Lk 4, 1-13

 

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.« I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’« Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

 

UVOD

 

Gospodin odlazi u pustinju na KUŠNJU. Možemo se upitati: je li mogao biti bez kušnje? Jest, dakako da je mogao, ali odlazi kako bi nama poslužio kao PRIMJER KAKO ĆE SE I S NAMA DOGAĐATI. Ne zaboravimo, Gospodin je bio PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK, i kao Bog, radio je čudo i donio nam spasonosni lijek sakramentalne milosti, ali kao ČOVJEK uvijek je DIJELIO NAŠA ISKUSTVA I POSTAVLJAO SE KAO ONAJ KOJI NAM DAJE PRIMJER. Sjetite se samo Posljednje Večere na kojoj se ponizuje i pere učenicima noge govoreći im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13,12-15).

 

Isus odlazi u PUSTINJU KAKO BI NAS POUČIO o tome da i mi imamo biti kušani, kako nećemo biti lišeni kušnji, ali nas poučava o i kako se odnositi prema kušnjama i napastima.

 

 

 

MORAM ILI ŽELIM

 

Razmišlajnje o kušnjama počet ćemo nečim što će nam otkriti zbog čega Gospodin dopušta da budemo kušani. Cijeli naš život, sve naše odluke trebale bi biti plod SLOBODNA ODLUČIVANJA. Bog nas je stvorio kao SLOBODNA BIĆA- za slobodu. Unatoč tome, shvaćamo kako APSOLUTNE SLOBODE NEMA, jer čim donesemo jednu odluku- već smo na neki način uvjetovali naše slobodno djelovanje. Usmjerili smo svoje djelovanje u jednom pravcu koji za nas može biti dobar ili zao. Svi naši postupci vode k tome: u konačnici svi imaju jednu od ove dvije posljedice po nas i po druge: ili su DOBRI, ili su LOŠI.

 

Sjetimo li se kako u najdramatičnijim trenucima čovjek odabire ISPRAVNO (osim ako nije posve izopačen) shvatit ćemo kako KUŠNJE koje nas spopadaju nisu tu kako bi nam uništile, već upravo suprotno, kako bi nam pomogle da svoje srce OČISTIMO U JEDNOJ NEUGODNOSTI koja će nam pomoći da jasnije vidimo stvari. I kako se u teškim trenutcima čovjek najčešće POSTUPA ISPRAVNO, jer tegoba potresa dušu do u dubine gdje on sam ZNA BEZ NEKIH POSEBNIH DOKAZA ŠTO JE DOBRO, tako se kušnja tako pretvara u jednu malu “dramu” čovjeka koji želi očistiti svoje srce, kako bi u svakodnevici postupao ispravno i kako bi odbacivao od sebe zlo koje ga spopada.

 

Bog dopušta kušnju i providonosno se služi njome da te očisti, učini svetim, bolje odvoji od zemaljskih stvari, odvede kamo on želi, da te učini sretnim (u životu koji ti možda nikada neće biti ugodan): udijeli ti zrelost, razumijevanje i djelotvornost u tvojem radu sa dušama i … nadasve da te UČINI PONIZNIM, VRLO PONIZNIM” (S.Canalas, Ascetica Meditada). Iz ove perspektive, kušnja- neugodnost-nevolja pretpostavlja onu istu dramu u čovjeku, jedan mali potres duše koji pomaže shvatiti što je ISPRAVNO- DOBRO.

 

Gledajući odgoj čovjeka primjećujemo kako se do SPOZNAJE O TOM DOBRU dolazi na više načina. Zadržat ćemo se samo na ODGOJU, jer i KUŠNJE su u izvjesnom smislu jedna ODGOJNA MJERA BOGA. Kako mi odgajamo djecu? Uglavnom im OGRANIČAVAMO SLOBODU? Zašto? Kada djeci govorimo MORAŠ OVO, MORAŠ ONO, NE SMIJEŠ OVO, NE SMIJEŠ ONO,... postavljamo jedan imperativ “MORAŠ” kojeg oni u početku NE RAZUMIJU. Taj “moraš” plod je vašeg iskustva i njime želite djecu dovesti do jednog DOBRA ZA NJIH KOJEG ONI NE MOGU RAZUMJETI NI PRIMJETITI U SVOM ŽIVOTU. Drugim riječima, jedan vaš “moraš” djeci polako otvara žviotne vidike- kako NE BI GLEDALI SAMO SEBE, VEĆ KAKO BI GLEDALI STVARI IZVAN SEBE.

 

To je stoga jer je čovjek biće koje ŽIVI OD ŽELJA, a ŽELJE GA NAJPRIJE USMJERAVAJU SAMOME SEBI. Dijete najprije shvaća riječ ŽELIM OVO, ŽELIM ONO,... ali ne razumije dobrotu svojih želja. Još manje može razumjeti je li to dobro i za druge, s kojima živi. Stoga, ih poučavamo preko “MORAŠ” kako bismo ODGOJILI NJIHOV “ŽELIM”- kako bi se naučili željeti ono što je istinski dobro za njih i za druge. Jedna od stvari u ovoj edukaciji ide za tim da se čovjek odgoji tako da shvati kako NJEGOVE ŽELJE NE SMIJU RAZARATI TUĐU SLOBODU, pa ga se preko želja poučava o PRAVOJ SLOBODI koja uvažava druge.

 

Kada odgoj ostane na “MORAŠ” i kada se zaustavi na UVJETOVANOM ODGOJU, dobivamo isto što nalazimo kod pravovjernih Židova primjerice, jednako kao i kod mnogih kršćana. Židovi su VRŠILI ZAKON i često su to činili jer su MORALI: shvaćali su kako kao dio zajednice MORAJU OBAVLJATI ONO ŠTO ZAKON OD NJIH ZAHTIJEVA. Isti obrazac nalazimo kod mnogih kršćana: idu na misu, primaju sakramenta jer ne žele da se o njma priča drugačije nego kao o kršćanima, ali zapravo ih to UVJETUJE- idu na misu jer MORAJU, a ne jer žele. Kada izađu, takvi često NE ŽIVE SVOJU VJERU i privatno žive neka posve drugačija uvjerenja.

 

Mudra roditelj, s jednim MORAŠ, polako dijete dovodi do razmišljanja o razlozima tog imperativa, a razloge će samo pronaći u svom životu. Kada MORAŠ postane ZAKON djetetu, onda roditelj pokazuje jednu neosjetljivost na njegovu slobodu, jer ne shvaća kako dijete jednog dana mora SAMOSTALNO TRAŽITI SVOJ PUT KROZ ŽIVOT. Onog trenutka kada se roditeljski MORAŠ ČINITI DOBRO počinje pretvarati u jedan ŽELIM činiti DOBRO, jer shvaćam kako je to ispravno- odgoj je postigao svoj cilj.

 

Bog preko kušnji čovjeka želi odgojiti da ŽELIMO POSTUPATI ISPRAVNO, a ne da moramo to činiti. On želi SLOBODNA ČOVJEKA, jer takva nas je stvorio. Stoga kušnje često dolaze radi odgoja naših želja, kako bi nas po vlastitom iskustvu poučili ŠTO JE DOBRO I KAKO BISMO TO DOBRO BOLJE SHVATILI I ZAVOLJELI- željeli. Drugim riječima, Bog ODGAJA NAŠE SRCE ZA SEBE, jer tražeći istinsko dobro, čovjek se oslobađa onog djelovanja koje ga zlom veže uzase i postaje biće sposobno djelovati SAMO ZA DOBRO, SAMO ZA BOGA, ČAK I KADA TO OD NJEGA TRAŽI ŽRTVU- da radi na svoju štetu (naoko, jer žrtva ne donosi štete onom koji se žrtvuje).

 

 

 

KUŠNJE I NAPASTI: đavolske kušnje

 

U drugoj prigodi poučavao je učenike Isus o kušnjama koje je povezao sa sablaznima: “Nije moguće da ne dođu sablazni, no jao onome po kom dolaze” (Lk 17,1). Drugim riječima, sablazan uvijek dolazi po kušnjama, a NITKO KUŠNJI NIJE POŠTEĐEN NITI ĆE BITI POŠTEĐEN. Kada o tome razmišljamo iz perspektive života jednog vjernika koji se iskreno trudi svoj život urediti i živjeti čestito, onda ovo djeluje nepravedno, jer kušnje salijetaju i čestite ljude i pokvarene. Ipak, shvaćamo kako naša slabost otvara prostor u našem biću za kušnje i napasti. One su trojake i dolaze PO NAMA (najčešće smo mi sami izvorom kušnji i napasti), od OKOLINE (koja nas lako može uvesti u zlo), te od ĐAVLA (koji zapravo najmanje od svega kuša, ali to čini uvijek tamo gdje vidi čestito ponašanje ili pokušaj nekoga da se vrati na pravi put).

 

Najbolje je o tome pisao R. Knox: “Kušnje našega Gospodina na osobit način su i kušnje njegovih slugu (Nije sluga veći od gospodara, Iv 13, 16)). Ali njihova je razina, naravno različita: Sotona ni vama ni meni neće ponuditi sva kraljevstva svijeta. On poznaje tržište, i kao dobar trgovac, nudi upravo onoliko koliko drži da je dovoljno. Pretpostavka je da će IZRAČUNATI, s dovoljno razloga KAKO VEĆINA OD NAS MOŽE BITI KUPLJENA za pet tisuća funti godišnje, a popriličan broj ljudi i ZA PUNO MANJE. Naravno da nam ne pristupa sa svojom PONUDOM na tako otvoren način: njegove ponude dolaze UMOTANE U SVAKOVRSNE ZAVODLJIVOSTI I VALJANJE RAZLOGE. Ako spazi priliku, neće dugo čekati, požurit će se da i vama i meni pokaže kako možemo postići ono što hoćemo ako PRIHVATIMO BITI NEVJERNI SEBI SAMIMA, I ČESTO, AKO PRIHVATIMO BITI NEVJERNI KATOLIČKOJ VJERI” (R. A. Knox: Pastoralne propovijedi).

 

Gledajući stvari ovako, vidimo kako je KUŠNJA BLIZU SVIMA, ali svi se u kušnjama na ponašaju jednako. Slijedeći misao Knoxa shvaćamo kako neki ljudi PADAJU LAKŠE U KUŠNJAMA, A NEKI NE UPADAJU U KUŠNJE LAKO. Unatoč matematičkoj predodžbi stvari, ova lakoća/teškoća padanja u kušnjama nije mjerilo kvalitete vjere i vjerničkog ponašanja. Drugim riječima, netko može upasti u kušnju lako, ali to ne znači da je SLAB VJERNIK. BITNO JE DA U KUŠNJI NASTOJI ISTRPJETI KUŠNJU KOLIKO JE TO GOD MOGUĆE.

 

Bilo kako bilo, đavao ne kuša čovjeka tako što će ga dovesti u velike tegobe, jer je malo vjerojatno kako će čovjek tada pogriješiti- već rekosmo, srcem se vodi i postupa uglavnom ispravno. Đavao traži obične, svakodnevne situacije u kojima će NEPRIMJETNO čovjeka odvesti u krivom smjeru: neko će zlo zamaskirati, prikazati ga kao neko dobro za čovjeka, igrajući na čovjekovu slabost. I kada čovjek podlegne vlastitim slabostima, pada u kušnji.

 

 

 

CILJ SOTONE: UBITI VOLJU ZA BORBOM

 

Što đavao ćeli kada nas napastuje i kuša? Cilj Sotone jest da UBIJE VOLJU U NAMA ZA BORBOM, da borbu za svoje vrline učini besmislenom, da nas odvrati od toga da pokušavamo biti fini, imati osjećaj za drugoga, da ne mislimo samo na sebe. Kada učini sve BESMISLENIM, mi počinjemo pronalaziti LAŽNA OPRAVDANJA ZA ODUSTAJANJE OD BORBE SA SAMIM SOBOM. Tako, malo po malo, sve lakše i lakše OPRAVDAVAMO SVOJE GLUPOSTI I SVAKI PUT KADA SE NE BORIMO ZA ISPARVNO POSTUPANJE, PADAMO U GRIJEH ČINEĆI NEKO ZLO. Time se postiže da mi sami BANALIZIRAMO UTJECAJ ZLA.

 

Krivo misle neki kako đavao kuša samo da sagriješimo. Pa za to nas i ne treba kušati- griješimo najčešće sami- zbog sebe samih i naših mana i nedostataka. Đavao želi dovesti čovjeka u STANJE TRAJNE IZOLIRANOSTI OD DOBRA, OD BOGA. I to u takvo stanje u kojem čovjek NEĆE PRONAĆI DUBLJI SMISAO BORBE PROTIV SVOJIH GREŠAKA, VEĆ SE SE PREDATI. A čovejk koji se PREDA- VIŠE NIJE SLOBODAN. To je kao u ratu- onaj koji se preda, postaje zarobljenikom.

 

Jedna od stvari koje nas spopadaju u kušnjama jesu napasti po kojima mislimo kako je nešto strašno to što smo PONIŽENI. Tako, često naspast posiže za našim PONOSOM i tvrdoglavim nastojanjem da smo u svmeu u pravu. Inzistirajući na pravici, i ne vidimo da upadamo u kušnju, u kojoj lako drugoga okrivimo, izružimo, izgrdimo, narušimo mu ugled i dostojanstvo. Kao da je to jako važno! Ako se takvo što i dogodi, SVIJET ĆE OSTATI ISTI! Neće biti ni gori ni bolji. Ono što će se promijeniti jest naša duša koja, ili će porasti u poniznosti, ili će porasti u oholosti. Ili će se posve predati Bogu kroz poniznost, ili će se približiti đavlu kroz oholost, bahatost,...

 

 

 

PONIZNOST KAO CILJ KUŠNJI I NAPASTI; odustajanje od borbe u kušnjama

 

Očito je kako, Gospodin kada dopušta da budemo napastovani, NE ŽELI DA PROPADNEMO, već da se RAZVIJAMO KAO KRŠĆANI, a taj naš razvoj uvijek je vezan uz VRLINE, one posve ljudske, od kojih je, iz kršćanske perspektive gledano, najvažnija PONIZNOST. U tom smislu, kušnja u koju čovjek upada, postaje izvorom jednog PONIŽENJA: onaj koji padne u kušnji,na neki se način osjeća pobijeđenim, poniženim, slabim. Upravo taj osjećaj potiče da razumijemo kako nismo bogovi, već ljudi sa manama. Potiče nas da se SNIZIMO, POSTANEMO DOSTUPNI SVAKOME, TE DA PRIHVAĆAMO PORAZE TAKO DA SE RAZUMIJE KAKO JEDNA KUŠNJA I PAD U NJOJ NIJE KRAJ SVIJETA. Takav osjećaj treba nam biti poticaj da NASTAVIMO BORBU, jer, kako veli narod: ONO ŠTO TE NE UBIJE- TO TE OJAČA. Ne mislimo naravno na takav način, već razmišljamo kako jedna kušnja koja izazove pad, poraz u borbi sa njom, NIJE SMAK SVIJETA. KUŠNJA NAS NEĆE UBITI, VEĆ NAS UBIJA ODUSTAJANJE OD BORBE!

 

O tome govori sveti Augustin: “Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen, ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti ako se nije borio. A nitko se ne može boriti, ako nema neprijatelja i napasti” (Sveti Augustin, Razlaganje o psalmima). Za čovjeka u kojem imamo sigurnost, kažemo da je PROKUŠAN: to znači da je prošao kroz mnoge nevolje da bi postigao stupanj savršenstva koji svima ulijeva sigurnost. Njegovo ponašanje je UČVRŠĆENO U KUŠNJAMA.

 

 

 

IMATI VLAST NAD SOBOM

 

Sama riječ KUŠNJA dolazi od latinske riječi TENTO ili TEMPTO što znači KUŠATI, PROBATI, ISPITATI, NAPASTI. Ovo doslovno objašnjava ono što držimo kušnjom: ISPITIVANJE DUHA- provjera mogućnosti duha da se ODUPRE NEČEMU. Ispituje se SNAGA DUHA U NEUGODNIM SITUACIJAMA. To je jasno samo po sebi, ali još uvijek ne objašnjava sve.

 

Pogledajmo korijen riječi TENTO/ TEMPTO: nalazi se u riječi TENERE, što znači IMATI POSJEDOVATI NA FIZIČKI NAČIN, IMATI VLAST NAD NEKIM ILI NEČIM- BITI GOSPODAR NEKOME ILI NEČEMU. Drugim riječima, ova riječ navodi razmišljati kako se u korijenu kušnje nalazi MOĆ ILI SPOSOBNOST DA SE BUDE ILI NE BUDE GOSPODAR NAD SOBOM, NEKOM DRUGOM OSOBOM, NEKOM STVARI.

 

Kada se čovjek BORI, I DOKLE GOD SE BORI- IMA VLAST NAD SOBOM. Naravno, podrazumijevamo ovdje kršćanina koji MOLI, I UTJEČE SE BOGU ZA SVOJE POTREBE. Bog pomaže onom koji se bori. Tamo gdje čovjek ne ulaže napor ne ulaže ni Bog. Onog trenutka kada se prestanemo boriti, GUBIMO VLAST NAD SOBOM- PREPUŠTAMO SE STRASTIMA, POŽUDAMA, SVOJIM SLABOSTIMA. Onaj kojeg takvi nagoni vode kroz život, unaprijed su poraženi- za njih je plaćena MALA CIJENA, lako im je pala obrana i predali su se.

 

Lk 9, 22-25

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«

 

A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«

 

 

 

Slušamo Gospodinov poziva na NOŠENJE KRIŽA U SVAKODNEVICI. Taj nas poziv u pravilu ne motivira previše na kršćanski život, jer čovjek po svojoj naravi traži lakši put kroz život. Zapravo, čovjek, tražeći rješenja za sebe u svemu pokušava ZAOBIĆI KRIŽ. Ta je tendencija razumljiva, ali NIJE MOGUĆE DA NAS KRIŽ ZAOBIĐE U ŽIVOTU. Stoga se postavlja pitanje, ima li smisla odbacivati ga, ili je pametnije naučiti prihvatiti taj križ o kojem Isus govori?

 

 

 

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom”- ovaj poziv temelj je kršćankog ponašanja u svemu. Problem prihvaćanja ili odbacivanja križa, problem je jedne vjere koja je poučena o križu ili nije. Temelj odbacivanja križa nerijetko leži u krivim shvaćanjima kršćanstva, čega smo i sami danas svjedoci. Slično je bilo i u “mračnom srednjem vijeku” u kojem je humanizirano društvo sekulariziralo posve kršćansko ponašanje do mjere u kojoj se kršćanstvo miješalo s poganskim elementima ili praznovjerjima. Ideal življenja nije bio križ, već život “viteza i dama”, jedna sladunjava stvarnost u kojoj je grubost postala temeljem opstanka.

 

 

 

I danas imamo bezbrojna iskrivljavanja kršćanstva koja u svom temelju imaju ODBACIVANJE KRIŽA i pokušaje da se RJEŠENJA ZA SVOJE KRIŽEVE TRAŽE “NA BRZINU”. U ovakvom društvu hedonista i ljudi koji traže samo “dolce vita” križ je sablazan i bolje je ne biti ni blizu njega.

 

 

 

Konačno, ovakva percepcija života podrazumijeva kako KRIŽ DONOSI TUGU I ŽIVOT ZAODIJEVA JADOM. Pogledate li malo u živote svih koji više brinu o svojim uživicima nego o životu, najprije možete zapaziti kako im nedostaje radosti, a uđete li dublje u te živote, vidjet ćete kako su isprazni- nema u njima ničega lijepog osim požude koja ih tjera da traže nešto što ih “srce želi”, kako oni to vole kazati.

 

 

 

Stvarnost križa je drugačija. Ona ne unosi bol i tugu, već radost, ali sa sobom donosi suosjećanje i ljubav prema nekome, a to naravno može učiniti da tugujemo sa žalosnima, ali i da se radujemo sa radosnima.

 

 

 

Počnimo najprije od križa u svakodnevici. Od čega to ne bismo smjeli bježati? Što to ne bi trebali odbacivati? “Gospodinov križ sigurno nije načinjen od naše sebičnosti, zavisti, lijenosti,... To nije ni križ načinjen od sukoba koje izaziva “strari čovjek” koji- kako podsježa sveti Pavao- živi u svakom do nas, niti onaj načinjen od neuredne ljubavi prema sebi. Sve to ne dolazi od Gospodina i ne posvećuje (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-15).

 

 

 

Ponekad ćemo križ susresti u velikoj nevolji, u teškoj bolesti prožetoj bolovima, u gospodarskom slomu, u smrti voljene osobe: (…) ne zaboravite da biti s Kristom znači da ćemo posve sigurno doći na njegov Križ. Kad se preputštamo u njegove ruke, Bog dopušta da okusimo bol, samoću, zaprijeke, klevete, ogovaranja i izrugivanja, jer nas želi uskladiti sa sovjom slikom i prilikom. On že čak dopustiti da nas nazivaju ludima i msatraju glupima. To je vreijeme mrtvljenja koje nam nanose drugi, a pojavljuje se- nekad prikriveno, a ponekad drsko i bezobrazno- kada najmanje očekujemo” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 176).

 

 

 

Ipak,najčešće svakodnevni križ nalazimo u malim teškoćama koje se mogu dogoditi na poslu i u svakodnevnom životu. To može biit neočekivana okolnost, teška narav osobe s kojom moram raditi ili živjeti, planovi koje moram promijeniti u zadnji tren, uređaji koji se pokvare kada su nam najpotrebniji, neprilike uzrokovane hladnoćom, vrućinom ili bukom, nerazumijevanja, lakša bolest koja nam smanjuje radnu sposobnost toga dana,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-16).

 

 

 

Sve ovo utječe na naše raspoloženje; ljuti nas i rastužuje, umaramo se zbog nepotrebnih gluposti kojima pridajemo preveliku važnost, i nađemo se na kraju dana umorni i bez radosti u sebi. Ne događa nam se to jer je posao ili us okolnosti takve kakve jesu, već stoga jer NE ZNAMO POSVETITI SVOJ POSAO BOGU I NE PRIHVAĆAMO KRIŽEVE KOJI NAS SAPINJU.

 

 

 

NOSITI KRIŽ U SVAKODNEVICI ZNAČI SUOČITI SE SA STVARNOŠĆU TAKVA KAKVA JEST I PRIHVATITI JE SA SVIM NEUGODNOSTIMA. Konačno, znači NE OČAJAVATI U TAKVIM SITUACIJAMA, već shvatiti kako smo “tu gdje jesmo” i kako je ta situacija “polazna točka” za nastavak života.

 

 

 

Ovo PRIHVAĆANJE SITAUCIJE- KRIŽA, zapravo podarzumijeva kako moramo OTRPJETI NEŠTO DRAGOVOLJNO. I upravo to trpljenje ima dvojak učinak: s jedne strane BOG OKRIJEPLJUJE SVE NAŠE NAPORE SVOJOM LJUBAVLJU I ONO GDJE SMO NEMOĆNI ON ISPRAVLJA, s druge strane, MI SE UČIMO KAKO SE PREKO TRPLJENJA SVE TEGOBE PRETVARAJU U NEŠTO POZITIVNO I DOBRO. Ovo TRPLJENJE plod je KRIŽA kojeg smo prihvatili, i upravo ono MIJENJA STVARI; najprije u nama, a onda i u drugima. Tamo gdje naše trpljenje ostaje besplodno- Bog prisakše i mijenja stvari. Bog ne ostavlja svoje trpeće dijete bez plodova.

 

 

 

Ovo trpljenje je često neugodno, jer od nas traži ŠUTNJU. Ne trpimo ako svoje patnje “nabijamo na nos svima koji nas okružuju”. Tada svoju patnju pretvaramo u patnu drugih ljudi i tu križa nema. Križ ide da SVOJOM PATNJOM SITUACIJU MIJENJAMO ILI SEBE ILI LJUDE, i da to mijenjamo UVIJEK RAČUNAJUĆI NA BOŽJU POMOĆ, što hoće reći, bez prisile- samo ljubavlju jednog trpljenja.

 

 

 

Na ovaj način, prihvaćanjem situacija u kojima se nađemo, i pažljivim i strpljivim trpljenjem, zapravo često ŽRTVUJEMO SVOJE SILE, svoje nagle reakcije, svoj bijes. Žrtvujemo nekada i dobar glas, jer će mnogi pomisliti kako smo “tupasti” jer ne reagiramo. Žrtvujemo i svoj ugled kada drugi misle da su bolji od nas jer im se ne suprostavljamo argumenitma. Sve to žrtvujemo zapravo samo na kratko, jer nakon žrtve uvijek dolazi jedno “uskrsnuće” i velika promjena situacije.

 

 

 

Kada shvatimo trpljenje preko DRAGOVOLJNE ŽRTVE, a ne preko bolesnog traženja trpljenja, razumjet ćemo i taj nutarnji dnamizam ljubavi koji preko trpljenja u žrtvi mijenja situaciju, tugu nastalog problema polako pretvara u radost jedne ljubavi koja je problem riješila.

 

 

 

Kršćanin koji sustavno izbjegava trpljenje i žrtvovanje neće naći Boga, neće naći sreću. Izbjeć će i vlastito posvećenje. “Nositi križ nešto je veliko i važno... To znači hrabro se suočiti sa životom, bez slabosti ili plašljivosti. To znači pretvoriti poteškoće, kojih će uvijek biti u našem životu, u moralnu energiju; znači razumjeti ljudsku bol i, na kraju, znati istinski ljubiti” (Pavao VI., Nagovor, 24. ožujka 1967.)

 

 

 

 

 

Jl 2, 12-18

 

»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!

 

Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu« Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.

 

 

Ba hebrejskom jeziku ime ovog proroka (JOEL, hebr., Yó'el) znači JAHVE JE BOG. Joel je bio sin Petuelov i jedan od dvanaestorice malih proroka. Vjerojatno je živio u Jeruzalemu, na štonas navode njegovi stihovi koji se često odnose na običaje vezane uz kult.

 

 

U današnjem tekstu imamo poziv: “Trubite u trublju na Sionu!” Ovo je bio poziv na vjerkski skup ili na okupljanje radi blizine velikog zla ili nekakve kazne. Ovo je u Joelu nagovještaj blizine “dana Jahvina” u kojem će Bog kazniti sve one koji su ogrezli u grijehu.

 

 

Joel poziva na povratak Gospodinu. Unatoč šopčinjenim grijesima, poziva svoj narod da se VIĐE UZDA U GOSPODINOVO MILOSRĐE I DOBROTU, i da ne se boji vratiti se njemu i ostati vjeran Savezu: “Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali”. Naglasak, kada je riječ o Bogu, stoji na njegovu MILOSRĐU: “Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.

 

 

Od naroda se traži da NE OKLIJEVA, jer “Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom!” Stoga, SADA JE VRIJEME SPASENJA, NEMA OKLIJEVANJA U POVRATKU BOGU.

 

 

Ono što je za Joela bitno jest da ovaj povratak bude POVRATAK SRDACA BOGU, jedan NUTARNJI POVRATAK: “Razderite srca, a ne halje svoje!” Ovo pretpostavlja jednu promjenu u PONAŠANJU, i to je zapravo CILJ POSTA I POKORE NA KOJI PROROK POZIVA: “Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor.” To je SVETI POST, ne bilo kakav. Riječ je o svetoj pokori koja se čini rado Boga, a ne iz kozmetičkih razloga- to je POKORA SRCA.

 

 

U kasnijim tekstovima, Joel pojašanjava zašto traži ovakvu pokoru. On naviješta doazak Duha Svetoga, jedne Božje snage koja pomaže u toj nutarnjoj transformaciji čovjeka. Drugim riječima, Bog ni u toj pokori neće čovjeka napustiti. Zato govorimo o SVETOJ POKORI! To je pokora koja treba tako promijeniti čovjeka da ga UPRAVI BOGU U SVEMU ŠTO RADI.

 

 

 

Otpjevni psalam:

 

Ps 51, 3-6a.12-14.17

 

Pripjev:

 

Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

 

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.

 

Psalam 51 jest pokornički i naglašava SVIJEST ČOVJEKA O VLASTITOJ GREŠNOSTI, te potrebu i želju tog čovjeka da MU SE BOG SMILUJE. Zato se utječe MILOSRĐU BOŽJEM. Ovakav pristup unosi promjenu u jedan tvrd stav tradicionalnog Židova koji više razmišlja o PRAVEDNOSTI jer je uvjetovan Zakonom. No sam Zakon nije tu kako bi se ostvarila samo pravednost, koja čovjeku zbog njegove slabosti postaje teretom, već je tu kako bi se ISKAZALO BOŽJE MILOSRĐE.

 

 

Tako, Zakon OTKRIVA LICE MILOSRDNOG BOGA za onoga koji se kaje. Takav čovjek razumije kako samo Bog može povratiti radost u život, jer kada obriše čovjeku ono pto sam ne može (grijeh), BOG JE TAJ KOJI VRAĆA RADOST ŽIVOTA ČOVJEKU: “Vrati mi radost svoga spasenja”. TO je radost spasenja onoga koji živi ZA SPASNJE. A živjeti tako znači ŽIVJETI ZA BOGA.

 

 

Ovo spasenje pokrežće se ŽELJOM ZA PROMJENOM U NUTRINI- U SRCU. Zato čovjek i moli Boga da mu pomogne u tome: “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! (...) Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!” Traži pomoć od Duha Božjeg jer početak i kraj njegova obraćenja uvijek je u Bogu. To je jedno SVETO OBRAĆENJE- ONO KOJE SE ČINI RADI BOGA.

 

 

Ovo je pslama u kojem MOLITELJ MOLI BOGA da mu pomogne u borbi sa neprijeateljem. Borba je jedna BORBA U DUŠI KOJA OTKRIVA NEVIDLJIVOG NEPRIJATELJA- GRIJEH. Sam psalam pokazuje jednu NESTRPLJIVOST MOLITELJA u svojim nakanama da se OSLOBODI SVOGA NEPRIJATELJA. Često u pslamima ovakve vrste nailazimo na zaziv kojim se moli Gospodina da UBRZA SVOJU POMOĆ, DA NE ČEKA, pa ga se potiče na to pitajući ga DOKLE ĆE ČEKATI; NEKA SE POŽURI, NEKA NE ČEKA,...

 

 

To nam govori o potrebi NE ODGAĐANJA POKORE; molitelj želi obraćenje SADA; NE SUTRA ILI PREKOSUTRA, VEĆ SADA! On nestrpljivo želi promjenu jer razumije da, kada ta promjena dođe od Boga, njegov život nikada više neće biti isti. Za razliku od ljudskih napora koji često ostanu jalovi, Bog NIKADA NE OSTAVLJA ČOVJEKA BEZ NAPLATE.

 

 

 

Drugo čitanje:

 

2Kor 5, 20 - 6, 2

 

Pomirite se s Bogom … Evo, sad je vrijeme spasa!

 

Braćo!

 

Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli:»U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!

 

 

Naglašava se potreba TRENUTNOG DJELOVANJA- da čovjek NE ODGAĐA nikakvo djelovanje (u našem slučaju pokoru) kako bi od Boga dobio milost zasluženu. Djelovanje je usmjereno ODBACIVANJU GRIJEHA:"Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!"

 

 

Evanđelje:

 

Mt 6, 1-6.16-18

 

Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

 

»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!

 

Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

 

 

Ono što današnje evanđelje donosi jesu dvije stvari: VRŠITI PRAVEDNOST PREKO MILOSTINJE, te OČEKIVATI NAGRADU U NEBESKOG OCA. “Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide”. S jedne strane ovu PRAVEDNOST shvaćamo kao ISPRAVNU RELIGIOZNU PRAKSU, koja je zahtijevala DARIVANJE i POMAGANJE preko MILOSTINJE onima koji su to trebali. Vršenje Zakona tako se izravno povezivalo sa MILOSRĐEM, sa nečim što se tiče SRCA ČOVJEKA. Ta je praksa trebala biti napravljena U SKROVITOSTI, kako nitko osim Boga ne bi vidio što se radi i kako čovjek sebi ne bi pripisivao nekih posebnih zasluga: “Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.

 

 

 

Pogledamo li u Isusa, u njegovu smrt na Križu, shvatit ćemo kako se sva PRAVEDNOST ISPUNILA NA NJEMU. Naime, religiozna praksa trebala je pomoći čovjeku da MU SE SRCE PROMIJENI KAKO BI SE PONAŠAO KAO DIJETE BOŽJE- dijete milosrdnog Boga. Tada bi svu plaću dobivao od Boga, jer bi se ponašao tako da ne mari za ljudske stvari, već za Božje. Svu njegova pobožnost imala bi onda početak i kraj u Bogu Ocu. Isus je podnio ŽRTVU NA KRIŽU kako bi se IZVRŠILA VOLJA BOŽJA. Upravo na to, na vršenje volje Božje navodi sav Zakon i vjerska praksa. Tako, sve što rade preko milostinje i nije drugo nego VRŠENJE VOLJE BOŽJE PO DJELIMA SINOVA BOŽJIH.

 

 

 

Izraz koji se često u oba Zavjeta koriste za MILOSTINJU, jer grčki izraz ELEOS, kojim se prijevodi hebrejska riječ HESED. Razlika između ova dva izraza pokazuje kamo smjera POKORA I MILOSTINJA. Naime, dok se HESED smješta u prostor PRAKTIČNOG DJELOVANJA, odnosno riječ je o milostinji koja se otkriva po religioznoj praski (vršenju Zakona- i radi se jer to Zakon zahtijeva od vjernika), ELEOS razumijemo preko NUTARNJEG POKRETA prilikom obaljvanja nečega. Drugim riječima, darivanjem se UTJEČE NA NUTRINU ONOGA KOJI PRIMA DAR, preko dobrote i ljubavi s kojom se daruje, a istovremeno to MIJENJA I DARIVATELJA. Tako riječ MILOSTINJA- LEMOZINA (ELEMO-SYNA) donosi ZAJEDNIČKU KORIST ZA OBJE STRANE.

 

 

 

Sagledavajući ovo postavljamo pitanje o naravi POKORE, i kakvu vezu ima POKORA SA MILOSTINJOM?

 

 

 

U Starom Zavjetu, pokora koja se vršila, na poseban se način odražavala u ŽRTVOVANJU NEČEGA: u kultu se žrtvovalo najbolje od blaga ili od plodova, i ta je žrtva trebala biti DAR SRCA. S jedne se strane po tim žrtvama vršio Zakona (ispunjala se pravednosti, što je pravo po Zakonu), a s druge strane ta je žrtva trebala imati odraza na postupanju čovjeka.

 

 

 

POKORA je po žrtvi tako postajala MILOSTINJA (DAR OD SRCA) koja je trebala MIJENJATI SRCE ČOVJEKA tako da ne misli samo na sebe i ne ostavlja najbolje za sebe, već to predaje Bogu (drugome, bližnjemu). To nije bilo obično darivanje, već darivanje IZ LJUBAVI ODRICANJEM. A takvo je milo Bogu, jer ODRICANJE se donosi po ŽRTVI koja mijenja dušu.

 

 

 

Isus od čovjeka traži da milostinju daje tako DA NE TRAŽI OD ČOVJEKA NIŠTA- da milostinja postane prava ŽRTVA: “Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. (...) Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!” Kada se tako daje milostinja, ČOVJEK KOJI DARUJE JE UVIJEK NA GUBITKU- gubi dio svoga nepovratno. Kada bi zauzvrat dobio nešto- to ne bi bio dar, ni milostinja, ni žrtva. Stoga, onima koji očekuju hvale od ljudi za svoje dobro postupanje Isus poručuje kako su “kažem vam, primili svoju plaću.” Primili su je od ljudi, a ne od Boga.

 

 

 

Cilj ove pokore nije samo popraviti sebe i svoje postupanje. Takav obrazac ponašanja nalazimo u modernoj kulturi koja je od zdravlja, ljepote, tijela, stvara jedan kult. Pogledajte mnoge koji treniraju do besvijesti. Jednostavno se iscrpljuju s treninzima, s tretmanima,... Pogledate li napor koji ulažu u sve to, koji je dakako vrijedan divljenja, mogli bismo i sebe preispitati o tome koliko ulažemo u pokoru, post? Ovi ljudi koji toliko ulažu “u sebe” imaju CILJ SVEGA U SEBI. Žele da im se dive, da pokupe komplimente,...

 

 

 

Mi naprotiv, kada radimo pokoru, moramo to činiti tako da nitko to ne vidi osim Boga. Jer cilj naše pokore nismo mi već Bog: činimo je zbog Boga i jer je Bog po pokorničkoj praksi otvorio put svojoj milosti. Shvatimo li pokoru kao MILODAR- kao ČIN LJUBAVI I ODRICANJA ZA BOGA- kao ŽRTVU U KONAČNICI, shvatit ćemo kako pokora ima jedan liturgijski kontekst, u kojem se sve što radimo pretvara u svojevrstan ŽRTVENI DUHOVNI PRINOS ČOVJEKA na OLTARU SVOJE DUŠE, a takav prinos uvijek Bog PREOBRAŽAVA, baš kao i žrtvu na oltaru, u neku DOBIT ZA ČOVJEKA KOJI PRINOSI ŽRTVU.

 

 

 

Prinosimo žrtvu Bogu i za Boga, a Bog UZVRAĆA- PLAĆA tako što nas ISPUNJA SVOJIM DUHOM i osposobljava za jedan poseban oblik postupanja u svijetu po kojem se suobličavamo njegovu Sinu. Postajemo Djeca Božja po Duhu, a Otac svojoj djeci nikada ne uskraćuje plaće.

 

 

 

Prava POKORA treba dakle biti vezana sa MILOSTINJOM, ali ne mora svaka milostinja biti neko materijalno davanje. Ona može biti i ODRICANJE OD SVOJIH “DOBARA” na drugačiji način. Kada svoje užitke, svoje stvari koje nas zaokupljaju često, a ne moraju biti grijeh niti grešni, predamo Bogu, odričući ih se, radimo jednu pokoru odricanjem od nečega što nam je drago.

 

 

 

Tako, dolazimo do pokore koja je u isto vrijeme i milostinja jer se radi od srca. I ova pokora počinje na pravom mjestu- U SRCU. Razmislimo sada čega se odreći: nekih zanimljivih razgovora koji s vremenom mogu postati nezdravi; nekog sadržaja u medijima koji nas zaokuplja i odvlači nam pažnju od bitnih stvari u životu; nekih razmišljanja koja nas stvaljaju u “naš” svijet i stvaraju vlastite stavove u kojima počinjemo i završavamo sa sobom samima, bez da uvažavamo potrebe drugih (jer oni su u našem svijetu “nijemi i gluhi”)?

 

 

 

Počinjemo pokoru mrtvljenjem osjetila: očiju, ušiju, usta! Nastavljajmo je sa mislima i polako ćemo postići ono što pokora ima za cilj. Odreći se nečega što Vam je drago, osnažit će vas, a i Bog će Vam pomoći da se ubuduće ODRIČETE NEČEGA ŠTO VAM ŠKODI.

 

 

 

Ne odgađajte ove male bitke ovih četrdeset dana. Svaki dan iskoristite za odricanje od nečeg kako biste polako odgajali vlastite nakne i nagnuća čineći sebe takvom osobom koja želi samo ono što je ispravno. A takve, Bog vidi kao “svoje” i ne čeka kako bi im pomogao u borbama svojim Duhom, koji će ih okrijepiti i podići kada padnu u borbi.

 

 

 

Ova pokora jest kao jedna rovovska bitka u kojoj vojnici ODBACUJU SVE SA SEBE ŠTO IM SMETA KAKO BI MOGLI BRŽE NAPREDOVATI U BOJU. Tako, odbace stvari koje su im inače korisne: čuturice, deke, kape i kacige,... Tako i mi u ovom pokorničkom vremenu možemo odbaciti stvari koje nam inače ne bi previše štetile, ali želimo li napredovati, želimo li ići naprijed u borbi za čistoću duše, valja nam štošta odbaciti sa sebe.

 

 

 

Mk 10, 28-31

 

U ono vrijeme: Petar reče Isusu: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

 

 

 

U pitanju svetog Petra osjećamo nemir zbog nesigurnosti u ispravnost postupaka apostola. Oni bi htjeli u Isusovim riječima naći potvrdu kako su dobor postupili što su OSTAVILI SVE I SLIJEDILI ISUSA. Vjerojatno su se sjetili svojih obitelji, svojih dragih prijatelja, nekih sretno proživljenih trenutaka na drugim mjestima koja ne vezuju uz Isusa I to je u učenicima probudilo nostalgiju.

 

 

 

Isusov odgovor potiče učenike da nastave sa svojim putem, da ne posustanu: “nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko (…), i u budućem vijeku život vječni.” Prije svega Gospodin im obećava NAGRADU VEĆ SADA U OVOM ŽIVOTU. Ta je nagrada posebna I ne odnosi se na VLASNIŠTVO, već na mogućnost da te SVAK PRIMI U SVOJE SRCE I U SVOJU KUĆU KAO DA JE TVOJA. Čovjek koji slijedi Isusa temeljito, OTVARA SVOJE SRCE SVIMA BEZ RAZLIKE, a onda kao odgovora na takvu ljubav nailazi na otvorena srca ljudi kojima se stavlja na raspolaganje. Ulazeći u njihova srca, ulazi I u njihove domove, na njihova polja, postaje im brat I sestra I majka I otac.

 

 

 

Bog, kojemu se predajemo potpuno, djelovat će u srcima ljudi kojima smo poslani. Neće ti Bog dati novu kuću kao plaću za svoj apostolski trud koji će se očitovati po tvojoj dobroti I ljubežljivosti, već će ti providjeti NOVO SRCE U NOVOM PRIJATELJU koji će ti u svemu pomagati I biti pri ruci. Sveti Josemaria Escriva to komentira ovako: “Pokušaj pronaći na zemlji nekoga tko će ti uzvratiti toliko velikodušnom plaćom na tvoju ljubav” (Put, br. 670).

 

 

 

Na ovom bi mjestu malo promišljao o tome što znači SVE OSTAVITI RADI KRISTA. Naime, za čovjeka ili ženu posvećene obitljeskom životu, OSTAVITI SVE nema isto značenje kao za jednog redovnika, redovnicu ili svećenika. Čovjek koji ima obitelj mora se za obitelj I skrbiti, a to podrazumijeva posjedovanje određenih materijalnih dobara kojima će svojoj obitelji I sebi osigurati miran I normalan život. Bilo bi nepravedno tražiti od takvih ljudi da prodaju sve, razdijele sve siromasima, a onda oni I njihova djeca ostanu na ulici bez ičega. Naravno, mogu se pouzdati u Boga kako će im providjeti sve novo I to je ispravno. Ali, pokažite mi tog obiteljskog čovjeka koji ima toliko pouzdanje, a da ne strepi pred sutrašnjicom radi svoje djece! Djeca su dar od Boga za kojeg se roditelji trebaju brinuti, a za primjerenu brigu potrebna su ima materijalna sredstva.

 

 

 

Očito je kako ovo “OSTAVITI SVE” u kontekstu obiteljskog života ima drugačije značenje. OSTAVITI SVE ne znači ostati bez ičega, već se NA ISPRAVAN NAČIN ODNOSITI PREMA SVEMU. Ovo podrazumijeva kako shvaćamo materijalno kao nešto što nam je samo pomoć da živimo kvalitetnije I kako se za to materijalno nema smisla vezivati. Sveti Augustin ovo pojašanjava u jednom zamišljenom dijalogu Petra I Isusa: “Mi sve ostavismo (...) Što si ostavio Petre? Skromnu barku I mreže? Petar bi doduše mogao odgovoriti: Ostavio sam cijeli svijet, kad već nisam za sebe zadržao ništa (…). Sve su ostavili I pošli za Onim koji je stvorio svijet I povejrovali su u njegova obećanja” (Govori 301, A).

 

 

 

Možemo sebi ovako kazati: što sam to napustio kako bi pošao za Kristom? Nisam se polakomio za nekom ambicijom koja bi mi donijela bolju plaću I radno mjesto, ali bi od mene tražila nemoralno ponašanje spram zaposlenika? Pustio sam da netko drugi ima pravo samo kako bi izbjegao nepotrebne svađe, a onda tražio primjeren trenutak da mu bratski I s puno pažnje ukažem na pogreške? Ostavio sam svoje ideje po strani I pustio da drugi budu bolji I pametniji od mene? Shvaćam li da nije bitno je li u mene sve bolje nego kod drugih? Razumijem li kako se povremeno mogu odreći nečega u korist drugih ljudi? Ne moram imati najnoviji mobitel ili najnovije računalo ili tablet? Moram li se nositi baš uvijek po najnovijoj modi ili znam na skoman način izgledati lijepo, uredno, čedno I privlačno?

 

 

 

OSTAVITI SVE zapravo znači shvatiti kako osim Boga ne postoji ništa za što se trebamo vezati čvrsto. Ne mislim pri tom na obitelj, ali I obitelj ponekad zna postati sredinom koja nas od Boga odvlači. Tada je kršćanska duša pozvana na trpljenje I na pažljiv odnos prema obitelji kako I sama od Boga ne bi otpala: Bog je važniji I od obitelji. Pa ako je Bog na prvom mejstu u mom životu, onda će I obitelj biti na PRAVOM MJESTU. U čovjeka kod kojeg je Bog na prvom mjestu, ne može se dogoditi da zapusti obitelj. Bog to dopustiti neće, jer je svakome dao obitelj kao sredstvo da se Bogu dođe, a ne otpadne. Žalosni su primjeri kršćana koji zapuste obitelj radi neprimjerenog odnosa s Bogom. Naime, od silnih pobožnosti zaborave na obitljske obaveze. Velim kako kod takvih ljudi postoji nešto nezdravo u odnosu spram Boga, te oni moraju, uz pomož duhovnika preispitati svoje stavove.

 

 

 

OSTAVITI SVE znači izbjegavati nepotrebne troškove radi osobnih hirova, dobro koristiti vrijeme, njegovati krijepost darežljivosti u stvarima koje se tiču Boga, podupirati karitativna djela, brinuti se na primjeren način o svojoj odjeći, namještaju, onom što je u kući potrebno,... “Gospodin zapravo traži STVARNU I DJELOTVORNU SKROMNOST U POSJEDOVANJU I KORIŠTENJU MATERIJALNIH DOBARA, što uključuje puno plemenitosti, brojne žrtve I trajan napor” (Papa Pavao VI, Enciklika Populorum progressio, 26. ožujka 1967., 47). Ovo znači OSTAVITI SVE I POĆI ZA KRISTOM na jedna praktičan način za sve one koji to čine u svom obiteljskom životu.

 

 

 

Drugi aspekt ovog OSTAVLJANJA SVEGA RADI SLIJEĐENJA KRISTA, neugodan je I nalazimo ga u istoj rečenici: “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko”. Zar ovo sve skupa ne bi moglo bez progonstva? Naime, ne treba biti progonjen da bi se primila plaća već sada. Prije svega naša plaća je u ljubavi koju od Boga primamo izravno u duši ili preko ljudi. Kod ljudi je to ponekad neizvjesno, jer umjesto uzvraćene ljubavi, od ljudi možemo dobiti progonstva, klevetu, ogovor, diskriminacija na radnom mjestu, ruganje,... Ova PROGONSTVA zapravo su KUŠNJE koje nas mogu pogoditi onda kada se ponašamo kako Krist od nas to I traži.

 

 

 

Dogodi li se takvo što, najprije moramo imati na umu kako KRIST ŽELI DA I OVDJE NA ZEMLJI BUDEMO SRETNI. Ipak, ta sreća ne ostvaruje se uvijek kao u lijepim bajkama, nego nerijetko PREKO KRIŽEVA. Kada nastupe kušnje koje smo spomenuli, VALJA PRIHVATITI KRIŽ I SVE TE KUŠNJE PRETVORITI U NEKO DOBRO NE OBAZIRUĆI SE NA VLASTITU ŠTETU. Pretvarajući ih u neko dobro, DOBIVAMO DIO NAGRADE NA ZEMLJI, jer pretvoriti neko zlo u dobro po vlastitom križu, čovjeku može ramo donijeti MIR U DUŠI I NOVU RADOST ŽIVLJENJA. Takvo što izbacit će svako ogorčenje iz nas I ostaviti nas mirne kako bi shvatili kako NAM ZLO U NIKAKVOM OBLIKU NE MOŽE NAUDITI, ako znamo “OSTAVITI SVE” I SLIJEDITI KRISTA U SVOJEM OPHOĐENJU S LJUDIMA.

 

 

 

Kada smo dakle OSTAVILI SVE? Možemo kazait kako smo ostavili sve kada se ništa ne može umiješati u naš odnos s Kristom. Onaj koji je upoznao BOGATSTVO KRISTA, nikada se ne može povući za bogatstvom svijeta; taj ne mari previše za ostale stvari, jer se ništa ne može usporediti s Kristom. U vječnsot se ulazi s Kristom za ruku.

 

 

 

Sir 17, 24-29

 

Pokajnicima Gospod daje povratak i tješi one koji su izgubili nadu. Obrati se Gospodu i okani se grijeha, moli se pred licem njegovim i prestani ga vrijeđati. Vrati se Višnjem i okani se nepravde i jako zamrzi na gnusan čin. Jer tko će hvaliti Svevišnjeg u Podzemlju, mjesto živih koji ga mogu slaviti? Hvala mrtvih mrtva je — kao da ih nema, samo živ i zdrav hvali Gospodina. O kako je veliko milosrđe u Gospoda, praštanje onima koji mu se obraćaju!

 

 

Pisac Knjige podsjeća na potrebu obraćenja Gospodinu koji je milosrdan i koji prašta onima koji se obraćaju i mijenjaju svoje ponašanje. Za njega, grijeh je gnusan čin, nepravda, nešto što vodi u smrt i potpuno uništenje.

 

 

Obraćenje grešnika dovodi pred lice Boga, ali Lice koje prašta zbog kajanja i želje za popravljanjem. Stoga podsjeća na stalnu potrebu molitve za oproštenje grijeha, jer GRIJEH VRIJEĐA BOGA I UDALJAVA ČOVJEKA OD NJEGA upućujući ga u smrt. A čovjek je stvoren da slavi Boga, pa kako može Boga slaviti onaj koji sebe usmjerava smrti? “Jer tko će hvaliti Svevišnjeg u Podzemlju, mjesto živih koji ga mogu slaviti? Hvala mrtvih mrtva je — kao da ih nema, samo živ i zdrav hvali Gospodina.

 

 

Grijeh osim što čovjeka usmjerava paklu smrti, udaljavajući ga od Boga, nastoji ubiti svaku nadu u čovjeku da do popravljanja njegova stanja može doći. Pisac bodri da se ne gubi nada, već da je od očajavanja nas sobom i svojom bijedom važnije pokajanje i obraćenje koje čovjeka vraća Bogu. A BOGU JE SVE MOGUĆE, osobito je moguće čovjeka “podići iz mrtvih” svojom ljubavlju koja prašta. Tako BOG VRAĆA NADU GREŠNIKU, pa je ta nada nadnaravna, jer od Boga dolazi: “Pokajnicima Gospod daje povratak i tješi one koji su izgubili nadu. Obrati se Gospodu i okani se grijeha (...)”. Ono što čovjek ne može sam sa sobom- čini Bog s njime.

 

 

 

Ps 32, 1-2.5-7

 

Pripjev:

 

Radujte se u Gospodinu i kličite, pravedni!

 

Blažen onaj kome je zločin otpušten, kome je grijeh pokriven! Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare! Tad grijeh svoj tebi priznati krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«, i ti si mi krivnju grijeha oprostio. Zato nek ti se moli pobožnik svaki u času nevolje. Kad bujice silne navale, njega neće stići. Utočište ti si moje, od tjeskobe ti ćeš me sačuvat, okružit me radošću spasenja.

 

Kajanje i opraštanje tako čovjeka dovode u blaženstvo kako veli psalmist: “Blažen onaj kome je zločin otpušten, kome je grijeh pokriven”. Ovo iskustvo OPRAŠTANJA GRIJEHA, škola je milosrđa i Božje pomoći. Psalmist poučava kako je bolje osloniti se na Boga u svojim nemoćima nego sam tražiti rješenja u času svoje nevolje. A najveća nevolja za čovjeka je GRIJEH. Stoga, u času nevolje, u grijehu, prvo što čovjek treba jest PRIZNATI SVOJU KRIVNJU PRED BOGOM: “Priznat ću Gospodinu prijestup svoj”-i Bog će oprostiti. Njegov oprost i podsjećanje da Bog milostivo oprašta čovjeku i spremno mu pritječe u pomoć onda kada je to najgore za čovjeka- a to je u grijehu- iskrenom pokajniku daje sigurnost da će Bog u trenucima i drugih nevolja RADO POMOĆI ČOVJEKU: “Zato nek ti se moli pobožnik svaki u času nevolje. Kad bujice silne navale, njega neće stići. Utočište ti si moje, od tjeskobe ti ćeš me sačuvat, okružit me radošću spasenja.

 

 

 

Grijeh- najveća čovjekova nevolja VEZUJE ČOVJEKA UZ SEBE i pokušava ZAROBITI ČOVJEKOVO SRCE. Ono što grijeh pokušava, jest ODVRATITI ČOVJEKA OD POKAJANJA, A TIME I OD POVRATKA BOGU. Zato zlo pokušava najprije ubiti nadu čovjeka u mogućnost ispravljanja svoga stanja, i baca ga u očaj i beznađe. Nastoji ga uvjeriti kako SE SAM NE MOŽE OPRIJETI NAPASTIMA-A AKO ON SAM NE MOŽE- NE MOŽE NITKO DRUGI. Grijeh želi uvesti čovjeka u svojevrsni “ZABORAV BOGA”, i što prije čovjek zaboravi na Boga, dublje će upadati u svoja beznađa i neće pokušavati obratiti se.

 

 

Druga je stvar koju grijehom zadobivamo, jedno NEZDRAVO VEZIVANJE UZ NEŠTO (materijalno ili nematerijalno) ŠTO NAM POSTAJE VAŽNIJE OD SVEGA. Tako, grijeh, u nastojanju da čovjeka udalji od Boga, veže ČOVJEKA NE IZRAVNO ZA SEBE, jer bi lako čovjek mogao postati svjestan vlastita zla, već UZ NEŠTO ŠTO JE ČOVJEKU DRAGO I U ČEMU ČOVJEK NE VIDI OPASNOST PO SVOJ ŽIVOT, VEĆ VIDI NEKAKVO DOBRO.

 

 

Tako se čovjek može nezdravo vezivati uz materijalna bogatstva, uz ljude, uz šport, uz posao koji radi, uz obitelj, …. U tom nezdravu vezivanju nema ograničenja- sve je moguće. I sve je u funkciji gubitka nade kako se čovjek može odvojiti od toga. Toj nemogućnosti pomaže i osjećaj kako nije potrebno kidati spone s kojima je čovjek vezan, jer ta veza djeluje čovjeku bezopasnom.

 

 

 

Mk 10, 17-27

 

U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju, dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!« On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«

 

 

 

Bogati mladić iz današnjeg evanđelja nije u stanju odgovoriti na svoju želju da slijedi Isusa zbog svoje navezanosti na vlastito bogatstvo: NIJE IMAO SNAGE U SEBI ODVOJITI SE OD NJEGA. Možemo gledati toga mladića kao plemenita i dobra čovjeka i ne mora značiti kako je bio grešan; možda je bio jako dobar, ali VEZANOST UZ MATERIJALNO NIJE MU DOZVOLJAVALA DA POĐE ZA ISUSOM.

 

 

 

Susret s Isusom otkriva korijen svakog predanja; Isus ga poziva da OSTAVI SVE I DA GA SLIJEDI. “Mladić je mislio kako vrši Božju volju jer je ispunjavao zapovijedi iz Zakona. Kad mu je Krist predložio potuno predanje, mladić otkriva kako je još uvijek čvrsto svezan za svoje stvari i kako je mala njegova ljubav prema Božjoj volji” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, V-94). Po primjeru ovog maldića vidimo kako ljubav prema Bogu i želja da ga se slijedi NE TRPI OSREDNJOST U SVOJOJ VJERI, VEĆ ZAHTIJEVA POTPUNO PREDANJE SVOGA ŽIVOTA. Predanje, znači zapravo “napustiti sebe i svoje planove” i prihvatiti sve ono u što me uvede Onaj kojeg slijedim.

 

 

 

Božji se planovi ponekad NE POKLAPAJU S NAŠIM, pa nas to uvodi u dileme. Nije rijetkost vjerujem kako se svi ponekad suočavamo s pitanjem ŠTO NAM TO NEDOSTAJE U ŽIVOTU? Vjerujem kako su svi barem jednom kušali jedno nutarnje razočaranje u stvarima koje, premda su dobre i korisne, ipak NE USPIJEVAJU ISPUNITI SRCE. Svima nam se događaju “krivi odabiri” kada vođeni vlastitim planovima ne upijevamo shvatiti što stvarno Bog od nas hoće u konkretnim sitaucijama, pa suočeni sa životom preko svojih projekata, možda nešto i uspijevamo ostvariti, ali nakon svega ostaje u nama praznina i osjećaj neispunjenosti. Ostaje jedna žeđ za nečim što nadilazi ovaj svijet. Ne čudi stoga što na mnogima možemo pronaći sjete zbog osjećaja ove naispunjenosti. Vjeujem kako su to sve dobri i velikodušni ljudi koji poput ovog mladića imaju ispravne nakane, ali nemaju hrabrosti ili snage da ODRIJEŠE SPONE S NEČIM ŠTO IM ŽIVOT VEZUJE UZASE i SLOBODNI OD SVEGA KRENU ZA BOGOM.

 

 

 

Slijediti Isusa traži POTPUNU OSOBU, CIJELI ŽIVOT. To ne znači uvijek napustiti svijet, već znači DO KRAJA U SVEMU POSTUPATI KRŠĆANSKI. Siguran sam kako smo proživjeli niz sitaucijama u kojima smo mogli drugačije postupiti. No nismo uspjeli, nešto nam je vezalo srce, usta, ruke, jezik,..., i nismo napravili ono što smo u dubini duše osjećali kao ispravno, kao kršćanski.

 

 

 

U školama grčkih filozofa, te u rabinskim školama, učenik je tražio učitelja kako bi ga poučio nekom znanju. No u školi kršćanskog života, Isus je taj koji poziva učenika, a učenik prihvaća ili ne prihvaća taj poziv. Isus, kako jednini učitelj (didáskalos) i upravitelj, onaj koji pokazuje put prema cilju (ka-thégetés) ne može se zvati rabinom ni nastavnikom, jer on se spram svojih učenika postavlja kao BRAT koji sa svima ima samo jednog Oca nebeskog i želi braću dovesti k njemu. Na "braći" je da slobodno odluče:ići za Bratom, ili ne ići.

 

 

 

Od Isusova učenika ne zahtijevaju se najbolje ocjene na provjerama znanja, već da USVOJI JEDAN NAČIN ŽIVOTA koji je SLIČAN ISUSOVU. Učenik se postaje krštenjem, a ne sa upisom fakulteta. Stoga, onaj koji želi slijediti Isusa, mora REZERVIRATI ZA NJEGA CIJELI ŽIVOT. To ne isključuje posjedovati materijalna dobra, imati dobar posao, biti u braku. To jedino ISKLJUČUJE PONAŠANJE NEPRIMJERENO JEDOM KRŠĆANINU.

 

 

 

Za biti Isusov učenik, valja nam ga slijediti. Ovo SLIJEĐENJE se u sinoptičkim evanđeljima izražava riječju AKOLOUTHÉÓ koju možemo prevesti sa IĆI S NEKIM ZAJEDNO NA ISTOM PUTU. Tako nas SLIJEDITI ISUSA, upućuje više na potrebu ZAJEDNIŠTVA PO ŽIVOTU, nego po samoj pouci (koja je itekako nužna). Želimo kazati kako pouka ne predstavlja ništa AKO SE NE ŽIVI.

 

 

 

Za ŽIVOT SA KRISTOM, ili kako mi slijedeći istočnu braću volimo kazati, za ŽIVOT U KRISTU, potrebno je SEBE “ODRIJEŠITI” OD SVEGA ŠTO NAS MOŽE SPRIJEĆITI DA HODAMO S KRISTOM, da ga slijedimo.

 

 

 

U današnjem evanđelju nailazimo na mladića koji IZVRŠAVA ZAKON VJERNO. Stavimo li se u njegov život, razumjet ćemo kako taj “Zakon, kao centar nečijeg života, zahtijeva OSLUŠKIVANJE SRCA, a to osluškivanje NE IDE PO JEDNOJ SERVILNOJ POSLUŠNOSTI, VEĆ PO JEDNOM SVJESNOM PRISTANKU NA ODREĐEN NAČIN ŽIVOTA. Slušanje Riječi Božje zapravo je OSOBAN SUSRET S ISUSOM KRISTOM, sa Gospodarom života, jedan susret koji se shvaža preko slijeđenja Isusa cijelim svojim životom” (Benedikt XVI, Opća audijencija, 09-11-2011).

 

 

 

Slijediti Krista, jednako je kao i odabrati svoj životni put. Na općenit način, ispred nas su uvijek samo dva puta. Bolje je kazati kako su ispred nas samo dva CILJA do kojih se dolazi različitim putevima. Pa razvrstamo li sve putove prema ciljevima, dobit ćemo samo dvije opcije: PUT KOJI IDE ZA KRISTOM I VODI NAS DO BOGA; PUT KOJIM SLIJEDIMO SAMO SVOJE POTICAJE I ZAPRAVO I NE ZNAMO KAMO ĆE NAS DOVESTI. S oba puta tražimo sreću, ali samo s prvim SIGURNO SREĆU TRAŽIMO U BOGU.

 

 

 

Za ići putem kojim slijedimo Krista, potrebno je napustiti put kojim slijedimo svoje poticaje i planove. Potrebno je “napustiti sebe”- ODRIJEŠITI, ODVEZATI SE OD SEBE, OD SVEGA ŠTO NAS VEZUJE UZ NAS SAME- BITI SLOBODAN OD SEBE I BITI SLOBODAN ZA KRISTA! Ovo ne znači napustiti svoj život, ili činiti nešto čudnoga, već jednostavno, svoj život ISPUNITI KRISTOM I KRŠĆANSKIM NAČINOM ŽIVOTA. Drugim riječima, “onaj koji Boga traži i istovremeno nastavlja sa vlastitim užicima, traži ga noću; a noću ga pronaći neće” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 3,3).

 

 

 

Kao ključ za ostvarivanje ovakve slobode za Krista, nalazimo jedino LJUBAV U NAMA. Cilj svega našeg djelovanja je SREĆA, pa sve što radimo, činimo kako bi bili SRETNI ILI ZADOVOLJNI NEČIM. USREĆUJE NAS DOBRO KOJE ŽELIMO i to dobro ŽELIMO POSJEDOVATI (u sebi). Tražimo ga SPONTANO, NEINTENCIONALNO, jer u nama postoji “nešto” što nam “SIGNALIZIRA”- TAMO JE NEŠTO DOBRO ZA TEBE.

 

 

 

Ta ŽELJA ZA DOBROM nije ništa drugo već ŽELJA DA POSJEDUJEM NEŠTO U SEBI i to što je U MENI, ili što me čini zadovoljnim i sretnim POKAZUJE ŠTO VOLIM. Tako, ŽELJE POKAZUJU NAŠU LJUBAV, jer me ljubav povezuje s nečim ili s nekim. ŽELIM SE POVEZATI- TRAJNO VEZATI S NEČIM/ NEKIM I TO ME ČINI ZADOVOLJNIM, SRETNIM.

 

 

 

Čovjek dakle u sebi posjeduje jednu sklonost POVEZIVANJA ILI VEZIVANJA UZ NEŠTO ILI UZ NEKOGA. Veže svoj život jer mu se čini da BEZ neke OSOBE ILI STVARI NE MOŽE ŽIVJETI. To samo pokazuje da je čovjek BIĆE ODNOSA, a ODNOS POVEZUJE. Držimo kako čovjek U SEBI IMA SKLONOST POVEZIVANJA: VEZIVANJE UZ SEBE ILI VEZIVANJA SEBE UZ DRUGOGA.

 

 

 

Kada ŽELI nešto ili nekoga, onda ga nutrina potiče da TRAŽI IMATI-POSJEDOVATI NEKOGA ILI NEŠTO U SEBI na DUHOVAN NAČIN. Želi trajno imati NEČIJI ŽIVOT U SEBI, ILI STALNO KONTROLIRATI NEKU STVARNOST. Na jedan općenit način ovo bismo mogli nazvati LJUBAV: to je ŽELJA ZA NEKIM ILI NEČIM, ŽELJA DA SE IMA NEKOGA U SEBI, ŽELJA DA SE VEŽEŠ S NEKIM TRAJNO, jer samo TRAJNO IMATI NEKOGA DONOSI SREĆU. A SREĆA nije vremenita kategorija, jer nikada ne možemo biti sretni kratkoročno. SREĆA TRAŽI JEDAN ZAUVIJEK: BITI ZAUVIJEK S NEKIM; IMATI ZAUVIJEK NEŠTO.

 

 

 

Kažemo li kako je Bog sve stvorio kao DOBRO, onda je jasno kako je sve dozvoljeno. Ipak, posljedice našeg vezivanja uz nešto ili nekoga NISU DOBRE, što znači da NAČIN NA KOJI SE VEZUJEMO UZ NEKOGA UTJEČE NA POSLJEDICE tog VEZIVANJA. S druge strane, postoje STVARNOSTI (ljudi i dobra) za koje UNAPRIJED SHVAĆAMO KAKO VEZIVANJE UZ NJIH NIJE DOBRO. Takve stvarnosti treba odmah odbijati. Primjerice, bludna veza s nekim, preljub, ulazak u posao s nekim tko ne krije svoje lopovske ili kriminalne poslove,... Možemo se vezati tako da POSLJEDICE BUDU DOBRE ILI LOŠE, pa NAČIN VEZIVANJA POVEZUJEMO S POSLJEDICAMA VEZIVANJA.

 

 

 

Problem je čovjeka što često puta NE SHVAĆA neki način vezivanja ili neke posljedice kao DOBRE, stoga ih odbija jer mu je to teško (nema snage u sebi za takvo što) ili nije odgojen ili poučen za razumjeti što je uistinu dobro, a što je zlo. To je problem odgoja (obiteljskog i socijalnog) koji otvara pitanje RAZUMA, OSJEĆAJA I VANJSKIH OKOLNOSTI KOJI UTJEČU NA ODABIR VEZIVANJA UZ NEŠTO; otvaraju pitanje kako shvaćamo i dohvaćamo stvarnost u kojoj živimo.

 

 

 

Mogli bismo kazati kako POSLJEDICE ČOVJEKOVA VEZIVANJA OTKRIVAJU RADI LI SE O LJUBAVI ILI GRIJEHU, pa kada se vezujemo uz neko DOBRO, događa se jedno malo ČUDO U TOM VEZIVANJU. Naime, DOBRO koje POSJEDUJEMO sada nas kapacitira za JOŠ DOBRA i UVEĆAVA U NAMA ŽELJU ZA DOBRIM dajući nam snagu da nadiđemo svoje slabosti i učinimo PRAVU STVAR.

 

 

 

Ovo nas OTVARA NOVIM IZBORIMA u djelovanju: ne spriječava nas da POGRIJEŠIMO, ali nam uvijek POMAŽE DA POSTUPIMO ISPRAVNO I ISPRAVIMO POGREŠKU. Drugim riječima, ovo “otvaranje novih izbora”, čini nas VIŠE SLOBODNIM, JER DOBRO NE UVJETUJE ČOVJEKA, već ga snaži i krijepi za još dobra, bez da ga spriječava u bilo čemu. Dobro i poučava otkrivajući ISTINU- dublji smisao svega. Ovo nazivamo LJUBAV, do koje smo došli SLOBODNIM VEZIVANJEM UZ DOBRO, djelovanjem usmjerenim samo na dobro.

 

 

 

Kada se vezujemo uz neko ZLO događa se da nas ZLO UVJETUJE i TAKO NAS ČVRSTO VEŽE UZ SEBE I POVEŽAVA ŽELJU- ŽUDNJU ZA SOBOM, DA NIŠTA DRUGO NE ŽELIMO. NE OTVARA nas drugim opcijama, već nas s vremenom guši i postajemo MANJE SLOBODNI, jer naše djelovanje ima uvijek za cilj neko ZLO ZA NAS ILI DRUGOGA. Ovo se naziva GRIJEH: to su želje- požude koje SLABE ČOVJEKA i onemogućavaju da da prihvati ono što je ISPRAVNO i UČINI DOBRO, te traže LAŽNE RAZLOGE DA SE POČINI ZLO kako bi čovjek u svom zlu ustrajao.

 

 

 

Ljubav nas usmjerava dobru ili zlu. Ovog maldića usmjerila je na svoje bogatstvo, učinila je da ga bogatstvo veže uzase i nije mu dopuštalo da slijedi Isusa. Drugim riječima, MLADIĆ NIJE BIO SLOBODAN ZA BOGA, jer nije mogao živjeti bez svoga bogatstva. Ono mu je bila krajnja sreća, a ne Bog. Untaoč tome što je vršio zapovijedi, i vjerojatno bio dobar čovjek i vjernik, NIJE MOGAO SLIJEDITI BOGA, jer mu SRCE NIJE BILO UZ NJEGA, VEĆ UZ BOGATSTVO.

 

 

 

Slijediti Krista zahtijeva SLOBODU OD SVEGA, jer samo slobodan čovjek u određenom trenutku može postupiti tako da svima izgleda kako radi PROTIV SEBE, A ZAPRAVO RADI NAJPLEMENITIJU STVAR U SVOM ŽIVOTU. Primjerice, ŽRTVA je takve naravi: kada netko ŽRTVUJE SEBE, ILI ŽRTVUJE NEŠTO OD SEBE RADI DRUGOGA, onda radi nešto DOBRO IZ LJUBAVI, premda to drugi vide kao čin samouništenja. Radi potpuno slobodan i ono što radi JEST NA NJEGOVU ŠTETU. No, to što je na njegovu štetu, takvome ne smeta jer on “vidi dalje” od vlastite štete, vidi korist za ljude koje voli, pa ga LJUBAV POTIČE NA ŽRTVU. OVO NIJE MOGUĆE AKO JE ČOVJEK VEZAN UZ NEŠTO U OVOM SVIJETU!

 

 

 

Ovo je jedna posebna sloboda u kojoj se kršćanin ostvaruje kao “sluga” koji žrtvuje sebe za Boga i za druge: “Jedan kršćanin nije svoj gospodar, već je PREDAN SLUŽBI BOGU” (Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu).

 

 

 

Slijediti Krista nije isto što i diviti se nekom idolu, modelu postupanja. To nije ni poznavanje Pisama i teologije. Slijediti Krista je nešto životno, egzistencijalno. To je ŽELJETI IMITIRATI ISUSA DO KRAJA i dopustiti da se naše biće OBLIKUJE NA NJEGOVU SLIKU, POSTATI SLIČAN NJEMU, sve do točke u kojoj će Krist postati tvoja “druga ljudskost” (Sveti Ivan Pavao II, Govor, Pariz, 31 -V- 1 980). To je ljudskost SLOBODNA ZA ŽRTVU! I TO SVJESNU ŽRTVU IZ LJUBAVI. To je HTJETI BITI I ŽIVJETI POPUT ISUSA!

 

 

 

Slijediti Krista ne znači skriti se u hram, i pobjeći od stvarnih problema društva, ili od prijetnji koje dolaze od ljudi i naroda. Kršćanska vjera, naprotiv, zahtijeva gledati u svijet kao u djelo Božjeg stvaranja, i držati da je aj stvoreni svijet dobar i lijep; shvatiti dostojanstvo svake osobe stvorene na sliku Božju, i koristiti se silnim darom slobode u svojim odabirima, kako bismo, izgrađujući i usavršavajući ovaj svijet u kojem živimo, ODGOVORILI NA MILOST koja nam je dana s Neba” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Susret s Kristom, 99).

 

 

 

Slijediti Krista: to je tajna. Pridruži mu se, budi mu tako blizu kao da ŽIVIŠ S NJIM, kao jedan od dvanaestorice. Budi mu tako blizu da se možeš poistovjetiti s Njim. (…) Neka se u našem postupanju VIDI GOSPODIN A NE MI. Mi bismo samo trebali biti NJEGOVO OGLEDALO u svijetu, pa ako je ogledalo kako treba biti, u njemu će se pokazati slika, ne naša, već odraz našeg Spasitelja. I vidjet će se bez greške, pravo i drugi će imati mogućnost diviti mu se, slijediti ga” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Prijatelji Božji, 299). Želimo li slijediti Krista, moramo U SVOJE PONAŠANJE UNIJETI SVE ONO ŠTO BI KRIST RADIO DA JE U NAŠIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA.

 

 

 

Slijediti Krista nije samo “šetkati” za nekim. To JE ŽIVJETI S KRISTOM! Taj život s Kristom je plod LJUBAVI, A LJUBAV ČINI DA ONI KOJI SE VOLE S VREMENOM POSTAJU SLIČNI JEDNO DRUGOME. Ljubav USAVRŠAVA ČOVJEKA. A Kako je Krist Bog koji nam je donio savršenu ljudskost, ZA OČEKIVATI JE DA ĆEMO SE U TOM SLIJEĐENJU KRISTA USAVRŠAVATI NA NJEGOVU SLIKU.

 

 

 

U protivnom, možemo biti vjernici, ali nećemo ići za Kristom, jer će nas kao i ovog bogatog mladića čvršće uzase vezivati ono što volimo na zemlji.

 

8_NEDJELJA KROZ GODINU_C_2019

 

Lk 6, 39-45

 

U ono vrijeme:

 

Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj. Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: 'Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku', a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu. Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

 

 

UVOD

 

Živimo u vremenu u kojem RIJEČ, RAZGOVOR možda nikada nisu mijenjali život tako dramatićno i brzo. U povijesti, RIJEČ je donosila stvarnost onoga koji je IZGOVARA, ali nikada nije tako snažno i brzo mijenjala svijet kao danas. Vijesti, suvremeni mediji komunikacije toliko utječu na čovjeka da ovaj jadničak i ne primjećuje kako se mijenja uslijed poplave riječi koje ga nose životom.

 

Prvo čitanje iz Knjige Sirahove naglašava važnost govora: “Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu. Lončarove posude peć iskušava, a čovjeka njegov govor. Obradu voćke očituje njezin plod: tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje. Nikoga ne hvali prije no što progovori jer govor je kušnja ljudi.” Evanđelje tome dodaje: “Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.

 

Očito je da govor stvara jednu sliku o čovjeku temeljem onoga što se U ČOVJEKU NALAZI- ŠTO MU NOSI SRCE, GOVOR IZNOSI. Postavljamo stoga pitanje: kako SLUŠATI I GOVORITI U OVOM SVIJETU DA NE PODLEGNEMO GRIJEHU? Slijedit ćemo obrazce ragovora koji bi nas trebali učiniti sličnima Bogu i voditi prema Njemu.

 

 

 

ISTINOLJUBIVOST

 

Isus je rekao za sebe kako je On Put, ISTINA i Život. Glede govora, na prvo bismo mjesto stavili potrebu ISTINOLJUBIVOSTI, jer onaj koji ISTINU LJUBI, zapravo ima jedan NUTARNJI STAV koji ga otvara JEDNOM DUBLJEM RAZUMIJEVANJU STVARNOSTI. To dublje razumijevanje stvarnosti svakako biva praćeno Božjim poticajima koji dušu potiču na PRAVEDNOST I MILOSRĐE.

 

Čovjek koji RAZUMIJE okolnosti i dublje razloge nečijeg postupanja ili govora, puno će lakše prihvatiti različito razmišljanje, ali će lakše i oprostiti, zaboraviti neko zlo učinjeno sebi, jer, kako PRONIČE DUBLJE U STVARNOST shvaćajući UZROKE nečijeg postupanja, tako shvaća dublje i POSLJEDICE svega, pa se NE PRAVDA S ČOVJEKOM, VEĆ TO PREPUŠTA BOGU! Istina ne može prisiliti čovjeka da bude zao i samouvjeren. Znakovi istine su uvijek KROTKI, MIRNI, JEDNOSTAVNI. Rekosmo, takav čovjek DUBLJE PRONIČE I POSLJEDICE nečijih čina, i razumije da ne treba uzvraćati, već ostati miran: Bog poravnava račune.

 

Istinoljubiv čovjek BIVA VOĐEN SRCE, jer ISTINA NIJE STVAR OBIČNA LJUDSKOG SHVAĆANJA. Nije dovoljan razum kako bi se neka istina shvatila i prihvatila. Kako bi za nekoga doista kazali da je ISTINOLJUBIV, takav mora, ne samo RAZUMJETI, već i PRIHVATITI ISTINU, koja je ponekad NEUGODNA ZA NJEGA.

 

Istina često pred nas dovodi ISTINU O NAMA ili o nekome KOGA VOLIMO i zna biti neugodna. Koliko je teško primjerice jednom roditelju prihvatiti da mu dijete ide lošim putom? Drugim riječima, ISTINA NAS POUČAVA O ONOM ŠTO JE PRAVO ZA NAŠ ILI NEČIJI ŽIVOT- ona uvijek vodi k PRAVEDNOSTI. Unosi RED U NEČIJI ŽIVOT.

 

Suprotno od toga, jest laž koja ide za tim da unese NERED, DA UZNEMIRI, DA ČOVJEKA RAZBJESNI, ŽELI DA ČOVJEK UZME PRAVDU U SVOJE RUKE, DA BJESNI ZBOG NEPRAVDE UČINJENE NJEMU,... Vidimo kako istina i istinoljubivost nisu samo stvar razuma, već i onog što mi nazivamo SRCE: stvar je to prijanjanja našeg cjelokupnog bića uz DOBRO koje nije lako prihvatiti u svakom trenutku- to je stvar i razuma i volje i osjećaja.

 

 

 

ISPRAVNA NAKANA

 

Sada možemo postaviti pitanje: može li se ISTINA KORISTITI KAKO BI SE NEKOME NANIJELO ZLO? Itekako da može. Često se puta sastajemo s nekim i kao temu naših razgovora uzimamo osobe koje NISU PRISUTNE. Uobičajeno je ovo nazvati OGOVOROM. To podrazumijeva da GOVORIMO ISTINU O NEKOME. Ipak, ta istina koja je izgovorena NIJE DOBRA ZA ONOGA O KOJEM SE PRIČA.

 

Kada se ISTINA O NEKOME govori s ciljem da se UMANJI NEČIJE DOSTOJANSTVO, onda govorimo o OGOVORU. U korijenu takvog razgovora NIJE ISTINA, VEĆ NEČIJE SRCE koje s krivim POBUDAMA iznosi ISTINU O NEKOME: “Ta iz obilja srca usta mu govore.” Iz SRCA čovjek progovara- nije razum taj koji nas uvijek vodi u govoru, jer da je samo razum u pitanju uvijek bismo govorili istinu. Vidimo kako istina može biti zlorabljena, pa razumijemo kao postoje dublji uzroci nečijeg govora koji se NALAZE U SAMOM GOVORNIKU. Njegov SRCE, njegov stva ga odaje u razgovoru.

 

NAKANE, kazali bismo govore o CILJU RAZGOVORA. Možemo tako govoriti stalno istinu, ali s KRIVIM NAKANAMA i uvijek ćemo ISTINU KORISTITI ZA UČINITI ZLO NEKOME! Zbog ovakvih ljudi Isus je govorio kako trebaju NAJPRIJE OČISTITI NUTRINU i podsjećao ih je na potrebu da se ČAŠA MORA IZNUTRA OČISTITI KAKO BI SE IZ NJE MOGLO PITI.

 

Tražio je da se SRCE ČISTI OD KRIVIH NAKANA, OD POTICAJA NA ZLO kako se ne bi koristila laž, te kako se ni istina ne bi mogla koristiti za zlo.

 

 

 

PAZITI NA LJUBAV- ISPRAVLJATI NAKANE

 

Vidimo kako jedan običan govor istinom može povrijediti čovjeka umanjujući mu dostojanstvo. Istinom možemo otkriti nečije mračne tajne koje drugi ne trebaju znati, nečiji sram, neugodnost koje se ljudi boje i bježe od nje ili je žele zaboraviti. Bilo kako bilo, RIJEČIMA ISTINE MOŽEMO POVRIJEDITI ČOVJEKA.

 

Nekada se povrijediti može IZRAVNIM GOVOROM: VRIJEĐANJEM u kojem se preko ISTINE naglašava nečija MANA, BIJEDA, ZLO I JAD. Bilo kako bilo, ISTINOM SE MOŽE NANIJETI ZLO ČOVJEKU. To je razlog zbog kojeg, kada govori O RIJEČIMA KOJE IZGOVARAMO, Gospodin UPUĆUJE NA SRCE- na ono što se u SRCU NALAZI. Čovjek PROGOVARA IZ DUBINE SVOJE DUŠE, jer nisu riječi samo riječi- one nose puno više u sebi- nose cijelo biće čovjeka.

 

Budući da je tako, ISTINA koju IZGOVARAMO mora biti VOĐENA LJUBAVLJU- to je ISTINOLJUBIVOST. Onaj koji je ISTINOLJUBIV, ne samo da LJUBI ISTINU, već ga LJUBAV POTIČE DA GOVORI ISTINU- ILI DA ŠUTI onda kada ISTINOM MOŽE POVRIJEDITI NEKOGA!

 

Gledano iz ove perspektive, za nas su jednako važne POSLJEDICE našeg govora, baš kao i uzrci i sredstva. Posljedice su kao PLOD SA NEKOG STABLA: “Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.” Ako je STABLO DOBRO, i plodovi će vjerojatno biti dobri i obrnuto. Ako je ČOVJEK DOBRA SRCA, onda će i ono što IZ NJEGA IZLAZI, a to se redovito i najprije komunicira GOVOROM, RIJEČIMA- onda će i to što iz njega izlazi biti DOBRO.

 

Drugim riječima, takav čovjek koji GOVORI IZ SRCA, govori vođen ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu. To će ga poticati da GOVORI S ISPRAVNOM NAKANOM. I to je najvažnija stvar u svemu.

 

Mi često puta POGRIJEŠIMO U NAŠIM PROCJENAMA, ALI KADA GOVORIMO S ISPRAVNOM NAKANOM NE MORAMO SE BOJATI- postupamo ispravno. Ovakav čovjek, istinoljubiv, koji postupa s ispravnom nakanom, ima SKLONOSTI PREISPITIVANJA SAMOGA SEBE, jer rekosmo kako ga na govor potiču MILOSRĐE I PRAVEDNOST. Zbog toga, radi pravednosti i milosrđa, kako NE BI POVRIJEDIO DRUGOGA, takav PREISPITUJE SVOJE NAKANE PRIJE NEGO ŠTO ĆE DRUGOGA OPTUŽITI ZA GREŠKU. Zapravo takav nikoga neće optuživati za grešku, jer zna kako se ŠTETA KOJA SE NAPRAVI RIJEČIMA NE MOŽE POPRAVITI. Možemo se pokajati, moliti za oproštenje, ali šteta je napravljena i uvijek je takva da je SAMO BOŽJA LJUBAV MOŽE UREDITI U DUŠI RANJENE OSOBE. Nema čovjeka koji dušu može tako izliječiti- tu samo Bog radi.

 

Ovakav je poput onoga koji “najprije brvno iz oka svoga”, ali se ne zanima da greške drugih već ga samo interesira je li ili nije nekoga povrijedio. Takav pokušava ISPRAVITI SVOJE NAKANE, jer u KORIJENU SVIH NAŠIH POSTUPANJA STOJE NAKANE I ONE GOVORE O SRCU. Kao što jedno stablo mora imati KORIJEN kako bi iz njega izrastao jedan ŽIVOT- DEBLO koje će kasnije dati PLOD, tako i čovjekovo postupanje, njegove riječi, IMAJU SVOJ KORIJEN U NAKANAMA SRCA, iz kojeg izrastaju određeni ŽIVOTNI STAVOVI (DEBLO), a iz njih pršti GOVOR (plodovi) koji pokazuju kakvo nam je srce, kakav nam je KORIJEN.

 

Nije mudar onaj koji nikada ne griješi, već onaj koji ZNA ISPRAVLJATI SVOJE POGREŠKE. Mudar je jer će radije deset puta pogriješiti, nego se pomiriti s nekom greškom. Mudar čovjek ne prenagljuje, nije vratoloman, no on prihvatiti rizike i neće iz straha pred posrtajem izostaviti nij ejdnu priliku da čini dobro” (Josemaria ESCRIVÁ DE BALAGUER, Prijatelji Božji, 88).

 

Kršćanska krijepost je zahtjevnija (od svega). Ona nas potiće da budemo zahvalni, ljubazni, velikodušni; da se u dobrim i lošim vremenima pokažemo kao pouzdani prijatelji; da se držimo zakona i da poštivamo ozakonjenu vlast; da rado promijenimo mišljenje kad uvidimo da je nađ sud kriv” (Isto, 169).

 

 

 

IZ OBILJA SRCA USTA GOVRE

 

Kako dakle postupati u neugodnim situacijama kada smo napastovani da govorimo umanjujući nečije dostojanstvo ili kada se pričaju laži o nekome? “Kada čuješ nekoga da GOVORI ZLO, NE SUDI, osim ako to ne možeš napraviti u miru. Ako ne možeš, ISPRIČAJ GOVORNIKA ZBOG NJEGOVE NAKANE. Ako ni to ne možeš, iskaži SUOSJEĆANJE S NJIM, i ZAUSTAVI RAKAV RAZGOVOR, dajući do znanja kako pred Bogom ne bi trebali griješiti. Nastoj biti BLAG sa onim koji ZLO GOVORI o NEKOME, i kaži NEKU LIJEPU RIJEČ I NAGLASI NEKO DOBRO ONOGA O KOME SE PRIČA AKO ZNAŠ ZA KOJU” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, 3,29).

 

Znadeš li govoriti tako da nikoga ne povrijediš, premda ga trebaš ispraviti, NEKA TI SRCE NE BUDE ZATVORENO. Sjeme će bez sumnje ikakve tada pasti na plodno tlo i dat će obilat rod. U suprotnom, umjesto na plodnu zemlju, tvoje će riječi naići na podignuti zid i neće dati ploda, (…) nego će pronaći samo jedno srce ranjeno, ogorčeno, puno bijesa. Ne zaboravimo kako je Gospodin obećao plodnost onima koji su DRAGA LICA, koji postupaju blago i srdačno, a njihova riječ je uvjerljiva i jasna, upravlja se bez da ikoga povrijedi (…). Ne zaboravljajmo kako smo LJUDI KOJI RAZGOVARAJU S LJUDIMA (…)” (Salvador. CANALS, Meditirana askeza, str. 74-76).

 

Želja za ispravljanjem nakana, pokazuju zapravo jedno srce koje silno ljubi bližnjega i jedino što traži u svom životu jest KAKO DOĆI DO BOGA. Nas pri tom ne treba zabrinjavati stav ljudi: nekada ćemo pogriješiti i ljudi će se s pravom naljutiti na nas. No, nije potrebna ljutnja ako se KAJEMO I TRAŽIMO OPROŠTENJE OD NJIH.

 

Shvaćamo kako postoje ljudi koji NE ZNAJU ILI NE ŽELE OPRAŠTATI. Stoga, zbog nečijeg kriva stava mogli bismo ostati uskraćeni za ljubav koja se DUGUJE JEDNOM KAJANJU- za oproštenje. Čak i u tim trenucima ne osuđujte ljude, već shvatite da i oni poput nas, mogu griješiti. Molite za njih, i RADIJE BRINITE O TOME ŠTO BOG ŽELI OD NAS. Pa kada se kajete, PREDAJTE TO BOGU, jer “BOG PREBIVA U SVIM NAŠIM NAKNAMA. O kako je slobodno srce od svim zemaljskih zaprijeka, kako ostaje jedan pogled čist i nadnaravan kada Isus Krist kraljuje u svijetu NAŠE INTIME i UPRAVLJA SVIM NAŠIM NAKANAMA!” (Isto, str. 143).

 

Shvatimo li ovo ispravno, razumjet ćemo i potrebu da ISPRAVLJAMO NAŠE NAKANE: ispravljajući njih, sebe upravljamo Bogu i u sebi Boga tražimo. ONAJ KOJI ŽELI ZNATI PREBIVA LI BOG U NJEGOVU SRCU, STOTINU ĆE PUTA PREISPITIVATI SVOJE POSTUPKE I RIJEČI, KAKO BI DOŠAO DO ISTINE KOJA NIKOGA NE VRIJEĐA I DO POSTUPANJA KOJE SVAKOGA UVAŽAVA KAO BOŽJE STVORENJE.

 

Dobro preispitaj motive koji te potiču djelovati, kako bi otkrio upadaš li u taštine i ispraznosti ljubavi prema samome sebi; jer samo Bogu pripada svo dobro koje činiš. Moraš razumjeti kako postoji jedna skrivena dobit koju samo Bog poznaje. Ako zbog tvoje nepažnje ta dobit postane poznata ljudima, gubi svaku vrijednost, kao i jedan lijepi plod kojeg ptice iskljucaju” ( Papa Lav XIII-, Djelovanje u poniznosti, 48). Ovim riječima Lav XIII podsjeća kako onaj koji IMA ISPRAVNU NAKANU, zapravo čini sve zbog Boga, a ne zbog ljudi. Sva njegova nagrada je Bog koji mu daje mir i radost. Pa kada se njegovo djelovanje usmjeri na sebe i na toda dobije aplauze od ljudi, gube se i mir i radost, a na kraju ostaje sve kao ispraznost.

 

 

 

Poštovani, došlo je do promjene u rasporedu.

PETKOM je uobičajena pobožnost KLANJANJA PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU.

Od ovog petka, koji je prvi u Korizmi, započet ćemo sa POBOŽNOSTI KRIŽNOGA PUTA. Ovaj će petak to biti u izmijenjenom terminu u 18:00, a ne u 18:30 kako smo najavili u nedjelju.

 Sir 5, 1-8

 Ne oslanjaj se na svoje bogatstvo, i ne reci: »Ja imam dosta!« Ne idi za svojom željom i svojom snagom, slijedeći strasti svoga srca. Ne reci: »Tko mi što može?« jer će te Gospod zacijelo kazniti. Ne reci: »Griješio sam, pa što!« jer Gospod je dugo strpljiv. Ne uzdaj se toliko u oproštenje, da gomilaš grijeh na grijeh. Ne reci: »Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi moje mnoge grijehe!« jer je s njime milosrđe i gnjev, i na grešnike pada srdžba njegova. Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti. Ne uzdaj se u blago krivo stečeno, ono ti ništa neće koristiti u dan nesreće.

 

U tekstu nalazimo upozorenja po kojima se čovjek NE TREBA OSLANJATI SAMO NA SEBE. Često čovjek griješi i potrebna mu je pomoć u njegovim prosudbama. Stoga je velika stvar ČOVJEKOVA VJERA U BOGA koji je uvijek spreman pomoći čovjeku. Takav čovjek zna kako je “Gospod dugo strpljiv” i ne zlorabi tu strpljivost, već nastoji ispraviti svoje putove, a to ispravljanje počinje od PRIZNANJA I PRIHVAĆANJA SVOJE GREŠKE PRED BOGOM. “Ono što Bog od nas hoće jest prije svega priznanje i ponizno ispovijedanje svojih grijeha, nakon čega bi uslijedilo obraćenje (Ps 32,5 Ps 38,19 Ps 51,4-5 Mudr 28,13)” (Gianfranco Ravasi, Diccionario).

 

Naspram ovog modela čovjeka koji s Bogom računa na ispravna način koji podrazumijeva kajanje i ispravljanje grešaka Božjom pomoći, stoji čovjek koji NE MARI ZA SVOJE GREŠKE: “Griješio sam, pa što!”. Sirah upozorava ovakve da se NE POUZDAJU U MILOSRĐE BOŽJE, jer NEMAJU STRAHA PRED BOGOM. Zapravo, ovaj Božji strah jest STRAH ZA SVOJ ŽIVOT zbog grijeha- to je jedan strah koji ČOVJEKA POTIČE DA SE UKLONI OD GRIJEHA ILI DA GRIJEH UKLONI IZ SVOG ŽIVOTA KAKO BI BAŠTINIO ŽIVOT VJEČNI. Stoga poručuje takvima: “Ne reci: »Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi moje mnoge grijehe!« jer je s njime milosrđe i gnjev, i na grešnike pada srdžba njegova”. Potiče ih na povratak Bogu i na ispravan život: “Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti. Ne uzdaj se u blago krivo stečeno, ono ti ništa neće koristiti u dan nesreće.”Ovo je poticaj na obraćenje iz dana u dan kako bi Gospodin milostivo pogledao na grešnika.

 

Ne budi uspavan pri svom povratku Gospodinu, ne odgađaj to iz dana u dan (Sir 5,8), jer nećeš moći računati na spasenje kada te bolest baci, i uz to izgubiš dio svojih dobara koje primaš po Crkvi, a prioneš uz zlo koje ti donosi grijeh. S druge strane, kada toliko odgađaš stvari, zloduh dobiva sve više i više vremena da te sapne napastima i oteža povratak Bogu” (Sveti Toma Akvinski, O Vjerovanju, 5,1. c. , p. 77).

 

Ps 1,1-4.6

 Pripjev:

 Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.

 Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć. On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi. Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi, Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih

 

Psalam dakako hvali čovjeka koji prijanja uz dobro i koji od sebe odbija one koji neozbiljno shvažaju spasenje i dopuštaju sebi jedan lagodan život. Ljudi koji se vode Zakonom Božjim, svoj život žele upraviti Bogu, te od Boga dobivaju poticaje za život. Oni su kao stabla zaseđenih “pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi”.

 

Ovo STALNO ZELENO STABLO, KOJE STALNO DONOSI PLOD, podsjeća na VJEČNOST- na vječni život koji se hrani Bogom, odnosno koji od Boga dobiva sve. VODA TEKUĆICA je ŽIVOT VJEČNI u koji su uronjeni oni koji žive ispravno.

 

Sama riječ VODA (hebrejski: mayim, uvijek u množini; grčki: hy'ddr) javlja se više od 580 puta u hebrejskim starozavjetnim spisima i blizu 80 puta u Novom Zavjetu. Vodu se uvijek povezuje sa ŽIVOTOM, sa LJUDSKOM EGZISTENCIJOM, jer se u protologiji Biblije VODA javlja kao nešto stvoreno od Boga, bez čega je život čovjeka nemoguć. Stoga je u naroda koji su živjeli u krajevima oskdnim sa vodom, voda shvaćena kao BLAGOSLOV (čime blagoslivljamo obitelji i sve ostalo?). Nedostatak vode, dovodi u opasnost ljudski život.

 

Stoga, biti kao stablo zasađeno pored voda tekućica znači biti “uronjen u vječni život”- primiti od tog stalnog toka vode tekućice sve što ti je potrebno da stalno imaš “lišće i plodove”. Drugim riječima, to znači ŽIVJETI VJEČNO, POSTATI BESMRTAN.

 

Nasuprot ovih koji žive vječno, nalaze se OPAKI: “Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi, Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih”. To su ljudi koji prijanjaju uz grijeh i koji ne mare za ništa. Život ovakvih je isto tako u rukama Gospodina, ali njihova sudbina je drugačija: ONI ĆE SE RASPRŠITI KAO PLJEVA- NESTAT ĆE!

 

RASPRŠENA PLJEVA znak je jednog života koji se raspao i IZGUBIO JEDINSTVO- NE MOŽE VIŠE NIKADA BITI ŠTO JE BIO. Ta pljeva koju vjetar nosi NESTAJE U PROSTORU, pa to upućuje na sudbinu opakih- na NESTAJANJE NAKON SMRTI.

 

Pogledamo li malo bolje, psalam koristi izraze koji naznačuju nešto što se ima dogoditi NAKON SMRTI: voda tekućica obnavlja život- oživljava, uskrišava uvelo; raspršena pljeva rasipa život, nestaje, potpuno se gubi, totalno se uništava!

 

Tako nas psalam dovodi do razmišljanja o ŽVIOTU NAKON SMRTI. Taj život je usmjeren dvoma: SPASENJU ILI UNIŠTENJU, i na nama je da SADA- SADAŠNJIM NAČINOM ŽIVOTA pokažemo ŠTO ŽELIMO NAKON SMRTI. “Sad je vrijeme milosno”- SADA SE SPAŠAVAMO ILI UNIŠTAVAMO, jer onaj koji shvati kako SADA IMA PRIGODU ZA ISPRAVLJANJE SVIH SVOJIH GRIJEHA, te kako takvo što nije moguće nakon smrti, lako će razumjeti i potrebu ispravna života o kojoj vam propovijedamo.

 

Mk 9, 41-50

 U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« »Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« »Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u| život, nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!«

 

U današnjem se evanđelju naglašava VAŽNOST SPASENJA: “Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u| život, nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje (...)”. Slijedeći Isusove misli možemo kazati kako je SPASNJE NAJVAŽNIJA STVAR ZA ČOVJEKA. Stoga je potrebno odbaciti sve što nas spriječava da do Boga dođemo. Za to postići potrebne je ispuniti dvije stvari: ŽIVJETI ISPRAVNO, PO BOŽJU; UMRIJETI. Smrt nam se javlja kao prijelomnica života koja život usmjerava Bogu ili ga “baca u ponor pakla”: “Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen”. Ovdje Isus koristi izraz u kojem kaže da će svaki biti POSOLJEN OGNJEM. Kada na neku biljku padne sol ili kada sol s mora nošena vjetrom padne na stabla i sve zasađeno- PLOD PROPADA. Potrebno je sve očistiti od takva soljenja da bi se život javio ponovo. Ovo “soljenje ognjem” zapravo pretpostavlja UNIŠTENJE ŽIVOTA ili VJEČNU SMRT.

 

Mi stalno govorimo o ŽIVOTU, ali bi grdno pogriješili kada bismo zanemarili govor o SMRTI. Živimo u kulturi koja to izbjegava, boji se smrti, patnje, tuge, jada, siromaštva,... “Ovaj zaborav ili marginalizacija smrti ili pokušaji da se govor o smrti prikaže neprimjerenim, pokazuje stanje društva koje je ojađeno i u kojem je čovjek otuđen. Bježi se od govora o smrti, jer se bježi od onog posljednjim smisla života. Smrt sepretvara u tabu temu jer na krivi način postavlj i pitanja o smislu života. Nastoji se o smrti govoriti banaliziranjem ili oduzimanjem njezine stvarne dramatičnosti i tajanstvenosti, opisujući je na jedan besraman i brutalan način preko sredstava komuniciranja.” (Gianfranco Ravasi, Diccionario). Govor o smrti je napoželjan. Unatoč tome, smrt svakome doazi u život i nitko je ne može izbjeći. O njoj treba govoriti i razmišljati. Mi čak kažemo kako treba MOLITI ZA DOBRU SMRT.

  

To ima smisla gledate li na smrt kao na PROMJENU ŽVIOTNOG STANJA, a NE KAO NA KRAJ. Sveto nam Pismo donosi više perspektiva smrti. U Starom Zavjetu moglo bi se čak pomisliti kako je smrt Božja kreacija, pa su često smrt kao i bolest doživljavali kao oblik kazne i prokletstva. Pažljivim čitanjem Svetoga Pisma u cijelosti shvaćamo kako je NEZAMISLIVO DA BOG STVORI SMRT, jer onaj koji je DOBAR, neće stvoriti nešto što svi percipiramo kao ZLO.

 

Stvaranje je na neki način SPASITELJSKI ČIN- čin koji želi sve održati trajno u životu, jer BOG VOLI SVOJE STVORENJE pa je i stvorio sve, ne kako bi se raspadalo, već kako bi živjelo. BOG BIBILIJE JE BOG ŽIVOTA koji je STOVRITELJ ŽIVOTA, a smrt ulazi po ČOVJEKU, po stvorenju.

 

SMRT je nešto protiv čega čovjek nema obrane: ona uvijek nadjača čovjeka. Stoga, u poganskim narodima, SMRT BIVA SHVAĆENA KAO BOŽANSTVO, kao JEDAN OD SVA PRINCIPA: ŽIVOT- je princip koji oživljava, donosi snagu, plodnost; SMRT- je princip koji uništava, razara život, raspršava ga. U Kananejskim kultovima primjerice, na čije su prostore Hebreji stigli, smrt je bila božanstvo koje se nazivalo MOT.

 

Biblija demitologizira smrt i razumije je kao nešto što NEMA APSOLUTNU MOĆ- smrt nije božanstvo. Stoga se shvaća kako je važnije razmišljati o tome KAKO ŽIVJETI ŽIVOT, A NE KAKO ĆE SE UMRIJETI. Ovaj strah od smrti mnoge je tjerao na loša postupanja samo kako bi sačuvali život. Sada se otvara novo poglavlje gledanja na smrt. SMRT može biti prigoda za UČINITI NEŠTO ŠTO ODGOVARA BOŽJEM PLANU: primjerice mučeništvo, žrtva za druge,... U tim se primjerima jasno vidi kako UMIRU PRAVEDNICI. Smrt koju su imali nije bila blaga, ali NIJE SMRT BITNA, VEĆ ŽIVOT PRIJE NJE I ŽIVOT POSLIJE NJE!

 

Smrt se sada svhaća kao jedan ANTISTVARATELJSKI ČIN koji čovjeka ograničava u životu, vraćajući njegovu tjelesnost u “zemlju od koje je stvoren”. Time se želi naglasiti ograničenost čovjekova života i potrebu DA ŽIVI ČESTITO KAKO BI NAKON SMRTI GLEDAO BOGA, jer Boga mogu vidjeti, po starozavjetnom shvaćanju, samo oni koji UMRU.

 

Ovdje shvaćamo kako postoji i drugi obrazac ŽVIOTA NAKON SMRTI: nije sve propalo. To pokazuju i riječi koje se koriste za smrt (ma-weí ) ili za umiranje (umrijeti: mwt). Obje govore o PROMJENI STANJA ČOVJEKA i uglavnom idniciraju nešto SUPROTNO OD ŽIVOTA. No, ne govore o smrti na apsolutan način- kao o konačnom kraju.

 

Time se smrt shvaća kao PROCES, a ne kao kranji čin. Govoreći o smrti, misli se uvijek naravno o trenutku umiranja, ali se u širem obliku smrt shvaća drugačije- ne kroz čin, kroz trenutak, već kroz PROCES PREOBRAZBE ŽIVOTA! Drugim riječima, NAKON SMRTI ŽIVOT SE NASTAVLJA NA JEDAN DRUGAČIJI, IZMIJENJEN NAČIN!

 

Ovo je razlog za razmišljati o tome kako poslije smrti? Naglašavamo kako POSLIJE SMRTI NEMA POPRAVKA STANJA. Dakle, naše ŽIVOTNO STANJE u kojem nas zateče smrt PRENOSIMO U ŽIVOT NAKON SMRTI, ako to tako možemo nazvati. Sve PROMJENE U ŽIVOTU, MOGUĆE SU JEDINO PRIJE SMRTI- za vrijeme ovozemnog života.

 

Nećemo obrazlagati sve što se tiče ove teme. Samo ćemo nabrojati bitno. Poslije smrti, duša se usmjerava ili prema Bogu, ili od Boga. Kada je čovjek živio čestito i dobro, želio Boga svim svojim srcem, ali na njemu ostane još nešto grijeha, upravlja se u ČISTILIŠTE. Ako je zavrijedio ići Bogu posve čist, ide u RAJ. No, ako je živio tako da je IZRAVNO ILI NEIZRAVNO, POKAZIVAO KAKO MU BOG NE ZNAČI NIŠTA, takvi idu u PAKAO.

 

Mi ćemo se osvrnuti samo na jednu od ovih stvari: na PAKAO. Razlog? “Da ne dođe do ozbiljnih ugoržavanja temeljne poruke, Crkva ne smije zanemariti neprestanu katehezu o četiri posljednje stvari svakog čovjeka: SMRT, SUD (osobni i opći), PAKAO I RAJ. U kulturi koja pokušava ograničiti čovjeka na njegov ovozemaljski život, od crkvenih pastira zahtijeva se da u svojim katehezama sa sigurnošću naviještaju i rasvijetle istine vjere koje se tiču onostranosti sadašnjeg života; iza tajnovitih vrata smrti nalazi se vječna radost zajedništva s Bogom ili vječni jad zbog udaljenosti od njega” (Svet Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica, Recontiliatio et paenitentia, 02-12-1984).

 

Pakao je prava kazna, a ne smrt kako to današnja kultura shvaća. Smrt je prijelaz, a pakao je ono što dobivamo kao kaznu ne živimo li ispravno. Postavimo pitanje sebi, kako bi to bilo kada ne bi postojala nikakva kazna, pakao? Život bi na zemlji postao pakao, jer svak bi NEKAŽNJEN RADIO ZLO. Nitko ne bi mario ni za što osim za sebe.

 

Bez kazne, pravednost Božja bi posve zakazala. Milosrđe se ne bi iskazivalo, jer milosrđe nadoziđuje pravendnost koja ISTINOM OTKRIVA ŠTO JE U NEČIJEM ŽIVOTU PRAVO, A ŠTO KRIVO. Pa tamo gdje postoji KAJANJE I ŽALJENJE ZBOG KRIVICE, MILOSRĐE NADOZIĐUJE PRAVEDNOST. No, podsjetit ću: ako vam za života nije bilo ničega žao, ako se niste za života kajali- nemojte očekivati kako ćete to u nebu promijeniti. Tamo gdje NIJE ŽELJENA- MILOST NE ULAZI U ŽIVOTA.

 

Postojanje vječen kazne namijenjen onima koji se lođe vladaju i umiru u smrtnom grijehu spominje se vež u Starom Zavjetu (Usp. Br 16,30-33). U Novom Zavjetu Isus Krist govori o KAZNI pripremljenoj za đavla i njegove anđele, koju že iskusiti i nevaljali sluge koji nisu izvršavali volju svoga gospodara, lude djevice koje su bile bez ulja, odnosno bez dobrih djela kada je Zaručnik došao, uzvanik koji je došao na svadbu bez svadbenog ruha, oni koji su teško uvrijedili svoga brata ili koji mu nisu htjeli priteći u pomoć u njegovim novčanim ili duhovnim potrebama... Svijet se može usporediti s gumnom na kojem je pšenica pomiješana s pljevom do trenutka kada Bog uzme vijaču lopatu u ruke kako bi pročistio gumno, pa sabrao žito u svoju žitnicu, a pljevu spalio svojim ognjem” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, V-52-53).

 

PAKAO JE ZBILJA s kojom nas upoznaje Isus Krist. On je mogućnost koja se može na žalost, ostvariti i na nama ako ne pazimo i ako ne vodimo računa kako živimo. To je razlog zbog kojeg nas današnje evanđelje upozorava: “Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u| život, nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje (...)” Valja nam bdjeti nad svojim životom kako bismo zavrijedili SPASENJE, i kako ne bismo dospjeli u pakao. Postojanje pakla je istina vjere- to nije neka simbolika, to nije oblik moralna opominjanja- to je STVARNOST koja je teška i mučna.

 

Gospodin nas želi slikovito poučiti kamo vodi grijeh. Želi u nama pobuditi odvratnost prema grijehu i želju da se mijenjamo na bolje, kako bi se s istim željama upravili Gospodinu i nakon smrti. Želio nas je podsjetiti kako moramo paziti NE SAMO NA NAS SAME, VEĆ I NA NAŠE BLIŽNJE. Tako mi ne smijemo biti izvor grijeha i sablazni za druge, jer “Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.” Maleni su za Isusa, u prvom redu djeca. No MALENOST valja proširiti na sve ljude koji NEVINO ŽIVE,koji su SLIČNI DJECI U SVOJOJ ISKRENOSTI I NEVINOSTI. U toj DJEČJOJ NEVINOSTI na poseban se način odražava slika Boga, a u toj nevinosti nalazimo i sve one “obične i jednostavne ljude , bez velikog obrazovanja i vjerničke foramcije, koje je, samim time i lakše sablazniti” (Isto, V-56).