O PONIZNOSTI

 

(iz Puta, svetog Josemarie Escriva de Balaguera)

 

589 Kada ti plješću za uspjeh, neka u tvojim ušima također zazvoni i smijeh što si ga izazvao svojim neuspjesima.

 

594 Nisi ponizan kada se ponižavaš, već kada te ponižavaju i kada to podnosiš radi Krista.

 

596 Neka te ne boli ako ljudi vide tvoje pogrješke; treba te boljeti uvrjeda Boga i sablazan koju možeš prouzročiti. Uostalom, neka znaju kakav si i neka te preziru. Neka te ne žalosti da budeš ništa, jer tako ISUS MOŽE U TEBI STAVITI SVE.

 

602 Ti koji si učen, ugledan, rječit, moćan- ako nisi ponizan, ništa ne vrijediš. Otkini, iščupaj taj “ja” koji upotrebljavaš u superlativu- Bog će ti pomoći- i onda ćeš moći početi raditi za Krista NA ZADNJEM MJESTU u njegovoj vojsci apostola.

 

O LAŽNOJ PONIZNOSTI (onih koji izbjegavaju prihvatiti odgovrnosti koje im Bog donosi u životu skrivajući se iza lažne poniznosti)

 

603 Ta lažna poniznost je UDOBNOST! Tako se lažnom poniznisti odričeš prava... koja su dužnost.

 

 

 

 

 

O ODNOSU PREMA SVETOJ MISI

 

 

 

Nije li neobično da se mnogi kršćani, koji su mirni, čak i svečani u društvenim odnosima (nigdje im se ne žuri), u svojem gotovo neaktivnom poslovnom životu, za stolom i za vrijeme odmora (ni u tome im se ne žuri), nije li neobično da upravo takvi strahovito žure i u svojoj nestrpljivosti tjeraju svećenika da skrati, da požuri vrijeme posvećeno Presvetoj Žrtvi na Oltaru.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 530.

Kada se približiš Svetohraništu, sjeti se da ON... na tebe čeka već dvadeset stoljeća.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 538.

 

 

 

Radi tebe je ostao na zemlji. - Nije poštovanje prestati pričešćivati se ako si se dobro pripravio.- Nepoštovanje je samo ako ga se ne primi dostojno.

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 539.

 

 

 

Pričešćuj se.- Nije to nedostatak poštovanja.- Pričesti se upravo danas, čim izađeš iz one zamke. -Zaboravljaš što je Isus rekao: ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima?

 

 

Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, PUT, br. 536.

 

 

 

 

O znakovima vremena

Prvo čitanje iz današnje liturgije donosi odlomak iz Knjige Otkrivenja (Apokalipse) u kojoj se nastavlja jedan ZNAKOVIT govor o Posljednjim vremenima. Potaknuti time razmišljamo malo o ZNAKOVIMA koje kršćani ćesto traže kao potvrdu svoje vjere ili potvrdu Svetopisamskih riječi. Mnoge su tiskovine pune mesijanskih tumačenja ove Knjige Otkrivenja. Najčešće je riječ o posve POGREŠNOM TUMAČENJU koje vodi u KRIVOVJERJE ili u otklon odo bitnih stvari u vjeri. Stoga se nadamo kako će ovaj tekst poslužiti kao podsjetnik na ono što je bitno kada se čita Sveto Pismo, a osobito Knjiga Otkrivenja.

Otk 15, 1-4

 

Ja, Ivan, vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji. I vidjeh kao neko more od prozirca pomiješano s ognjem. Oni koji pobijediše Zvijer i kip njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ! Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

 

 

 

Pitanje o znakovima Kristova ponovnog dolaska prema našem vremenu ogleda se u ZNAKOVIMA KRAJA VREMENA koja se, (…) u kršćanstvu uvijek iznova postavlja još od vremena prvih Isusovih učenika. Čitajući Novi Zavjet na prvi se pogled stječe dojam da su ovdje suprostavljene dvije različite pozicije. S jedne strane stoji ODLUČNO ODBACIVANJE PITANJA ZNAKOVA: Kristov je dolazak posve nespojiv s povijesnim vremenom, s njegovim vlastitim zakonima protjecanja, te ga se stoga nikada ne može iskalkulirati iz same povijesti. Gdje god se ono kalkulira, tu čovjek primjenjuje vlastitu logiku povijesti i slijedom toga djeluje baš suprotno.” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 186.)

 

 

Ovaj dio teksta pape Benedikta XVI pojašanjava kako oni koji u svojem hodu prema Posljednjim vremenima teže samo PREPOZNAVANJU ZNAKOVA VREMENA, griješe i takvo se kršćanstvo pretvara u nešto što je posve OVISNO O LJUDSKOJ PROSUDBI. Drugim riječima, ZNAKOVI NISU ONO ŠTO SE NAGLAŠAVA kada se govori o Posljednjim vremenima, jer “(...) Krist, koji nije proizvod evolucije ili dijalektički stupanj u procesu uma, nego “drugi” koji izvana otvara vrata vremena i smrti (...)” (Isto), ne može se kao Osoba, a tako i sve vezano uz nju, definirati samo našim umovanjem. Stoga, ono što jest važno u razmišljanju o Posljednjim vremenima jest POTREBA BUDNOSTI i REVNOSTI U KRŠĆANSKOM ŽIVOTU: (...) jedini odgovor na pitanje o znakovima i na svaki pokušaj da se Kristov dolazak učini opisivim može biti amo da se odbaci ovo pitanje i da ga se zamijeni pozivom: ŠTO VAMA KAŽEM, SVIMA KAŽEM: BDIJTE! (mK 13,37)” (Isto).

 

 

Tek sada kada su razmišljanje o ZNAKOVIMA KRISTOVA DOLASKA smjesti na pravo mjesto koje se može sagledavati trijezno, bez kataklizmičkih euforija, možemo postaviti pitanje: A zašto onda Sveto Pismo govori o ZNAKOVIMA VREMENA?

 

 

Valja podsjetiti kako je Isus Krist PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Stoga, u Isus Kristu “Bog djelje kao Bog, neposredno božanski. I u njemu Bog djeluje kao ČOVJEK, u povijesnome posredovanju” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 187.), što znači da se dolazak Isusa Krista NE MOŽE REDUCIRATI NA LJUDSKI JEZIK, ali kako se govori o KRAJU VREMENA, KRAJU POVIJESTI, što je jedna kategorija života koju čovjek razumije, treba o tim vremenima govoriti JEZIKOM KOJI ČOVJEK KOLIKO TOLIKO RAZUMIJE.

 

 

Budući da čovjek NE MOŽE RAZUMJETI Božji naum o dolasku, jer je riječ o ČISTOM BOŽJEM DJELU “za koje ne postoje povijesne podudarnosti” (Isto), nije moguće naći riječi kojima bi se taj dolazak i opisao. Nije moguće ODREDITI NIČIM ZEMALJSKIM OVAJ DOLAZAK jer ovaj DOLAZAK NE OVISI O LJUDSKOJ POVIJESTI- on je izvan vremena, on je na KRAJU VREMENA, kada “vrijeme stane za sve”- a taj “kraj” ljudskim razumijevanjem ne možemo dohvatiti.

 

 

S druge strane, BOG GOVORI O KRAJU I UPOZORAVA NAS NA ONO ŠTO SE IMA DOGODITI i čini to na način koji NADILAZI VRIJEME: čini to u ZNAKOVIMA. Čini to kako bi nas ZNAKOVI PODSJETILI NA POTREBU BUDNOSTI. Stoga je važnije za nas prepoznavanje vlastitih slabosti, nego znakova kraja vremena, jer oni koji se tek na kraju svega sjete kako bi trebali živjeti drugačije- griješe: vrijeme je tada ISTEKLO, NEMA GA. O tome su trebali razmišljati tijekom cijeloga svoga života.

 

 

Znakove, po kojima nas Bog želi držati “budnima”, možemo svrstati u tri skupine. “Prvu skupinu znakova, koja najviše upada u oči možemo sažeti natuknicama RAT- KATASTROFE- PROGON VJERE” (isto, str. 189). Ova se skupina znakova pojavljuje u svakoj generaciji ljudi, stoga se posljednja vremena stalno čine prisutnima. Ona to i jesu, ali ne zbog znakova, jer važnije je shvatiti kako SVAKO VRIJEME PRISILJAVA NA BUDNOST, a o tome je li ili nije došao kraj vremenu kako ga mi kronološki shvaćamo, sami NE MOŽEMO PROSUĐIVATI.

 

 

Druga grupa znakova počinje sa pojavljivanjem ŽENE ODJEVENE U SUNCE, MJESEC JOJ POD NOGAMA I NA GLAVI KRUNA OD DVANAEST ZVIJEZDA. Ni ovaj znak nije poveziv s nečim vremenitim. Više od ičega on nas podsjeća na Blaženu Djevicu Mariju i Dijete koje je ona rodila. Njezino MATERINSTVO SE PROTEŽE NA CIJELU CRKVU, stoga u ovoj grupi znakova, sve što se pojavljuje možemo gledati ne samo kroz Blaženu, već i kroz cjelokupnu Crkvu kao “ženu” koja je rođena iz krila Žene. Ovai nas znakovi dovodi nas do BORBE NA NEBU i do PROGONA ŽENE I NJEZINA DJETETA. Vjerojatno se odnosi na BORBU PROTIV ZLA koja dolazi od Đavla, te na progon Crkve u vremenu. Nije li to znak kojeg primaju sve generacije? Jest, i uistinu, na neki smo način u Posljednjim vremenima, ali važnija je od toga BUDNOST u SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, kojom ne dozvoljavamo da ZLO PRODRE U NAS, U NAŠ ŽIVOT.

 

 

Konačno, treću skupinu znakova obilježava KRAJ NAPETOSTI IZMEĐU SILA ZLA I CRKVE ISUSA KRISTA. Znakoviti su brojevi, pa se primjerice broj SEDAM ponavlja TRI PUTA. Iza SEDAM PEČATA, dolazi SEDAM TRUBLJA, i na kraju dolazi SEDAM POSLJEDNJIH ZALA: “vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji”. Ono “more od prozirca pomiješano s ognjem” može nas podsjećati na spasnje koje je narod doživio pri izlasku iz Egipta. Stoga govori o onima koji su spašeni. To su oni “koji pobijediše Zvijer” i koji sada pjevaju slavu Bogu i Jagnjacu Božjem: “Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!”. Ovo iskazivanje slave oblik je molitve koji sada ptrehodi novoj Božjoj intervenciji koja ima doći u kojoj će se osloboditi svi utjecja Đavla i njegova zla: “Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!

 

Znakovi nisu cilj sam sebi i griješe oni koji misle kako samo znakove treba gledati. Oni su UPOZORENJE, ali prije svega UPOZORENJE NA BUDNOST U SUOČAVANJU S GRIJESIMA. Ne smije nam se dogoditi da nas Gospodin zatekne nepremne, da smo puni grijeha, da smo uspavali svoj život u vjeri i živimo drugačije. Danas, kada su nam mediji puni katastrofičnih najava, više od ZNAKOVA brine nas NEDOSTATAK ONIH KOJI U TIM KATASTROFAMA USPIJEVAJU DO KRAJA BITI KRŠĆANI, KOJI SU STRPLJIVI U NEVOLJAMA, USTRAJNI U ŽIVLJENJU KRŠČANSTVA. Mnogi pričaju o znakovima, ali ne žive kršćanstvo pokazujući tako kako ne razumiju Isusovu Riječ.

 

Pouzdanje u Boga

 

Borba za svetost svodi se na "dozvoljavanje Duhu Svetom da djeluje u našim dušama, surađivanje s njim, ali bez namjere da se zauzme njegovo mjesto." Članak o kršćanskom životu.

 

 

Sveti Luka nam govori kako je jednom prilikom naš Gospodin propovijedao na obali Galilejskog jezera i toliko mnogo ljudi ga je htjelo slušati da je morao tražiti pomoć. Neki ribari su ispirali svoje mreže na obali. Završili su glavninu svoga posla i pospremali su stvari, zasigurno s idejom da dođu kući što je prije moguće kako bi se odmorili. Isus je ušao u jedan od čamaca, Šimunov, i odatle nastavio govoriti mnoštvu.

 

Evanđelist nam ne govori što je naš Gospodin poučavao. On želi skrenuti pozornost na druga gledišta koja sadrže važne pouke za naš kršćanski život.

 

Borba i povjerenje

 

Možda su Petar i njegovi prijatelji mislili da će se Isus, nakon završetka govora, vratiti na obalu i otići svojim putem. No, umjesto toga okrenuo se i zamolio ih da se iznova prime posla s kojim su namjeravali završiti taj dan. Bili su iznenađeni, ali širina Šimunove duše je bila tolika da je nadvladala umor i odgovori: Gospodine, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. [1]

 

Radili su cijelu noć, i ništa nisu mogli pokazati. Znali su svoj posao dobro jer je to bio njihov posao, a imali su i puno iskustva. No, sve to nije bilo dovoljno da jamči uspjeh, pa su se vratili umorni i praznih ruku. Lako možemo zamisliti njihovo obeshrabrenje. Neki, preplavljeni osjećajem beskorisnosti, možda su čak mislili na odustanak od tog posla u cijelosti.

 

Znamo da pripovijest završava s obilnim ulovom ribe. Ako tražimo razliku između ovog uspjeha i neuspjeha prethodne noć, odgovor je jasan: Isusova nazočnost. Sve ostale okolnosti drugog pokušaja izgledale su nepovoljnije od onih ranijeg pokušaja. Primjerice, mreže nisu bile potpuno čiste, sve se zbilo u pogrešno doba dana uz dodatnu iscrpljenost ribara.

 

Naš Gospodin koristi sve to da dade i njima i nama, vrlo važnu duhovnu pouku: bez Krista ne možemo postići ništa. Bez Krista, naša borba će proizvesti samo iscrpljenost, napetost, obeshrabrenost, želju za odustajanjem. Bez Krista, pokušat ćemo sebe zavarati okrivljujući okolnosti za naš nedostatak učinkovitosti. Bez Krista, prevladat će nas osjećaj beskorisnosti. Ali s njim, ulov je obilan.

 

Svetost se ne sastoji od ispunjavanja skupa normi. To je Kristov život u nama. Stoga, umjesto da se "nešto radi ", ona se sastoji od toga da se "nešto učini", dozvoljavajući da budemo vođeni - ali odazivajući se u potpunosti. "Vi ste kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje. Trebali biste osjetiti ozbiljnu odgovornost za odgovaranje na milosti koje ste primili od Gospodina, pokazujući temeljitu budnost i voljenu čvrstoću, tako da ništa i nitko ne može izobličiti razlikovna obilježja Ljubavi koja je utisnuta u vašu dušu. "[2]

 

Dok se borimo, da bi bili sveti, nit naše volje nailazi na nit Božje volje i isprepliće se njom u jedinstveno tkanje, jedan komad tkanine koji je naš život. Ovo tkanje mora postati punije i punije, sve do trenutka kada se naša volja poistovjećuje s Božjom, i nismo u stanju razlikovati jednu od druge, jer obje traže istu stvar.

 

Gotovo na kraju svog života na Zemlji, Isus je rekao Svetom Petru: ''Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, sam si se opasivao i išao kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi te kamo ne želiš ići [3] Prije si se oslanjao na sebe, na svoju vlastitu volju, na svoju snagu; mislio si da je tvoja riječ bila sigurnija od moje [4] I sad vidite rezultate. Od sada ćete ovisiti o meni i željeti ono što ja želim ... i stvari će ići puno bolje.''

 

Unutarnji život je djelo milosti koja zahtijeva našu suradnju. Duh Sveti ispunjava jedra našeg broda svojim vjetrom. Uzvraćajući, imamo, da tako kažem, dva vesla: naš osobni napor, i povjerenje u Boga, izvjesnost da nas nikada neće ostaviti. Oba vesla su potrebna, i mi smo prisiljeni koristiti obje ruke, ako želimo da naš unutarnji život napreduje. Ako jedno ili drugo nedostaje, brod će se početi okretati u krug i bit će njime vrlo teško upravljati. Duša tada, može se reći, "šepa" , ne uspijeva napredovati, postaje iscrpljena i lako padne.

 

Ako nedostaje djelotvorna odluka da se borimo, pobožnost postaje sentimentalna, i vrline postaju rijetke. Čini se da je duša ispunjena dobrim željama, ali se one pokazuju nedjelotvorne kada dođe trenutak da se učini napor. Ako se s druge strane, sve povjerava jakoj volji, odlučnosti da se bori bez oslanjanja na našeg Gospodina, plod je suhoća, napetost, umor, odbojnost prema bitki  koja ne uspijeva privući ribe u mreže unutarnjeg života i apostolata. Duša se zatekne, poput Petra i njegovih prijatelja, u neuspjeloj noći.

 

Ako primijetimo da nam se nešto slično događa, ako povremeno padamo u malodušnost jer smo previše ovisni o vlastitom znanju ili iskustvu, o snazi volje, a premalo o Isusu, zamolimo Gospodina da dođe u naš brod. Mnogo više od rezultata naših vlastitih napora, nama je potrebna njegova prisutnost. Vidimo da njima naš Gospodin nije obećao veliki ulov, a Šimun ga nije ni očekivao. Ali on zna da je vrijedno raditi za našega Gospodina: ''in verbo autem tuo laxabo retia'', [5] na tvoju riječ bacit ću mreže.

 

Prepuštanje

 

Osvrnimo se malo i skrenimo pozornost na Isusov zahtjev. Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. [6]

 

''Duc in altum''. Izvedite svoj brod do duboke vode. Da bi ušli duboko u unutarnji život, moramo odustati od držanja naših nogu na čvrstom tlu, potpuno pod našim nadzorom; moramo ići tamo gdje bi lako moglo biti valova, gdje će se brod ljuljati i duša shvatiti da ne mora imati nadzor nad svime, gdje bismo mogli potonuti padnemo li u vodu.

 

Ne bi li bilo sigurnije na obali, ili gdje voda ne dolazi iznad koljena ili struka, ili najviše do ramena? Možda bismo se tamo osjećali sigurnije. Ali s obale se ne može uhvatiti riba vrijedna truda. Ako želimo baciti naše mreže za ribu, moramo izvesti čamac do duboke vode i odbaciti strah od gubitka obale iz vida.

 

Koliko li je često Isus prekorio svoje učenike zbog njihova straha! Zašto ste plašljivi, malovjerni? [7] Zar mi također ne zavrijeđujemo isti prijekor? "Zašto nemate vjere? Zašto želite sve nadzirati? Zašto vam je tako teško hodati kad sunce ne sja u svom svojem sjaju? "

 

Duša instinktivno pokušava pronaći referentne točke, signale koji potvrđuju da je na svom putu. Naš Gospodin nam ih često daje, ali mi nećemo rasti u unutarnjem životu, ako postanemo opsjednuti potrebom da mjerimo vlastiti napredak.

 

Možda imamo iskustvo da u trenucima nemira, kada nismo sigurni u tijek naše akcije i obuzeti željom da tražimo odgovor pod svaku cijenu, završimo pripisujući nekoj maloj okolnosti važnost kakvu objektivno nema - osmijeh ili ozbiljan pogled, riječ pohvale ili ukor, povoljna okolnost ili neuspjeh, može obojati svojim svijetlim ili tamnim nijansama stvari s kojima nemaju objektivnu vezu.

 

Rast u unutarnjem životu ne ovisi o tome da smo sigurni u Božju volju. Pretjerana želja za sigurnošću je točka gdje se dobrovoljnost spaja sa sentimentalnošću. Povremeno, naš Gospodin dozvoljava nedostatak sigurnosti koji nam, kad je dobro usmjeren, pomaže u rastu uvjerenja u ispravnost namjere. Važno je da se prepustimo u njegove ruke, jer pouzdajući se u njega nalazimo mir.

 

Cilj naše borbe nije izazivanje ugodnih osjećaja. Često ćemo ih imati, drugih puta ne. Kratko preispitivanje može nam pomoći da otkrijemo da ih možda tražimo češće nego što mislimo, ako ne za sebe, onda kao znak da je naša borba djelotvorna.

 

Naći ćemo primjerice ovo, u osjećaju obeshrabrenosti kada smo suočeni s iskušenjem kojem se nismo predali, ali koji i dalje traje, u uzrujanosti, jer smo naišli na teškoću, a mislimo da to ne bi trebalo biti teško za nas, u opažanju nezadovoljstva, jer posvećenost ne donosi sa sobom tople osjećaje koje želimo ....

 

Moramo se boriti s onime s čime se možemo boriti, ne brinući o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Naši osjećaji nisu sasvim predmet naše volje, i ne možemo ih pokušati učiniti takvima.

 

Moramo naučiti, prepustiti se, puštajući rezultate naše borbe u Božje ruke, jer samo prepuštanje, povjerenje u Boga, može prevladati ovaj nemir. Ako želimo biti uspješni ribari, moramo izvesti naš brod, in altum, gdje ne možemo dosegnuti do dna. Moramo prevladati našu želju da tražimo referentne točke, kako bi bili sigurni da idemo naprijed. No, za postizanje toga moramo se osloniti na kajanje.

 

Početak iznova

 

Šimun i njegovi drugovi slijedili su Gospodinov savjet i okružili veliko jato riba, i. . . njihove mreže su se gotovo razdirale. [8] Oni koji su došli kako bi im pomogli imali su korist od njihove smionosti, i dva čamca su prekomjerno ispunjena, gotovo do točke potonuća. Takav iznimno obilan ulov doveo je Petra do shvaćanja blizine Boga i osjećaja nedostojnosti takve prisnosti: Idi od mene, jer ja sam grješan čovjek, Gospodine [9] Ipak, nekoliko minuta kasnije, ostaviše sve i pođoše za njim. [10] I bili su vjerni do smrti.

 

Petar je otkrio Gospodina u tom izvanrednom ulovu ribe. Bi li on reagirao na isti način, da je njegov rad prethodne noći prošao dobro? Možda i ne. Možda bi u osobito bogatom ulovu prepoznao Kristovu pomoć, ali ne bi shvatio koliko je blizu Bog i da sve duguje njemu. Da bi čudo dodirnulo Šimunovu dušu, dobro je što su stvari ispale tako loše noć prije, unatoč svim njegovim iskrenim naporima.

 

Naš Gospodin koristi naše nedostatke da nas privuče k sebi, pod uvjetom da možemo napraviti iskren napor da ih prevladamo. Dakle, u borbi, moramo voljeti sebe kakvi jesmo, s našim manama. Kod postanka čovjeka, Riječ podrazumijeva ograničenja koja su dio ljudskog stanja, ona protiv kojih se i sami ponekad bunimo. Na putu poistovjećivanja s Kristom, ključno je prihvaćanja vlastitih ograničenja.

 

Koliko često je upravo mirna svijest o vlastitoj nedostojnosti ta koja nas vodi do otkrića da je Krist na našoj strani, jer jasno vidimo da riba što je nalazimo u našoj mreži nije tu zbog naše vlastite vještine, nego zbog Boga. I to iskustvo nas ispunjava radošću i uvjerava nas još jednom da nas skrušenost vodi naprijed u unutarnjem životu.

 

Zatim se poput Petra, bacamo do Isusovih nogu, i ostavljamo sve za sobom - uključujući izvanredan ulov – da bismo ga slijedili , jer je samo to važno za nas.

 

 Brza skrušenost određuje put radosti. "Tvoj unutarnji život mora biti upravo to: početi... i počinjati iznova." [11] Koliku duboku radost naša duša doživljava kad otkrivamo u praksi značenje ovih riječi! Nikad se ne umoriti od počinjanja nanovo: to je tajna djelotvornosti i mira. Oni koji gaje takav stav dozvoljavaju Duhu Svetom da djeluje u njihovim dušama, surađujući s njim, ali bez namjere da zauzmu njegovo mjesto. Oni se bore svom svojom snagom i sa punim povjerenjem u Boga.

 

J Dieguez 

 

Fusnote: 

 

[1] Lk 5:5. 

 

 

 

[2] Kovačnica,br.. 416. 

 

 

 

[3] Jn 21:18. 

 

 

 

[4] Cf. Mt 26: 34-35. 

 

 

 

[5] Lk 5:5. 

 

 

 

[6] Lk 5:4. 

 

 

 

[7] Mt 8:26. Cf. Mt 14:31. 

 

 

 

[8] Lk 5:6 

 

 

 

[9] Lk 5:8. 

 

 

 

[10] Lk 5:11. 

 

 

 

[11] Put, 292

 



 

 

Pametni telefoni za mlade ljude: za i protiv

 

Srednjoškolci diljem svijeta vode borbu s kontrolom nad korištenjem svojih mobilnih telefona. Ravnatelj srednje škole u Washington DC-u ponudio je neke savjete na osnovi svog bogatog osobnog iskustva.

Radosno primjećujemo kako ima ravnatelja koji ne odobravaju svaku novotariju i paze na to kako se one koriste. Ovaj tekst je napisan ne kako biste neke stvari djeci zabranili, jer zabranom se ne ispunja smisao odgoja, VEĆ KAKO BI ODGOJILI DJECU NA ISPRAVAN NAČIN, i uputili kako se ispravno koristiti materijalnim dobrima.

Drugim riječima, izbjegavajući svako popuštanje prohtjevima djece, ali i nerazborito rigorozan odnos u odgoju, nalazimo na tekst koji upućuje kako PREKO MODERNIH STVARI ODGAJATI DJECU i kako u modernim stvarima pronalaziti ono što je ispravno.

 Pismo Alvara J.de Vicente, ravnatelja osnovne škole u Washington DC-u.

 

piše: Alvaro J. de Vincente, ravnatelj High scholl Washington D.C.

 

Dragi roditelji,

 

Pametni su telefoni tu i ostat će tu. Zapravo, to i nije u potpunosti točno jer će ih s vremenom zamijeniti još sofisticiraniji alati. Međutim, istina je da se pametni telefoni danas često koriste, čak i među srednjoškolcima. Ovo pismo ima za cilj predstaviti neke od ideja koje se tiču mudrog korištenja – to je tema koja je zanimljiva svim roditeljima srednjoškolaca, ali i vama s mlađom djecom jer će i oni uskoro biti tinejdžeri.

 

Glavni argumenti koje tinejdžeri koriste za posjedovanje pametnog telefona su sljedeći:

 

1) telefon je sredstvo za komunikaciju s prijateljima i obitelji,

 

2) pruža roditeljima mir je znaju da uvijek mogu kontaktirati svoju djecu,

 

3) vrlo je zgodan za uskladiti obiteljski raspored koji je često kompliciran,

 

4) to je put budućnosti i vrijeme je da ga se prihvati, tinejdžeri trebaju naučiti kako ga ispravno koristiti do kraja svog života, i

 

5) postalo je sve teže pronaći ne-pametni telefon.

 

Prva tri argumenta predstavljaju slučaj kad se može imati bilo koji tip mobitela s obzirom da svi mogu služiti za zvanje i slanje poruka. Istina je da u vremenu kad roditelji često moraju izvoditi čarolije s rasporedima više članova obitelji, instant pristup djeci može biti vrlo koristan. Ali i jednostavan mobitel omogućit će vam da postignete cilj te zovete i šaljete poruke svojoj djeci kad god zatrebate. Svi ćemo mi s vremenom posjedovati sve više tehnologije za kojom posežemo i koja nam olakšava život. I stoga, evo razloga da pametne telefone vidimo kao trend, trend koji je neizbježan i koji stoga mora biti prihvaćen.

 

No činjenica da će tehnologija sve više biti dijelom naših života ne znači da bi vaša djeca trebala prigrliti svaki novi uređaj koji se pojavi. Na vama roditeljima je da odlučite je li svaki napredak tehnologije dobar za vašeg sina i je li dobar za dinamiku vaše obitelji. Bolji TV možda neće biti prikladan za vašu obitelj ako ste već otkrili da vam gledanje televizije oduzima previše vremena i nastojite ga se riješiti. Prijenosno računalo možda nije super za vašeg sina ako mislite da on već provodi previše vremena za stolnim računalom.

 

Ne biste se smjeli bojati tehnologije, već samo biti oprezni i pronicljivi.

 

Slažem se da postoji prednost za mlade ljude koji nauče dobro koristiti trenutačnu tehnologiju jer će ju vjerojatno vrlo brzo zatrebati. To je ono što se u današnje vrijeme zove biti dobar digitalni građanin. Argument za dopuštanje posjedovanja pametnog telefona za srednjoškolce je činjenica da je bolje da ga nauče pravilno koristiti dok su još kod kuće, prije nego odu na fakultet i osamostale se.

 

Pitanje karaktera

 

Glavni čimbenik u učenju korištenja pametnog telefona nije vezan uz tehnologiju, već karakter osobe. Pravo je pitanje hoće li vaš sin gospodariti telefonom ili će telefon gospodariti njime? Naučiti koristiti pametni telefon na ispravan način stvar je volje, snage karaktera, discipline, samokontrole, temperamenta.

 

Ima li vaš sin snagu volje da upravlja pametnim telefonom i koristi ga razborito? Pametni telefon neizmjerno je moćan, neizbježno atraktivan, potencijalno ovisnički alat za sve nas, ali puno više za tinejdžere. Ima li vaš sin snagu karaktera posjedovati pametni telefon, a da ga ne zlorabi?

 

Kako biste procijenili njegovu snagu karaktera, možda možete razmotriti kakav je na drugim područjima svog života. Kako održava red u svojoj sobi, kako mu izgleda krevet, odjeća, školska torba i ostale privatne stvari? Kako upravlja svojim rasporedom - je li netko tko je sklon odlagati stvari za kasnije ili je marljiv u onome što treba napraviti? Radi li ono što želi ili ono što bi trebao?

 

Ako nema samokontrolu za slijediti svoj vlastiti raspored i raditi što bi trebao, već ide linijom manjeg otpora i uglavnom radi što želi, tada će pametni telefon biti najbolji neiscrpni izvor ometanja, odgađanja i slabljenja volje za njega.

 

Ima li disciplinirane radne navike? Je li već disciplinirani radnik kakvim biste vi htjeli da s vremenom postane? Ako nije, onda treba manje stvari koje mu odvraćaju pozornost, a ne više.

 

Je li društven? Srami li se u izravnim odnosima, licem u lice? Pametni telefoni pružaju lažno utočište za sramežljive ljude na način da im je manje neugodno što ne razgovaraju s drugima i čak ih ni ne gledaju jer je lakše zabiti glavu u ekran i izbjegavati sve oko nas.

 

Dakle, iako se slažem da postoji korist da mladi ljudi nauče ispravno koristiti pametne telefone, pravo je pitanje: kako ih naučiti ispravnom korištenju? Preduvjet je da se mladi čovjek nauči samokontroli. Malo ih je takvih, a i oni koji jesu riskiraju da izgube tlo pod nogama u bitci za samokontrolu samim time što imaju pristup mobitelu.

 

Traženje ispravne tehnologije

 

Konačno, sve je teže kupiti običan telefon. Dobro, teže ne znači i nemoguće, barem ne još, iako ćemo možda doći do toga kada će samo neki antikvarijati imati obične mobitele.

 

Lakoća nabavljanja običnog mobitela nije važan čimbenik za razmotriti s obzirom da to nema veze s onim što je dobro za vašeg sina. Ako je nabavljanje pametnog telefona ispravno učiniti, onda je lakoća nabavljanja dobrodošla, ali ako je nabava običnog mobitela ispravna stvar za učiniti, onda je poteškoća nabavke neugoda, iako je to ipak mala cijena za učiniti ispravnu stvar za vašeg sina.

 

Mana korištenja pametnog telefona

 

Ako ne postoji stvarna korist od toga što vaš sin ima pametni telefon, ima li stvarne štete u njegovom posjedovanju? Je li nabavljanje pametnog telefona za vaše dijete neutralan prijedlog? Već sam ukazao na neke potencijalne nedostatke, ali bit ću nešto malo određeniji u navođenju mana, bez nekog redoslijeda važnosti.

 

Prvo, velika je većina tinejdžera neumjerena. Oni su u periodu svoga života kada imaju snažne strasti i emocije, ali samo polurazvijenu volju. Snažne su strasti kod tinejdžera dobre jer pokazuju da su živi, ali njihova se volja razvija i imaju veliku potrebu za podrškom.

 

Jedna od manifestacija neumjerenosti, kojoj je uzrok kombinacija jakih strasti i volje koja se razvija, je ta što tinejdžer sve želi SADA. Mladić koji prekida svoje roditelje u razgovoru pitanjima ili zahtjevima jer ne zna čekati nekoliko minuta ili mladi dečko koji želi jesti sada i ne može sačekati do večere, pokazuje svoju neumjerenost. Posebno snažan oblik neumjerenosti među tinejdžerima jest znatiželja.

 

Mladić koji mora znati rezultat sportske utakmice sada ili ne može pričekati kako bi pogledao neki smiješan video za koji su mu prijatelji rekli, nego mora zadovoljiti svoju znatiželju odmah, dječak je ili mladić koji pokazuje ovaj oblik neumjerenosti.

 

Svi patimo od ovoga i zato imamo pojavu prometnih nesreća uzrokovanih znatiželjom jer se okrećemo ne bismo li vidjeli uzrok prometne nesreće koja se dogodila ranije. Pametni telefoni vrebaju znatiželju tinejdžera tako da im omogućuju instant pristup bilo kojoj informaciji ili video zapisu koji oni žele. Pametni telefoni ukidaju potrebu za čekanjem obećavajući trenutno zadovoljenje znatiželje i na taj način mogu oslabiti volju vašeg sina, što dovodi do loše navike traženja trenutnog zadovoljstva.

 

Drugo, pametni telefon zaokuplja nečiji um i pogled usredotočujući se na ekran radije nego li na svijet oko sebe. Postajemo društvo koje gleda prema dolje i samo iznimno gleda gore ili uokolo. Za New York ponekad se kaže da je grad u kojem biste mogli biti najusamljeniji u gužvi svjetine.

 

Postoji nešto vrlo zdravo u tome da tinejdžer izađe iz svog oklopa i socijalizira se s drugima oko sebe na parkiralištu, u dnevnom boravku, u predvorju, ako ništa drugo, barem tako da ostvari kontakt očima i prepozna postojanje druge osobe.

 

Društvenost se najbolje razvija u mlađoj dobi i zato pametni telefon može spriječiti razvoj tinejdžera u samopouzdaniju osobu koja je sposobna razgovarati s onima koje baš dobro ne poznaje. Pametni telefon može jednostavno ugasiti svijet oko vašeg sina i suziti ga na slike s ekrana, i to sve na njegovu naredbu. Pametni telefon predstavlja zabavu, ali lišava osobu realnosti, a mladi čovjek može jedino biti društven ako živi u stvarnosti.

 

Treće, pametni telefon omogućuje pristup svemu što se objavljuje na Internetu. Kao što znate, pornografska industrija multimilijarderska je industrija koja ima namjeru svoje proizvode staviti u ruke, poglede, umove i duše vaših sinova.

 

Proizvođači znaju da kad je jednom mladi čovjek izložen njihovom sadržaju, veća je vjerojatnost da će isto željeti ponovno vidjeti. I da jednom kad je to vidio nekoliko puta, morat će se boriti kako bi zaustavio tu naviku. Također znamo da je izuzetno teško spriječiti pristup takvom sadržaju bez obzira na sve filtriranje i sve ostale mjere koje poduzimamo. No, nema sumnje da prevencija postaje sve teža s dodatnim potencijalnim pristupom takvim sadržajima.

 

Pametni telefon ili vrlo snažno prijenosno računalo čini ovakvu prevenciju gotovo nemogućom. Filtri, mehanizmi izvještavanja, roditeljske kontrole i slično, mogu se ugraditi, ali još uvijek postoji činjenica da postojanje pametnih telefona povećava rizik izlaganja pornografskom sadržaju. Konačno, jedini stražar koji može sačuvati od gledanja ovakvih sadržaja jest volja i samokontrola gledatelja. Nažalost, to je upravo ono uporište koje pametni telefoni mogu nagristi.

 

Štoviše, neupitno loš razlog davanja pametnog telefona svom sinu jest njegova tvrdnja da ga imaju svi, koja će postati istinita jedino ako svi roditelji u tome doista i popuste. Nije dobar razlog ni da mu ga date ako inzistira nemjerenom ustrajnošću tinejdžera. Njegova nesposobnost da prihvati „NE“ kao odgovor može biti najbolji dokaz njegovu nedostatku samokontrole za upravljanje pametnim telefonom.

 

Rizik posjedovanja pametnog telefona očito postaje sve manje i manje vrijedanprihvaćanja kako se prednost koje mobitel pruža smanjuju. Vaš sin teško može tvrditi da ima pravu korist od posjedovanja pametnog telefona, takvu korist koja nadomješta veliki osobni rizik kojem podliježe ako ga posjeduje. Upitna korist pristupa Internetu za tinejdžere umanjena je rizikom kojeg nosi taj pristup, zbog neumjerenosti gledanja u svrhu zadovoljenja nečije znatiželje i zbog štetnog sadržaja na koji mogu naići.

 

Iako se pismo odnosi na pametne telefone, ono je ustvari bilo o vašim sinovima i kako bi oni trebali koristiti tehnologiju tako da ona ne šteti njihovu razvoju. Konačno, pismo služi za razmišljanje kako osnažiti vaše sinove da postanu dugoročno razboriti korisnici tehnologije tako što će prvo zagospodariti sami sobom.

 

BESMRTNOST DUŠE

 

 

 

Počeo bih sa Svetim Pismom razmišljati o ovom pitanju. Na početku Svetog Pisma u Knjizi Postanka govori se o stvaranju čovjeka. Kaže se da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga- da je sličan Bogu. Netko će pomisliti kako je riječ o krivovjerju, ali ova “sličnost” ne leži našim mogućnostima da radimo sve kao i Bog, već u našoj konstituciji, te u MOGUĆNOSTI OSTVARENJA VJEČNOG ŽIVOTA. Stoji u Knjizi Postanka: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ova SLIKA BOŽJA u nama pretpostavlja kako ČOVJEK U SEBI UJEDINJUJE DUHOVNI I MATERIJALNI SVIJET. Drugim riječima, čovjek je biće koje živi kao NEDJELJIVO JEDINSTVO DUŠE I TIJELA.

 

 

 

Riječ DUŠA, u Svetom Pismu često označuje LJUDSKI ŽIVOT ili cijelu ljudsku osobu. Istovremeno označuje i ono najnutarnjije u čovjeku (nekada se to naziva SRCE), i ono što je u njemu najvrijednije, ono po čemu je posebno slika Božja: DUŠA ZNAČI DUHOVNO POČELO U ČOVJEKU. DUHOVNO POČELO znači da čovjek početak svojeg stvaranja nalazi NE U MATERIJI, VEĆ U NEČEM NEMATERIJALNOM (duhovno je ono što nije materijalno u čovjeku). Što je dakle u čovjeku duhovnoga? To su njegove MISLI, VOLJA, EMOCIJE. To su duhovne stvari koje se ne mogu dijeliti u ovakvom životnom obliku od materijalnog- od tijela, jer kada se odijele- nastupa smrt. No nakon smrti- nestanu li naše misli, naša volja? Ili to i dalje postoji u nekom živom obliku?

 

 

 

Kažemo li kako čovjek ima duhovno počelo, onda to počelo NEMA U SEBI VEĆ IZVAN SEBE- jer nijedan čovjek ne stvara samoga sebe. To duhovno počelo mi nazivamo PROMISAO BOŽJA, PLAN BOŽJI, VOLJA BOŽJA, kako god hoćete. Bog je naime, SVAKOG OD NAS PROMIŠLJAO: promišljao nas je kao jedinstveno i prekrasno biće, i naš je život plod tog PROMIŠLJANJA. Nastali smo U BOGU, U NJEGOVIM MISLIMA. Na ovoj točki bi trebao poznavati nešto što se naziva metafizika za razumjeti ovaj govor o Bogu, pa ću ti pokušat pojednostvaniti sve.

 

 

Čemu je slično ovo DUHOVNO POČELO U ČOVJEKU? Kada primjerice jedan tesar želi napraviti nešto od drva, najprije PROMIŠLJA ŠTO ŽELI NAPRAVITI, POTOM OD ČEGA I KAKO NAPRAVITI. Vidiš, u počecima nekog djela čovjekovih ruku jest PROMIŠLJANJE. Bog ima sliku svakog od nas u sebi, baš kao i jedan majstor sliku svoga djela- i ima je unaprijed- ima je planirano. Ta slika u Bogu o nama, NE NESTAJE NAŠOM SMRĆU. Ona se oživila u nama, ali našom smrćuu i odvajanjem od tijela, ona nastavlja život u drugačijem obliku- duhovnom. Ako je tjelesno jedinstvo smrću narušeno- duhovno ne mora biti. DUŠA I DALJE MOŽE ŽIVJETI U ONOM KOJI JU JE STVORIO, PROMISLIO- KOJI JE ČISTI DUH- A TO JE BOG! Jer kao što djelo ne nestaje iz misli majstora, tako ni čovjek ne može nestati iz Boga- osim ako to sam ne odluči po svojoj slobodnoj volji.

 

 

Ta MISAO u čovjeku kojom majstor promišlja djelo jest zapravo RIJEČ! Kako razmišlja čovjek? Riječima, zar ne? Nekada maštaš, pa imaš slike u sebi, ali kada razmišljaš nešto, onda RIJEČI NAVIRU. Sada se sjetite opet prvih stranica Knjige Postanka i toga kako je Bog stvarao sve. “U početku stvori Bog nebo i zemlju. (…) Duh Božji lebdio je nad bezdanom. I REČE Bog: neka bude...” (Post 1,1-3). Primjećujete li kako starozavjetni pisac govori o DUHOVNOM POČELU: i reče Bog- neka bude. Bog stvara RIJEČJU, mišlju. Riječ koja je u Bogu, jest DUH SVETI, i to je RIJEČ KOJA JE SVEMOĆNA (sjetite se Isusa kako liječi- samo izgovara riječi!). I ta Riječ je zapravo duhovno počelo svega. Božja misao- Riječ Božja- Duh!

 

 

Za shvatiti moć riječi, vjerujem kako ćete se sjetiti nekog svog iskustva u kojem se JEDNOM JEDINOM RIJEČJU PROMIJENIO NEČIJI ŽIVOT: netko kaže nešto potresno i drugoga pogodi i taj se ne oporavi; ili se priopći nešto lijepo i taj se obrati, ispravi sovje životne putove. Riječ Božja puno je moćnija- svemoćna je.

 

 

Vratimo se na duhovno počelo. Često se brkaju pojmovi DUH I DUŠA. Tako sveti Pavao moli da se naše “cijelo biće- duh i duša i tijelo” sačuva besprijekornim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1Sol 5,23). Nalazimo ovdje GOVOR O OČUVANJU BIĆA ZA SUSRET S KRISTOM. Uz to Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojnost u dušu, jer DUH znači da je čovjek od svojeg stvaranja određen za nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom. DUH je jedan osobit životni oblik koji podrazumijeva DUŠU I TIJELO, ali takav životni oblik koji je SLIČAN BOŽJEM U SVOJOJ MOGUĆNOSTI DA OSTVARI ŽIVOT VJEČNI. Toga u drugih bića nema, stoga kada su biljke u pitanju možemo govoriti o tome kao one imaju VEGETATIVNU DUŠU, životinje imaju ANIMALNU DUŠU, ali čovjekova duša je NEUMRLA- ONA JE DUH i taj duh označava cijelo čovjekovo biće: I DUŠU I TIJELO. Duh se odnosi na to duhovno počelo duše koje zapravo nalazimo u Bogu- koje ima mogućnost za živjeti vječno.

 

 

Zašto s puno sigurnosti govorimo o besmrtnosti duše? Kada je čovjek bio stvoren u Raju, onda smrti nije bilo. To čovjekovo stanje naziva se SVETOST I IZVORNA PRAVEDNOST i ona ne uključuje ni bolest, ni smrt. Kao duhovno stvorenje, čovjek je tu izvornu svetost i pravednost mogao živjeti samo ako se slobodno podredio Bogu- živio je naime od Božje blizine ili MILOSTI. Drugim riječima, čovjek u Raju nije trebao brinuti previše za svoje potrebe jer je po NARAVI STVARI PRIMAO SVE OD BOGA u Raju. Čovjek ovisi o Stvoritelji i podvrgnut je moralnim pravilim i zakonima prirode koje ravnaju uporabom slobode.

 

 

U takvu je stanju izvorna sklada, čovjek savršeno vladao na svojim tijelom i tjelesnim nagnućima- duhovni principi su u duši bili prevladavajući. No kada je sagriješio protiv Boga i poželio BITI KAO BOG, dogodio se OBRAT U ČOVJEKU- PAD PO KOJEM JE ČOVJEK SEBE DEGRADIRAO POČINJENIM GRIJEHOM. Taj prvi grijeh se naziva ISTOČNI, a obilježava da jedno dramatično odbijanje da se živi u skaldu s Bogom. Naziva se istočni jer iz njega ISTJEČU SVI OSTALI GRIJESI U ČOVJEKU. Taj grijeh je analogan za sve ljude: on mijenja naše početno stanje- PRENOSI SE RAĐANJEM, tako da ne govorimo o OSOBNOM ILI POČINJENOM GRIJEHU, VEĆ O NASLIJEĐENOM GRIJEHU koji u nama potiče SKLONOST PREMA ZLU. TO NIJE ČIN ČOVJEKA, VEĆ NASLIJEĐENA SKLONOST U DUŠI KOJA DUH NASTOJI POTČINITI TJELESNIM NAGNUĆIMA I UPRAVLJA ČOVJEKA PREKO POŽUDE SPRAM GRIJEHA, ZLA. To NIJE ČIN, VEĆ STANJE.

 

 

U učenju o istočnom grijehu, Katolička Crkva naučava kako se ČOVJEK TREBA I MOŽE BORITI SA GRIJESIMA, ALI IH NIKADA SAM, BEZ BOŽJE POMOĆI NE MOŽE NADVLADATI. Ona struja koja drži kako se čovjek sam može osloboditi grijeha naziva se PELAGIJANIZAM.

 

 

 

Nama je potrebna pomoć Božje milosti da nadvladamo grijehe, ali se stalno moramo boriti, jer Bog želi s nama u borbu. On može sve bez nas, ali ne želi bez nas jer nam je darovao SLOBODU i protiv nje neće ići. Drugim riječima, moramo POKAZATI DA ŽELIMO OSLOBODITI SE GRIJEHA. Samo dobar moralni život NIJE DOVOLJAN ZA OSLOBODITI SE GRIJEHA. Ono što je bitno za shvatiti jest da ČOVJEKOVA NARAV NIJE POTPUNO POKVARENA; ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je patnji, neznanju, valsti msrti, sklona je grijehu (ta se sklonost naziva požuda), ali nije potpuno pokvarena i nije joj uništena sloboda.

 

 

Prvi protestantski reformatori, naučavali su da je istočnim grijehom u ČOVJEK U KORIJENU IZOPAČEN, te da je njegova SLOBODA PONIŠTENA. Zašto? Ovakvo razmišljanje utemeljeno je na SOLA FIDES, po kojem se čovjek može spasiti samo VJEROM. I to nalazimo u Svetom Pismu, ali braća to tumače kako tumače. Riječ je o tome da se ovim razmišljanjem sve pušta u ruke Boga. To je u redu, tome u konačnici i mi težimo. Ipak postoji jedan problem koji je iznjedrio današnji moral Zapada- moral protestantizma.

 

 

To je pitanje PREDESTINACIJE ili PREDODREĐENOSTI koja kreće od tvrdnji kako je SLOBODA ISTOČNIM GRIJEHOM PONIŠTENA. Ako je tako, misle reformatori, onda ČOVJEK NEMA NA SEBI KRIVNJE ZA SVOJA DJELA. Ako je tako, onda svaki se od NAS RAĐA SA UNAPRIJED ODREĐENIM PLANOM ZA SEBE KOJEG NE MOŽEMO IZBJEĆI. Ako je tako, ONA NI NAJGORI ZLOČINAC NIJE KRIV ZA SVOJ ZLOČIN, JER JE TO BOŽJA VOLJA. Ako je to tako, onda je dovoljon IMATI JEDAN TEMELJAN STAV VJERE, A ONO ŠTO SE DOGAĐA SA MNOM U ŽIVOTU JE IZVAN MOJE KONTROLE.

 

 

Vidiš, ovakav stav prema slobodi opravdava mnoge zločine protestanata i ljudi sa Zapada. Već u prošlosti su počinjeni silni zločini spram čitavih naroda. Oni o tome ne govore jer drže to Božjom voljom. Čak i niječu da su se mnoge stvari dogodile. Tko je bio najveći potčinitelj naroda u povijesti? Tko je bio najveći promotor robovlasništva? Tko je uništavao čitave narode? Tko je prekrajao granice i povijest? Na žalost, naša braća, i to su redovito pravdali Božjom voljom. Oni nisu imali problema sa savjesti. I u pravilu su za sve optuživali katolike i katoličke zemlje.

 

 

Ovakav je moral ukorijenjen u liberalnom kapitalizmu našeg doba i neka te ne čudi kada neki ljudi bez imalo obzira gaze preko ljudskih života. Ni mi katolici i pravoslavni nismo “bebice”- i mi imamo svoja zla, ali ih ne prešućujemo, već nam terete savjest. Imamo jasno kako su neke stvari loše. Ovo ti pišem da u sebi stvoriš neovisan stav prema svemu; neka ti je Krist mjera stvari, jer samo tako možeš ispravno razmišljati o tome što je dobro, a što je zlo. Nikakvo zlo se ne može i ne smije opravdati, pa bilo no tuđe, ili bilo ono moje.

 

 

 

Mi govorimo kako NEMA PREDODREĐENOSTI jer čovjek IMA SLOBODU PO KOJOJ MOŽE SVJESNO ODLUČIVATI O SVOJIM POSTUPCIMA- ON SAM JE ODGOVORAN ZA SVOJE GREŠKE, I NIJE BOŽJA VOLJA DA ČOVJEK TAKO GRIJEŠI, niti se Bog čovjekom služi za neko zlo. To je posve pogrešno- to ne bi bio Bog, nego neko nesavršeno biće.

 

 

Malo smo odlutali u prostor ljudske slobode. Vratimo se duši. PRVI ČOVJEK STVOREN JE BIO ZA VJEČNOST- BEZ SMRTI. Smrt nije vladala njime i ona je ušla s prvim grijehom čovjeka, čime se narušio sklad u odnosu Boga i čovjeka. No DUŠA NIJE IZGUBILA MOGUĆNOST OSTVARIVANJA VJEČNOSTI.

 

 

Zašto smo malo prije razmišljali o SLOBODI? Sloboda čovjeku otvara MOGUĆNOST DA POGRIJEŠI, ALI I DA SE SVOJOM VOLJOM POKAJE. Ako čovjek nije slobodan, nije ni kriv za svoje greške, a ne može se ni pokajati. Jednostavno UVJETOVAN JE NEKOM ŽIVOTNOM SITUACIJOM. To govore primjerice Adventisti. To je razlog zbog kojeg NEMA SAKRAMENTA ISPOVIJEDI, NI OSTALIH SAKRAMENATA kod njih, već inzistiraju na RIGOROZNOM OBDRŽAVANJU ZAKONA (u ovom slučaju više Zakona Staroga Zavjeta, nego Kristovih zakona ljubavi).

 

 

LJUBAV SE NAPROTIV NAJVIŠE ISKAZUJE RAZUMIJEVANJEM, a gdje ćeš većeg razumijevanja nego u opraštanju. Gospodin je OPRAŠTAO GRIJEHE i ostavio je vlast “ključeva” apostolima da ČINE ISTO ŠTO I ON (o tome drugom prigodom). Kristovi zakoni su ZAKONI LJUBAVI- oni podrazumjevaju OPROSTE OD GRIJEHA, a time se shvaća kako ni SLOBODA NIJE PONIŠTENA, već je svak odgovoran za svoje grijehe.

 

 

 

Advenstisti nadalje, NE VJERUJU U PAKAO I ČISTILIŠTE. Oslanjaju se na mnoge tekstove u Svetom Pismu koji govore o “mrtvima koji ne znaju ništa”. Vjeruju kako OSOBA NEMA SVIJEST O SEBI NAKON SMRTI (ne znaju ništa). I u takvu stanju provode vrijeme sve do drugog dolaska Isusova kada će svi pravedni uskrsnuti. Zemlja bi pri tom ostala pusta, bez ljudskog stanovništva, a Sotona i pali anđeli bi ostali na zemlji još TISUĆU GODINA. Za to vrijeme na Nebu bi se prikazao život svake osobe koja nije spašena i izneseni razlozi za to, a svi spašeni će biti svjedoci toga prikaza. Nakon Tisućugodišnjice, Krist se ima vratiti na Zemlju zajedno sa spašenima i to u Novom Jeruzalemu koji bi se sa Neba spustio na Zemlju. Tada bi i nepravedni uskrsnuli i povela se borba sa Sotonom i njegovom vojskom i svi bi oni bili uništeni vatrom s neba. Tada bi bio uništen i grijeh i svo zlo. Tekstovi koje Advenitsti koriste za potkrijepiti ovo nalaze se u Knjizi proroka Danijela i u Otkrivenju. Moram priznati kako proučavajući njihove tvrdnje nisam očekivao ovako površan pristup tim tekstovima.

 

 

Prije svega sam ISUS GOVORI O PAKLU: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. (22) A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu."(...) Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! (28) A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (29) Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. (30) Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” (Mt 5,21-29). “(26) Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. (27) Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." (28) "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” (Mt 10,26-28). “(15) Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (16) Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." (17) Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (18) A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. (19) Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (20) Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.” (Mt 16,15-20). “(9) I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni.” (Mt 18,9).

Uzeo sam samo Matejevo evanđelje kao uzorak, ali u svima se pojavljuje GOVOR O PAKLU I PAKLENIM MUKAMA. Primjerice u Marku se govori o CRVU KOJI IZJEDA ŽIVOT U PAKLU: “(47) I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, (48) gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. (49) Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen.” (Mk 9,47-49). U Luki primjerice govori o teškim mukama u paklu u priči o siromahu Lazaru: “(19) "Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. (20) A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima (21) i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve." (22) "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. (23) Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara (24) pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' (25) Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. (26) K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'(...)” (Lk 16, 19-26).

 

 

Da ne duljim, na pakao treba gledati kao na jednu stvarnost o kojoj je Isus govorio. Ona je strašna prema njegovim riječima. Unatoč tome, ne valja doslovno tumačiti Sveto Pismo kako se ne bi ušlo u grešku stvaranja vlastitih teorija. Sveto Pismo pobija tvrdnje Adventista kako nema pakla. PAKLA IMA I STRAŠAN JE!

 

 

Nadalje, Sveto Pismo pobija i njihovo razmišljanje o MRTVIMA KOJI NEMAJU SVIJEST O SEBI. To nije čudo ako se shvaća njihovo razumijevanje slobode- za slobodu je potrebna SVIJEST O TOME JE LI NEŠTO DOBRO ILI ZLO. Protestanti tu svijest “umrtvljuju”. Po njima, mrtvi su umrtvljene svijesti, ali GDJE? Gdje su te duše do Kristova drugog dolaska, kada će pokojni pravednici uzići s Kristom na nebo? Ne postoji li pojašnjenje o tom prebivanju duše (premda dušama prostor ne znači ništa, već stanje u kojem se nalaze), mi ne možemo znati jesu li one žive ili ne? Ako nisu žive, odnosno AKO NE EGZISTIRAJU U NEKOM ŽIVOTNOM OBLIKU- ONDA NEMA ŠTO USKRSNUTI! No, ako DUŠA NASTAVLJA ŽIVJETI I NAKON SMRTI U SVJESNOM OBLIKU, onda ima što uskrsnuti- ima TKO ĆE USKRSNUTI!

 

 

Sveto Pismo opet pobija tvrdnje kako DUŠE UMRLIH NE ŽIVE SVJESNO NAKON SMRTI. Otvorite Prvu Knjigu o Samuelu u poglavlju 29, 3-20, i naići ćeš na scenu u kojoj kralj Šaul, koji prognao gatare i vračare, ide kod jedne vračare u En Dor da mu DOZOVE DUH SAMUELA: “(3) Samuel bijaše umro, a sav ga Izrael bijaše oplakao naričući za njim. Ukopali su ga u njegovu gradu Rami. A Šaul bijaše istjerao iz zemlje sve zazivače duhova i vračeve. (4) Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šunema, Šaul skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. (5) Kad Šaul ugleda filistejski tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. (6) Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora - ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka. (7) Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu koja zaziva duhove da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše: "Evo, u En Doru ima žena koja zaziva duhove." (8) Tada se Šaul preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. I dođe noću k onoj ženi i reče joj: "Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi mi onoga koga ti reknem." (9) A žena mu odgovori: "Ta ti znaš što je učinio Šaul i kako je istrijebio iz zemlje zazivače duhova i vračeve. Zašto postavljaš zamke mome životu da me pogubiš?" (10) A Šaul joj se zakle Jahvom govoreći: "Tako mi živog Jahve, nećeš biti ništa kriva za ovo!" (11) Tada žena zapita: "Koga da ti dozovem?" A on odgovori: "Dozovi mi Samuela!" (12) Kad žena ugleda Samuela, povika iza glasa, a onda reče Šaulu: "Zašto si me prevario? Ta ti si Šaul!" (13) A kralj joj odvrati: "Ne boj se! Nego što vidiš?" A žena odgovori Šaulu: "Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje." (14) Šaul je upita: "Kakva je obličja?" A ona odgovori: "Izlazi starac, ogrnut plaštem." Tada Šaul spozna da je to Samuel, pa pade licem do zemlje i pokloni se. (15) Samuel upita Šaula: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?" A Šaul odgovori: "U velikoj sam nevolji jer su Filistejci zavojštili na me, a Bog se okrenuo od mene i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snima. Zato sam dozvao tebe da me poučiš što da činim." (16) A Samuel odvrati: "Zašto mene pitaš kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem? (17) Jahve ti je učinio kako ti je kazao preko mene: istrgao je kraljevstvo iz tvoje ruke i dao ga tvome suparniku, Davidu, (18) jer nisi poslušao riječi Jahvinih i jer nisi izvršio njegova žestokog gnjeva na Amaleku: stoga ti je Jahve danas ovako učinio. (19) Jahve će predati, zajedno s tobom, i Izraela u filistejske ruke. Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom, a i tabor izraelski Jahve će predati u filistejske ruke." (20) Šaul se užasnu i pade na zemlju kako je dug. Spopade ga silan strah od Samuelovih riječi.” (1 Sam 29,3-20). U tekstu nalazimo Samuelov duh, njegov život u jednom drugačijem obliku koji je SVJESTAN SVOGA POSTOJANJA. Jer da nije svjestan- NE BI GOVORIO ŠTO GOVORI. ON ZNA ŠTO GOVORI. Ne znam kako ovo tumače braća Adventisti, ali mi se čini kao nešto što pobija njihove tvrdnje. Čak i u Starom Zavjetu na kojeg se toliko oslanjaju nije onako kako oni govore.

 

 

Osim toga, postoji još mjesta u Starom Zavjetu koja govore o zagrobnom životu. U Izaiji nalazimo pjesmu kralja Ezekije koji se moli Bogu za svoj život: “(9) Pjesan Ezekije, kralja judejskoga, kada se razbolio pa ozdravio od svoje bolesti: (10) "Govorio sam: U podne dana svojih ja moram otići. Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano za ostatak mojih ljeta. (11) Govorio sam: Vidjet više neću Jahve na zemlji živih, vidjet više neću nikoga od stanovnika ovog svijeta. (12) Stan je moj razvrgnut, bačen daleko, kao šator pastirski; poput tkalca moj si život namotao da bi me otkinuo od osnove. Od jutra do noći skončat ćeš me, (13) vičem sve do jutra; kao što lav mrska kosti moje, od jutra do noći skončat ćeš me. (14) Poput laste ja pijučem, zapomažem kao golubica, uzgor mi se okreću oči, zauzmi se, jamči za me. (15) Kako ću mu govoriti i što ću mu reći? Ta on je koji djeluje. Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom u duši. (16) Gospodine, za tebe živjet će srce moje i živjet će moj duh. Ti ćeš me izliječiti i vratiti mi život, (17) bolest će mi se pretvorit' u zdravlje. Ti si spasio dušu moju od jame uništenja, za leđa si bacio sve moje grijehe. (18) Jer Podzemlje ne slavi te, ne hvali te Smrt; oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. (19) Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas. Otac naučava sinovima tvoju vjernost. (20) U pomoć mi, Jahve priteci, i mi ćemo pjevati uz harfe sve dane svojega života pred Hramom Jahvinim.” (Iz 38, 9-20). Ovaj govor o živima, je govor o ljudima koji umiru pravedni, ali ne gube svijest o sebi jer su ustanju slaviti Boga.

 

 

Namjerno koristim Sveto Pismo, jer i Adventisti, poput svih protestanata imaju princip Sola Scriptura- za sve što govore moraju naći potvrdu u Svetom Pismu. Meni se čini kako ono govori nešto drugačije od njihovih stavova glede besmrtnosti duše.

 

 

Kako Katolička Crkva govori o ovom problemu? Već sam ti kazao kako je SVATKO ODGOVORAN ZA SVOJA DJELA ILI NEDJELA. Nakon smrti, tijelo se ostavlja zemlji i raspada se, dok duša NE UMIRE, već biva upravljena ili k Bogu, ili prema paklu. Ovo mi nazivamo POJEDINAČNIM SUDOM kojem se podvrgava svaka duša odmah nakon smrti. Ishod toga suda ovisi o tome kako smo za života koristili svoju slobodu: za dobro, pa duše ide k Bogu; ili za zlo, pa duša ide u pakao. Naime, duhovni svijet je svijet NAGNUĆA, odnosno SKLONOSTI KOJE SE STVARAJU I UKORIJENJUJU U DUŠI ZA ŽIVOTA. Tako onaj koji radi zlo i ne kaje se, već ustrajno tako djeluje, STVARA U SEBI SKLONOST PREMA ZLU i ako se od svoga zlog puta ne odvrati za života, ta ga sklonost prati i nakon smrti, pa po SKLONOSTIMA DUŠE BIRA PAKAO. Jednako je sa čovjekom koji za života STVARA SKLONOST PREMA DOBRU, ČINJENJU DOBRA. Takav će oslanjajući se na prirodnu sklonost svoje duše, nakon smrti tražiti Boga.

 

 

Ove sklonosti NE ISKLJUČUJU SVIJEST O SEBI. Problem je što sada DUŠA NEMA MOGUĆNOST KAJANJA. Ona je sada kao DUH BEZ TIJELA, nešto poput anđela i kao takva, nema više mogućnost kajanja- ono je dostupno samo dok živimo u tijelu, i to zbog GRIJEHA kojem je podložan čovjek dok je u tijelu.

 

 

Dakle, odmah nakon smrti, duša se stavlja u odnos prema Kristu: ako ga odbija i odbijala ga je za života i nije se za to pokajala, ide u propast- u Pakao; ako ga prihvaća sada kao i za života, ili ide ravno u Nebo sa pravednicima, ili se još dodatno čisti, ako je na duši ostalo što neprihvatljiva za stanje svetosti.

 

 

Nebo je krajnji čovjekov cilj. To je život sa Bogom, sa Marijom, sa svecima. To je sreća i život s Kristom. ČISTILIŠTE je konačno čišćenje izabranih, koje se razlikuje od kazne osuđenih. Čak i za ovo imamo potvrdu u Starom Zavjetu. U Drugoj Knjizi o Makabejcima, Juda Makabej ZA POKOJNE PRINOSI ŽRTVU NAKNADNICU- tom žrtvom želi pridonijeti ČIŠĆENJU MRTVIH OD SVOJIH GRIJEHA, kako bi mogli očišćeni prispjeti k blaženom gledanju Boga: “(38) Sabravši vojsku, Juda se uputi u grad Odolam. Kako je upravo osvanuo sedmi dan, ondje se prema običaju očistiše i proslaviše subotu. (39) Sutradan su došli Judini ljudi - jer je već bio posljednji čas - da pokupe tjelesa onih što su pali i da ih pokopaju uz njihove rođake u grobovima otaca. (40) Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. (41) Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. (42) Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. (43) Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. (44) Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. (45) K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. ” (2 Mak 12,38-46). Postojanje Čistilišta ima smisla i za Židove, zar ne?

 

 

Pakao je stanje onih duša koje odbijaju ljubav Božju. Kako se odbija? Podsjetit ću te na Isusove zakone ljubavi: ljubi Boga iznad svega i ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe! Ne može ljubiti Boga kojeg ne vidiš, ako ne ljubiš bližnjega kojeg vidiš. Ovo govori Ivan evanđelista u svojoj poslanici: “(7) Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. (8) Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. (9) U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (10) U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. (11) Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. (12) Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. (...) (17) U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. (18) Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (19) Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. (20) Rekne li tko: "Ljubim Boga", a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. (21) I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1 Iv 4,7-21). Ljubav se prema Bogu uvijek u ovomživotu očituje po LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA, a ljubav je BEZ DJELA MRTVA- traži se dakle naše sudjelovanje- naše slobodno djelovanje u spasenju. Onaj koji ne lubi bližnjega NE ISPOVIJEDA KRISTA KAO BOGA i ostaje u smrti: “(11) Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. (12) Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi brata svog. A zašto ga ubi? Jer mu djela bijahu zla, a bratova pravedna. (13) Ne čudite se, braćo ako vas svijet mrzi. (14) Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. (15) Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.” (1 Iv 3,11-15). Pakao se kuša dijelom već sada u jednom ŽIVOTU BEZ LJUBAVI, a U PAKLU SE KUŠA TRAJAN NEDOSTATAK LJUBAVI U MUKAMA. Jer život bez ljubavi jest muka. Život bez Boga jest pakao. Pakao je trajna muka odijeljenosti od svoga Stvoritelja.

 

 

BOG NIKOGA NE PREDODREĐUJE ZA PAKAO- za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i USTRAJANJE U TOME DO KRAJA.

 

 

Ovo je samo poziv za sve ljude da po svom slobodnom izboru djeluju tako da rade dobro i odaberu Boga. Zato i Isus poziva na BORBU ZA SVOJU DUŠU. Ta je borba teška i ona vodi do uskih vrata kroz koja se treba probijati. I ta borba je stalna jer nitko ne zna ni dana ni časa kada će biti pozvan na sudište.

 

 

 

 

SJEĆANJE NA NEPOZNATA HEROJA

 

post mortem

 

ANTE POPOVIĆ

(posvećeno svim našim herojima)

 

Ovaj tekst nije uobičajen i ne piše se svaki dan. Riječ je o tekstu koji vjerojatno mnogi neće shvatiti ozbiljno, ali vjerujem kako će oni koji se još uvijek sjećaju Domovinskog rata i svega što je nakon toga slijedilo dobro razumjeti ovo što pišem. Činim to u svoje ime u pokušaju da se NE ZABORAVI kako smo slobodu dobili na ŽRTVAMA TISUĆA NESEBIČNIH LJUDI KOJI SU U RAT OTIŠLI NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE, A DALI SU SVE IZLOŽIVŠI SVOJE ŽIVOTE ZA OVAJ NAROD I OVU ZEMLJU.

 

U vremenu kada se uglavnom naglašava crna strana naših nastojanja da stvorimo jednu zemlju, na svjetlo dana izašao je primjer života jednog našeg župljanina kojeg smo sahranili 15. 11. 2018. u Žeževici. Riječ je o GOSPODINU ANTI POPOVIĆU, tihom čovjeku koji je duže vremena živio u Zavodama, u Čelini. I ne bi ovo bila nikakava posebna priča da se na isti datum kada je Ante pokopan nije dogodila jedna “neobična” podudarnost.

 

Na dan 15. 11., prije dosta godina, morem ovoga prostora krstario je razarač SPLIT; brod smrti koji je razaranjem prijetio istoimenom gradu. Tog je dana, granata hrvatskog topništva sa Šolte pogodila taj razarač i razbila svu njegovu moć. I tu je granatu ispalio hrvatski topnik gospodin Ante Popović. Ispalio ju je 15. 11. 1991. kao član posade topničke grupe koja je branila ovaj prostor sa Šolte. Čini se slučajnost da je na isti datum ispalio grantau i bio pokopan, zar ne?

 

Bila slučajnost ili ne, potakla me je da napišem nešto o ovom gospodinu. Ante Popović se kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske i to tako što je čuo na radiju kako su nam potrebni ljudi koji znaju upravljati topovima. U “rebatinkama” je izjurio iz kuće i otišao prijaviti se. Prema riječima iz potvrde Ivana Parlova zapovjednika Šolte onoga vremena, Ante se uključio u rat kao dragovoljac 01. 10. 1991. Na Šoltu je došao probijajući pomorsku blokadu brodova JRM. Nakon onog dana kada je oslobođen ovaj prostor, Ante nastavlja sudjelovati “u svim akcijama topništva bez ikakvih zaštitnih sredstava i pod stalnim stresom, bez odore i oružja čuvajći topove praktički golim životom” (Ivan Parlov, Zapovjednik Šolte, Split, 04.11.1998. godine).

 

Ovaj posljednji natpis vjerojatno Vam zvuči kao da je iz neke molbe za vojnu mirovinu- ALI NIJE TAKO. Nakon rata, Ante se želio vratiti u “normalan” život- želio je raditi, I NIJE TRAŽIO NIKAKVIH POVLASTICA ZA SEBE. Nije tražio invalidske mirovine, nije tražio nikakve pohvale, nije tražio ništa! Nastavio je živjeti sa svojim problemima, sa svojom obitelji, u svom okruženju kao i svi drugi ljudi. Nije dao naslutiti kako je riječ o jednom ratniku, već je tiho živio poput ostalih.

 

Vjerujem kako bi mnogi na njegovu mjestu dobili mirovine i ordene, kako bi zaposlili svoju djecu preko “veze”, kako bi dobili stanove,... Ante nije tražio ništa, nije dobio ništa, A DAO JE SVE. Ante je izložio svoj život: bio je spreman žrtvovati ga i za uzvrat nije tražio ništa! I zato je Ante za mene HEROJ. Ne samo zbog njegovih postupaka na bojištu, već i NAKON RATA ANTE SE PONAŠA KAO HEROJ, RATNIK- BORI SE ZA SVOJ ŽIVOT I ŽIVOT SVOJE OBITELJI, časno i junački.

 

I ne samo to. Nakon nekog vremena razbolio se teško. Toliko se razbolio da je to utjecalo na njegove sposobnosti: njie mogao govoriti, nije mogao micati desnom rukom,... Prije tri godine, njegova želja da prima sakramente nas je povezala i upoznao sam Antu kao skromna čovjeka, ali NIJEDNOM NIJE DAO NASLUTITI KAKVU JE RATNU PROŠLOST IMAO. NI JEDNE JEDINE RIJEČI! Ni on, ni njegova obitelj! Nastupila je teška bolest. Ante je obolio od raka i umro. Bolest je podnosio JUNAČKI, onako kako to jedan kršćanin može i kako bi trebao. Pokopali smo ga 15. 11.- na onaj isti datum kada je pogodio razarač Split.

 

I dalje Vam se ovo čini slučajnost? Ne vjerujem. NA SAHRANI NITKO OD NAS SVEĆENIKA NIJE ZNAO O NJEGOVOJ RATNOJ PROŠLOSTI. Vidjeli smo HV kako mu odaje počast, ali nismo imali pojma čime je to zaslužio. Tek nakon sahrane upozorili su nas “NEKI DRUGI LJUDI” koga smo taj dan pokopali i što je on na taj datum učinio. Obitelj je poštivala želju Ante da se o tome ne govori.

 

Nije tu bilo slučajnosti nikakve. Pravi heroji ostaju heroji i nakon smrti: o Anti se više govorilo NAKON SMRTI NEGO DOK JE ŽIVIO MEĐU NAMA. Njega smrt nije ubila- ona je počela govoriti o njemu. Zato velim, ANTE JE HEROJ. Ne govoim BIO JE HEROJ, jer herojstvo ne spada u prošlost- ono je uvijek stvar SADAŠNJOSTI. To je stvar sadašanjosti jer kada kažemo ANTE JEST HEROJ, onda čvrsto potvrđujemo jednu istinitu tvrdnju. Govorimo li u prošlom vremenu, možemo pogriješiti pa ćemo morat ćemo tražiti dokaze o tom herojstvu. Govorimo li u budućem vremenu, onda će nam netko kazati da fantaziramo o nečem i morat ćemo dokazivati kako smo u pravu. Zato govorim u SADAŠNJEM VREMENU, jer ono IZRIČE ISTINU NA NAJSNAŽNIJI NAČIN: ANTE JEST HEROJ!

 

Njegovo herojstvo je izraz njegove vjere. Govorim to s punim uvjerenjem jer sam gledao čovjeka koji je UČINIO ŽRTVU NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE. Ponovit ću jednu rečenicu iz propovijedi za hrvatske domoljube izrečene 2014. u Trnbusima: DOK HEROJI ŽRTVUJU SEBE ZA DOMOVINU, MNOGI DANAS ŽRTVUJU DOMOVINU ZA SEBE! Herojima ne treba ništa- oni žive od svoje žrtve, a kako vidite, uvijek postoji način da se o toj žrtvi govori. I kada se govori, ŽRTVA OŽIVLJAVA ONOG KOJI SE ŽRTVOVAO. Zato heroji žive, ne od naših priča, već od svojih žrtava.

 

I dalje Vam se čini slučajnim što se piše o čovjeku kojeg “nitko prije njegove smrti nije poznavao”? O čovjeku koji je sahranjen na isti datum dana u kojem je pogodio razarač Split? O čovjeku koji nikada o tome nije govorio niti je što za sebe tražio?

 

O ovom čovjeku valja govoriti ne samo zbog njega, već zbog brojih Hrvata koji su postupali poput Ante. Većina je ljudi u obranu Domovine pošla sa srcem- ne tražeći niša za sebe. I nije se marilo za svoj život. To nam pokazuju i drugi momci iz naših sela koji su poginuli: ništa, osim svoga herojstva i ljubavi nisu donijeli pred Boga. Ništa, nikakve stanove, nikakve mirovine- ništa! A dali su svoje živote za nas, i radi našega spasenja od zla!

 

POST SCRIPUTM: Zašto se sjećati heroja I ZAŠTO LIJEPO GOVORITI O NJIMA?

 

Ovakvih ljudi koji su u rat krenuli bez očekivanja za sebe, bilo je puno, a GOTOVO SVI SU U RAT POŠLI RADI OBRANE SVOJEGA DOMA, A NE RADI KORISTI! Pišem Vam ovo da NE SLUŠATE one koji govore obrnuto- NE GOVORE ISTINU. Zapravo, žele koristiti isitnu da bi u krivom svjetlu prikazali Domovinski rat. Govore stvari koje se jesu dogodile, ALI NISU BILE PRAVILO PONAŠANJA, već iznimke koje ne treba prešućivati, ali velim, koje nisu pravilo. U Domovinskom ratu je bilo loših stvari i velikih grešaka koje smo počinili. Bilo je i ljudi koji su išli u rat rado zasluga- ali velim kako oni nisu išli u prvim redovima. Čekali su, čekali i dobili su s vremenom što su htjeli. POSLUŽILI SU SE HEROJSTVOM I ŽRTVAMA LJUDI POPUT ANTE.

 

Istina je kako je bilo loših stvari i kako je bilo loših ljudi s naše strane u ovom ratu. Ipak, ta isitna nije potpuna: NAŠA JE NAKANA BILA ČISTA, MI SMO BILI ŽRTVE I IMALI SMO LEGITIMNO PRAVO BRANITI SE I UČINILI SMO TO USPJEŠNO. VEĆINA LJUDI SU ČISTA SRCA POŠLI U RAT. Stoga, nije ispravno koristiti činjenice o mirovinama i zaslugama kako bi se DOBILA KRIVA SLIKA O RATU. Čitajte pažljivo: nisam rekao kriva slika o “društvu”- već o ratu! Ne koristite stoga rat i žrtve rata za postizanje svojih, većma ideoloških ciljeva. Ili ako je već tako, molim Vas, barem nemojte o herojima pisati ružno.

 

Zašto govorim tako? Živimo u društvu u kojem stvari ne stoje kako treba. Istina je, dok su neki ratovali drugi su se bogatili. Treba li zbog toga zaboraviti ljude poput Ante ili treba li ružno govoriti o ratu kojeg su upravo takvi ljudi iznijeli na svojim leđima? NE TREBA.

 

Ružno govore o Domovinskom ratu “duhovni sinovi” onih “otaca” u čije se tekovine rata nije smjelo pipnuti. Ne daj Bože da je netko ispričao neki vic o Titu ili o partizanima. Ne daj Bože da je netko kazao kako su partizani radili zločine! Odmah bi bio osuđen! Danas ne smijem kazati vic o nekoj nacionalnoj manjini, ili o homoseksualcima. Odmah ide kazna! Drugo je vrijeme, ali su isti ljudi, i ista je pamet kao iz nekih prošlih vremena!

 

Ne želim govoriti protiv nečeg o čemu ne znam dovoljno. Ne želim ružno govoriti ni o žrtvama ljudi u Drugom svjetskom ratu, jer to nije u redu, ni ljudski, ni kršćanski. Nije u redu ružno govoriti o nikome. Stoga samo molim jedno onu gospodu koja ružno piše o ovom ratu: NEMOJTE DOMOVINSKI RAT KORISTITI ZA SVOJE PISANJE i KAO ARGUMENT SVOJE MRŽNJE SPRAM OVE LIJEPE ZEMLJE I NJEZINIH LJUDI, JER VRIJEĐATE ŽRTVE OVIH HEROJA POPUT ANTE- A NJIH JE BILA VEĆINA (usporedite brojeve sudionika rata i mirovina ako ne vjerujete). VRIJEĐATI ŽRTVE NA KOJMA POČIVA NAŠA SLOBODA, ZNAČI VRIJEĐATI I SVE NAS KOJI OVU ZEMLJU VOLIMO, premda ni jednu riječ protiv nas izravno ne kažete. Pričajte o kriminalcima, pričajte o onima koji Vas plaćaju da pišete ružno o nekome, pričajte o Crkvi ako Vas to čini sretnim,...

 

Postoji i jedna druga tema koja se tiče ovog rata. S vremenom sam upoznao mnoge životne priče ljudi koji su poginuli u ratu ili su iz njega izašli s problemima u psihi. Ne znam zbog čega, ali često čujem kako se o mnogim ljudima koji su u rat pošli govori kao o nekim kriminalcima ili ljudima sumnjiva ponašanja koji su u rat pošli “jer su morali, jer su tako sebe očistili, jer im je to bila prigoda da dobiju što žele,...” Molim Vas nemojte tako govoriti o tim ljudima. Prije smo govorili kako o HEROJIMA TREBA GOVORITI U SADAŠNJEM VREMENU, jer PROŠLOST ZNA ZAVARATI. Neka se oni koji govore tako o poginulima upitaju gdje su naši heroji SADA, a gdje su njihovi kritičari? Heroji koji su poginuli NE MOGU SE BRANITI. A da su pored nas i da mogu govoriti, možda bi se, pišem ovo poznavajući Antu, okrenuli i pošli svojim putom bez da se brane od ovakvih ljudi.

 

Oni koji su pošli u rat na način na koji je to činila većina ljudi, na način na koji su to činili svi naši heroji, STAVILA JE SVOJ ŽIVOT KAO ZALOG NAŠEG OSLOBOĐENJA. Može li se više dati? Čak i ako je njihova prošlost bila problematična, imamo pravo kazati kako su SEBE ISKUPILI POTPUNO i kako NITKO NEMA PRAVO RUŽNO GOVORITI O NJIMA. Sve su svoje ostavili iza sebe: sve svoje planove, svoje obitelji, svoju budućnost,...- sve su to napustili da bi danas netko ružno govorio o njima. Čini mi se kako su ti ljudi koji su sebe žrtvovali na bilo koji način, poginuvši u ratu ili strpljivo podnoseći tegobe života nakon herojstva (poput Ante), IMALI U SEBI VIŠE LJUBAVI OD ONIH KOJI IH KRITIZIRAJU. I upravo ta ljubav ih je iskupila. Sve su dali- život su dali. Onaj koji to ne razumije, neka najprije pogleda u svoj život. Neka pogleda ima li srce? Ima li nešto toplo u sebi? Ili je sve hladno, jer mrzlo je u duši onog koji mrzi.

 

PITANJE SUBOTE: ZAŠTO KATOLICI SVE SLAVE NEDJELJOM; OD KOGA JE DOŠLA VLAST CRKVI DA TO ČINI NEDJELJOM KAD BOG NA VIŠE MJESTA GOVORI DA DAN ODMORA TREBA BITI SUBOTA?

 

 

 

Ovo pitanje SUBOTE- NEDJELJE, pogađa u srce razlika između protestanata i katolika. Naime, protestanstke denominacije ne doživljavaju i ne ispovijedaju Isusa Krista jednako kao i mi. Unutar samih protestanata, o ovom, baš kao i o svim drugim pitanjima postoje velike razlike u teologiji. Tako, oni nemaju jasnu sliku o Isusu Kristu.

 

 

 

Mi ispovijedamo da je ISUS KRIST PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK- da je On Sin Božji- Bog koji se utjelovio ili očovječio u tijelu Djevice Marije. Protestanti, za razliku od nas ne shvaćaju Isusa tako.

 

 

 

Kako je Isus u središtu naše vjere, tako je i najvažniji dan za nas DAN USKRSNUĆA GOSPODINOVA. To je bila nedjelja. Razlog zbog kojeg slavimo svetu misu nedjeljom isključivo je taj.

 

 

 

Prigovor protestanata leži u činjenici kako se napravio odmak od prvih zajednica kršćana koje su se sastajale SUBOTOM slaveći euharistiju (lomljenje kruha, kako su oni to nazivali) i agape (jedno zajedničko blagovanje hrane nakon slavlja). U prvo vrijeme je moguće kako su se prvi kršćani- koji su uglavnom bili Židovi, sastajali subotom. No već je sveti Pavao oštro kritizirao OSLANJANJE NA MOJSIJEV ZAKON I NA ŽIDOVSKU TRADICIJU. O tome se čita u POSLANICI GALAĆANIMA, u Katoličkom Svetom Pismu:

 

 

 

Petar i Pavao u Antiohiji

 

(11) A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: (12) doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. (13) Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. (14) Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?"

 

Pavlovo evanđelje

 

(15) Mi smo podrijetlom Židovi, a ne "grešnici iz poganstva". (16) Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati. (17) Ako se pak po tome što zaiskasmo opravdati se u Kristu očitovalo da smo i mi grešnici, nije li onda Krist u službi grijeha? Nipošto! (18) Doista, ako ponovno gradim što sam bio srušio, pokazujem da sam prijestupnik. (19) Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. (20) Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (21) Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud” (Gal 29,11-21)

 

 

 

Zašto naglašavam “katoličko”? Radi se o tome da su protestanti, nakon raskola sa katolicima, ušli s tim istim katolicima na rasprave. Zapravo, bili su pozvani od pape na razgovore da se usuglase o razlikama u vjerovanjima. Papa je poslao svoje izaslanike, a Luter i Melanchton su predstavljali protestanstku stranku. Nakon što nisu imali odgovora na ozbiljna teološka pitanja (prije svega kristološka, mariološka, molitvena- zapravo nešto slično onome za što se ti zanimaš) jednostavno su napustili raspravu ne priznavši vlastite greške. Zatvorili su vrata bilo kakvom razgovoru. Danas ih papa ponovo poziva na razgovor. No svi to prikazuju kao da papa priznaje neku “grešku” katolika glede odnosa sa protestantima- ali nije to tako. Riječ je o istoj gesti drugoga pape- samo želimo razgovarati da vidimo gdje su nam razlike i do koje točke možemo zajedno. U vrijeme raskola, oni su to odbili, a ne katolici.

 

 

 

Pročitajmo sada malo odlomak iz Djela Apostolskih u kojima sveti PETAR govori da ne treba gnjaviti pogane sa Mojsijevim Zakonom. Želi kazati kako ZA NAS NIJE BITNA VEZA S MOJSIJEM I NJEGOVIM ZAKONOM KOLIKO JE TO VEZA SA KRISTOM:

 



 

#15Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti." (2) Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. (3) Oni su dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući o obraćenju pogana i donoseći svoj braći veliku radost. (4) Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima. (5) Onda ustanu neki od onih što iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru pa reknu: "Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev."

 

(6) Nato se apostoli i starješine sastanu da to razmotre. (7) Nakon duge raspre ustade Petar i reče im: "Braćo, vi znate kako me Bog od najprvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. (8) I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. (9) Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. (10) Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? (11) Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni." (12) Nato sve mnoštvo umuknu. Slušali su Barnabu i Pavla koji pripovjedahu kolika je znamenja i čudesa Bog po njima učinio među poganima. (13) Kad oni ušutješe, progovori Jakov: "Poslušajte me, braćo! (14) Šimun je izložio kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu. (15) S time su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano: (16)Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov, iz ruševina ga podići, opet ga sazidati (17)da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin, koji to (18) obznanjuje odvijeka. (19) Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, (20) nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludnog, od udavljenoga i od krvi. (21) Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju."

 

U prvo vrijeme, svi apostoli, a posebice sveti Pavao koji je bio iznimno učen u vjeri (Židovskoj) odlazili su u sinagoge radi molitve. Nije bila jasna razlika nikome između kršćanstva i židovstva. Po naravi stvari, jedan Židov kao što je bio Pavao, odlazio je u BOGOMOLJU- sinagogu, za pomoliti se. I normalno je bilo da to bude SUBOTA. Drugi razlog odlaska jesu sami Židovi. Sjetite se kako je Krist kazao da je POSLAN SVOJIMA, a ne poganima. Prvo mjesto naviještanja Radosne Vijesti bili su Židovi, jer je to bio narod koji je IMAO SLIKU O BOGU zbog koje je najlakše bilo njima navijestiti Evanđelje. Razumjeli su RIJEČNIK VJERE prvih kršćana.

 

 

 

Kada su Židovi zatražili da i oni obdržavaju SUBOTU, kršćani su to odbili jer subota kao takva za njih nije bila bitna, već dan uskrsnuća Isusova. Kako u to vrijeme nije bila oblikovana LITURGIJA (u jednom čvrstom obliku kao danas), tako su molitvom slijedili ritam sinagoge, ali su se na LOMLJENJE KRUHA SKUPLJALI NAJPRIJE SUBOTOM UVEČER, jer su LOMLJENJE KRUHA shvaćali kao POSLJEDNJU VEČERU. Budući da su nastali problemi unutar same kršćanske zajednice zbog agapea (što Pavao kritizira u Prvoj Poslanici Korinćanima) gdje se jedni prežderavaju dok drugi skapavaju, odlučeno je da se EUHARIJSTIJSKO SLAVLJE (lomljenja kruha) ODVOJI DO AGAPEA I POČELO SE SA PRAKSOM SLAVLJA U NEDJELJU UJUTRO- na dan u kojem je Gospodin uskrsnuo.

 

 

 

Na ovom mjestu Pavao kritizira taj agape na Gospodnjoj večeri (1 Kor 11,17-34):

 

(17) Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. (18) Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. (19) Treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama. (20) Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: (21) ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. (22) Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim. (23) Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, (24) zahvalivši razlomi i reče: "Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." (25) Tako i čašu po večeri govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen." (26) Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. (27) Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. (28) Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. (29) Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. (30) Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi. (31) Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. (32) A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni. (33) Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge. (34) Je li tko gladan, kod kuće neka jede da se ne sastajete na osudu. Drugo ću urediti kada dođem.

 

 

 

S vremenom se razvila i svijest o tome kako je MISA PRIJE SVEGA ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KRIŽU koja se vidi pod znakovima Posljednje Večere. Ovako shvatiti misu znači razumjeti i cilj i smisao odlaska Isusa na Križ: a to je USKRSNUĆE TIJELA. Uskrs je za nas najvažniji blagdan, a uskrsnuće Isusovo je ono što je zapravo presudilo u tome da se slavi nedjeljom. Nije riječ o poganskom običaju, premda koindicira sa nekim poganskim običajima, već je riječ o SPOMEN ČINU KOJI SE POSADAŠNJUJE NA MISI- spomen činu koji po žrtvi na Križu evocira USKRSNUĆE. A ono se dogodilo u NEDJELJU.

 

 

 

O tome se može naći u Katekizmu Katoličke Crkve:

 



 

LITURGIJSKO VRIJEME

 

1163 "Sveta Majka Crkva smatra svojom zadacom da u odredjene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga Bozanskog Zarucnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan sto ga je nazvala Gospodnjim, slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuca, koje uz to, zajedno s njegovom blazenom mukom, svetkuje i jednom godisnje najvecim blagdanom Vazma. Tijekom godine pak Crkva razvija citavo Kristovo otajstvo (...) Slaveci tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina te se otajstva na neki nacin u svako doba uprisutnjuju, kako bi vjernici mogli s njima doci u dodir i napuniti se miloscu spasenja".

 

1164 Jos od Mojsijeva zakona, Bozji narod je pocevsi od Pashe znao za blagdane u odredjene dane, da bi obnovio spomen na velicanstvena djela Boga Spasitelja, da bi mu zahvalio, da bi spomen na njih ovjekovjecio i nove generacije poucio da s njima usklade ponasanje zivota. U vremenu Crkve, koje tece od Kristove Pashe, jednom zauvijek vec ostvarene, do njezina dovrsenja u Bozjem kraljevstvu, liturgija koja se slavi u odredjene dane sva je prozeta novinom Kristova otajstva.

 

1165 Kada Crkva slavi Kristovo otajstvo, jedna rijec daje biljeg njezinoj molitvi: Danas, kao odjek molitve sto je Crkvu naucio njezin Gospodini odjek poziva Duha Svetoga.Taj "danas" zivoga Boga, u koji je covjek pozvan da unidje, jest "cas" Isusove Pashe, koja pronice svu povijest i njezin je stozer. Zivot se spustio na sva bica i svi su ispunjeni velikom svjetloscu; Istok istokâ obuzeo je svemir, i Onaj koji bijase `prije zvijezde jutarnje' (Danice) i prije zvijezdâ, besmrtan i neizmjeran, veliki Krist, sjaji nad svim bicima jace od sunca. Stoga, za nas koji vjerujemo u njega, svice dan svjetla, dugi, vjecni, koji se vise ne gasi: misticna Pasha.

 

DAN GOSPODNJI

 

1166 "Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potjece od samog dana uskrsnuca Kristova".Dan Kristova uskrsnuca u isti je mah "prvi dan tjedna", spomen-cin prvog dana stvaranja, i "osmi dan" u koji Krist, poslije "pocinka" velike subote, zapocinje dan "sto ga ucini Gospodin", "dan koji ne pozna zalaza" (iz bizantske liturgije). Srediste mu je "Gospodnja vecera", jer se na njoj cijela zajednica susrece s uskrslim Gospodinom koji je poziva na svoju gozbu: Dan Gospodnji, dan Uskrsnuca, dan krscanâ, nas je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzisao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca: pa, i mi ga rado nazivamo tim imenom: danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta, danas se pojavilo sunce pravde cije nam zrake donose spasenje (Sveti Jeronim, in die dominica Paschale homiliae).

 

1167 Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju "da slusaju Bozju rijec i da sudjelujuci u euharistiji vrse spomen-cin muke, uskrsnuca i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je `uskrsnucem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za zivu nadu'". O Kriste, kad promatramo cudesa koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan tvoga svetog uskrsnuca, govorimo: Blagoslovljen nedjeljni dan, jer je u njemu pocelo stvaranje (...) spasenje svijeta (...) obnova ljudskog roda (...) U njem su se nebo i zemlja obradovali i svemir se ispunio svjetlom. Blagoslovljen nedjeljni dan, jer su u njem otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha uci.” (Siro-armenski časoslov)

 

Čita li se pažljivo ovaj tekst shvatit će se razlika: držimo da je ISUS BOG i ne postoji nijedan drugi razlog bolji od toga da onaj dan Njegove proslave- NEDJELJU ne slavimo. Shvaćaš li ispravno i Sveto Pismo, razumjet ćeš kako je za Židove NEDJELJA ZAPRAVO PRVI DAN U TJEDNU: DAN KADA JE POČELO STVARANJE SVEGA! Ili OSMI DAN u kojem će početi NOVO STVARANJE (sjeti se stihova iz Psalma koji pojašanjava kako je “jedan dan u Boga kao tisuću u čovjeka”- upućuje na različito shvaćanje vremena u Boga i u čovjeka- u Boga vrijeme ne postoji- njemu ništa ne predstavlja ovo naše shvaćanje vremena). Osmi dan je novi početak.

 

 

 

Kada slavimo nedjelju, mi tako slavimo dan NOVOG STVARANJA KOJE IMA DOĆI SA KRISTOM. U tom smislu, valja pažljivo čitati i razumjeti Knjigu Otkrivenja u kojoj se govori o NOVOM NEBU I NOVOJ ZEMLJI. Temelj STVARANJA NOVOG NEBA I NOVE ZEMLJE JEST USKRSLI KRIST KOJI ĆE SVOJIM DRUGIM DOLASKOM SVE PREOBRAZITI kako bismo došli u stanje koje će za nas značiti ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Dodatak:

 

 

 

Za shvatiti razliku sa protestatnima, mora se razumjeti nekoliko stvari.

 

 

 

Prvo, Sveto Pismo naše i njihovo nije isto- postoje razlike u prijevodima i u knjigama. Protestanti su izbacili nekoliko knjiga iz Svetoga Pisma (prije svega Jakovljevu Poslanicu) jer to učenje obara svu njihovu teologiju.

 

 

 

Drugo, oni se pozivaju na vezu sa Starim Zavjetom (zato se uporno i drže nekih predaja Židova), a mi držimo da, kako kaže sveti Jeronim čije prijevode Bibilije koristimo, “Novi Zavjet otkriva, ono što Stari skriva”- ISUSA KRISTA. Za nas su središnje knjige Svetoga Pisama Evanđelja. Shodno tome, u središtu naše vjere je Isus Krist i sve što se tiče njega. Nama Stari Zavjet nije referenca za govor o Kristu, već samo pomoć koja olakšava RAZUMIJEVANJE EVANĐELJA.

 

 

 

Treće, Protestanti se često oslanjaju na govor nekih svojih proroka. Primjerice, Adventisti se uglavnom oslanjaju na proročanstva Ellen G. White za koju tvrde kako je ona Božji prorok. Za nas, poslije Isusa Krista NEMA POTREBE ZA PROROCIMA JER SE U ISUSU BOG POTPUNO OBJAVIO I NE POSTOJI NIJEDAN RAZLOG DA NETKO PROROKUJE- BOG JE O SEBI SVE KAZAO U ISUSU KRISTU.

 

 

 

Četvrto, iza adventističkih stajališta o kritici nedjelje stoji potpuno pogrešno shvaćanje katoličkih razloga za obdržavanje nedjelje. Nije riječ o nastavku poganske tradicije, već o spomenu Uskrsa i novog stvaranja.

 

 

 

Peto, mi nedjelju ne nazivamo SUNDAY poput ljudi sa engleskog govornog područja. U hrvatskom jeziku nedjelja je DAN U KOJI SE NE DJELUJE- NE RADI, ali u latinskom izvorniku za ovaj dan stoji DIES DOMINI- DAN GOSPODNJI. U svim romaniziranim jezicima zadržao se ovaj oblik imena za nedjelju (Domingo, Domenica, Domenec,...) koji podsjeća na Uskrs, a “nerad” nedjeljom samo je podsjetnik POTREBE DA SE TAJ DAN POSVETI POSVE BOGU KROZ MOLITVU I ZAJEDNIŠTVO CRKVE.

 

 

 

Sada navodimo jedan tekst iz II. stoljeća kojeg je napisao sveti JUSTIN. Umro je 165. godine, a iza sebe je ostavio izvanredna djela obrane kršćanstva. Riječ je o potvrdi kako su PRVE ILI RANE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE SMJERNO NAPRAVILE RAZLIKU OD ŽIDOVA NE STOGA ŠTO SU HTJELE BITI DRUGAČIJE, VEĆ STOGA JER IM JE NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU BIO ISUS KRIST I NJEGOVO USKRSNUĆE:

 

 

 

U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.

 

Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.

 

A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.

 

Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.

 

Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.

 

Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.

 

U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’ (Sveti Justin, Apologija I.)

 

Ova je apologija ili OBRANA KRŠĆANSTVA bila napisana 150 godina nakon Krista i odgovara u mnogim stvarima na iste napade kojima neke sljedbe upravljaju protiv Katoličke Crkve. Ovaj tekst svetog Justina otkriva kako je RANA CRKVA NAPRAVILA ODMAK OD SUBOTE- to nije učinila Rimska zajednica- to je postojalo prije oblikovanja Crkve kakvu poznajemo kao Rimokatoličku. Naša braća griješe u govoru o nedjelji, jer ne uvažavaju činjenicu da je za nas važnija veza sa KRISTOM i ova veza sa PRVIM KRŠĆANSKIM ZAJEDNICAMA, nego sa Židovskom tradicijom. Mi naprotiv, uvažavamo tuđe stavove o suboti, jer oni proizlaze iz njihovih pogleda na Boga. I mi s tim nemamo problema.