Lk 10, 13-16

 

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već, sjedeć u kostrijeti i pepelu, činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na Sudu lakše negoli vama. I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti. Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.«

 

 

 

Prolazeći gradovima Korozainom, Kafarnaumom i Betsaidom, u kojima je napravio brojna čuda, Isus žalosno lamentira nad njima. “Znamenja su se množila, jedno za drugim, ali stanovnici ovih gradova nisu započeli s pokorom. Bez obraćenja srca- praćenog MRTVLJENJEM, vjera potamni, a čovjek ne umije prepoznati Isusa Krista koji ga pohađa” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-158).

 

 

 

Često bi nas riječi Poslanice Hebrejima trebale podsjećati na prolazak Isusov kroz naš život: “Zato što veli Duh Sveti:- Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda...-” (Heb 3,7-8). Isus često prolazi našim životima, ali ga nismo u stanju primjetiti. Živimo dobro, pazimo da radimo i djela milosrđa, molimo, sve djeluje u redu. Unatoč svemu, u sebi SKRIVAMO NEKE SVOJE MALE TAJNE- male greške, sitne grijehe, KOJIH SE NE ŽELIMO ODREĆI. Možda je mašta u pitanju, možda neka hrana ili piće, možda neki beznačajni užitak kojeg željno iščekujemo kušati i nerijetko radi njega radimo sve kako bi to i postigli.

 

 

 

Ovaj NEDOSTATAK ŽELJE DA SE NEČEG ODREKNEMO U SEBI, zapravo pokazjue kako nam je i dalje SRCE OSTALO TVRDO i ne želi odbaciti od sebe sve što nas priječi da vidimo Isusa. Kako omekšati srce? Kako slomiti tvrdoću?

 

 

 

Sjetite se trenutaka u Vašim životima kada su Vaša srca bila “najmekša”- kada su prihvaćala svačiju lijepu riječ, kada du razumjeli tuđe probleme, kada su prihvaćali i suosjećanja sa svojim nevoljama, kada su zaboravljala sve nesuglasice, mirili se sa svima i sa svime. Kada je to bilo? Obično na SAHRANAMA, prigodom smrti NEKOGA KOGA VOLIMO I BEZ KOGA OSTAJEMO.

 

 

 

SRCE OMEKŠAVA ONDA KADA GA SE LIŠI NEKE LJUBAVI KOJA JE U NJEMU. Tako je sa sahranama, jer srce nam ostaje bez ljudi koje volimo. Ali, tako je i u duuhovnom životu: KADA SRCE LIŠAVAMO NEKIH ŽELJA KOJE SU U NAMA, KOJE SU USMJERENE OSTVARIVANJU NEČEG ŠTO NIJE DOBRO ZA NAS, PREMDA TO VIDIMO KAO JEDNA UŽITAK, TADA SRCE OMEKŠAVA. Ovo LIŠAVANJE ŽELJA koje nas vode ka grijehu nazivamo MRTVLJENJEM.

 

 

 

Mrtvljenje je neizostavno povezano sa pokorom i POKORA BEZ MRTVLJENJA nema nikakva smisla. U tom smislu “pokora ČISTI DUŠU, UZDIŽE MISLI, tijelo podlaže duhu, čini srce čistim i poniznim, rasipa sve ludosti požude, trne plamen nečistih želja i pali istinsko svjetlo čistoće” (Sveti Augustin, Govor 73).

 

 

 

Mrtvljenje nam pomaže očistiti svoj pogled duše kako bismo mogli primjećivati ono što je dobro i odbacivati ono što nije. Isusa nećete pronaći u nečem lošem, već samo u dobru, pa ako to dobor niste u stanju gledati dušom, neće pronaći ni Krista ni u sviejtu, ni u drugima, ni u sebi; proći će pred Vas kao što je prolazio Korozainom, Kafarnaumom i Betsaidom- i neće se zaustaviti.

 

 

 

Odluka o mrtvljenju nije laka. Zapravo, lako se odlučiti, ali nije lako provesti je u djelo. Mnogi se mrtve, i koriste pri tom Korizmenu pokoru, kako bi OČISTILI TIJELO od utjecaja duhana, alkohola, kave, hrane,... U redu, ni to nije loš razlog. Uostalom Kasijan veli kako “čistoća duše stoji u izravnoj vezi sa čistoćom tijela. Oboje idu zajedno. Ne možemo uživati vječno u čistoći, ne pazimo li pri tom na norme umjerenosti” (Kasijan, Instituciones,5). Unatoč tome, čistoća tijela nije cilj čišćenja duše. Cilj je naravno postići kraljevstvo nebesko. Pronaći mir, radost u sebi, i to stalno iznositi preko svoga ponašanja drugima.

 

 

 

Gledamo li na mrtvljenje kao na nužnost pri čišćenju duše, onda ćemo nakon početnih tegoba shvatiti sve ono dobro što mrtvljenje nosi sa sobom. Naime, NIJE LAKO ODUSTATI OD ŽELJA U SEBI- osobito onih želja koje nam nose ugodu- koje gode bilo duhovno, bilo tjelesno. To je najteži dio. Počevši jedno mrtvljenje, u nama se najprije događa jedno ODBIJANJE- stvara se otpor u nama- otpor da se ostane bez neke želje, navike, riječi. Reakcija u čovjeku slična je onoj kada nas napusti netko drag- NAJPRIJE ODBIJAMO PRIHVATITI TU STVARNOST. Tako je i kod mrtvljenja- odbijamo prihvatiti “SMRT NEKE SKLONOSTI U NAMA KOJA NAM GODI”, ali za nas nije dobra.

 

 

 

“Smrt” neke sklonosti u nama, ili umrtvljavanje neke želje jest razlogom da ovo postupanje nazivamo MRTVLJENJEM- umrtvljujemo u sebi nešto što nije dobro za nas- nešto što nas od Boga odvlači. I to mrtvljenje, jedna je duhovna smrt dijela naše duše. Nije ju lako prihvatiti, mučna je realizacija, ali kada se uspije, na mjestu grijeha ostaje ČIST PROSTOR ZA RAST U KRIJEPOSTIMA. “Želimo li sačuvati ono najbolje od naših krijeposti, a to je ČISTOĆA, moramo znati kako je ona poput RUŽE koja CVJETA SAMO MEĐU SVOJIM TRNJEM. Stoga, čistoću možemo pronaći, baš kao i sve druge vrline, samo ondje gdje u osobi ima mrtvljenja” (Sveti Župnik Arški, Govor o pokori).

 

 

 

Ovo mrtvljenje nužno je za naše traganje za Bogom. “Tko Boga traži želeći nastaviti sa svojim užicima, taj ga traži noću, a tko noću nešto traži, taj ne nalazi ono što traži” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 3,3).

 

 

 

Što u praksi predstavlja mrtvljenje? Tri su načina da se u svakodnevici mrtvimo čineći pokoru. “Na prvom mjestu je VEDRO I MIRNO PRIHVAĆANJE PROTVIŠTINA (neugodnosti, nevolja, problema) koje nam svakog stižu, one stvari, često neznatne koje nam se protive, koje nam nisu po volji ili koje nismo očekivali, koje se pojave suprotno našim predviđanjima i zbog kojih moramo mijenjati planove: nekakva mala bolest koja umanjuje našu sposobnost rada ili sudjelovanja u obiteljskom životu, loši vremenski uvjeti koji otežavaju putovanje, gust promet,..., teška narav osobe s kojom moramo surađivati. To su stvari koje NE OVISE O NAMA, ali koje moramo doživjeti kao prigode za ljubav prema Bogu, mirno ih prihvaćajući, ne dopuštajući da nam otmu radost” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-158).

 

 

 

To su sitnice, ali “ako ih ljubav ne preobrazi, izazvat će u čovjeku neku vrstu nervoze, razdražljivost i tugu. Većina naših frustracija ne potječe od velikih protivština, već od MALIH NEVOLJA KOJE NISMO PRIHVATILI I LJUBAVLJU PREOBRAZILI. Čovjek koji noću leži budan, zabrinut, neraspoložen, loše volje, obično nije takav zbog neke teške nevolje koja ga je pogodila, već zbog toga što je u sebi čuvao mnogo manje protivštine, koje nije umio uključiti u život ljubavi, život koji približava Bogu” (A.G. Dorronsoro, Tiempo para creer- Vrijeme za vjerovati, Rialp, Madrid, 1976, str. 142.).

 

 

 

Drugo područje naših svakodnevnih mrtvljenja jesu naše OBAVEZE, one po kojima se posvećujemo Bogu radeći ono što moramo, ali tako da radimo kao DA IH ŽELIMO. To MORAM, pretvaramo MRTVLJENJEM U ŽELIM, neugodnost pretvaramo u ljubav, premda nam to nije po volji, niti je ugodno. To zahtijeva ŽRTVU SAMOGA SEBE. Ovo je Bogu posebno ugodno mrtvljenje u kojem “svoj posao obavljamo točno, kako je red, pazeći na detalje; u vjernom ispunjavanju i najmanje obaveze koja pripada nešm staležu, čak ikada to od nas zahtijeva žrtvu; u vršenju onoga što smo dužni izvršiti, pobjeđujući pri tom sklonost prema udobnosti. Ne ustrajemo u poslu jer nas oduševljava, već stoga jer je to naša obaveza, tek onda ga treba obavljati s oduševljenjem i radosno” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Pismo, 15-10-1948).

 

 

 

Konačno, treće područje mrtvljenja pokrivaju DRAGOVOLJNE ŽRTVE, koje činimo kako bismo ugodili Bogu, pripravljajući sebe za molitvu ili čisteći dušu iz ljubavi prema Bogu. Na ovom mjestu više valja paziti na ona MRTVLJENJA KOJA ĆE DRUGIMA POMOĆI DA PRONAĐU BOGA: “Raspali svoj duh mrtvljenjem u sitnicama ljubavi sa željom da svi uzljube put svetosti posred svijeta; jedan OSMJEH može biti ponekad, najbolje sredstvo očitovanja duha pokore.” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 149). “U osnovi duh pokore sastoji se u oplođivanju mnogobrojnih sitnica- djela, odricanja, žrtava, služenja- s kojima se svakodnevno susrećemo tako da ih PRETVARAMO U DJELA LJUBAVI, POKAJANJA, MRTVLJENJA, učinvši ih pri tom kiticom cvijeća na kraju dana: lijepa kitica koju prinosimo Bogu” (Isti, na nav. mj. 408).

 

 

 

Ako niste primjetili, sva ova mrtvljenja su NEVIDLJIVA ZA DRUGE- to su nutarnji čini čovjeka, usmjereni njemu. Jedan dobar razlog da se tako čini pokora, jest činjenica da je najvažnija od vrlina poniznost koja se lako izgubi hvastanjem sa velikim pokorama kao što to čine neki.

 

 

 

Kad je Gospodin došao na svijet nije birao dvore za svoje obitavalište niti obitelji koje obiluju u svemu. Od prvog dana njegova rođenja život mu je bio usmjeren KRIŽU- PATNJI- SMRTI. Upravo tu je ključ razumijevana mrtvljenja i pokore. Bog je došao na svijet “da u KORIJENU OZDRAVI I OTKUPI SVE NAŠE POBUNE I DUHOVNE BIJEDE; mnoge je stvari- kao beskorisne- uništio, ali OSTAVIVŠI PATNJU. Nije uklonio patnju, već joj je DAO NOVI SMISAO. Mogao je izabrati tisuću raznih načina za otkupljenje ljudskog roda- jer je radi toga došao na svijet- ali je izabrao jedan put: PUT KRIŽA. Ovim je putem vodio Majku, Josipa, apostole i svu djecu Božju. Gospodin- koji dopušta zlo- umije iz svega izvući dobro, u korist naših duša” (J. Urteaga, Los defectos de los santos- Nedostatci svetaca, str. 222-223).

 

 

 

Za kraj podsjetit ću Vas kako je naša svakodenvica izvaredan prostor kako posvećivanja, tako i mrtvljenja. “Tamo gdje najlakše nalazimo mrtvljenja jesu uobičajene i svakodnevne stvari: radeći svoj teški posao stalno i uredno, znajući kako se najbolji duh pokore nalazi u ustrajnosti i nastojanjau da se posao završi najbolje što se može; u točnosti, po kojoj ćemo ispunjavati vrijeme dana herojskim minutama; u pažnji prema svemu što koristimo i posjedujemo; u želji za služenjem, koja nas potiće ispunjavati s točnošću i najmanje obaveze; u sitnim znakovima ljubavi, kako bismo svima učinili ugodnim ovaj put svetosti u svijetu; u jednom osmjehu, koji može biti ponekad najveći dokaz da posjedujete duh mrtvljenja. Taj duh mrtvljenja posjeduje samo onaj koji svakodnevno sebe zna pobjeđivati, prikazujući tako Gospodinu, bez nekog spektakla, tisuće malih stvari u kojima se mrtvio” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, u Velikoj enciklopediji, Rialp, 16,336).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Lk 10, 1-12.17-20

 

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

 

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!'«

 

 

 

Gospodin kao da vapije danas za onima koji žele poći za njim, te sijati i žeti kako bi se prikupla svaka duša koja se plodi dobrima u ovom svijetu. “Žetva je velika, ali radnika malo”- ovo su riječi koje govore o POTREBI BOŽJIH RADNIKA U ISUSOVO VRIJEME. Ta ista potreba nije se smanjila, već povećala u današnje vrijeme. Kako odgovoriti na taj Božji poziv? Možda sam ja izuzet toga? Možda je to za neke druge ljude, a ne za mene?

 

 

 

Pogrešno je tako razmišaljti o kršćanstvu. Ovakva vjerska ravnodušnost i malodušnost dovela nas je do situacije u kojoj dramatično nedostaje radnika na Božjoj njivi. Ipak, kako sve ne bi bilo crno, sjetimo se Isusovih riječi upućenih vjernicima svoga vremena (farizejima, pismoznancima) kako “Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu” (Mt 3,9). Kako “iz kamena” može podići “djecu Abrahamovu”, odnosno vjernike, tako može i RADNIKE NA SVOJOJ NJIVI PROVIDJETI ISTOJ DJECI.

 

 

 

Broj učenika koje danas šalje na put u apsotolat ukazuje na to kako je ovo s Isusom jedna NOVI POČETAK, i kako taj početak Bog može providjeti neovisno vjere (ili nevjere) koju živimo. “Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih”- ovaj broj 72 podsjeća na NOU I NJEGOVO POTOMSTVO od kojeg se polako stvarao novi Božji narod (Usp. Post. 10,1 i sl.) koji je skladno živio do trenutka kada im je Bog “pomiješao jezike” i učinio nerazumljivim jedne drugima u Babelu (Usp. Post. 10, 32).

 

 

 

Gospodin je poslao te učenike “po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.” Poslao ih je da NAVIJEŠTAJU EVANĐELJE SVIMA. Na taj način se ovaj poziv čini sveopćim, katoličkim, univerzalnim. Upućen je svim kršćanima! “Danas se zahtijeva od svakog kršćanina, od mjesnih crkava, i od cjelokupne Crkve ista hrabrost koja je poticala misionare u prošlosti da slušaju glas Duha Svetoga” (Sveti Ivan Pavao II, Redemtoris missio, 30). Taj poziv na apostolat upućen je svakome bez razlike na stalež ili društveni status. Pogledamo li malo broj učenika, shvatit ćemo kako NISU SAMO APOSTOLI BILI POSLANI, VEĆ I DRUGI KOJI SU PRATILI ISUSA NA TOM PUTU. Među njima bili su primjerice, Josip zvan Barsaba, Matija, kasnije apostol, Kleofa, jedan od dvojice s puta u Emaus,... Među ovim učenicima je i svaki od nas.

 

 

 

Na žalost, događa nam se manjak “radnika” i obično za to prstom upiremo u “nekoga”: loš život (primjer) svećenika, bogatstvo Crkve, sljubljenost s politikom,.... Nalazimo niz razloga na svima, samo ne na sebi, kojima opravdavamo svoj nedolazak na njivu na kojoj trebamo sijati i žeti. To sveti Ivan Pavao II ovako kometira: “Cijele zemlje i narodi gdje su vjera i kršćanski život nekoć bili u procvatu i kadri uroditi zajednicama žive i djelotvorne vjere, danas su podloženi teškom iskušenju, ponekad su čak duboko promijenjeni zbog dugotrajna indiferentizma, sekularizma i ateizma. Radi se naročito, o zemljama i narodima tzv. prvog svijeta, u kojem gospodarsko blagostanje i konzumerizam ili duh potrošnje- iako pomiješani sa strahovitim stanjima siromaštva i bijede- nadahnjuju i potiču ljude da žive kao da Boga nema. Vjerski indiferentizam i posvemašnje praktično neobaziranje na Boga u rješavanju i najtežih životnih pitanja ništa manje nisu zabrinjavajući i razorni od otovrenog ateizma. Pa i kršćanska vjera- premda preživljava u nekim tradicionalnim i ritualističkim očitovanjima, nastoji se svesti na obilježavanje najznačajnijih trenutaka u ljudskom životu, kao što su rođenje, trpljenje i smrt. Stoga pitanja i velike zagonetke, ostavši bez odgovora, izlažu suvremenog čovjeka beznadnim razočarenjima ili napasti da se ukloni sam ljudski život koji takva pitanja postavlja” (Apostolska pobudnica Christifideles laici, 30. prosnca 1988, 34).

 

 

 

Pitanje: kako provesti ovaj poziv u djelo? Kako sijati i žeti za Gospodina? Odgovor se može sažeti u nekoliko riječi: MOLITVA, RAD, PRIJATELJSTVO, RADOST!

 

 

 

MOLITVA

 

Počinjemo s molitvom jer bi ona trebala biti temelj jedna zdrav odnosa s Bogom. Nije cilj pričati o molitvi, već podsjetiti kako raditi bez molitve cijeli rad može usmjeriti u pravcu koji ne mora imati Boga za cilj. MOLITVA stoga, SVE NAŠE DJELOVANJE USMJERAVA BOGU i ide za tim da se iz tog (molitvenog) odnosa s Bogom crpi snaga i pomoć milsoti koja nam može doći samo od Boga.

 

 

 

U tom smislu podsjećamo Vas na riječi Isusa iz evanđelja: “Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” Pitate se zašto nedostaje radnika, i pri tom najčešće mislimo na svećenike, ali jeste li ikada molili da nam Gospodin providi dobre svećenike i redovnike? Jeste li se sjetili te potrebe da Bog upali srca ljudi za sebe? Nekome je možda cijeli apostolat sveden na molitvu za druge i to nije malo. Naime, “molitva je najdjelotvornije sredstvo za pridobivanje duša” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 800), pa moleći za nekoga zapravo djelujemo “daljinski”, preko Boga, preko posrednika u pokušaju da tu dušu pridobijemo za Boga. Koliki su samo mladići koji nisu postali svećenici, a mogli su? Što im je nedostajalo? Malo upornosti, ali više od toga MALO NEČIJE MOLITVE- NEČIJE PODRŠKE U DUHU.

 

 

 

Ove Isusove riječi upućene su nama: molimo li se barem malo na ovu nakanu- da Bog svoje radnike pošalje u žetvu; da bude dovoljno pravih radnika, a ne danguba; da mijenja srca onih radnika koji trate vrijeme, novac, strpljenje ljudi, zbog čega se mnogi udaljavju od Crkve,...? “Naša se apostolska gorljivost treba prije svega pretočiti u jednu neprekidnu molitvu, pouzdanu i poniznu, za nove apostole. MOLITVA UVIJEK TREBA PRETHODITI SVEMU” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-154).

 

 

 

RAD

 

Kako ne bi ispalo da svi “radnici na njivi Gospodnjoj” samo pripadaju onima koji isključivo mole, valja nam pogled usmjeriti svakodnevici onih ljudi koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji i kako bi svojim sredstvima stvarali i uobličavali svijet u kojem živimo. RADNICI su oni kojima je MOLITVA NAJZAHTJEVNIJA DNEVNA PREOKUPACIJA, ALI RADNICI SU I ONI KOJI MOLE NA DRUGAČIJI NAČIN: RADEĆI!

 

 

 

Zamislite svijet bez ljudi koji rade! Kakav bi samo to bio svijet? Rad je zasigurno jedna od najvažnijih karakteristika čovjeka. Rekao bih da je ta sposobnost jednog rada koji je uvijek stvaralački, zapravo DAR OD BOGA I NA POSEBAN NAČIN ODRAŽAVA SLIČNOST ČOVJEKA SA SVOJIM STVORITELJEM. Kazali smo i kako MOLITVA TREBA PRETHODITI SVEMU. Ipak, kada se naporno radi, nije lako moliti. To je još jedna dodatni razlog zbog kojeg nam molitva treba prethoditi svemu.

 

 

 

Prije toga smo kazali kako MOLITVA UVIJEK USMJERAVA SVO NAŠE DJELOVANJE BOGU. Stoga, one male i kratke molitve prije Vaših poslova koje trebate obaviti, zapravo SAV VAŠ POSAO USMJERAVAJU BOGU. Time svoj POSAO PRETVARATE U RAD ZA BOGA, a to nije ništa drugo već jedan APOSTOLAT. Vi dakle, radeći svoj posao, obavljajući svakodnevne dužnosti, brinući se za sve što vam je povjereno, POSTAJETE JEDAN OD SEDAMDESETDVOJICE koji su poslani u sva mjesta da naviještaju evanđelje. VI TO ČINITE SVOJIM RADOM.

 

 

 

Molitva će Vaš RAD PRETVORITI U MOLITVU KOJA SE VIDI, koja se ne izgovara ali se vidi. Stoga će Vaš rad tako biti jedna djelatnost trajno usmejrena Bogu. Bez obzira što radite, bilo da kopate, da gradite, da sadite, pišete, čitate,..., sve MOLITVOM POSVETITE I TAKO SVOJ RAD UČINITE MOLITVOM I BOŽJIM DJELOM.

 

 

 

APOSTOLAT PRIJATELJSTVA

 

Konačno, budemo li se zatvorili samo u sebe, molili i radili ne obazirući se na druge, može nam se dogoditi da se počnemo ponašati kao sekta zatovrena u sebe. Takav stav odbija ljude! Mi naprotiv, moramo biti otvoreni za druge. Drugim moramo postati PRIJATELJI, ako želimo da naš rad i molitve dopriju do njihova srca.

 

 

 

Prijeteljstvo je temelj tog apostolata u kojeg nas Gospodin šalje: “Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što gospodar radi; vas am nazvao prijateljima ...” (Iv 15,16). Isus nas zove prijateljima, i zahtijeva od nas da LJUDE ČINIMO SVOJIM PRIJATELJIMA KAKO BI DO NJIH DOPRIJELA RIJEČ BOŽJA: “Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš.” Prijatelj mira je onaj koji je prihvatio u srce Isusa, ali to nije moguće ako između nas nema prijateljstva koji drugome otvra srce za riječ koju sluša, za posao koji se radi. “Kršćanin će biti apsotol u mejri u kojoj je prijatelj Božji i ukoliko to prijateljstvo živi s onima koje susreće svakog dana. U svijetu u kojem nepovjerenje i nasilje, čini se uzimaju sve više maha, naša prva zadaća mora biti žarka ljubav prema svima i u svim okolnostima” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-155). Povjerenje prijateljstva čini da nas drugi uvažavaju i računaju s nama, a mi okrijeljeni molitvom, sakramentima, jednim životom koji traži Božju blizinu, tu istu blizinu prenijet ćemo prijateljima. UBI CARITAS ET AMOR- IBI DEUS EST: gdje je ljubav prijateljstvo, tamo je i Bog. Ovo su riječi koje se pjevaju u liturgiji Velikog Četvrtka i žele nas trajno podsjećati na PRIJATELJSTVO S ISUSOM koje moramo prenijeti na druge. Prijateljstvo s Isusom prenosi ljubav na one koji su prijatelji s nama i polako i njih čini prijateljima s Onim koji nas ke k njima i poslao.

 

 

 

RADOST

 

Sve ovo bez RADOSTI bilo bi isprazno. Molitvom bismo bili dobri kršćani, radom vrsni djelatnici, prijateljstvo bi nas činilo pouzdanim, ali sve to bez radosti NE BI IMALO NI TRUNKE PRIVLAČNOSTI U SEBI. Ljudi bi u dodiru s nama postavljali granicu do koje bi razvijali odnos s nama, ali preko toga bi se udaljavali od nas.

 

 

 

“Mrko” kršćanstvo, ili kršćanstvo “turobna pogleda” postavlja uvijek pitanja za osobu koja takvo kršćanstvo donosi drugima: ŠTO MU NEDOSTAJE? Po RADOSTI ŽIVLJENJA se vidi kako nešto nedostaje jednom kršćanstvu koje je nedorečeno u nečem.

 

 

 

Ova radost ne zanači “blesavo” zatvaranje očiju pred problemima koje život donosi. Naprotiv, pretpostavlja stalno suočavanje s problemima, ali na način Isusa Krista: tako da se UZME KRIŽ SVOJ SVAKIDAŠNJI I SLIJEDI SE GOSPODINA. Slijedi ga se poput SINA BOŽJEG koji ni u najgorim trenucima svoga života NIJE GUBIO POUZDANJE U NEBESKOG OCA.

 

 

 

Naša RADOST ŽIVLJENJA treba izvirati iz stalne molitve koja će u nama razvijati POUZDANJE U BOGA KOJI JE NAŠ OTAC i koji se uvijek u svemu (bilo da je riječ o životnim problemima na poslu, u obitelji, s prijatlejima, bilo da je riječ o grijehu koji nas muči) brine o svojoj djeci. “Kršćanska je radost posljedica umijeća da se znamo suočiti s jedinom pravom žalsoti u životu- s grijehom- i da se znamo ujediniti s onim što je još stvarnije i još snažnije od grijeha: s ljubavlju i milosrđem Božjim” (C. Burke, Autoridad y libertad en la Iglesia, 143).

 

 

 

Žetva je velika, ali radnika malo”- Gospodin se želi poslužiti i nama, kao što se poslužio s onima koji su ga pratili, a i poslije sa svima koji su ga željeli slijediti.

 

 

 

 

 

OBAVIJEST HODOČASNICIMA U AUSTRIJU

 

 

 

Poštovani, molim Vas da u PONEDJELJAK, 07.10. 2019. dođete u župni ured u Lokvi Rogoznici u 20:00 radi dogovora o putovanju.

 

 

 

Hvala

 

Lk 9, 51-56

 

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.

 

I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijsko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.

 

 

 

ODLUČNOST U DUHOVNOJ BORBI

 

Kaže današnje Evanđelje: “krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.” U ovoj odlučnosti gledamo na odlučnost potrebnu u duhovnoj borbi svakog kršćanina koji želi stići svom cilju. Najuzvišeniji cilj odgovara Božjoj volji. Stoga govori Pavao u Poslanici Solunjanima: “Doista, ovo je Božja volja: vaše posvećenje.” No do toga se ne dolazi čekajući da ti “sve padne s Neba”, odnosno čekajući da ti Bog “da u viziji što ti je činiti.” Treba se najprije pokrenuti, pa će Bog polako upravljati našim životom stavljajući nam na naš životni put ljude kojih smo potrebni, otvranjem mogućnosti realizacije određenih naših planova,... Na različite načine Bog djeluje u životu kršćanina, ali zasigurno voli VIDJETI ODLUČNOST U BORBI ZA SVOJU DUŠU.

 

 

 

ODLUČNOST podrazumijeva dvije stvari: DONOŠENJE ODLUKE I NASTOJANJE DA SE TA ODLUKA PROVEDE U ŽIVOT. Nije dovoljno donijeti odluku kako ćemo nešto ispraviti u svom životu- potrebno je KRENUTI sa djelovanjem, KRENUTI PUT REALIZACIJE TE ODLUKE. To POKRETANJE SAMOGA SEBE, zapravo je pokušaj da se PRONAĐE PRAVI PUT- ovaj PUT U JERUZALEM- nebeski Jeruzalem koji je svima nama cilj.

 

 

 

BOG POMAŽE ODLUČNIMA, HRABRIMA

 

Na tom putu, putu prema Bogu, možete očekivati pomoć Božju. Bog neće zaboraviti na čovjeka koji krene ovim putem premda se nama čini kako su naši napori ponekad jalovi, kako nas je Bog napustio. Nije rijetkost da proživljavamo teške životne trenutke, da nas “život ne mazi,” ali to još nije dovoljan razlog da odustanemo od borbe za svoju dušu I od “puta u Jeruzalem.”

 

 

 

Bog, Duh Sveti uvijek pomaže, ali Njegovu pomoć I nije lako uvijek prepoznati. Najčešće se ta pomoć ne vidi, jer Bog želi da čovjek SAM UPRAVI SOBOM. Stoga, šalje pomoć na takav način koji čovjeka ODGAJA I JAČA U ODLUČNOSTI DA SE ZADRŽI NA PUTU PREMA JERUZALEMU, a ne da čovjek postane “duhovni gotovan” koji misli da će nešto postići bez borbe. Taj “put u Jeruzalem” je ono što nazivamo PRAVI PUT, ISPRAVN PUT koji se prepoznaje na ispravnu životu, a to je u izvjesnom smislu uvijek jedan privatni PUT KRIŽA.

 

 

 

Duh Sveti djeluje uvijek NADAHNJUJUĆE. “Njegova su nadahnuća ponekad poput bljeska: pojavi se u dubini duše da budemo velikodušni u nekom manjem mrtvljenju, da budemo strpljivi u protivštini, da bdijemo nad osjetilima... U nekim situacijama djeluje izravno, pokreće nas na dobro, potiče, nadahnjujuje” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-142).

 

 

 

U svojoj knjizi “Unutarnji život”, J. Tissot kaže kako Duh Sveti “u zgradu mog života želi ugraditi kamen koji je najprikladniji u danom trenutku I koji tu dolazi, da tako kažemo u skladu s nacrtom zgrade.” Ovaj duhovni pisac shvaća kako ovo “ugrađivanje kamena” u nečiji život prati SKALD JEDNOG ŽIVOTA. Želimo li da jedna kamen skladno pristaje građevini u koju se ugrađuje, valja nam KAMEN NAJPRIJE KLESATI. U prenesenom značenju taj “kamen” je neka od naših osobina koju treba isklesati kako bismo život USKLADILI S BOŽJIM PLANOM. Naš život, naša kuća uvijek ide za tim da se uskladi s Božjim planom I tada se I u našem životu vidi SKLAD JEDNOM NORMALNOG I MIRNOG ŽIVLJENJA- sklad života s Bogom I s bližnjima. Riječ je o “kamenu koji strši,” ne uklapa se u jedna kršćanski život. Stoga BOG POLAKO KLEŠE NAŠ ŽIVOT I TRAŽI OD NAS DA SUDJELUJEMO U TOM KLESANJU.

 

 

 

To je klesanje BOLNO I traži od nas da TRPIMO UDARCE. Na žalost, mi smo skloniji odustajanju od “klesanja” kada dođu ti trenuci koji su bolni I lako zaboravljamo kako nas BOG UVIJEK LJUBI: I kad nas tješi, I kada dopušta nasilje, tjeskobu, siromaštvo, neuspjeh,... Veli isti duhovni pisac kako “Bog nikada ne ljubi toliko, koliko onda kad mi šalje trpljenje.” Ovo F.F. Carvajal naziva “božanskim milovanjem.” (Usp., F.F. Carvajal, Razgovaratai s Bogom, VIII-140-143).

 

 

 

BOG MIJENJA ČOVJEKA MALO PO MALO

 

Nadam se kako je jasnija ODLUČNOST GOSPODINA DA KRENE PREMA JERUZALEMU U KOJEM GA ČEKAJU KRIŽ I SMRT. Krenuo je “svom odlučnošću” prema mjestu sa kojeg će dalje vladati, a ne prema mjestu na kojem će umrijeti. Ovaj put u Jeruzalem je za Isusa bilo POTPUNO USKLAĐIVANJE NJEGOVE VOLJE SA VOLJOM NEBESKOG OCA. To je za Njega bilo zadnje I najbolnije “klesanje.” On sam NIJE IMAO ŠTO ISPRAVLJATI U SVOM ŽIVOTU, JER NIJE IMAO NIKAKVA GRIJEHA- klesanje mu nije bilo potrebno, VEĆ JE NA TAJ PUT KRENUO SAMO KAKO BI NAMA POKAZAO DA TREBAMO USKLAĐIVATI SVOJ ŽIVOT S BOŽJOM VOLJOM, TE KAKO TO USKLAĐIVANJE ZAHTIJEVA TRPLJENJE.

 

 

 

Na sličan je način On sam “klesao” Apostole. U evanđelju čitamo kako su Jakov I Ivan htjeli da oganj siđe s neba i uništi Samarijance jer nisu primili Isusa. Umjesto da oh podrži, ISUS PREKORAVA UČENIKE. Za Ivana I Jakova ovo je bilo “klesanje”- škola ljubavi prema neprijatelju. Neprijatelj nije samo onaj koji ti vreba na život, već I onaj od kojeg moraš pretpjeti neugodnosti, koji se protivi tvom putu, koji ti stavlja prepreke na životni put, koji te ogovara, koji te kleveće, koji ne želi da bilo što napraviš po svojoj volji, koji rovari, spletkari protiv tebe,...

 

 

 

Možda su nam takvi “neprijatelji” najviše potrebni da UPOZNAMO SEBE. Preko njih možemo vidjeti kako reagiramo u neugodnim situacijama: IMAMO LI ILI NEMAMO LJUBAVI ZA NJIH. Pa prepoznate li kako u sebi nemate dovoljno ljubavi za njih- NE OČAJAVAJTE. Već je velika stvar to što ste prepoznali svoje slabosti.

 

 

 

Ako Vas to može utješiti, bacite pogled na apostola Ivana. On, koji je kasnije samo pisao I govorio o LJUBAVI, kojemu LJUBAV NIJE SILAZILA S USTA, sada želi “zgaziti” ove negostoljubive Samarijance! Ovo je bio trenutak upoznavanja samoga sebe- Ivan je shvatio lekciju. Primio je prijekor I iza tog prijekora NASTAVIO JE PUT S ISUSOM PREMA JERUZALEMU. Nije inzistirao na svojoj pravednosti, nije govorio kako su Samarijanci povrijedili Isusa, nije komentirao kako su ružno postupili prema Apostolima, već je NASTAVIO PUT.

 

 

 

Ivan se od čovjeka nagle naravi pretvorio u apostola ljubavi! Duh Sveti ga je polako preobražavao, ali ne bi bilo ničega da nije NASTAVIO SVOJ HOD PREMA GOLGOTI, da nije bilo ODLUČNSOTI U NJEMU DA SLIJEDI ISUSA. “Bog računa na VRIJEME, da se ljudi MALO PO MALO MIJENJAJU, SVJESTAN JE MANA I SLABOSTI SVOJIH UČENIKA U SVIM VREMENIMA” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-140).

 

 

 

DOPUSTITI DA NAS DUH MIJENJA

 

Nama se događa da ovakve prijekore poslane od Boga uopće ne primjećujemo. Često primjećujemo samo neke trenutke milosti u kojima nam sve ide “kao po špagu” I tada su nam puna usta Duha Svetoga. Naprotiv, kada dođe do “klesanja,” bježimo od neugodnosti I mislimo kako to ne dolazi od Boga. Možda nam Bog upravo tada stavlja na naš put neke “Samarijance” kojima nismo simpatični I koji nas ne vole. Kada to čini, onda ima samo jedan jedini razlog za to: DA RASTEMO U LJUBAVI I da BOLJE UPOZNAMO SEBE KAKO BISMO SA SVOM ODLUČNOŠĆU KRENULI PUT JERUZALEMA- kako bismo sa svom odlučnošću upravili svoj život put Boga. Potrebno je naučiti se istrpjeti kritike, neugodne riječi upućene na naš račun i prihvatiti to kao dio života koji na ne može uništiti već samo POUČITI i POMOĆI DA NEKE STVARI ISPRAVIMO.

 

 

 

SLABA TOČKA

 

Posebna su priča na tom hodu naši grijesi. Često se opterećujemo vlastitim grijesima i lako se možemo obeshrabriti misleći kako nas Bog ne voli ili nismo vrijedni njegove ljubavi. Ako nas Bog odgaja za ljubav, onda nas odgaja i za svoju ljubav. Odgaja nas za sebe. Stoga, Njemu naši grijesi neće ništa ni dodati ni oduzeti. “Gospodin računa na njih, ali računa također na vrijeme, na milsot i na našu želju da se borimo” (Isto, 143)

 

 

 

Za odlučnu borbu sa svojim grijesima, treba najprije upoznati ono što se naziva GLAVNA SLABOST, koja se pojavljuje u svakom od nas i “prevladava nad drugim slabostima i koja se stoga pojavljuje u načinu razmišljanja, prosuđivanja, htijenja i djelovanja. Glavna slabost- to je slaba točka u zidinama utvrde našeg unutrašenjg života, mjesto gdje nema straže. Neprijatelj duša traži- u svakom od nas- tu slabu točku, veoma ranjivu, i lako je nalazi. Stoga je i mi također moramo poznavati” (Usp. R. Garrigoue Lagrange, Las tres edades de la vida interior, sv. I., str. 395).

 

 

 

Potrebno je ispitivati redovito savjest kako bi se uočilo ono što se najčešće pojavljuje u njemu, kako bi shvatili kada smo povrijeđeni, kada su nam zapravo povrijeđene samo taština i ponos, kako bismo vidjeli što je to što nas udaljava od Boga.

 

 

 

Dobro sredstvo u ispitivanju savjesti jest POSEBAN ISPIT SAVJESTI u kojem ćemo se usmjeriti samo na jednu točku, na jednu slabost s kojom ćemo se uhvatiti u koštac, ODLUČNO i BEZ STRAHA.

 

Job 1, 6-22

 

Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Gospodina, a među njima pristupi i Satan. Gospodin tad upita Satana: »Odakle dolaziš?« — »Evo prođoh zemljom i obiđoh je«, odgovori on. Nato će Gospodin: »Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!« A Satan odgovori Gospodinu: »Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!« Reče Gospodin Satanu: »Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.« I Satan ode ispred lica Gospodnjeg.

 

Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, dođe glasnik k Jobu i reče: »Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim. Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: »Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim.« Dok je još govorio, dođe treći i reče: »Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim.« Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: »Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu, te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim.«

 

Tad ustane Job, razdrije haljinu na sebi, oblija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče: »Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospod dao, Gospod oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!« Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

 

 

 

Lk 9, 46-50

 

U ono vrijeme: U učenicima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se i reče im: »Tko god primi ovo dijete, u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!«

 

Prihvati Ivan i reče: »Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide za nama.« Reče mu Isus: »Ne branite! Ta tko nije protiv vas, za vas je!«

 

 

 

Pogledamo li prvo čitanje iz knjige o Jobu, vidjet ćemo čovjeka koji je bio bogat, imao je sve, a to je za Židove značio blagoslov. No, Satan, đavo vreba na nj I pokušava ga uništiti nevoljama. Kako se Job ponaša? Nakon svih nevolja, JOB BLAGOSLIVLJA GOSPODINA I NE RUŽI NIKOGA OKO SEBE. NIKOGA NE OPTUŽUJE ZA SVOJE NEVOLJE.

 

 

 

Upravo to đavao želi od čovjeka kojeg spopadnu nevolje: DA OPTUŽUJE I TRAŽI KRIVICU IZVAN SEBE ZA SVOJE NEVOLJE. Naime, kada Vas spopadane neko zlo I tražite krivca u drugim ljudima za zlo koje Vas spopada, doći ćete do točke u kojoj ćete shvatiti KAKO LJUDI NISU KRIVI ZA VAŠE NEVOLJE- osim ako su smjerno činili zlo. U takvoj situaciji u kojoj čovjek traži krivca za svoje probleme a ne može ga naći, nerijetko se dođe do BOGA I OPTUŽI GA SE. Upravo to I želi đavao. U slučaju Joba, htio je da JOB OKRENE LEĐA BOGU OPTUŽIVŠI GA ZA SVOJE NEVOLJE.

 

 

 

Jobu se događa ono što se događa mnogim: ON NE ZNA ZAŠTO TRPI- KOJI JE TO RAZLOG TOLIKOG TRPLJENJA? Kada bi čitali nadalje Knjigu o Jobu, naišli bi na njegova tri prijatelja koji ga KORE I VELE KAKO JE JOB UČINIO NEŠTO ŠTO JE BILO RAZLOG TAKVA PROKLETSVA. Pokušavaju ga podsjetiti na sve njegove pogreške raniji dana, a Job stalno naglašava svoja nastojanja da živi krijeposno. Svjestan je kako je sigurno pogriješio u nekim malim stvarima, ali njegov je život u cjelini bio ispravan I nema razloga da ga Bog kazni.

 

 

 

JOB ZNA DA JE BOG PRAVEDAN I to je ono što mu ulijeva dodatnu snagu u život. Zapravo, on je MODEL VJERNIKA jer u najvećim nevoljama oslonac nalazi u Bogu. JOB TRPI BEZ SVOJE KRIVICE- ON NIJE KAŽNJEN. Zna da , Bog koji je PRAVEDAN NE MOŽE UČINITI NEPRAVDU ČOVJEKU KOJI NIŠTA NIJE SKRIVIO. Zato ga velika vjera I pouzdanje u Boga tjera da TRPI I ŽIVI.

 

 

 

Job je model vjernika jer se OSLANJA NA BOGA KAO MALO DIJETE NA RODITELJA. On je najmanji među vama svima I zato je velik. U očima ljudi nije velik, jer njegov život djeluje kao potpuna katastrofa. Djeluje kao da ga je stigla kletva “IMAO PA NEMAO.” No nije tako, jer je U OČIMA BOGA VELIK. Zašto?

 

 

 

Velik je zbog svojeg djetinjeg pouzdanja u Boga. Pokazao nam je što znači biti DIJETE BOŽJE, MALENI ČOVJEK koji se u svemu pouzdaje u Boga. S druge strane pokazao nam je kako IMA SMISLA TRPJETI U OVOM ŽIVOTU, te je pokazao KAKO TRPJETI. Job nam otkriva OTAJSTVO LJUDSKE PATNJE koju jasno vidimo u Isusu Kristu. Ako je itko patio NEVIN POPUT JOBA BIO JE TO GOSPODIN. Je li imao razlog za to? Da, ali taj razlog nije bio u Njemu, već u nama. On je trpio ZBOG NAS- iz ljubavi prema nama. TRPIO JE KAKO BI SE MI SPASILI.

 

 

 

U tom smislu Job otkriva OTKUPITELJSKI SMISAO PATNJE: patimo kako bi naše BOLI PRIKAZALI BOGU KAO NADOKNADU ZA DOBRO KOJE ŽELIMO DA NETKO PRIMI. Ili patimo jer želimo učiniti patnjom nakadu za neko zlo koje je netko napravio, pa krivnju preuzimamo na sebe. Ovakvu PATNJU PREDAJEMO BOGU kako bi je KORISTIO I OD NJE UČINIO NEKO DOBRO. PRIKAZUJEMO JE ZA NEČIJE DOBRO Bogu, koji će po našim patnjama djelovati u životima onih ljudi za koje patenje prikazujemo. Tako oduzimamo Sotoni oružje- NE TUŽIMO SE, NE OPTUŽUJEMO NIKOGA, NIKOGA NE OKRIVLJUJEMO- PA NI SEBE, za nešto što ne možemo shvatiti, za nešto što nas nadilazi.

 

 

 

Osim toga, ISKUSTVO PATNJE NAS MIJENJA. Prije svega, JAČA NAS U ISKUŠENJIMA. Čovjek VIČAN PATNJI lako izlazi na kraj s kušnjama od onog kojem je sve “u valceru.” Patnja uvijek PROČIŠĆAVA POGLED DUŠE, I preko boli polako shvaćamo što je dobro, a što nije.

 

 

 

Više od toga, patnja pomaže vidjeti KOLIKO SMO STVARNO MALENI- koliko smo DJECA. Jer čovjek koji PREKO PATNJE SHVATI KAKO NIJE NERANJIV, KAKO IMA NETKO POVIŠE NJEGA, KAKO JE ZAPRAVO ČOVJEK MALEN I LAKO NESTAJE U ŽIVOTU, taj čovjek shvaća kako se VELIČINA NEČIJE LJUDSKOTI OGLEDA U NJEGOVOJ PONIZNOSTI- MALENOSTI, sposobnosti da UVAŽAVA DRUGE I da se U SVEMU OSLANJA NA BOGA.

 

 

 

Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik! Ovim riječima Gospodin o tome poučava svoje učenike. Oni se tuže na nekoga tko u Isusovo ime izgoni duhove, ali Isus ih poučava koliko to nije važno. Ne obazire se uopće na tog čovjeka. Za njega je puno važnije da učenici shvate koliko je važno biti MALEN, PONIZAN čovjek koji se MORA OSLONITI NA BOGA U SVEMU.

 

 

 

Kasnije, Isus je to pokazao na Križu. Pustio je patnju na sebe I učinio sebe NAJMANJIM od sviju. Sebe je sveo na razinu razbojnika, nečovjeka, a svoju patnju je prikazao za naše spasenje.

 

 

 

KUZMA I DAMJAN

 

 

 

UDIO U KRISTOVU ŽIVOTU- SPASENJE

 

Slaveći nebeski rođendan ove dvojice liječnika, podsjećamo na jednu plemenitu službu Crkve koja je od prvih dana skrbila za bolesnike. Za razliku od svijeta, koji je te ljude nerijetko odbacivao (a i danas vidimo kako su i koliko boelsnici mnogima teški), Crkva je nježnom ljubavlju pritupala njima pazeći na njihovo SPASENJE I ZDRAVLJE.

 

 

 

Podsjećam kako je Gospodin, kada je prvi put poslao svoej apostole u misije, među ljude da navješćuju evanđelje, istima dao VLAST DA IZGONE ZLODUHE I LIJEČE BOLESTI. “Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike” (Lk 9,1). Gledamo li plošno na zadatak apostola, mogli bismo kazati kako je PRVI DAR OD BOGA BIO VEZAN UZ ZDRAVLJE ČOVJEKA. Ipak, stvari valja malo prodbiti i tu nam pomaže latinski, jer ISTU RIJEČ KORISTI ZA ZDRAVLJE I SPASENJE (salus, salutis). Očito je u tom ozdravljivanju ljudima donesena SLIKA SPASENJA: ozdravljenje po rukama apostola, donosilo je SLIKU SPASENJA- jer apostoli nisu liječili od sebe- DOBILI SU VLAST OD ISUSA, DA TO ČINE U NJEGOVO IME.

 

 

 

Kada bi čovjek tako izliječen ustao i nastavio sa životom, koji se PROMIJENIO, zapravo je DOBIVAO JEDAN UDIO U KRISTOVU ŽIVOTU: OZDRAVLJENJE JE DOŠLO OD KRISTA- ne od apostola. Isus je po rukama apostola DAROVAO DIO SEBE. Tako su OZDRAVLJENI zapravo dobivali DIO U SPASENJU PO KRISTU. Mnogi to vjerojatno nisu ni razumjeli.

 

 

 

PREOBRAZITI POSAO U APSOTOLAT

 

 

 

Isusu se stalno sretao sa bolesnima, stalno ih liječio, dao apostolima da im udijeli DIO U NJEGOVU VJEČNOM ŽIVOTU. Zašto onda nije sebe spasio sa Križa? Zašto sada svećenici ne liječe polaganjem ruku? Zašto je ozdravljenje danas rijetkost, i tek sporadični slučajevi daju naslutiti kako je nekada to bio dio života Crkve?

 

 

 

Prije svega, valja ozbiljno shvatiti kako je u vrijeme Isusa, OZDRAVLJENJE BOLESNIH SLUŽILO ŠIRENJU VJERE: ČUDA KOJA JE ČINIO ISUS NISU BILA SVRHA SAMA SEBI, VEĆ SU ZA CILJ IMALA PROBUDITI VJERU U ISUSA. Danas nema potrebe za tim. Uđe li Crkva u razdoblje novog progona, u kojem bi ostala bez mnoštva vjernika, ponovo bi Bog mogao intervenirati po ljudima. Ali, danas, i ne samo danas za takvo što nema potrebe.

 

 

 

Postoje liječnici poput Kuzme i Damjana, koji su na čudesan način znali liječiti- biti taumaturzi. Oni su se OSLANJALI NA BOGA U SVOJEM DJELOVANJU. Baš poput apostola. Kada je Gospodin poslao apostole na put, posalo ih je bez ičega, s ciljem da se U SVEMU ŠTO RADE MORAJU OSLONITI NA NJEGA: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite.” (Lk 9,3-5)

 

 

 

Ono što je za ljude poput Kuzme i Damjana bilo znakovito jer apostolski pristup svima: unatoč svojoj stručnosti, VIŠE SU SE OSLANJALI NA BOGA I BOŽJE DAROVE NEGO NA SAME SEBE. Naime, kao i svi drugi liječnici, znali su svoj posao, ali su ga radili poput apostola- ništa ne tražeći za sebe, i računajući s Božjom providnošću. Za razliku od uobičajene liječničke prakse u kojoj su se učinci liječenja oslanjali na djelovanje lijeka, ova su dvojica više računala s Bogom. To je značilo samo da su MARLJIVO I PREDANO RADILI SVOJ POSAO, DA NISU NIKOGA ZANEMARIVALI, ALI DA SU POZNAVALI I GRANICE BOLESTI I U SUSRETU S ONIM ŠTO JE ČOVJEKU NEMOGUĆE, OSLANJALI SE NA BOŽJU MILOST. To je glavno obilježje apostolskog pristupa ljudima u bilo kojem poslu. Vjerujem kako im je od izlječenja, važnije bilo spasenje i kako su pronicali kome je to potrebno i pristupali mu s puno vjere u Gospodina.

 

 

 

Na ovaj su način IMALI UDJELA U DJELOVANJU BOŽJEM, U BOŽJEM ŽIVOTU PREKO SVOJEG POSLA KOJEG SU OBAVLJALI.

 

 

 

BOLEST KAO UDIO U KRISTOVU ŽIVOTU: PREOBRAZITI SMISAO BOLESTI

 

 

 

Vratimo se na pitanje o tome zašto danas nema toliko čudesnih ozdravljenja? Zar nas je Bog zaboravio? Nipošto! Odgovor se nalazi u onom izrazu “IMATI UDJELA U BOŽANSKOM ŽIVOTU”! Pa azr po bolesti čovjek može imati udjela u božanskom životu? Zar bolest nije jedno nesavršenstvo, jedna slabost?

 

 

 

Upravo to! Bolest je u izvjesnom smislu i nesavršenstvo i slabost, ali BOG SE PO SLABOSTIMA NAŠIM PROSLAVLJA! Baš kao što se proslavljao po taumaturzima, iscjeljiteljima u trenucima kada, ljduski gledano nitko nije mogao ništa učiniti za boelsnika, pa je intervenirao Bog svojom milošću, tako i sada čeka trenutke naših slabosti u kojima smo nemoćni osloniti se na sebe, već na je potreban Drugi- Bog! Ali, kako to učiniti u bolesti?

 

 

 

Bolest donosi čovjeku patnju, i sa njom nemogućnost da sobom upravi. U tom smislu, čovjek je poput nekoga tko ima vezane ruke, ili tko je RAZAPET POPUT ISUSA. Za razumijevanje bolesti, gledajmo u KRIŽ: pored Isusa stoje dva razbojnika. Jedan Isusa pogrđuje i premda pati jednako kao I onaj drugi, ovaj razbojnik ne traži NIŠTA OD ISUSA jer ne razumije ZAŠTO JE ISUS TREBAO PATITI. RUGA MU SE jer NE SHVAĆA SMISAO ISUSOVE PATNJE. Osim toga, taj razbojnik zasigurno shvaća razloge ni svoje patnje- KRIV JE I MORA PLATITI DUG KRIVICI, ali ne prihvaća svoju krivicu i učinio bi sve da može s križa.

 

 

 

ISUSOVA PATNJA nešto je zbunjujuće za njega, jer NA ISUSU NEMA KRIVICE. Nema dakle razloga za patnju, stoga ovaj razbojnik ne VIDI NIKAKAV SMISAO U PATNJI. KAKO NE VIDI SMISAO U PATNJI, njega patnja NE ČINI BOLJIM VEĆ GORIM ČOVJEKOM. Njega patnja degenerira; ONA GA PRŽI I MUČI, NE DONOSEĆI NIKAKVO DOBRO ZA NJEGA. On ne misli o patnji, već o SKIDANJU S KRIŽA. TO PRIGOVARA ISUSU, ali u tim se riječima otkrivaju njegove želje da se LIŠI PATNJE I KRIŽA: pokazuje tako da mu je patnja teret koji ne može podnijeti. ON zapravo, MISLI SAMO NA SEBE i BJEŽI OD KRIŽA, ON BI SE SA NJEGA SKINUO

 

 

 

RAZBOJNIK S DESNE STRANE RAZUMIJE SMISAO PATNJE. Razumije prije svega, kako je osuđen PRAVEDNO; zbog učinjena delikta, zbog zla. Kako je KAZNA ono čime se ima uspostaviti pravednost (jer je šteta nenadoknadiva), on shvaća kako po kazni dolazi PATNJA koja nije plod kazne, već NUŽNOST ZA ČIŠĆENJE DUŠE. Stoga MOLI ZA OPROŠTENJE ISUSA.

 

 

 

Zašto? Vjerojatno jer je shvatio TKO JE PRED NJIM, ali je shvatio ISTINU O SEBI POLAKO SE OKREĆAO KRIŽU ISUSA KRISTA. Pogled na Raspetoga, daje shvatiti tko je Isus, ali nam otvara i shvaćanje istine o samima sebi.

 

 

 

Ono što je razumio ovaj razbojnik jest da je Isus Bog. Ali više od toga, razumio je kako se ISUS ŽRTVOVAO, KAKO NA KRIŽU STOJI ŽRTVA. Stoga, ovaj razbojnik NE TRAŽI DA GA SE SKINE S KRIŽA, jer razumije kako je ISUS PATNJU SVOJU PRETVORIO U ŽRTVU, A ŽRTVU U IZLJEV MILOSTI- U ČISTU LJUBAV! Iz ovoga bismo mogli lako razumjeti kako je PATNJA zapravo jedna ŽRTVA BEZ LJUBAVI, a ŽRTVA jest PATNJA IZ LJUBAVI PREMA NEKOME!

 

 

 

PATNJA U SEBI NIJE NEPODNOSIVA- NEPODNOSIVO JE NESHVAĆANJE PATNJE. Sama po sebi PATNJA ČOVJEKU NE DAJE NIKAKVE RAZLOGE ZA PATITI, ALI ZATO ČOVJEK, koji je obdaren inteligencijom, može U PATNJI PRONAĆI SMISAO. Štoviše, ČOVJEK MOŽE PATNJI DATI SMISAO, AKO LJUBAVLJU PATNJU PREOBRAZI U ŽRTVU.

 

 

 

Ovo je točka razumijevanja pitanja o tome zašto nema čudesnih ozdravljenja u mjeri u kojoj je to bilo u prvoj Crkvi: BOG NAM PO BOLESTI OTVARA MOGUĆNOST DA IMAMO UDJELA U NJEGOVU ŽIVOTU. Za to je potrebno PREOBRAZITI SVOJU PATNJU- PRETVORITI JE U ŽRTVU, PREOBRAZITI JE U MOLITVU RASPETOGA SINA KOJI JE NEMOĆAN U BOLESTI.

 

 

 

Kada se PATNJA BOLESNIKA pretvori u ŽRTVU, kada se ta patnja PRIHVATI I PRIKAŽE BOGU ZA NEKOGA, ZA NEKI CILJ, onda je ljubav pretvara u MOLITVU. A bolesnici i djeca su zasigurno po svom stanju najsličniji Sinu Božjem, pa kada onaj koji je bolestan prihvati svoj križ, svoju patnju, svoju bolest, ULAZI U KRISTOV ŽIVOT PO NJOJ, poput razbojnika koji je molio Isusa da ga primi u raj, DA GA SPASI.

 

 

 

Svi bolesnici svijeta nalaze se Gospodinu s lijeve ili desne strane: žele ili na križ ili sa križa ovisno o tome kako i koliko razumiju svoju patnju. Svi imaju mogućnost PO BOELSTI IMATI UDJELA U KRISTOVU KRIŽU, U KRISTOVOJ PATNJI. Svi imaju mogućnost preobraziti u sebi bolest u žrtvu. Ali ne shvaćaju svi ovu mogućnost jednako: NE SHVAĆAJU I NE PRIHVAĆAJU MOGUĆNOST PATNJE NA SEBI. Nisu u stanju pretrpjeti VLASTITI GUBITAK: zdravlja, života,... a s tim i mogućnost da spase sebe ili nekoga od svojih. To je zato jer NE RAZUMIJU I NE VIDE SMISAO U PATNJI. A ne vide, jer nije lako promijeniti POGLED NA ŽIVOT koji se živio kroz dugi niz godina. Nekim čak ni bolest tu ne pomogne.

 

 

 

Može li patnja postati izvorom ljubavi? Može li trpljenje postati ljubav? Kada se netko stara za bolesne roditelje ili djecu, mogli bi pomisliti kako ti koji se brinu TRPE ILI PATE. Netko sa strane će takvo što još I nazvati patnjom, ali onaj koji se brine o starcima ili boelsnicima nazvat će to LJUBAVLJU. Ovakva PATNJA IZ LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM JEST ŽRTVA- I ona ne ostaje besplodna.

 

 

 

 

 

 

 

26_NED_KG_C_2019

 

Lk 16. 19-31

 

U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.

 

Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’

 

Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’

 

Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

 

 

 

UVOD

 

U današnjem evanđelju Gospodin dodiruje odnos bogataša i siromaha koje ljudi lako shvaćaju, jer se obično razmišljanje o tim temama reflektira na osobno stanje čovjeka, na stanje i nepravdne u društvu. Lako bi mogli pomisliti kako je riječ o “socijalnom” evanđelju, ali nije tako. Pogledamo li pažljivo tekst, vidjet ćemo kako Isus žarište priče prenosi na “onu stranu života”- na ŽIVOT POSLIJE SMRTI.

 

 

 

Fabula teksta odnosi se na položaj bogataša i siromaha nakon smrti: jedan je u PAKLU, drugi je RAJU. Isus govori zapravo o SPASENJU, i donosi nema nekoliko natuknica o kojima vrijedi razmišljati.

 

 

 

Prva stvar jest činjenica da POSTOJI ŽIVOT NAKON SMRTI. Kakav će to biti život; pakao ili raj- ovisi o tome KAKO ŽIVIMO SADA. To se naglašava riječima Abrahama upućenim bogatašu: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

 

 

 

U nastavku, po riječima Abrahama možemo razumjeti kako se SPASNJE IMA ZARADITI ŽIVOTOM NA ZEMLJI, jer kada se “prijeđe smrt” STANJE POSTAJE NEPROMJENJIVO. Kada bogataš zaželi malo utjehe od Lazara, Abraham ga upozorava kako je to NEMOGUĆE- NEMOGUĆE JE PROMIJENITI STANJE U KOJE SE DOĐE PO SMRTI, jer postaoji NEPREMOSTIVA ZAPREKA ZA TO: “K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.

 

 

 

Ono što nas zanima jest dio teksta koji se odnosi na život bogataša PRIJE SMRTI, po kojem je trebao STEĆI NEGESKO BLAGO- ŽIVOT VJEČNI, RAJ. Zapravo, Isus nam donosi KRITERIJ ZA TO U DANAŠNJEM TEKSTU.

 

 

 

BOGATAŠ

 

 

 

Pogledamo li tekst pažljivije, uočit ćemo kako Isus o bogatašu ne govori ništa ružno. Kada hoće naglastiti neki nedostatak u karakteru, obično ga na određen način istakne tekstom, ali ovdje toga nema. Ono što se naglašava kao loše kod bogataša jest njegov lagodni način života, koji je posve u suprotnosti od Lazareva. Ali, maknemo li Lazara sa njegovih vrata, o kakvom ćemo bogatašu govoriti?

 

 

 

Kada ne bi u ovoj priči bilo Lazara, mogli bismo pomisliti kako je bogataš čovjeka koji DANOMICE VRIJEDNO RADI, POŠTENO STJEČE SVOJA DOBRA, MUČI SE I TRUDI, NIKOGA NIJE PREVARIO, PAZIO DA NE OŠTETI DRUGE. Sve je dakle stekao na pošten način- nigdje se ne spominje njegovo nepoštenje. Možemo kazati kako je čak bio i DOBAR ČOVJEK, kako nikoga nije povrijedio. Zašto je onda JEDAN DOBAR ČOVJEK ZAVRŠIO U PAKLU?

 

 

 

Ovaj je čovjek RADIO ZA SEBE I ZA SVOJE. On je SEBE, SVOJU OBITELJ, stavio kao cilj. To je samo po sebi dobro, ali kada čovjek krene raditi tako da ga NIŠTA IZVAN TOGA CILJA NE ZANIMA, njegov se rad, njegovi se napori pretvaraju u SREBROLJUBLJE I U SEBIČNOST. Pogledate li malo bolje u ovog čovjeka shvatit ćete kako se on čak i u paklu BRINE ZA SVOJE: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.” On ne želi da mu braća propadnu. Ali zbog svoje LJUBAVI PREMA SEBI (i isljučivo svojima)- NE VIDI NIKOGA IZVAN SVOGA ŽIVOTA. Nijedan čovjek koji se ne uklapa u njegov život, ne zanima ovog bogataša.

 

 

 

Možemo lako shvatiti kako problem ovog bogataša ne leži u njegovu bogatstvu, u količini koju je stekao, već U RAZLOZIMA ZBOG KOJIH JE TO STEKAO I KAKO TO BOGATSTVO KORISTI.

 

 

 

PROBLEM BOGATAŠA: NEDOSTATAK RAZUMIJEVANJA

 

 

 

Shvaćamo kako BOGATAŠ SVE USMJERAVA SEBI I SVOJOJ OBITELJI. Nije li tako i sa nama? Zar i mi ne radimo kako bismo stekli nešto ZA SVOJE? U redu, to je ispravno, ali nam se pri tom lako može dogoditi isto što i ovom bogatašu. Kada SVE SVOJE ŽIVOTNE CILJEVE- ciljeve svega što radite i planirate- USMJERITE SEBI, SVOJOJ OBITELJI, BRAĆI,... može vam se dogoditi da IZVAN TIH CILJEVA NE VIDITE NIKOGA!

 

 

 

Tako, čovjek lako gleda na život iz jedne perspektive iz koje NE VIDI NIKOGA OSIM SEBE I SVOJIH POTREBA. Ovom se bogatašu dogodilo da NIJE VIDIO LAZARA KOJI MU JE LEŽAO PRED VRATIMA: “A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.” Ispred nosa mu je bio siromah po kojem se mogao spasiti da mu je iskazao samo malo ljubavi, ali ZBOG SVOJE USKOGRUDNOSTI, SEBIČNOSTI, SREBROLJUBLJA- taj nikoga nije vidio.

 

 

 

Ovo se može i nama dogoditi. GLEDAMO LI SAMO SEBE, USMJERIMO SE SAMO NA SEBE I SVOJE, lako možemo prihvatiti perpektivu gledanja na život iz koje DRUGE NEĆEMO PRIMJEĆIVATI. I može nam se dogoditi da budemo dobri, da radimo marljivo, da štedimo, da nikoga ne oštetimo, da nikoga ne povrijedimo,.... ALI DA ZAVRŠIMO U PAKLU!

 

 

 

Kriterij za to nalazi se IZVAN NAS- U BLIŽNJIMA. Ali NE U ONIMA KOJI NAM MOGU UZVRATITI DOBROM NA DOBRO (kao u slučaju ovog bogataša koji je brinuo samo za svoje), već U ONIMA KOJI NAM NE MOGU UZVRATITI NIČIM. Problem ovog bogataša, leži u GLEDANJU NA STVARNOST- on NIJE VIDIO PROBLEME DRUGIH. Mi to GLEDANJE SHVAĆAMO KAO RAZUMIJEVANJE; pa kada kažemo da netko “NE VIDI OVU ILI ONU STVAR U ŽIVOTU”, zapravo želimo kazati kako “NE RAZUMIJE NEŠTO”.

 

 

 

Problem kriterija za ulazak u nebo leži u RAZUMIJEVANJU SPRAM PROBLEMA DRUGIH LJUDI. Ovo se razumijevanje podrazumijeva kao normalno prema “svojima”, ali se od nas traži JEDNO SRCE ZA SVE LJUDE- TRAŽI SE VELIKODUŠNOST I OTVORENOST SVIM LJUDIMA, što znači da je KRITERIJ ZA ULAZAK U NEBO- RAZUMIJEVANJE ZA SVE.

 

 

 

Nama se može dogoditi da poput ovog bogataša ODMAHNEMO RUKOM NA PROBLEM ČOVJEKA U NAŠOJ BLIZINI i kažemo kako njegovi problemi nisu naši unatoč tome što smo u prigodi da mu pomognemo. To POMAGANJE NE MORA BITI MATERIJALNO, ALI SE RAZUMIJEVANJE u tom smislu može iskazati utjehom, lijepom riječi, savjetom, suosjećanjem,...

 

 

 

KRITERIJ: NEDOTATAK RAZUMIJEVANJA JEST NEDOSTATAK LJUBAVI

 

 

 

Ovo RAZUMIJEVANJE ZA DRUGE, zapravo donosi bit KRITERIJA ZA ULAZAK U NEBO. Poslužit ćemo se riječima svetoga Tome koji veli kako LJUBAV VIŠE OD DARIVANJA STOJI U RAZUMIJEVANJU. Kriterij za ulazak u nebo jest LJUBAV koja se iskazuje prije svega RAZUMIJEVANJEM. Stvar je jednostavna: bez razumijevanja za potrebe drugih, čak i jedna usluga koju učinite može postati bolni teret za onoga kojem “pomažete”. Bez razumijevanja uostalom, ni opraštanje nije moguće. Nema ljubavi koja je nama potrebna za spasenje bez razumijevanja potreba i problema drugih.

 

 

 

RAZUMIJEVANJE UVIJEK DRŽI NAŠU LJUBAV USMJERENU DRUGIMA, omogućava nam da VIDIMO SVIJET IZVAN SEBE, DA SHVATIMO KAKO I DRUGI LJUDI KOJI ŽIVE S NAMA IMAJU ISTE ILI VEĆE PROBLEME, KAKO NE TREBAMO ŽALITI SEBE I SAMO SE SOBOM BAVITI.

 

 

 

Ovo RAZUMIJEVANJE jest SHVAĆANJE stvarnih odnosa u životu. Ono definira našu ljubav, ali omogućava da produbimo svoja znanja o životu i proširimo svoja gledanja na njega.

 

 

 

Zašto govorimo o razumijevanju kao o ključu za ljubav? Pogledajte još jednom dijalog bogataša i Abrahama: “Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’

 

 

 

Bogataš želi da se Lazara pošalje njegovoj braći kako bi ih uputio u ispravan način života. A Abraham mu daje smjernice u VJERI upućujući ga na Mojsija i Proroke. Bogataš to ne prihvaća i inzistira na Lazaru, na što mu Abraham odgovara kako oni NI LAZARU KOJI BI USTAO OD MRTVIH, NE BI POVJEROVALI. Drugim riječima, čovjek koji je tvrdo usmjeren na sebe TEŠKO MIJENJA SVOJE STAVOVE, TEŠKO IZLAZI IZ SEBE. Gotovo ništa ne može razbiti takvu uskogrudnu tvrdoglavost, pa čak ni očiti dokazi da je u krivu.

 

 

 

Ovaj dio teksta otkriva kako SU RAZUMIJEVANJE, SHVAĆANJE ŽIVOTA I LJUBAV U USKOJ VEZI. Ljubav prema sebi, ona sebična ljubav, ZATVARA NAM OČI PRED SVIJETOM IZVAN NAS, pa sve i da primimo dokaze da smo u krivu- NEĆEMO IH PRIHVATITI, NEĆEMO IH NI RAZUMJETI, NE ZATO JER NEMAMO “PAMETI”, VEĆ ZATO JER NEMAMO LJUBAVI.

 

 

 

To možete naći u primjerima oko sebe. Ima ljudi za koje velimo kako su jako dobri, ali žive ZA SEBE. Nikome ništa ne rade naopako, ali ŽIVE ZA SEBE, U JEDNOM SVOM SVIJETU, izvan kojeg NE VIDE NIŠTA, NE VIDE NIČIJI PROBLEM. Možete takvim ljudima GOVORITI KOLIKO GOD HOĆETE DA SU U KRIVU, MOŽETE IM IZNIJETI DOKAZE O TOME, MOŽE IH ČAK POGODITI I VELIKA NEVOLJA- TEŠKO DA ĆE PROMIJENITI SVOJ ŽIVOT. Ne mogu, ne stoga jer ne shvaćaju, već stoga jer jedina ljubav koju imaju u sebi, jest LJUBAV ZA NJIH SAME!

 

 

 

Lk 9 18-24

 

Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

 

UVOD

 

Gospodin se u ovom čitanju predstavlja kao model života u vjeri. Prije svega u molitvi: potrebno je oponašati Isusa u molitvi, povlačiti se u osamu, tražiti Boga dušom. Onaj koji moli sigurno dobiva niz poticaja kako bi u svemu slijedio Krista. No život u vjeri, za običnog čovjeka nije život potpune sigurnosti u svemu. Duša se OSLANJA VJEROM na OBJAVLJENO jer sama ne može shvatiti sve. Kako štošta nadilazi naše jadne mogućnosti shvaćanja potrebna nam je vjera u ono što je SAM BOG OBJAVIO. Stoga vjera provocira dušu čovjeka koji ne može shvatiti do u tančine velika otajstva Božje ljubavi. Ma koliko god ona bila čvrsta, PROPITUJE SEBE SAMU u stvarima koje ne može shvatiti. I to je dobro, jer cijelo to preispitivanje samoga sebe služi jedino UČVRŠĆIVANJU I NAPREDOVANJU U VJERI. U čovjeku koji moli, vjera stalno otvara NOVA PITANJA koja su prije bila NEDOHVATLJIVA osobi. No s vremenom, svatko tko prakticira vjeru molitvom i sakramentalnim životom SAZRIJEVA U VJERI, pa je i logično da sa zrenjem dobivamo odgovore na jedna pitanja, a istovremeno dolaze drugačija, zrelija pitanja.

 

Jedno od stvari koje bi, svatko tko napreduje u vjeri, trebao sebe pitati jesu upravo OVA PITANJA IZ EVANĐELJA PO UZPORU NA GOSPODINA. „ ŠTO SVIJET KAŽE O MENI?“ „ ŠTO MOJA KRŠĆANSKA BRAĆA KAŽU O MENI?“ Oba pitanje mogu se sažeti pod isti nazivnik: ŠTO DRUGI KAŽU, MISLE O MENI?

 

 

 

ŠTO KAŽE SVIJET

 

Netko bi mogao kazati: „Što nam je to važno što drugi misli o meni kada ja iskreno živim svoje kršćanstvo?“ Dobro, ima smisla. Ipak ne zaboravimo kako NISMO IMUNI NA POGREŠKE. Čovjek- kršćanin, kada se zatvori u svoj svijet i izolira sebe od drugih oslanjajući se samo na NEŠTO ŠTO ON MISLI DA JE MOLITVA, ŽIVOT, KRŠĆANSTVO, polako upada u opasnost da se potpuno DEZORIJENTIRA, da prosuđuje isključivo VLASTITIM MJERILIMA SVE I SVAKOGA, da postane MALI BOG. Ovakvim shvaćanjem življenja u vjeri obično se zastranjuje u vjerski radikalizam koji SE OSLANJA SAMO NA PROPISE I GUBI OSJEĆAJ ZA BLIŽNJEGA. Ovakva vjera NE PROPITUJE SE I NE INTERESIRA SE ZA BLIŽNJEGA, ali ni za Boga, jer, već rekosmo, OSLANJA SE NA SVOJ PROPIS. Izgubiti osjećaj za potrebe bližnjega, bio on kršćanin ili nekršćanin, znači ne živjeti ono što vjera u Boga jest: znači ne živjeti zapovijedi ljubavi koje nam je dao Bog- ljubi Boga i ljubi bližnjega.

 

U takvoj situaciji, kada ne pridajemo važnost drugima, kada samo naše mišljenje ističemo kao mjerodavno, ZABORAVLJAMO KAKO JE UPRAVO GOSPODIN BIO TAJ KOJI JE PITAO UČENIKE ŠTO SVIJET MISLI O NJEMU. Postavljajući sebi to pitanje zapravo činimo isto što i On. Osim toga, zaboravljamo kako BOG GOVORI PREKO LJUDI I NAMA, jednako kao što i drugim ljudima govori po nama.

 

Razmišljajući o tome što kaže svijet o nama, lako se zapitati: PA ŠTO MI KRŠĆANI UOPĆE MOŽEMO NAPRAVITI? TA SVIJETA JE PUNO, A NAS JE MALO. Podsjećam te kako GOSPODINU BROJ NIKADA NIJE BIO BITAN: bilo je više tisuća ljudi kada je On umnažao kruhove i ribice i sa samo dvanaest apostola uspio je DOĆI DO SVIJU I DATI IM HRANU.

 

Osim toga, podsjećam te kako se trebaš smatrati kvascem, a MALO KVASCA OKVASI CIJELO TIJESTO; MALO KRŠĆANA DONESE KRISTA CIJELOM SVIJETU: MALO KRŠĆANA PRIPRAVLJA SVIJET NA DOLAZAK KRISTA!

 

Zadaća je KVASCA da PROMIJENI BRAŠNO POMIJEŠANO S VODOM I OD NJEGA NAPRAVI TIJESTO KOJE ĆE SE UZDIĆI I DATI KVALITETAN KRUH. Zadaća je KRŠĆANA DA PROMIJENI SVIJET U KOJEM JE MNOGO ONIH KOJI SE SAMI PO SEBI NE BI SPASILI, DA PRIRAVI SVIJET NA KRISTOV DRUGI DOLAZAK, DA GA PROMIJENI TAKO DA BUDE SPREMAN NA OSTVARENJE BOPŽJIH OPBEĆANJA: da svi budu jedno u Kristu. Zadaća je kvasca BITI SREDSTVO SPASENJA SVIJETU!

 

Znači li ovo da je KVASAC VAŽNIJI OD TIJESTA? NIPOŠTO! Kvasac je SREDSTVO ZA PRIPREMANJE TIJESTA. KVASAC JE BOŽJE SREDSTVO. JEDINA SVRHA KOJOJ TEŽI KRŠĆANIN- KVASAC JEST NJEGOV APOSTOLAT!

 

 

 

APOSTOLAT

 

Pitanje o tome ŠTO KAŽE SVIJET O NAMA, važno je jer PO MIŠLJENJU SVIJETA MOŽEMO KORIGIRATI SEBE ZA SVOJ APOSTOLAT. Nije nama važno da nas svijet hvali kako smo dobro, kako smo lijepi, uljudni, ili ne znam već što, već da SVIJET U NAMA PREPOZNA KRISTA. Tako shvaćamo kako nam ne preostaje ništa drugo nego DJELOVATI U SLUŽBI BOGA ZA DOBROBIT DRUGIH DUŠA. Sve svoje talente koje primamo od Boga treba staviti u službu sviju kako bi mi sami POSTALI ORUĐE BOŽJE MILOSTI PO KOJEM ĆE DRUGI OTKRITI KRISTA.

 

Taj apostolat ne odvija se nevezan od svakodnevice. Zapravo, naš apostolat stapa se s našim životom u obitelji, s našim poslom, u odnosima s našim prijateljima. Ne prestaje nikada, stalno smo apostoli. Apostoli smo prije svega U SVIJETU. Jasno je da, ako već imamo zadaću mijenjati svijet, taj isti svijet NE SMIJEMO IGNORIRATI. Treba mu stalno „ pipati puls“, stalno se zapravo propitkivati ŠTO SVIJET MISLI O KRŠĆANSTVU, O KRŠĆANIMA, u konačnici KAKVU SVIJET IMA SLIKU KRISTA ISUSA. Sve to kako bismo mogli MIJENJATI SVIJET SUOBLIČAVAJUĆI GA KRISTU, jer to je zapravo naš apostolat.

 

 

 

SUOBLIČAVATI SVIJET KRISTU

 

No, što znači suobličavati svijet Kristu? Zar mi moramo nešto uništavati kako bismo ostvarili svoj apostolat? Nipošto! Jedina stvar koja se treba uništavati jest GRIJEH U SVIJETU! A grijeh se uništava LJUBAVLJU, DOBROTOM, SAKRAMENTIMA- dakle uvijek BOŽJOM POMOĆU! Mi naprotiv, trebamo razgovarati s ljudima, obavljati svoje redovite dužnosti, i činiti sve na takav način da PROVOCIRAMO NA POZITIVAN NAČIN ljude SVOJIM STILOM ŽIVOTA. A naš stil života je STIL ISUSA KRISTA!

 

Pa kada SVIJET RAZMIŠLJA O NAMA, ODGOVOR MORA UVIJEK UPUĆIVATI NA SAMO JEDNU OSOBU: ISUSA IZ NAZARETA! Kada vidi nas, vidi Krista, kada čuje naš glas, čuje glas Krista, kada razmišlja o nama, razmišlja o Kristu. U tome se ispunja naš apostolat: da KRISTA DONESEMO SVIJETU U IZOBILJU, da se U DUŠAMA ONIH KOJI NAS VIDE, koji nas slušaju, koji misle o nama, POJAVI KRIST, da OSJETE BLIZINU BOGAŽIVOGA. Tada se ta duša OTVARA BOGU i spremnija je primiti Krista sakramentalno. NAŠ SE APOSTOLAT U SVIJETU ISPUNJA U TOME DA DRUGE ODUŠEVIMO ZA KRISTA, da im donesemo KRISTOVU RADOST.

 

NEĆEMO MI biti ti koji će mijenjati svijet, jer svijet nije neki svijet koji je odvojen od Boga, VEĆ ĆEMO POSLUŽITI BOGU KAO SREDSTVO PO KOJEM ĆE BOG MIJENJATI SVIJET već sada. SVIJET, stvoren od Boga, u sebi NOSI DINAMIZAM BOŽJE RIJEČI PO KOJOJ JE STVOREN. Cijeli svijet je stvoren po KRISTU- VJEĆNOJ RIJEČI. Stoga, kada mi svojim apostolatom UNOSIMO KRISTA U SVIJET, zapravo ne donosimo nešto novo, već pomažemo da u SVIJETU POSTANE OČIT OTISAK BOŽJE STVARALAČKE LJUBAVI KOJA SE MANIFESTIRA U KRISTU. Pomažemo SVIJETU OTKRITI ONO NALJEPŠE ŠTO NOSI U SEBI OD SVOG STVARANJA: DA OTKRIJE KRISTA U SEBI, DA OTKRIJE BOŽJU RIJEČ U SEBI, DA OTKRIJE BOŽJU LOGIKU PO KOJOJ JE STVOREN.

 

Mi smo KVASAC KOJI POMAŽE DA TIJESTO SAZRIJE. TIJESTO U SEBI IMA MOGUĆNOST SAZRIJEVANJA. Tako je i sa svijetom: SVIJET U SEBI IMA MOGUĆNOST SUOBLIČAVANJA KRISTU, jer je stvoren po Kristu. Naša je zadaća SVOJIM ŽIVOTOM, SVJEDOČENJEM KRŠĆANSKA ŽIVOTA U SVAKODNEVICI, POTAĆI SVIJET, baš kao što to kvasac radi sa brašnom, da OSTVARI U SEBI ONO NA ŠTO JE POZVAN: SUOBLIČITI SE KRISTU, NAĆI KRISTA U SEBI.

 

Sada je jasno zašto nam je važno razmišljati o tome što svijet kaže o nama. To je zahtjev našeg apostolata, jer ako smo pozvani sudjelovati u spasenju duša, a SVE DUŠE SU BOŽJE, trebamo znati što misle o Kristu i o nama kako bi mi prilagodili njima svoj apostolat. Ne zaboravimo Pavlove riječi: s grkom- grk, s rimljaninom- rimljanin, sa židovima- židov.

 

 

 

ZAŠTO SAM KRŠTEN

 

Kada sebi postavljamo pitanje o tome što svijet misli o nama, i kada to pitanje postavljamo sebi jer ozbiljno shvaćamo svoj apostolat, podsjetio bih kako istovremeno možemo propitkivati sami sebe po jednom drugom pitanju: ZAŠTO SAM KRŠTEN?

 

KRŠTEN SAM KAKO BIH SE SPASIO PO KRIŽU, ALI KAKO BI I SAM BIO SREDSTVO SPASENJA DRUGIMA. Kršten sam zbog MISIJE CRKVE, a to je EVANGELIZIRATI, NAVIJEŠTATI SVIMA: PRIBLIŽILO VAM SE KRALJEVSTVO BOŽJE. Evangelizaciju trebaju svi, kršteni, nekršteni, učeni i neuki. To je središnja i sveobuhvatna zadaća Crkva, tj. SVAKOG OD NAS. I svaki od nas u svom pozivu, u svom životu, u svojim konkretnim situacijama mora obavljati tu misiju. Križ je visoko uzdignut nad svijetom koji se vrti oko njega, a naša MISIJA JE SVIMA UTRTI PUTOVE PREMA TOM KRIŽU. To je naša NAJVIŠA DUŽNOST. Stoga veli Pavao: JAO MENI AKO EVANĐELJA NE NAVJEŠĆUJEM!

 

Upravo ta sveta dužnost evangeliziranja zahtijeva propitkivati se o tome što svijet misli o nama. Odgovor nas ne treba sablažnjavati. Treba biti spreman na predrasude, na osude, na teške riječi; ali to je sve sastavni dio apostolata. Tu leži naš dio u nošenju istog Kristovog Križa. Stoga govori Krist HOĆE LI TKO ZA MNOM, NEKA SE ODREKNE SAMOGA SEBE, NEKA DANOMICE UZIMA SVOJ KRIŽ I NEKA IDE ZA MNOM. Križ je sastavni dio apostolata, ali križnoša nikada nije sam. Zajedno sa mnome je Krist- zajedno nosimo isti Križ. Nitko nije lišen nevolja, a osobito oni koji Krista žele slijediti svojim životom. Gospodin je KRIŽEM POBIJEDIO. Grijeh je pobijedio svojom čistoćom, dobrotom, ljubavlju, smrt je pobijedio svojim životom, uskrsnućem. I za sve to trebao je trpjeti. Trebamo li drugo očekivati ako stojim o na Kristovu putu!