u Izraelu KAO OLIČENJE NEČISTOĆE. Ta ŽIVJELI SU S OVCAMA, upili su njihov smrad, bili su stalno oko izmeta, u dodiru s krvi. Za razliku od elite Izraelaca, ovi su ljudi bili NEČISTI. Stoga, u sebi utjelovljuju SLIKU GREŠNIKA KOJIMA JE ISUS POSLAN. Sam je poučavajući kazao kako ZDRAVI NE TREBAJU LIJEČNIKA, VEĆ BOLESNI, te kako je DOŠAO GREŠNICIMA, a grešnik se smatrao NEČISTIM- nespremnim i nedostojnim za stati pred Boga. “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt, 912-13).

 

ANĐELI SE JAVLJAJU PASTIRIMA

Kako je moguće onda da su se anđeli ukazali pastirima, a ne svećenicima u Hramu? Bog je pastirima poslao CIJELU VOJSKU ANĐELA, jer NISU SEBE SMATRALI DOSTOJNIMA ZA STATI PRED BOGA. SHVAĆALI SU SVOJU NEČISTOĆU kao ČINJENICU KOJA IM NIJE DOPUŠTALA PRIBLIŽITI SE HRAMU. I premda je ta nečistoća bila slika NUTRANJE NEČISTOĆE, ono što je Bogu bilo važno jest njihov STAV U KOJEM SE ODRAŽAVALA SVIJEST O NEDOSTOJNOSTI, a to je uvijek stav PONIZNA ČOVJEKA koji se ne uzvisuje.

 

Stoga, Bog preko ovog događaja s pastirima pokazuje svoje namjere: DOLAZI NEČISTIMA, a kao NEČISTE, Židovi su držali POGANE I GREŠNIKE! Dolazi jer ne želi da ijedan čovjek propadne, želi svakome otvoriti prigodu za spasenje. Isus se tako predstavlja ISTINSKIM PASTIROM koji BRIŽNO PAZI NA POVJERENE MU OVCE, jer tom brigom odgovara ljubavlju na očinsku zadaću SPASENJA SVIH LJUDI: “2Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni (...)” (Iv 17,12): Ovo se odnosi na one koji su Isusa slijedili poput ovaca koje su išle za svojim pastirom slušajući njegovi Riječ.

 

Sve ovo podjeća na JAKOVA PASTIRA I NJEGOV POVRATAK OCU. Taj je povratak bio mučan za Jakova jer je bio svjestan svojeg grijeha spram rođenog brata. Pun straha pred bratom Ezavom i njegovom mogućom osvetom zbog prijevare pri diobi baštine i očinskog blagoslova, Jakov se vraća kući sa ženama, djecom, stadom koje je zaradio, ali Bog ga ne ostavlja samoga, već mu šalje ANĐELE DA IDU PRED NJIM.

 

Najprije se sjećamo događaja koji neodoljivo podsjeća na ovaj čas objave mnoštva nađela pastirima u Betlehemu. Jakovu tako gleda u snu anđele kako se penju uz stube prema nebu, pa mjesto na kojem je usnio san; mjesto koje se prije zvalo Luz, Jakov naziva BETEL: Kuća Božja: “12I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. 13Uza nj je Jahve te mu govori: »Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. 14Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. 15Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.« 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja. 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.” (Post 28,12-19); “14Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup, stup od kamena; na njemu prinese žrtvu i izli ulja. 15A mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel.” (Post 35, 14)

 

Prije ovog događaja Jakovu je Bog dao anđeosku pratnju kada je odlazio na put Labanu kako bi pobjegao od srdžbe svoga brata Ezava: “2Jakov je putovao svojim putem, kad mu ususret izađu anđeli Božji. 3Kad ih Jakov opazi, reče: »Ovo je Božje taborište!« Zato nazva ono mjesto Mahanajim” (Post 32,2-3). Mjesto u kojem je Jakov opazio anđele koji su za njega bili ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI, nazvao je MAHANAIJM ili BOŽJE TABORIŠTE. Očito je imao jesno pred očima kako ANĐEOSKA PRISUTNOST OZNAČAVA PREBIVANJE BOGA U BLIZINI ČOVJEKA. Svak tko bi Boga vidio morao je umrijeti, ali anđele je čovjek mogao vidjeti bez da umre.

 

Anđeli su se pastirima javili u BETLEHEMU- Kući Kruha. Tako, povezujući ova tri događaja, razmišljamo o MJESTU U KOJEM BOG PREBIVA. BETEL- Kuća Božja, MAHANIJIM- Prebivalište Božje, zasigurno je tamo gdje se Bog DARUJE LJUDIMA KAO MANA S NEBA, KAO KRUH ANĐEOSKI, KAO SVETA PRIČEST. Bog dakle prebiva u BETLEHEMU- KUĆI KRUHA, u svojoj Crkvi u kojoj se DARUEJ LJUDIMA POD PRILIKAMA KRUHA (i vina).

 

GLORIA KAO BOŽJA SLAVA- ŠEKINAH

 Vratimo se u stvarnost betlehemskih pastira. Pastiri su sigurno bili zadivljeni prizorom kojeg se jedino moglo očekivati u Hramu, gdje djeluju svećenici. Ovo je novost za njih, jedna novost koja im je najprije utjerala strah u kosti, ali ono što je uslijedilo od anđeoskog zbora odagnalo je strahove i unijelo radost: GLORIA koju su njima zapjevali pastiri ostala je zabilježena za sva vremena U MISI, koja se slvai u CRKVI- KUĆI KRUHA, tamo gdje se Bog daruje ljudima. Liber pontificalis govori kako je papa TELESFOR, oko 126. godine, uveo ovu pjesmu u BOŽIĆNO SLAVLJE

 

Ova pjesma odražava SLAVU, a slava odražava SJAJ BOŽJE PRISUTNOSTI. Tako anđeoska prisutnost podsjeća na SLAVU GOSPODNJU KOJA SJAJI. Za Židova to predstavlja ŠEKINAH, svijetli i blistavi OBLAK SLAVE koji je ISPUNJAVAO SVETINJU NAD SVETINJAMA u Prebivalištu, u Šatoru Saveza. ŠEKINAH, taj oblak sjajne slave Božje bio je VIDLJIVI ZNAK BOŽJE NEVIDLJIVE PRISUTNOSTI. Baš poput SAKRAMENTA koji su VIDLJIVI ZNAK NEVIDLJIVE BOŽJE PRISUTNOSTI!

 

Ovo je pastire “oborilo s nogu”, jer su za ovakve stvari sigurno čuli, i vjerovali kako se događaju u Hramu, ali da će se dogoditi pastirima na bijednim ispašama- to nikako nisu mogli vjerovati. Toliki sjaj, tolika slava oko njih, zasigurno je ushitila jadne pastirčiće koji su od sreće pohitali tamo gdje su ih anđeli upravili-prema špiljici, prema jaslama u kojima je ležao Bog.

 

CRKVA- ŠEKINAH, MJESTO BOŽJE SLAVE

 

Nemojte se čuditi kada netko nastoji Crkvu urediti drugačije od onih koji lijepo taj prostor zamišljaju kao vlastiti dnevni boravak. Mnogi se vjernici trude lijepo urediti crkve i u svojem neznanju misle kako je Bogu dostatna naša običnost. To je istina. Ipak to NIJE CIJELA ISTINA, jer ti dobri ljudi ne razumiju ono što je u Crkvi NAJVAŽNIJE: tamo PREBIVA BOG!

 

Kada nekoga VOLITE, kada nekoga CIJENITE, onda taj svoj DNEVNI BORAVAK NASTOJITE UČINITI POSEBNIM, zar ne? Uređujete i ULJEPŠAVATE STVARI kako biste dočekali dragog gosta. ŽELITE DA VAM SVE SJAJI RADI DRAGOG GOSTA. U protivnom, kao da mu ne iskazujete poštovanje. Pa u naravi je čovjeka da NEKOGA KOGA VOLI I CIJENI, DARUJE PAŽNJOM KOJA NADILAZI SVAKODNEVNA DJELOVANJA.

 

Eto, upravo to su znali i naši stari preci koji su bili PUNO SIROMAŠNIJI OD NAS DANAS. U tom svom silnom SIROMAŠTVU, UREĐIVALI SU CRKVE TAKO DA SU ONE POSTALE MJESTA ULASKA U SLAVU BOŽJU, U BOŽJE PREBIVALIŠTE. Tu nije u pitanju nikakvo bogatstvo, već LJUBAV TIH SIROMAŠNIH LJUDI KOJU SU ONI IMALI ZA BOGA.

 

Danas, kada živimo materijalno puno bolje, NE BRINEMO O CRKVI NI IZBLIZA KAO TI NAŠI SIROMAŠNI PRECI. Više pričamo o tome da Crkva treba biti siromašna i kako joj nije potrebno toliko “zlata i sjaja”. Postavljam pitanje: razumijete li isto što i naši stari? Shvaćate li njihovo postupanje? Nitko ne može jednu crkvu i ono sjajno što je u njoj odnijeti sa sobom, niti je ima pravo oduzeti “u ime naroda”, jer je taj sjaj, ODRAZ SJAJA SIROMAŠNIH DUŠA LJUDI KOJI SU OD SVOJIH USTA OTKIDALI DA BI NAPRAVILI JEDNO BOGA DOSTOJNO PREBIVALIŠTE! Ovaj SJAJ I GLORIA, JE SJAJ I GLORIA DUŠA TIH NAŠIH STARIH SIROMAHA! Oni su PRECI SAMO ONIH KOJI VJERUJU U BOGA NA ISTI NAČIN. Nisu oni preci svoje djece koja u Boga ne vjeruju, i takvi nemaju pravo pozivati se na baštinu roditelja koji su gradili Crkvu. JER CRKVA SE GRADI VJEROM, LJUBAVLJU I POŠTIVANJEM PREMA BOGU, a ne novcima!

Slijedeći ritam života modernog čovjeka, može se dogoditi da jednog dana DRUŠTVO I DRŽAVA ODUZMU CRKVI SVE BOGOMOLJE i PRETVORE IH U MUZEJE. To će naravno opravdati činjenicom da su CRKVE KULTURNO DOBRO JEDNOG NARODA. I to nije daleko od istine.

I kada nam ih oduzmu, nastojat će ih urediti tako da ne mogu biti sjajnije i ljepše. Tada, kada nam oduzmu crkve NIKOME NEĆE SMETATI SJAJ ZA KOJI ĆE SE PLAĆATI ULAZINCA KAKO BI SE TAJ SJAJ GLEDAO!  Danas taj sjaj svakome smeta!

Ipak, ne brinemo se previše! Znamo da taj sjaj crkava u kojima se više neće slaviti misa, NIJE ISTI SJAJ KOJEG SADA IMAMO U CRKVAMA U KOJIMA SE MOLI I ČASTI BOGA. Naš sjaj dolazi od SLAVE BOŽJE I SJAJA DUŠA KOJI BOGU PRISTUPAJU S LJUBAVLJU. I taj sjaj NITKO NE MOŽE PRISVOJITI NI UGASITI. Taj je SJAJ, sjaj ljubavi čovjeka za svoga Boga. Taj sjaj su imali u sebi, u svom srcu i oni, izvana smrdljivi pastiri.

Crkva ipak nije kulturno dobro nekog naroda- ona je DOBRO VJERNOG NARODA! Postoji razlika u odnosu prema crkvi između nevjernika i vjernika. Osim toga, crkve su gradili ovakvi ili onakvi ljudi, ali UVIJEK SU TO BILI VJERNICI! Pastiri Vam to pokazuju. Bog je poslao ANĐELE SMRDLJIVIM PASTIRIMA. BIJAHU SMRDLJIVI, ALI SAMO IZVANA- IZNUTRA SU IMALI SJAJNE DUŠE KOJE SU ISTINSKI SLAVILE BOGA.

 

Takvih je duša i danas puno. Nije malo onih koji, unatoč svojoj grešnosti, sa velikim poštovanje paze na Crkvu i drže je KUĆOM BOŽJOM, prebivalištem Božjim. Takvi su NAJLJEPŠI URES TE CRKVE. Oni su stvarna Gloria Bogu. Ne zbog grešnosti- jer svi smo grešni, već zbog ljubavi prema Bogu i Crkvi. Samo takvi ljudi mogu i PROSTOR UREDITI NA NAČIN DA ODRAŽAVA SLAVU BOGA, A NE NEKU LJUDSKU ESTETIKU koja je u sebi prazna i bez značenja. Samo ovakvi ljudi mogu učiniti da crkva SJAJI KADA SE U NJU UĐE, te da taj SJAJ BUDE ŠEKINAH- ZNAK GLORIJE- BOŽJE SLAVE koja prebiva u toj Crkvi.

 

I dalje nemamo razloga za brigu čak i ako nam ponovo oduzmu sve. Ne zabrinjavamo se zbog toga, jer možda će ono što iza sebe ostavimo u crkvama potaknuti neku dušu na razmišljanje o Bogu. Možda će netko ipak shvatiti razloge zbog kojih uređujemo crkve da sjaje i uvode čovjeka u Gloriju. Čak i tada, premda desakralizirana, crkva će ispuniti svoju zadaću: dovesti čovjeka k Bogu. Uvesti ga u SLAVU BOŽJU.

 

 

Mk 1, 14-20

 

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.

 

 

 

Slušamo danas poziv koji Isus upućuje prvim apostolima: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” To nije bilo uobičajeno u Isusovo vrijeme: rabini nisu pozivali nikoga, već su učenici birali koga će slušati. U to vrijeme mladi pobožni židovi koji su željeli produbiti svoje spoznaje o vjeri i o prakticiranju Mojsijeva Zakona, nastojali su se inkorporirati unutar neke grupe studenata koja se okupljala oko učitelja. “Potraži si učitelja i raspršit će se tvoje dvojbe”, bilo je napisano u jednom rabinskom zapisu (Pirque Abot, 1,16). Kod Isusa, stvari se mijenjau: ISUS JE TAJ KOJI BIRA UČENIKE- učenik ne bira, već može samo slijediti svoga učitelja ili mu okrenuti leđa.

 

 

 

Krist upućuje svoje riječi promjene Apostolima, onim istim koje je prije pozvao: “Hajdete za mnom” (Mk 1,17). POZVAO JE SVAKOG POJEDINAČNO, OSOBNO GOVOREĆI: HAJDE ZA MNOM- SLIJEDI ME” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija na Svjetskom skupu mladih u Denveru, 14. kolovoza 1993). Ono što je za nas bitno jest POZIV PREPOZNATI I ODGOVORITI NA NJEGA.

 

 

 

No prije razmišljanja o tome, valja samo podsjetiti kako ovaj poziv upućen od Boga SVAKOM ČOVJEKU PONAOSOB, NIJE ISLJUČIVO INDIVIDUALAN, jer ovo je poziv koji ide za tim da se SVAKI ČOVJEK OSTVARI KAO KRŠĆANIN- A TO ZNAČI UVIEJK UNUTAR CRKVE- ZAJEDNICE. “Godine 1900., veliki liberalni teolog Adolf von Harnack ovaj poziv rezimira u svojim lekcijama u knjizi Bit kršćanstva: «Kraljevstvo Božje dolazi, samo zato jer dolazi SVAKOM POJEDINAČNO. To je stoga jer taj poziv ima upliv u ljudsku dušu i ulazeći u nju, zahvaća je. Zasigurno, kraljevstvo Božje određuje Božje gospodstvo nad svakim čovjekom u njegovu srcu» (Treća lekcija, str. 100). Ovaj individualizam u stvarnosti je jedan modernizam: iz perspektive biblijske tradicije i židovskih shvaćanja stvari, (…) očito je kako sva mijisa Sina Božjeg ima ZAJEDNIČARSKI CILJ: Isus je došao ujediniti svu ljudskost razbijenu po ovom svijetu, došao je okupiti, sjediniti narod Božji” (Papa Benedikt XVI, Audijencija od 15. ožujka 2006.).

 

 

 

U svemu ovom važno je shvatiti kako je BOG TAJ KOJI POZIVA: on je taj koji nas je ljubio prvi. “Poziv od Boga nalazi svoje korijene U DUŠI ČOVJEKA KOJI JE POZVAN. To je jedan NUTARNJI POZIV BOGA SVAKOM ČOVJEKU. I kako je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv, takav je i poziv- posebno se poziva svaki od nas. (…) U Proroku Jeremiji stoji glede poziva: «Jahve mi posla svoju riječ: /Prije nego si nastao u krilu majčinu, ja sam et poznavao; / prije nego si rođen, ja sam te posvetio,/ i ja sam te posalo da budeš prorok svim narodima» (Jer 1,4-5). Ova riječ PRIJE koju koristit Jeremija označava jedan PRETHODNI PLAN KOJEG BOG IMA S NAMA prije nego smo začeti u majčinoj utrobi. To je VJEČNO. To je vječni Božji plan koji stoji U SRCU SVAKOG POZIVA. Čovjekov zadatak je OTKRITI GA. I otkriti ga ISPRAVNO(Sveti Ivan Pavao II, Homilija na apostolskom putovanju u Ekvador i Venezuelu).

 

 

 

BOG, dakle NAJPRIJE POZIVA i to čini OSOBNO, a čovjek poziv mora OTKRITI NA PRAVI NAČIN. Otkriti poziv znači zapravo OTKRITI BOŽJU VOLJU ZA SEBE. Ili, to znači OTKRITI NA KOJI NAČIN MOGU BOGU NAJBOLJE POSLUŽITI U OVOM SVIJETU! Dakle, od čovjeka se očekuje jedna ODLUKA I DJELOVANJE U PRAVCU ZA KOJEG SE ODLUČI.

 

 

 

Kako Bogu mogu najbolje poslužit uovom svijetu? Ovo pitanje stavlja nas u ispravan položaj spram Boga: postavljajući ovo pitanje, ČOVJEK POKAZUJE KAKO SEBE VIDI KAO SLUGU. U otkrivanju poziva nije bitno pronaći ono što bi za mene bilo najbolje, već za Boga. Drugim riječima, pokušavamo promišljati svoj život u svjetlu NAJBOLJEG KORIŠTENJA NAŠIH SPOSOBNOSTI, TALENATA, ali ne na način da slže mojoj proslavi, već da posluže proslavi Boga. Možemo slobodno kazati, kako to nije ništa drugo već jedno NAVIJEŠTANJE EVANĐELJA SVOJIM ŽIVOTOM.

 

 

 

I konkretnim situacijama to znači najprije USMJERITI SVOJ ŽIVOT U JEDNOM PRAVCU: OBITELJSKI ŽIVOT, SVEĆENIŠTVO, CELIBAT,... Potom odabrati jedan PROFESIONALNI POZIV unutra tog životnog usmjerenja, i konačno, učiniti sve štoje u mojoj moći da svoje obaveze izvršavam najbolje što mogu. Ovo ujedno onačava i VAŠ ODGOVOR NA POZIV.

 

 

 

Na poziv se ODGOVARA ŽIVOTOM. Pogledajte učenike: oni su napustili sve, napustili su sav svoj život kako bi slijedili Isusa. Nisu štedili sebe. No, i dalje u zraku ostaje pitanje: KAKO PREPOZNATI ŠTO BOG HOĆE OD MENE? KAKO TO POSLUŠATI?

 

 

 

Prije svega treba malo UĆI U SEBE i promatrati svoja djela, promatrati svoje čine, svoje odnose s ljudima i RAZMIŠLJATI KOLIKO SU ONI DOBRI ZA DRUGE, VIŠE NEGO ZA MENE! U otm razmišljanju, u mjeri u kojoj budemo TRAŽILI DOBRO I IMALI NAKANU TO DOBRO I PRIMJENITI NA SEBI, OTKRIVAT ĆE NAM SE ONO ŠTO JE ISTINSKI DOBRO ZA DRUGE, A ONDA I ZA NAS. Kada tražite DOBRO DRUGOGA- ne govorimo li onda o LJUBAVI? U tom slučaju se na vama ispunjaju ZAPOVIJEDI LJUBAVI- ispunja se zapravo Božja volja.

 

 

 

Čovjek u pravilu ima u sebi jedan nepogriješiv pokazatelj DOBRA. Ono što ga može prevariti jest GRIJEH koji čini da čovjek gleda dobro isključivo radi sebe, a ne dobor drugoga. Tada se, ono što je dobro za mene odjednom pretvori u zlo za drugoga.

 

 

 

Kako je naš život u izvjesnoj mjeri ispunjen grijesima, onda dvojbe oko ispravna postupanja i Božje volje za nas, uvijek bivaju prisutne u razmišljanja razborita čovjeka. Tada je dobro sjetiti se Apostola koje je Isus pozvao. Isusov poziv tako je bio jak da mu nije mogao odoljeti ni jedan od pozvanih. Sveti Jeronim to ovako pojašanjava: “Da nije bilo nešto božansko u licu Spasiteljevu, zar bi oni učinili tako nešto nerazborito i slijedili nekoga koga nikada prije nisu vidjeli? Napusti netko svoga oca i pođe za nekim koji se ne čini po ničem drugačiji od njegova oca?” (Commentarium in Marcum 9).

 

 

 

Ovo je poticaj da u svoja RAZMIŠLJANJA PRETVORIMO U MOLITVU. Umjesto da samo razmišljamo o tome što smo učinili; razmišljajmo ŠTO BI ISUS UČINIO NA NAŠEM MJESTU? Pokušajmo Isusa staviti u naš životni položaj. Gledajmo mu lice u molitvi i OTKRIT ĆE NAM ONO ŠTO JE ISPRAVNO ZA DRUGE I ZA NAS U KONKRETNIM SITUACIJAMA- otkrit će nam na što nas Bog poziva. Taj kojeg GLEDAMO U SEBI, ČIJE LICE TRAŽIMO, PROGOVORIT ĆE U NAŠOJ SAVJESTI.

 

 

 

Ponekad Gospodin govori tiho, negdje u dubini naše savjesti. Potrebno je slušati ga pozorno kako bismo razaznali njegov glas i ostali mu vjerni. Puno puta nam govori preko drugih ljudi, i moguće je da zbog grešaka tih osoba, ili zbog grešaka u njihovu razmišljanju, ili zbog mišljenja kako bolje od njih poznajemo stvari ili kako bolje razumijemo svaki problem, zapravo stojimo pred jednim POZIVOM DA NE POSLUŠAMO GLAS BOŽJI” (Sveti Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom,17).

 

 

 

Biti POSLUŠAN OVOM ZOVU GOSPODINA DA TRAŽIMO DOBRO ZA DRUGE, znači kako je takva osoba PONIZNA. A suprotno od poniznosti je OHOLOST koja nas potiče SLUŠATI SAMO SEBE I GLEDATI SAMO SVOJ INTERES- SAMO ONO ŠTO JE BOLJE ZA NAS, I E DOPUSTITI DA NAS DRUGI VODE KROZ ŽIVOT” (R. GARRIGOU LAGRANGE, Tri životne dobi duhovnog života, vol. II, str. 683). Poslušnost nas naprotiv tjera ŽRTVOVATI SE ZA DRUGE- ŽRTVOVATI VLASTITO DOBRO ZA DOBRO DRUGIH.

 

 

 

Božji govor se redovito prepoznaje u MOLITVI. Pa kako smo već kazali, moguće je svoja razmišljanja pretvoriti u molitvu stavljanjem Isusa u našu životnu situaciju. Ipak, valja napomenuti kako je to samo jedan od oblika molitve razmatranja. Onaj češći i primjereniji jest da RAZMIŠLJAMO O EVANĐELJU I SEBE STAVIMO UNUTAR SITUACIJE KOJU ČITAMO. Na taj način pokušavamo proživljavati evanđelje u sebi- kao jedan od sudionika scene.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 3, 13-17

 

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

 

 

 

UVOD

 

Današnje evanđelje pred nas donosi KRŠTENJE GOSPODINOVO NA JORDANU. Kada se krstimo mi u Crkvi, onda to činimo kako bi nas Duh Sveti, po Crkvi uveo u svoj božanski život u kojem caruje LJUBAV BOGA koja je u stanju prebrisati naše grijehe, vratiti naše životne putove prema Bogu i utvrditi nas u Milosti. Zašto je Isus trebao ovo krštenje? Zar On nije Bog, zar njegov život nije božanski? Zar je imao grijeha na sebi pa se trebao krstiti?

 

 

 

Ništa od toga nije Gospodin imao na sebi i nije se trebao kristiti, već je NAMA POKAZAO ŠTO TREBAMO RADITI ZA SVOJE SPASENJE. Krštenje je početak ŽIVOTA U BOGU- i upravo to Bog želi od nas: da živimo U NJEMU, SA NJIM I PO NJEMU, kako bi naš život bio jedna beskonačan priča o ljubavi Boga i čovjeka.

 

 

 

KRŠTENJE NA JORDANU: umakanje Duha u čovjeka, i čovjeka u Boga

 

Premda je prije Isusovog krštenja Ivan krstio ljude pozivajući ih na obraćenje grijeha, to ipak nije značilo kako su se promijenili odnosi između Boga i ljudi. I dalje je čovjek svojim naporima morao pokazati da želi živjeti vječno. I dalje se čovjek morao mučiti ne bi li se popravio, ne bi li stekao krijeposti. Ali, i dalje je ZA ČOVJEKA NEBO OSTAJALO ZATVORENO i ma koliko god se taj čovjek trsio napraviti nešto sa sobom- OSTAJAO JE NA ZEMLJI SAM, MEĐU LJUDIMA.

 

 

 

Koja je dakle razlika krštenja koje je za nas počelo sa Isusom i onoga kojeg je prakticirao Ivan na drugim ljudima?

 

 

 

Grčki riječ BAPTIZO koju koristimo kao izraz za krštenja, zapravo znači UMAKANJE. Isusovim dolaskom na Jordan, i UMAKANJEM U VODU, dogodilo se nešto znakovito za nas: “I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!”. OTVORIŠE SE NEBESA! Za koga? Za svakoga koji se želi krstiti u ime Isusovo.

 

 

 

Zapravo, ovo je UMAKANJE U VODU bila slika UMAKANJA DUHA SVETOGA U ČOVJEKA, te UMAKANJA ČOVJEKA U BOŽJI ŽIVOT. Bog je ušao u naš život kao čovjek, kako bi čovjek mogao ŽIVJETI S BOGOM KAO DIJETE BOŽJE.

 

 

 

Prvi javni čin Isusovog djelovanja jest bio SILAZAK MEĐU GREŠNE LJUDE KAKO BI PRIMIO KRŠTENJE- KAKO BI IM NEBO OTOVORIO ZA NOVU NADU U SPASENJE. Zapravo, cilj Isusova života je bio DATI SVU LJUDSKOST BOGU, i donijeti ČOVJEKA U BLIZINU BOGA- pobožanstveniti ga, a to počinje KRŠTENJEM.

 

 

 

ANTICIPACIJA MESIJANSTVA: pomazan Duhom Svetim

 

Kada je Ivan Krstitelj ugledao Isusa gdje mu prilazi u redu ZAJEDNO SA GREŠNICIMA, odmah je kazao: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?”. Isus ga je odvratio od njegovih nauma kako bi nam pokazao da PO NJEMU DOLAZI NOVI ŽIVOT ZA NAŠU LJUDSKOST.

 

 

 

Sam Ivan je pravio razliku između krštenja koje je sam činio i onoga što Isus ima donijeti: “11Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Mt 3,11). Ivan govori o KRŠTENJU DUHOM SVETIM. Upravo taj Duh Sveti bio je ZNAK OTVORENIH NEBESA ZA ČOVJEKA, jer kada je Isus primao krštenje na Jordanu, htio je pokazati kako se LJUDSKOST DIVINIZIRA DUHOM SVETIM.

 

 

 

Ovaj Duh Sveti koji se pokazao u tijelu GOLUBICE, stalan je PRATITELJ ISUSA KRISTA. Zapravo, Crkva naučava kako je DJELOVANJE TROJSTVA NERAZDJELJIVO: tamo gdje djeluje Otac, djeluju i Sin i Duh Sveti; gdje djeluje Sin, djeluju Otac i Duh; gdje djeluje Duh, djeluju Otac Sin. Tako u evanđeljima vidimo kako Duh Sveti “prati” Isusa u svemu. STALNO JE S ISUSOM. To možda najljepše sažimlje evanđelist Ivan: “31Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« 32I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. 33Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ 34I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji” (Iv 1,31-34).

 

 

 

Osim toga, Duh Sveti je onaj koji je Krista nakon ovog odveo u pustinjsku kušnju. Jednako tako, Duh Sveti ispunja Krista RADOŠĆU kada blagoslivlja Oca jer je sve sakrio od mudrih i umnih i objavio se malenima. Ovom RADOŠĆU ispunjaju se i isprepadani apostoli nakon ukazanja Isusovih, a napose nakon što Duh Sveti sađe nad njih u obliku plamenih jezika.

 

 

 

DAR OSOBE: sebedarje u Duhu Svetome

 

Ova TEOFANIJA u kojem je Otac očitovao Duhom Svetim svoga Sina Božjeg u Isusu Kristu, poučava nas kako je Duh Sveti PRISUTAN UVIJEK I SIGURNO TAMO GDJE SE NALAZI ISUS KRIST, ali nas poučava i o ONOM DARU KOJIM NAS JE PO KRŠTENJU OBDARIO BOG.

 

 

 

Prije nego će otići na Križ, Isus OBEĆAVA apostolima KAKO IH NEĆE NAPUSTITI: “18Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. 19Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. 20U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama” (Iv 14,18-20). I pojašanjava u nastavku NA KOJI ĆE NAČIN BITI PRISUTAN S NAMA: “23Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. 24Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. 25To sam vam govorio dok sam boravio s vama. 26Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” (Iv

 

 

 

Isus zapravo OBEĆAVA učenicima DUHA SVETOGA po kojem će BORAVITI TRAJNO S NAMA. I ne samo On, već i Presveto Trojstvo, jer tamo gdje je jedna Božanska Osoba, zapravo su uvijek sve tri.

 

 

 

Što za nas ovo znači? Na krštenju na Jordanu slušali smo kako Bog Otac govori o Isusu kako je ON NJEGOV SIN LJUBLJENI. Biti SIN (Božji), znači imati ISTU PRIRODU, ISTU NARAV KAO I OTAC. U kontekstu ISUSOVA OBEĆANJA O TRAJNOM BORAVKU SA UČENICIMA, ovo za nas znači kako je ONAJ KOJEG ĆE ISUS POSLATI DA BUDE S NAMA- DUH SVETI, ISTE NARAVI KAO I OTAC I SIN- božanske naravi. Pa ako je Duh Sveti taj koji bi trebao BORAVITI S NAMA, ILI U NAMA, to znači da postajemo i DIONICIMA TE BOŽANSKE NARAVI.

 

 

 

U Starom Zavjetu, od Kjnige Postanka, Duh se Božji razumije kao ONAJ KOJI DARUJE ŽIVOT. To je prije svega ŽIVOTNI DAH, ili DAH NADNARAVNOG ŽVIOTA, DAH ILI ŽIVOT koji dolazi od Boga. Tako, kada Isus želi da PRIMAMO DUHA SVETOGA, zapravo želi da u nama PO DUHU SVETOM RASTE JEDAN NOVI NADNARAVNI ŽIVOT, koji nas sada sprema za VJEČNI ŽIVOT.

 

 

 

U knjizi proroka Izaije nalazimo ovaj Duh kao jedan DAR s neba, DAR KOJI S NEBA SILAZI NAD MESIJU. No, Jordan nam daje razumjeti kako ovaj dar donosi puno više: DONOSI I ONOGA OD KOGA TAJ DAR DOLAZI. Naime, ako je DUH SVETI- DUH KOJI DOLAZI OD BOGA, i ako je Duh Sveti i prije djelovao u Starom Zavjetu, postavljamo pitanje ZBOG ČEGA SADA TO DJELOVANJE DUHA SVETOGA NAGLAŠAVAMO?

 

 

 

Naglašavamo, jer to nije više neki dar koji SAMO POMAŽE ČOVJEKU kako bi sredio neke svoje životne stvari, svoje ponašanjem, svoj karakter, već to postaje DAR ONE OSOBE KOJI NAM TOG DUHA DONOSI. S Duhom Svetim dolazi i ONAJ KOJI NAM GA OBEĆAVA DAROVATI. To potvrđuje i Ivan Krstitelj svoim riječima: “7I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. 8Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«” (Mk 1,7-8). Kada se krstimo, ONDA NAS KRSTI ISUS DUHOM SVETIM, onda nas krsti i Otac po Sinu i Duhu Svetome.

 

 

 

Tako nas ovaj sakrament UVODI U ZAJEDNIŠTVO S ONIM KOJI NAS KRSTE, SA PRESVETIM TROJSTVOM: mi se umačemo u njihovo zajedništvo koje je nedjeljivo, pa velimo da se UMAČEMO U ŽIVOT BOGA, jednako kao što se BOG UMAČE U NAŠ ŽIVOT. Ovaj sakrament krštenja, kod kršćana se razlikuje od drugih krštenja, jer KRSTITELJ- ISUS, DONOSI SEBE U SAKRAMENTU. I upravo to DONOSI I U SVIM DRUGIM SAKRAMENTIMA po Duhu kojeg izlijeva na primatelja sakramenta.

 

 

 

To je najveći dar kojeg prima čovjek od Boga: dar Božje prisutnosti u njegovu životu.

 

 

 

Ovo darivanje ima IZVOR U OCU, koji šalje SINA među ljude, a da bi osigurao STALNU PRISUTNOST ZA SVE LJUDE, otvara nebo i svojim DUHOM se nastanjuje u onima koji to žele i pokazuju svojim životom tu želju.

 

 

 

BITI S NEKIM donosi DAR RADOSTI

 

Ova NOVA PRISUTNOST BOGA PO DUHU, za nas bi trebala značiti kako ČOVJEK KOJI ŽIVI PO BOŽJIM ZAKONIMA NIKADA NIJE SAM- Bog je uvijek s njim- Emanuel, Bog s nama! Ta činjenica da NISMO SAMI, dovoljan je razlog za veliku RADOST. Govorimo o jednoj RADOSTI IZ DUBINE DUŠE koja se ne vidi uvijek u veselju, već u TRAJNOM RASPOLOŽENJU! To je jedno STANJE čovjeka koji živi MIRNO I SIGURNO, i ta mirnoća i sigurnost dolaze od SVIJESTI DA JE BOG S NJIME.

 

 

 

Ipak, život je često za mnoge jedna “dolina suza” u kojoj se stalno izmjenjuju nevolje, pa kako onda možemo govoriti o radosti kao trajnom raspoloženju? Tko to još može biti sretan u ovakvom žviotu? Prije svega, valja naglasiti kako OVAJ IZVOR RADOSTI NIJE U MENI: samo ga nalazim u sebi, ali to NIJE MOJ IZVOR RADOSTI, VEĆ BOGA s kojim jesam ili nisam! Primam li OSOBU BOGA, TROJSTVO KAO DAR U SAKRAMENTU, primam li to kako bi trebalo svojim životom, onda se BOŽJA RADOST, ILI RADOST BOGA PRELIJEVA U MOJ ŽIVOT, unoseći u mene dublje razloge da ŽIVIM UNATOČ TEGOBAMA. PRIMAM LI SAKRAMENTE ČISTE DUŠE, S ISPRAVNOM NAKANOM, BOG SE UMAČE U MOJ ŽIVOT kao što velimo u krštenju.

 

 

 

U tom smislu moežmo povući paralelu sa KRIŽEM: život bi bio kao jedan križ koji je nepodnošljiv bez Boga. Ali, BOG MIJENJA SMISAO KRIŽA. I ne samo to; ova PRISUTNOST DUHA U NAŠEM ŽIVOTU, zajedno sa radošću života, PLOD JE UPRAVO TOGA KRIŽA.

 

 

 

Kada je Isus umirao na Križu, onda je IZDISAO SVOJ DAH- DUH: “46I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu.” (Lk 23,46). Tog se časa u Hramu RAZDRLA HRAMSKA ZAVJESA: ona je bila SLIKA ONE GRANICE KOJA JE DIJELILA NEBO I ZEMLJU. Iza zavjese mogao je ući samo JEDAN ČOVJEK, Veliki svećenik, i zavjesa se nikada nije rastvarala jer ono što je bilo IZA NJE, ZA LJUDE JE BILO NEDODIRLJIVO: “51I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, 52grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše 53te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.” (Mt 27,51-53).

 

 

 

Ove Matejeve riječi kao da opisuju jedan događaj MIJEŠANJA ZEMALJSKOG I ONOSTRANOG ŽIVOTA. Zapravo, kada se Hramska zavjesa razdvojila, to je bio ZNAK DA SE NEBO OTVARA ZA LJUDE NA ZEMLJI, DA NEBO POSTAJE DOSTUPNO SVIMA.

 

 

 

I da usitinu postaje dostupno svima, pokazuje Isus kada ulazi u zatvorenu dvoranu Posljednje večere i PRENOSI SVOGA DUHA NA APOSTOLE: “21Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« 22To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. 23Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«” (Iv 20,21-23). Ovim riječima zapravo Isus govori o NOVOM OBITAVANJU MEĐU LJUDIMA. Jednom obitavanju Boga po Duhu Svetom.

 

 

 

Ovaj DOLAZAK USKRSLOGA među apostole u njima je najprije pobudio veliku RADOST, i promijenio je sve njihove TUGE U RADOST. Baš tako bi OBITAVANJE BOGA U NAŠEM ŽIVOTU TREBALO DJELOVATI NA NAS. Ali moramo razumjeti kako OVE RADOSTI NEMA BEZ KRIŽA, jer Duh Sveti je počeo djelovanje tek NAKON KRIŽA, nakon smrti i uskrsnuća.

 

 

 

NOVA PRISUTNOST PO CRKVI

 

Ova nova prisutnost Boga dolazi nam po APOSTOLIMA i njihovim nasljednicima. Čuli smo riječi upućene apostolima nakon primanja Duha Svetoga: “23Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«” (Iv 20,21-23). Isus to govori kao da im daje MANDAT ZA NEKI POSAO. Upravo tako i jest. Isus je STVORIO CRKVU ZA SVOJU NOVU PRISUTNOST, i Bog je prisutan po svom Duhu Svetom U CRKVI. Na koji način?

 

 

 

Kazali smo kako je izljev Duha Svetoga PLOD ISUSOVA KRIŽA. Slaveći svetu misu, Bog POSADAŠNJUJE DOGAĐAJ SVOGA KRIŽA- mi u misi slavimo SVETU MISNU ŽRTVU ISUSA KRISTA. Kao plod tog slavlja dobivamo sakrament svete PRIČESTI ili EUHARISTIJU. U tom slavlju Bog se UPRISUTNJUJE U SVOM TIJELU I KRVI, pa govorimo kako JE DUH SVETI TAMO GDJE JE KRIST- KRIST JE TAMO GDJE JE EUHARISTIJA- EUHARISITIJA JE TAMO, I SAMO TAMO GDJE JE CRKVA.

 

 

 

Stoga i sveti II. Vatikanski Koncil u svom dokumentu Lumen Gentium, govori kako DUH PREBIVA U CRKVI I U SRCIMA VJERNIKA KOJI GA PO CRKVI PRIMAJU. Upravo u njima Duh moli i daje svjedočanstvo po njima, jednako kao što vodi Crkvu u njenim postupanjima.

 

 

 

Mi bismo trebali biti RADOST SVIJETU ako Bog prebiva u nama i s nama, ako živimo Božju prisutnost. Mi bismo trebali DATI SVJEDOČANSTVO PO RADOSTI ŽIVOTA, ako je Bog s nama. BOG JEST UVIJEK S NAMA, pitanje je, jesmo li mi uvijek s Bogom?

 

 

 

 

 

 

 

POPIS STANOVNIŠTVA U BETLEHEMU

 

 

UVOD

 

Naše današnje razmišljanje usmjerit ćemo pokušajima da Vam iznesemo ARGUMENTE koji će Vam pomoći razumjeti zašto govorimo kako je ROĐENJE ISUSA KRISTA POVIJESNO UTEMELJEN DOGAĐAJ; zašto je ono što u Svetom Pismu o tome piše, sigurna stvar; zašto ne treba slušati gluposti onih koji NE VJERUJU U BOGA i Božić svode na legendu u svom neznanju.

 

 

 

VRIJEME MUČNA IŠČEKIVANJA

 

U 1. stoljeću pr. Krista imali smo vrijeme MUČNA IŠČEKIVANJA nečeg važnog. Tako je u Palestini je vladao svojevrstan kaos, zbog raširene ideje da je dolazak Mesije blizu: Herod nastoji iskoristiti situaciju, Šimun bar Kohba diže ustanak (samo jedno stoljeće poslije Krista), javlja se mnoštvo pretendenata na naslov Mesije.

 

 

 

U temeljima svih išščekivanja bio je činjenica da NOVI KRALJ, NASLJEDNIK DAVIDOV ima doći. Svi su Mesiju doživljavali kao političkog i vojnog vođu koji će svrgnuti vlastodršce. Upravo ta Davidova loza bila je problem mnogima.

 

 

 

Problem Heroda tako nastaje u dijelu iščekivanja u kojem se Mesija očekuje iz Davidove loze. Do Kristova vremena postojalo je jako suglasje kako će Mesija biti rođen ne samo od Davidove loze, nego će se to dogoditi u Betlehemu. Kasnije, kada Isus bude javno nastupao, ovo je argument kojim će Židovi nastojati diskvalificirati Isusa: “Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova i to iz Betlehema, mjesta gdje biajše David?” (Iv 7,42). Židovi zapravo nisu znali za Isusovo porijeklo, pa su odmah isključivali mogućnost mesijanstva Isusova. Znali su samo da je odrastao u Nazaretu, ali ne i da se rodio u Betlehemu.

 

 

 

BITI ROĐEN U BETLEHEMU- OZNAKA MESIJE

 

A ti Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena!” (Mih 5,1). Ovo Mihejevo prorštvo bilo je dovoljno jasno za apostole i Isusove učenike, jer znali su da je ISUS BIO ROĐEN U BETLEHEMU, pa im je bilo jasno da se, pored svega ostalog na njemu ispunja i to proroštvo.

 

 

 

David potječe iz roda Efraćanina Jeseja rođenog u Betlehemu i u vrijeme kralja Davida taj je grad imao izvjesne povlastice, i bio je bitno drugačiji od Betlehema Isusova vremena. Kroz deset stoljeća, od Davida do Isusa, Betlehem je propao kao grad kraljeva judejskih i pretvorio se u jedno malo provincijsko mjesto.

 

 

 

AUGUSTOV POPIS STANOVNIŠTVA

 

Josipa je u Betlehem doveo popis stanovništva koje je naredio car August. Mnogi ovaj popis problematiziraju govoreći kako August nikada nije naredio da se popis napravi za cijelo Carstvo. Popis koji je rađen bio je popis upravitelja Sirije, Kvirinija, a taj se dogodio u 6. GODINI POSLIJE KRISTA: je li moguće da je posrijedi greška ili krivotvorina? Je li popis uistinu postojao?

 

 

 

August je naredio da se POPIŠU svi oni za koje su ostali “minimalni dokazi” o njihovu porijeklu, i više je puta tijekom svoje vladavine tražio različita registriranja pučanstva. Josip Flavije (Židov koji je ostavio pisani trag o događajima tog vremena) navodi kako se posljednjih godina Herodove vladavine morala dati prisega caru na razini POKRAJINE. Judeja je morala prisegnuti na vjernost Rimu, a takva se PRISEGA DAVALA NA DRUGIM MJESTIMA U CARSTVU U 3. GODINI PRIJE KRISTA.

 

 

 

Ovo je pretpostavljalo da je SVAKA OSOBA MORALA PRISEGNUTI NA VJERNOST CARU, pa je REGISTRACIJA STANOVNIŠTVA ZAPRAVO UKLJUČIVALA PRISEGU. Pavao Orozije (rimski povjesničar, 5. st.) navodi da je August zahtijevao da se SVAKA OSOBA U SVAKOJ RIMSKOJ POKRAJINI UPIŠE UZ JAVNU PRISEGU. Riječ je bila o prisegi koja je imala za svrhu PRISEGU VJERNOSTI, a ne POPIS STANOVNIŠTVA RADI OPOREZIVANJE. Po Pavlu Oroziju, ovo se događalo 2 godine prije Krista, kada je rimski narod pozdravljao Augusta kao prvog među ljudima, a sam Car piše kako ga je cijeli svijet priznao Ocem carstva do vremena kada mu je taj naziv SLUŽBENO DODIJELJEN. To je dakle, bilo u 2. godini prije Krista.

 

 

 

Riječ je zapravo o popisu koji nije imao smisla u popisivanju stanovnika radi oporezivanja, već je bio ČIN VJERNOSTI STANOVNIKA NEKE POKRAJINE.

 

 

 

KVIRINIJE, NADGLEDNIK SIRIJE

 

Za našu je priču zanimljiv Kvirinije, čovjek koji se spominje u evanđeljima koja se tiču rođenja Isusova: “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. 2Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. 3Svi su išli na popis, svaki u svoj grad” (Lk 2,1-2). Kvirinije je imenovan upraviteljem Sirije, u 6. godini prije Krista. Njega se u Luki imenuje istim titulom koji se koristi za Poncija Pilata u Judeji. Moguće da je Luka pobrkao titule Pilata i Kvirinija kada je pisao evanđelje, jer Kvirinije je bio CARSKI NAMJESNIK koji je nadgledao stanovništvo manje više radi poreza. Bio je onaj koji provodi zakon: LEGAT PROVINCIJE SIRIJE.

 

 

 

Naprotiv, Pilat je bio samo PROKURATOR JEDNE POKRAJINE U SIRIJI: REGIONALNI PROKURATOR. Kako Luka korisit isto nazivlje za Pilata i Kvirinija, moguće je da je pobrkao službe.

 

 

 

Sveti JUSTIN donosi jasnije podatke. On živi u Palestini gotovo neposredno nakon Isusove smrti (unutar 100 godina) i po njemu, lako je provjeriti sve podatke koji su ga zanimali. Prije svega treba znati kako je Justin bio izobraženi filozof i precizan čovjek, apologet, branitelj kršćanstva, ane bilo tko. Stoga je jako pazio na preciznost u činjenicama kako ne bi ostavljao prostor protvnicima za neargumentiran govor.

 

 

 

JUSTIN VELI KAKO JE KVIRINIJE BIO PROKURATOR JUDEJE, A NE LEGAT SIRIJE. Justin je imao pristup svim dokumentima koji su za povjesničare današnjice samo prah i pepeo pa možemo njegovo svjedočanstvo smatrati pouzdanim. TERTULIJAN IZ KARTAGE opet je jedan precizan čovjek koji opovrgava Luku kao i Justin. Kaže da je u vrijeme Isusova rođenja, Sirijom upravljao SATURNIN, A NE KVIRINIJE.

 

 

 

Vjerojatno je došlo do brkanja službi kod Luke koji Kvirinija drži upraviteljem Sirije u virjeme popisa stanovništva. Legat je služba većeg ranga od prokuratora. U Rimu nije bio običaj da se unutar jedne provincije ljude spušta na nižu službu. Kada se dođe do “vrha”- nema nazad. Stoga, malo je vjerojatno da je Kvirinije bio najprije legat (viša služba), pa prokurator (niža). Prije će biti da je KVIRINIJE BIO NAJPRIJE PROKURATOR JUDEJE, koji je naknadno postao LEGAT SIRIJE.

 

 

 

Drugim riječima, vjerojatno je Kvirinije bio PROKURATOR JUDEJE i upravitelj POPISIVANJA STANOVNIŠTVA U JUDEJI RADI PRISEGE (3. godina prije Krista), a netom poslije toga je imenovan LEGATOM SIRIJE pa je napravio drugi popis stanovništva radi OPOREZIVANJA (6. godina prije Krista). Ova su dva popisa po svoj prilici zbunila svetoga Luku, ali izvori bliski onom vremenu pojašnjavaju tu zabunu. Stoga, možemo KVIRINIJA uzeti kao OSOBU KOJA JE NAPRAVILA POPIS STANOVNIŠTVA U VRIJEME ISUSOVA ROĐENJA.

 

 

 

PROBLEM HODOČASNIKA I STRAH RIMSKIH CAREVA

 

Kao poseban argument za Betlehem kao mjesto rođenja su hodočanici. Kršćanski su hodočasnici imali običaj pohoditi sveta mjesta, pa je tako bilo i sa pećinom rođenja u Betlehemu. Kako su hodočašća počela odmah u 1. stoljeću, možemo sa sigurnošću govoriti o preciznom mjestu rođenja, jer da bi suzbili navalu hodočanika, RIMLJANI U ISTOJ PEĆINI GRADE SVETIŠTE JEDNOM OD SVOJIH BOGOVA. Time su željeli spriječiti hodočasnike da dolaze u Betlehem. Kršćani su se gorzili idola, pa su Rimljani stavljanjem svojih božanstava u mjesto hodočašća iamli za cilj odvratiti ljude od hodočašćenja. Tako Rimljani tu održavaju svetište sve do Konstantinova edikta u 4. stoljeću.

 

 

 

Osim od samog mjesta rimljani su strahovali i od samog puka. Tako je STRAH RIMSKIH CAREVA kulminirao sa Domicijanom. Krajem 1. st. car Domicijan se boji kako će doći Davidov potomak i zbaciti ga, postati mu suparnikom. Zato je dao OKUPITI I ISPITATI OSTATAK DAVIDOVE OBITELJI, ali vidjevši kako su siromašni, shvatio je kako mu nisu opasnost, Domicijan nije bio impresioniran. Ali Rimljani, oni obični građani Rima jesu. I vjera se polako počela širiti u Rimu.

 

 

 

Ovo je bio pokušaj da s podacima koje imamo približimo POVIJEST DOGAĐAJA U BETLEHEMU. ISUS SE RODIO U JEDNOM MJESTU, U ŠPILJICI KOJE SU KORISTILI PASTIRI, RODIO SE U VRIJEME POPISA KVIRINIJA i za sve to postoje PISANA POTKRIJEPA. Betlehem i rođenje Isusa Krista NIJE LEGENDA, VEĆ STVARNOST koju obnavljamo iz godine u godinu, a tu je stvarnost potvrdila znanost.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 2, 1-12

 

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: 'A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pāsti narod moj – Izraela!'« Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.

 

 

 

UVOD

 

Pred sam kraj Božićnog vremena možemo si postaviti pitanje ZAŠTO JE BOŽIĆ TAKO POSEBAN BLAGDAN? Zašto Božić, pored najvećeg i najvažnijeg kršćanskog blagdana biva tako čašćen među ljudima, da se svi, i oni koji vjeruju, jednako kao i oni koji ne vjeruje raduju Božiću i jedva čekaju da dođe? Slično smo pitanje postavili na početku ovog svetog vremena, a sada ćemo na njega pokušati dati odgovor preko Tri Kralja, tri Mudraca koji su došli sa istoka, izdaleka da bi se poklonili djetetu.

 

 

 

ODBOJNOST PREMA NAUČAVANJU PERZIJE

 

Tri Kralja ili Mudraca kako ih najčešće nazivamo, na zapadu se često poistovjećuju sa MAGIMA; sa onim ljudima koje bismo danas smatrali VRAČARIMA, ASTROLOZIMA, PRAZNOVJERNIM DJELITELJIMA HOROSKOPA,...

 

 

 

U Perziji, iz koje vjerojatno dolaze ovi ljudi, MAGI, ili MAGIČARI, bili su ljudi koji su pripadali jednoj SVEĆENIĆKOJ KASTI. No grčki prijevod upućuje na ljude koji su se bavili MAGIJOM. Tako grčka riječ MAGOS (grč. μάγος) zapravo označava čarobnjaka. Mogli bismo i nazvati MAĐIONIČARIMA. Zapravo riječ je o jednoj predodžbi Perzijske kulture koja se na Zapadu prezirala, pa je izraz MAG, kojeg bismo preveli sa mađioničar, opsjenar- zapravo čovjek koji prevarom dolazi do nekog učinka- dobio šire značenje od onog kojeg je imao u Perziji.

 

 

 

Danas često prevode grčku riječ MAGOS krivo dajući joj značenje MUDRAC, ali izvorno perzijski naziv MAGUŠ, ne govori izravno o mudracima, već o LJUDIMA KOJI SU SVOJA ZNANJA KORISTILI NA RAZNE NAČINE. Neki su od njih zaista bili čarobnjaci, magičari, opsjenari. Drugi su pak bili dio SVEĆENIĆKE KASTE koja je obavljala i ADMINISTRATIVNE POSLOVE NA KRALJEVSKOM DVORU, pa su neki od MAGA postali moćni i zauzeli i kraljevske pozicije.

 

 

 

Napravimo li razliku čarobnjaka, od svećenićke kaste, razumjet ćemo zašto kršćanska tradicija ove ljude naziva KRALJEVIMA I MUDRACIMA. Nije dakle riječ o mađioničarima, već o UČENIM LJUDIMA KOJI SU SE BAVILI OZBILJNIM DVORSKIM POSLOVIMA. Nemojte zaboraviti da Perzija sve do trećeg stoljeća prije Krista bila jedna od najmoćnijih (ako ne i najmoćnija) država u svijetu. Sigurno to nije bila neka “izgubljena” zemljica. Morala je biti zemlja visoke kulture i obrazovanja.

 

 

 

Unatoč tome, njihovu kulturu i obrazovanje, Zapad je prezirao. Perzija je u 1. stoljeću bila omražena među Židovima i Rimljanima, njihovo se naučavanje obezvrijeđivalo. Tako, Plinije Stariji govori o “odvratnom nauku punom fantazija koja opčinjaju ljudske umove”, a stoljećima kasnije i Talmud to prepoznaje i zabranjuje Židovima da traže spoznaje od maga.

 

 

 

MAGI: ZVJEZDOZNANCI ILI MUDRACI

 

Možemo konstatirati kako su Magi izvorno bili MUDRACI ili KRALJEVSKI SLUŽBENICI, možda su neki od njih i bili KRALJEVI ILI LOKALNI VLADARI. U stvarnosti, njihove spoznaje vezivale su se uz poznavanje kretanja nebeskih tijela po čemu pokušavali otkriti vezu sa događajima i ljudima na zemlji. Danas bi to bili ZVJEZDOZNANCI slični poznavateljima horoskopa koji proučavaju relativne položaje zvijezda i pokušavaju TUMAČITI ZEMLJASKE DOGAĐAJE PREKO NJIH.

 

 

 

Iz vjerske perspektive Magi su bili toliko udaljeni od Židova da su ovi ZABRANJIVALI bilo kakvo konzultiranje te perzijeke mudrosti. Istovremeno Perzijanci su prezirali Židove i njihova Boga. Za Židove, Perzijanci su predstavljali sve pogane i strance koji onečišćuju njihovu vjeru

 

 

 

Zašto Židovski Talmud zabranjuje korištenje ove mudrosti? Zabrane se donose tamo gdje postoji neka jaka VEZA SA ONIM ŠTO SE ZABRANJUJE. Očito je postojala istovremeno i PRIVLAČNOST u tom naučavanju koja je Židove stalno poticala da traže pomoć.

 

 

 

S druge strane, zašto Magi odlaze u prostore koje preziru, u tu bijednu Judeju koja je za njih bila zemlja prijezira vrijedna i ničeg drugog? Vjerojatno je postojala jedna dublja, nutarnja sigurnost koja ih je gurala da prate zvijezdu koju su uočili.

 

 

 

Kada su došli u Judeju, najprije su pošli Herodu- vladaru. Tako se ponašaju POLITIČARI. Norma pristojnog ponašanja nalaže POZDRAVITI ČOVJEKA KOJI SE BAVI SLIČNIM ILI ISTIM POSLOM u politici. Tako, za vjerovati je kako su ovi ljudi- Kraljevi, bili sigurno vezani i uz politiku.

 

 

 

Magi su na Heroda ostavili sigurno dojam poniznih ljudi koji ne žele ništa lošega, pa ih je želio iskorisiti, jer je sam STRAHOVAO OD PROROČANSTVA BILEAMA, sina Beorova. Taj je BILEAM također bio gatalac, “čovjek pronicljiva pogleda” kako je sebe reklamirao. U njegovim je riječima Herod prepoznao PRIJETNJU OD MLADOG KRALJA, DJETETA KOJE SE IMA RODITI U BETLEHEMU JUDEJSKOME: “17Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al’ ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. On Moabu razbija bokove i svu djecu Šetovu zatire! 18Edom će njegovim postati posjedom” (Br 24,17-18). Herod je bio Edomac, stoga je često bio prezren od Židova, pa je njegov strah bio razumljiv. Bio je to strah za prijestolje, strah od gubitka vlasti, strah od proročanstva. Zato namjerava iskoristiti naučavanje Maga kako bi došao do Djeteta, pa je blagonaklon s njima i naoko im pomaže, premda ih u stvarnosti prezire.

 

 

 

KAD UGLEDAŠE ZVIJEZDU, OBRADOVAŠE SE RADOŠĆU VELIKOM

 

Otišavši od Heroda, Kraljevi vidješe ZVIJEZDU na nebi i radost ih je silna obuzela. Proroštva i riječi iz Staroga Zavjeta počele su se ispunjavati na njima: “nek ti zahvaljuju Jahve svi krajevi zemlje”, te “kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare...” Tri kralja u sebi nose SLIKU POGANSKOG SVIJETA KOJI ĆE BOGA PREPOZNATI, PRIZNATI I PRIHVATITI KAO SVOJEGA GOSPODINA I KOJEG ĆE ČASTITI ODBACUJUĆI SVOJA POGANSKA GLEDIŠTA.

 

 

 

Dolaskom pred Dijete, Magi ne samo da postaju ZNAK ISPUNJANJA PROROČANSTVA O ISUSU, već sami PROROKUJU PREKO DAROVA KOJE IZNOSE PRED NOGE DJETETA. Mudraci predstavljaju sve one LJUDE KOJI SU TRAŽILI BOGA U SVOM ŽIVOTU. Tražili kao što često i mi tražimo Boga na razne načine stvarajući vlastite sustave vjerovanja, vlastite poglede na svijet. No U SUSRETU S DJETETOM, MAGI SE POČINJU KLANJATI PRAVOME BOGU. NJIMA VIŠE ZVIJEZDE NE ZNAČE NIŠTA, JER SE SMISAO NJIHOVE POTRAGE ZA BOGOM ISPUNIO. To pokazuju i DAROVIMA koji postaju ZNAKOM PRIZNANJA ISUSOVA KRALJEVSTVA, ČOVJEŠTVA I BOŽANSTVA.

 

 

 

ZLATO je plemeniti metal koji se koristio za hramsko posuđe, za svaku službu u Hramu. Sve je u Hramu za službu Bogu bilo od zlata. Osim u Hramu, zlato se koristilo i za KRALJEVSKU SLUŽBU. Tako je ZLATO upućivalo na tu KRALJEVSKU SLUŽBU koja je u Židova bila nerazdvojiva od SVEĆENIĆKE, jer je svećenik pomazivao nekoga za kralja. Zlato se tako donosi kao DAR MLADOM KRALJU. Zlato stoga govori o Isusovu KRALJEVSKOM PORIJEKLU, ALI I KRALJEVSKOM POLOŽAJU: Isus je KRALJ SVEMIRA, kralj SUNCA I SVIH ZVIJEZDA KOJE SU MAGI PROUČAVALI godinama.

 

 

 

SMRINA je mirisna smola od koje su se radile mirisne masti, parfemi, ali i BALZAM ZA MAZANJE POKOJNIKA, kako ne bi zaudarao i kako bi se umanjili mirisi njegovi. Smirna tako UPIRE NA ISUSOVU SMRTNU LJUDSKOST I predskazuje njegovu SMRT I GOVORI O ČOVJEKU Isusu.

 

 

 

TAMJANOM se stalno kadilo tamjanom u Hramu, a kadom se dizao Bogu UGODAN MIRIS. Taj Bogu ugodan miris zapravo je SLIKA NEČEG ZEMALJSKOG- ZEMALJSKOG ŽIVOTA KOJI BI BOGU TREBAO BITI UGODAN. Donoseći TAMJAN pred Isusa PRIZNAJU GA ZA BOGA.

 

 

 

Njihova SPOZNAJA O KRALJU, ČOVJEKU I BOGU KOJI IM JE BLIZAK, kojeg su pronašli unijela im je neizmjernu radost, jednu RADOST KOJA IZVOR IMA U ONOME KOJEG TRAŽE, JER RADUJU SE ZBOG NJEGA, A NE ZBOG SEBE.

 

 

 

ZVIJEZDA? Što su to Mudraci slijedili?

 

Većina ljudi smatra kako je zvijezda koju su Mudraci ugledali i koja im je unijela veliku radost, bila Halleyev komet ili neka druga konjunkcija planeta onog vremena. Mnogi su potrošili vremena i vremena za proučavanje ovog fenomena, ali mi se čini kako nisu pronašli jedno prirodno rješenje. Moguće je, ali...

 

 

 

Mudraci su bili ZVJEZDOZNANCI, ljudi koji su DOBRO POZNAVALI NEBESKE POJAVE. Kako je onda moguće da ih jedan fenomen koji se ponavlja i kojeg su poznavali od ranije, može potaknuti da ga TUMAČE NA POSVE DRUGAČIJI NAČIN? Možda je ispravnije pitati se, je li to stvarno bio NEBESKI FENOMEN kakve mi poznajemo, ili je riječ O BOŽJOJ INTERVENCIJI?

 

 

 

Ne vjerujem kako bi Halleyyev komet unio toliku radost u Mage koji su se nagledali kometa i kometa i koji su izvrsno znali o čemu je riječ. Ova je ZVIJEZDA BILA VIDLJIVA I DANJU baš kao i KOMETI koji SU nerijetko VIDLJIVI DANJU. Ovo su Magi sigurno dobro poznavali.

 

 

 

Stoga se PTIAMO ŠTO JE ZAPRAVO BILO ČUDNO U TOJ ZVIJEZDI DA SU JE ONI SLIJEDILI? Nije li malo neobično da tako dobri poznavaoci neba, slijede jednu VEĆ DOBRO POZNATU POJAVU?

 

 

 

ZNANOST NE DAJE ODGOVOR, VEĆ OTVARA NOVA PITANJA O TOJ ZVIJEZDI

 

Postavlja se pitanje utemeljenosti vjerovanja kako je riječ o KOMETI jer nema podataka da je upravo u to doba prošao bilo kakav komet blizu zemlje koji se mogao vidjeti. Halleyev komet prošao je najbliže oko 12. godine prije Krista, a kako on prolazi tek svakih 75 godina pored Zemlje, pitamo se što je to bilo tako intezivno na nebu da je privuklo ove Mage, u ono vrijeme znanstvenike, da slijede taj znak? Je li moguće da je Bog INTERVENIRAO U NJIHOVU ŽIVOTU TAKO SNAŽNO DA SU OSTAVILI SVE ZA SOBOM, POLOŽAJE, KARIJERE, SVOJ PRIVATNI ŽIVOT I POŠLI U SUSRET BOGU KOJEG SU PRONAŠLI KAO DIJETE U BETLEHEMSKIM JASLAMA? Otkud im SIGURNOST DA JE CILJ NJIHOVE POTRAGE U DJETETU? Zar nije bilo lakše pokoniti se Herodu i vratiti se slavno kući s nagradama LAŽNOGA KRALJA, nego tražiti dijete u nekoj izgubljenoj zemlji?

 

 

 

Ovaj događaj ostavlja otvorena pitanja samo znanstvenicima, jer čovjeku koji VJERUJE, OVAJ DOGAĐAJ SE PRETVARA U ZNAK BOŽJI- ZNAK PO KOJEM JE LJUDE KOJI U BOGA NISU VJEROVALI, SAM BOG DOVEO K SEBI. Magi, pogani, stranci, ljudi koje su Židovi smatrali nečistima- stigli su iz dalekih krajeva i pridružili se štovanju neukih pastira.

 

 

 

BOG SE SLUŽI LJUDSKIM SPOSOBNOSTIMA DA BI ČOVJEKA DOVEO K SEBI

 

Gašpar, Melkior, Baltazar primili su ZNAK OD BOGA NA DRUGAČIJI NAČIN od pastira. Bog se koristio njihovim ZNANJEM DA IH DOVEDE DO SEBE dok je pastirima jednostavno GOVORIO PO ANĐELU. Možda je i ova zvijezda bio ANĐEO KOJI JE MAGIMA GOVORIO JEZIKOM KOJI SU ONI POZNAVALI, jezikom NJIHOVA PROUČAVANJA.

 

 

 

PASTIRIMA NIJE TREBAO NEKI POSEBAN ZNAK. Bili su ljudi jednostavni, priprosti, ali srca otvorena za sve, stoga su RAZUMJELI GOVOR ANĐELA. Pastiri nisu bili opterećeni nekim posebnim spoznajama ili svojim sustavima vjerovanja: SRCE IM JE BILO SLOBODNO I SIROMAŠNO OD VELIKIH STVARI.

 

 

 

MAGIMA BOG GOVORI PO ZVIJEZDAMA KOJE SU PROUČAVALI. Zašto im ne govori kao pastirima, izravno? Kaže sv. Grgur Veliki kako “NISU BILI U POTPUNOSTI SPREMNI KORISTITI RAZUM DA SPOZNAJU GOSPODINA. Imali su u sebi nešto ZATVORENO SPRAM BOGA i taj prostor je ZATVARALA NJIHOVA VLASTITA SPOZNAJA” i nedostatak PONIZNOSTI. Unatoč tome, NAPUSTIVŠI SVE, NAPUSTIVŠI SEBE, PRONAŠLI SU BOGA. Onog trenutka kada su OSIROMAŠILI SRCE OD SVOJIH SPOZNAJA, i krenuli u jednu, za ljude čudnovatu potragu, pronašli su cilj- Dijete, Boga.

 

 

 

RADOST SUSRETA S BOGOM VEĆA OD SVIH SPOZNAJA

 

Što je bilo zajedničko PASTIRIMA I MUDRACIMA? ZAJEDNIČKA IM JE BILA RADOST: pastiri i Magi osjetili su VELIKU RADOST SUSRETA S BOGOM, i ono što NISU ZNALI ILI MOGLI SHVATITI SVOJIM SPOZNAJAM, MAGI SU PREPOZNALI PO TOJ RADOSTI KOJA NIJE NJIHOVA.

 

 

 

Sada možemo odgovoriti na pitanje zašto je Božić POSEBAN BLAGDAN? Zašto i vjernici i nevjernici željno iščekuju Božić? Upravo zbog te RADOSTI KOJU SU OSJETILI MAGI I PASTIRI! Ova RADOST SUSRETA S BOGOM, utkana je u svaki trenutak Božića. Usudio bih se kazati kako je lako nalazimo čak i u onim stvarima koje nemaju puno veze s vjerom. BOŽIĆ JE BLAGDAN U KOJEG JE BOG UTKAO RADOST PRED KOJOM NITKO NE OSTAJE RAVNODUŠAN! I zato je poseban.

 

 

 

Malo se još zadržimo se na Mudracima, na Magima. Danas je mnoštvo ljudi poput Mudraca: IMAJU NEKE SPOZNAJE, SVI SU PAMETNI, SVI SVE ZNAJU, ALI IM NJIHOVA SPOZNAJA, NJIHOV RAZUM NE DOPUŠTA DA PRONAĐU BOGA U SVOM ŽIVOTU. Kako bi RAZUM PRONAŠAO NADNARAVNO, ČOVJEK MORA IMATI SRCE PRIPROSTA PASTIRA KOJI NIJE OPTEREĆEN NIČIM, mora imati SRCE SIROMAŠNO OD SEBE I SVIJETA, mora imati SRCE ŠTALICU. Malo je danas takvih ljudi, a puno je više onih KOJI SVE ZNAJU, koji su najpametniji, ali nemaju radosti u sebi.

 

 

 

SVJESNI su zapravao DA NEŠTO ZNAJU, ALI MISLE DA SVE ZNAJU. Takav im stav, unatoč razumu I dobru obrazovanju, NE DOPUŠTA PRONAĆI BOGA, JER UNATOČ SPOZNAJI NEDOSTAJE PONIZNOSTI, NEDOSTAJE SRCE ZA PRONAĆI BOGA. Stoga Bog donosi jednu TIHU RADOST, POSEBNU RADOST KOJA GRIJE SVA SRCA U BOŽIĆU I želi podsjetiti ljude kako pronaći najprije svoje SRCE; želi podsjetiti ljude KAKO I PRONAĆI BOGA PREKO TE RADOSTI poput ova Tri Kralja koja su ga pronašla VIŠE PO TOJ RADOSTI, NEGO PO SVOM VELIKOM ZNANJU I PO SVOJIM SPOSOBNOSTIMA.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ANĐELI SU NAJAVILI RADOST SVIJETU

 

UVOD

 

U ovim Božićnim danima neizbježno je sresti se s anđelima. Nekada su obješeni o grančice borova, nekada su stavljeni na vrh umjesto zvijezde. Bilo kako bilo prisutni su u Božićnom vremenu jasnije nego i u kojem drugom.

 

 

 

Stoga, naša razmišljanja o Božiću danas nastavljamo s pričom o ANĐELIMA bez kojih Božić ne bi bio ovakav kakvog poznajemo.

 

 

 

ANĐELI: STVORENI ZA SVJETLO

 

U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama. 3I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. 4I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. 5Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi” (Post 1,1-5). Riječi “neka bude svjetlost! I bi svjetlost....” nije prema nekim Crkvenim ocima samo svjetlost dana kako to Pismo potvrđuje. Ova svjetlost pri stvaranju NEBA, prema Augustinu odnosi se na ANĐELE koji su STVORENI ZA SVJETLOST, ZA DOBRO. Islamska ih tradicija doživljava kao BIĆA SVJETLA, DUHOVNA BIĆA stvorena od jednostavne supstance- svjetla.

 

 

 

Možda je ovaj govor, prije poticaj za razmišljanje o anđelima kao o BIĆIMA KOJA SU STVORENA ZA DOBRO, za neko djelovanje koje sve usmjerava DOBRU, jer SVJETLO JE SINONIM DOBRA, baš kao što je i TAMA SINONIM ZLA. Pa kao što TAMA NASTAJE TAMO GDJE NEMA SVJETLA, možemo govoriti kako i ZLO NASTAJE TAMO GDJE DOBRO OKOPNI, NESTANE. Tama je zapravo, kao i zlo, svojevrstan NEDOSTATAK, bilo svjetla, bilo dobra.

 

 

 

Ipak, jasnija će biti uloga anđela ako shvatimo kako im je Bog dao jednu posebnu SLOBODU. Zapravo i njih je Bog stvorio ZA SLOBODU. Naime, anđeli NISU PUKI BOŽJI SLUŽBENICI, činovnici neba koji samo hladno odrađuju što Bog želi. Oni Bogu svojom SLUŽBOM UZVRAĆAJU NA NJEGOVU LJUBAV. Zato ga SLAVE. Oni imaju jednu dublju spoznaju stvarnosti, pa tako i Boga, stoga je i njihova LJUBAV SILNIJA, JER BOLJE POZNAJU BOŽJE NAKANE, BOLJE I JASNIJE VIDE I OSJEĆAJU BOŽJU DOBROTU I LJUBAV.

 

 

 

Anđeli su dakle slobodna bića, jer samo SLOBODNA BIĆA MOGU UZVRAĆATI NA LJUBAV. Sloboda je uzrokom i POGREŠAKA čak i kada su anđeli u pitanju. Kada su neki od njih odlučili NE SLUŽITI BOGU, a to su mogli samo oni koji su imali veliku i jasnu spoznaju o Božjem životu, ti su anđeli otpali.

 

 

 

PAD ANĐELA sigurno je dijelom uzrokovan njihovim poimanjem stvarnosti u kojoj su sebe VIDJELI MOĆNE POPUT BOGA, i ljubav, koja im je trebala poslužiti za slavljenje Boga, usmjerili su prema SEBI. Kako je riječ o SILNOJ LJUBAVI, O NEIZMJERNOJ SILI, njihov je povratak Bogu nemoguć. Ta KRIVO USMJERENA SILA LJUBAVI IM NE DOPUŠTA DA SE VRATE. I ona ih je PROMIJENILA IZNUTRA, te su ANĐELI DEGENERIRALI U DEMONE: bića koja su neizmjerno pametna, ali NEMAJU NI ZRNA LJUBAVI U SEBI. Nemaju ljubavi, jer ono što oni imaju pretvorilo se u RAZARAJUĆU SILU. Ljubav je naime ljubav samo ako se DARUJE DRUGOME, a ne ako se zadržava za sebe. Neki od anđela, na žalost, odabrali su NE UZVRATITI NA LJUBAV, stoga su poput ZVIJEZDA NA NEBU KOJE SU OMRČALE: “10Treći anđeo zatrubi. I pade s neba zvijezda velika – gorjela je kao zublja – pade na trećinu rijeka i na izvore voda. 11Zvijezdi je ime Pelin. I trećina se voda pretvori u pelin te mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda. 12Četvrti anđeo zatrubi. I bî udarena trećina sunca i trećina mjeseca i trećina zvijezda te pomrčaše za trećinu. I dan izgubi trećinu svoga sjaja, a tako i noć” (Otk 8,12).

 

 

 

PAD ANĐELA: možda je u vezi sa utjelovljenjem

 

Postoji i druga mogućnost koja je možda utjecala na pad anđela. Činjenica da će se jednog dana sjediniti s ljudima, te će morati častiti utjelovljenu Riječ- RIJEČ U LJUDKSOM TIJELU, možda je bila stvar zbog koje su neki od anđela odbacili Boga. Naime, Isus Krist je bio i Bog i Čovjek. Jedan anđeo da časti ČOVJEKA?! Možda je to bio razlog otpada nekih od njih.

 

 

 

Nekima se možda to učinilo nerazumnim pa su U SVOJOJ AROGANCIJI ODBILI ŠTOVATI STVORENJE. OVO JE NAGAĐANJE (nije dakle dogma, ni dio Crkvenog naučavanja), samo jedno razmišljanje, koje je utemeljeno na jednoj “RUPI U ZNANJU ANĐELA”. Držimo kako je UTJELOVLJENJE ONO ŠTO NEKI OD ANĐELA NISU MOGLI RAZUMJETI, pa su Mesiju shvaćali kao ČOVJEKA, A NE KAO BOGA.

 

 

 

Ovo “demonsko neznanje” moglo bi se razumjeti preko Križa. Da je kojim slučajem đavao dobro razumio osobu Isusa Krista, sigurno bi učinio sve da do SMRTI NA KRIŽU NE DOĐE. Jer nakon smrti na Križu, Bog OTVARA RAJ PONOVO ZA LJUDE. A to je đavlu izravan udarac.

 

 

 

U evanđeljima nalazimo na mjesta gdje demoni otkrivaju identite Isusa Krista: “34I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali” (Mk 1,34); “27Čim iziđe na kopno, eto mu iz grada u susret nekog čovjeka koji imaše zloduhe. Već dugo vremena nije se uopće odijevao niti stanovao u kući, nego po grobnicama. 28Kad opazi Isusa, zastenja, pade ničice preda nj i u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Molim te, ne muči me!« ” (Lk 8,27-28). Po evanđeljima možemo shvatiti kako su ZLODUSI ZNALI TKO JE ISUS, ALI JESU LI RAZUMJELI NJEGOVO POSLANJE I NJEGOVO BIĆE?

 

 

 

Moguće je stoga, kako je upravo utjelovljenje i rađanje Riječi razbjesnilo đavole, koji su mislili da bi trebali ČASTITI ČOVJEKA, A NE BOGA, te su vjerojatno potakli Heroda na pokolj.

 

 

 

BOŽIĆ KAO OPRAVDANJE DOBRIM ANĐELIMA: eksplozija anđeoske aktivnosti

 

Božić je stoga poput opravdanja strpljivosti dobrih anđela, ali je i početak pada i zaslužene kazne otpalih anđela. Nije čudo da toliko bjesne kada je vjera u pitanju. Nije čudo što se danas čini sve kako BI SE U BOŽIĆU SVE MANJE PREPOZNAO BOG- DIJETE. Pa se moderni Božić identificira sa gomilom gluposti koje sa STVARNIM DOGAĐAJEM U BETLEHEMU NEMA NIKAKVE VEZE. Jer samo đavlima koristi Božić bez Boga, Božić bez Djeteta; Božić u kojem su protagonisti kojekakva čudnovata bića, pijani debeljko s crvenom kapicom, sobovi koji lete,...

 

 

 

Božić je zapravo jedna eksplozija anđeoske aktivnosti: Prvorođenac je došao na svijet i anđeli su ga Božji štovali i slavili, i upravo u tom trenutku se očitovao vrhunac anđeoskog života: SLAVITI BOGA!

 

 

 

U Starom Zavjetu ih se shvaća kao ČISTE DUHOVE. Nalazimo ih od samoga početka i uglavnom ih se percipira po nekoj SLUŽBI KOJU BI OBAVILI u određenom trentuku: SPAŠAVAJU, VODE, DONOSE VIJEST, STRAŽARE, RAZARAJU. Oni su posrednici, spastitelji, ratnici, otkupitelji, liječnici, provoditleji djela stvaranja i uništenja, donose riječ prorocima,... Bilo kako bilo, UVIJEK SU U SLUŽBI BOGA I ŽIVE DA BI BOGA PROSLAVILI! SLAVLJENJE BOGA je ono što anđeli rade i zbog čega jedino žive! Kada to nestane iz njihova života, anđeosko biće gubi smisao postojanja kao anđeo i postaje suprotnost: svjetlo nestaje i javlja se tama u njemu, postaje demon.

 

 

 

Posebnu ulogu imaju prilikom prinošenja žrtava. Tako ih srećemo na Moriji sa Abrahamom i Izakom, u vizijama proroka Izaije i Ezekijela prilikom žrtvovanja. Prilikom žrtvovanja, smatralo se kako anđeli ulaze na nebesa s kadom sa oltara na zemlji. Služba kerubina bila je vezana uz srce svetišta, pa su smješteni u Svetinju nad Svetianjama.

 

 

 

U Novom Zavjetu s anđelima Bog nastavlja svoje naume. Tako ZAHARIJA vidi anđela u Hramu dok prinosi TAMJANA ZA KAĐENJE, anđeo mu progovara i IZGOVARA SVOJE IME: Ja sam Gabriel. MARIJI se javlja anđeo i iz događaja saznajemo ime anđela: GABRIJEL. To se događa u Starom Zavjetu samo kada se GOVORI O DOLASKU MESIJE. To su proročanstva Danijela: “15Kad sam ja, Daniel, gledajući ovo viđenje, tražio da ga razumijem, gle, preda me stade kao neki čovjek. 16Začuh glas čovječji gdje viče preko Ulaja: »Gabriele, objasni mu to viđenje!«” (Dn 8,15-16), te “21Dok sam, dakle, ja još govorio moleći se, onaj čovjek Gabriel, koga vidjeh na početku viđenja, doletje u brzu letu, dotače me se u vrijeme večernjeg prinosa” (Dn 9,21). Anđeo koji se predstavio kao Gebrijel “doleti” za vrijeme KAĐENJA.

 

 

 

JOSIPU se anđeo javlja U SNU, upravlja ga da prihvati ženu i Dijete, kasnije ga upravlja da ih odvede u Egipat kako bi ih spasio pokolja, a javljaju im kada je vrijeme za povratak.

 

 

 

PASTIRIMA se anđeli javljaju u gorju, na pašnjacima; silno se prestrašiše anđela, ali ih ovi umire i uprave ih prema Djetetu, a nakon toga ispune se VELIKOM RADOŠĆU.

 

 

 

Svi poslovi koji su anđeli odrađivali bili su vezani uz događaje na ZEMLJI, a odnosili su se prije svega NAJVEŠĆIVALI SU DOLAZAK MESIJE. ZAPRAVO SE U TOME ISPUNJALA SVA NJIHOVA SLUŽBA, JER TIME SU SAMO SLAVILI BOGA I NIŠTA DRUGO.

 

 

 

OKUPLJANJE ANĐELA: SIGURAN ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI

 

Gledati na događaje iz perspektive anđela i njihove službe, s lakoćom možemo kazati kako BETLEHEM postaje SVETINJA NAD SVETINJAMA, postaje središnje mjesto anđeoskog djelovanja. Anđeli zapravo pričaju priču o Božiću i NAVJEŠĆUJU RADOST SUSRETA S BOGOM; RADOST KOJA NASTAJE JER JE BOG PRISUTAN, MEĐU LJUDIMA. NJIHOVA GLORIA- SLAVA BOGU NA VISINI, jest proslava Boga na korist ljudi- A NA ZEMLJI MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE. Okupljanje anđela zapravo je ZNAK DA NEŠTO, ŠTO SE INAČE DOGAĐA NA NEBU SADA POSTAJE I NA ZEMLJI, U BETLEHEMU: da se Bog uprisutnio među ljudima. Anđeli tako psotaju znakom Božje prisutnosti.

 

 

 

U susretu s anđelima u Starom Zavjetu ljudi bi obično PADALI NA TLO I ZAKRIVALI LICE KAKO NE BI GLEDALI U ANĐELA. Lot, Bileam, Manoah i žena, Danijel,..., svi su oni OSTAJALI NA TLU DOKLE JE GOD ANĐEO BIO PRISUTAN.

 

 

 

U Novom Zavjetu se događa jedna promjena kada je u pitanju susret anđela i ljudi: Zaharija se prepao, ali nije legao na tlo, Marija se smete, Josipa nisu šokirali anđeli. Nešto se promijenilo i premda anđeli ostaju zastrađujući ljudima, u Novom se Zavjetu ljudima ukazuju gotovo kao braća.

 

 

 

PROMJENA U KRISTU: poistovjećenje Boga i čovjeka u Kristu

 

Što se to promijenilo? KRIST JE UJEDINIO U SEBI NEBO I ZEMLJU U SEBI I promijenio je taj odnos, pa anđeli koji su Boga SLAVILI NA NEBU, SADA POČINJU ISTO ČINITI NA ZEMLJI: slave Dijete na zemlji kao što to čine na nebu. GLORIA JE ZAPRAVO IZRAZ NEBESKE RADOSTI KOJA NASTAJE ZBOG SLAVLJA BOGA.

 

 

 

U KRISTU SE SJEDINJUJU BOG I ČOVJEK, i ovo poistovjećenje za nas je temelj pobožanstvenja. To je ono što demoni nisu mogli razumjeti i prihvatiti kada je čovjek u pitanju. Naime, U KRISTU SE MOŽEMO POBOŽANSTVENITI, SJEDINITI S BOŽANSKIM ŽIVOTOM. Tako je Božić promijenio sve i otvorio nam vrata BOŽANSKOG POSINJENJA, jer ako uđemo u Kristov život, ulazimo u božanski život Sina, pa i sami POSTAJEMO SINOVIMA, POPUT SINA JEDINOROĐECA.

 

 

 

To se dakako događa u Crkvi krštenjem, pa Crkva postaje mjesto SUSRETA BOGA I ČOVJEKA, mjesto ANĐEOSKE SLAVE. CRKVA JE OPĆINSTVO SVETIH u kojem se SJEDINJUJU NEBO I ZEMLJA, u kojoj zajedno SLAVE BOGA LJUDI I ANĐELI, POKOJNI I ŽIVI. U Crkvi se događa jedna aktivnost anđela na drugačijoj osnovi od one u Starom Zavjetu. Ovo je PRIJATELJSKA AKTIVNOST puna komunikacije čovjeka i anđela, dok u Starom Zavjetu nalazimo jednu pasivnost u kojoj je čovjek bio primatelj neke akcije. Naprotiv, u Novom Zavjetu se komunicira, uvažava se ljudski status. Tako, u Crkvi, Božji narod nalazi se u interakciji sa anđelima.

 

 

 

ANĐELI KAO TEMELJNA POBOŽNOST OBITELJI

 

Pogledamo li malo u Stari i Novi Zavjet, uočit ćemo kako se većina događaja u kojima sudjeluju anđeli i ljudi ODNOSI NA STANJE U NEKOJ OBITELJI. Često je riječ o neplodnosti ili o rađanju novog djeteta, ili o nevoljama poput Tobijinih. Drugim riječima, ovo bi trebao biti dobar povod za POBOŽNOST ANĐELIMA ČUVARIMA U OBITELJIMA. Zašto se ne bi utjecali nadnaravnoj pomoći tamo gdje je ta pomoć potvrđena u povijesti spasenja?

 

 

 

Sama riječ ANĐEO dolazi od grčkog izvornika: άγγελος, što znači GLASNIK. Hebrejska riječ za to je MALAKH, koja ima dvostruko značenje: ZEMALJSKI GLASNIK I NEBESKI DUH. Samo ime anđela usmjerava njihovu SLUŽBU PREMA KOMUNIKACIJI: oni KOMUNICIRAJU ČOVJEKA u njegovim potrebama, komuniciraju ga POTICAJIMA i jednom pomoći koja uvažava ljudsku slobodu. Otvaraju mu putove za djelovanje, ali NE DJELUJU UMJESTO ČOVJEKA, već DJELUJU SA ČOVJEKOM.

 

 

 

NJIHOVA KOMUNIKACIJA IMA ZA CILJ USMJERITI ČOVJEKA DA SLAVI BOGA SVOJIM ŽIVOTOM, jer sva služba i žviot anđela su zapravo usmjereni tom slavljenju. Ima stoga smisla utjecati se anđelima, koji su vezani uz obiteljski život čovjeka, kako bi tu SLAVU ISKOMUNICIRALI ČOVJEKU I NJEGOVOJ OBITELJI , kako bi čovjeku pomogli usmjeriti svoj život Bogu, proslavi Boga na zemlji.

 

 

 

GDJE GOD BOG PREBIVA ANĐELI GA SLAVE! Tako je i u u obiteljima u kojima JE BOG PRISTUAN PO MOLITVI, PO SAKRAMENTALNOM ŽIVOTU. Tamo gdje je bračni vez, tamo je i Bog, jer jedan SVET BRAK JE BOŽJA ŽELJA, a gdje je Bog, tu se ANĐELI OKUPLJAJU DA BI GA PROSLAVILI. Zato je u nekim obiteljima trajno prisutna RADOST, jer JE I BOG U TIM OBITELJIMA PRISUTAN NA NEKI NAČIN! A kako rekosmo, gdje je Bog tu ga i anđeli slave. Utječite im se za svoje potrebe! Molite im se! NJIHOVA SLUŽBA JE VEZANA UZ BOGA, ALI I UZ ČOVJEKA KOJI IM JE POVJEREN. Kao ljudi Novoga Zavjeta, ne bismo trebali zazirati od anđela i njihove pomoći. Molite im se stoga! Pomažu, sigurno!

 

 

 

 

 

 

 

 

Iv 1, 1-18

 

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh:koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog -koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

 

 

 

IVANOVO EVANĐELJE OTKRIVA PRAVO ISUSOVO PODRIJETLO: Božji život je u Isusu

 

Ivan u današenjm evanđelju ne govori o geografskom niti o genealoškom porijeklu Isusa Krista, već o BITNOM PORIJEKLU- O BIĆU ISUSA KRISTA! Isus Krist je RIJEČ BOŽJA KOJA SE UTJELOVILA, RIJEČ BOŽJA JE RIJEČ BOGA OCA!

 

 

 

Za bolje razumijevanje stvari usporedimo Ivanovo utjelovljenje u današnjem tekstu sa evanđeljima Mateja i Luke, shvatiti ćemo kako MATEJ I LUKA GOVORE DRUGAČIJE jer ŽELE SVE PRIBLIŽITI ŽIDOVIMA. Njihova su evanđelja govor prilagođen uhu i vjeri Židova, pa tako sve odzvanja riječima proroka i sve što se piše i govori sliči na proročke riječi ili ima potvrdu u njima. Primjerice, riječi anđela podsjećaju na Sefaniju proroka i ova dvojica evanđelista nalaze u svemu vezu sa Starim Zavjetom. Stoga ćemo se poslužiti Matejom i Lukom za razumjeti Ivana.

 

 

 

NOVO STVARANJE, NOVI IZRAEL

 

Duh Sveti sići će na te i sila Previšenjga zasjenit će te, zato će se tvoje dijete zvati Sinom Božjim” (Lk 1,35). Ova Lukina rečenica pojašnjava što Bog želi s Marijom. Duh Sveti jest isti onaj Duh Božji, Stvaratelj, onaj koji lebdi nad vodama i bezdanom u POČECIMA STVARANJA SVIJETA. To je duh sa stvaralačkom moći. Stoga sve što se nad Marijom zbiva jest NOVI SVIJET, NOVI POČETAK, NOVI ŽIVOT ZA VJEČNOST.

 

 

 

ZASJENJENJE SILOM PREVIŠNJEGA pretvara Mariju u sliku ŠATORA U PUSTINJI u kojem se UŠATORIO, UTABORIO BOG dok je narod SPAŠAVAO IZ EGIPTA. Ili poput HRAMA U KOJEM PREBIVA PRESVETO. Ova SJENA BOGA NAD MARIJOM, Mariju je preobrazila u novo prebivalište za Boga.

 

 

 

Tri su izraza ključna: SPASENJE, NOVI ŽIVOT za vječnost, PREBIVALIŠTE ZA BOGA. Cilj čovjekova života jest SPASENJE. Zapravo, I BOGU JE CILJ DA NAS SPASI. Spasiti se, znači zapravo UĆI U ŽIVOT VJEČNI, živjeti vječno. UĆI U ŽIVOT VJEČNI, znači isto što i UČI U NEČIJI ŽIVOT KOJI NIJE MOJ, jer sebe sada shvaćam kao smrtnoga. To znači UĆI U ŽIVOT BOGA.

 

 

 

Za UĆI U NEČIJI ŽIVOT, potrebno je DA NAM NETKO OTVORI SVOJU INTIMU, kako bismo mogli s nekim BITI ZAJEDNO. To OTVARANJE INTIME i MOJ ULAZAK U NEČIJU INTIMU zahtijeva PREOBRAZBU MOG I TUĐEG BIĆA, a to uvijek ide samo preko LJUBAVI.

 

 

 

Kako bismo živjeli vječni, BOG SE UTJELOVIO- NA NEKI NAČIN PRILAGODIO ČOVJEKU, JER JE RIJEČ, MISAO, DUH- A TO JE BOG, POSTALA TIJELOM. Tako nam je OTVORIO OSVOJU INTIMU, SVOJE TIJELO po kojem možemo UĆI U BOŽJI ŽIVOT- u život vječni.

 

 

 

MIT O RAĐANJU BOGA POSTOJI I U POGANSTVU

 

Utjelovljenje je zapravo ključna točka razdjeljivanja u shvaćanju Boga između katolika i ostale kršćanske braće, katolika koji prihvaćaju nauk Crkve i onih katolika koji stvaraju svoje sustave vrijednosti, te katolika i pogana.

 

 

 

Svugdje su pogani ili kasnije HERETICI (poput Arija i Apolinara) govorili o TJELESNOM ZDRUŽIVANJU, u kojem se očituje MOĆ OPLOĐIVANJA. Ta je moć samo SLIKA ONE STVARALAČKE MOĆI BOGA koji DARUJE ŽIVOT- KOJI NE OPLOĐUJE, VEĆ STVARA IZ NIČEGA. Oplođivanje pretpostavlja JEDAN OBLIK ZDRUŽIVANJA- JEDINSTVA po kojem je potrebno ući u prostor SLOBODE DRUGE OSOBE, odnosno UĆI U NEČIJI ŽIVOT.

 

 

 

Na neki način OPLOĐIVANJE UVIJEK PODRAZUMIJEVA ODUZIMANJE SLOBODE DRUGOME ILI SEBI, pa se u starini, ovo smatralo JEDNIM OBLIKOM MOĆI, ILI NADMOĆI, i tamo gdje se moglo OPLOĐIVATI ŽIVOT, IMALO SE MOĆ NAD NJIM. Stoga, onaj koji je oplođivao bio je kao bog. Tako je PATRIJARHAT priskrbio povlašteno mejsto muškarcu u društvu. Dakako, tome su uvijek kumovale razne društvene prilike ili neprilike koje su uvjetovale društvene odnose. Kontrateza tom oplođivanju bilo je RAĐANJE života koje se negdje koje se poistovjećivalo sa MOĆI DA SE DAJE ŽIVOT, što je ravno moći božanstva. U takvim je situacijama matrijarhat stavljao ženu u prvi plan u društvu i osiguravao joj prevlast preko rađanja. Patrijarhat i matrijarhat zapravo imaju sličan obrazac shvaćanja produljavanja života preko MOĆI NAD ŽIVOTOM koji podrazumijeva DA SE DIO MOG ŽIVOTA PRENESE U NEKOGA ili DA IMAM MOĆ PRENOSITI ŽIVOT ILI GA IZNIJETI NA SVIJET.

 

 

 

Kod poganskih oplođivanja iz veze bogova i ljudi, nastajali bi POLUBOGOVI. Upravo tako su i kršćanske hereze shvaćali Isusa Krista: za njih je bio pola bog, pola čovjek, ili u jednoj mjeri bog, a ostalo čovjek. Za nas, ISUS KRIST JE PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Jedna osoba i dvije naravi nedjeljivo vezane u njoj. Istovremeno je potpuni Bog, posve jednak Ocu, kao i savršen čovjek, optpuno isti kao i mi, samo bez grijeha na sebi.

 

 

 

STVARANJE počinje U STVORITELJU

 

Kazali smo kako je UTJELOVLJENJE zapravo jedno NOVO STVARANJE. Nosi u sebi sliku onog istog stvarnja čovjeka s početaka stranica Svetoga Pisma. Za razliku od poganskog oplođivanja koje se temelji na NADMOĆI, NA MOĆI NAD DRUGOM OSOBOM, ovo se stvaranje temelji na SLOBODI JEDNE ŽENE, jedne mlade djevojke, koja je mogla odbiti Božji prijedlog, baš kao što ga je prihvatila.

 

 

 

Samo tamo gdje se ODNOS stvara na SLOBODI ČOVJEKA, može niknuti LJUBAV. Upravo to je temelj ovog novog stvaranja: LJUBAV BOGA KOJI SE DARUJE I LJUBAV JEDNE ŽENE KOJA ISTO TO ČINI SA SVOJIM ŽIVOTOM. Nema LJUBAVI tamo gdje je bilo kakav oblik PRISILE, NADMOĆI.

 

 

 

Ovo novo stvaranje NIŠTA DRUGOME NE ODUZIMA, ČAK NI OD STVORITELJA NE ODUZIMA NIŠTA, VEĆ SAMO DARUJE STVORITELJEVO BIĆE U ODREĐENOJ MJERI. To je kao kada lončar svoju IDEJU, ZAMISAO, MISAO- RIJEČ pretoči u materijal koji će oblikovati. Time zapravo UTJELOVLJUJE SVOJE MISLI, ODNOSNO RIJEČI, i SVOJIM MISLIMA DARUJE OBLIK onom što radi, ali NE I ŽIVOT.

 

 

 

Na sličan način Bog UTJELOVLJUJE SEBE. Unosi svu svoju MISAO, SVAKU PROMIŠLJENU RIJEČ U ŽIVOT ČOVJEKA. To je kao kada PRENOSITE ZNANJE DRUGOJ OSOBI. Preko tog prenošenja znanja PRENOSITE ONO ŠTO JE VAŠE U NEČIJI ŽIVOT. Zapravo, ne prenosite samo znanje, već i svoj život u nekoga.

 

 

 

Bogu, koji je Duh, sama materija, odnosno tjelesnost ne predstavlja problem. SAV ŽIVOT KOJI JE NASTAO U OVOM SVIJETU NASTAO JE OD BOGA- OD DUHA. I taj je DUH-ŽIVOT, BOG PRENOSIO NA MATERIJU KOJU JE STVORIO. I svakom je biću darivao svoga života u određenoj mjeri. Tako su nastali i različiti oblici života. Pro tom, Bog od svoga ništa nije izgubio. To sveti Bazilije

 

opisuje primjerom VATRE I KOVANJA ŽELJEZA. Željezo MIJENJA OBLIK samo pod utjecajem vatre. Pri tom, VATRA ŽELJEZU PRENOSI NEŠTO OD SEBE, ali vatra pri tom ne gubi ništa od svoje “vatrenosti”. Naprotiv, željezo se OBLIKUJE VATROM, a da pri tom NE POSTAJE MANJE ŽELJEZOM- ostaje isto u sebi.

 

 

 

Slično se događa u STVARANJU kod kojeg NEMA ZDRUŽIVANJA kao kod oplođivanja, već se radi o SAMODARIVANJU STOVRITELJA. Tako BOG SEBE DARUJE U PUNINI MARIJI preko sile Duha svojega, preko vlastite LJUBAVI, a Marija prima BOŽJI ŽIVOT U SEBE, BEZ ZDRUŽIVANJA. Tako BOŽJA RIJEČ, njegova MISAO, U MARIJI POSTAJE ŽIVOT. OŽIVJELA JE RIJEČ BOŽJA U MARIJI.

 

 

 

Marija je imala svoju materiju, svoje obličje koje je nastalo po roditeljskoj ljubavi. Isus je baštinio tu materiju i to obličje, ali je CIJELI NJEGOV ŽIVOT BIO BOŽJI. Svaka njegova MISAO I SVA NJEGOVA SNAGA ŽIVOTNA BILA JE BOŽJA. TO JE BIO DUH BOŽJI UNESEN I NEDJELJIVO VEZAN SA DUŠOM I TIJELOM ČOVJEKA, ili kako rekosmo, DVIJE NARAVI U JEDNOJ OSOBI NERAZDVOJIVE. Ovdje BIOLOŠKO PORIJEKLO NIJE VAŽNO, već je važno ono što je darovano od Stvoritelja.

 

 

 

BOŽJE DARIVANJE ŽIVOTA: spasiteljski zahvat Boga među ljudima

 

Kada bismo odvojili Božje sinovstvo Isusa Krista od njegovog UTJELOVLJENJA, od jednog BOŽJEG ZAHVATA U ŽIVOTU JEDNE ŽENE, kada bismo sve raducirali na oplođivanje, sve bi posve izgubilo smisao. Dogodilo bi se sa kršćanstvom isto što i sa Arijanizmom, sa herezama koje su nadahnjivale krivom naukom mnoštvo, ali su nakon nekog vremena propadale u sebi, jer NISU OD BOGA i NE SLIJEDE BOŽJI POTICAJ, VEĆ SE TEMELJE NA LJUDSKOM UMOVANJU.

 

 

 

Ovako znamo da je Bog došao među nas kako bi nas SPASIO i razumijemo kako cilj utjelovljena jest NAŠE SPASENJE. Upravo u tom SPASENJU nalazimo potvrdu o božanskom djelovanju u Starom Zavjetu. Više je put BOG INTERVENIRAO ČUDESNIM ROĐENJIMA RADI SPASENJA ODABRANOG NARODA: Sara, Izakova mati; Ana, Samuelova majka; bezimena Samsonova majka. Sve tri BESPLODNE RAĐAJU DJECU KOJA ĆE ODIGRATI SPASITELJSKU ULOGU u jednom dijelu povijesti Izraelskog naroda. Preko njih je Gospodin narod upravaljo k spasenju, vraćao ih vjeri i k sebi. Konačno, Elizabeta, Ivanova majka, žena poodmakle dobi rađa sina koji će navijestiti svijetu Spasitelja.

 

 

 

OVE ŽENE SU BESPLODNE i one su SUPROTNOST ONOM POGANSKOM SHVAĆANJU OPLOĐIVANJA U KOJEM SE ONO SHVAĆA PREKO MOĆI PRODULJIVANJA ILI PRENOŠENJA ŽIVOTA, jer su bile NEMOĆNE produljiti ili darovati život. Stoga, Božja intervencija u njihovu životu je bila ZNAK I ČUDO.

 

 

 

MARIJA PUNINA BOŽJE INTERVENCIJE

 

U Mariji nalazimo NOVO STVARANJE U TIJELU. Marijino tijelo dalo se Isusu i od nje je dobio svu genetiku. Važno je razumjeti i važnost te TJELESNOSTI jer Isusa bez Tijela nije moguće shvatiti ispravno. ISUSOVO TIJELO JE KASNIJI PRINCIP SPASENJA I Bog sebe nastavlja DARIVATI PO TJELESNOSTI nakon SMRTI. Isus bez Tijela nije Isus, kao što je i naše spasenje bez njegova Tijela upitno.

 

 

 

Riječ Božja se UTJELOVILA, POSTALA JE TIJELOM: TIJELO ČOVJEKA PRIMILO JE U SEBE TAKVU BOŽJU SNAGU, SILU LJUBAVI, DUHA SVETOGA, DA JE POSTALO NEUMRLO ZBOG TE LJUBAVI KOJA JE U NJEGA UTISNUTA. LJUBAV BOGA OCA NASTAVILA JE SVOJ DIJALOG SA SINOM NAKON NJEGOVE SMRTI I USKRISILA GA. Tako, nakon smrti, po uskrsnuću, TIJELO ISUSOVO poprima drugačiji oblik, onaj SLAVNI, koji je DOSTUPAN SVIMA KAO ŠTO JE I NEBO DOSTUPNO SVIMA.

 

 

 

Njegovo Tijelo postaje principom našega spasenja i UĆI U ŽIVOT VJEČNI ZNAČI UĆI U KRISTOV ŽIVOT, ući u život Boga i Čovjeka. Ući u Božji život- spasiti se znači UĆI U BOŽJU INTIMU. U tu intimu, u Božji se život ulazi po LJUBAVI, a ta je ljubav VJEČNA i nadilazi našu SMRTNOST. Tako sličnu ljubav nalazimo samo kod ZALJUBLJENIH koji SAV SVOJ ŽIVOT OTVARAJU JEDNO DRUGOM. POTPUNO OTVARAJU SVOJU INTIMU MEĐUSOBNO, pa njihov život, a to znači i njihovo tijelo više nije samo njihovo, već zajedničko, bračno, sakramentalno, ono postaje SVETINJA KOJU NITKO NE SMIJE OSKVRNUTI.

 

 

 

U čovjekov se život, KADA JE TAKVA LJUBAV U PITANU, po našem shvaćanju ne ulazi bez JEDINSTVA U TIJELU. Stoga i Gospodin OTVARA MOGUĆNOST da u VJEČNI ŽIVOT UĐEMO PO NJEGOVU TIJELU, kako bismo ono što izgubimo po smrtnosti, zadobili po Tijelu Boga. U vječni se život po Tijelu Kristovu ne ulazi spolno kako će to mnogi pomisliti, već SAKRAMENTALNO, na jedan SVET NAČIN, PRIMANJEM LJUBAVI DAROVANE OD BOGA OCA, ljubavi koja je sveta.

 

 

 

Primajući Tijelo Isusovo, s njim primamo i sve ono što predstavlja i ISUSOV ŽIVOT: NJEGOVU LJUBAV, MILOST, SILU. Ipak to ne znači kako će sve to u nama postati stvarnost jer često mi SVOJIM ŽIVOTOM NE STVARAMO PRETPOSTAVKE ZA TO. STOGA JE SAKRAMENT ČISTO DARIVANJE KOJE NE OVISI O MENI. O meni ovisi samo hoće li U MENI POSTATI DJELOTVORNO, hoću li zatvoriti vrata svoga srca Božjoj stvaralačkoj ljubavi, sili odozgo.

 

 

 

RIJEČ JE TIJELOM POSTALA I NASTANILA SE MEĐU NAMA! ZAŠTO NE “U NAMA”?

 

Na jednom smo mjesto spominjali ovo PRENOŠENJE ŽIVOTA NA DUHOVAN NAČIN koje je slično PRENOŠENJU ZNANJA. Znanje počiva na RIJEČIMA koje IMAJU SMISAO. Upravo takve riječi SLUŠAMO stalno u misama. Postavlja se pitanje, nije li se Gospodin utjelovio kao Riječ vječna koja je ušla u čovjekov život, kako bi OSTAVIO TRAG U RIJEČIMA ZA SOBOM i to jedino zbog toga kako bi te RIJEČI POSTALE DIJELOM NAŠEG ŽIVOTA?

 

 

 

RIJEČ BOŽJA, promijenila je Mairijn život. Jedna, samo jedna jedina riječ, može meni ili vama potpuno promijeniti tijek života. Riječ je u sebi MOĆNA JER NOSI SNAGU ONOG KOJI JE IZGOVARA, pa kada riječ kaže netko s autoritetom, onda se o toj riječi razmišlja i nastoji je se pretvoriti u djelo, jer u njoj stoji snaga autoriteta onog koji je tu riječ izgovorio. To je znao i onaj satnik koji je Isusu odgovorio: “Gospodine, nisam dostojan,..., već samo RECI RIJEČ I OZDRAVIT ĆE SLUGA TVOJ!”

 

 

 

Riječ Božja koju slušamo NUDI NAM SE KAO I MARIJI DA UĐE U NAŠ ŽIVOT- da se UTJELOVI U NAMA. Nije dovoljno SLUŠATI, već RIJEČI BOGA TREBA OŽIVITI U SEBI. Baš kao što je Marija SVOJIM ŽIVOTOM OŽIVJELA BOŽJU RIJEČ, tako i mi SVOJIM ŽIVOTIMA MOŽEMO UČINITI ISTO. Riječ je Božja uvijek živa i djelotvorna, a o nama ovisi hoće li biti utjelovljena. Ona, kao i svaka druga riječ TRAŽI JEDNO TIJELO DA BI BILA IZGOVORENA PREKO ŽIVOTA.