U svjetlu trenutnih događanja u našem društvu, u kojem vlast ignorira mišljenje većine građana, ne poštujući niz zakona koji građanima otvaraju put legitimnom izjašnjavanju svoje volje i u kojem se "zaobilaznim" putevima nastoji izglasati ono što većina građana ove zemlje ne želi (bilo da se radi o referendumu za način glasovanja, bilo da je riječ o Istanbulskoj konvenciji, bilo da je riječ o radu civilnih udruga koje ne rade ništa osim što se hrane trudima poštenih ljudi, bilo da je riječ o nekim društvenim vrednotama koje protiv volje žele mijenjati, bilo da je riječ o civilnom odgoju, bilo da je riječ o kurikulumu obrazovanja) donosimo izvadak iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE u kojem se govori o NARAVI DRŽAVNIH VLASTI i načinu na koji se kršćani trebaju odnositi prema vlasitma. Prije čitanja samog teksta, dužnost mi je upozoriti na nekoliko činjenica. Kršaćnin je DUŽAN ponašati se kao LOJALAN ČLAN DRUŠTVA. Ipak, LOJALNOST BOGU IZNAD JE LOJALNOSTI DRŽAVI, STRANCI, NACIJI, EUROPSKOJ ZAJEDNICI, UJEDINJENIM NARODIMA,..... BOG JE NA PRVOM MJESTU.

 

 

Sukladno navedenom, mi moramo društvu doprinositi svojom čestitošću i poštenim odnosom prema dužnostima i zakonima države. Ipak, ta lojalnost državi, PRESTAJE ONOG TRENUTKA KADA SE OD KRŠĆANINA ZAHTIJEVA PODRŽAVANJE ZAKONA KOJI SU PROTUPRIRODNI, koji promiču NEMORAL, idu PROTIV NARAVNIH ZAKONA, ili SE IZRAVNO PROTIVE BOGU. Takvi zakoni u sebi uvijek idu PROTIV BOGA i TAKVE ZAKONE NISMO DUŽNI POŠTIVATI NI ISPUNJAVATI IH. U takvim situacijama kršćanin se može i mora prizvati na svoju savjest i poslušati je, a slijedom toga, pozvan je na građanski neposluh takvim zakonima uz svijest da tim činom može trpjeti izvjesne posljedice nametnute od strane državnih ustanova.

 

 

Budući da se Istanbulskom konvecijom RUŠE TEMELJI MORALA NASTALOG IZ PRIRODNOG ZAKONA, u drugom dijelu ovog teksta pojašanjava se uloga tog PRIRODNOG ZAKONA u životu čovjeka i zajednice i naglašava se kako je taj prirodni zakon odraz Božjeg zakona kojeg je sam Gospodin upisao u srce svakog čovjeka, te kako ni jedna vlast nema legitimitet poništiti takve zakone. U slučajevima kada se bilo koja vlast protivi prirodnim zakonima ili donosi zakone koji takve poništavaju ili promiču protunaravna ponašanja, onda se takva vlast drži NEPRAVEDNOM, NADILAZI GRANICE SVOGA DJELOVANJA, te je kao takvu smatramo IZRAZOM NEČIJE SAMOVOLJE.

 

 

Iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE

 

 

OSOBA I DRUŠTVO

 

I. Komunitarni karakter ljudskog poziva

 

(...)

 

1879 Ljudskoj osobi potreban je društveni život. To nije čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu.

 

1880 Društvo je skup osoba organski povezanih načelom jedinstva koji nadilazi svaku od njih. Skup, u isti mah vidljiv i duhovan, kao društvo traje u vremenu: ono je baštinik prošlosti i pripravlja budućnost. Po njemu svaki čovjek postaje "baštinik", prima "talente" koji obogaćuju njegov identitet i koje treba umnožiti. S pravom, svatko duguje privrženost zajednicama kojima pripada, i poštivanje vlasti kojoj je povjereno opće dobro.

 

1881 Svaka je zajednica odredjena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no "počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba".

 

1882 Neka društva, kao što su obitelj i gradjanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su mu nužna. Da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, treba promicati osnivanje društava i saveza "ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, sportskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili medjunarodni". Ta "socijalizacija" izražava takodjer i naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te doprinosi zaštiti njezinih prava.

 

1883 Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra".

 

1884 Bog nije htio samome sebi pridržati vršenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadaće koje je ono sposobno izvršiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj način upravljanja treba se ugledati u društvenom životu. Način božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoci o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajedničama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti.

 

1885 Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono odredjuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose izmedju pojedinaca i društava. Tezi za uspostavom istinskog medjunarodnog poretka.

 

II. Obraćenje i društvo

 

1886 Društvo je nenadomjestivo za ostvarenje čovjekova poziva. Da se postigne taj cilj, nužno je poštivati pravu ljestvicu vrednotâ koja "podredjuje materijalno i instinktivno nutarnjem i duhovnom":

 

Ljudsku zajednicu ponajprije valja smatrati stvarnošću duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vršiti dužnosti; ona potiče čeznje za dobrima duha; u svemu lijepome, ma koje vrste bilo, s pravom zajednički uživaju; stalnom voljom naginju k izlijevanju svega ponajboljega svoga u druge; dobra tudjega duha marno gledaju i sami prihvaćaju. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski život, društvenu organizaciju, političke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izražavanja društvenog života u njegovu neprestanom razvoju.

 

1887 Zamjenjivanje sredstava s ciljevima, što dovodi do toga da se vrijednost posljednje svrhe pridaje onome što je samo sredstvo za njezino postignuće, ili da se osobe smatraju samo sredstvom u vidu nekoga cilja, radja nepravednim strukturama koje "otežavaju ili stvarno onemogućavaju kršćansko ponašanje u skladu sa zapovijedima božanskog zakonodavca". (...)

 

1889 Bez pomoći milosti, ljudi ne bi znali "uočiti put, često uzak, izmedju kukavičluka koji popusta pred zlom, i nasilja koje, umišljajući da se bori protiv zla, samo ga otežava". To je put ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav predstavlja veliku društvenu zapovijed. Ona poštuje druge i njihova prava; zahtijeva vršenje pravde i samo ona nas za to osposobljuje. Ljubav nadahnjuje život koji postaje dar sama sebe: "Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, sačuvat će ga" (Lk 17,33).

 

Clanak 2.

 

SUDJELOVANJE U DRUŠTVENOM ŽIVOTU

 

I. Vlast

 

1897 "Ljudsko društvo ne može biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra".

 

"Vlašću" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja očekujući od njih poslušnost.

 

1898 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo gradjanske zajednice. zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.

 

1899 Vlast što je traži moralni red dolazi od Boga: "Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. štoga tko se suprotstavlja vlasti, božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce na se navući osudu" (Rim 13,1-2).

 

1900 Obveza poslušnosti nalaze svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku vlast:

 

Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi svidja; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrdja.

 

1901 Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali "oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji gradjana". Raznolikost političkih rezima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opće dobro narodâ kojima su se nametnuli.

 

1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno nego djelovati za opće dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti". Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja.

 

1903 Vlast se vrši zakonito samo ako traži opće dobro odredjene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u savjesti. "U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju".

 

1904 "Stoga je prikladnije da ravnotežom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadležnosti, da je zadrže u pravim granicama. To je načelo `pravne države', u kojoj vrhovnistvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji".

 

II. opće dobro

 

1905 U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je u vezi s općim dobrom. A ovo se može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe, kao da ste već opravdani, nego udružujte se, da skupa tražite što je za dobro svih.

 

1906 Pod pojmom `opće dobro' treba shvatiti "skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dodju do vlastitog savršenstva". opće dobro tiče se života svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a jos više od onih koji obnašaju službu vlasti. U njemu je bitno troje.

 

1907 U prvom redu, ono pretpostavlja poštivanje osobe kao takve. U ime općeg dobra javne vlasti su dužne poštovati temeljna i neotudjiva prava ljudske osobe. Društvo je dužno svakomu svom članu dopustiti da ostvari vlastiti poziv. Napose, opće dobro sastoji se u uvjetima izvršavanja naravnih sloboda koje su nenadomjestive da se ljudski poziv potpuno razvije: kao što je pravo "da (svatko) djeluje prema ISPRAVNOJ NORMI SVOJE SAVJESTI, pravo na ZAŠTITU PRIVATNOG ŽIVOTA te na OPRAVDANU SLOBODU, I NA RELIGIOZNOM PODRUČJU".

 

1908 Nadalje, opće dobro trazi društveno blagostanje i razvitak same skupine. Razvitak je sažetak svih društvenih dužnosti. Dakako, na vlast spada da u ime općeg dobra prosudjuje izmedju raznovrsnih pojedinačnih interesa. No ona mora omogućiti svakome ostvariti što mu je potrebno za doista ljudski život: hranu, odjecu, zdravlje, rad, odgoj i kulturu, prikladno obavještavanje, pravo na osnivanje obitelji itd.

 

1909 Konačno, opće dobro uključuje mir, tj. postojanost i sigurnost pravednog poredka. Prema tome pretpostavlja da vlast, poštenim sredstvima, jamči sigurnost društva i njegovih članova. Na općem dobru se temelji pravo na zakonitu osobnu i zajedničku obranu. (...)

 

1912 Opće dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: "Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno". Taj se red temelji na istini, izgradjuje se u pravdi, a oživljava ljubavlju.

 

III. Odgovornost i sudjelovanje

 

1913 Sudjelovanje je dragovoljno i plemenito zalaganje osobe u društvenim razmjenama. Svi moraju sudjelovati u promicanju općeg dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Ta je dužnost najuže povezana s dostojanstvom ljudske osobe.

 

1914 Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i društva.

 

1915 Koliko je to moguće, gradjani moraju aktivno sudjelovati u javnom životu. Načini tog sudjelovanja mogu biti različiti, od jedne države do druge, od jedne uljudbe do druge. (..)

 

1916 Kao i svaka etička duznost, sudjelovanje svih na ostvarivanju općeg dobra uključuje neprestano obnavljano obraćenje društvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlače od zakonskih naredaba i propisa društvene dužnosti, treba odlučno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje služe boljitku uvjeta ljudskog života.

 

(...)

 

MORALNI ZAKON

 

1950 Moralni je zakon djelo božanske Mudrosti. možemo ga, u biblijskom smislu, označiti kao očinsku pouku, kao božju pedagogiju. Propisuje čovjeku putove, pravila životnog ponasanja koja vode k obećanom blaženstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obećanjima.

 

1951 Zakon je pravilo ponašanja koje je nadležna vlast izdala na opće dobro. Moralni zakon pretpostavlja razumski poredak što ga je medju stvorovima, za njihovo dobro i u vidu njihova cilja, uspostavila Stvoriteljeva svemoć, mudrost i dobrota. Svaki zakon nalazi svoju prvu i posljednju istinu u vječnom zakonu. Razum proglasuje i odredjuje zakon kao svojevrsno učešće u Providnosti živoga Boga, Stvoritelja i Otkupitelja sviju. "Uredba razuma, evo, to se zove zakonom". Jedini se čovjek medju svim živim bićima može ponositi da je bio dostojan primiti od Boga zakon; kao živo biće obdareno razumom, sposobno spoznavati i razlučivati, čovjek ce uredjivati svoje ponašanje služeći se svojom slobodom i svojim razumom - u poučljivu posluhu onome koji mu je sve povjerio.

 

1952 Izrazi su moralnoga zakona različiti, a medjusobno su svi uskladjeni: vječni zakon, u Bogu, kao izvor svih zakona; prirodni zakon; objavljeni zakon što obuhvaća Stari zakon i Novi ili Evandjeoski zakon, i napokon gradjanski i crkveni zakoni.

 

1953 Moralni zakon nalazi u Kristu svoju puninu i svoje jedinstvo. Isus Krist je kao osoba put savršenstva. On je dosvršetak Zakona jer samo on naučava i daje pravednost božju: "Jer dovršetak zakona je Krist - na opravdanje svakomu koji vjeruje" (Rim 10,4).

 

I. Prirodni moralni zakon

 

1954 Čovjek učestvuje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih čina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Prirodni zakon je izraz izvornog moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što li zlo,što li istina a što laz: Prirodni je zakon upisan i uklesan u dušu svih i svakoga pojedinog čovjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaže činiti dobro, a zabranjuje grijeh (...) Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumač jednog višeg uma kojemu treba da se naš duh i naša sloboda podlože.

 

1955 "Božanski i prirodni" zakon pokazuje čovjeku kojim mu je putem ići da izvrši dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznačuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim životom. Oslonac mu je težnja i podložnost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjećaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izložen u Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bića, nego zato što je razum, koji ga proglašuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla što se zove Istinom? Odatle, dakle, proistječe svaki pravedan zakon te se upisuje u srce čovjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujući se u njega nego kao utiskujući se u njega, kao što slika prelazi s pečata u vosak, ne napustajući pečat. Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.

 

1956 Budući da je prisutan u srcu svakog čovjeka i zasnovan razumom, prirodni je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteze na sve ljude. On izražava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i dužnosti: Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenljiv je i vječan; njegove zapovijedi iziskuju dužnost, njegove zabrane cuvaju od zablude (...) ZLOČIN JE ZAMIJENITI GA PROTIVNIM ZAKONOM; ZABRANJENO JE NE IZVRŠITI MA I JEDNU NJEGOVU ODREDBU; NITKO NEMA PRAVA DA GA POSVE DOKINE.

 

1957 Primjena prirodnoga zakona vrlo je raznolika; može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznoličju kulturâ prirodni zakon ostaje pravilom što ljude povezuje medju sobom i nalaze im, uza sve neizbjezive razlike, opća načela.

 

1958 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i običaja i podržava njihov napredak. Norme koje ga izražavaju ostaju suštinski valjane. Pa i kad mu se načela zaniječu, njega se ne može uništiti ili čovjeku iščupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u životu pojedinaca i društva: Kradju zacijelo, Gospodine, kažnjava tvoj zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloća ne može izbrisati.

 

1959 Prirodni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruža čvrste temelje na kojima čovjek može sagraditi zgradu moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima. On postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon osigurava nužni temelj za gradjanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmisljanjem koje izvlači posljedice iz načela prirodnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

 

1960 Zapovijedi prirodnoga zakona ne uočavaju svi jasno i neposredno. U sadašnjem stanju, čovjeku grešniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati "svi, bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude". Prirodni zakon pruža objavljenom Zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i uskladjen s djelovanjem Duha Svetoga.

 



 

Isusovo Božanstvo u Evanđeljima

 

Članak o povijesnoj realnosti Isusa iz Nazareta: ''U propovijedima rane Crkve Isus je bio nazivan Sinom Božjim i jedinim Spasiteljem.''

 

 

 

Baš kao što neki ljudi nastoje zanijekati povijesnost čuda, ponekad se govori da naslov „sin Božji“ u Evanđeljima samo označava određenu posebnu bliskost Isusa s Bogom. Oni koji iznose ovu tvrdnju obično ističu da taj naslov ima razne namjene u tekstovima iz tog doba. Primjenjivao se za ljude izuzetne svetosti, za Izraelce, za anđele, za kraljevsku vlast ili za ljude s nekom posebnom sposobnošću. No kada uzmemo u obzir prispodobe iz Evanđelja, ponovno postaju očite razlike koje se mogu objasniti samo ako se uvidi Kristova božanska narav.

 

Tako Evanđelje po Marku svjedoči o činjenici da Isusova osobnost nadilazi onu običnog čovjeka. Dakako, povremeno Isusa nazivaju sinom Božjim oni koji možda tu frazu upotrebljavaju u uobičajenom značenju koji je tada imala, bez uviđanja njenih dubljih implikacija.

 

Čujemo također Očev glas pri Krštenju i Preobraženju koji svjedoči da je Isus Sin Božji. U svjetlu te objave možemo u mnogim drugim odlomcima uvažiti stvarni i jedinstveni značaj Kristovog božanskog sinovstva. Na primjer, Isus predstavlja sebe kao „sina ljubljenoga“ u prispodobi o vinogradarima ubojicama, a samim time kao izrazito drugačiji lik od onih ranije poslanih. On također pokazuje jedinstveni osobni odnos sinovstva i povjerenja prema Ocu kad ga zove Abba [12], Tata ili „Papa“ (Markovo je jedino Evanđelje koje sadrži taj izraz). U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako je evanđelistova vjera u Isusovo božanstvo istaknuta već u prvom retku „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ [13], te u satnikovoj ispovijedi pred kraj Evanđelja: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ [14]

 

U Matejevom Evanđelju Isusovo se božansko sinovstvo spominje češće nego u Markovom. Taj naslov proglašen je od strane opsjednutih, od satnika, od prolaznika ispod Križa na Kalvariji, od svećenika, te od strane Petra i učenika, posebno nakon čuda. Čak i jasnije nego kod Sv. Marka uočavamo da ga nisu svi koji ga zovu sinom Božjim doista priznali kao takvog, ali ipak evanđelist koristi tu činjenicu kao protutežu onima koji priznaju njegovo istinsko dostojanstvo.

 

Treći pak evanđelist naglašava Isusov odnos s Ocem, uokviren u okruženje molitve, intimnosti i povjerenja, sebedarja i predanja, sve do posljednjih riječi izrečenih na Križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ [15]

 

U isto vrijeme lako se primjećuje kako su Isusovi život i poslanje neprestano vođeni Duhom Svetim, i to od samog Navještenja kad je objavljeno njegovo božansko sinovstvo. Istodobno s tim značajkama koje ističe Sv. Luka, pronalazimo i druga svjedočanstva zajednička ostalim evanđelistima: zli duhovi nazivaju Isusa „Sinom Božjim“ u kušnjama u pustinji i tijekom ozdravljenja opsjednutih ljudi u Kafarnaumu i Gerazu.

 

Kod Sv. Ivana, Kristovo božansko sinovstvo predstavljeno je u svojem najdubljem nadnaravnom smislu. On je Riječ, koja je u Božjem krilu i koja se utjelovljuje. On je pretpostojeći, postoji prije Abrahama. On je poslan od Oca i sišao je s nebesa... Ove osobine ističu stvarnost Isusova božanstva. Tomina ispovijest njegova božanstva može se promatrati kao vrhunac ovog Evanđelja, koje je zapisano „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ [16]

 

Kod Sv. Ivana, možda više nego u ikojem drugom Evanđelju, potvrđivanje Isusova pravog božanstva jasno čini ključni dio same srži apostolskog propovijedanja. Štoviše, ovo potvrđivanje utemeljeno je na svjesnosti koju je i sam Krist imao tijekom svog vremena na zemlji.

 

U tom smislu, posebno je korisno prisjetiti se (i to je nešto što svi evanđelisti bilježe) kako Isus razlikuje svoj odnos s Ocem od odnosa s drugim ljudima: „Ima koji me slavi – Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog;“ [17] „Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.“ [18] Izraz „Oče naš“ pojavljuje se na Isusovim usnama samo u jednoj prilici, kada učenike uči moliti. Krist nikad nije svoje posebno sinovstvo stavio na istu razinu kao ono svojih učenika. To je znak svjesnosti koju je on sam imao o svojem božanstvu.

 

Propovijedanje rane kršćanske zajednice koristilo je proglase, kateheze, opomene i argumente u prilog vjere, oblike koji su također prisutni u evanđeoskom pripovijedanju. No, ta činjenica utjecala je više na književni stil nego na stvarne događanje koje bilježi.

 

Korisno je shvatiti da su zahtjevi propovijedanja značili odabir određenih odlomaka ispred mnogih drugih koji su mogli biti korišteni [19], i da je to potaklo evanđeliste da predstave Kristov život na način koji je bio više teološki nego biografski, više tematski nego kronološki. Ali nema razloga za pomisao da ih je to navelo da krivotvore sjećanja, stvore ih ili izmisle.

 

Štoviše, uključivanje zbunjujućih izraza i događaja još je jedan dokaz vjerodostojnosti Evanđelja. Zašto bi Krist bio kršten ako nije imao grijeha? Čemu spominjati očito Isusovo neznanje o ponovnom Dolasku, ili da povremeno nije bio u stanju činiti čuda, ili da je bio umoran? Drugi znak vjerodostojnosti jest semitski oblik riječi te upotreba izraza koji su arhaični ili nisu preuzeti u kasnijoj teologiji, kao što je „Sin Čovječji“.

 

Evanđeosko pripovijedanje ispunjeno je zgodama koje pokazuju otvorenost i prirodnost. One su znak njegove istinitosti i želje da se prepriča Isusov život u okviru Crkvene tradicije. Tko god sluša i prima Riječ može postati učenik. [20]

 

U kršćanskoj poruci, vjeri i povijesti, teologija i razum su isprepleteni, a apostolski svjedoci pokazuju odlučnost temeljiti svoju vjeru na činjenicama, ispričanima s iskrenošću. Na stranicama Evanđelja Krist se objavljuje ljudima svih vremena, u stvarnosti svog života i svoje poruke. Čitajući ih predstavljeno nam je mnogo više od samog moralnog ideala ili doktrine.Ponukani smo „Isusov život promatrati od rođenja u jaslama do njegove smrti i njegova uskrsnuća,“ [21] jer „kad neku osobu ljubimo, željeli bismo da o njoj sve doznamo, pa i najmanje pojedinosti, kako bismo se s njom mogli što bolje poistovjetiti.“ [22]

 

B. Estrada

 

Reference:

 

[12] Mk 14:36.

 

[13] Mk 1:1.

 

[14] Mk 15:39.

 

[15] Lk 23:46.

 

[16] Iv 20:31.

 

[17] Iv 8:54.

 

[18] Iv 20:17.

 

[19] usp. Iv 21:25.

 

[20] usp. Joseph Ratzinger (Benedikt XVI), Isus iz Nazareta, 4. poglavlje, str. 117.

 

[21] Susret s Kristom, br. 107.

 

[22] isto.

 



 

Roditeljsko pravo na obrazovanje njihove djece (II)

 

Roditelji nisu jedini koji imaju legitimnu ulogu u pitanjima vezanim za obrazovanje. I država i Crkva, iz različitih razloga, također imaju neizbježne obveze na ovom području.

 

Ovaj članak pokušava pojasniti koja je uloga države I Crkve u odgoju djece, a do koje mjere roditelji mogu prepuštati odgoj svoje djece institucijama.

 

Obiteljski život

 

Već smo imali jedan članak koji se bavio naravnim temeljem prava roditelja na obrazovanje vlastite djece, te univerzalnom i neopozivom prirodom toga prava. Ovo razmatranje nas lako dovodi do poimanja škole kao produžetka oblikovnog djelovanja koje bi se trebalo odvijati u obiteljskom domu. Ipak, trebamo također shvatiti da roditelji nisu jedini koji imaju legitimnu ulogu u pitanjima vezanim za obrazovanje. I država i Crkva, zbog različitih razloga, također posjeduju neizbježne obveze u ovom području.

 

Uloga države u obrazovanju

 

Interes javnih vlasti u obrazovanju je opravdan mnogobrojnim valjanim razlozima. S praktičnog gledišta, efektivan rast slobode te društveni i ekonomski napredak društava nužno ovise o sposobnosti javnih vlasti da osiguraju određenu razinu kulturnog razvoja. Složeno društvo može pravilno funkcionirati samo uz prikladnu razdiobu informacija i znanja među njegovim građanima, te temeljito razumijevanje krjeposti i normi koje građanski suživot čine mogućim.

 

Ovdje bi se, primjerice, mogla spomenuti važnost borbe protiv nepismenosti kao sredstva za poticanje društvene pravde. Stoga država ima određena neodreciva prava i moć u pitanjima vezanim za obrazovanje, na koje svaki muškarac i žena imaju neotuđivo pravo.[1] Ovo opravdava, kao poseban zahtjev općeg dobra, državne pravilnike kojima se traži određena razina obrazovanja kako bi se dobio pristup određenom sveučilišnom programu ili drugim tipovima profesionalne aktivnosti.

 

U ovom kontekstu, može se postaviti pitanje je li se uloge roditelja i države u ovom području sukobljavaju i jesu li neuskladive, ili se, pak, mogu nadopunjavati. Važna pitanja ovdje su: u kakvom su međusobnom odnosu te brige? Do koje mjere smije država propisivati uredbe bez narušavanja prava roditelja? U kojim okolnostima država smije reagirati kako bi zajamčila prava djece u odnosu na njihove roditelje?

 

U stvarnosti, ova pitanja ne dotiču se uloge vlastite državi u obrazovanju. Ipak, suprotno onome što bi bilo poželjno, moguće je primjetiti sklonost među javnim vlastima u mnogim zemljama, počevši najkasnije od osamnaestog stoljeća, da preuzmu sve isključiviju ulogu u pitanjima obrazovanja. Ovo ponekad dostiže razinu gotovo potpunog monopola na obrazovanje uspostavljenog od strane škola.

 

U korijenu ovog interesa je zahtjev na pravo za nametanjem jedinstvenog etičkog pogleda svima, koji se sastoji od građanskog morala temeljenog na minimalnom skupu univerzalno valjanih etičkih principa prihvaćenih od strane sviju. U najekstremnijim slučajevima, ovo je dovelo do gotovo totalitarističkog pogleda koji nadomješta građansku odgovornost za oblikovanje vlastite savjesti i moralnih sudova, čime ometa pothvate ili načine življenja koje javno mnijenje, stvoreno ili podržavano od strane države, ne promiče.

 

Ovi ciljevi su bili podržavani pretjerano „neutralnim“ obrazovanjem u tzv. javnim školama, izolacijom ili ekonomskim gušenjem obrazovnih inicijativa rođenih unutar srca građanskog društva, ili neizravno, uspostavnom (kroz državno zakonodavstvo o akreditaciji i razvoju kurikuluma) zahtjeva koji su toliko određeni i iscrpni da uklanjaju mogućnost određenih obrazovnih alternativa. Ovo u praksi dovodi do monopola nad obrazovanjem ili do obrazovnog „pluralizma“ koji je čisto nominalan.

 

U ovom kontekstu, važno je shvatiti da je tzv. „neutralnost“ državnih programa samo prividna, budući da ovi programi uvijek sadržavaju određenu ideološku predrasudu. Osim toga, iskustvo pokazuje da je ova vrsta inicijative često povezana sa željom „emancipiranja“ ljudske kulture iz svakog vjerskog okvira, ili pokušajem podrivanja određenih temeljnih moralnih vrijednosti, poput uistinu ljudskog pogleda na bračnu ljubav, majčinstva, te prava na život od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.

 

U posljednjih nekoliko godina ovo je bilo pojačano širenjem principa u školama koji su primjereniji sveučilišnom okruženju, poput akademske slobode i slobode izražavanja među prosvjetiteljima. Sloboda u obrazovanju je tako ograničena na pretpostavljenu slobodu učitelja na izražavanje vlastitih ideja i oblikovanje učenika u skladu s njihovim vlastitim predrasudama, kao ustupak koji im je dodijeljen od strane države. Temelj takvog poimanja slobode je često dubok pesimizam o sposobnosti roditelja, i društva u cjelini, da svojoj djeci osiguraju obrazovanje u krjepostima i društvenoj odgovornosti. Ove poteškoće je moguće nadići ako se ima na umu da škole nadopunjuju roditeljsku odgovornost za obrazovanje njihove djece, te da „javne vlasti imaju dužnost jamčenja ovog roditeljskog prava i osiguranja stvarnih uvjeta za njegovo vršenje,“[2] tj. trebale bi biti vođene „principom supsidijarnosti.“

 

Sloboda obrazovanja

 

Obrana roditeljskih prava u odnosu na njihovo školsko obrazovanje, bila ona protiv prekoračenja nadležnosti javnih vlasti ili indoktrinacijskih nagnuća učitelja, može se nazvati slobodom obrazovanja. To je jedno te isto naravno pravo roditelja gledano iz perspektive njihovog odnosa prema državi ili drugim obrazovnim činiteljima. Sloboda obrazovanja je dakle ljudsko pravo kojeg posjeduju roditelji na obrazovanje vlastite djece u skladu sa svojim uvjerenjima.[3] Ovo može uključivati pitanja vezana uz kurikulum (odabir jezika ili sportskih aktivnosti), ali i metodološka odnosno pedagoška pitatnja (primjerice, mogućnosti za jednospolno obrazovanje ili pitanja discipline).

 

Naravno, ovo područje također uključuje i vjersko opredijeljenje. Roditelji prirodno žele obrazovati svoju djecu u vlastitoj vjeri, u skladu sa svojim vlastitim uvjerenjima i djelovanjima. Ovo nije ideološko ili vjersko pitanje, već pitanje vezano za naravno pravo roditelja. Ova sloboda osigurava da će oni biti ti koji će preuzeti zadatak obrazovanja svoje djece, bilo samostalno ili odabirom škola i drugih sredstava koje smatraju prikladnim ili potrebnim, ili čak i osnivanjem vlastitih obrazovnih centara. „Država ima jasnu dužnost u pogledu poticanja, upravljanja i nadzora nad obrazovanjem. To zahtijeva jednake mogućnosti, kako za privatne tako i za državne inicijative. Nadzirati ne znači ujedno i priječiti, odnosno ometati ili ograničavati slobodu.“[4]

 

Ovo pravo također ispunjava i legitimno nametnutu obvezu od strane javnih vlasti na pružanje minimalnog stupnja obrazovanja maloljetnicima, tj. djeci, sve dok su pod paskom svojih roditelja. Samim time, sloboda obrazovanja se odnosi na obrazovne aktivnosti koje imaju određenu društvenu važnost, utoliko ukoliko je obrazovanje koje prima maloljetnik pravno valjano. Ova sloboda podrazumijeva priznavanje činjenice da državne škole nisu jedine sposobne za potvrđivanje usklađenosti s minimalnom razinom obrazovanja pravno uspostavljenom od strane javnih vlasti.

 

Dok su djeca još maloljetnici, aktivnost učitelja nije upravljena slobodnim prijenosom znanja niti akademskom slobodom prikladnom sveučilišnom okruženju. Učitelji prvenstveno djeluju s autoritetom dodijeljenim od strane roditelja, čime stavljaju svoje profesionalne talente u službu roditelja, kako bi im pomogli u pružanju onog obrazovanja kakvo roditelji žele da im djeca imaju. Unutar okvira škole, učiteljska aktivnost se najbolje može opisati kao „roditeljska“ i nikako ideološka. Sloboda obrazovanja protivi se promjeni okvira koji dovodi do zamjene načela da škola treba djelovati kao namjesnik roditelja predrasudom da je škola ideološki „agent“ državne vlasti.

 

Dužnost uključivanja u obrazovna pitanja

 

Svi građani, a posebno roditelji, bilo pojedinačno ili kao članovi udruga, imaju pravo i dužnost uključiti se u javnu sferu kada je u pitanju obrazovanje kao temeljni dio javnog dobra. „U životu naroda dvije su stvari uistinu bitne: zakoni koji se tiču braka i zakoni koji se tiču obrazovanja. U ovim područjima djeca Božja trebaju čvrsto stajati te se snažno i pošteno boriti za dobrobit cijelog čovječanstva.“[5]

 

Ova čvrstina u branjenju obitelji i braka je utemeljena na moći koja nije odobrena niti od strane države niti društva, već im prethodi, jer je utemeljena na ljudskoj prirodi. Roditelji se, stoga, trebaju boriti za priznavanje njihovog prava da sami odgajaju vlastitu djecu, ili za pravo da povjere ovu djelatnost onima kojima vjeruju. Ova prava su obrana suverenog položaja obitelji u odnosu na druge centre moći koji bi mogli pokušati umiješati se u obrazovne aktivnosti.

 

Ovaj stav od strane roditelja zahtijeva istovremeno snažan osjećaj za odgovornost i inicijativu. Kao što je sv. Josemaria savjetovao: „Pratit ćete svaki korak djece koju vam je Bog darovao, i shvatit ćete da vam je najvažnija zadaća u životu dobro odgojiti svoju djecu. Nije dovoljno donijeti ih na svijet; to čine životinje. Morate im prenijeti svoju duhovnost, svoje kršćanske ideale, svoju ljubav prema Bogu, svoju pobožnost prema Blaženoj Djevici.“[6]

 

J.A. Araña - C.J. Errázuriz

 

Fusnote:

 

[1] Usp. Sv. Ivan Pavao II, Obraćanje UNESCO-u, 2. lipnja, 1980.; Kongregacija za nauk vjere, Uputa Libertatis conscientia, br. 92.

 

[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2229.

 

[3] Usp. Isto.

 

[4] Sv. Josemaria, Razgovori, br.79.

 

[5] Sv. Josemaria, Kovačnica, br. 104.

 

[6] Sv. Josemaria, Bilješke zapisane tijekom druženja, 18. studenog, 1972.

 

 

 

 

Bezgrješno začeće: Nauk, Oci, Sveci

 

Marijino Bezgrješno začeće dobiva jasan izričaj u tekstovima Crkvenog nauka, Otaca crkve i svetaca. Ovdje donosimo pregled.

 



 

 

GLAS NAUKA CRKVE

 

(Iz Bule blaženog Pape Pia IX Ineffabilis Deus, 8. prosinca 1854., definiranje Bezgrješnog začeća kao dogme vjere)

 

Bog je, dakle, nju od početka i prije vjekova izabrao i odredio za majku svom jedinorođenom Sinu, od koje će postati tijelo i roditi se u blaženoj punini vremena, kojoj je iskazivao veliku ljubav, veću iznad svih stvorenja, da je u njoj jedinoj, svojom blagonaklonom voljom, našao svu milinu. Zato je nju divno obdario obiljem svih nebeskih darova uzetih iz riznice božanstva, daleko više od svih anđeoskih duhova i svih svetih, kako bi ona bila uvijek sasvim slobodna od svake ljage grijeha, te kako bi sva krasna i savršena imala onu puninu nevinosti i svetosti, od koje je pod Bogom nezamisliva veća, i od koje se ne može zamisliti da bi netko postigao veću, osim Bog.

 

I zaista sasvim je dolikovalo, da ona trajno sjaji ukrašena sjajem najsavršenije svetosti, te kako bi potpuno slobodna od same ljage izvornog grijeha, odnijela najveću pobjedu nad starom zmijom, kao časna majka, kojoj je Bog Otac tako odredio dati svog jedinog Sina, kojeg je rodio iz svog srca sebi u potpunosti jednakog i kojeg je ljubio kao samoga sebe, kako bi on jedan te isti bio naravni Sin Boga Oca i Djevice, i koju je sam Sin bitno izabrao da mu bude majkom, i od koje je Duh Sveti želio i proizveo da se začne i rodi onaj od kojeg on sam proizlazi.

 

Kako su sami oci i crkveni pisci dušom i pameću smatrali kako ju je anđeo Gabrijel, navješćujući njoj najuzvišenije dostojanstvo Bogorodice, nazvao, po samom Božjem nalogu, punom milosti, učili su da se ovim jedinstvenim i svečanim pozdravom, koji se nije nikad čuo, pokazalo da je Bogorodica bila sjedište svih Božjih milosti, urešena svim darovima božanskoga Duha.

 

Iz tih tumačenja proizlazi jasno i skladno mišljenje otaca da je preslavna Djevica kojoj je velike stvari učinio Svesilni, zasjala snagom svih nebeskih darova, takvom puninom milosti i takvom nevinosti da je postala neizrecivo čudo Božje, pače vrhunac svih čudesa i dostojna Bogorodica; tako smještena, koliko je moguće jednom stvorenju, koje je najbliže Bogu, postala je uzvišenija od svih hvala ljudi i anđela.

 

Stoga, nakon što smo neprekidno prikazivali, u poniznosti i postu, naše privatne i javne molitve Crkve Bogu Ocu, po njegovu Sinu, da se dostoji upraviti i podržati našu pamet snagom Duha Svetoga; nakon što smo isprosili pomoć cijelog dvora nebeskoga i zazvali sa plačem Duha tješitelja, po njegovu nadahnuću, na čast svetog i nedjeljivog Trojstva, na diku i ukras Djevice Bogorodice, na uzvišenje katoličke vjere i na povećanje kršćanske vjere, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i našim, izjavljujemo, izgovaramo i definiramo da je učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha, od Boga objavljeno, te zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano u njega vjerovati.

 

GLAS CRKVENIH OTACA

 

 

[od svetog Andrije Kretskog (c. 660-740) Homilija 1 o Rođenju Presvete Majke Božje]

 

Danas, čovječanstvo obnavlja dar koji je primilo u prvom stvaranju božanskim rukama i vraća bezgrješno prvobitnoj plemenitosti. Sramota grijeha bacila je sjenu na sjaj i ljepotu ljudske prirode, no kad je Njegova Majka koja je sama ljepota rođena, ova je priroda u njezinoj osobi obnovila svoje drevne povlastice i oblikovana prema savršenom modelu, istinski vrijedna Boga. Ovo je oblikovanje je savršeno obnavljanje, ovo je obnavljanje pobožanstvenje, a ovo je pobožanstvenje je izjednačavanje s prvotnim oblikom…. Jednom riječju, preoblikovanje naše prirode počinje danas, svijet koji je ostario prolazi kroz promjenu koja je u potpunosti božanska, i prima prve plodove svojeg drugog stvaranja.

 

Tko je uistinu bila ta Djevica i od kakvih je roditelja bila? Marija, svetija od sviju, rođena je iz Davidova plemena i iz Joakimova sjemena. Potekla je od Eve i bila Anino dijete. Joakim je bio brižan čovjek, pobožan, odgajan u zakonu Božjem. Živeći razborito i hodajući pred Bogom ostario je bez djeteta, godine mladosti nisu osigurale potomstvo. Ana je jednako tako ljubila Boga, mudra ali neplodna, živjela je u slozi sa svojim mužem no nisu imali djece. Zabrinuta zbog toga kao i zbog održanja Božjeg zakona, svakoga dana bola ju je tuga zbog nedostatka djeteta i patila je od uobičajenih boli onih koji su bili bez djeteta, bolovala je, tugovala je, bila u nevolji i nestrpljiva u nedostatku djeteta.

 

Tako su Joakim i njegova žena jadikovali da nemaju nasljednika koji će nastaviti njihovu lozu, iako se iskra nade u njima nikad nije u potpunosti ugasila. Oboje su umnožili molitve da im se podari dijete koje će nastaviti njihovu lozu. U oponašanju molitve koju su čuli od Hannah (1 Kraljevi 1:10), oboje su ne napuštajući hrama žarko molili Boga da dokine njenu neplodnost i učini je plodnom. Djelitelj blagoslovljenih darova nije osudio dar njihove nade. Vječna snaga brzo je stigla u pomoć onima koji su molili i zaklinjali Boga i učinila ih oboje sposobnim začeti i imati dijete. Na taj se je način od neplodnih i jalovih roditelja, kao od navodnjenih stabala, rodilo za nas najveličanstvenije stvorenje – Bezgrješno začeta Djevica.

 

Tako su nju, Bezgrješno rođenje iz utrobe neplodne majke njeni roditelji, u prvom cvatu njenog odrastanja donijeli u hram i posvetili je Bogu. Svećenik je tijekom službe opazio lice djevojčice i postao ispunjen zadovoljstvom i radošću, gledajući ju kao da je stvarno ispunjenje Božanskog obećanja.

 

***

 

GLAS SVETACA

 

To je otajstvo ljubavi. To ljudski razum ne može shvatiti. Samo je vjera u stanju razjasniti kako jedno stvorenje može biti uzdignuto na tako veliko dostojanstvo: da bude središte ljubavi, u kojemu se stječe sva naklonost Trojstva. Znamo da stojimo pred božanskim otajstvom,. No budući da se radi o našoj Majci, želimo upravo ovdje više razumjeti – ako tako smijemo reći – negoli je to slučaj s drugim istinama naše vjere.

 

Teolozi su se često slično izražavali da bi nekako obuhvatili puninu te milosti, kojom vidimo da je odjevena Marija i koja se dovršava Uznesenjem na nebo. Oni kažu: Dolikovalo je, Bog je mogao tako učiniti i zato je učinio (usp. Ivan Duns Scotus, In III Sententiarum, dist. III, q.1.) To je najbolje objašnjenje za to da je Gospodin svojoj Majci od prvoga trenutka njezina bezgrješnog začeća dodijelio sve povlastice. Ona bijaše slobodna od Sotonine vlasti; ona je lijepa - tota pulchra, čista i čestita u duši i tijelu.

 

Sveti Josemaria, Susret s Kristom, broj 171

 

 

Koliko je drago ljudima kada ih podsjete na njihovo rodbinstvo s osobama iz književnosti, politike, vojske, Crkve!... - Pjevaj pred Bezgrješnom Djevicom podsjećajući je: Zdravo Marijo, kćeri Boga Oca! Zdravo, Marijo, Majko Boga Sina! Zdravo, Marijo, Zaručnice Duha Svetoga!... Od tebe je veći samo Bog!

 

Sveti Josemaria, Put, 496

 

Možda netko od vas sada pomisli da svakodnevnica, uobičajeno amo i tamo našeg života, jedva daje prilike da se srce sačuva u jednom stvorenju koje je tako čisto kao što je Naša Gospa. Molim vas da razmislite malo o tome. Što mi tražimo u svemu našem djelovanju, makar ono ne bilo uvijek sasvim svjesno? Kad mi, pokrenuti Božjom ljubavlju, radimo s poštenim namjerama, onda tražimo dobrotu, čistoću, ono što savjesti daje mir, a duši radost. Dolazi li i do grešaka? Sigurno, ali upravo onda kad uvidimo svoje greške, postaje nam jasniji naš cilj: sreća, koja nije površna, već duboka i vedra, ljudska i nadnaravna.

 

Jedino stvorenje koje je ti sreću, Božje remek-djelo, na zemlji dostiglo, je Marija, naša Presveta Majka. Ona živi i štiti nas. Ona je dušom i tijelom kod Oca, kod Sina, kod Duha Svetoga: ona ista koja je rođena u Palestini, koja se od djetinjstva posvetila Gospodinu, koja je primila navještenje Arhanđela Gabrijela, koja je rodila Spasitelja i koja je stajala uz Njega pod Križem.

 

U njoj se ostvaruju svi ideali, ali zato ne smijemo misliti da nju njezina uzvišenost i veličina čine nepristupačnom i udaljenom. Ona je puna milosti, pojam savršenosti i ona je Majka. Moćna pred Bogom ona za nas postiže ono što mi molimo, jer kao Majka ona nam to želi dati. Kao Majka ona razumije i shvaća i naše slabosti; Ona nas osokoljuje, oprašta nam, pripravlja nam put, ona nam uvijek dolazi u pomoć pa i onda kada pomoć izgleda nemoguća.

 

Sveti Josemaria, Prijatelj Božji, broj 292

 

 

 

 

 

Pouzdanje u Boga

 

Borba za svetost svodi se na "dozvoljavanje Duhu Svetom da djeluje u našim dušama, surađivanje s njim, ali bez namjere da se zauzme njegovo mjesto." Za takvo je što potrebno PREPUSTITI SVOJ ŽIVOT BOGU, a to uvijek podrazumijeva OSTATI NEMOĆAN SPRAM NEKE SITUACIJE, ALI VJEROVATI I OČEKIVATI POMOĆ OD BOGA. Takav stav vodi nas prema stalnom djelovanju u kojem se učimo oslanjati na Boga, a ne na svoje sposobnosti. Ovaj članak o kršćanskom životu donosi Vam J. Diuegez.

 



 

Vrline

 

Sveti Luka nam govori kako je jednom prilikom naš Gospodin propovijedao na obali Galilejskog jezera i toliko mnogo ljudi ga je htjelo slušati da je morao tražiti pomoć. Neki ribari su ispirali svoje mreže na obali. Završili su glavninu svoga posla i pospremali su stvari, zasigurno s idejom da dođu kući što je prije moguće kako bi se odmorili. Isus je ušao u jedan od čamaca, Šimunov, i odatle nastavio govoriti mnoštvu.

 

Evanđelist nam ne govori što je naš Gospodin poučavao. On želi skrenuti pozornost na druga gledišta koja sadrže važne pouke za naš kršćanski život.

 

Borba i povjerenje

 

Možda su Petar i njegovi prijatelji mislili da će se Isus, nakon završetka govora, vratiti na obalu i otići svojim putem. No, umjesto toga okrenuo se i zamolio ih da se iznova prime posla s kojim su namjeravali završiti taj dan. Bili su iznenađeni, ali širina Šimunove duše je bila tolika da je nadvladala umor i odgovori: Gospodine, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. [1]

 

Radili su cijelu noć, i ništa nisu mogli pokazati. Znali su svoj posao dobro jer je to bio njihov posao, a imali su i puno iskustva. No, sve to nije bilo dovoljno da jamči uspjeh, pa su se vratili umorni i praznih ruku. Lako možemo zamisliti njihovo obeshrabrenje. Neki, preplavljeni osjećajem beskorisnosti, možda su čak mislili na odustanak od tog posla u cijelosti.

 

Znamo da pripovijest završava s obilnim ulovom ribe. Ako tražimo razliku između ovog uspjeha i neuspjeha prethodne noć, odgovor je jasan: Isusova nazočnost. Sve ostale okolnosti drugog pokušaja izgledale su nepovoljnije od onih ranijeg pokušaja. Primjerice, mreže nisu bile potpuno čiste, sve se zbilo u pogrešno doba dana uz dodatnu iscrpljenost ribara.

 

Naš Gospodin koristi sve to da dade i njima i nama, vrlo važnu duhovnu pouku: bez Krista ne možemo postići ništa. Bez Krista, naša borba će proizvesti samo iscrpljenost, napetost, obeshrabrenost, želju za odustajanjem. Bez Krista, pokušat ćemo sebe zavarati okrivljujući okolnosti za naš nedostatak učinkovitosti. Bez Krista, prevladat će nas osjećaj beskorisnosti. Ali s njim, ulov je obilan.

 

Svetost se ne sastoji od ispunjavanja skupa normi. To je Kristov život u nama. Stoga, umjesto da se "nešto radi ", ona se sastoji od toga da se "nešto učini", dozvoljavajući da budemo vođeni - ali odazivajući se u potpunosti. "Vi ste kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje. Trebali biste osjetiti ozbiljnu odgovornost za odgovaranje na milosti koje ste primili od Gospodina, pokazujući temeljitu budnost i voljenu čvrstoću, tako da ništa i nitko ne može izobličiti razlikovna obilježja Ljubavi koja je utisnuta u vašu dušu. "[2]

 

Dok se borimo, da bi bili sveti, nit naše volje nailazi na nit Božje volje i isprepliće se njom u jedinstveno tkanje, jedan komad tkanine koji je naš život. Ovo tkanje mora postati punije i punije, sve do trenutka kada se naša volja poistovjećuje s Božjom, i nismo u stanju razlikovati jednu od druge, jer obje traže istu stvar.

 

Gotovo na kraju svog života na Zemlji, Isus je rekao Svetom Petru: ''Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, sam si se opasivao i išao kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi te kamo ne želiš ići [3] Prije si se oslanjao na sebe, na svoju vlastitu volju, na svoju snagu; mislio si da je tvoja riječ bila sigurnija od moje [4] I sad vidite rezultate. Od sada ćete ovisiti o meni i željeti ono što ja želim ... i stvari će ići puno bolje.''

 

Unutarnji život je djelo milosti koja zahtijeva našu suradnju. Duh Sveti ispunjava jedra našeg broda svojim vjetrom. Uzvraćajući, imamo, da tako kažem, dva vesla: naš osobni napor, i povjerenje u Boga, izvjesnost da nas nikada neće ostaviti. Oba vesla su potrebna, i mi smo prisiljeni koristiti obje ruke, ako želimo da naš unutarnji život napreduje. Ako jedno ili drugo nedostaje, brod će se početi okretati u krug i bit će njime vrlo teško upravljati. Duša tada, može se reći, "šepa" , ne uspijeva napredovati, postaje iscrpljena i lako padne.

 

Ako nedostaje djelotvorna odluka da se borimo, pobožnost postaje sentimentalna, i vrline postaju rijetke. Čini se da je duša ispunjena dobrim željama, ali se one pokazuju nedjelotvorne kada dođe trenutak da se učini napor. Ako se s druge strane, sve povjerava jakoj volji, odlučnosti da se bori bez oslanjanja na našeg Gospodina, plod je suhoća, napetost, umor, odbojnost prema bitki  koja ne uspijeva privući ribe u mreže unutarnjeg života i apostolata. Duša se zatekne, poput Petra i njegovih prijatelja, u neuspjeloj noći.

 

Ako primijetimo da nam se nešto slično događa, ako povremeno padamo u malodušnost jer smo previše ovisni o vlastitom znanju ili iskustvu, o snazi volje, a premalo o Isusu, zamolimo Gospodina da dođe u naš brod. Mnogo više od rezultata naših vlastitih napora, nama je potrebna njegova prisutnost. Vidimo da njima naš Gospodin nije obećao veliki ulov, a Šimun ga nije ni očekivao. Ali on zna da je vrijedno raditi za našega Gospodina: ''in verbo autem tuo laxabo retia'', [5] na tvoju riječ bacit ću mreže.

 

Prepuštanje

 

Osvrnimo se malo i skrenimo pozornost na Isusov zahtjev. Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. [6]

 

''Duc in altum''. Izvedite svoj brod do duboke vode. Da bi ušli duboko u unutarnji život, moramo odustati od držanja naših nogu na čvrstom tlu, potpuno pod našim nadzorom; moramo ići tamo gdje bi lako moglo biti valova, gdje će se brod ljuljati i duša shvatiti da ne mora imati nadzor nad svime, gdje bismo mogli potonuti padnemo li u vodu.

 

Ne bi li bilo sigurnije na obali, ili gdje voda ne dolazi iznad koljena ili struka, ili najviše do ramena? Možda bismo se tamo osjećali sigurnije. Ali s obale se ne može uhvatiti riba vrijedna truda. Ako želimo baciti naše mreže za ribu, moramo izvesti čamac do duboke vode i odbaciti strah od gubitka obale iz vida.

 

Koliko li je često Isus prekorio svoje učenike zbog njihova straha! Zašto ste plašljivi, malovjerni? [7] Zar mi također ne zavrijeđujemo isti prijekor? "Zašto nemate vjere? Zašto želite sve nadzirati? Zašto vam je tako teško hodati kad sunce ne sja u svom svojem sjaju? "

 

Duša instinktivno pokušava pronaći referentne točke, signale koji potvrđuju da je na svom putu. Naš Gospodin nam ih često daje, ali mi nećemo rasti u unutarnjem životu, ako postanemo opsjednuti potrebom da mjerimo vlastiti napredak.

 

Možda imamo iskustvo da u trenucima nemira, kada nismo sigurni u tijek naše akcije i obuzeti željom da tražimo odgovor pod svaku cijenu, završimo pripisujući nekoj maloj okolnosti važnost kakvu objektivno nema - osmijeh ili ozbiljan pogled, riječ pohvale ili ukor, povoljna okolnost ili neuspjeh, može obojati svojim svijetlim ili tamnim nijansama stvari s kojima nemaju objektivnu vezu.

 

Rast u unutarnjem životu ne ovisi o tome da smo sigurni u Božju volju. Pretjerana želja za sigurnošću je točka gdje se dobrovoljnost spaja sa sentimentalnošću. Povremeno, naš Gospodin dozvoljava nedostatak sigurnosti koji nam, kad je dobro usmjeren, pomaže u rastu uvjerenja u ispravnost namjere. Važno je da se prepustimo u njegove ruke, jer pouzdajući se u njega nalazimo mir.

 

Cilj naše borbe nije izazivanje ugodnih osjećaja. Često ćemo ih imati, drugih puta ne. Kratko preispitivanje može nam pomoći da otkrijemo da ih možda tražimo češće nego što mislimo, ako ne za sebe, onda kao znak da je naša borba djelotvorna.

 

Naći ćemo primjerice ovo, u osjećaju obeshrabrenosti kada smo suočeni s iskušenjem kojem se nismo predali, ali koji i dalje traje, u uzrujanosti, jer smo naišli na teškoću, a mislimo da to ne bi trebalo biti teško za nas, u opažanju nezadovoljstva, jer posvećenost ne donosi sa sobom tople osjećaje koje želimo ....

 

Moramo se boriti s onime s čime se možemo boriti, ne brinući o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Naši osjećaji nisu sasvim predmet naše volje, i ne možemo ih pokušati učiniti takvima.

 

Moramo naučiti, prepustiti se, puštajući rezultate naše borbe u Božje ruke, jer samo prepuštanje, povjerenje u Boga, može prevladati ovaj nemir. Ako želimo biti uspješni ribari, moramo izvesti naš brod, in altum, gdje ne možemo dosegnuti do dna. Moramo prevladati našu želju da tražimo referentne točke, kako bi bili sigurni da idemo naprijed. No, za postizanje toga moramo se osloniti na kajanje.

 

Početak iznova

 

Šimun i njegovi drugovi slijedili su Gospodinov savjet i okružili veliko jato riba, i. . . njihove mreže su se gotovo razdirale. [8] Oni koji su došli kako bi im pomogli imali su korist od njihove smionosti, i dva čamca su prekomjerno ispunjena, gotovo do točke potonuća. Takav iznimno obilan ulov doveo je Petra do shvaćanja blizine Boga i osjećaja nedostojnosti takve prisnosti: Idi od mene, jer ja sam grješan čovjek, Gospodine [9] Ipak, nekoliko minuta kasnije, ostaviše sve i pođoše za njim. [10] I bili su vjerni do smrti.

 

Petar je otkrio Gospodina u tom izvanrednom ulovu ribe. Bi li on reagirao na isti način, da je njegov rad prethodne noći prošao dobro? Možda i ne. Možda bi u osobito bogatom ulovu prepoznao Kristovu pomoć, ali ne bi shvatio koliko je blizu Bog i da sve duguje njemu. Da bi čudo dodirnulo Šimunovu dušu, dobro je što su stvari ispale tako loše noć prije, unatoč svim njegovim iskrenim naporima.

 

Naš Gospodin koristi naše nedostatke da nas privuče k sebi, pod uvjetom da možemo napraviti iskren napor da ih prevladamo. Dakle, u borbi, moramo voljeti sebe kakvi jesmo, s našim manama. Kod postanka čovjeka, Riječ podrazumijeva ograničenja koja su dio ljudskog stanja, ona protiv kojih se i sami ponekad bunimo. Na putu poistovjećivanja s Kristom, ključno je prihvaćanja vlastitih ograničenja.

 

Koliko često je upravo mirna svijest o vlastitoj nedostojnosti ta koja nas vodi do otkrića da je Krist na našoj strani, jer jasno vidimo da riba što je nalazimo u našoj mreži nije tu zbog naše vlastite vještine, nego zbog Boga. I to iskustvo nas ispunjava radošću i uvjerava nas još jednom da nas skrušenost vodi naprijed u unutarnjem životu.

 

Zatim se poput Petra, bacamo do Isusovih nogu, i ostavljamo sve za sobom - uključujući izvanredan ulov – da bismo ga slijedili , jer je samo to važno za nas.

 

Brza skrušenost određuje put radosti. "Tvoj unutarnji život mora biti upravo to: početi... i počinjati iznova." [11] Koliku duboku radost naša duša doživljava kad otkrivamo u praksi značenje ovih riječi! Nikad se ne umoriti od počinjanja nanovo: to je tajna djelotvornosti i mira. Oni koji gaje takav stav dozvoljavaju Duhu Svetom da djeluje u njihovim dušama, surađujući s njim, ali bez namjere da zauzmu njegovo mjesto. Oni se bore svom svojom snagom i sa punim povjerenjem u Boga.

 

J Dieguez 

 

 

 

Fusnote: 

 

[1] Lk 5:5. 

 

[2] Kovačnica,br.. 416. 

 

[3] Jn 21:18. 

 

[4] Cf. Mt 26: 34-35. 

 

[5] Lk 5:5. 

 

[6] Lk 5:4. 

 

[7] Mt 8:26. Cf. Mt 14:31. 

 

[8] Lk 5:6 

 

[9] Lk 5:8. 

 

[10] Lk 5:11. 

 

[11] Put, 292