Mk 7, 24-30

 

U ono vrijeme: Usta Isus i otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah doču žena koje kćerkica imaše duha nečistoga. Ona dođe i pade mu pred noge. A žena bijaše Grkinja, Sirofeničanka rodom. I moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. A on joj govoraše: »Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će mu: »Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.« I ode kući te nađe dijete gdje leži na postelji, a zloduh je bio izišao.

 

 

 

PONIZNA MOLITVA SIROFENIČANKE: moliti s vjerom da si već uslišan

 

Gospodin ulazi danas u jedan dom izvan Galileje u kojoj je počeo svoje djelovanje I iz koje je I sam porijeklom. Ulazi u Tir. Malo kasnije njemu dolazi jedna poganka, sirofeničanka, žena iz prostora koji je graničio sa Galilejom, ali je narod bio poganski. U taj se kraj, nije administrativno nikada pripadao Galileji, povlači Gospodin kako bi malo predahnuo od napada židova kojima je stalno bio izložen od početka svoga djelovanja. Koristi ovo I kao prigodu kako bi intezivirao poučavanje svojih apostola.

 

 

 

Prilazi mu jedna poganka, obična žena koja ima svojih problema, koju život “ne mazi”. Pored svega što mora činiti, dogodila se i nevolja kćerke pred kojojm su svi nemoćni. Gospodin je ovoj ženi posljednja nada. Žena prilazi Gospodinu PONIZNO, PADA NA KOLJENA. Potom usrdno moli. Isus je najprije odbija, ali ona ustrajava i konačno dobiva ono što želi.

 

 

 

Kada na drugom mjestu Isus poučava o molitvi, govori kako onaj koji “traži, nalazi”! Drugim riječima, Bog ne postavlja granice u molitvi. “Sveti Augustin nas poučava kako naša molitva ponekad nije uslišana zato što nismo dobri, jer nemamo čistoću srca ili ispravne namjere, zato što molimo loše, bez vjere ustrajnosti i poniznosti, ili naprosto zato što molimo zle stvari, to jest, ono što nije prikladno za nas, što nas može skrenuti s pravoga puta” (Usp. Sveti Augustin, O Gospodinovu govoru na Gori, II.,27,3). Sveti Ivan Pavao II poučava kako “molitva treba biti puna predanja u Bogu i dubokog nadnaravnog smisla, budući da se radi o izvršavanju Božjega, a ne našeg djela. Radi se o tome da ga se izvrši po njegovu nadahnuću, a ne po našem subjektivnom osjećaju” (Usp. Sveti Ivan Pavao II., Govor 21-02-1987).

 

 

 

Ovo što pronalazimo u evanđelju od dana, zapravo je jedna dinamizam koji se u molitvi često ponavlja. Prije svega čovjeku se valja moliti sa PUNO SIGURNOSTI I NADE KAKO ĆE GA GOSPODIN USLIŠATI. Zapravo, valja moliti KAO DA SI VEĆ USLIŠAN! Pogledajte samo ovu POGANKU. Nije pristajalo da Gospodin svrne pogled na nju, jer je bila poganka I FORMALNO, ALI SAMO FORMALNO NIJE PRIPADALA ONOM KRUGU LJUDI KOJI SU SEBE SMATRALI VJERNIM BOGU. Ipak njezina VJERA bila je takva da se pokazala preko SRCA I LJUBAVI ZA SVOJU KĆI. Ona NIJE ODUSTAJALA, već je ustrajno molila NE MAREĆI ZA ISHOD.

 

 

 

USTRAJNOST U MOLITVI

 

Ovaj njezin pristup Gospodinu može nam biti uzorom za molitvu. Često i od vjernika čujemo kako “nisu dostojni” moliti ovo ili ono. Naime, zbog nekog svog grijeha, ili zbog SKRUPULOZNOSTI misle kako uopće ne treba moliti jer Gospodin NEĆE SVRNUTI SVOJ POGLED NA NJIH. Krivo- pogledajete ovu poganku! Po logici stvari, Gospodin se nije trebao zamarati s jednom pogankom. No nju nije briga što drugi misle i ne zamara se sa svojom osobnom situacijom (nevjernica koja dolazi pred Nekog veličanstvenog), već moli i moli. Sveti Josemaria Escriva to ovako opisuje: “Ne daj se smesti, ma koliko god nedostojna bila osoba ili nesavršena bila molitva, ukoliko se moli ustrajno i s poniznošću , BOG UVIJEK SLUŠA TAKVU OSOBU.” (Brazda, br. 468)

 

 

 

Isus je najprije odbija uslišiti molitve žene. Na prvi pogled njegovo odbijanje izgleda grubo; uspoređuje pogane sa psima. Ipak, zastanite malo, još jednom pročitajte onaj dio u kojem Gospodin odbija ženu: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Isus ne govori tvrdo i ne vrijeđa nevjernike, već koristi UMANJENICU (psićima) kojom pokazje SIMAPATIJE prema njima. Ne želi obezvrijeđivati sve one drage ljude koji, poput ove žene TRAŽE BOGA ISKRENA SRCA. On ne popušta ženi zato što je molitvu izgovara savršeno i koristila lijepe riječi za kazati što treba, već je uslišana zbog NJEZINA SRCA, NJEZINE LJUBAVI PREMA KĆERI KOJA JE POTIČE DA VJERUJE USRDNO KAKO ĆE ISUS SVE RIJEŠITI. U evanđelju po Mateju u ovoj istoj epizodi Isus na kraju govori ženi: “O ženo kako je velika tvoja vjera! Neka ti bude kako ti hoćeš!

 

 

 

Ova nam žena daje primjer ustrajnosti u molitvi. Ova ustrajnost nama pomaže zbližiti se s Isusom- kao da stalno molite dobrog prijatelja za uslugu. Nikada se ne umarate pitati ma koliko god to moglo biti neugodno, jer znate da Vam prijatelj neće zamjeriti. Prijatelju je stalo do toga da ga molite za pomoć- jer prijatleji i postoje zbog podrške u životu. Naprotiv, bolje će upoznati vas i vi njega, a zajedništvo bi preko vaših prošnji samo moglo rasti. “I takvo prijateljstvo koje stvara molitva, otvara put još pouzdanijoj prošnji (…), tako da pošto smo prvom molbom uvedeni u prisnost s Bogom, slijedeći put možemo još pouzdanije moliti. Stoga, nikada nisu neprikladne postojanost i ustrajnost u molitvi upućenoj Bogu. Upravo suprotno, one Boga vesele” (Sveti Toma Akvinski, Teološko kompendij II.-2). Pri tom, nije nužno stalno ponavljati jedno te isto- to djeluje kao da nemamo povejrenja u Prijatelja, već STALNO MOLITI, PROSITI ZA SVE, ZA NOVE STVARI, ZA SVE..., PONAVLJATI KOLIKO TREBA mislite li da je to ispravno,...

 

 

 

DINAMIZAM USLIŠANJA: pedagogija Boga

 

Ovaj dinamizam “ne uslišanje- naknadno uslišanje” kojeg nalazimo kod žene, lako možemo pronaći i kod nas samih. Često se molimo, ali nam se čini kao da “govorimo u prazno”. Ipak, ustrajemo li u vjeri i činjenju dobra, sve “nekako” dođe s vremenom na svoje mjesto, pa i ono za što smo molili čini nam se uređenim. Nekada i zaboravimo da smo molili za neke stvari koje nam Gospodin usliši U PRAVI TRENUTAK KOJI DOĐE PUNO KASNIJE OD NAŠIH MOLITAVA.

 

 

 

O ovom dinamizmu uslišanja molitve govori sveti Ivan Marija Vianney: “Vidimo puno puta kako nam Gospodin ne uslišava molitve trenutno. To je stoga jer želi da NJEGA ŽELIMO SA VIŠE ŽARA, ili pak da VIŠE CIJENIMO ONO ŠTO USLIŠANJEM ZADOBIJEMO. Ta “odgoda uslišanja” nije nikakva negativna stvar, već jedna provjera kojom se pripravljamo kako bismo u izobilju mogli primiti ono za što molimo” (Govor o molitvi).

 

 

 

Kada sluša naše molitve Bog se ponaša poput pravog roditelja koji NE DAJE UVIJEK SVE DJETETU ŠTO DIJETE ZAIŠTE OD NJEGA. Neke stvari djetetu se uskraćuju jer NISU DOBRE ZA DIJETE ILI ZA NEKOGA DRUGOGA. Stoga, tek kada dođe vrijeme da dijete shvati ili bude spremno kako se ispravno ponašati s onim što od roditelja traži- dobiva željeno. Kada, nakon nekog vremena, dijete dobije ono što je molilo roditelje, vidi se KOLIKO JE TO ZAISTA ŽELJELO. Ako se raduje primljenu daru uslišane molitve, onda je uistinu svim srcem željelo. No ako odmahne glavom i nije ga birga za dar- znači da su i njegove molitve bile izraz jednog trenutnog hira. Kada to roditelj prepozna, naravno da ne uslišava takve stvari.

 

 

 

BOG NE DJELUJE PARCIJALNO: gleda dobro sviju

 

Bog slično djeluje; uslišava ono što je za naše i tuđe DOBRO. Nekada mi molimo ne shvaćajući dugoročne posljedice nekih molitava. Zapravo, nije nam jasno zašto nekada Bog ne usliša neku očito plemenitu molitvu?

 

 

 

BOG JE SVEMOGUĆ. Ovo znači kako Bog VIDI SVE MOGUĆNSOTI koje se tiču neke konkrente situacije. Drugim riječima, Bog vidi i sve moguće posljedice koje bi se iz jedne uslišane molitve mogle izroditi. Stoga, kako ne bi utjecao na slobodu onih kojih se molitva tiče I kako bi sve te ljude priveo onome što je dobro za njih, Gospodin zan I ne uslišati ili usliša onda kada se za to stvore najbolji uvjeti. Do tada mi nekada I zaboravimo što smo molili.

 

 

 

Vratimo se na Josemaria Escrivu koji veli kako BOG UVIJEK SLUŠA MOLITVU. To je istina i to je razlog zbog kojeg treba moliti USTRAJNO I BEZ PRESTANAKA. Pri tom se ne mora zamarati s rezultatom molitve. Njega treba prepustiti Bogu, jer ako itko nama želi dobro onda je to Onaj koji nam je život udahnuo I preko roditelja nas doveo na ovaj svijet.

 

 

 

Ako Vam Bog usliša i više nego što ste očekivali, pa se to dogodi i u više navrata, nemojte se uzoholiti i misliti kako ste “moćni u molitvi”, kako su to nekad stariji ljudi znali razmišljati posebno o nekim svećenicima. Molitva je uvijek Bogu draga, ma kakva god bila da bila i bit će uslišana u pravi trenutak ako je to za nas dobro. Samo molite i kada molite sjetiete se ove poganke iz današnjeg evanđelja: NE OBAZIRE SE NA NIŠTA VEĆ MOLI I MOLI. Ne zanima je odbijanje, ne zanima je ništa nego DOBRO NJEZINE KĆERI. Ne moli ona. Već moli njezina ljubav I vjera koju pokazuje preko molitve.

 

 

 

VJERA NEVJERNICE:iskreno srce dobre žene dira Isusa

 

Danas u evanđelju nailazimo na jedno čudo koje je Isus napravio. Sva čuda u pravilu imaju kao cilj povećati vjeru onih koji čuda vide, ili uvjeriti ih kako je Isus Krist pravi Bog. To je razumljivo sa Židovima koji u Boga vjeruju. No što je sa ne-židovima; sa onima koji nemaju spoznaje o Bogu: koji dolaze Isusu od svoje nevolje? Je li vjera tih ljudi cilj?

 

 

 

Možemo kazati kako u konačnici jest, jer je vjera potrebna za primiti čudo od Boga. Sjetite se kako je Gospodin mnogima koje je izliječio govorio kako im je sve učinio jer su povjerovali. S druge strane, u svom kraju nije napravio ništa posebno, jer su u njemu vidjeli sina zanatlije. Stoga se, kako veli Pismo “čudio njihovoj nevjeri”. Nije dakle, ista stvar imaš li vjere ili nemaš li je kada dolaziš pred Isusa.

 

 

 

Zato bi stavio naglasak na jednu stvar koju danas možemo razumjeti iz ove zgode sa nevjerincom koja dolazi moliti za svoju kći. NEVJERNICA je bila žena koja NIJE IMALA VJERU u Boga, ali je U ISUSU PREPONALA DOBROTU KOJOM JE RAZUMIO I ONE KOJI NEMAJU VJERU. BOŽJA DOBROTA pokazuje kako BOG IMA RAZUMIJEVANJA ZA SVE koji dolaze pred njega iskrena srca. Gospodin prije svoje svemogućnosti u ovoj zgodi sa Sirofeničankom pokazuje svoju DOBROTU. On nije imao nikakvih posebnih potreba ni obveza prema nevjernici- ta poslan je svom narodu. Ipak, smilovao se nesretnoj ženi, zbog LJUBAVI KOJU JE POKAZALA, JER, BILA JE SPREMAN PRETRPJETI SVA PONIŽENJA OVOGA SVIJETA SAMO DA JOJ KĆI OZDRAVI. Uz to pokazala nam je kako se MOLI: ustrajno i bezočno- ne obazirući se na ništa i na nikoga; ne robujući lažnim obzirima i predsrasudama drugih koji nas mogu odvaratiti od Boga.

 

 

 

BOG KAO DOBRI RODITELJ SPRAM DJETETA KOJE MOLI

 

Isus je dirnut ljubavlju jedne nevjernice. I očito dobrota Boga pronalazi sve razloga ovoga svijeta u LJUBAVI JEDNE MAJKE da joj učini čudo. Ako niste primjetili, nakon ovog čuda Gospodin ne govori kao obično kako ju je vjera spasila, već govori o njezinim riječima: “Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.« Reče joj: »Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.” Njezine riječi otrkivaju njezinu ljubav.

 

 

 

Kako se Gospodin ovdje postavlja? Postavlja se onako kako bismo mi Boga Oca trebali razumjeti kada ga molimo. Bog se uvijek postavlja kao OTAC- kao RODITELJ. Kada ga molimo za nešto, nekada nas usliši, nekada ne. U čemu je “kvaka”?

 

 

 

Za to shvatiti pokušajmo se staviti u položaj djeteta. Dijete obično moli roditelje za sve što mu se čini zgodnim. Ipak, dijete puno puta moli roditelje za nešto što nije dobro za dijete. Ili, moli za neku stvar koja će trenutno zadovoljiti dječju znatiželju, a onda će je dijete odbaciti. Drugi put dijete moli za nešto što je potencijalno opasno za dijete, ali samo dijete ne vidi opasnosti. Ili pak moli za nešto što mu i nije potrebno, ali kako svi imaju, onda i dijete želi istu stvar.

 

 

 

Namjerno smo naveli neke primjere kada dijete moli roditelja za nešto što pametan roditelj neće dati djetetu. Neće mu dati jer ni u jednom od ovih slučajeva, za dijete NIJE DOBRO da bude uslišano. Roditelj pazi da O DOBROTI POUČI SVOJE DIJETE: da ga preko ovih svakodnevnih stvari poučava što je dobro za njega, a što ne. Zato često dijete ne biva uslišano, jer roditelj ne želi dati djetetu ono što ije dobro za njega.

 

 

 

Kada se jedno dijete pouči o tome što je dobro za njega samoga, a što ne, tada će to dijete zauzeti ISPRAVAN STAV PREMA SEBI. Kada ima takav stav, onda će na sebi razumjeti kako NIJE SVE ŠTO SE VIDI DOBRO ZA NJEGA, i s vremenom će shvatiti razloge roditeljskog odbijanja.

 

 

 

Ista je stvar i sa molitvom. Nekada nam se čini kako nas Bog odbija. Uistinu, odbija od nas ono što nije dobro za nas. No, kada bismo samo gledali sebe, nikada se ne bismo mogli nazivati kršćanima. Kao zreli ljudi moramo uzimati u obzir potrebe bližnjih prije svega. Stoga, često puta ne dobijemo ono što se nama čini dobrim za nas- ali ne dobijemo ne zato jer Bog nije dobar, već zato što molimo za nešto što NIJE DOBRO ZA DRUGOGA.

 

 

 

To je druga lekcija u roditeljskom, ali i vjerskom odgoju. Kada naučite dijete da VOLI SEBE NA ISPRAVAN NAČIN, onda ste zasigurno postigli da to dijete shvaća kako DRUGOME NE SMIJE UČINITI ONO ŠTO ONO NE ŽELI DA SE UČINI NJEMU SAMOME. Tek sada dijete počinje odrastati u svom okruženju. Počinje shvaćati da ono nije najbitnije na ovom svijetu. Nekada je za to potrebno dugo vremena- nekome nije dovoljan cijeli život.

 

 

 

Shvativši kako druge moramo uvažavati, slijedi druga lekcija u odgoju, a to je ona o LJUBAVI. Kada roditelj USKRAĆUJE neke stvari za koje ga dijete moli, onda često to čini jer je ZA NEKOGA DRUGOG TA STVAR NIJE DOBRA. Ovako se često USKRAĆIVANJEM U MOLITVAMA dijete poučava o VAŽNOSTI LJUBAVI PREMA BLIŽNJEMU. Nakon što šprihvati jedan ispravan stav o sebi samome, sada polako shvaća kako BLIŽNJEGA TREBA STAVITI ISPRED SEBE. S vremenom, takvo dijete počinje CIJENITI POTREBE DRUGIH NA NAČIN DA JE SPREMNO ŽRTVOVATI SE ZA NJIH I ZAOBRAVITI NA SEBE. To je moguće samo ako je ispravno odgojeno, a za to je potrebno DOSTA USKRAĆIVANJA U MOLITVAMA.

 

 

 

BOG NE OSTAJE RAVNODUŠAN NA LJUBAV

 

Nadam se kako sada možete razumjeti zašto Vam se čini da Vas “Bog nekada zaobravlja”. Nikada Vas ne zaboravlja, već uvijek gleda na Vaše dobro, ali i na dobro ljudi s kojima živite. To “dobro bližnjih” je uvijek takvo da je ono i “dobro za nas”. U razborita čovjeka nema sreće, bez sreće bližnjega. Stoga, radije MOLITE ZA DRUGE, JER TE MOLITVE UKLJUČUJU I VAŠE POTREBE. Molite se za sebe, naravno, ali NEMOJTE ZABORAVITI DRUGE. NEMOJTE MOLITI TAKO KAO DA CIJELI SVEMIR OVISI SAMO O VAŠIM POTREBAMA. Ima još živih ljudi na ovom svijetu, i mnogi imaju veće potrebe od Vas. Iskažite im ljubav RIJEČIMA SVOJIH MOLITAVA, poput ove Grkinje koja je, NE PO SVOJOJ VJERI, VEĆ PO SVOJOJ LJUBAVI PRIMILA MILOSTI.

 

 

 

Zapravo, LJUBAV I VJERA (i NADA) SU JEDNO TE ISTO kada je Bog u pitanju. Tako ova Sirofeničaka nije ni znala da, kada je iskazala veliku ljubav spram kćeri, zapravo pokazala istovremeno i VJERU koju riječima nije mogla izraziti. Kada je došla pred Isus, doživjela je svojevrsno poniženje i odbijanje. Ipak, na sve je bila spremna: bila je spremna pretrpjeti bilo kakvo poniženje za svoju kći i time je pokazala silu ljubavi.

 

 

 

Nama je ona pouka da se LJUBAVLJU MOŽE DOBITI SVE! Nekada molimo i “petljamo” bez veze. Naravno da ne dobijemo ništa. No Bogu taj naš jezik “petljancije” nije bitan- Njemu je važan jezik LJUBAVI. “Bog nikada nije odbio niti će odbiti nekoga tko nanovo traži njegove milosti na prikladan način. Molitva je veliko blago koje imamo da izađemo iz grijeha, ustrajemo u milosti, potaknemo Božje srce i privučemo nas nas svaku vrstu nebeskog blagoslova, kako za dušu, tako i za naše vremenite potrebe” (Sveti župnik Arškim Propovijed na petu nedjelju nakon Uskrsa).

 

 

 

Stoga, ne pokušavajte biti “veći papa od pape” kada molite. Nemojte sebi umišljati kako će zato što nabrajate koješta u sebi Bog uslišati vaše molitve. Te mu riječi možda nisu uopće važne. Najčešće taj jezik vjere i ne razumijete.

 

 

 

Stoga, prevedite svoju VJERU U DJELA LJUBAVI. Gospodin će vas razumjeti sigurno. Govorite mu s ljubavlju o drugima, ali još više, ISKAZUJTE DJELIMA LJUBAV JEDNI DRUGIMA I CIJELI VAŠ ŽIVOT- sve što mislite, radite i govorite- PRETVORIT ĆE SE U JEDNU LJBAVNU MOLITVU IZGOVORENU BOGU. I bez brige, događat će se čuda: stvari se tada odvijaju zadivljujće i čini nam se kako nam sve polazi za rukom. Zapravo smo MOLILI RADEĆI I MOLILI LJUBEĆI BLIŽNJE. I naravno kako nam je naš Roditelj DAO ONO ŠTO JE POTREBNO I NAMA, A DA MU NISMO MOLILI ONAKO KAKO TO NEKI POKUŠAVAJU NAMETNUTI KAO OBLIK MOLITVE- sa puno riječi, ali sa malo sadržaja.

 

 

 

 

 

Mk 7, 14-23

 

U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!« I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela. Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

 

 

 

Gospodin nam donosi pouku o MORALNOJ ČISTOĆI tako što poučava preko židovskih zakona o obrednoj čistoći.

 

 

 

Govoreći o ČISTOĆI, mogli bismo razmišljanje početi s onim što je suprotivo tome- NEČISTOĆI. Naime, obredna pranja čiste izvanjske nečistoće, ali nose sliku onog pranja koje treba očistiti nutrinu- srce čovjeka, jer, kako Gospodin veli: “Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.” Nečistoća se uvijek odnosi na različite aspekte materijalnog svijeta. Uvijek se podrazumijeva da NEŠTO IZVANA ONEČISTI neki predmet ili nekoga. No, to izvana se pere i nečistoća nestaje.

 

 

 

Kada nešto IZNUTRA IZLAZI I ONEČIŠĆUJE NEKI PREDMET (primjerice), onda je to znak kako premet U SEBI IMA NEDOSTATAK. Na primjer, kada iz drveta izlazi prašina, onda je to znak kako je drvo načeto nekom bolešću ili je puno crvotočine. Ovakva unutarnja onečiščćenja pokazuju ozbiljna oštećenja ili nedostatke u predmetu. Ono što obilježava ovakve situacije, jer činjenica da PREDMET U SEBI NEMA DOVOLJNO OBRANE PROTIV NEČEG ŠTO GA RAZARA.

 

 

 

S materijom je puno lakše, nego s dušom. Naime, duša se može onečistiti na DUHOVAN NAČIN. Upravo o tome govori Gospodin ispravno poučavajući o pravom smislu obrednog čišćenja. Dok su farizji uglavnom držali IZVANJSKO KAO IZVOR NEČISTOĆA, pa su se višekranto prali, Isus ih podsjeća kako je vanjska nečistoća nebitna jer ju je lako sprati sa sebe. Ono što ONEČIŠĆUJE ČOVJEKOVO BIĆE JEST ONO ŠTO IZ SRCA DOLAZI. Tako, nikakvo vanjsko čiščenje ne može oprati ono što je na duši nečisto.

 

 

 

Ono što kao hranu primamo, ulazi u nas i NAŠE TIJELO TO MIJENJA, PRETVARA HRANU U SEBE, PRIMA JE U SVOJE STANICE I TA HRANA POSTAJE DIO NAS. Kako god mi transformiramo hranu, tako i hrana transformira nas. Hrana se pretvara u energiju koja ostaje u nama, a viškovi izlaze kroz tijelo.

 

 

 

Kada dopustimo da vanjski grijeh dotakne naše srce ili smo mi izvor tog grijeha, onda u nas ulazi jedna DUHOVNA HRANA KOJU TIJELO NE MOŽE PROBAVITI: TO JE HRANA KOJA MIJENJA NAS. Mi nismo u ovom slučaju oni koji mijenjaju to stanje. I tko god misli kako se može riješiti nekog grijeha, taj griješi: MI KONZUMIRAMO GRIJEH, I U ODREĐENOJ MJERI MOŽEMO SUZBITI NJEGOV UTJECAJ NA NAS, ALI GA SAMI NE MOŽEMO IZBACITI IZ SEBE. “Neke stvari zasigurno dolaze do nas kako bi se promijenile, a druge kako bi promijenile nas: tako primjerice hrana, izgubivši svoju prirodu, pretvara se u naše tijelo, a mi je pretvarano u jednu snagu koja nas jači” (Sveti Augustín, De diversis quaestionibus octoginta tribus liber, q. 73.).

 

 

 

Za promijeniti ovo stanje potrebno je PRIĆI GOSPODINU KOJI NAM SE DAJE U ŽIVOM KRUHU. Isus se daje u pričesti, ali za primiti ga moramo se najprije OČISTITI U ČESTITOJ ISPOVIJEDI. U ispovijedi Bog čisti našu nutrinu, a mi ulažemo napore da ne ponavljamo grijehe. U ispovijedi se događa ono pravo obredno pranje gdje BOG ČISTI NAS SVOJOM LJUBAVLJU. Tek nakon toga, ČISTI od GRIJEHA, možemo prići stolu Gospodnjemu. Tada možemo blagovati jedan drugačiji kruh. To je KRUH TIJELA KRISTOVA, koji će se pretvoriti U NAS, ALI ISTODOBNO ĆE NAS PRETVARATI U SEBE. Tako ćemo, krijepeći se sakramentima, postajati dio Crkva, dio Krista, dio Onoga koji svojom ljubavlju ne zapušta nikoga i ne dopušta da itko “ostane gladan” te iste ljubavi.

 

 

 

Mk 7,1-13

 

U ono vrijeme: Skupe se oko Isusa farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: »Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?« A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke — uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.« Još im govoraše: »Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju: I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. A vi velite: 'Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude 'korban', to jest sveti dar, takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.«

 

 

 

Isusovi učenici bili su priprosti galilejci koji nisu previše marili za neke stvari dok su radili svoje poslove. Bez obzira na to što su oni bili vjernici, ipak njihovo stanje nije dozvoljavalo da rade ono što vjerske vlasti zahtijevaju od njih. U ovom evanđelju vidimo kako NE PERU RUKE PRIJE JELA: “jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.

 

 

 

S druge strane, farizeji su to jedva dočekali da daju primjedbu glede njihova ponašanja. Razlog primjedbama bile su PREDAJE STARIH kojih su se farizeji pridržavali: “A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca.” Dakle, farizeji ne kore učenike zbog nepoštivanja Zakona, već zbog kršenja LJUDSKIH PREDAJA.

 

 

 

Židovi bijahu primili na jedna materijalan način duhovne riječi starih proroka koji su govorili o duhovnom ispravljanju, o duhovnoj čistoći i čistoći tijela ovim riječima: Operite se i bit ćete čisti (Iz 1,16), i : Očistite se vi koji donosite posuđe Gospodinu (Iz 52,11). Oni su ove propise vršili samo primjenjujući ih na tijelo. Tako nastade besmislena tradicija višekratnog pranja prije jela, premda je već pranje obavljeno, i tradicija ne blagovanja prije nego se ovo pranje obavi” (Sveti Beda Časni, In Marcum 2,29).

 

 

 

Isus kritizira farizeje jer su ljudske predaje pretpostavili Zakonu kojeg su primili od Boga. Naime, Zakon je propisivo određenu praksu obrednog pranja prije jela, i ta je praksa bila normalna i izvediva za sve jer se nije odnosila na svakodnevne situacije, već samo na OBREDNO PRANJE SVEĆENIKA PRI ULASKU U ŠATOR SASTANKA: “Reče Jahve Mojsiju: "Napravi umivaonik od tuča i podnožje od tuča za umivanje. Postavi ga između Šatora sastanka i žrtvenika. Nalij u nj vode pa neka Aron i njegovi sinovi peru svoje ruke i noge vodom iz njega. Kad moradnu ulaziti u Šator sastanka, ili kad se moradnu primicati žrtveniku za službu da spaljuju žrtve u čast Jahvi paljene, neka se vodom operu da ne poginu. Neka operu ruke svoje i noge svoje da izbjegnu smrti: to je trajna naredba Aronu i njegovim potomcima u sve naraštaje.” (Izl 30,17-21). Stoga, sve ono što su farizeji dodali, ne obavezuje nikoga.

 

 

 

Sami su zaboravili ono bitno: sva ta obredna pranja nosila su u sebi sliku potrebe za DUHOVNIM PRANJEM koje je podrazumijevalo ČIŠĆENJE NUTRINE, a ne vanjštine. Nitko nije ni sumnjao kako je ispravno izvana se prati, ali kada je to postalo ciljem, onda se izgubio smisao tih obrednih pranja.

 

 

 

Tražimo li poveznicu sa Isusom u ovom evanđelju, onda bi se mogli najprije fokusirati na vodu kojom su vršena obredna pranja. Sjetimo se kako je upravo PRVO ČUDO U KANI GALILEJSKOJ BILO NAPRAVLJENO SA VODOM ULIVENOM U POSUDE ZA OBREDNA PRANJA: “A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: "Napunite posude vodom!" I napune ih do vrha. Tada im reče: "Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola." Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je - znale su sluge koje zagrabiše vodu - ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: "Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” (Iv 2,6-11). Ova poveznica da Kanom nas podsjeća kako je Gospodin htio osloboditi sve koji u njega vjeruju svih ljudskih običaja Starog Zavjeta. Isus je PREOBRAZIO ovu VODU ČIŠĆENJA STAROG ZAVJETA U VINO OKRIJEPE NOVOG ZAVJETA. Gospodin je učinio efikasnim ono što sva voda židovskih čišćenja nije bila u stanju učiniti. Vodom Duha Svetoga po sakramentima čisti pokornike, a vinom pretvorenom u krv, svojim životom krijepi pričesnike.

 

 

 

Prvo čudo Isusovo, Oci Crkve vide kroz jedan snažan simbolizam, shvaćajući pretvorbu vode u vino kao najavu jednog koraka iz Starog Zavjeta u Novi. U Kani se voda u posudama koje su se koristile za obredna čišćenja pretvara u novo vino za svadbu koja simbolizira jedno novo sjedinjenje Boga i čovječanstva.(Sveti Ivan Pavao II, Audijencija, srijeda 26. veljače 1997.)

 

 

 

U ovoj kritici onih običaja koje su ljudi unijeli u židovski Zakon, otkirvamo zapravo sakramentalnu novost: Gospodin onaj materijalni element ovog svijeta unosi u sakramente pokazujući kako je sve stvoreno Njegovo- Božje, i kako svu našu stvarnost koja je nama potrebna za život On želi posvetiti i želi da je mi posvećujemo. No za pristupanje tako posvećenoj stvarnosti kao što su sakramenti, potrebno je OČISTITI SE. Ovaj put, čišćenje nije tjelesno, već DUHOVNO. Sveti Beda to u nastavku teksta objašnjava: “Za one koji žele kušati kruh nebeski, potrebno je često čišćenje svojih djela sa milostinjom, suzama i drugim plodovima pravednosti. Potrebno je jednako tako neprestano čistiti svoje misli i djela od mrlja koje možemo zadobiti u ovim zemaljskim stvarima. Beskorisno je židovsko pranje ruku i svo njihovo izvanjsko čišćenje ukoliko nije učinjeno na izvoru koji je sam naš Spasitelj. Zaludu im je čišćenje posuđa, dokle god se ne brinu o pranju pravih mrlja u svojoj duši.” (Sveti Beda Časni, In Marcum 2,29).

 

 

 

Mt 5, 13-16

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

 

 

 

MLAKOST U VJERI- BLJUTAVA SOL ZEMLJE

 

Što ako “sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” Ovim je pitanjem Gospodin govorio o MLAKOJ POBOŽNOSTI, koja nije rijetkost među vjernicima. Kada bismo sol, koja uglavnom služi kako bi je neko jelo SAČUVALO i kako bi mu se POBOLJŠAO OKUS, doveli u vezu s VJEROM KRŠĆANA, lako bismo shvatili kako je ono “NEPROBAVLJIVO KRŠĆANSTVO” koje je posve besplodno zapravo ZNAK POSTOJANJA MLAKE POBOŽNOSTI.

 

 

 

NEDOSTATAK ŽARA

 

Naiđete li na kršćane od kojih biste se najradnije odmakli istog trena, znajte da ste naišli na ljude koji su MLAKI U SVOJOJ VJERI. Ta MLAKOST je poput VJERE BEZ ŽARA. Kakva li je to samo ljubav u kojem je netko posve indiferentan na ljubav osobe koja ga voli? U takvu odnosu postoji jedno VELIKO ZANEMARIVANJE U LJUBAVI KOJE SE POKAZUJE NEDOSTATKOM VOLJE DA SE POSVETI DOVOLJNO PAŽNJE ONOM TKO TE VOLI. “Ne postoji razlog zbog kojeg bismo tako mlako ljubili Boga koji nas voli takvim žarom” (SVET ALFONZ M. DE LIGUORI, Pohodi Presvetom Oltarskom Sakramentu,4).

 

 

 

Ovaj nedostatak žara kojim se voli netko, nije nedostatak ljubavi, već ŽARA. Što znači da se MLAKA DUŠA MOŽE TRGNUTI i vratiti se na pravi put. Valja ražariti srce za Boga molitovm, sakramentima, djelima milosrđa.

 

 

 

Ovu mlakost valja razdvojiti od SUHOĆE U MOLITVI, jer osoba sa SUHOĆOM U DUHOVNOME ŽIVOTU ulazi u jedno stanje u kojem NE OSJEĆA NIKAKAV POSEBAN POTICAJ NA SVOJE POBOŽNOSTI, no ona ih i dalje vrši s velikom ustrajnošću ne obazirtući se na manifestacije suhoće.

 

 

 

Na isti način, ne treba smatrati mlakim osobu koja griješi, jer to je karakteristika sviju. Sam grijeh nije pokazatelj malkosti, jer često mlaki u pobožnosti uopće ne vide svoje grijehe ili im umanjaju težinu. Naprotiv, netko tko se bori u svom duhovnom životu, može naglašavati grijehe i takvo što može biti ZNAK BORBE, A NE MLAKOSTI.

 

 

 

ZANEMARIVANJE KAO KORIJEN MLAKOSTI

 

Kod mlakosti stvar je malo drugačija. “Mlakost je više kao neko stanje u kojem se GRIJESI NE SHVAĆAJU ZAOZBILJNO ILI SE UZIMAJU NA NAČIN KOJI OČITUJE MALO SVIJESTI O NJIHOVOJ TEŽINI. (…) Mlakost je stanje NEDOSTATKA ŽARA U SVIJESTI I VOLJI, jedan oblik DUHOVNE ALJKAVOSTI ILI POBOŽNOSTI BEZ PRAVE MJERE utemeljene na krivim predodžbama o Bogu i vjeri: kako nije potrebno biti temeljit u vjeri, kako je Bog prevelik i prezahtjevan u tako malim stvarima, kako i drugi rade poput mene. To je stanje u kojem se uglavnom traže slične izlike za sebe” (B. Baur, Česta ispovijed, str. 103).

 

 

 

Temeljna odlika mlakosti jest NEDOSTATAK ŽARA U POBOŽNOSTI. “Razlika između LJUBAVI I POBOŽNOSTI jest ista ona kao i između VATRE I PLAMIČKA (…). Tako POBOŽNOST raspiruje ljubav tako da ona postaje brza, jaka i brižljiva” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, 1,1). Sveti Toma Akvinski definira POBOŽNOST kao “odlučnu volju u obavljanju službe Božje” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma I., q. 63, a. 2). Te volje nedostaje kod mlakosti- volja slabi.

 

 

 

Čovjek zahvaćen mlakošću u pobožnostima, uvijek nalazi OPRAVDANJA ZA SVOJE POSTUPKE. Stoga takvi ljudi često svoja obrazloženja SUPROSTAVLJAJU DRUGIM LJUDIMA i svojoj nemoći pripisuju krive razloge. Iz stava takve DUHOVNE NEMOĆI, koja nije nemoć u smislu da je čovjek oslabio vanjskim čimbenikom, već da je SAM SEBE ONEMOĆAO, nastaju protivštine u čovjeku, on postaje odbojan, nedostaje mu nade i sve se čini besmislenim, svemu nalazi zamjerku kojom bi opravdao svoje stanje nedostatka želje, u konačnici nerijetko zlurado komentira one kojima uspijeva ono što njemu nije. Takav čovjek, ma koliko god on izvana izgledao mirnim, zapravo u sebi GUBI MIR I HARMONIJU jer iam svijet o tome DA MOŽE ALI NE ČINI NIŠTA ŠTO BI TREBAO U SVOJIM POBOŽNOSTIMA.

 

 

 

NE ČINITI ONO ŠTO BI SE MOGLO

 

Ovakvo gledanje na mlakost primjenjivo je dakako i na ostale aspekte života. Koliki samo NE ČINE ŠTO BI MOGLI, koliko NE ŽELE RADITI i svi imaju isti izgovor- da im se ne isplati- a za dva – tri dana okolo pitaju novac za svoje elementarne potrebe. Koliki se ne žene ili ne udaju zbog toga jer im je lakše bilo ŽIVJETI U KOMODITETU, pa svoje stanje pravdaju NEDOSTACIMA DRUGIH LJUDI,... Koliko ljudi kritizira državu, lokalnu ili mjesnu vlast, ali kada se može nešto poduzeti NESTANU jer se BOJE IZGUBITI KOMODITET i jer se boje izložiti istim kritikama koje su sami upućivali drugima.

 

 

 

Sve ti smeta, sve ti ide na živce, rad te iscrpljuje, i uzork je tome da stalno prigovaraš. Ne poznaješ mjeru u ničemu, i poput divljeg konja galopiraš bez namjere da se zaustaviš prema litici. Živiš posve nezadovoljan svime, načinom života, odjećom, suživotom s bližnjima. I stalno ponavljaš kako tako dalje više ne možeš” (Kasijan, Institucije, 7). Mislite li kako je netko ovo napisao “prekjučer” opisujući tim riječima stanje mlakosti naših generacija- varate se. Ove su riječi napisane u 4-5. stoljeću od Ivana Kasijana, i izgleda da se mijenja Zemlja, ali ljudi ne.

 

 

 

NEDOSTATAK ISKRENOSTI PREMA SEBI

 

Mlakost je nešto što se javlja prije svega kada čovjek PRESTANE BITI ISKREN PREMA SEBI I SVOJOJ GREŠNOSTI, te umanjuje težinu svega, kako sakramenata, tako i mise, tako i molitve i pobožnosti uopće. Prema Bogu se ponaša kao da mu je netko sporedan u životu. Kako je ovo stanje jedne duše koja nema ŽARA U SEBI, tako i mlaki vjernici pokušavaju poticaje pronaći u OSJEĆAJIMA što je posve pogrešno. MILOST NIJE PITANJE OSJEĆAJA, “iako su trezveni osjećaji dobri i mogu puno pomoći u molitvi i u cijelom unutarnjem životu budući da su važan dio ljudske prirode koju je stvorio Bog” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, V-227).

 

 

 

Tako se ni iz malkosti ne može izići na krilima osjećaja koji nas potiču raditi ono što nam godi. Stoga neki vjernici griješe kada kažu kako se “u nekoj crkvi ne osjećaju dobro ili im ne paše neki župnik”. OSJEĆAJI MOGU POMOĆI U POBOŽNOSTI, ALI NE SMIJU BITI NA PRVOM MJESTU KOJE JE REZERVIRANO ZA ODLUČNU VOLJU DA SE NAPRAVI NEŠTO BEZ OBZIRA NA TO GODI LI MI TO ILI NE. U POBOŽNOSTI, RASPOLOŽENJE MOJE DUŠE NIJE BITNO: u njoj nas trebaju voditi RAZUM PROSVIEJTLJEN I POTPOMOGNUT VJEROM po kojima ćemo dati VOLJI dovolno razloga da DJELUJE, DA RASPIRUJE ŽAR U NAMA SVE DOK SE NE UPALI VATRA.Dati se voditi osjećajima, to je kao da kuću prepustimo slugama, protjeravši prije toga gospodara. Nisu loši osjećaji, već važnost koja im se pripisuje (...)” (J. Tissot, Unutarnji život, str. 100).

 

 

 

Kada se ljubav ohladi, vjera se uspava, sol obljutvi I ne služi više ničemu, postaje beskorisnom I može se baciti. Sjetite se Isusovih riječi: “Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca” (Mt 3,10). Svaki kršćanin koji je besplodan dobrim djelima, ne vrijedi I njegova vjera je “bljutava” I nije za ništa.

 

 

 

MLAKOST UVEĆAVA SLABOST: SOL ČUVA OD KVARENJA

 

Prvi su kršćani bili istinska sol zemlje. Oni su očuvali druge od grijeha, I poput soli koja mijenja hrani okus I poboljšava ga, oni su drugima poboljšavali I mijenjali živote na bolje. Čitamo u Poslanici Diogenetu: “Ono što je duša tijelu, to su kršćani svijetu”. Kada vjera kršćana obljutavi I postane mlaka, svijet se pretvori u jedno BEZDUŠNO MJESTO u kojem često nema milosti. Što se događa sa tim kršćanima kojima vjera postane mlaka? VJERA JE UVIJEK ISTA, I KRIST JE UVIJEK PRISUTAN MEĐU NAMA, I NJEGOA JE MOĆ I DALJE BESKRAJNA I BOŽANSKA, ALI SE KRŠĆANI MIJENJAJU.

 

 

 

Samo mlakost tolikih tisuća I tisuća kršćana objašnjava činjenicu da smo u stanju ponuditi svijetu PRIKAZ I SJENU KRŠĆANSTVA. Slabost oduzima snagu I postojanost vjere, a u osobnim I zajedničkim stvarima zagovornik je KOMPROMISA I LAKŠEG PUTA” (P. Rodriguez, Vjera I život u vjeri, str. 142).

 

 

 

Na mnogim je mjestima danas NORMALNO BITI MLAK KRŠĆANIN KOJI PODILAZI GRIJEHU U SVEMU. Onaj koji je slab, prosječan, bojažljiv u vjeri- taj je normalan kršćanin, a onaj koji se silovito bori za svoju dušu I duše drugih- taj je konzervativan, rigorista, ekstremista,... Ne čini li Vam se da tu nešto nije u redu? Kos prvih je kršćana normalno bilo biti “borac” za vjeru, junak koji se bori za svoj život protiv grijeha, a ako je bilo potrebno postati mučenikom- I to je bilo normalno.

 

 

 

Mlak vjernik slabi svoju vjeru. Takav gubi snagu pred najmanjim naporom. Sve mu je u vjeri teško. Ova mlakost je poput bolesti koja POVEĆAVA SLABOST PRI SVAKOM POKUŠAJU DJELOVANJA. Kada imate temperaturu, sve vam je teško I bilo kakav pokušaj da nešto uradite još više vas slabi I otežava situaciju.

 

 

 

U mlakosti je potreban zaokret koji počinje MOLITVOM I PROMJENOM ODNOSA S BOGOM. Kada se taj odsno ustali, kada postanemo spremni “javiti” se Gospodinu I kada nam to nije po volji, stvari će se polako mijenjati I na drugim poljima.

 

 

 

KAKO SE BORITI PROTIV MLAKOSTI?

 

Kako se boriti protiv mlakosti? Onako kako se raspiruje vatra koja se ugasla: treba više puta puhnuti u žeravicu, a nekada treba učiniti i snažno, kako bi se žerava ražarila, a vatra ponovo upalila. Tako je i sa pobožnosti: protiv mlakosti se borimo sa STALNIM OBAVLJANJEM SVOJIH VJERNIČKIH DUŽNOSTI ne obazirući se na to je li se vatra upalila ili nije. Upalit će se ona kada za to dođe vrijeme. Bitno je da se preko STALNE MOLITVE, USTRAJNOSTI U POBOŽNOSTIMA RASPIRUJE ŽERAVA KOJA ĆE S VREMENOM UPALITI U NAMA PRAVU VATRU ZA BOGA

 

 

 

Ipak, ne približimo li ljude Kristu, to jest, ako ove pobožnosti ostanu samo naša privatna praksa, opet nismo postali sol kojom se soli ovaj svijet da bi mu se poboljšao okus. OVE POBOŽNOSTI MORALE BI SAMO BITI TEMELJ ONOGA ŠTO RADIMO U SVIJETU, i način na koji radimo sve, treba ljude potaknuti na promjenu, na približavanje Kristu. BOG TREBA JAKE KRŠĆANE U SVIJETU koji se ne boje izazova života, već životu izlaze u susrte suočavajući se sa svime što život nosi sa sobom.

 

 

 

Ta djela koja nas prikazuju kao kršćane uvijek imaju biti MOTIVIRANA LJUBAVLJU: u ljubavi trebamo pretjecati jedni druge. Trebamo u svemu ISKAZIVATI POŠTOVANJE I ZANIMANJE. Kaže sveta Terezija od Djeteta Isusa, kada je shvatila da mora podnositi mane svojih sestara kako shvaća “da se savršena ljubav sastoji u tome da PODNOSIMO GREŠKE DRUGH, DA SE NE ČUDIMO NJIHOVIM SLABOSTIMA, DA SE OKRJEPLJUJEMO NAJMANJIM DJELIMA KRIJEPOSTI KOJE U NJIMA VIDIMO, ali nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorenih usta u dnu srca” (Sveta Terezija od Djeteta Isusa, Povijest jedne duše, V.,12a).

 

 

 

Ako smo sol koja popravlja okus hrani i koja hranu čuva od kvarenja, onda SMO SOL ZA SVU HRANU. Ako smo svjetlo koje svijetli i grije oko sebe, onda naša TOPLINA TREBA UGRIJATI SVAKU DUŠU, A NE SAMO ONE KOJE VOLIMO.

 

 

 

SOL ZEMLJE I SVJETLO SVIJETA, ima šire značenje u “zemlji i svijetu”. Oni pojašanjavaju kako se NI SOL NI ZEMLJA daju SVIMA koje sretnemo na zemlji i u svijetu. SVIMA, BEZ RAZLIKE!

 

 

 

 

 

 

 



 

 

Mk 6, 17-29

 

U ono vrijeme: Herod bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.

 

l dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«

 

Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu i uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

 

 

 

Na blagdan smrti svetoga Ivana Krstitelja sjećamo se sveca koji jedini ima čast da mu se slave i ROĐENJE I SMRT. Svim se drugim svecima slavi samo SMRT- dan rođenja za nebo, ali se Ivanu slavi i jedno i drugo, jer, ne samo da je najveći rođen od žene kako veli sam Gospodin (Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana- Lk 7,28), nego je navjestitelj njegova ROĐENJA I SMRTI, koji će pred Gospodinom biti rođen da ga navijesti ljudima, i koji će pred Gospodinom biti pogubljen da oslika i Isusov kraj: “On je onaj o kome je pisano: Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom” (Lk 7,27).

 

 

 

Pažljivim čitanjem shvatit ćemo kako je Herod koji ga je pogubio, zapravo jako cijenio Ivana. Volio ga je slušati. Istovremeno je ostajao zbunjen: “znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.” Istovremeno se i bojao Ivana, jer je mnoštvo išlo za njim. Iz perspektive jednog političara, Ivan je bio potencijalna opasnost jer je mogao podići ljude protiv Heroda,

 

 

 

Unatoč tome, Herod ga je volio slušati. Ivan je govorio ISTINU O SVEMU, i upravo ta ISTINA u sebi nosi toliko LJEPOTE da joj nitko ne može odoljeti. Neki prionu uz nju, a neki ostanu samo na divljenju poput Heroda i često se zbunjeni pitaju, što im je raditi.

 

 

 

Herod nije prijanjao uz istinu, premda je shvaćao kako NE ŽIVI U ISTINI. On je živio u grijehu. Uzeo je k sebi ŽENU SVOGA BRATA FILIPA koji je još bio živ, i time je prekršio sve zakone Židova: “Zakon je nalagao da se brat oženi ženom svoga brata kada ovaj UMRE BEZ POTOMSTVA. Kod Herodijade je postojala kći, pa je ovaj Herodov brak nezakonit” (Teofilakt). Ivan je govorio ISTINU O HERODOVU BRAKU i ta je istina BOLJELA. Isitna je poput oštrice koplja i strijele koja se zabada u srce onoga koji živi GREŠNO, NE POŠTUJUĆI ISTINU. Ta BOL ISTINE, nekome je ozdravljujuća, a nekome, poput Heroda, je provocirajuća. Nitko nije imun na tu bol, ali ne reagiraju svi isto na bol istine. Neki ljudi u suočavanju s istinom- promijene svoj život, dok drugi potonu još dublje, jer istinu NE ŽELE PRIHVATITI.

 

 

 

Kada čovjek živi u BILO KOJEM GRIJEHU, i NE PRIHVAĆA ISTINU O SEBI- istinu kako je grešan i nesavršen; događa mu se da tone sve dublje i dublje, prijanjajući uz grijeh, a ne uz isitnu. Tako, grijeh ga potiče da stvara LAŽNU SLIKU O SEBI. Događa se da SVI VIDE ISPRAVNO NEČIJE STANJE, OSIM ONOGA KOJI ŽIVI KAKO NE TREBA. No, takvi ljudi uporno ne odustaju od svog prijanjanja uz grijeh LAŽUĆI SEBE O SVOM STANJU.

 

 

 

Tako, debela čovjeka koji misli kako je uredan boli kada mu netko da do znanja da je pretio. Pijancu smeta govor o njegovu alkoholizmu i umjerenosti, jer drži za sebe da umjereno pije. Razvratniku koji odbaci svoju ženu i živi s tuđim ženama smeta govor o preljubu, jer on inzistirana tome da je njegovo stanje ljubav, a ne preljub. Pohlepna čovjeka smeta darežljivost jer sam nije darežljiv i ne cijeni davanje, već samo uzima. Često ovakvi ljudi svoje pohlepe pokrivaju govorom o profesionalnošću, pa pričaju kako treba raditi stručno i stalno, a govore to jer im posao služi da zadovolje vlastite pohlepe. Psovačima smeta lijep govor. Oni više cijene prostote. Svjesni su svoje nemogućnosti da promijene govor, pa im ljepota izražavanja smeta dok je grubost poželjna. Mladi koji žive “kako žive” prije braka, ne vole slušati o predbračnoj čistoći. To njima smeta, jer žive grešno. ISTINA PROBADA RAVNO U SRCE NJIHOVA GRIJEHA. Stoga svaku priču o čistoći oni svode na obrazac po kojem je to nazadno, konzervativno, to je nešto iz 15. stoljeća,... To su tako plitka objašnjenja i toliko izlizana opravdavanja da bismo početak svakog ovakvog govora mogli nastaviti, jer svi, ali baš svi pričaju iste gluposti. O kada bi barem izmislili nešto bolje i znaimljivije pa da imamo o čemu pričati kada opravdavaju svoj grijeh po pitanju predbračne čistoće!

 

 

 

Čovjek koji NE PRIHVAĆA ISTINU O SVOJOJ GREŠNOSTI otvara sebi put u propast, jer u svakom čovjeku postoji nešto što nazivamo INKLINACIJE ILI NAGNUĆA. Riječ je dobro prevedena na hrvatski jezik: NAGNUĆA. Kada govorimo o nagnućima, onda govorimo o SKLONOSTI ČOVJEKA DA NEKE STVARI PONAVLJA PO NAVICI. Takav čovjek je poput nekoga tko je NAGNUT NAD NEČIM I SAM OD SEBE PADA. Tako i djelovanje po NAGNUĆU odvija se, na neki način SAMO DO SEBE. Nema u čovjeku nekog posebnog mehanizma koji bi nagnuće zaustavljao. Zapravo, nagnuće prema nečem i služi tome da ČOVJEK STEKNE NAVIKE O KOJIMA NEĆE VODITI RAČUNA, VEĆ ĆE OBAVLJATI NEKE POSLOVE JER JE NAVIKAO, JER JE TO VEĆ “U NJEMU”. Kada djecu odgajate, NAVIKAVATE IH NA NEKE STVARI: na higijenu, na red u odijevanju i u kući, na radne navike,... Činite to kako bi VAŠA DJECA NAGINJALA PREMA DOBRIM STVARIMA U ŽIVOTU I RADILA IH BEZ POSEBNIH OTPORA U SEBI. Baš kao i čovjek koji PADA- ON NEMA OTPORA U SEBI PREMA PADU. Tako je i sa nagnućima- kada usvoji neka nagnuća, ČOVJEK RADI BEZ OTPORA U SEBI.

 

 

 

Problem nastaje kada se u čovjeku stvore NAGNUĆA PREMA LOŠIM STVARIMA, PREMA ZLU, PREMA GRIJEHU. Što se onda događa? Vidimo primjerice Heroda. On ima NAGNUĆE ili SKLONOST PREMA ŽENAMA. U normalnim okolnostima to je zdravo i ispravno za jednog muškarca. No, kada je MUŠKARAC OŽENJEN, ta je sklonost nezdrava, jer bi takav trebao gajiti jednu sklonost samo prema svojoj ženi, a zanemarivati ostale.

 

 

 

Herod nije mogao obuzdati svoje nagnuće, sklonost prema tuđim ženama. Ivan ga je upozoravao na to, i istina o tome je boljela Heroda koji NIJE IMAO SNAGE U SEBI DA PROMIJENI SVOJE STANJE. Zapravo, NIJE GA NI ŽELIO PROMIJENITI. Toliko je bilo jako pristajanje uz grijeh da je u njemu nestala svaka želja za promjenom.

 

 

 

To vidimo po njegovu postupanju kada je obećao Salomi dati sve što poželi. On je obećao učiniti sve, a ona je po majci zatražila glavu Ivana Krstitelja. “Njegovo nagnuće pohoti učinilo je da stavi ruku na onoga koji je bio pravedan i svet. Vidimo kako JEDAN GRIJEH može biti UZROKOM DRUGOGA- VEĆEG; prema onom što čitamo u Knjizi Otkrivenja: “Okaljan neka se i dalje kalja!” (Otkr, 22,11).” Grijeh dakle rađa većim grijehom ako se ne prizna i prihvati istina o svojoj grešnosti. U takvu stanju čovjek je spreman OPRAVDATI BILO KAKAV ZLOČIN I ZAGOVARATI BILO KOJE ZLO PRIKAZUJUĆI GA DOBRIM ILI TRAŽEĆI NEKI VEĆI RAZLOG ZBOG KOJEG JE ZLO TREBALO UČINITI. “Obećanje nije isprIka za ubojstvo” (Sveti Beda Časni, in Marcum, 2,25).

 

 

 

Ljudi poput Heroda NISU U STANU UPRAVLJATI SVOJIM ŽIVOTIMA. Unatoč tome što oni misle drugačije, grijeh upravlja njima. Oni se ne mogu oprijeti svojoj pohoti, proždrljivosti, pohlepi, častohleplju,... Tome naginju – i padaju. “Herod nije bio svoj gospodar, i djelovao je prema nagnućima, pa je tako obećao i ubio nedužna čovjeka” (Teofilakt).

 

 

 

Ivan Krstitelj nam je primjer kako ZA ISTINU VRIJEDI UMRIJETI. Netko će kazati kako to nije istina, jer Herod nije promijenio svoje navike i svoje stanje. Ivan Krstitelj nije umro za isitnu kako bi Herod promijenio svoje stanje. To bi možda došlo kao nešto sekundarno, ako bi to Herod htio. Ivan je UMRO ZA ISTINU KAKO BI U NJEMU VIDJELI ONOGA KOJI IMA DOĆI POSLIJE NJEGA. Ivan je, umirući za isitnu umro za Isusa koji je za sebe rekao: “Ja sam Put, ISTINA i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6).

 

 

 

Razmišljajući o ISTINI, bez obzira radi li se o nekom pojmu, ili se radi o istini o nekom događaju ili osobi, razmišljamo o NEČEMU ČEMU SE NEMA ŠTO DODATI NITI ODUZETI. Razmišljamo o NEČEM SAVRŠENOM! Tako sva ISTINA U SVIJETU NOSI SAVRŠENSTVO U SEBI, A TO JE SLIKA SAVRŠENSTVA BOGA, koji je jedini savršen, kojem se nema što dodati ili oduzeti. Svi mi, svi naši životi se mogu poboljšati. Svi bi bili bolji bez grešaka, grijeha ili zla koje počinismo. Stoga, čovjek teži vlastitom usavršavanju POKUŠAVAJUĆI PRONAĆI ISTINU NAJPRIJE O SEBI- O TOME ŠTO JE UISTINU DOBRO ZA NJEGA- O TOME ŠTO ĆE GA UISTINU USAVRŠITI. U tom usavršavanju leži korijen SVETOSTI- leži korijen STALNE ČEŽNJE ČOVJEKA ZA SVOJIM BOGOM STVORITELJEM.

 

 

 

POŠTIVATI I PRIHVATITI ISTINU O SEBI, ma kako god ona bila teška za mene, izraz je ISTINOLJUBIVOSTI- a onaj koji LJUBI ISTINU, ljubi i Onoga čiju sliku donosi istina na ovom svijetu. Čovjek koji traži i poštuje istinu o sebi, o stanju svoje duše- traži Boga! I nalazi ga u onoj mjeri u kojoj zna prihvatiti istinu o svom stanju, i u mejri u kojoj traži načina da se USAVRŠI KAO ČOVJEK, DA UNAPRIJEDI SVOJ ŽIVOT I USKLADI GA SA ISTINOM.

 

 

 

Ivan je bio ISTINOLJUBIV. I LJUBEĆI ISTINU I NE ODUSTAJUĆI OD NJE, POKAZAO JE DA MU JE STALO DO BOGA U KOJEM JE SVA ISTINA. Sveti Augustin to komentira ovako: “O Isitno! Ti se nalaziš u svemu i u svima koji te traže i svakome se javljaš u pravo vrijeme premda te traže drugačije. Ti, jasno odgovaraš, ali ne čuju svi tebe. Svi te traže po onom što oni žele za sebe. Pametan sluga tvoj je onaj koji te sluša ne samo u onom što on želi, već te sluša u onom što ti želiš da on čuje” (Sveti Augustin, Ispovijedi).

 

 

 

Istina muči samo one koji je ne prihvaćaju, koji imaju grižnju savjesti zbog svojih grijeha, ali se ne žele odvratiti od svoga zla puta. Nakon početne boli koju osjete jer ih istina “pogađa u srce”, nastupa STRAH ako ne žele prihvatiti istinu. Herodijada se BOJALA IVANA- bojača se ISTINE koju je on govorio. Stoga je učinila sve da ga ubije. Kaže sveti Toma Akvinski kako laž “čovjeka čini najsličnijim đavlu” (Sveti Toma Akvinski, o zapovijedima, l- 280). Sjetimo se kako Crkva đavla naziva OCEM LAŽI, jer do svojih ciljeva uvijek pokušava doći preko LAŽI KOJOM PRIKRIVA ISTINU.

 

 

 

Ivan Krstitelj do kraja je ustrajao na ISTINI i za to je platio glavom. “Ne boj se istine, iako te možda dovede do smrti” (Sveti Josemaria Escriva de Balguer, Put, 34). Od nas se zapravo traži da USTRAJAVAMO NA ISTINI, da do karja inzistiramo na onom što je istina pa što koštalo da koštalo. Nije riječ ovdje o SPOZNAJI ISTINE, jer kada se istina spozna- što onda? Neki ljudi koji lažu ZNAJU ŠTO JE ISTINA u svakom trenutku. Unatoč spoznaji i dalje lažu. Ovdje je riječ o LJUBAVI PREMA ISTINI Ili istinoljubivosti. Onaj koji LJUBI ISTINU, ljubi ono što ne može umrijeti. Ljubeći neumrlo- ljube Neumrlog- ljube Boga od koga sva istina dolazi. Ostati vjeran istini stvar je ljubavi prema Bogu i svjedočanstva. Nekada takav stav od nas zahtijeva velike žrtve. Zahtijeva da nam okaljaju dobar glas, da nas izruguju. Čak i da nas fizički ugroze radi istine. To najbolje vidite kod kriminalaca. Svi primjerice znamo tko se bavi kriminalom (čak i policija to zna i ne poduzima ništa). Pokušajte samo javno kazati kako netko stječe imanje na kriminalan način (nije bitno u kojem obliku), reakcija će biti ista: IZ STRAHA ZA SVOJE BOGATSTVO UČINIT ĆE SVE DA PRIKAŽU KAKO TO NIJE ISTINA. Možda će vas tužiti za klevetu premda govorite istinu, možda će ružno govoriti o vama ono što nije istina, čak će vam i fizički zaprijetiti smatraju li da ste im smetnja. Ponijet će se poput Heroda i Herodijade: iz straha će vas nastojat ušutkati.

 

 

 

Čovjek koji traži istinu o svemu u svom životu, polako preko istine krši svoj put prema Bogu. Takav sigurno stiže do Boga. Uz jedan uvjet: da se ISPRAVLJA KADA SAM POGRIJEŠI i da drugome ne nameće ništa premda je u pravu! Nije dovoljno znati i tražiti istinu; potrebno je svoj život istinom oblikovati. Pa ako je istina da u nečem griješiš, dopusti da ta istina postane tvoja stvarnost, i da je preobraziš u nešto savršenije- PROMIJENI SE- to ti istina govori!

 

 

 

Druga je stvar kod istinoljubivosti i traženju Boga preko istine, da se NE LAŽE. “Navikni se NIKADA NE LAGATI, niti radi isprike, niti iz kojeg drugog razloga, kako bi stalno imao pred očima kako je naš Bog, zapravo Bog istine. Rekenš li štogod lažna, greškom, ispravi to ne čekajući da drugi shvati grešku; ispravi isprikom ili na neki način popravi štetu. Učini to jer jedna istinska isprika donosi sobom milost i snagu oprostiti ono što je laž naštetila drugome” (Sveti Franjo Saleški, Uvod u pobožan život, III,30).

 

 

 

 

 

Mk 6,1-6

 

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga njegovi učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

 

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.«

 

I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

 

 

 

Isus se čudi nevjeri svojih sunarodnjaka, koji ne shvaćaju otkud Isusu toliko znanje. Oni ne vide u njemu Boga, već samo čovjeka, pa je jasno kako u njegovoj ljudskosti pokušavaju pronaći izvore tog znanja. Ne shvaćaju da je njegova ljudskost zapravo BOGO- LJUDSKOST i da ona nadilazi one granice obične ljudskosti. “Nazivaju ga Isus- sin tesarov,ali od Tesara koji je “obradio” i zoru i sunce” (Pseudo Jeronim, Catena aurea).

 

 

 

Isusu sigurno nije bilo toliko do isprazne slave, pa mu nije predstavljalo nikakav problem to što nisu razumjeli koga imaju pred sobom. Ono što je njemu bilo važno jest da nastavi svoju misiju koju je u Nazaretu ispunjao upravo radom u radionici svoga poočima svetoga Josipa. Zapravo, upravo tu, u tišini Josipove radionice Isus pokazuje kako se vrši volja Božja. On je zasigurno rastao u spoznaji kako ga čeka velik zadatak u svijetu. Unatoč tome, nije se žurio već je POSLUŠAN SVOM STALEŽU MIRNO I VRIJEDNO RADIO SVOJ POSAO DOPRINOSEĆI TAKO SVOJOJ ZAJEDNICI U KOJOJ JE ŽIVIO. BOG JE TAKO RADEĆI MIJENJAO LJUDSKU ZAJEDNICU I POKAZAO NAM KAKO I MI MOŽEMO PO NJEGOVU PRIMJERU ČINITI ISTO. Naš RAD može postati BOŽJE DJELO, ako na pravi način, sa ispravnom nakanom uložimo sva svoj trud da posao odradimo najbolje što možemo kako od njega ne bi imali koristi samo mi, već i cijela zajednica u kojoj živimo.

 

 

 

RAD MIJENJA ČOVJEKA I USAVRŠAVA GA U MJERI U KOJOJ ČOVJEK ŽELI BOLJE RADITI SVOJ POSAO, ALI RAD MIJENJA I PROSTOR KOJI JE STVORIO BOG, tako možemo kazati da radom (mijenjajući svijet oko sebe) SU- DJELUJEMO U BOŽJEM DJELU PREOBRAZBE OVOGA SVIJETA, pripremajući svijet za onu posljednju preobrazbu u kojoj će Bog promijeniti sve i od staroga svijeta napraviti NOVO NEBO I NOVU ZEMLJU.

 

 

 

Ova istina prema kojoj čovjek sudjeluje u Božjem djelu, u djelu svoga Stvoritelja, nama je postala dostupna preko Isusa Krista; onog Isusa pred kojim su mnogi u Nazaretu, čuvši njegove riječi, ostali zapanjeni govoreći: Odakle ovome ove stvari i mudrost; odakle mu? … Nije li to tesar? (Mk 6,2-3). U stvari, Isus ne samo što nas uvodi, već i ispunja sa svojim radom EVANĐELJE POVJERENO NJEMU. Možemo dakle kazati kako je to bilo jedno EVANĐELJE RADA, BUDUĆI DA GA NAVIJEŠTA ISTI ONAJ ČOVJEK KOJI RADI, onaj koji je jednak zanatliji Josipu iz Nazareta” (Ivan Pavao II, Enciklika Laborens exercens, V,26).

 

 

 

Nemojte potcjenjivati ničiji rad, jer nikada ne možete biti sigurni u kojoj mjeri se Bog koristi radom nekog čovjeka. Radije obratite pažnju na vlastiti posao. Budite “poslovni” ljudi, ali ne takvi da u svemi tražite vlastitu korist. Budite “POSLOVNI KRŠĆANI” koji će svoj posao raditi izvrsno, ali korist im neće biti primarni cilj, već DOBROBIT I DRUGIH LJUDI. Uključite druge u svoje poslovne planove i nećete pogriješiti. Shvaćat ćete potrebe drugih, i dublje ponirati u razloge njihvoa ponašanja. Tako ćete RASTI U RAZUMIJEVANJU, A PO TOME I U LJUBAVI PREMA DRUGIMA.

 

 

 

Naučite se OSLANJATI NA BOGA U SVOM POSLU. Kada tako čovjek radi, nijedan posao ne može biti neuspjeh. Često puta nam se čini na prvi pogled kako nismo uspjeli u nekim stvarima, ali s vremenom uočimo kako je NAŠ NEUSPJEH OTVORIO PUT NEČIJEM USPJEHU. BUDITE MIRNI glede vlastita uspjeha. Nemojte biti potut kralja Davida koji je brojao ljude ne bi li došao do broja raspoloživih vojnika misleći se osloniti samo na sebe. Nemojte da vaša matematika bude samo vama na korist.

 

 

 

Budite mirni glede uspjeha u poslu i radite najbolje što možete posao koji obavljate.Oslonite se na Boga. On će vas potaknuti da radite što je potrebno, pa makar to bilo i promijeniti posao, poslovnu sredinu. Bog će vam dati poticaj na promjene i dat će vam snage za provesti teške odluke. Samo budite mirni i radite, kako za sebe, tako i za druge. U takvom, mirnom srcu koje misli na druge, javlja se Bog i takvo srce biva vođeno Božjim poticajima.

 

 

 

Mk 6, 7-13

 

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih počne slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.« Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali

 

 

 

Današnje evanđelje, premda kratko, otvara pruno prostora za razmišljanje. Prije svega, u prvi plan stavlja POSLANJE UČENIKA PO SVIJETU. Gospodin ih šalje “po dvoje” da obilaze svijet i da navijštaju evanđelje. Uz to im je dao i vlast da liječe bolesti i istjeruju zloduhe. Moglo bi se očekivati kako će o tome biti dosta govora, ali ta se tema dodiruje u tek nekoliko riječi. Ono što evanđelist naglašava jesu UVJETI POSLANJA.

 

 

 

Najčešće se govori o SIROMAŠTVU ONIH KOJE GOSPODIN ŠALJE, jer zahtijeva od njih da ne nose nikakve suvišne stvari sa sobom; da ne nose “više od jednog štapa; ni kruh, torbu, ni novac; neka nose sandale i neka nemaju dvije tunike” (Mk 6,8). Zahtjev za siromaštvom je neupitan, ali to nije u prvom planu: Gospodin traži od apostola da ne nose ništa sa sobom kako se NE BI MOGLI OSLONITI NA SVOJE SNAGE, VEĆ NA BOGA, TE KAKO BI RASLI U SPOZNAJI DA ĆE IM BOG PROVIDJETI SVE POTREBNO ZA APOSTOLAT. Gospodin želi da učenici nauče kako se OSLOBODITI STRAHA OD NEIMAŠTINE, straha od potrebe za hranom.

 

 

 

Ovaj strah prisutan je i među mnogim kršćanima. Razumljivo je kada netko ima obitelj- ima i odgovornost za ljude u toj obitelji. Jasne su brige ljudi. Ipak, shvaćajući opravdane razloge tih briga, pokušavamo ohrabriti ljude da ne zaborave kako SAMI, BEZ BOGA NE MOGU NIŠTA. Pravo siromaštvo, ono kršćansko, predstavlja SIROMAŠTVO DUŠE KOJA NIJE ZABIRNUTA ZA OVOZEMALJSKI ŽIVOT KOJEG JE PREPUSTILA GOSPODINU- takva se duša brine za svoje spasnje i za spasnje onih koje mu Bog dovede na životni put. Na žalost, sve je više onih koji zaboravljaju na Božju brigu o nama, pa sami pokušavaju sve urediti u svom životu. Pri tom nailaze na, za čovjeka nepremostive prepreke, i to s vremenom postaje izvorom frustracija i stresova.

 

 

 

Siromaštvo podrazumijeva kako NEMAMO SUVIŠNIH MATERIJALNIH DOBARA, jednako kao i da NISMO NEDJELJVIO VEZANI UZ TA DOBRA, I MA KOLIKO GOD NAM ONA BILA DRAGA- NISU NAŠA- VEĆ SU DOBRA SVIJU LJUDI. Ovo treba ispravno shvatiti. Ne znači ovo kako svak može ući u Vaš dvor i uzeti ono što ga je volja. To se inače zove krađa i smrtni je grijeh (utoliko su grešne i ideologije koje poništavaju privatno vlasništvo i sve stavljaju na “jedno gumno”). Ne govorimo o otimačini, već o potrebi KRŠĆANSKOG SUOSJEĆANJA S POTREBITIMA. Kršćanin, po svojoj slobodi mora djelovati u tom pravcu da, vidjevši brata u nevolji, UZME OD SEBE KAKO BI MU POMOGAO. Sjetite se milosrdnog Samarijanca.

 

 

 

Vratimo se na apostolsko djelovanje. Gospodin šalje učenike po dvoje ljudima. Poučava ih kako će im providjeti sve: Onaj koji ih šalje, sve će pripraviti kako bi se njihov apostolat i ispunio. Ipak, APSOTOLAT SE NE VRŠI PROTIV VOLJE LJUDI NA KOJE NAILAZIMO. Stoga, Isus upozorava, kako tamo gdje ih ne prime, učenici ne trebaju inzistirati na ničemu, već “otresti prašinu sa svojih nogu za svjedočanstvo” (Mk 6,11).

 

 

 

Kada se razmišlja o ovoj PRAŠINI, najčešće se misli na jedan znak kojim se potvrđuje odbijanje ulaska u nečiji dom, nečiji životni prostor. Obrisati nečiju prašinu sa sebe, isto je što i kazati “NE ŽELIM VIŠE IMATI POSLA S TOBOM- U OVU KUĆU VIŠE NE ULAZIM- NE ŽELIM PONIJETI NI VAŠU PRAŠINU NA SEBI”. Ovo djeluje prilično grubo, no valja to shvatiti kao NAČIN SEMITSKOG DAVANJA NA ZNANJE ČINJENIČNOG STANJA. Nije to zatvaranje prema ljudima, već samo pokazuje stav kako se PROTIV NIČIJE VOLJE NEĆE NAVIJEŠTATI EVANĐELJE- to se ne čini silom, već ljubavlju.

 

 

 

Ova PRAŠINA S NOGU o kojoj se govori, ima za podsjetiti onog koji ne prima evanđelje u svoj dom, kako se život vraća u prah i prašinu, i kako TU PRAŠINU APOSTOLI NEĆE PONIJETI NA SOVJIM NOGAMA ONOME KOJI ĆE OD PRAŠINE NANOVO OŽIVJETI MRTVE.

 

 

 

Nadalje, ova se PRAŠINA može shvatiti i kao GRIJEH: kao što grijeh svojom nečistoćom prekriva nečiji život, tako i prašina prekrvia nečiju vanjštinu. Apostoli se od Gospodina dobili vlast da odriješuju od grijeha (ne u ovoj prigodi). Gospodin je taj koji optušta, ali optušta ono ŠTO APOSTOLI DONESU SA SOBOM. Kao i u ispovijedi, potreban je ovlašteni službenik koji će odriješiti grijehe: ispovijedamo se Isusovu učeniku, ali Isus je taj koji OTPUHUJE PRAŠINU- ČISTI OD GRIJEHA.

 

 

 

Uspoređujući grijeh sa prašinom, sveti kardinal Newman piše: “Nismo ni svjesni težine jednog grijeha. Niti znamo kako je perfidno i prodorno njegovo zlo. Okružujući nas, ulazi u našu nutrinu i koristi svaku rupicu za to, ili bolje, svaku poru. Grijeh je kao prašina koja prekriva sve, zagađujući na sve strane, i za to je potrebna stalna pozornost i stalno čišćenje” (John Henry NEWMAN, Dom. de Septuagésima, Propovijed o sudu).

 

 

 

Ono o čemu bismo trebali razmišljati vezuje se uz naš apostolat. SVAKI je kršćanin poslan LJUDIMA kao APOSTOL i svaki od nas na svoj način, u svojoj svakodnevici naviješta evanđelje, ako živi čestito. Za čestit život potrebno je stalno ČISTITI SE OD GRIJEHA. No, taj naš apostolat, je kao jedno poslanje u kojem se stalno susrećemo s ljudima i upravo tim ljudima koje susrećemo, a to su oni koje svaki dan imamo oko sebe, treba naviještati evanđelje čestitim življenjem.

 

 

 

Takvo je poslanje kao jedno PJEŠAČENJE OD SRCA DO SRCA. Na tom pješačenju i mi putem skupimo prašine- i mi griješimo. Kada susretnemo nekoga, najčešće (na žalost) VIDIMO TUĐU PRAŠINU, A NE VIDIMO SVOJU. Gore od toga je kada nas ljudi ODBIJU ZBOG NAŠE PRAŠINE KOJU NE VIDIMO- zbog naša neuredna života.

 

 

 

Stoga je ovo evanđelje jedna poziv da SVOJU PRAŠINU OTRESETE SA SEBE; DA NAJPRIJE SEBE OČISTITE OD GRIJEHA DONOSEĆI IH ISUSU, KOJI ĆE IH U SVETOJ ISPOVIJEDI OTPUHATI. Očistit će sve; čak i one kutke duše za koje mislimo kako su dostupni samo nama.

 

 

 

Mk 5, 21-43

 

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

 

A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.

 

Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?'« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.

 

Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«

 

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođe u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmijehivahu.

 

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

 

 

 

VJERA ŽENEKOJA KRVARI

 

Središnji dio evanđelja posvećen je ženi koja je BOELSNA i koja se pokušava na sve načine izliječiti. Tako Marko navodi kako je ta “žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore”. Konačno, čula je za Isusa i to joj je razbudilo nadu u izlječenje i potaklo da se PRIBLIŽI ISUSU.

 

 

 

Ova žena pokazuje svoju VJERU na prilično suzdržan način. Unatoč tome VJEROM POBJEĐUJE SVE PREPREKE koje stoje između nje I Isusa. Polako se probije kroz mnoštvo koje Boga pritišće. Konačno, kada do Njega dođe, vjeruje kako nije potrebno NIŠTA OSIM NJEGOVE BLIZINE, NJEGOVA DODIRA DA BUDE IZLIJEČENA. Ono što je dobila, nije bio DODIR ISUSOVE HALJINE, VEĆ ISUSOV DODIR NJEZINE DUŠE.

 

 

 

Taj DODIR može biti stvaran I nama. Stalno smo PRED GOSPODINOM KOJI NAS ČEKA U PRIČESTI. Često nam je potrebno “proći kroz mnoštvo” kako bi stigli do njega I kako bi nas On dotakao svojim Presvetim Tijelom. Dotičići nas Tijelom, dotiče nas ne samo u tijelo, već I u dušu. Ovaj je dodir uvijek LJEKOVIT ZA DUŠU ONOGA KOJI VJERUJE POPUT OVE ŽENE.

 

 

 

O tome sveti Petar Krizolog progovara ovim riječima.: Vjera ove žene izliječila je ono što ljudska znanost u dvanaest godina nije mogla (…) Žena je dodirnuvši haljine bila izliječena. Nesretni su oni među nama koji primajući Tijelo Kristovo ostaju neizliječeni od svojih zala. Nije Krist taj koji nedostaje onom koji je bolestan, već nedostaje bolesnikova vjera. Kada On PREBIVA U NAMA, kadar je izliječiti puno više nego je to učinio ovoj ženi.” (Sermones, 33).

 

 

 

BOLEST KAO SLIKA GRIJEHA

 

Pokušajmo o ženi najprije razmišljati malo u prenesenom značenju. Ova BOLEST slika je najgore bolesti čovjeka, a to je GRIJEH. “U ovoj ženi nalazimo sliku LJUDSKE PRIRODE, iz koje se izlijeva grijeh KOJI NAS UBIJA” (Teofilakt, u Catenae Aurea). Tako i ovo istjecanje krvi iz žene vidimo kao ISTJECANJE ŽIVOTA NAČETOG BOLEŠĆU. Ono MNOŠTVO koje je ženu pritiskalo i priječilo je da dođe do Isusa, slika je svih prepreka koje čovjek nailazi na svom putu do Boga. “Jedna žena puna vjere dodiruje Gospodina, ali je mnoštvo u tome spriječava, jer onaj koji se nađe pritisnut raznim krivovjerjima i izopačenim običajima, obično se po ustrajnosti u vjeri nalazi čašćem samo po toj vjernosti katoličkoj crkvi” (Beda Časni, in Marcum, 2,2).

 

 

 

Kako gledati na ovo izliječenje? Ova je žena, iz koje se izlijevala krv godinama, prema starim Mojsijevima zakonima bila NEČISTA. Kada Isus liječi ovu ženu, NE LIJEČI NJEZINU BOLEST, nego IZVOR IZLIJEVANJA KRVI. Ako smo kazali da u IZLIJEVANU KRVI koja je posljedica BOLESTI vidimo sliku GRIJEHA kao IZVOR SVEGA ZLA, onda Isus “udara” na IZVOR IZLIJEVANJA SVEGA ZLA, odnosno na onaj GRIJEH KOJI JE U KORIJENU SVIH ZALA ČOVJEKOVA ŽIVOTA, a jedno od tih zala je i bolest. Isus ženu LIJEČI OD IZVORNOGA GRIJEHA, od onog grijeha čiji je IZVOR U SVAKOG ČOVJEKA PRENIO PALI ADAM.

 

 

 

Dakle, kako u ovom, tako i u svim drugim izlječenjima koje Isus radi, nije riječ o LIJEKU ZA BOLEST, jer za to postoje liječnici, koji su često nemoćni budući da ne mogu spoznati uzork bolesti, već je riječ o LIJEKU ZA ZLO, ZA GRIJEH.

 

 

 

Ovo nemojte shvatiti tako da mislite kako ćete se izliječiti od gripe jednom ispovijedi. Nećete! Za to vam valja poći u liječnika. No, liječnici su često neuspješni kazat ćete. U redu, neuspječni su često kao i svi ljudi koji nekada ne mogu napraviti sve što bi htjeli. Stoga i ovom odlasku liječniku valja pristupiti na poseban (kršćanski) način.

 

 

 

Prije svega liječnik je osoba koja na svoj način odgovara Božijim planovima, i ispunja ih svojim poslom. Oni su također ljudi poslani od Boga- poslani su pomoći ljudima svojim liječenjem. Naravno, ima ih svakakvih- ali i nas ima svakakvih, zar ne? Stoga bismo trebali pristupiti k njima s puno vjere i optimizma, i nastojati napraviti najprije sve što je u našoj moći da se liječničkom pomoći izliječimo.

 

 

 

Ipak, valja nam pristupati njima s puno vjere i optimizma, a ne unaprijed odustajati od svega.

 

 

 

Pogledate li ovu ženu, shvatit ćete da je, po pitanju svoga zdravlja UČINILI SVE ŠTO JE MOGLA. I postupila je ispravno. Žena je učinila sve što je mogla kako bi se izliječila: bila je kod doktora, pokušavala je na sve načine povratati svoje zdravlje, i na kraju je došla do Boga i stavila mu svoj život u ruke. Upravo tako i Bog želi od nas: NAPRAVITI SVE ONO ŠTO NAM NAŠ LJUDSKI ŽIVOT NALAŽE I STAVITI RUKE U BOGU REZULTATE NAŠIH NAPORA.

 

 

 

Kako se odnositi prema bolesti tijela? Svakako valja, rekosmo već, učiniti s liječnicima ono što se može. Unatoč tome, ne treba biti opsjednut tjelesnim zdravljem- ono NIJE NAJVAŽNIJE. Od tjelesnog zdravlja, važnije je SPASENJE DUŠE. Pa i današnje evanđelje ispravno shvaćeno govori o tome: ISUS LIJEČI ONO ŠTO DUŠU ODVLAČI U PROPAST- liječi grijeh. Radi zbrke koja može nastati ovim riječima, podsjetit ću vas na činjenicu kako je On onaj protiv kojeg je GRIJEH ADAMA- izvor svega zla i upravljen. Stoga, u ovom izlječenju vidimo sliju SPASENJA od posljedica tog GRIJEHA- a to je SMRT, PROPAST VJEČNA koju nalazimo u ženinoj bolesti. Bolest je ono što ubrzava naš put prema smrti. Stoga u njoj gledamo sliku te propasti.

 

 

 

Izađemo li iz ovog govora u slikama, možemo se pitati kakav bi trebao biti ispravan stav prema bolesti? Kaže sveti Beda Časni kako postoji “PET uzročnika bolesti koje spopadaju ljude: povećati zasluge pred Bogom, kako je to bilo sa svetim Jobom i sa mučenicima; sačuvati svoju ljudskost, kako nam to pokazuje sveti Pavao u borbi sa napastima Sotone (1 Kor 12); spoznati naše grijehe i od njih se očistiti, kako je to bilo sa Mirjam, Mojsijevom sestrom i sa uzetim u Kafarnaumu; kako bi se dala veća slava Bogu, kako je to bilo sa slijepim od rođenja (Iv 9) i sa Lazarom (Iv 11); i kako bi se ti grijesi shvatili kao počelo osude, onako kako se to dogodilo sa Herodom (Dj 12) i Antiohom (2Kr 9)” (Sveti Beda Časni, u Catena Aurea, vol. IV, p. 55).

 

 

 

Ovo je jedno gledanje na bolesti iz perspektive ljudskog spasenja, a nikako medicinsko gledanje na stvari. Vidite kako je cilj svih ovih nabrajanja spasenje ili propast. Današnji svijet o ovim uzročnicima ne razmišlja ozbiljno jer nije moguće utjecati na njih osim sakramentima. Čak ni to ne možemo uzeti kao sigurno pri izliječenju jer ne znamo dubine zla u našem biću koje počini grijeh pod kojima sami pokleknemo i zaniječemo i primljene sakramente. Osim toga, pogledamo li Isusa i način na koji su bili izliječeni ljudi, zaključujemo da je za to bila POTREBNA VJERA. Gotovo sva izliječenja Gospodin radi PO VJERI ČOVJEKA. VJERA NE TRAŽI OSLONAC U ČOVJEKU KOJU VJERUJE VEĆ U ONOM U KOJEG SE VJERUJE- U BOGA. Tako, žena koja je bolovala od krvarenja dvanaest godina, nije uspjela izliječiti svoju bolest utječući se liječnicima. ISUS JE IZLIJEČIO ONO ŠTO SVI LIJEČNICI NISU MOGLI. Sveti Augustin komentira slučaj ove žene: Ona dodiruje, a mnoštvo pritišće! Što li je njezin dodir nego njezina vjera?” (In Ioannis Evangelium 26,3).

 

 

 

KAKO U BOLESTI?

 

Postoje dva ekstremna stajališta kada su bolesti u pitanju. Jedno podrazumijeva odbacivanje bilo kakve sakramentalne pomoći i drži da to nema veze s bolešću. Drugo pak, inzistira na tome kako će se izliječiti čudom i isključuje bilo kakvu medicinsku pomoć. To bismo mirne duše mogli nazvati preuzetošću i ne možemo to navesti ako primjer vjere, jer vjera zahtijeva da POKUŠAMO SVE ŠTO JE U NAŠOJ MOĆI (poput ove žene), a REZULTATE PREDAMO BOGU U RUKE. Stoga, neodlazak u liječnika možemo smatrati ozbiljnim propustom.

 

 

 

Normalno bi bilo da jedna vjernik brine o svom zdravlju uz pomoć liječnika, te sve to KRIJEPI I MOLITVOM I SAKRAMENTIMA. Na žalost, događa se da čak i liječnicima ne vjeruju ljudi pa se okreću lošim i neprovjerenim praksama narodne ili nadrimedicine.

 

 

 

Odgovor o stavu spram boelsti je u sredini: koristiti dostignuća medicine, i voditi jedan ozbiljan kršćanski život protkan molitvom i primanjem sakramenata.

 

 

 

Sada možemo navesti i ono što je možda u bolesti i najvažnije: BOELSNIK JE OSOBA ČIJE JE STANJE IZNIMNO BLISKO STANJU RASPETOGA ISUSA. Stoga u bolesti, “pozvani ste DOPUNITI ONO ŠTO NEDOSTAJE MUKAMA KRISTA, a na korist njegova Tijela koje je Crkva. S vašom boli možete pomoći drugim izgubljenim dušama, vratiti na pravi put izgubljene, vratiti radost i sigurnost zdvojnima i ogorčenima. Vaše TRPLJENJE, AKO GA PRIHVATITE I PRIKAŽETE VELIKODUŠNO ZDRUŽUJUĆI GA TAKO PATNJAMA RASPETOGA KRISTA, MOGU DATI SILAN DOPRINOST U BORBI PROTIV ZLA, koje na tolike načine spopada moderno čovječanstvo. U VAMA, KRSTI PRODUŽAVA SVOJU OTKUPLJUJUĆU PATNJU. I S NJIM, AKO TO ŽELITE, MOŽETE SPASITI SVIJET” (Sveti Ivan Pavao II., Torino, 13-04-1980).

 

 

 

Sada mijenjamo gledanje na bolest: ona MOŽE BITI ORUŽJE ZA SPAS MNOGIH, ako svoje patnje, svoje bolesti SJEDINIMO S KRISTOVIM PRIKAZUJUĆI IH KAO ŽRTVU ZA NEKOGA. U žrtvi se pati jednako kao i u bolesti. Tako PATNJA može biti poveznica ŽRTVE I BOLESTI. Patio je i Krist; tako Vaša patnja sjedinjenja s Njegovom, može postati JEDNA TE ISTA ŽRTVA: ona kojom se drugi spašavaju.

 

 

 

Shvatimo li bolest ispravno razumjet ćemo kako nam Isus pruža prigodu da ga dotaknemo kao i ovoj ženi. Neugodnost nam je prigoda da se približimo Bogu dublje. Ovu ženu proslavila je njezina bolest. Potrebna nam je VJERA I NAKANA: vjera koja će nas približiti Isusu poput ove žene koju je PO VJERI IZLIJEČIO, te nakana koja će sve što prikažemo usmjeriti prema nekome- da bude na korist drugim ljudima.

 

 

 

Gledajući ovu ženu, kojoj je Isus rekao “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla”, shvaćamo kako “onaj koji PO VJERI DOTAKNE KRISTA, PRIMA OD NJEGA SVU SNAGU potrebnu za pomoć” (Pseudo Zlatousti, vict. ant. e cat. in Marcum). U tom smislu posebno naglašavamo ulogu sakramenata gdje Gospodinu dodirujemo ne samo skute nego i njegovo Tijelo. A sakramenti, napose sveta pričest nije nagrada za hrabre nego hrana za slabe i grešne. Lijek duši koju napada bolest grijeha.

 

 

 

Možda je vrijeme da na bolesti gledamo na drugačiji, kršćanski način. Bez želje da umanjim boli i strahove od boelsti i mogućeg umiranja, možda bismo mogli gledati na bolest kao na nešto što može poslužiti spasenju. “Povremeno bolest učini da jedan zlobnik promijeni svoj život i postane primjerom” (Sveti Toma Akvinski, O dvostrukoj zapovijedi ljubavi, I. c. , p. 223). “Sam Apostol (Pavao) govori također kako se za vrijeme svojih salbosti osjećao jakim, budući se Božja snaga očituje jasno po našim slabostima. (…) One duge bolesti dobra su škola ljubavi za one koji pomažu, ali i za pacijente koji trpeći shvaćaju istu ljubav koju im pružaju bližnji. Dok jedni stoje pod križem sa našomm Gospodom i svetim Ivanom, imitirajući njihovu pobožnost, drugi su raspeti u svojoj boelsti zajedno sa našim Spasiteljem” (Sveti Franjo Saleški, Epistolario, fragm. 8,1. c. , p. 71).

 

 

 

Mnogi mučenici leže boelsni u svojim krevetima. Pada kršćanin u postelju, spopadaju ga boli, moli, čini mu se kako ga nitko ne čuje, a zapravo ga se time kuša i bičuje bolestima kako bi ga se prepoznalo kao i Sina. Bolesnik se učini mučenikom u postelji i Bog ga kruni jer je sve to vrijeme bio razapet na križu” (Sveti Augustin, Govor, 286).

 

 

 

Kako dakle u bolesti? Ona je prigoda da se UMNOŽI VJERA, UČVRSTI UFANJE I USAVRŠI LJUBAV. To je moguće ako TRPIMO ZAJEDNO S RASPETIM GOSPODINOM, ali ako trpimo sami, bolest se pretvara u veliku nevolju koja čovjeku oduzima život. Stoga, u bolesti PRIHVATITE SVOJE STANJE I PREDAJTE GA GOSPODINU U RUKE, MOLEĆI GA DA ONO ŠTO JE VAMA MUKA BUDE NA KORIST NEČIJE DUŠE. Tako će sa i sa Vama dogoditi isto što i sa Raspetim: ono što je njemu bila muka, nama je bilo na korist- nama je to bilo SPASENJE.

 

 

 

VJERA NADSTOJNIKA SINAGOGE: moliti se za druge, biti posrednikom po molitvi, moja vjera može druge dovesti do Isusa

 

Vjera ove žene bila je usmjerena sebi, svojim problemima. Sasvim je ljudski moliti Boga da nas liši ovakvih tegoba. Drugačija je bila vjera nadstojnika sinagoge I njegove žene. Oni su došli moliti za svoju kćerkicu na umoru. Došli su tražiti za drugu osobu- ne za sebe. Zapravo, valja ispravno gledati nja njihovu vjeru: MOLEĆI SE ZA SVOJU KĆI, ONI SVEJEDNO MOLE ZA SEBE. To je I nama pouka: moliti za sebe jest pohvalno I potrebno, ali za sebe molimo I kada svoje prošnje izlažemo u korist drugih osoba. Moliti za prijatelja, pa I za neprijatelja- nije li to prošnja za sebe? Zar I nama neće biti bolje, ako je bolje drugima?

 

 

 

Sveti Josemarija opisuje ovako ove razlike u vjeri: Nikada neće nedostajati primjera poput slijepog Bartimeja koji će po velikoj svojoj vjeri, stajti uz put I vikati dozivajući Gospodina. Ali vidi kako na Kristovu putu ne postoje dvije iste duše. Velika je također vjera ove žene, a ona ne viče: približava se Isusu bez riječi, da nitko to I ne primjećuje. Dovoljno joj je dotaknuti Isusove haljine jer je BILA SIGURNA DA ĆE OZDRAVITI.” (Prijatelji Božji, br. 199)

 

 

 

Predstojnik sinagoge sigurno je bio spreman učiniti sve kako bi ozdravio kći. On moli za drugoga, a ne za sebe. Kada poziva Isusa u svoju kuću, on stavlja na kocku svoj ugled među pravovjernim Židovima. Isus upravo to očekuje od nas: radi njega ima smisla staviti sve na kocku, jer to znači da se OSLANJAM NA NJEGA I DA MU VJERUJE, da me nije briga ni za što drugo.

 

 

 

Na ovaj način vidimo kako je PO VJERI OCA, ISUS OZDRAVIO KĆI. Djevojka je naime već bila mrtva, ali VJERA OCA JE BILA ODLUČUJUĆA za njezino spasenje.

 

 

 

Tako je i sa nama. Naša vjera nije ključ spasenja samo za nas. Od nas se očekuje da PO NAŠOJ VJERI DRUGE DOVEDEMO ISUSU; da naša vjera bude spasonosna za druge. Često, kada je riječ o evangelizaciji govorimo o modelima, pristupima,..., o koječemu, a zapravo je najvažniji čovjek KOJI MOLI ZA DRUGE I KOJI DRUGIMA VJEROM POKAZUJE PUT PREMA BOGU.