Br 20, 1-13

 

U one dane: Stigoše Izraelci, sva zajednica, u pustinju Sin u prvome mjesecu. Narod se nastani u Kadešu. Ondje umrije Mirjam, i ondje je sahraniše.

 

Nije bilo vode za zajednicu. Stoga se udruže protiv Mojsija i protiv Arona. Narod se poče svađati s Mojsijem i govoriti: »Da smo bar izginuli kad su nam i braća poginula pred Gospodinom! Zašto ste doveli Gospodnju zajednicu u ovu pustinju da ovdje pomremo i mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete u ovo nesretno mjesto; mjesto u kojem nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni šipka? Nema ni vode da pijemo.«

 

Mojsije i Aron odu ispred zajednice do ulaza u Šator sastanka i padnu ničice. Tada im se pokaza slava Gospodnja. I Gospodin reče Mojsiju: »Uzmi štap pa ti i tvoj brat Aron skupite zajednicu. Onda, na njihove oči, progovorite pećini da ustupi svoje vode. Iz pećine im izvedi vodu te napoj zajednicu i njezino blago.«

 

Mojsije uzme štap ispred Gospodina, kako mu je naredio. Zatim Mojsije i Aron skupe zbor pred pećinu, pa im Mojsije rekne: »Čujte, buntovnici! Hoćemo li vam iz ove pećine izvesti vodu?«

 

Zatim Mojsije podigne ruku i dvaput udari štapom o pećinu: voda provali u obilju, pa su mogli piti i zajednica i njezino blago.

 

Potom će Gospodin Mojsiju i Aronu: »Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.«

 

To su Meripske vode, kraj njih su se sinovi Izraelovi prepirali s Gospodinom, a on se pokazao svetim.

 

 

 

Ps 95, 1-2.6-9

 

O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

 

Dođite, kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome! Pred lice mu stupimo s hvalama, kličimo mu u pjesmama! Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Gospodinu koji nas stvori! Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva. O da danas glas mu poslušate: »Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši, iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

 

Mt 16. 13-23

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili neki od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist — Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus njemu reče: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikome ne reknu da je on Krist.

 

Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

 

 

 

VODA

 

Nakon raznih kušnji kroz koje je prolazio, i Božjih intervencija u životu naroda, Izraelci i dalje sumnjaju i ne vjeruju Bogu i njegovoj zaštiti. Sada se kao problem javlja NEDOSTATK VODE.

 

 

 

Riječ VODA ( hebr. mayim, nalazimo je uvijek u množini; grčki. Hy'ddr) javlja se više od 580 puta su Starom Zavjetu i oko 80 mputa u Novom u grčkoj verziji prijevoda (uglavnom u Ivanovu korpusu). Osim izravna spomena VODE kao pojma, najčešće ovu riječ nalazimo u značenjima povezanim prirodom vode: more- yam, te u drugim oblicima koji se tiču ljudskih iskustava vezanih uz vodu. Tako nalazimo meteorološke, geografske izraze, ali i riječi vezane uz ljudski rad vezan uz vodu (izvori, studenci, bunari, cisterne, čišćenje, pranje, uranjanje...

 

 

 

VODA KAO STVARATELJSKI ELEMENT

 

Kako je jedan hebrej gledao na vodu? Prije svega to je bio element nužan za život- jedan od temeljnih elemenata u prirodi vezan uz samo Božje stvaranje, bez kojeg je život nemoguć. Uz KRUH, VODA je bila simbolom ŽIVOTNE SIGURNOSTI: imati ih, značilo je imati dovoljno za život. Osim toga, predstavljali su i blagoslov Božji za onog koji ih ima, jer ako je voda bila jedan od stvarateljskih elemenata, a kruh je bio simbolom ljudskog rada koji je kao mogućnost darovan čovjeku i koji je tako pretvarao svijet oko sebe u čovjeku pogodno okruženje, onda je IMATI DOVOLJNO KRUHA I VODE za hebreja predstavljalo Božji blagoslov- imali su potrebno za život.

 

 

 

NEDOSTATK VODE otvarao je tako pitanje izraelcima JE LI GOSPODIN S NJIMA ILI NIJE. Nije voda za njih predstavljala samo elementarnu životnu stvar, već je bila ZNAKOM BOŽJE PRISUTNOSTI U NARODU.

 

 

 

U tom smislu, valja se sjetiti kako su izraelci izašli iz Egipta koji je bio redovito natapan vodama Nila. U takvoj zemlji nije bilo potrebno previše brinuti za vodu. Naprotiv, u zemlji u koju ih uvodi Bog kao u Obećanu zemlju, VODE NEMA U IZOBILJU, za nju se treba pobrinuti, pa se tako i ova voda pretvara u DAR OD BOGA. Ono što je najvjerojatnije postojalo kao jedna konstanta u vrijeme ulaska u Obećanu zemlju, bile su REDOVITE KIŠE KOJE NISU STVARALE VODOTOKE, ALI SU NATAPALE ZEMLJU U MJERI U KOJOJ JE ONA BILA POGODNA ZA POLJODJELSTVO I ZA STOČARSTVO. U tom se smilslu, preko kiše koja je oživljavala taj prostor, moglo gledati kao na VODU KOJA JE DAR S NEBA.

 

 

 

VODA KAO RITUALNI ELEMENT

 

Vrijednost vode povećana je korištenjem u obredima. Oni su dakako slika svakodnevice u kojoj se vodom održava higijena. Stvari se vodom ČISTE. Upravo to ČIŠĆENJE koje je u pustinjskim krajevima bilo naglašeno (zbog stalne prašine nanošene vjetrom), preneseno je u obrede kao RITUALNO ČIŠĆENJE VODOM, koje je u sebi imalo SLIKU POTREBE NUTARNJEG ČIŠĆENJA- čišćenja duše prije susreta s Bogom.

 

 

 

U tu su se svrhu radili posebni zdenci čija se voda nije koristila ni za što drugo osim za OBREDNA ČIŠĆENJA. Tako se VODA- DAR S NEBA, koristila kao podsjetnik da je potrebno ČIŠĆENJE KAKO BI SE STUPILO PRED BOGA, ali i kako je samo ČIŠĆENJE DAR OD BOGA (slijedeći logiku: voda je dar s neba, vodom se čistimo, čišćenje je također dar s neba). Tako, preko vode razumijemo kako je svaka stvar ili čovjek, ma koliko se god posvećivali Bogu, uvijek svoje posvećenje DUGUJU BOGU koji im je darovao znakove po kojima se posvećuju.

 

 

 

Prevedemo li to na jezik kršćanstva shvatit ćemo kako LJUDSKI NAPORI NISU DOVOLJNI KAKO BISMO SE OSLOBODILI GRIJEHA- POTREBNA JE BOŽJA MILOST, BOŽJE DJELOVANJE KAKO BI NAŠI NAPORI POSTALI PLODNI. Potreban je DAR S NEBA kako bi se ČOVJEK OČISTIO.

 

 

 

VELIKE VODE KAO DESTRUKTIVNI ELEMENT

 

 

 

U Straom Zavjetu često je izraz voda korišten i za VELIKE VODE, koje su označavale velike vodene mase, često destruktivne naravi. Tako su vode, koje su u jedom svoj dijelu bile DAR S NEBA za ŽIVOT ČOVJEKA, istovremeno mogle postati i UZROKOM SMRTI.

 

 

 

Za hebreje je znakovit PROLAZ KROZ VODE CRVENOG MORA. Oni su prošli KROZ VODE koje su nakon njihova prolaza USMRTILE EGIPĆANE: voda se lako, iz životne potrebe pretvara u smrtonosnu silu.

 

 

 

U tom smilslu, PROLAZAK KROZ VODE Crvenog mora, za izraelce je nosilo SLIKU PROLASKA KROZ SMRT. Vode su svoju razarajuću snagu pokazale na egipćanima, a izraelci su prolaskom kroz vode mora, ZADOBILI NOVI ŽIVOT. Tako se za njih voda koja je ubijala njihove neprijatelje, koja je PREDSTAVLJALA SMRT, sada PRETVORILA U DAR S NEBA I IZVOR NOVOG ŽIVOTA.

 

 

 

SIMBOLIZAM VODE

 

 

 

Voda UTAŽUJE ŽEĐ čovjeku, i stavimo li to u kontekst čovjekova odnosa s Bogom, ŽEĐ ZA VODOM, nosi u sebi SLIKU U KOJOJ DUŠA ŽEĐA ZA GOSPODINOM. To je žeđ koju samo Bog može utažiti. ŽEĐATI ZA BOGOM, znači žeđati u ovom životu za onim što samo Bog može unijeti u naš život. Što je to za čim čovjek žeđa?

 

 

 

Prije svega žeđa za SREĆOM. Ne postoji u ovom životu nešto što bi čovjeka usrećilo u potpunosti. Samo u susretu s Bogom čovjek može biti potpuno sretan. Žeđa se za pravednošću koju čovjek nikada ne može donijeti nekome, a Bog svojom utjehom može napojiti dušu koja žeđa. Mudrost je također nešto za čim čovjek žudi, a jedinu pravu životnu i nadanravnu mudrost može dati samo Bog.

 

 

 

Ove VODE KOJIMA BOG TAŽI NAŠE ŽEĐI, nikada ne presahnu. To su RIJEKE ŽIVE VODE za onoga koji stalno TRAŽI I ŽEĐA ZA BOGOM. Te VODE IZVIRU NA NAČIN KOJI JE ČOVJEKU NESHVATALJIV. U današnjem čitanju ove VODE SU PROVRLE IZ STIJENE, iz mjesta u kojem ljudski gledano nije bilo moguće pronaći vodu. Baš kao što često ni u našim životnim situacijama, ljudski gledano često NEMAMO RJEŠENJA za probleme, pa ŽEĐAMO ZA NEKIM RJEŠENJEM KOJE ĆE NAS UTJEŠITI, DONIJETI NAM MIR, UNIJETI ZRNO PRAVEDNOSTI U NAŠE živote.

 

 

 

STIJENA iz koje je provrla VODA, neodoljivo podsjeća na PETRA i na riječi koje mu je Isus uputio: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” VODA u Novom Zavjetu simbolizam je DUHA SVETOGA koji se izlijev iz DUHOVNE STIJENE, a to je KRIST.

 

 

 

No, kada govorimo o KRISTU, onda ne mislimo samo na ISUSA KRISTA. Mislimo na POTPUNOG KRISTA, na MISTIČNO TIJELO KRISTOVO kojem je ISUS KRIST GLAVA. Taj POTPUNI KRIST, a to su neodvojivo vezani ISUS I NJEGOVA CRKVA, predstavljaju tu STIJENU IZ KOJE IZVIRE U IZOBILJU VODA DUHA SVETOGA.

 

 

 

PETAR je VIDLJIVI DIO TE STIJENE- CRKVE po kojoj nam Bog PONOVO DARUJE VODU ŽIVOTA- DUHA SVETOGA koji nas nadahnjuje, tješi, taži sve naše životne žeđi. Ova nam voda- Duh Sveti DONOSI ŽIVOT U IZOBILJU- život vječni. On IZVIRE IZ KRISTA, kojeg vidimo i u slici današnje stijene, a UVIRE U ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Krist je “naš život jer je za nas zaslužio milost, nadnaravni život duše; jer taj život izlazi iz njega, na poseban način u sakramentima; i jer taj život nama daje. Sva milost koju posjedujemo, milost cijelog posrnulog i otkupljenog čovječanstva, milost je Božja koja dolazi po Kristu. Ta se milost na nas izlijeva na mnoge načine, ali izvor je jedan: sam Krist, njegovo presveto čovještvo sjedinjeno s osobom Riječi, drugom osobom Presvetog Trojstva” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-334).

 

 

 

SAGRADITI ŽIVOT NA STIJENI

 

 

 

Današnje razmišljanje o svetopisamskim tekstovima poziv je i nama da promislimo JE LI NAŠ ŽIVOT SAGRAĐAN NA OVOJ STIJENI IZ KOJE IZVIRE ŽIVA VODA VJEČNOG ŽIVOTA? Što uopće predstavlja dagraditi život na ovoj stijeni? Jasno je kako je riječ o ŽIVOTU KOJI SE OSLANJA NA KRISTA, a, slijedeći gore navedeno o Potpunom Kristu, to znači OSLANJATI SE NA GOVOR CRKVE.

 

 

 

Sagraditi život na ovoj Stijeni, znači prije svega osloniti se na Nekoga koga su ljudi odbacili premda im je donio spasnje. To pokazuje koliku ljubav ima Bog za nas- premda odbačen i dalje nam iskazuje ljubav preko svoga Duha. Ponovo daruje sebe u izobilju. Osloniti se na ovu Stijenu znači povjeriti svoj život Kristu koji nas ludo voli. Ono što je bitno jest OSJETITI SE VOLJENIM I UZVRATITI SVOJIM ŽIVOTOM NA TU LJUBAV.

 

 

 

Sagraditi život na ovoj Stijeni, znači prihvatiti mogućnost i vlastite grešnosti. Petar, kojeg je Isus nazvao Stijenom ODBACIO JE ISUSA. No, POKAJAO SE, i Isus je OPROSTIO I PRIHVATIO GA. Mi često odbacujemo Isusa u svojim grijesima. Onaj koji gradi na Stijeni svoj život, zasigurno računa s tim, ali VIŠE OD TOGA, NE OČAJAVA VEĆ RAČUNA I S KRISTOVIM OPROSTOM I PRIHVAĆANJEM KAJANJA. U takvu se stavu odražava VJERA ČOVJEKA koji, poznavajući svoje slabosti, radije računa s Bogom i njegovim darovima.

 

 

 

Sagraditi život na Stijeni znači “biti svjestan kako će biti nevolja. Krist kaže: 25Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. (Mt 7,25). Ovi su prirodni fenomeni slika ranih protivština prisutnih u životu čovjeka. (…) Krist ne samo što razumije ljudsku potrebu za sigrunim životom, za sigurnom kućom, već također potpuno svjestan svega što može nauditi čovjekovoj sreći. Stoga, neka nas ne iznenade nevolje koje mogu nadoći. NE OBESHRABRUJTE SE ZBOG NJIH. Jedna kuća sagrađena na stijeni nije pošteđena izvanjskih problema. BITI SAGRAĐEN NA STIJENI, znači IMATI SIGURNOST KAKO U TEŠKIM TRENUCIMA POSTOJI SIGURNA SNAGA NA KOJU SE MOŽEMO OSLONITI” (Benedikt XVI, Govor u Krakovu, 27-05-2006).

 

 

 

Sagraditi kuću na Stijeni, znači ujedno VRŠITI ONO ŠTO KAO POTICAJ IZVIRE IZ STIJENE. Često su poticaji Duha Svetoga ostali pouput vode koja se izlila iz vodotoka “u prazno” kada čovjek “živi po svome” ne obazirući se na govor Crkve sagrađene na Stijeni. Po Crkvi sigurno progovara Duh Sveti, po Riječi Božjoj, po onome što se prima u sakramentima. Stoga, “tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni” (Mt 7,24): tko god sluša KRISTOVE RIJEČI UPUĆENE PO CRKVI I VRŠI, bit će kao mudar čovjek koji kuću gradi na Stijeni. Sagradit svoj život na Stijeni znači tražiti mudrost koja život upravlja Bogu i raditi sve u skladu s njom. Konačno, utemeljiti svoj život na Stijeni, jest OSLONITI SE NA CRKVU u svemu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

Br 13, 1-2a, 25-14, 1.26-30.34-35

 

U one dane: Gospodin reče Mojsiju u pustinji Paranu: »Pošalji ljude, po jednoga čovjeka iz pojedinog pradjedovskog plemena, da izvide kanaansku zemlju, koju dajem Izraelcima.« Nakon četrdeset dana vrate se oni iz zemlje koju su izviđali. Odu k Mojsiju i Aronu i svoj izraelskoj zajednici u Kadeš, u Paranskoj pustinji. Podnesu njima i svoj zajednici izvještaj, a onda im pokažu plodove zemlje.

 

Izvijeste ga oni: »Išli smo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova. Ali je jak narod koji u onoj zemlji živi, gradovi su utvrđeni i vrlo veliki. A vidjesmo ondje i potomke Anakove. Amalečani borave u negepskom kraju; Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive u brdu; a Kanaanci se nalaze uz more i duž Jordana.« Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: »Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!« Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: »Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas.« I počnu ozloglašivati Izraelcima zemlju koju su izviđali: »Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovništvo. Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove — Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.« Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše. Još reče Gospodin Mojsiju i Aronu: »Dokle će ta opaka zajednica mrmljati protiv mene? Čuo sam tužbe što ih Izraelci na me dižu. Kaži im: Tako ja živ bio, objavljuje Gospodin, kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, koji ste rogoborili protiv mene. Nećete ući u zemlju na koju sam svoju ruku digao da vas u njoj nastanim, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. Prema broju dana u koje ste istraživali zemlju — dana četrdeset, za svaki dan jednu godinu — ispaštavajte svoje opačine četrdeset godina. Iskusite što znači mene napustiti. Ja, Gospodin, to kažem: tako ću postupiti s ovom opakom zajednicom što se sjatila protiv mene. U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine.«

 

 

 

Bog dovodi konačno narod do zemlje koju mu je obećao i želi da je narod izvidi. Stoga se šalju izvidnici koji bi trebali pregledati zemlju prije nego se u nu uđe. Našli zemlju kojom “teče med i mlijeko” i donesoše njezinih plodova.

 

 

 

Na žalost, sva ljepota i bogatstvo nije bilo dovoljno za narod da povjeruje kako mu je obećano ući u tu zemlju, jer, vidjevši ljude koji tamo žive, narod ustuče poslušavpi izvidnike koji su se prepali domaćina. Narod nastavlja mrmrljati protiv Gospodina pokazujući kako ne vjeruje njemu u onoj mjeri u kojoj to Bog od njih zahtijeva.

 

 

 

Narod je zaboravio velika djela koja mu j enedavno Gospodin učinio. Stoga taj nedostatak vjere, Gospodin ne prihvaća, već vraća narod u pustinju kako bi pomrli svi koji su kušali ropstvo. To rosptvo je ostavilo dubok trag u izraelcima, jer su uvijek ovisili o nekom gospodaru. Sada, kada su slobodni, ne ovise o nikome osim o sebi. Čak ni o Gospodinu.

 

 

 

Naime, Bog NE UVJETUJE NIČIJU SLOBODU. On POMAŽE, ALI NE ČINI ODABIR UMJESTO ČOVJEKA. Tako je bilo i sa izraelcima: Bog ih je doveo u Obećanu zemlju, a oni su se trabli boriti za sebe računajući s Jahvom. Neće se Bog boriti umjesto izraelaca- oni su borbom trebali pokazati kako VJERUJU DA JE JAHVE S NJIMA I DA ĆE IM POMOĆI U BORBI.

 

 

 

Borba u koju su trebali ući, nije bila unprijed potpisan poraz, već mjesto OČITOVANJA BOŽJE SNAGE PREKO NARODA. Narod bi se borio i postao Božje oružje, a Bog bi mu pomogao pobjeđivati.

 

 

 

Slično se događa sa kršćaninom u njegovu duhovnom boju za usavršavanje. Ne bori li se, on sam okreće leđa Bogu pokazujući kako ne vjeruje da mu Bog može pomoći. Bori li se, ma koliko god neuspješno djelovali njegovi napori, BOG ĆE MU POMOĆI. Uspjeh borbe naime NE LEŽI U NAPORIMA ČOVJEKA- on borbom samo pokazuje da vjeruje u Boga- već leži U BOŽJEM DJELOVANJU PO LJUDSKOJ SLABOSTI. Bog se služi tim trenucima naših slabosti kako bi pokazao koliko je jek i velik i koliko je spreman učiniti u našem životu. Upravo tada, kada shvaćamo da sami ne možemo protiv grijeha ili neke neugodne situacije- BOG DJELUJE SAMO AKO SE BORIMO I NE ODUSTAJEMO. Bog djeluje i pobjeđuje u čovjeku milost, a ne strah i malodušje.

 

 

 

Često se pojavljuju problemi koje sa sobom donosi bilo koji ljudski ili nadnaravni projekt u kojeg se ulazi. Ipak, rješenje se ne nalazi u plakanju nad problemima, nego u borbi i hrabrom suočavanju s njima kako bi ih se nadišlo. Strah izraelaca pred snagom protivnika prilikom izviđanja Obećan ezemlje čini da neki od izraelaca obezvrijeđuju i loše govore o toj zemlji. Slično se događa sa kršćaninom kada se zbog straha ne želi boriti kako bi se usavršavao” (Biblia de Navarra, Eunsa, Pamplona, 2006, str. 657). “Znam kako, kada se treba boriti, uočavamo odjednom niz vlastitih slabosti i grešaka, u nastojanju da spriječimo vlasititi pad. Bog računa s tim. Neizbježno je da hodajući dižemo prašinu za sobom. Ta stvorenja smo i puni smo nedotataka. Ono što trebamo shvatiti jest kako, sjene koje se javljaju u našoj duši za cilj imaju istaknuti milost Božju i naše napore kojima odgovaramo na Božje poticaje. I taj ambijent ispunjen i svjetlom i sjenama, učinit će nas ljudskijima, ponznijima, suosjećajnijima, velikodušnijima” (Sveti Joemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, br. 76).

 

 

 

Po sjenama nekada shvaćamo bolje koliko ima svjetla oko nas. Tako je i sa našim slabostima: nekada nam služe kao sjene- da shvatimo koliko nam zapravo Bog pomaže u svemu. Stoga, ne treba se obeshrabrivati pred nikakvim preprekama u životu, već se boriti s puno vjere kako Bog sve izvodi na dobro.

 

 

 

Ps 106, 6-7b.13-14.21-23

 

Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema svome puku!

 

Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo. Oci naši u Egiptu nehajni bijahu za čudesa tvoja. zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu. Pohlepi se daše u pustinji, iskušavahu Boga u samotnom kraju. Zaboraviše Boga, koji ih izbavi u Egiptu znamenja čineći i čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenom moru. Već namisli da ih satre, al' Mojsije, izabranik njegov, zauze se za njih da srdžbu mu odvrati, te ih ne uništi.

 

Mt 15, 21-28

 

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

 

 

 

Današnje evanđelje donosi sliku u kojoj Isus na jedan neugodan način odbija kananejku koja dolazi moliti za svoju kći: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” Isus je najprije ignorira: “on joj ne uzvrati ni riječi”, a na molbe učenika da je primi jer je naporna i stvara neugodnosti, Isus odgovara jasno dajući do znanja kako je poslan prije svega narodu koji IMA VJERU U JEDINOGA BOGA, to jest narodu koji pitanje vjere mogu razumjeti ispranvo: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.

 

 

 

Ipak, dopušta da mu priđe i pokušava objasniti svoj stav: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Ili, nije u redu uskratiti nekoga za milost koji to očekuje stoljećima i koji za tu milost živi generacijama i dati to nekome tko o toj milosti nema pojma, niti posjeduje potrebnu vjeru.

 

 

 

Na Isusovo ljubazno odbijanje žena ne posustaje,već mudro odgovara: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Ovaj je stav žene zadivio Isusa i vidjevši vleiku vjeru u njoj, upornost kojoj se bori za svoje dijete i u konačnici silnu ljubav njezina srca koje joj ne dopušta da odustane od borbe, Isus popušta i ozdravlja kći: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.”.

 

 

 

U ovoj ženi doista vidimo primjer velike vjere koja čovjeka potiče da se BORI ZA SVOJE MJESTO PRED BOGOM. No, ono što je uistinu nju dovelo pred Isusa jest LJUBAV PREMA KĆERI i PONIZNOST. Ovo posljednje je resilo njezinu dušu u mjeri koja je učinila da Isus promijeni svoj stav spram jedne poganke.

 

 

 

Poniznost je ta vrlina koja dušu dovodi pred Boga. Postoji jedan paradoks u nastojanjima da se postane sličniji Kristu: koliko god se snižavama, postajemo mu sličniji, i obrnuto, koliko god se uzvisujemo, manje smo mu slični. “Koliko se god jedno srce spušta poniznošću, toliko se uzdiže prema savršenstvu” (Sveti Augustin, Govor o poniznosti i strahu Božjem).

 

 

 

Jedna od stvari koja obilježava poniznost u čovjeka jest SPOSOBNOST DA SE PRIHVATE “VLASTITA INTELEKTUALNA I MORALNA OGRANIČENJA i PREPOZNA SE POTREBA OTVARANJA VJERI I SUSRTEU S KRISTOM OTKUPITELJEM” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 21-01-1980). Drugim riječima, biti ponizan ne znači biti u povlačenju pred svima, ne znači šutjeti uvijek, ne znači biti zadnji tupan u društvu,...- to znači DJELOVATI, ali ISTOVREMENO SHVAĆATI KAKO SAM SLAB, KAKO I JA GRIJEŠIM, I NE BJEŽATI OD TOGA, NE BJEŽATI OD DJELOVANJA, VEĆ U SVEMU RAČUNATI S BOGOM. Upravo činjenica kako shvaćamo da smo slabi, dovodi nas do razmišljanja o POTREBI BOŽJE POMOĆI. A to opet potiče na razmišljanje kako BEZ BOGA NE MOGU NIŠTA, te kako imam djelovati bez obzira na svoje uspjehe i neuspjehe očekujući kako će Bog sve moje slaboće preobraziti na nešto dobro. Stoga, veli Augustin, “pitaš li me što je najbitnije u vjeri i u disciplini postupanja spram Isusa Krista, odgovorti ću ti: prvo- PONIZNOST, drugo- PONIZNOST, i treće- PONIZNOST” (Sveti Augustin, Poslanica 118). “Poniznost je baklja koji osvjetljava naše slabosti. Ne sastoji se ni od riječi ni od djela, već od SPOZNAJE SAMOGA SEBE, zbog koje otkrivamo naslage naših slabosti koje nam oholost skriva od naših očiju” (Sveti župnik Arški, Govor o ponosu).

 

 

 

Sveti Augustin ukazuje na to da je žena bila preobražena poniznošću i da je zaslužila sjesti za stol s djecom” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-324). Njezina poniznost pokazala je njezinu vjeru! “Vjera nije vlastita oholicama, već poniznima” (Sveti Augustin, u Catena Aurea, vol. VI, str. 297).

 

 

 

Krijepost poniznosti ne sastoji se samo u odbacivanju umišljenosti egoizma i oholosti. (…) Riječ PONIZAN na španjolskom galsi HUMILDE, a dolazi od latinske riječi HUMUS, što znači ZEMLJA. Etimolopki, to bi značilo USMJERENOST PREMA ZEMLJI. Krijepost poniznosti je POKLONITI SE BOGU I SVEMU BOŽJEM U STVORENJIMA” (R. Garrigou Lagrange, Las tres edades de vida interior, sv. II., str. 670). “To konkretno znači priznati svoju slabost, svoju malenost i nedostatnos pred Bogom. Sveci osjećaju veliku radost kad se pred Bogom ponize i kad priznaju da je samo Bog velik, i da je u usporedbi s njim sva ljudska veličina isprazna i lažna” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-325).

 

 

 

Shvatiti KAKAV SAM, a to nikada ne ide bez da se SEBI PRIZNAJU VLASTITE SLABOSTI, znači PRIHVATITI ISTINU O SEBI. Tako, poniznost uvijek ide najrpije preko ISTINE. Ta ISTINA O SEBI NIKADA NE PONIŽAVA ČOVJEKA, VEĆ GA SPUŠTA NA PRAVO MJESTO AKO SE SAM UZDIZAO I OHOLIO NESTVARNIM SLIKAMA O SEBI SAMOME. Tako i ova Kananka nije bila ponižena Isusovim riječima, predma su one bila oštrije nego smo to navikli od Isusa. Shvativši svoje mjesto u odnosu prema odabranom narodu, kananka se nije obeshrabrila, već je PRIHVATIVŠI SVE KAZANO, ustrajala i bacila se pred noge Isusa.

 

 

 

Poniznost nema ništa zajedničko sa sramežljivošću, ravnodušnošću i osrednjim životom bez ikakvih težnji. Poniznost nam otrkiva da sve dobro u nama, kako naravno tako i nadnaravno, pripada Bogu, jer smo sve primili od njegove punine” (Isto, VI-326).

 

 

 

Kako “raditi” na tome da se postane poniznan? Prije svega, ne treba sebi umišljati kako smo ponizni ili kako svmo to već postali samo ako smo dva puta prihvatili neko poniženje. Za rast u poniznosti porebno je najprije PRILAZITI BOGU POPUT OVE KANANKE: molitvom, djelima milosrđa, sakramentima,... BEZ MILOSTI teško je ispravno shvatiti kakvi smo i što trebamo mijenjati. MILOST NAM ČESTO PROGOVARA POPUT ISUSA, upozoravajući nas “gdje nam je mjesto”, kakvi smo stvarno, a to zna biti neugodno.

 

 

 

Te neugodnosti i slabosti treba PRIHVATITI i ispravljati. I ne treba se brinuti za mišljenje okoline. Valja nam prihvaćati i velika i mala poniženja i ne zamarati se sa pohvalama i laskanjima, jer svoj život usmjeravamo Bogu želimo li postati poniznima.

 

 

 

Ne treba biti ni PREOSJETLJIV i ne shvaćati prigovore (koji su najčešće na mjestu) osobno, već kao sredstvo vlastitog ispravljanja. Ove nam kritike pomažu da SEBE NE PRECJENJUJEMO, da se ne uzoholimo i pomislimo kako smo bolji nego jesmo ili kako smo bolji od drugih. PONIZNOSTI SE NE VIDI “U PREZIRANJU SAMOGA SEBE, VEĆ U ZABORAVU NA SEBE, U RADOSNOM PRIZNANJU DA NEMMO NIŠTA ŠTO VEĆ NISMO PRIMILI” (Isto, VI-327).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

Lk 9, 28b-36

 

U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmi¬jeni, a odjeća sjajem zablista.

 

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

 

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

 

 

 

Današnji blagdan Preobraženja zapravo nam donosi jednu teofaniju- bogoočitovanje Isusa Krista pred svojim učenicima. Kada gledamo u ovaj događaj preko Svetoga Pisma, smjestili bismo ga između dva događaja: poslije Petrove ispovijesti vjere u kojoj on priznaje Isusa za Krista koji ima doći, za Sina Božjeg; te prije dolaska u Jeruzalem u kojem će Isusa razapeti, u kojem će umrijeti i uskrsnuti.

 

 

 

Otajstveno se očituje preobraženje Kristovo nakon Petrovih riječi. Jer svaki koji vidi i vjeruje u Kristove riječi vidjet će slavu uskrsnuća” (Sveti Ambrozije, u Catena Aurea). “Kada se Gospodin preobražava daje nam vidjeti slavu svoga uskrnuća i našega uskrnuća. Jer kako se predstavio na Taboru pred učenicima, tako će se i predstaviti svojim odabranima na dan suda. Haljine Gospodinove predstavljaju zbor svetih, koje je bilo bezvrijendo na zemlji. Ali upravivši se na brdo, svijetlile su velikom svjetlom. Tako, ako smo sinovi Božji, ono što će se zbiti jednog dana, sada nam nije vidljivo; ali znat ćemo, kada se to dogodi kako ćemo biti Njemu slični u taj dan” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea).

 

 

 

Iznenada, Isus očituje svoju slavu božansku, potvrđujući tako Petrove riječi. Pokazuje također kaok je za ući u njegovu slavu potrebno proći kroz muku križa u Jeruzalemu. Mojsije i Ilija su vidjeli tu slavu Boga na Gori; Zakon i Proroci su najavljivali patnje Mesijine. Muka Isusova predstavlja vršenje volje Očeve na poseban način: Sin djeluje kao Sluga Božji. Oblak predstavlja prisutnost Duha Svetoga: očitovalo se tako scijelo Presveto Trojstvo, Otac u svom glasu, Sin u čovjeku, Duh u svijetlećem oblaku” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, III-45-4, as. 2).

 

 

 

U svom preobraženju Isus jača vjeru svojih učenika kako bi shvatili da se u Njemu ispunja sve ono što su o Mesiji govorili proroci i pisma. Jednako tako, pripravlja ih na to da ne klonu duhom nakon što vide njegovu muku koja će njegovo čovještvo izmnučiti do krajnih granica izdržljivosti, već da se u tim trenucima sjete ovog preobraženja kako bi rasla u njima nada kako smrt ne može čovjeku ništa. Isti će mu se učenici pridružiti u Getsemanskom vrtu gdje će ta muka strašna započeti svoj put prema Golgoti.

 

 

 

Ovaj čin preobraženja, osim bogoočitovanja, ima svoju poruku usmjerenu ljudskosti. Isusovo čovještvo se preobrazilo! Utoliko nam Gospodin daje razmišaljati o našem čovještvu: ono ima kapacitet da bude preobraženo u takav životni oblik koji ne može umrijeti- koji će živjeti vječno; ima mogućnost vječnog života.

 

 

 

To bi značilo kako je smrt pred ovim događajem nemoćna. Istom se šalje poruka nama kako i nas čeka mjesto kod Boga o uskrsnuću, ako budemo živjeli na određen način SADA. Naša SADAŠNJOST, odredit će BUDUĆU STVARNOST NAŠE PREOBRAZBE O USKRSNUĆU.

 

 

 

Isus se u “stvarnom vremenu” preobrazio pred učenicima i jasno im dao znak kako SADA MORAJU POČETI S PREOBRAŽAVANJEM SVOJE LJUDSKOSTI. Sada je potrebno MIJENJATI SEBE ZA BUDUĆU SLAVU, za sudjelovanje u ovom slavnom času.

 

 

 

U tom smislu, naš život bi trebao postati jedna EUHARISTIJA, ili bi u sebi trebao nositi sliku EUHARISTIJSKE PREOBRAZBE. U euharistiji se događa jedna drugačija preobrazba, koju teologija naziva TRANSFIGURACIJOM, po kojoj se KRUH U SEBI PREOBRAŽAVA U TIJELO KRISTOVO, A VINO U SEBI SE PREOBRAŽAVA U KRV KRISTOVU.

 

 

 

TU PREOBRAZBU U SEBI MI MORAMO PRIMJENITI NA SVAKODNEVICU. Svakodnevica nam je prigoda da SEBE PREOBRAŽAVAMO U DUHU- u sebi; da se mijenjamo tako da se pretvaramo u KRUH KOJI ĆE NAHRANITI ŽIVOT BLIŽNJIH DOBROTOM I LJUBAVLJU.

 

 

 

Za ovakvu je preobrazbu potrebno najprije poput Petra VJEROVATI da ISUS JEST KRIST, PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK; potrebno je stalno životom prijanjati uz RIJEČ BOŽJU, stalno UPRISUTNJIVATI Gospodina u svom životu prije svega U SEBI, u svojim mislima, a onda to PRETVORITI U DJELA KOJIMA ĆEMO HRANITI DUŠE BLIŽNJIH.

 

 

 

Ovakvo je postupanje najčešće protkano mukom i trpljenjem, jer onaj koji želi BITI SLIČAN ISUSU KRISTU, POISTOVJEĆIVATI SE S NJIM, SLIJEDITI GA IMITIRAJUĆI NJEGOVO POSTUPANJE, može računati s križem u svom životu, kao što je Gospodin to imao u svom. Križ je točka na “i” našeg preobražavanja na sliku Isusa Krista. I premda se čini nepotrebnim trpjeti u svakodnevnim odnosima, kada za dobro postupanje moraš U SEBI PRETRPJETI PUNO, križ se pokazuje pravom pobjedom samoga sebe u kojem MRTVIMO SEBE U DUŠI, kako se PO NAŠIM DJELIMA NE BI VRŠILA NAŠA VOLJA, VEĆ BOŽJA.

 

 

 

Preobraženje naše počinje sada: U NAMA, U NAŠIM DJELIMA, I UVIJEK NAS PREKO KRIŽA VODI DO GOSPODINA.

 

 

 

Br 11, 4b-15

 

U one dane: Izraelci se opet upuste u jadikovanje, govoreći: »Tko će nas nasititi mesom! Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, poriluka, luka i češnjaka. Sad nam život vene; nema ničega, osim mane pred našim očima.«

 

Mana je bila kao zrno korijandera i nalik na bdelij. Narod išao naokolo, skupljao je, a onda tro kamenom na kamenoj ploči ili stupao u stupi. Kuhao ju u loncu i od nje pravio kolače. Okus joj bijaše kao okus kolača zgotovljena na ulju. Kad bi se noću spuštala rosa po taborištu, s njome bi se spustila i mana.

 

Mojsije je slušao kako jadikuje narod u svojim obiteljima, svatko na ulazu u svoj šator. Gnjev Gospodnji žestoko planu, i Mojsije se ražalosti.

 

Mojsije reče Gospodinu: »Zašto zlostavljaš slugu svoga? Zašto nisam našao milost u tvojim očima, kad si na me uprtio teret svega ovog naroda? Zar je od mene potekao sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio, kad veliš: Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim ocima! Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku koji plače oko mene govoreći: Daj nam meso da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za mene. Ako ćeš ovako sa mnom postupiti, radije me ubij, ako sam našao milost u tvojim očima da više ne gledam svoga jada.«

 

 

 

U PUSTINJI

 

 

 

Knjiga koju mi poznajemo kao Knjiga Brojeva, počinje sa riječima: be-midbar , što bismo mogli prevesti kao U PUSTINJI. Upravo taj naziv ova knjiga nosi u prijevodu LXX napravljenog za židovsku dijasporu. Upravo vrijeme izraelskog naroda provedeno u Sinajskoj pustinji i u Kadeškoj oazi, zapravo čini temelj ove knjige. Knjiga zapravo opisuje put kroz pustinju do dolaska na Moapske poljane i pripravu ulaska u Obećanu zemlju. Donosi nam opis života naroda i njegovo oblikovanje u pustinji kao naroda Božjeg.

 

 

 

Bog se predstavlja narodu kao jedina uzdanica, kao jedino vodstvo, pa ovaj prolazak kroz pustinju treba biti ŠKOLA VJERE za narod. Narod ima naučiti kako mu je Bog dovoljan, kako će Bog providjeti sve što je narodu potrebno i kako se s Bogom ne treba brinuti za svoj život. Pustinja je mjesto u kojem je čovjek limitiran i ne može ostvariti svojim radom sve što bi mogao u drugačijim uvjetima. Stoga, tako ograničem okolnostima, čovjek može samo očajavati ili se osloniti na Boga. Upravo to ograničenje u djelovanju čovjeka koristi Boga kao pouku za narod. Na žalost, čovjeku se nije lako “osloboditi sebe”, nije lako prepustiti svoj život u ruke Jahve.

 

 

 

Mjesto u kojem se odigravao ovaj događaj iz danaašnjeg čitanja zvalo se TABERAH, ili u prijevodu KAD, ILI KADIONIK. Samo ime podsjeća na trenutke u kojima se NAROD U PUSTINJI ZAPALIO GNJEVOM ZBOG OSKUDICE, ALI SE I GOSPODIN ZAPALIO GNJEVOM ZBOG TVRDOGLAVOSTI NARODA KOJI NE PRIHVAĆA VEĆE DAROVE OD BOGA I RADIJE SE OKREĆE ROPSTVU NEGO BOGU KOJI GA JE OSLOBODIO.

 

 

 

SLOBODNI ROBOVI: NE OSVRTATI SE ZA SOBOM

 

 

 

Unatoč darovanoj slobodi, narod koji se nađe u pustinji, počinje prigovarati Mojsiju zbog hrane i uvjeta za život. Ono što začuđuje jest kako su se sjetili ROPSTVA U KOJEM SU IMALI MINIMALNE UVJETE ZA ŽIVOT, U KOJEM NISU BILI ZADOVOLJNI, a sada SLOBODNI, ZANEMARUJU ČINJENICU DA OSIM BOGA NEMA NIKOGA IZNAD NJIH i OBEZVRIJEĐUJU DAR SLOBODE kojeg su, isključivo zbog ljubavi Boga prema njima zadobili.

 

 

 

Više se puta pojavljivala napast prigovaranja i nezadovoljstva naroda tijekom bijega iz Egipta. “Nakon početnog entuzijazma, javljaju se dvojbe, nepotrebna pitanja i zabrinutosti, strahovi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br.133). Ovim riječima sveti Josemaria opisuje stanje jednog studenta koji ustukne na putu prema ostvarenju svojih ciljeva. I nastavlja: “Zbrinut si zbog studija, obitelji, ekonomskih pitanja, i više od svega, brine te misao da ti ne možeš to završiti, da ne služiš ničemu, da ti nedostaje životnog iskustva. Dat ću ti jedno sigurno sredstvo kako bi nadišao svoje strahove- koji nastaju napastima đavla ili zbog nedostatka velikodušnosti kod tebe- OBEZVRIJEDI IH, ZANEMARI IH, IZBACI IH SVOJIH MISLI I SJEĆANJA. Često propovijedamo o Učitelju koji već dvadeset stolječa ponavlja: NE OKREĆI SE ZA SOBOM!” (Isto).

 

 

 

Narod se u pustinji počeo osvrtati za onim što su napustili u egipatskom ropstvu. S jedne stane dobili su slobodu, ali i oskudicu s njom; druge strane, napustili su robovanje, ali i izvjesnu materijalnu sigurnost. Kao na vagi stajale su u dušama izraelaca ove dvije stvari, i prevagnula je ona robovskog mentaliteta. Radije su htjeli biti robovi, nego slobodni ljudi. Time su pokazali kako u njima nije bilo zrele vjere u Boga, i sav odnos naroda s Bogom zapravo se OSLANJAO NA MOJSIJA I NJEGOV ODNOS S BOGOM.

 

 

 

PUSTINJA- ŠKOLA POUZDANJA U BOGA

 

 

 

U pustinji, Bog se predstavlja narodu na razne načine i želi ga utvrditi u sigurnosti koja se oslanja na Boga, a ne na čovjeka i ljudski rad. Stoga je Bog STALNO PRISUTAN U NARODU i tu PRISUTNOST OČITUJE PREKO RAZNIH ZNAKOVA: oblak, stup od oblaka koji je svijetlio noću, MANA kojom se narod hranio usred pustinje, VODA PROVRLA IZ STIJENE koja je narod napojila, PREPELICE kojim su dobili željeno meso,...

 

 

 

MANA se u pustinji predstavlja kao KRUH S NEBA (Izl 16,4, Ps 78,24) koji je narodu dolazio svaki dan (osim subotom) kao dar s neba, kako bi se narod POUČI OSLANJATI NA BOGA koji je pokazivo preko MANE KAKO JE S NARODOM STALNO PRISUTAN.

 

 

 

Narod nije shvatio lekciju i na ovom mjestu se buni i traži bolje materijalne uvjete za život. Sjećanja na ove događaje ponukale su pisca Ponovljenog zakona da podsjeti narod na ono bitno: “2Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš. 3Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih. 4Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina” (Pnz 8,2-10). Ovim se naglašava Jahvin ODGOJ NARODA koji se trebao naučiti cijeniti svoju SLOBODU I VIŠE OD SVEGA CIJENITI BOŽJU PRISUTNOST U NARODU. Time ga je Bog poučavao OSLANJANJU NA BOGA, A NE NA ČOVJEKA, jer čovjek je slobodan potpuno samo kada nema potrebe osloniti se na nikoga osima n Boga.

 

 

 

Ova pouka ima cilj u ispravnom odnosu prema svemu što će dobiti u Obećanoj zemlji, pa pisac nastavlja: “5Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga. 6I drži zapovijedi Jahve, Boga svoga, hodeći putovima njegovim i bojeći se njega! 7Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju: zemlju potokâ i vrelâ, dubinskih voda što izviru u dolinama i bregovima; 8zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina; 9zemlju u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati; zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brdina vaditi mjed. 10Do sita ćeš jesti i blagoslivljati Jahvu, Boga svoga, zbog dobre zemlje koju ti je dao.«” (Pnz 8,5-10). Bog nije napustio svoj narod, već ga PRIPRAVLJA ZA ULAZAK U OBEĆANU ZEMLJU. Pripravlja SRCE NARODU, kako se narod u obilju ne bi uzoholio i otklonio se od Boga.

 

 

 

Pustinja je svaka “rubna” životna situacija koja nas dovodi u napast da svoju pravdu istjeramo posežući samo za LJUDSKIM RJEŠENJIMA koja često podrazumijevaju da napravimo neko zlo bližnjemu ili sagriješimo protiv njega. Bez obzira na našu pravednost, to nije dopušteno činiti. Stoga nas “privatne” pustinje pozivaju na STRPLJENJE, USTRAJNOST U DOBRU I PUŠTANJE DA BOG DJELUJE UPRAVO PO NAMA I NAŠEM TRPLJENJU U TIM NEUGODNIM SITUACIJAMA. U našim PUSTINJAMA BOG STALNO OSTAJE S NAMA AKO SE NA NJEGA OSLONIMO, ako ne tražimo svoja rješenja za “izlaske iz pustinje”.

 

 

 

MANA- KRUH S NEBA

 

 

 

MANA je bila poput zrna korijandra, slična bdeliju koja se kupila rano ujutro, prije izlaska sunca. Od nje se pravio kruh okusa medena kolača, kojim su se hranili izraelci u pustinji. Postoje različite pretpostavke o porijeklu mane prema kojima je to jedan lišaj koji leprša u zraku i pada naokolo po zemlji. Beduini ga kupe u svitanje i pripremaju jela od njega.

 

 

 

Veća je vjerojatnost kako je riječ o IZLUČEVINAMA KUKCA koje su se skupljale na LIŠĆU TAMARISA MANIFERA (tamarix mannifera). Kapljice izlučevine se noću zgrušaju, a na suncu rastope. Okus kruha koji se radio od ovoga odgovara biblijskom opisu. Dan danas Arapi to nazivaju MANOM i kupe je ujutro i navečer.

 

 

 

Samo ime MANA (arapski MANN, egipatski MENNU), slijedeći izraelsku tradiciju, moglo bi doći od izraza ČUĐENJA naroda koji je vidjevši ČUDO MANE pred sobom kazao najprije: MAN HU- ŠTO JE OVO? Kako se u Svetom Pismu ni na jednom drugom mjestu ne koristi ova riječ kao upit, vjerojatnije je kako su izraelci već u Egiptu poznavali manu u prirodnom obliku, a vidjevši to u pustinji u velikoj količini, zacijelo su ostali ZAČUĐENI RJEŠENJEM GLADI koju im je providio Bog. Stoga, MANA nalazi korije u uzdahu čuđenja izraelaca koji bismo mogli prevesti: PA OVO JE MANA! Ili: JE TO MANA?! JE LI MOGUĆE DA JE TO MANA?! (Usp. F. Zorell, Lexicón graecum Novi Testamenti, Roma 1978, 795-796.).

 

 

 

MANA NESTAJE KADA SE KUŠAJU PLODOVI ZEMLJE

 

 

 

Ono što je znakovito za MANU, gledano iz perpektive povijesti Izraela, jest kako je MANA NESTALA ONOG TRENUTKA KADA JE ČOVJEK POČEO ŽIVJETI OD PLODOVA OBEĆANE ZEMLJE.

 

 

 

Ova činjenica ima se shvatiti dvojako. Prije svega, kada se čovjek oslanja na sebe, a ne na Boga, MANA NIJE DOSTATNA. TAMO GDJE ČOVJEK SAM ŽELI GOSPODARITI SVOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA ona možda ne nestaje, ali NIJE DOSTATNA, jer takav je čovjek toliko nezadovoljan, da mu ni Bog ne može ugoditi.

 

 

 

Druga je stvar kada se DAR OD BOGA PRIMI NA ISPRAVAN NAČIN. Tada sve što čovjek radi postaje BLAGOSLOV I BOŽJI DAR. Stoga, čovjek koji se oslanja na Boga, dobiva puno više nakon prolaska kroz pustinju od onoga koji u takvim situacijama želi sam gospodariti sobom, ne želeći malo pretpjeti za Boga. Drugim riječima, čovjek koji PONIZNO PRIHVAĆA ŽIVOT KAKAV GOD ON JEST, OSLANJAJUĆI SE PRI TOM NA BOGA i čekajući da Bog njega izvede iz “pustinje”, prima puno više: ne samo da prima velike materijalne darove, već zadobiva mir i zadovljstvo po kojima kuša onu trajnu sreću u VJEČNOSTI.

 

 

 

Tako, Božja PRISUTNOST koja se U ZNAKOVIMA OČITUJE SADA, postaje djelotvorna u životu čovjeka koji živi U SADAŠNJOSTI, JEDAN PREDOKUS VJEČNOG ŽIVOTA.

 

 

 

Ps 81, 12-17

 

Kliknite Bogu, jakosti našoj!

 

Moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće! O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove. Oni što ga sad mrze dodvarali bi mu se, i njihov bi udes bio zapečaćen zauvijek. A svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine.

 



 

Mt 14, 13-21

 

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

 

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

 

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

 

 

 

Učenici pokazuju ljudsku zabrinutost za narod. Vidjevši ljude kako vjerno slijede Isusa brinu se što će taj svijet pojesti, kako će se napojiti. Narod naime slijedi Isusa, ali gotovo nitko ne nosi hrane, a u kraj u koji su došli nemaju je gdje kupiti: “Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.«”.

 

 

 

Isus je to primjetio i prije učenika: “vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.” Ipak, za razliku od njih, Isus ima drugačije rješenje: TRAŽI OD UČENIKA DA ONI DAJU NARODU HRANE. “A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.«” Učenici, posve zbunjeni, nemaju rješenje za ovu situaciju. Malo je hrane, posve nedostatno za nekoliko tisuća ljudi. Oni vide stvari kakve jesu: LJUDSKI GLEDANO, POSVE SU NEMOĆNI UČINITI BILO ŠTO. Ostaju zbunjeni i ne znaju što bi.

 

 

 

Materijalna stvarnost stvara prepreke koje čovjek nekada sovjim radom nastoji prevladati kako bi sebi stvorio bolji život. Nekada su prepreke objektivno toliko velike, da čovjeka ostavljaju bespomoćna pred materijalnim zahtjevima života. Kako postupati? Očajavati? Predati se?

 

 

 

U slične je situacije Bog uvodio svoj narod u pustinji. Kada su ostajali bez hrane, očajavali su zbog svoga stanja. Nisu sami mogli gospodariti situacijom. Padali su u jedan pesimizam koji ih je vraćao u egipatsko ropstvo. Bog ih je poučavao kako S NJIM MOGU SVE, A BEZ NJEGA MALO I NIŠTA. U UVJETIMA koji su čovjeku objektivna prepreka, BOG IM JE PROVIDIO HRANU.

 

 

 

Slično nalazimo i u današenjm evnađelju: u uvjetima u kojima je objektivno čvojeku nemoguće pronaći rješenje- ISUS PROVIĐA HRANU.

 

 

 

Ovo je bila jedna ŠKOLA VJERE ZA APOSTOLE, slična onoj koju je Jahve provodio nad izraelcima u pustinji. Učenici su mogli donijeti samo pet kruhova i dvije ribice, a to je ništa prema potrebama ljudi. Isus ih poučava kako ONI TREBAJU NAPRAVITI ONO ŠTO MOGU, i to im je jedino što se od njih traži. Ne više od toga: VIŠE OD TOGA JEST POUZDANJE U BOGA. Nakon što napravo ono što je u njihovoj ljudskoj moći, NE TREBA BITI ZABRINUT, poput izraelaca u pustinji, već S PUNO OPTIMIZMA RAČUNATI S BOGOM I NJEGOVOM INTREVENCIJOM.

 

 

 

Gospodin stoga traži od apostola da se NAUČE SLUŽITI BOGU: “dajte im vi jesti”. To podrazumijeva da MALO LJUDSKIH STVARI, malo kruha i ribica, BOG PRETVARA U NEŠTO VELIČANSTVENO. BOG ŽELI DA SHVATIMO KAKO NEMA NEUSPJEŠNOG APOSTOLATA AKO SE ČOVJEK POUZDAJE U BOGA. Nema ni neuspješnog kršćanina, u čemu god on radio- ako se pouzdaje u Boga. Jer, Bog sve LJUDSKE NEUSPJEHE PRETVARA U SREDSTVA ZA APSOTOLAT. Pri tome se NEKI PLODOVI VIDE ODMAH, A NEKI KADA DOĐE VRIJEME DA SAZRIJU U LJUDIMA.

 

 

 

Ne treba stoga OČAJAVATI NI NAD ČIME. U ŽIVOTU S BOGOM NIŠTA NIJE IZGUBLJENO I SVE IMA DUBLJI SMISAO. Moramo vjerovati samo da sami po sebi, bez Bog, ništa ne možemo, a da s Bogom sve biva moguće.

 

 

 

Ovdje je riječ o OPTIMIZMU koji mora čvrsto stajati u korijenu kršćanskog života. Taj KRŠĆANSKI OPTIMIZAM “plod je vjere, a ne životnih okolnosti” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-313), koje nam često ne idu u prilog. Taj otpimizam plod je uvjerenja kako me Bog prati u svemu što radim i kako je PRISUTAN U MOM ŽIVOTU na jedan djelatan način: ne ostavlja me i pazi me.

 

 

 

Nije riječ o nekom optimizmu koji se oslanja na puku slučajnost u čovjeka koji “zatvara oči pred stvarnošću” govoreći kako će se “sve već nekako riješiti”. Riječ je o ČVRSTOM UVJERENJU KAKO ĆE BOG SVE ONE NEMOGUĆE SITUACIJE U MOM ŽIVOTU PRETVORITI U PLODNO I KORISNO KAKO ZA MENE, TAKO I ZA LJUDE OKO MENE. Ovakvo uvjerenje potiče čovjeka DJELOVATI u situacijama koje DRUGI LJUDI NAPUŠTAJU, TAMO GDJE LJUDSKIM OČIMA NIŠTA NEMA SMISLA NITI IMA NEKE KORISTI. To može samo čovjek pun kršćanskog optimizma koji vjeruje u svoje poslanje kada radi nešto dobro i korisno, i vjeruje kako ga u tom poslanju Bog podržava u svemu.

 

 

 

“Radikalni optimizam onoga koji ide za Gospodinom ne udaljava ga od stvarnosti. Širom otvorenih očiju zna se suočiti s njome, a ona ga ne obeshrabruje, njegovu dušu ne obuzima tuga jer zna da ga Bog Otac nikada neće napustiti” (Isto). Takav je čovjek UVJEREN kako NIJEDNO DOBRO DJELO, MA KOLIKO GOD ONO LJUDIMA DJELOVALO BESMISLENO ILI BEZNADNO, NE MOŽE OSTATI BESPLODNO, AKO SE ČOVJEK OSLONI NA BOGA. Možda će nekome takav rad djelovati uzaludan, možda će netko prigovoriti “zašto se radi ako od toga nema koristi”, možda će ljudi misliti kako smo zanesenjaci, ali to nije ni bitno. Kršćanin zna “da dobro djelo nikada neće propasti, i da sjeme mora umrijeti pod zemljom da bi urodilo plodom. Zna da žrtva dobrih nikada nije jalova” (G. Chevrot, El pozo de Sicar, Rialp, Madrid 1981., str. 257.).

 

 

 

Kršćanski optimizam nije neki sladunjavi otpimizam niti čisto ljudsko povjerenje da će sve biti dobro. To je optimizam koji se ukorijenjuje u svijesti slobode i sigurnosti u moć milosti; optimizam po kojem smo prema sebi zahtjevni, po kojem se upinjemo u svakom trenutku uzvratiti na Božje pozive” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 659).

 

 

 

Možemo li zamisliti ljude koji su blagovali KRUH KOJI NISU MOGLI LJUDSKI ZADOBITI NI U KOJEM SLUČAJU?! Možete li zamislit ushit apostola koji su ostali zapanjeni čudom koje su vidjeli?!

 

 

 

Unatoč čudu, dogodilo se kako apostolima, tako i narodu, da sve to skupa nije bilo dovoljno da povjeruju. Škola povjerenja u Boga morala se nastaviti sve do Križa i Uskrsnuća. Nakon nekog vremena, Isus je ponovio ovo čudo. Darovao je, baš kao i njegov nebeski Otac KRUH S NEBA GLADNOME NARODU, i NITKO NIJE SHVATIO KOGA IMA PRED SOBOM.

 

 

 

Ovaj nas događaj potiče na OPTIMIZAM U SVEM UŠTO RADIMO: jedan optimizam koji od nas zahtijeva da DJELUJEMO, ali da se pri tom OSLONIMO NA BOGA. Mi trebamo napraviti ono što je nama moguće, a Bog će umnožiti plodove svega našeg djelovanja. Ne očajavati, ne tugovati nad svojim životom, već ŽIVJETI: samo onaj koji ŽIVI, KOJI SE NE OSVRĆE UNAZAD, KOJI GLEDA NAPRIJED U BUDUĆNOST, samo takav može Bogu poslužiti kao apostol u svakodnevici.

 

Prop 1, 2; 2, 21-23

 

Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

 

 

 

O AUTORU I KNJIZI

 

 

 

Knjiga Propovjednika može iznenaditi čitatelja svojim pesimizmom. Naravno, iznenađuje ako se čita izvan bibilijskog korpusa; sama za sebe.

 

 

 

Autor se predstavlja pseudonimom Qohélet, kojeg prijevodimo sa Propovjednik. Riječ je zasigurno o jednom židovskom učitelju, jer iza riječi Qohélet, krije se korijen qhl (KAHAL), koji odgovara prijevodu SJEDINITI, SKUPITI, SABRATI (u kasnije nastalim tekstovima rane Crkve, prevodi se sa Crkva- ekklesía). Pisac je vjerojatno predsjedatelj neke zajednice i dobar poznavatelj ispravna nauka, sam naziv Qohélet mogli bismo prevesti sa ONAJ KOJI SKUPLJA, KOJI OKUPLJA ZAJEDNICU, ili možda bi ispravnije bilo kazati ONAJ KOJI POUČAVA ZAJEDNICU.

 

 

 

Nastanak knjige pada u vrijeme oko 250-200. godine prije Krista. Vrijeme u kojem se nalazi jest vrijeme prodora raznih utjecaja u židovsku vjersku zajednicu. Lako je moguće kako je misao grčke filozofije prodrla u društvo i postala uzrokom razvodnjavanja vjere i zasigurno određene profanacije u liturgiji. Ono što se počelo naglašavati bilo je LJUDSKO DJELOVANJE, bio je izvjesni HEDONIZAM i ZAOKRET ČOVJEKA PREMA SEBI I SVOJIM SPOSOBNOSTIMA.

 

 

 

ISPRAZNOST NAD ISPRAZNOSTIMA

 

 

 

Krivo shvaćanje Propovjednika značilo bi svrstati ga među pristalice hedonizma ili epikurejske misli, ali to nije točno. Propovjednik piše tekst društvu koje je pogodio žar za luđačkim radom, za bogaćenjem, aktivizmom, te užicima. Čini se kao da pišemo o 21. stoljeću, zar ne? U takvom okruženju, malo vremena ima čovjek za Boga i za sebe. Stoga, sve što radi i stvara, brzo nestaje, brzo se troši, brzo gubi vrijednost. U konačnici, čovjek koji tako radi, gotovo i ne vidi što je stvorio, jer brzina kojom ga život tjera naprijed, čini da ne kuša mira i ljepote plodova svojeg rada. Cijeli život radi i kada umre, sve ostavlja na uživanje drugome: “Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio.” Čemu to?

 

 

 

Doista, ovako gledati na stvari iz perspektive nekoga tko radi da bi se obogatio, da bi stvorio nešto- NEMA NIKAKVA SMISLA. Život se čini bedast i upravljen protiv onoga koji radi i stvara.

 

 

 

Propovjednik, stoga NE KRITIZIRA ŽIVOT, NI BOGA KOJI JE ŽIVOT STVORIO, VEĆ ČOVJEKA KOJI SE PREMA ŽIVOTU KRIVO ODNOSI. Čovjek je od Boga dobio velike darove, pa ih koristi za unaprijeđivanje života, te bogaćanje što se u židovstvu onog vremena shvaćalo kao blagoslov. Ti isti darovi se “okrenu” protiv njega kada ih se ne koristi ispravno, a cijeli se život pretvori u ISPRAZNOST KOJA NIŠTA NE VRIJEDI, JER SMRT UNIŠTI ŽIVOT, A ONO ŠTO IZA ŽIVOTA OSTANE- NIJE MOGUĆE PONIJETI SA SOBOM U SMRT.

 

 

 

Ispraznost nad ispraznošću,veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” Čovjek koji život USMJERI SAMO SEBI I ZABORAVI NA BOGA, pretvara svoj život u ISPRAZNOST. Ono što mu se u životu događa, ne umije shvatiti, jer Bog je stvorio život puno složenijim nego što ga čovjek može dohvatiti. Stoga, kada ne uspijeva KONTROLIRATI SVE SVOJIM DJELOVANJEM, čovjekov život GUBI VRIJEDNOST I SMISAO, jer nije u stanju napraviti ono što se njemu čini smislenim. U KONAČNICI, SMRT PREDSTAVLJA PORAZ JEDNOM OVAKVOM ŽIVOTU.

 

 

 

Takav se život PRETVARA U NIŠTA. Upravo to bi bio dobar način za shvatiti ono što veli Propovjednik. SVE JE ISPRAZNOST: sve je HEBEL. Riječ HEBEL koju koristi Propovjednik, zapravo predstavlja paru, nešto što isparava u zraku i nestaje zauvijek, poput daha koji se ispusti u okruženje i nestane. Ovaj HEBEL, mogli bismo prevesti sa NIŠTA. Tada razumijemo Propovjednika koji govori: SVE JE NIŠTA, ŽIVOT NIŠTA NE VRIJEDI,...

 

 

 

No, kada to pokušava naglasiti koristi superlativ HABEL HABALIM, ili ISPRAZNOST NAD ISPRAZNOŠĆU. Time želi kazati kako se sve čini kao jedno VJEČNO ili BESKONAČNO NIŠTA. Praznina, nestajanje!

 

 

 

U ovim riječima Propovjednika nalazimo jednu dozu realizma i shvaćajući ispravno njegove riječi, razumijemo kako kritizira način života svojih vjernika koji su se prepustili struji da ih vodi, koji više mare za svjetovne stvari nego za Boga, koji su postali vjernici samo u mjeri u kojoj zadovoljavaju formu, ali od vjere im je važnija zarada, čast, ambicija, ...

 

 

 

Sve su to zapravo ispraznosti kada se živi bez Boga. U bogaćenju, u svjetskim stvarima leže korijeni KRIVIH OČEKIVANJA OD ŽIVOTA, I KRIVIH STAVOVA PREMA ŽIVOTU. Propovjednik nije skeptip spram ljudskih stvaralačkih kapaciteta, već kritizira sve ljudske nakane koje, tražeći mudrost ovoga svijeta, čine to zaboravljajući na Mudrost- na Boga koji jest Mudrost i Život.

 

 

 

Pitanje koje otvara Propovjednik ovim tekstom jest pitanje BUDUĆNOSTI: “(...) čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga uopće nije trudio. (...) Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio?” Čemu sav trud kada se nagrada ne vidi? Jedanko prolaze i dobri i zli! Ima li onda smisla sve ovo? Zar je doista sve ispraznost?

 

 

 

SVETO PISMO OTKRIVA SMISAO PROPOVJEDNIKA

 

 

 

Za otkriti smisao ove knjige i riječi koje se na realističan način dodiruju smisla svega što radimo na zemlji, valja nam zaroniti u Sveto Pismo; konkretno u Stari Zavjet kako bismo razumjeli ove riječi. Ova Knjiga Propovjednika nalazi se iza Knjige o Jobu, Psalama i Mudrih izreka. Na neki se način tematski oslanja na ove knjige.

 

 

 

Preskočimo li Psalme koji predstavljaju jedno bogatstvo za sebe (tematikom i izražajnošću) shvatit ćemo kako se u Jobu govori o PATNJI PRAVEDNIKA U SVIJETU koji za svoju pravednost dobiva zlo; u Mudrim izrekama nalazimo niz ODGOJNIH SAVJETA koji trebaju pomoći ISPRAVNO ŽIVJETI; dok u Propovjedniku nalazimo SLIČAN PRISTUP ŽIVOTU U SVIJETU.

 

 

 

U Jobu je vidljivo kako je potrebno trpjeti u ovom životu trudeći se u svemu ustrajati u dobru, te kako takav život koji se ne otklanja od dobra na kraju nagrađuje Bog. Zbog Boga zapravo vrijedi sve pretrpjeti u ovom životu. Bog naime daje veću nagradu čovjeku od svega što sam čovjek može svojom pravednošću steći za života.

 

 

 

U Mudrim izrekama se potiče čovjeka da traži mudrost u životu kojeg živi, ali se ta mudrost često skriva u žviotu i nije je lako pronaći. Stoga se potiče na ispravna život, donoseći niz savjeta kako bi se dublje pronicala stvarnost koju je stvorio Bog. Mudrost tražiti bez Boga je uzaludan posao, stoga, veli pisac kako je ova pravila za život potrebno upisati u svoje srce kako bi nas srce vodilo kroz život prema Mudrosti Boga. Tako će svo ljudsko iskustvo naći svoj smisao u Mudrosti Stvoritelja, ali za pronaći Boga u svemu potrebno je imati “strah Božji”, odnosno, potrebno je s oprezom pristupati životu kako se lošim postupcima ne bi Boga povrijedilo, kako se Mudrost ponovo ne bi sakrila čovjeku. Ova knijga pokušava probiti put čovjekovoj sreći kroz ispravno življenje.

 

 

 

Konačno, Propovjednik radikalizira potrebu ispravnog života. Jedan vjernik ne bi smio upuštati u stvari koje zarobljavaju srce čovjeka koji se odmiče od Boga. Život u vjeri, jest život traženja Boga u svemu. Pri tome Propovejdnik shvaća čovjekova ograničenja i nagalašava ih u knjizi kako bi potakao na razmišljanje o tome da čovjek bez Boga ne može ništa, te u jednom životu bez Boga cijeli život postaje besmislen.

 

 

 

U Jobu se naglašava trpljenje u ispravnom življenju, u Mudrim izrekama se otvara put ispravnog života preko savjeta za život. No, takav život ne isključuje trpljenje. Ono što povezuje ove dvije knjige jest činjenica da se naglašava USTRAJNOST U PRIJANJANJU UZ BOGA I JEDAN ISPRAVAN ŽIVOT. Stoga, savjeti Mudrih izreka idu u tom pravcu, kako bi se pronašao put do Boga u ovom životu. Konačno, Propovjednik radikalizira tu potragu za Bogom u ovom životu, naglašavajući opasnosti koje život bez Boga donosi: sve što radimo može se činiti ispravnim, unatoč tome može biti posve besmisleno, ako se život planira bez Boga! Takav život, ne može čovjeka usrećiti.

 

 

 

Nakon ovih knjiga slijede Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova u kojima se drugačije pristupa stvarnosti. Za razliku od prve tri knjige koje o životu pričaju kao stražar o straži: s dosta opreza, straha Gospodnjeg, trpljenja; slijedeće knjige otvaraju put RADOSTI I NADE koja se ČOVJEKU OTVARA U ŽIVOTU kada PRONALAZI BOGA U SVEMU. Nalazimo jedan drugačiji pristup životu koji donosi sigurnost u život, strah kao da je nestao jer pisci ovih knjiga razvijaju NADU U DOLAZAK MESIJE. To očekivanje susreta s Mesijom, budi optimizam u njima, pa premda se u Sirahu i Mudrosti ponavljaju neke teme vezane uz život, sada se o istim govori iz pozicije čovjeka koji ima jednu sigurnost u Boga koji ga vodi kroz život.

 

 

 

Knijge dakle progovaraju o gotovo istim temema ali iz drugačijih perspektiva. Mogli bismo stoga Propovjednika smjestiti u korpus knjiga čiji mentalitet više odgovara tradicionalizmu Izraela, dok knjige koje ga slijede otvaraju put jednom optimizmu novog mesijanizma.

 

 

 

 

 

Ps 90, 3-6.12-14.17

 

Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

 

Smrtnike u prah vraćaš i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!« Jer je tisuću godina u očima tvojim ko jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna. Razgoniš ih ko jutarnji san, kao trava su što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer već se suši i vene. Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš? Milostiv budi slugama svojim! Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim da kličemo i da se veselimo u sve dane! Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama! Daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek uspije!

 

 

 

Kol 3, 1-5.9-11

 

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.

 

 

 

Lk 12, 13-21

 

U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

 

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«

 

 

 

UVOD

 

 

 

Imati više i više, kako za narode, tako i za svakog pojedinca, ne bi trebao biti konačni životni cilj. Svaki je porast, (bez obzira o čemu govorimo) jedan problem za sebe dvojakih obilježja. Ono što je bitno, a to je da čovjek bude više čovjek, kao da se zatvara u jedan zatvor od onog trenutka kada se kao najveće dobro predstavi IMATI VIŠE. Istovremeno, to IMATI VIŠE čovjeka sputava gledati DALJE OD OVOG ŽIVOTA” (Usp. Pavao VI, Populorum progressio, br. 19).

 

 

 

Čovjek iz današnje prispodobe jest vrijedan čovjek koji radi puno i zarađuje puno. Čestit u svakom pogledu. Ipak, njegovi prioriteti pokazuju kako je sav njegov rad uzaludan jer ga je USMJERIO SEBI I VLASTITOM UŽIVANJU U LAGODNU ŽIVOTU. Gospodin želi ispraviti ovakvu perspektivu i želi da se čovjek u svemu što radi vrati Bogu i u Bogu nalazi svoj životni smisao. Život je dobar, ali ma koliko god on bio dobra, malo vrijedi ako se živi samo za sebe i bez Boga.

 

 

 

BOGATI ČOVJEK: SLIKA MODERNOG ČOVJEKA; sindrom hrčka

 

Pogledajmo malo u čovjeka iz prispodobe. Lako ćemo u njemu prepoznati sebe- kažem SEBE, a ne svoje susjede ili znance kako to neki vole prepoznavati u propovijedima ili štivima. Mi danas živimo kao dio jednog mentaliteta SKUPLJAČA- ČOVJEKA KOJI PATI OD SINDROMA HRČKA, premda nam se to ne čini. Naime, hrčak skuplja, često BEZ IKAKVE POTREBE mnoštvo stvari dok se sam ne zaguši njima. Većina od tih stvari nikada mu neće biti potrebna. Ovo često pronalazimo kod starijih ljudi koji iz STRAHA DA ĆE OSTATI BEZ NEČEG, jer su onemoćali pa bi lako mogli ostati bez pomoći, SKUPLJAJU I POHRANJUJU mnoštvo stvari, od kojih su neke posve nepotrebne, a druge bi bilo korisnije odmah potrošiti.

 

 

 

Život je organiziran tako danas da čovjek potiče na POHRANJIVANJE STVARI, na SKUPLJANJE ZALIHA. Prije svega tu mislimo na novac, na zemljišta, na kuće, na automobile,... Što je u korijenu tog pohranjivanja i stvaranja zaliha? Kazao bih kako nalazimo samo dva razloga: ŽELJA ZA POSJEDOVANJEM; te NESIGURNOST I STRAH ZA ŽIVOT.

 

 

 

U želji za posjedovanjem, pronalazimo sklonost ljudskog srca da traži isključivo zemljake stvari, ne mareći pri tom za transcedentnu dimenziju života. Ovakav čovjek zaboravlja da ŽIVOT IMA SVOJ VIJEK TRAJANJA I DA GA POSJED NE MOŽE PRODULJITI. Ono što u pravilu stoji iza ove želje za POSJEDOVANJEM, jer način života BEZ BOGA- u kojem je čovjek BOG SAM SEBI i u kojem je čovjek SVE PODREDIO SEBI i VLASTITIM UŽICIMA: “Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!”.

 

 

 

Drugi, iz straha počinju RADITI SVE KAKO BI IMALI, KAKO BI SE OSIGURALI, ne mareći pri tom rade li ispravno ili čine zlo. U strahu zaborave na Boga, i cilj njihova života jest SKUPITI DOVOLJNO BOGATSTVA KAKO BI SE OSIGURALI ZA MIRAN ŽIVOT. I ovi ljudi često žive čestito, a mnogi od njih su teško i mukotrpno stjecali, ali ŽIVE BEZ BOGA. NJIHOV JE BOG SIGURAN I MIRAN ŽIVOT.

 

 

 

SMRT KAO GRANICA: radimo za druge

 

Bog čovjeka koji živi samo za materijalna dobra naziva BEZUMNIKOM!Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?” Gospodin nas poučava kako je prava glupost svoje SRCE KOJE JE STVORENO ZA VJEČNOST, VEZIVATI UZ PROLAZNE STVARI: zarobiti svoje srce stjecanjem bogatstva, traženjem časti na zemlji, to je ispraznost nad ispraznostima, kako veli Propovjednik. “Koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje” upozorava Gospodin. Ovaj bogataš iz prispodobe predstavlja nam jedan oblik života u kojem se živi za sebe: uživati koliko je moguće više, jesti, piti, zabavljati se- to je njegov ideal. Boga ni druge ljude nitko ne spominje.

 

 

 

Problem ovakva života je što smo mi podložni SMRTI i ta granica je GRANICA NAPUŠTANJA JEDNOG NAČINA ŽIVOTA I NASTAVKA ISTOG ALI NA DRUGAČIJI NAČIN. Kako? Prije svega, smrt nas odjeljuje od materijalnih dobara. Stoga, koliko god mi posjedovali materijalnog, NIŠTA NEĆEMO PONIJETI SA SOBOM! Navezujući se na materijalno bogaćenje, vezujemo se uz jedan besmislen život koji SMRĆU SIGURNO PRESTAJE I OD TAKVA ŽIVOTA NIŠTA SE NE NOSI U NEBO.

 

 

 

U trenutku smrti, STANJE JE DUŠE ODREĐENO ŽIVOTOM KOJI SMO ŽIVJELI I NEMA MOGUĆNOSTI PROMJENE. Sudbina koja nas čeka u vječnosti posljedica je našeg ponašanja na zemlji: “Padne li drvo na jug ili sjever, svejedno: gdje padne ondje i ostaje” (Sir 11,13). Ako smo kao cilj svoga života imali STJECANJE MATERIJALNOG BOGATSTVA, to se bogatstvo pretvara u jedan UTEG KOJI ČOVJEKU NE DOPUŠTA DA UZLETI U NEBO, k Bogu!

 

 

 

Našje život OGRANIČEN U VREMENU, i KRATAK JE. Uvijek će nam nedostajati vremena za neke naše planove. Stoga, valja misliti o drugim stvarima. Prije svega, dobro je razmišljati o SMRTI KAO GRANICI KOJA JE ŽIVOTU POSTAVLJENA, te KAKO NASTAVITI SA ŽIVOTOM POSLIJE SMRTI? Kada shvatimo kako ovo što živimo na zemlji predstavlja jedno SREDSTVO KOJE NAM POMAŽE DOĆI K BOGU, onda nam se otvaraju drugi načini da pristupamo životu.

 

 

 

Gospodin može pozvati čovjeka k sebi nenajavljeno: NITKO NE ZNA KADA SU MU DANI IZBROJENI. Nitko ne zna svoj čas smrti. I što ako smrt nastupi usred mojih velikih životnih uspjeha? “Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti” (Ps 6,20). Ima li to smisla?

 

 

 

ISKUPLJIVATI VRIJEME

 

Gospodin nas stalno upozorava kako SMRT NIJE KRAJ ŽIVOTNE PRIČE, kako se priča nastavlja. I taj NASTAVAK ŽIVOTNE PRIČE slijedi BEZ MATERIJALNOG BOGATSTVA KOJE SE SKUPLJALO ZA ŽIVOTA. Ono je u vječnosti bezvrijedno, ako se samo skupljalo iz gore navedenih razloga. Shvatite ispravno: BOGATSTVO NE SMIJE BITI CILJ ŽIVOTA; STJECANJE NE SMIJE BITI CILJ! Ima naime bogatih ljudi koji se ispravno odnose prema svemu što imaju, i tada im se njihovo materijalno stanje pretvara u BLAGOSLOV.

 

 

 

Ono o čemu će se od nas zatražit račun jest KAKO SMO RASPOLAGALI DOBRIMA KOJA NAM JE GOSPODIN DAO. Neće nas pitati KOLIKO SMO STEKLI, VEĆ KAKO SMO STEKLI I KAKO SMO RASPOLAGALI TIM DOBRIMA. Nitko Bogu neće donijeti ni kuća ni automobila, ali donijet ćemo sa sobom ljubav i dobrotu koju smo skupili za života. Zapravo, tu LJUBAV I DOBROTU K BOGU DONIJET ĆE DRUGI- ONI KOJIMA SMO JE DARIVALI!

 

 

 

Problem LJUBAVI otvara pitanje USMJERAVANJA NAŠEG ŽIVOTA. Ljubav i dobrota na neki način govore isto. Razlika je što je LJUBAV INTENCIONALNA DOBROTA. Možemo kazati kako je to MOJA DOBROTA KOJU USMJERAVAM DRUGOME! Što ako sam svu svoju dobrotu USMJERIO SEBI?

 

 

 

Ovo nas pitanje vraća na početak ove priče o POSJEDOVANJU: ČOVJEK IMA U SEBI JEDNU SKLONOST POSJEDOVANJU! Ipak, Bog je ljubav definirao kao DARIVANJE- NE POSJEDOVANJE- ODUSTAJANJE OD SVOGA POSJEDA!

 

 

 

U tom smislu, kada čovjek DARUJE SEBE, DARUJE SVOJU LJUBAV, on sebe dovodi u poziciju onoga koji NIJE VEZAN UZ ZEMLJU- MOŽE UZLETJETI BOGU! I Bog nas neće pitati KOLIKO POSJEDUJEMO, VEĆ KOLIKO SMO DAROVALI DRUGIMA! Jer DOĐEMO LI BOGU PUNI SEBE, znat će Gospodin da nam je život bio isprazan. No, dođemo li PRAZNIH RUKU I ČISTA SRCA KOJE JE IZ SEBE DARIVALO SVE ŠTO JE POSJEDOVALO- Bog će nas primiti i ispuniti sobom; i sve što smo darovali od sebe za života- NADOKNADIT ĆE BOG!

 

 

 

Što se dakle očekuje od nas u vremenu do smrti? Očekuje se od nas da ISKUPLJUJEMO TO VRIJEME DARIVANJEM LJUBAVI; da ISKORISTIMO ŽIVOT ZA STJECANJE ZASLUGA ZA NEBO, za OSLOBAĐANJE OD NAVEZANOSTI NA MATERIJALNO, za traženje oproštenja za grijehe.

 

 

 

Ovo otvara pitanje rada: zašto radimo ako ne zbog posjeda? Pa radimo da bismo PREOBRAŽAVALI ŽIVOT U NEŠTO BOLJE i kako bi preko tog rada dobili DOVOLJNO ZA ŽIVOT, A SAV VIŠAK ISKORISTILI DA POMOGNEMO DRUGOME- DARUJUĆI MU, ne materijlano, već preko tog materijalnog SVOJU LJUBAV! Ako naša materijalna dobra nisu upravljena tako da nam pomognu DOĆI U NEBO, BOLJE NAM JE DA NEMAMO NIŠTA!

 

 

 

Važno je shvatiti kako NE RADIMO ZA SEBE, VEĆ ZA DRUGE: radimo kako bismo darivali, a ne kako bismo stjecali ili posjedovali. To je sekundarni cilj: svi naime radimo prije svega da bismo osigurali svoj život. Ipak, kada se to i dogodi, radimo DA BISMO POMOGLI JEDNI DRUGIMA. Netko će pomoći djeci, netko susjedu, rođaku, netko neznancu. I ako RADIMO SAMO ZA SEBE- SAMI ĆEMO UMRIJETI I BOGU POĆI PUNI SEBE I SVOJIH PLANOVA. Teško ćemo zapravo Njemu i stići, jer TAKO OPTEREĆENI SOBOM I BRIGOM ZA SEBE- nikada se nećemo vinuti u nebo.

 

 

 

Govoreći o životu iz prespektive vremena, pitamo se nekada zašto Bog digne čovjeka mlada, a nekada nekome dadne dug, predug vijek? VRIJEME NAM SE PRODUŽAVA SAMO KAKO BISMO ISKUPILI SEBE ILI DRUGE! SAMO KAKO BISMO NAPRAVILI NEŠTO U ŽIVOTU ZA SVOJE SPASENJE ILI SPASENJE NEKOG BLIŽNJEG! ZA DRUGOGA!

 

 

 

Pokora, nadoknada za neku počinjenu štetu, ispravljanje neke nepravde za života počinjene, otkrivanje prave istine o nekome ili nečem, pomirenje, oproštenje ili primanje oprosta, darivanje svojih viškova, pomaganje nekome da prebrodi teške trenutke..., niz je način na koji iskupljujemo vrijeme. Tako je i sa radom: raditi čestito, ali ne pretvoriti rad u gospodara, već raditi tako da rad služi tebi i drugima, jedan je od način da se iskupljuje vrijeme. ISKUPITI VRIJEME ZNAČI ISKORISTITI GA TAKO DA SE NEŠTO ILI NEKTO PREOBRAZI i tako PRIBLIŽI BOGU, a da tu preobrazbu platim ja svojom žrtvom ili odricanjem.

 

 

 

Jedan dan u našem životu bit će NAŠ POSLJEDNJI DAN. Mnogi su umrli danas ili će uskoro umrijeti i ni slutili to nisu. Nemojte da nas taj trenutak dočeka sa srcem vezanim uz materijalno, uz bogatstvo, uz posjed. DARUJTE SEBE I ISKORISTITE SVE ŠTO IMATE DA ZADOBIJETE NEBO U TAJ SVOJ POSLJEDNJI DAN! ŽIVITE RADOSNO, ALI ŽIVITE TAKO KAO DA VAM JE SVAKI DAN POSLJEDNJI I KAO DA O SADAŠNJEM TRENUTKU OVISI MOJE SPASNJE.

 

 

 

 

 

 

Izl 40, 16-21.34-38

 

U one dane: Mojsije učini sve kako mu je Gospodin naredio. Prvoga dana prvoga mjeseca druge godine Prebivalište bi podignuto. Ovako Mojsije podignu Prebivalište: razmjesti njegova podnožja, uspravi njegove trenice, postavi priječnice i podiže stupove. Zatim raspne Šator nad Prebivalište, a povrh njega stavi pokrov Šatora, kako je Gospodin Mojsiju naredio. Uze onda Svjedočanstvo i stavi ga u Kovčeg; na Kovčeg postavi motke; onda stavi Pomirilište ozgor na Kovčeg. Potom unese Kovčeg u Prebivalište; objesi zavjesu za zaklon. Tako zastre Kovčeg svjedočanstva, kako je Gospodin i naredio Mojsiju.

 

A onda oblak prekri Šator sastanka, i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka, zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište.

 

Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao. Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Gospodnji danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu.

 

 

 

Čitamo kako je Bog otkrio svoje nakane da bude BOG S LJUDIMA, jedan Bog koji će se ljudima približiti. Zahtijevao je od Mojsija da napravi ŠATOR SASTANKA u kojem bi bilo BOŽJE PREBIVALIŠTE. Kada je sve napravio kako je Bog tražio od njega, Bog se, kao i prije dok je spašavao izraelce iz Egipta, pojavio u OBLAKU: “A onda oblak prekri Šator sastanka, i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka, zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodnje koja je ispunjala Prebivalište.” I taj je OBLAK bio znak Božje prisutnosti među ljudima.

 

 

 

Kasnije, ušavši u Obećanu zemlju, izraelci sagradiše Hram kako bi mogli prilaziti Bogu, biti mu blizu. Taj je Hram bio, ne samo svetište, već PREBIVALIŠTE Božje u narodu, i biti BLIZU HRAMA, uvijek je značilo BITI BLIZU BOGA. Ova FIZIČKA BLIZINA značila je puno izraelcima, i davala im je sigurnost u svemu što su radili. S Bogom, sve su mogli; bez Boga- ništa.

 

 

 

U punini vremena, Riječ je Tijelom postala i PREBIVALA MEĐU NAMA: Bog se utjelovio i Djevica je “postala novi Božji šator: riječ se Božja tako nastani među nama. Grčka riječ za NASTANITI SE, kojom se koristio pisac evanđelja Ivan, etimološki znači: UŠATORITI SE, PODIĆI ŠATOR, i odatle: BORAVITI NA JEDNOM MJESTU(...). Od tog vremena pa dalje možemo reći kako Bog živi s nama. Svaki dan možemo biti uz njega, bliže nogo što to možemo zamisliti” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VI-274).

 

 

 

Nekada su Izraelci govorili kako je Bog s njima. Danas taj privilegij imamo mi i možemo kazati kako je Bog stalno s nama prisutan u SVETOJ MISI PRIJE SVEGA. Kada svećenik na svetoj misi posvećuje KRUH I VINO, DONOSI NAM KRISTA, BOGA I ČOVJEKA NA OLTAR, gdje prije toga nije bio po svom svetom ČOVJEŠTVU.

 

 

 

To je osobita prisutnost- osobita, ali STVARNA, koja se događa samo u euharistiji i nastavlja se u SVETOHRANIŠTU, u tabernakulu Novog Saveza. Ta se prisutnost najprije odnosi na Kristovo Tijelo, stoga i na tri božanske osobe Presvetog Trojstva: na Riječ, po sjedinjenju s Kristovim čovještvom, na Oca i na Duha Svetoga, po uzajamnom odnosu božanksih osoba. “U svetohraništu Krist je stvarno prisutan, tijelu, krvlju, dušom i božanstvom. Može se doslovno reći: Bog je ovdje, blizu mene. Gospodine, čvrsto vjerujem da di ovdje prisutan, da me vidiš, da me čuješ,...” (Isto, VI- 275).

 

 

 

Vjerujem, kada bismo stvarno bili svjesni te Božje prisutnosti, nikada ne bismo poželjeli otići iz Crkve. Nikada nam misa ne bi bila dugačka, i klanjanje bi se pretvorilo u novo zaljubljivanje u Boga.

 

 

 

Mt 13, 47-53

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«

 

»Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«

 

Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

 

 

 

Danas slušamo riječi koje ovako u slikama ribe uhvaćene u mrežu ne izgledaju strašno, ali kada ove slike prenesemo u onu stvarnost koju mi iščekujemo, onda to postaje nešto oko čega se valja ozbiljno zamisliti. Kraljevstvo je nebesko kao mreža koja se vadi tek kada se napuni. Tako I mi čekamo to vrijeme u kojem će biti ispunjeno sve I u kojem će doći do konačnog odjeljivanja. Po MILOSRĐU BOŽJEM SVI LJUDI BEZ RAZLIKE IMAJU PRIGODU SPASITI SE I UĆI U KRALJEVSTVO BOŽJE, ALI PO PRAVEDNOSTI BOŽJOJ NIJE MOGUĆE DA SVI BUDU SPAŠENI. Bog ne bi bio Bog kada ne bi bio pravedan. Stoga je uzalud uzdati se u Milosrđe a istovremeno živjeti razvratno, neljudski- nekršćanski- nepravedno.

 

 

 

Kaže se u današnjem čitanju kako će izići anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Pazite još jednom: ODIJELIT ĆE ZLE OD PRAVEDNIH! Kada se govori o PRAVEDNIMA misli se na one ljude koji su nastojali živjeti PRAVEDNO- ISPRAVNO. Nije potrebno objašnjavati što to znači. Svaki čovjek U SEBI ima svijest o tome je li neko njegovo djelo ISPRAVNO ILI NIJE. Nekada, zbog objektivnih okolnosti ta svijest nije do kraja izgrađena pa se može dvojiti oko ispravnosti nekih stvari ili se čak može imati krivo mišljenje, ali nitko ne može kazati kako se u sebi ne propitkuje (prije ili kasnije) o ISPRAVNOSTI SVOJIH DJELA.

 

 

 

Životinje to ne mogu- one jednostavno slijede kodove svoje prirode- instinkte koji ih ograničavaju. Stoga kod životinja ne možemo govoriti o PRAVEDNOSTI ILI ISPRAVNOSTI POSTUPAKA. Životinje mogu nanijeti neku štetu, ali nisu zle jer nemaju te SLOBODE PO KOJOJ BI SE ODLUČIVALI ZA NEKI POSTUPAK- instinkt ih ograničava.

 

 

 

Čovjek naprotiv, po svojoj SLOBODI IMA TU MOGUĆNOST DA SE OPREDIJELI ZA DOBRO ILI ZA ZLO- za nešto ispravno ili nešto neispravno- za pravedno ili nepravedno. Nije rijetkost da se u svoj svojoj slobodi odlučimo za nešto nepravedno. Događa nam se, da ustrajavajući na takvim činima, postajemo ZAROBLJENICI SVOJE NEPRAVDE- NE MOŽEMO SE OTRGNUTI OD SVOJIH ZLIH NAVIKA- POSTAJEMO ROBOVI VLASTITIH MANA I GUBIMO SLOBODU.

 

 

 

Kada se odlučujemo za nešto dobro I pravedno, uvijek nam se iznova otvara mogućnost za novo napredovanje u dobru I usavršavamo se postajući sve humaniji- ljudskiji u svojim djelima. I dok nas zlo I nepravda zarobljavaju, dobrota I pravednost oslobađaju dušu od svega što bi nas moglo učiniti manje čovjekom. Čineći dobro, RASTE U NAMA SVIJEST O TOME ŠTO JEST, A ŠTO NIJE DOBRO- POSTAJEMO SLOBODNIJI. S DRUGE STRANE, RADEĆI ZLO, TA SE SVIJEST GUBI U POKUŠAJIMA DA SE VLASTITO ZLO OPRAVDA.

 

 

 

Oni koji sada rade zlo I opravdavaju svoje grijehe, jednako će se ponašati u Nebu. Navike su navike, I kada se ustale U DUŠI NI SMRT IH NE MOŽE IZBRISATI. Tako će I po smrti ostati stvari iste. Svaki onaj koji misli kako može na jedan način živjeti na zemlji, a kako će to kompenzirati na Nebu, vara se ako već sada barem ne pokuša promijeniti sebe na bolje. Ostanu li grijesi ovdje, ostat će I gore. Zato I imamo ispovijed kako bi grijehe Bog “pomeo”, kako bi uklonio od nas sve što nas poništava kao kršćane, kako bi mi polako stvarali jednu NAVIKU OBRAĆENJA. Ovo je malo čudno za čuti, ali poznajemo li narav čovjeka, onda shvaćamo kako je ova potreba za obraćenjem svakodnevna. Onaj koji ima svijest o grešnosti vlastitih postupaka znat će koliko je ovo važno.

 

 

 

Kada se zapusti ispovijed, čovjek polako zapušta samoga sebe. Ispovijed nas vraća u situaciju da kažemo Bogu I sebi u lice istinu o vlastitoj nepravdi, te da učinimo sve da uz Božju pomoć stanemo na pravu stranu. Budući da griješimo stalno, onda je jasna ova potreba za stvaranjem “navike obraćenja”. Riječ je o jednoj vrlini koja, kada se ustali u duši olakšava nam da sebe vidimo kakvi jesmo. Zapravo, tu sliku o sebi trebali bi stvarati uspoređujući se sa Isusom Kristom. Zato, ova navika daje na uvid kolike su razlike između nas I Krista. Istina je kako nikad nećemo postići savršenu identičnost sa Kristom, I mora se dobro paziti onaj koji misli da je poput Isusa Krista. KRIST JE BOG, koji nam je svoje božanstvo pokazao po svojoj ljudskosti. I upravo ta Božja Ljudskost, služi nam kao putokaz u Nebo: nikad je nećemo doseći osim kada se potpuno sjedinimo s Kristom (a to je moguće samo nakon smrti), ali joj se možemo približavati. I koliko smo SLIČNIJI KRISTU, to bolje po nas jer smo na pravom putu.

 

 

 

Ukoliko nema doditnih točaka između Krista I nas, treba se zamisliti nad sobom. Za dobru ispovijed treba tražiti te razlike između Kristova lika I nas samih.

 

 

 

 

 

 

 

 

Mt 13, 54-58

 

U ono vrijeme: Dođe Isus u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.

 

A Isus im reče: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu.« I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

 

 

 

Isus u svom rodnom kraju nailazi na nepovjerenje svoje rodbine glede njegova poslanja. Unatoč silnim čudesima o kojima su slušali, te snažnim riječima koje su dirale dušu, rodbina I prijatelji se pitaju s nevjericom: “Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« I sablažnjavahu se o njega.

 

 

 

Vidmo kako poznanstvo s Isusom nije dovoljno kako bi se shvatila njegova Osoba- rodbina I poznanici se se sablažnjavali o Njega. Potrebno je pouno više od same spoznaje- potrebna je VJERA KOJA POČIVA NA ISPRAVNOJ SPOZNAJI. Spoznaja Isusovih sumještana bila je opterećena životom u mjestu I nisu mogli prihvatiti Isusove Riječi. Nedostajalo im je vjere, a spoznaja im je bila neispravna.

 

 

 

O tome veli sveti Grgur Nazijanski: “Kako se za čudesno izliječenje traže I ZNANJE I VJERA Onoga koji se liječi, ovima se nije moglo dati jedno bez drugoga” (De theologia, 30,10). Potrebne su I SPOZNAJA (ispravna, dakako) I VJERA za prihvatiti ono što je Isus propovijedao.

 

 

 

Drugim riječima, pristuni smo trenutku iskazivanja NEVJERICE spram Isusa od strane njegovih najbližih. I ne samo to, sablažnjavahu se od njega, vjerojatno su mu se rugali, a sigurno je bio predmetom ogovaranja ili klevetanja. Nama se može dogoditi isto kada USTRAJAVAMO NA SVOJIM KRŠĆANSKIM STAVOVIMA: mnogi će nas ismijavati govoreći kako smo konzervativni, drugi će nam se rugati, postat ćemo predmetom podsmijeha, treći će neutemeljeno govoriti gluposti o nama,...

 

 

 

Nije ovdje riječ da će netko biti fizički zlostavljan jer je kršćanin, već o tome da će biti izložen neugodnositma svake vrste, diskriminaciji na poslu, u obitelji može doživjeti nerazumijevanje I odbijanje, nedhvaćanje od najbližih,... U takvim je situacijama potrebno dosta smirenosti kako bi se IZDRŽALO SVE ONO ŠTO NAS MOŽE SPOPASTI.

 

 

 

Kršćanski život odvija se u jednoj sredini u kojoj kršćanin po ničemu ne iskače iz okoline. I više od toga, u našim se krajevima cijelo okruženje smatra kršćanskim. NO NIJE BAŠ TAKO. Mnogi se drže kršćanima, ali to ničim ne pokazuju, niti djeluju kao kršćani u konkretnim situacijama. Zapravo, čini se kako je kršćanin pritiješen između dva mentaliteta u našem društvu: jedna onaj BURŽUJSKI, drugi kojeg smo naslijedili KOMUNISTIČKI. Oba imaju jednu zajedničku točku- imaju LIBERALAN stav prema životu; jedan stav koji nema veze sa kršćanstvom. Dok se prvi stav pokušava nametnuti kao vodeći u društvu kroz jedan pokušaj stvaranja ekonomske elite, drugi se poziva na socijalne nepravde I sebe promovira kao političku “majku Tereziju”.

 

 

 

Prvi stav, onaj buržujski, KORISTI KRŠĆANSTVO ZA SEBE ONDA KADA MU TO TREBA, ali u stvarnosti nitko od tih ljudi koji sebe nazivaju Hrvatima ili katolicima, ne mare previše ni za zemlju ni za vjeru. Upravo oni sebe predstavljaju konzervativnom strujom u životu I u politici, često sebe promiviraju kao velike stručnjake, a zapravo su obični prevrtljivci koji će koristiti sve ono što im treba kada je njima na korist.

 

 

 

Drugi stav, onaj ljevičarski, je uglavnom jasan kada je vjera u pitanju. Kada nisu u situaciji da diktiraju “ritam života”, onda se uglavnom pokazuju kao ljudi koji “poštuju” različitost u razmišljanju, ali kada se domognu vlasti, jasno artikuliraju svoje animozitete spram katoličanstva. Osim toga, kada je njihova osobna korist u pitanju, po ničemu se ne razlikuju od onih koji se vode buržujskim mentalitetom.

 

 

 

Treći dio našeg društva su ljudi čestiti I iskreni, I lijevi I desni (u političkom smislu), vjernici I nevjernici, bogati i siromašni, kojima je na prvom mjestu u životu POŠTENJE I ČESTITOST. Ovi ljudi često puta bivaju neshvaćeni I neprihvaćeni u svom životu zbog svojeg POŠTENJA I ISKRENOSTI. Bivaju predmetom izrugivanja I klevatanja zbog toga što ne odustaju od svojih stavova.

 

 

 

Ako niste primjetili, u ovoj trećoj grupi ljudi NISMO IZDVAJALI NIKOGA, jer se zapravo u životu događaju iste neugodnosti onim ljudima koji sve pokušavaju POŠTENO RADITI I ŽIVJETI. Uvijek im se ispriječi netko tko im želi nauditi bilo riječima, bilo djelom, samo zato jer su DRUGAČIJI (pošteni I iskreni). U ovoj grupi ljudi nalaze se oni koji TRPE ZBOG SVOJIH STAVOVA OD KOJIH NE ODUSTAJU.

 

 

 

Ponovit ću Vam: tu su vjernici I nevjernici, bogati I siromašni, lijevi I desni- ali svi čestiti I pošteni ljudi. Među njima ima onih koji za Boga ne znaju, ali BLIŽNJEG VOLE VIŠE NEGO SAMOGA SEBE. Stoga se dijelom ponašaju kao I vjernici u svemu.

 

 

 

Iz ove grupe sada ćemo nape razmišljanje usmjeriti prema vjernicima. Analizirati sve iz ove grupe, sve one dobre I čestite ljude koji za Boga ne znaju ili zbog raznih razloga ne vjeruju u njega, odvelo bi nas predaleko. Stoga ćemo se usredotočiti samo na vjernike iz treće grupe.

 

 

 

Vidjeli smo kako svi bez razlike na vjeru ili nevjeru mogu trpjeti na jednak način iste neugodnosti zbog svojeg poštenja. Kada je vjera u pitanju onda se to naglašava. Više se ne dovodi u pitanje samo LJUDSKOST, VEĆ I NAŠ STVA PREMA SPASENJU. Što se tiče ljudskosti, ovako ili onako netko će nam je povrijediti ili okaljati. Tu nam može biti svejedno što će o nama kazati jer bitno je zapravo ono što BOG O NAMA GOVORI, A NE LJUDI. No stav prema spasenju nije bezazlena stvar, jer stavlja na kocku sav naš život- ne mislim tu na ovaj zemljaski, već na život vječni.

 

 

 

Pitanja VJERE često će potaknuti druge da nam se suprostave, vide nas kao nerijatelje I izazovu neugodnosti. “Kršćanin treba odbaciti bojazan da će njegove riječi biti krivo shvaćene ili jednostavno odbijene, Tko bi zbog drugih skrivao svoje kršćanstvo usred poganskog okruženja, zaslužio bi čuti ove Kristove riječi- Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se I ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-280).

 

 

 

U situacijama koje zbog vjere mogu biti neugodne, kršćanin se ne smije pitati što je naprijkladnije, što će biti dobro prihvaćeno, već ŠTO JE NAJBOLJE, ŠTO OD NAS OČEKUJE BOG. Često se povlačimo po pitanima vjere pred drugima jer se ne želimo isticati ili se ne želimo razlikovati od drugih. U tome nam je sam Isus Krist najbolji primjer: NIKADA SE NIJE DODVORAVAO NIKOME, NITI GA JE BILO BRIGA HOĆE LI SE ILI NEĆE LJUDI SLOŽITI S NJIM. On je jednostavno mario samo za jednu stvar: VRŠITI VOLJU OČEVU.

 

 

 

Za nas se to VRŠENJE BOŽJE VOLJE najprije tiče našeg života u vjeri. Teško mi je zamisliti da netko tko ne mari za vjeru, može shvaćati volju Božju za sebe. Čak I oni koji se trude u vjeri ponekad teško pronalaze što je to što Bog traži od njih. Stoga je važno USTRAJNO SE DRŽATI SVOJIH STAVOVA USRED OVOG POGANSKOG ILI POLU POGANSKOG OKRUŽENJA U KOJEM ŽIVIMO.

 

 

 

Isus nikada svojim riječima ili djelom nije pokazivao nikakvu neodlučnost. To želi prenijeti I na nas, On ne poznaje nepromišljenost, neodlučnost ili kompromise života koji vjeru bacaju u drugi plan. ON NE MARI ŠTO ĆE DRUGI KAZATI O NJEGOVU ŽIVOTU, već samo gleda što Otac traži od njega.

 

 

 

Tražeći primjere hrabrosti po pitanju vjere, ne smijemo zaobići Josipa iz Arimateje I Nikodema, koji su se jedini usudili zatražiti tijelo Kristovo u vrijeme kada su svi Isusovi sljedbenici (osim nekolicine) pobjegli glavom bez obzira od Isusa. Nasuprot njima, vidimo apostole koji se tek naknadno shvatili kako trenaju hrabrno naviještati Isusa. Čak I tada, nakon što je apostolat uhvatio zamaha, sveti Petar uzmiče pred nasilnim židovima. NAKON ŠTO JE PRIMIO DUHA SVETOGA PREPAO SE ŽIDOVA I POPUSTIO U NJIHOVIM ZAHTJEVIMA GLEDE OBREZANJA ONIH KOJI DOLAZE IZ POGANSTVA U VJERU. Pavao ga je zbog toga žestoko korio, a Petar, svhativši svoju grešku se ponizno ispravio.

 

 

 

To što idemo u Crkvu I primamo sakramente, još nije garancija kako svjedočimo vjeru. Često su oni koji nam se suprostavljaju agresivni, pa se poput Petra povučemo I složimo s njima. Pokazuje time kako nam je VIŠE STALO DO NJIHOVA MIŠLJENJA, A MANJE DO BOŽJEG. Nekada nas to dovodi da jasno sami mijenjamo stav I okrećemo leđa vlastitoj vjeri. Razumljiv je strah ili osjećaj stida kojeg većina ljudi ima, koji nas tjera da se po ničemu ne ističemo od drugih ljudi. Ali to ne znači da moramo misliti isto što I drugi ili vjerovati isto što I drugi. Upravo u toj različitosti stavova, MI MORAMO ZADRŽATI SVOJ, PA ŠTO KOŠTALO- KOŠTALO!

 

 

 

Kaže sveti župnik arški, sveti Ivan Maria Vianney: “Znate li koja je prva napast koju đavao stavlja pred osobu koja je počela više služiti Bogu? ŽELJA ZA TUĐIM POŠTOVANJEM!” (Propoviejd o napastima). Isus je propovijedao istinu ne obazirući se na ljude. Da govori istinu znali su I njegovi najokorijeliji protivnici, koji su mu govorili licemjerno: “Učitelju! Zanmo da si istinit te po istinu putu Božjem učiš I ne mariš tko je tko jer nisi pristran” (Mt 22,16). Takvi moramo biti I mi želimo li ustrajno djelovati kao kršćani u ovom svijetu. Budemo li mijenjali svoje mišljenje stalno, budemo li čas krćani, čas nekršćani; tko će povjerovati u naše riječi kada nas “uhvati vjerski zanos”? Govorit će svi da smo dvoličnjaci: danas govorimo jedno, sutra drugo. Stoga se držimo ČVRSTO SAMO JEDNE STVARI- NAŠE VJERE I BUDIMO MIRNI UNATOČ SVIM NEUGODNOSTIMA KOJE NAS MOGU SPOPASTI AKO NE POPUŠTAMO U SVOJIM STAVOVIMA. I Isus je prolazio isto.

 

 

 

Oni koji nas napadaju, ZNAJU DA GOVORIMO ŠTO JE ISPRAVNO. Bez brige budite. I farizeji I psimoznanci u Isusovo vrijeme su ZNALI ISTO: DA ISUS GOVORI ŠTO JE PRAVO I ISTINITO. Unatoč tome su ga napadali. Oni koji napadaju Vas zbog vjere, ZNAJU ISTO ŠTO I FARIZEJI I PISMOZNANCI: znaju da govorite istinu. Ako u svojim stavovima ustrajete, počet će Vas poštivati kao PRAVOG KRŠĆANINA, I s vremenom će uvažavati sve što velite. Ako ne zbog vjere, ono zbog čestitosti I čvrstoće u istini. Tek tako ćete moći doprijeti I do onih duša koje su daleko od Boga.

 

 

 

Mlakošću u vjeri, prevtljivošću u stavovima nikoga nećete pridobiti za Boga, već ćete stvoriti lošu sliku o sebi, o vjeri, o Crkvi, o Bogu. Neka Vas ne brine stav bližnjih. Samo ustrajte u vjeri I ne popuštajte nikome kako biste se udvorili stavovima koji su daleko od vjere I Boga.

 

 

 

 

 

Mt 13, 44-46

 

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.«

 

»Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«

 

 

Ponovo čitamo Gospodinove riječi u kojima On oslikava kraljevstvo nebesko kao BLAGO I KAO BISER. Razmišljat ćemo o tom BLAGU I BISERU iz perpektive onoga koji to blago I taj biser pronađe.

 

 

BLAGO I BISER u sebi nose sliku nečeg što je toliko vrijedno da se vrijedi prodati I napustiti samo kako bi se posjedovalo blago/biser. Ipak postoji jedna razlika: blago je pronađeno slučajno, a za biser je potrebno uložiti trud da ga se pronađe.

 

 

Gledmao li na blago I biser kao na kraljestvo nebesko koje netko naše u svom životu, lako ćemo shvatit kako se I blago I biser odnose na NAŠ ŽIVOTNI PUT kojeg umsjeravamo k Bogu ili od Boga. Onaj koji pronađe blago ili biser- OSTAVLJA SVE- NAPUŠTA PRIJAŠNJI NAČIN ŽIVOTA I POČINJE ŽIVJETI TAKO DA JASNO POKAZUJE KAKO MU JE BOG NAJVAŽNIJI U ŽIVOTU.

 

 

Netko dakle, pronađe blago bez svoje zasluge- DARUJE MU SE! Drugi pak mora uložiti silan napor kako bi pronašao biser! Zašto je nekome darovano, a od nekoga se traže napori? Pa, Bog se u svemu služi našom prirodom, našim ljudskim mogućnostima. Stoga nekima daruje ono što sami neće uspjeti, dok druge pušta da ih potraga ojača u vjeri, jer sami imaju snage pronaći ono najvrijednije u svom životu.

 

 

Ovdje je zapravo riječ o POZIVU BOŽJEM NA KOJEG LJUDI TREBAJU ODGOVORITI SVOJIM ŽIVOTOM- PONAŠANJEM. Blago I biser su one životne vrijednosti koje nas vode Bogu I zbog kojih vrijedi napustiti sve. Neki ljudi te vrijdnosti ne vide I potrebna im je Božja pomoć. No, kada ih pronađu, pa makar to bilo I slučajno, SHVATE KAKO ZA TAKVO ŠTO VRIJEDI PROMIJENITI ŽIVOT. Drugi pak u sebi imaju trajan nemir I stalno traže nešto što će im smiriti srce. Oni sami mogu pronaći ono što je nekima uskraćeno. Takvi se poput bogata mladića često pitaju: “Što mi još nedostaje?” (Mt 19,20). To je pitanje koje u dubini duše zapravo postavljaju Isusu, baš kao I onaj mladić koji nije imao snage ostaviti sve I promijeniti svoj život kako bi Isusa slijedio u stopu.

 

 

U oba slučaja je dobro to što su PLODOVI DOBRI. Ne treba se sekirati puno zbog toga kako je netko našao ono najvrijednije, već je li OSTAVIO SVE- PROMIJENIO SVOJ STIL ŽIVOTA I UPRAVIO SVOJ ŽIVOT BOGU. Zapravo, ono što jest bitno je da ČOVJEK SHVATI BOŽJI POZIV, DA SHVATI ŠTO BOG OD NJEGA ŽELI I DA PROMIJENI SVOJ ŽIVOT OSTAVIVŠI IZA SEBE SVE ONO ŠTO GA PRIJEČI U OSTVARIVANJU SVOGA POZIVA.

 

 

Čim čovjek SHVATI BOŽJI POZIV, počinje shvaćati drugačije svoju PROŠLOST, a vidi drugim očima I svoju BUDUĆNOST. Slike iz prošlosti se pojašanjavaju sada u svjetlu poziva: shvaćamo zašto mi jejednom netko prišao bez razloga I kazao mi nešto što me je duboko potreslo, zašto je nekto učinio uslugu koju nije trebao, zašto me je netko ukorio želeći mi dobro, a ja shvatio naopako,....!

 

 

Bog prolazi kroz život čovjeka pod točno određenim uvjetima, u određenoj dobi, u različitim situacijama; njegovi su zahtjevi u skladu s uvjetima koje je on davno predvidio” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 6-269). Ovako lakše možemo shvatiti onu prispodobu o radnicima koje gospodra vinograda zove u različito vrijeme: jedne zove rano ujutro, druge u podne, treće predvečer I sve ih jednako plaća. Riječ je o tome da neke ljude zove u ranoj mladosti I oni to shvaćaju, druge zvoe u zrelijoj dobi, treće u poodmaklim godinama. Poznajemo li povijest rane crkve shvati ćemo kako je ovo u prvim vremenima razvoja Crkve bilo normalno I nitko nije robovao predrasudama glede dobi u kojoj Bog poziva radnike na svoju njivu.

 

 

Mnogima- većini- Gospodin pristupa dok rade, dok se bave svojim poslom, I želi da nastave raditi svoj posao, ali kao vjernici koji u potpunom predanju posvećuju ovaj svijet svojim radom, svojom teško stečenom stručnošću. Neke Gospodin vidi u braku I traži od njih da posvete svoje obitelji I da se njemu predaju u okolnostima u kojima jesu. U kojoj god životnoj dobi da se primi poziv, Gospdoin dariva nutarnju mladost koja sve pomlađuje (…) Njavažnije je biti pri tom velikodušan prema njemu- u času kada poziva I uvijek- I ne uzdati se u drugu priliku jer ona možda nikad neće doći, I ne misliti da je prošlo vrijeme za hrabre, odvažne odluke, da je prekasno,....ili prerano” (F:F. Carvajal, na nav. mj.).

 

 

Što dakle znači OSTAVITI SVE, PRODATI SVE radi kraljevstva nebeskog u svjetlu ovoga o čemu smo razmišljali? To ne znači da je potrebno materijalno osiromašiti sebe. Bilo bi posve pogrešno tako razmišljati, jer siromašan može biti netko tko ima dosta materijalnoga. Ta kategorija “siraomaštva” ne ovisi o imutku, već o srcu čovjeka.

 

 

Nije siromašno imanje, već čovjek. Neki naime imaju strahovito puno imanja, ali im ne koristi ničemu I uz to ih zna voditi u propast jer vezuju svoje srce uz imanje I nastoje svim sredstvima to imanje povećati. Oni nisu ni siromašni ni bogati, već su navezani na grijeh. Takvi bi bili čak I da nemaju ništa materijalnoga.

 

 

Drugi pak imaju, ali se s mjerom odnose prema svom bogatstvu. Spremni su odsutati od nečega radi tuđeg dobra, radi javne koristi. Takvi ljudi su nenavezani na grijeh I premda bogati, imaju srce slobodno od sveza ovoga svijeta. Za nijh nije bitno imaju li ili nemaju- oni se ne bi promijenili jer njihov život ne ovisi o bogatstvu, već o srcu. Njihovo bogatstvo, zapravo je njihov život.

 

 

Prva grupa ljudi ne mora prodavati ništa da bi slijedila Isusa. Oni, kada shvate što im je najvrijednije u životu, kada shvate na što ih Bog poziva, ne moraju prodati ništa, već moraju odvezati srce od onog štoga je vezivalo. Moraju SEBE OSLOBODITI VEZE SA SVOJIM BOGATSTVOM, A ZA TO NIJE NUŽNO RASPRODATI SVE. Netko će naime smjelo prodati sve, ali će njegovo srce I dalje ostati vezano uz grijeh neumjerena bogaćenja. Takav će opet pronaći neravan put prema materijalnom bogatstvu.

 

 

PRODATI SVE kako bi se zadobilo BLAGO ILI BISER, odnosno kako bi se zavrijedilo kraljevstvo nebesko, ZNAČI POČETI ŽIVJETI NA DRUGAČIJI NAČIN OD PRIJAŠNJEG: bolje izvršavati svoje obaveze, raditi više I bolje, hrabro ispunjavati obiteljske obaveze, odgajati djecu u duhu kršćanstva, brinuti se za druge obitelji, govoriti o Bogu riječima I djelima,...

 

 

To OTKRIĆE BLAGA ILI BISERA izaziva USHIT koji je plod jednog duhovnog pokreta u čovjeku koji želi promijeniti svojeu situaciju I sada SHVAĆA ŠTO JE TO ŠTO TREBA PROMIJENITI. Poziv od Boga taži odricanje I TEMELJITU PROMJENU PONAŠANJA- ništa čovjek ne smije zadržati za sebe od staroga. Taj trenutak “otkrića” poziva otkriva nam slabosti I navezanosti, I otvara dušu Onom koji nas poziva da primimo njegovu pomoć kada se odlučimo na promjenu.