O znakovima vremena

Prvo čitanje iz današnje liturgije donosi odlomak iz Knjige Otkrivenja (Apokalipse) u kojoj se nastavlja jedan ZNAKOVIT govor o Posljednjim vremenima. Potaknuti time razmišljamo malo o ZNAKOVIMA koje kršćani ćesto traže kao potvrdu svoje vjere ili potvrdu Svetopisamskih riječi. Mnoge su tiskovine pune mesijanskih tumačenja ove Knjige Otkrivenja. Najčešće je riječ o posve POGREŠNOM TUMAČENJU koje vodi u KRIVOVJERJE ili u otklon odo bitnih stvari u vjeri. Stoga se nadamo kako će ovaj tekst poslužiti kao podsjetnik na ono što je bitno kada se čita Sveto Pismo, a osobito Knjiga Otkrivenja.

Otk 15, 1-4

 

Ja, Ivan, vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji. I vidjeh kao neko more od prozirca pomiješano s ognjem. Oni koji pobijediše Zvijer i kip njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ! Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

 

 

 

Pitanje o znakovima Kristova ponovnog dolaska prema našem vremenu ogleda se u ZNAKOVIMA KRAJA VREMENA koja se, (…) u kršćanstvu uvijek iznova postavlja još od vremena prvih Isusovih učenika. Čitajući Novi Zavjet na prvi se pogled stječe dojam da su ovdje suprostavljene dvije različite pozicije. S jedne strane stoji ODLUČNO ODBACIVANJE PITANJA ZNAKOVA: Kristov je dolazak posve nespojiv s povijesnim vremenom, s njegovim vlastitim zakonima protjecanja, te ga se stoga nikada ne može iskalkulirati iz same povijesti. Gdje god se ono kalkulira, tu čovjek primjenjuje vlastitu logiku povijesti i slijedom toga djeluje baš suprotno.” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 186.)

 

 

Ovaj dio teksta pape Benedikta XVI pojašanjava kako oni koji u svojem hodu prema Posljednjim vremenima teže samo PREPOZNAVANJU ZNAKOVA VREMENA, griješe i takvo se kršćanstvo pretvara u nešto što je posve OVISNO O LJUDSKOJ PROSUDBI. Drugim riječima, ZNAKOVI NISU ONO ŠTO SE NAGLAŠAVA kada se govori o Posljednjim vremenima, jer “(...) Krist, koji nije proizvod evolucije ili dijalektički stupanj u procesu uma, nego “drugi” koji izvana otvara vrata vremena i smrti (...)” (Isto), ne može se kao Osoba, a tako i sve vezano uz nju, definirati samo našim umovanjem. Stoga, ono što jest važno u razmišljanju o Posljednjim vremenima jest POTREBA BUDNOSTI i REVNOSTI U KRŠĆANSKOM ŽIVOTU: (...) jedini odgovor na pitanje o znakovima i na svaki pokušaj da se Kristov dolazak učini opisivim može biti amo da se odbaci ovo pitanje i da ga se zamijeni pozivom: ŠTO VAMA KAŽEM, SVIMA KAŽEM: BDIJTE! (mK 13,37)” (Isto).

 

 

Tek sada kada su razmišljanje o ZNAKOVIMA KRISTOVA DOLASKA smjesti na pravo mjesto koje se može sagledavati trijezno, bez kataklizmičkih euforija, možemo postaviti pitanje: A zašto onda Sveto Pismo govori o ZNAKOVIMA VREMENA?

 

 

Valja podsjetiti kako je Isus Krist PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Stoga, u Isus Kristu “Bog djelje kao Bog, neposredno božanski. I u njemu Bog djeluje kao ČOVJEK, u povijesnome posredovanju” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 187.), što znači da se dolazak Isusa Krista NE MOŽE REDUCIRATI NA LJUDSKI JEZIK, ali kako se govori o KRAJU VREMENA, KRAJU POVIJESTI, što je jedna kategorija života koju čovjek razumije, treba o tim vremenima govoriti JEZIKOM KOJI ČOVJEK KOLIKO TOLIKO RAZUMIJE.

 

 

Budući da čovjek NE MOŽE RAZUMJETI Božji naum o dolasku, jer je riječ o ČISTOM BOŽJEM DJELU “za koje ne postoje povijesne podudarnosti” (Isto), nije moguće naći riječi kojima bi se taj dolazak i opisao. Nije moguće ODREDITI NIČIM ZEMALJSKIM OVAJ DOLAZAK jer ovaj DOLAZAK NE OVISI O LJUDSKOJ POVIJESTI- on je izvan vremena, on je na KRAJU VREMENA, kada “vrijeme stane za sve”- a taj “kraj” ljudskim razumijevanjem ne možemo dohvatiti.

 

 

S druge strane, BOG GOVORI O KRAJU I UPOZORAVA NAS NA ONO ŠTO SE IMA DOGODITI i čini to na način koji NADILAZI VRIJEME: čini to u ZNAKOVIMA. Čini to kako bi nas ZNAKOVI PODSJETILI NA POTREBU BUDNOSTI. Stoga je važnije za nas prepoznavanje vlastitih slabosti, nego znakova kraja vremena, jer oni koji se tek na kraju svega sjete kako bi trebali živjeti drugačije- griješe: vrijeme je tada ISTEKLO, NEMA GA. O tome su trebali razmišljati tijekom cijeloga svoga života.

 

 

Znakove, po kojima nas Bog želi držati “budnima”, možemo svrstati u tri skupine. “Prvu skupinu znakova, koja najviše upada u oči možemo sažeti natuknicama RAT- KATASTROFE- PROGON VJERE” (isto, str. 189). Ova se skupina znakova pojavljuje u svakoj generaciji ljudi, stoga se posljednja vremena stalno čine prisutnima. Ona to i jesu, ali ne zbog znakova, jer važnije je shvatiti kako SVAKO VRIJEME PRISILJAVA NA BUDNOST, a o tome je li ili nije došao kraj vremenu kako ga mi kronološki shvaćamo, sami NE MOŽEMO PROSUĐIVATI.

 

 

Druga grupa znakova počinje sa pojavljivanjem ŽENE ODJEVENE U SUNCE, MJESEC JOJ POD NOGAMA I NA GLAVI KRUNA OD DVANAEST ZVIJEZDA. Ni ovaj znak nije poveziv s nečim vremenitim. Više od ičega on nas podsjeća na Blaženu Djevicu Mariju i Dijete koje je ona rodila. Njezino MATERINSTVO SE PROTEŽE NA CIJELU CRKVU, stoga u ovoj grupi znakova, sve što se pojavljuje možemo gledati ne samo kroz Blaženu, već i kroz cjelokupnu Crkvu kao “ženu” koja je rođena iz krila Žene. Ovai nas znakovi dovodi nas do BORBE NA NEBU i do PROGONA ŽENE I NJEZINA DJETETA. Vjerojatno se odnosi na BORBU PROTIV ZLA koja dolazi od Đavla, te na progon Crkve u vremenu. Nije li to znak kojeg primaju sve generacije? Jest, i uistinu, na neki smo način u Posljednjim vremenima, ali važnija je od toga BUDNOST u SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, kojom ne dozvoljavamo da ZLO PRODRE U NAS, U NAŠ ŽIVOT.

 

 

Konačno, treću skupinu znakova obilježava KRAJ NAPETOSTI IZMEĐU SILA ZLA I CRKVE ISUSA KRISTA. Znakoviti su brojevi, pa se primjerice broj SEDAM ponavlja TRI PUTA. Iza SEDAM PEČATA, dolazi SEDAM TRUBLJA, i na kraju dolazi SEDAM POSLJEDNJIH ZALA: “vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji”. Ono “more od prozirca pomiješano s ognjem” može nas podsjećati na spasnje koje je narod doživio pri izlasku iz Egipta. Stoga govori o onima koji su spašeni. To su oni “koji pobijediše Zvijer” i koji sada pjevaju slavu Bogu i Jagnjacu Božjem: “Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!”. Ovo iskazivanje slave oblik je molitve koji sada ptrehodi novoj Božjoj intervenciji koja ima doći u kojoj će se osloboditi svi utjecja Đavla i njegova zla: “Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!

 

Znakovi nisu cilj sam sebi i griješe oni koji misle kako samo znakove treba gledati. Oni su UPOZORENJE, ali prije svega UPOZORENJE NA BUDNOST U SUOČAVANJU S GRIJESIMA. Ne smije nam se dogoditi da nas Gospodin zatekne nepremne, da smo puni grijeha, da smo uspavali svoj život u vjeri i živimo drugačije. Danas, kada su nam mediji puni katastrofičnih najava, više od ZNAKOVA brine nas NEDOSTATAK ONIH KOJI U TIM KATASTROFAMA USPIJEVAJU DO KRAJA BITI KRŠĆANI, KOJI SU STRPLJIVI U NEVOLJAMA, USTRAJNI U ŽIVLJENJU KRŠČANSTVA. Mnogi pričaju o znakovima, ali ne žive kršćanstvo pokazujući tako kako ne razumiju Isusovu Riječ.

 

 

U svjetlu trenutnih događanja u našem društvu, u kojem vlast ignorira mišljenje većine građana, ne poštujući niz zakona koji građanima otvaraju put legitimnom izjašnjavanju svoje volje i u kojem se "zaobilaznim" putevima nastoji izglasati ono što većina građana ove zemlje ne želi (bilo da se radi o referendumu za način glasovanja, bilo da je riječ o Istanbulskoj konvenciji, bilo da je riječ o radu civilnih udruga koje ne rade ništa osim što se hrane trudima poštenih ljudi, bilo da je riječ o nekim društvenim vrednotama koje protiv volje žele mijenjati, bilo da je riječ o civilnom odgoju, bilo da je riječ o kurikulumu obrazovanja) donosimo izvadak iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE u kojem se govori o NARAVI DRŽAVNIH VLASTI i načinu na koji se kršćani trebaju odnositi prema vlasitma. Prije čitanja samog teksta, dužnost mi je upozoriti na nekoliko činjenica. Kršaćnin je DUŽAN ponašati se kao LOJALAN ČLAN DRUŠTVA. Ipak, LOJALNOST BOGU IZNAD JE LOJALNOSTI DRŽAVI, STRANCI, NACIJI, EUROPSKOJ ZAJEDNICI, UJEDINJENIM NARODIMA,..... BOG JE NA PRVOM MJESTU.

 

 

Sukladno navedenom, mi moramo društvu doprinositi svojom čestitošću i poštenim odnosom prema dužnostima i zakonima države. Ipak, ta lojalnost državi, PRESTAJE ONOG TRENUTKA KADA SE OD KRŠĆANINA ZAHTIJEVA PODRŽAVANJE ZAKONA KOJI SU PROTUPRIRODNI, koji promiču NEMORAL, idu PROTIV NARAVNIH ZAKONA, ili SE IZRAVNO PROTIVE BOGU. Takvi zakoni u sebi uvijek idu PROTIV BOGA i TAKVE ZAKONE NISMO DUŽNI POŠTIVATI NI ISPUNJAVATI IH. U takvim situacijama kršćanin se može i mora prizvati na svoju savjest i poslušati je, a slijedom toga, pozvan je na građanski neposluh takvim zakonima uz svijest da tim činom može trpjeti izvjesne posljedice nametnute od strane državnih ustanova.

 

 

Budući da se Istanbulskom konvecijom RUŠE TEMELJI MORALA NASTALOG IZ PRIRODNOG ZAKONA, u drugom dijelu ovog teksta pojašanjava se uloga tog PRIRODNOG ZAKONA u životu čovjeka i zajednice i naglašava se kako je taj prirodni zakon odraz Božjeg zakona kojeg je sam Gospodin upisao u srce svakog čovjeka, te kako ni jedna vlast nema legitimitet poništiti takve zakone. U slučajevima kada se bilo koja vlast protivi prirodnim zakonima ili donosi zakone koji takve poništavaju ili promiču protunaravna ponašanja, onda se takva vlast drži NEPRAVEDNOM, NADILAZI GRANICE SVOGA DJELOVANJA, te je kao takvu smatramo IZRAZOM NEČIJE SAMOVOLJE.

 

 

Iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE

 

 

OSOBA I DRUŠTVO

 

I. Komunitarni karakter ljudskog poziva

 

(...)

 

1879 Ljudskoj osobi potreban je društveni život. To nije čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu.

 

1880 Društvo je skup osoba organski povezanih načelom jedinstva koji nadilazi svaku od njih. Skup, u isti mah vidljiv i duhovan, kao društvo traje u vremenu: ono je baštinik prošlosti i pripravlja budućnost. Po njemu svaki čovjek postaje "baštinik", prima "talente" koji obogaćuju njegov identitet i koje treba umnožiti. S pravom, svatko duguje privrženost zajednicama kojima pripada, i poštivanje vlasti kojoj je povjereno opće dobro.

 

1881 Svaka je zajednica odredjena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no "počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba".

 

1882 Neka društva, kao što su obitelj i gradjanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su mu nužna. Da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, treba promicati osnivanje društava i saveza "ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, sportskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili medjunarodni". Ta "socijalizacija" izražava takodjer i naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te doprinosi zaštiti njezinih prava.

 

1883 Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra".

 

1884 Bog nije htio samome sebi pridržati vršenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadaće koje je ono sposobno izvršiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj način upravljanja treba se ugledati u društvenom životu. Način božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoci o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajedničama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti.

 

1885 Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono odredjuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose izmedju pojedinaca i društava. Tezi za uspostavom istinskog medjunarodnog poretka.

 

II. Obraćenje i društvo

 

1886 Društvo je nenadomjestivo za ostvarenje čovjekova poziva. Da se postigne taj cilj, nužno je poštivati pravu ljestvicu vrednotâ koja "podredjuje materijalno i instinktivno nutarnjem i duhovnom":

 

Ljudsku zajednicu ponajprije valja smatrati stvarnošću duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vršiti dužnosti; ona potiče čeznje za dobrima duha; u svemu lijepome, ma koje vrste bilo, s pravom zajednički uživaju; stalnom voljom naginju k izlijevanju svega ponajboljega svoga u druge; dobra tudjega duha marno gledaju i sami prihvaćaju. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski život, društvenu organizaciju, političke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izražavanja društvenog života u njegovu neprestanom razvoju.

 

1887 Zamjenjivanje sredstava s ciljevima, što dovodi do toga da se vrijednost posljednje svrhe pridaje onome što je samo sredstvo za njezino postignuće, ili da se osobe smatraju samo sredstvom u vidu nekoga cilja, radja nepravednim strukturama koje "otežavaju ili stvarno onemogućavaju kršćansko ponašanje u skladu sa zapovijedima božanskog zakonodavca". (...)

 

1889 Bez pomoći milosti, ljudi ne bi znali "uočiti put, često uzak, izmedju kukavičluka koji popusta pred zlom, i nasilja koje, umišljajući da se bori protiv zla, samo ga otežava". To je put ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav predstavlja veliku društvenu zapovijed. Ona poštuje druge i njihova prava; zahtijeva vršenje pravde i samo ona nas za to osposobljuje. Ljubav nadahnjuje život koji postaje dar sama sebe: "Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, sačuvat će ga" (Lk 17,33).

 

Clanak 2.

 

SUDJELOVANJE U DRUŠTVENOM ŽIVOTU

 

I. Vlast

 

1897 "Ljudsko društvo ne može biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra".

 

"Vlašću" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja očekujući od njih poslušnost.

 

1898 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo gradjanske zajednice. zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.

 

1899 Vlast što je traži moralni red dolazi od Boga: "Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. štoga tko se suprotstavlja vlasti, božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce na se navući osudu" (Rim 13,1-2).

 

1900 Obveza poslušnosti nalaze svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku vlast:

 

Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi svidja; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrdja.

 

1901 Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali "oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji gradjana". Raznolikost političkih rezima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opće dobro narodâ kojima su se nametnuli.

 

1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno nego djelovati za opće dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti". Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja.

 

1903 Vlast se vrši zakonito samo ako traži opće dobro odredjene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u savjesti. "U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju".

 

1904 "Stoga je prikladnije da ravnotežom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadležnosti, da je zadrže u pravim granicama. To je načelo `pravne države', u kojoj vrhovnistvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji".

 

II. opće dobro

 

1905 U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je u vezi s općim dobrom. A ovo se može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe, kao da ste već opravdani, nego udružujte se, da skupa tražite što je za dobro svih.

 

1906 Pod pojmom `opće dobro' treba shvatiti "skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dodju do vlastitog savršenstva". opće dobro tiče se života svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a jos više od onih koji obnašaju službu vlasti. U njemu je bitno troje.

 

1907 U prvom redu, ono pretpostavlja poštivanje osobe kao takve. U ime općeg dobra javne vlasti su dužne poštovati temeljna i neotudjiva prava ljudske osobe. Društvo je dužno svakomu svom članu dopustiti da ostvari vlastiti poziv. Napose, opće dobro sastoji se u uvjetima izvršavanja naravnih sloboda koje su nenadomjestive da se ljudski poziv potpuno razvije: kao što je pravo "da (svatko) djeluje prema ISPRAVNOJ NORMI SVOJE SAVJESTI, pravo na ZAŠTITU PRIVATNOG ŽIVOTA te na OPRAVDANU SLOBODU, I NA RELIGIOZNOM PODRUČJU".

 

1908 Nadalje, opće dobro trazi društveno blagostanje i razvitak same skupine. Razvitak je sažetak svih društvenih dužnosti. Dakako, na vlast spada da u ime općeg dobra prosudjuje izmedju raznovrsnih pojedinačnih interesa. No ona mora omogućiti svakome ostvariti što mu je potrebno za doista ljudski život: hranu, odjecu, zdravlje, rad, odgoj i kulturu, prikladno obavještavanje, pravo na osnivanje obitelji itd.

 

1909 Konačno, opće dobro uključuje mir, tj. postojanost i sigurnost pravednog poredka. Prema tome pretpostavlja da vlast, poštenim sredstvima, jamči sigurnost društva i njegovih članova. Na općem dobru se temelji pravo na zakonitu osobnu i zajedničku obranu. (...)

 

1912 Opće dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: "Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno". Taj se red temelji na istini, izgradjuje se u pravdi, a oživljava ljubavlju.

 

III. Odgovornost i sudjelovanje

 

1913 Sudjelovanje je dragovoljno i plemenito zalaganje osobe u društvenim razmjenama. Svi moraju sudjelovati u promicanju općeg dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Ta je dužnost najuže povezana s dostojanstvom ljudske osobe.

 

1914 Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i društva.

 

1915 Koliko je to moguće, gradjani moraju aktivno sudjelovati u javnom životu. Načini tog sudjelovanja mogu biti različiti, od jedne države do druge, od jedne uljudbe do druge. (..)

 

1916 Kao i svaka etička duznost, sudjelovanje svih na ostvarivanju općeg dobra uključuje neprestano obnavljano obraćenje društvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlače od zakonskih naredaba i propisa društvene dužnosti, treba odlučno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje služe boljitku uvjeta ljudskog života.

 

(...)

 

MORALNI ZAKON

 

1950 Moralni je zakon djelo božanske Mudrosti. možemo ga, u biblijskom smislu, označiti kao očinsku pouku, kao božju pedagogiju. Propisuje čovjeku putove, pravila životnog ponasanja koja vode k obećanom blaženstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obećanjima.

 

1951 Zakon je pravilo ponašanja koje je nadležna vlast izdala na opće dobro. Moralni zakon pretpostavlja razumski poredak što ga je medju stvorovima, za njihovo dobro i u vidu njihova cilja, uspostavila Stvoriteljeva svemoć, mudrost i dobrota. Svaki zakon nalazi svoju prvu i posljednju istinu u vječnom zakonu. Razum proglasuje i odredjuje zakon kao svojevrsno učešće u Providnosti živoga Boga, Stvoritelja i Otkupitelja sviju. "Uredba razuma, evo, to se zove zakonom". Jedini se čovjek medju svim živim bićima može ponositi da je bio dostojan primiti od Boga zakon; kao živo biće obdareno razumom, sposobno spoznavati i razlučivati, čovjek ce uredjivati svoje ponašanje služeći se svojom slobodom i svojim razumom - u poučljivu posluhu onome koji mu je sve povjerio.

 

1952 Izrazi su moralnoga zakona različiti, a medjusobno su svi uskladjeni: vječni zakon, u Bogu, kao izvor svih zakona; prirodni zakon; objavljeni zakon što obuhvaća Stari zakon i Novi ili Evandjeoski zakon, i napokon gradjanski i crkveni zakoni.

 

1953 Moralni zakon nalazi u Kristu svoju puninu i svoje jedinstvo. Isus Krist je kao osoba put savršenstva. On je dosvršetak Zakona jer samo on naučava i daje pravednost božju: "Jer dovršetak zakona je Krist - na opravdanje svakomu koji vjeruje" (Rim 10,4).

 

I. Prirodni moralni zakon

 

1954 Čovjek učestvuje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih čina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Prirodni zakon je izraz izvornog moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što li zlo,što li istina a što laz: Prirodni je zakon upisan i uklesan u dušu svih i svakoga pojedinog čovjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaže činiti dobro, a zabranjuje grijeh (...) Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumač jednog višeg uma kojemu treba da se naš duh i naša sloboda podlože.

 

1955 "Božanski i prirodni" zakon pokazuje čovjeku kojim mu je putem ići da izvrši dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznačuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim životom. Oslonac mu je težnja i podložnost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjećaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izložen u Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bića, nego zato što je razum, koji ga proglašuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla što se zove Istinom? Odatle, dakle, proistječe svaki pravedan zakon te se upisuje u srce čovjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujući se u njega nego kao utiskujući se u njega, kao što slika prelazi s pečata u vosak, ne napustajući pečat. Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.

 

1956 Budući da je prisutan u srcu svakog čovjeka i zasnovan razumom, prirodni je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteze na sve ljude. On izražava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i dužnosti: Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenljiv je i vječan; njegove zapovijedi iziskuju dužnost, njegove zabrane cuvaju od zablude (...) ZLOČIN JE ZAMIJENITI GA PROTIVNIM ZAKONOM; ZABRANJENO JE NE IZVRŠITI MA I JEDNU NJEGOVU ODREDBU; NITKO NEMA PRAVA DA GA POSVE DOKINE.

 

1957 Primjena prirodnoga zakona vrlo je raznolika; može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznoličju kulturâ prirodni zakon ostaje pravilom što ljude povezuje medju sobom i nalaze im, uza sve neizbjezive razlike, opća načela.

 

1958 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i običaja i podržava njihov napredak. Norme koje ga izražavaju ostaju suštinski valjane. Pa i kad mu se načela zaniječu, njega se ne može uništiti ili čovjeku iščupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u životu pojedinaca i društva: Kradju zacijelo, Gospodine, kažnjava tvoj zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloća ne može izbrisati.

 

1959 Prirodni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruža čvrste temelje na kojima čovjek može sagraditi zgradu moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima. On postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon osigurava nužni temelj za gradjanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmisljanjem koje izvlači posljedice iz načela prirodnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

 

1960 Zapovijedi prirodnoga zakona ne uočavaju svi jasno i neposredno. U sadašnjem stanju, čovjeku grešniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati "svi, bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude". Prirodni zakon pruža objavljenom Zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i uskladjen s djelovanjem Duha Svetoga.

 



 

 

Gal 3,23- 4,1-

 

(19) Čemu onda Zakon? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomstvo komu je namijenjeno obećanje; sastavljen je po anđelima preko posrednika. (20) Posrednika pak nema gdje je samo jedan. A Bog je jedan. (21) Zar je dakle Zakon protiv obećanja Božjih? Nipošto! Jer da je dan Zakon koji bi mogao oživljavati, pravednost bi doista proizlazila iz Zakona. (22) Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh da se, po vjeri u Isusa Krista, obećano dade onima koji vjeruju.

 

Doba vjere

 

(23) Prije dolaska vjere, pod Zakonom zatvoreni, bili smo čuvani za vjeru koja se imala objaviti. (24) Tako nam je Zakon bio nadzirateljem sve do Krista da se po vjeri opravdamo. (25) A otkako je nadošla vjera, nismo više pod nadzirateljem. (26) Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. (27) Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. (28) Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (29) Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.

 

Božje posinstvo

 

#4Hoću reći: sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: (2) pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. (3) Tako i mi: dok bijasmo maloljetni, robovasmo počelima svijeta. (4) A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan (5) da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. (6) A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: "Abba! Oče!" (7) Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.

 

 

Ovaj tekst svetoga Pavla koristit će nam da pokušamo približiti smisao pojma DIJETE BOŽJE iz perspektive jednog kršćanina koji je bio Pavlov suvremenik. Uz to ćemo pokušati pojasniti zašto se često koriste izarazi ZARUČNIK ZA ISUSA, A ZARUČNICA ZA CRKVU.

 

PODLOŽNOST ZAKONU- NADZIRATELJU

Pavao se koristi rimskim običajima i zakonom rimskog prava kako bi pojasnio razliku vjere koja se primala po Abrahamu i Mojsiju, od vjere koju primismo po Kristu.

 

 

U Rimu je zakon propisivao potpunu podložnost djeteta ocu sve do vjenčanja. Dijete se poučavalo o svemu preko nadziratelja ili pedagoga. NADZIRATELJ JE BIO ROB koji je dijete pratio u svemu i poučavao ga ophođenju. Vodio je računa o tome da se DJETETU NE DOGODI NIŠTA, DA NE UPADNE U NEVOLJU (sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: (2) pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac), ali o o tome KAKO SE DIJETE IMA PONAŠATI. U svemu je bio odgovoran za dijete.

 

 

U tom smislu, Pavao govori o MOJSIJEVU ZAKONU KAO O NADZIRATELJU VJERNIKA. Primivši vjeru po Abrahamu, VEJRNIK JE  bio poput DJETETA kojem je POTREBAN NADZOR KAKO NE BI UPAO U PROBLEM. Tako je Zakon tu da bi NADZIRAO VJERNIKA DA NE UPADNE U GRIJEH.

 

 

Nadziratelj djeteta je rob kojeg je odredio OTAC DJETETA. Isto tako i ZAKON NIJE VRHUNAC SVEGA ŽIVOTA VJERNIKA, VEĆ JE ZAKON DAN OD BOGA OCA vjernicima kako ne bi padali u grijeh i kako bi se brzo vraćali na pravi put.

 

 

Da bi se dijete oslobodilo tutorstva oca i steklo PRAVO GRAĐANSTVA, onda je bilo potrebno VJENČATI DIJETE. Tek vjenčanjem se stjecalo pravo građanstva, a MLADIĆ ILI DJEVOJKA SU BILI OSLOBAĐANI PODLOŽNOSTI RODITELJU.

 

 

Ovo je razlog zbog kojeg se stalno govori o ISUSU KAO ZARUČNIKU KOJI SE VJENČAJE SA CRKVOM- ZARUČNICOM. Naime, Isus je bio podložnostian Zakonu kao i svi Židovi. Stoga Pavao i veli kako “kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan”. No, Bog nije poslao svoga Sina da ostane Zakonu podložan, već da sve one koji su svoje živote upravljali Zakonom OSLOBODI OD TUTORSTVA ZAKONA: “da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.” Drugim riječima, cilj Isusova dolaska ovamo jest NOVO SINOVSTVO KOJE SA SOBOM DONOSI NOVU BAŠTINU. Naime, sinovstvo “pod tutorom”, pod nadzirateljem, NE DONOSI BAŠTINU SA SOBOM, jer onaj koji je još uvijek pod paskom nadziratelja određena od oca, taj po zakonu (rimskom) ne prima baštine. Baština se sa oca na sina prenosi tek ŽENIDBOM, KOJE MIJENJA SINOVSKI OBLIK- SIN, KOJI JE PRIJE BIO POPUT ROBA (sve dok je baštinik maloljetan, ništa se ne razlikuje od roba premda je gospodar svega: pod skrbnicima je i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac), sada POSTAJE SLOBODNIM ČOVJEKOM I BAŠTINIKOM- STJEČE PRAVO NA OČEVU BAŠTINU. Potrebno je vjenčanjem osloboditi se tutorstva i steći pravo na baštinu.

 

 

KRŠTENJE KAO NOVO RAĐANJE OD ZARUČNICE

Mi postajemo SINOVI ILI DJECA BOŽJA PO KRŠTENJU. Upravo to KRŠTENJE nam otkriva kako ULAZIMO MEĐU BAŠTINIKE. Naime, mi po svom rođenju postajemo NEČIJA DJECA- djeca svojih roditelja. Isus nam je otvorio vrata Božje baštine, a to je VJEČNI ŽIVOT. Otvorio nam je time što je nas POSVOJIO KRŠTENJEM- krštenjem postajemo KRISTOVI- KRŠĆANI. U krštenju, Sin izlijeva svoga Duha- DUHA SINOVSTVA BOŽJEG NA NAS, i po tom Duhu postajemo DJECA ISTOG OCA. Isus želi da ŽIVIMO U NJEGOVU DUHU- DUHU DJECE BOŽJE. Živjeti u “nečijem duhu” zapravo znači PONAŠATI SE POPUT OSOBE O ČIJEM DUHU JE RIJEČ.

 

 

No, ono što je nama KRŠTENJE, Isusu je KRIŽ. Naime, kada se KRSTIMO, onda se krstimo U MUKU I SMRT ISUSOVU KAKO BISMO ZADOBILI BAŠTINU- USKRSNUĆE ZA ŽIVOT VJEČNI. Stoga, KRŠTENJEM SE OSLOBAĐAMO TUTORSTVA STAROG ZAKONA, STAROG ZAVJETA. Krštenje znači oslobođenje nadziratelja i ulazak u baštinu. Ipak, u baštinu ULAZIMO PREKO KRISTA- preko njegova Križa. Možemo kazati kako ulazimo kao POSINJENI BAŠTINICI. Jer, da nema Isusa, pristupati baštini ne bismo mogli na ovaj način.

 

 

Rekli smo ranije, kako je, prema rimskom zakonu sin u baštinu ulazio VJENČANJEM. Vjenčanje mijenja stanje spram zakona, ali i spram baštine očeve. Često za Isusa Krista koristimo izraz ZARUČNIK. Uostalom, sam Isus o sebi govori kao o Zaručniku. Kada su farizeji pitali zašto njegovi učenici ne poste odgovorio im je: “Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan!” (Mk 2,19-20).

ZARUČNIK

 

 

Zaručnik je Krist, i On je taj koji je oslobođen “nadziratelja”, oslobođen Zakona. On je sebe prikazao VEĆIM OD ZAKONA premda mu je bio podložan. Tumačio je Zakon kao onaj koji ima vlast, kao onaj koji je Zakon i donio. Ipak, odbržavao je sve zakonske odredbe.

 

 

Za razliku od drugih, Isus nije trebao biti podložan Zakonu. Mladići koji su imali “tutora” NISU PLAĆALI POREZA- to je umjesto njih činio otac. Drugim riječima, ti su mladići u određenom smislu bili izuzeti od Zakona. Sukladno tome, NI ISUS NE BI TREBAO PLAĆATI HRAMSKI POREZ, JER JE SIN BOŽJI- nelogično je da sin plaća porez ocu. Isus je na tom primjeru pojasnio kako se na Njega ne odnose zakonske odredbe, već ih on DRAGOVLJNO VRŠI JER ŽELI VRŠITI VOLJU OCA NEBESKOG. O otme čitamo u Matejevu evanđelju: “Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: "Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?" "Plaća", odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?" Kad on odgovori: "Od tuđih!", reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se." (Mt 17,224-27).

 

 

Isus se DRAGOVOLJNO PODLOŽIO ZAKONU kako bi NAS OSLOBODIO ZAKONA. Sam je svoje OSLOBOĐENJE PLATIO SVOJIM ŽIVOTOM. Isusa je od Mojsijeva zakona mogao osloboditi samo Otac. No, Otac je na nebesima. Stoga je na zemlji trebalo osloboditi ga se na drugi način. Isus je PREDAO SEBE U SMRT DA SE OSOBODI ZAKONA, JER ZAKON JE OBVEZIVAO ŽIDOVA DO SMRTI. Stoga, SMRT JE ZNAČILA OSOBOĐENJE OD ZAKONA.

 

 

VJENČANJE I ZARUČNICA

Što je onda s VJENČANJEM po kojem se prima baština? Zaručnik je SLOBODAN od tutorstva Zakona, i sada je potrebno vjenčati se sa Zaručnicom. ZARUČNICA JE CRKVA KOJA JE TRAJNO VEZALA UZ ISUSA KRISTA. ONA ĆE RAĐATI KRŠTENJEM SVE ONE KOJI VIŠE NEĆE BITI PODLOŽNI ZAKONU MOJSIJA, VEĆ ĆE BITI SLOBODNA DJECA BOŽJA. Zaručnica se počinje stvarati od Marije i Apostola, prvih ljudi koji stoje uz Križ, i upravo ISPOD KRIŽA KREĆE NOVA SVADBA, U KOJOJ ĆE SE BLAGOVATI ONO ŠTO S KRIŽA DOĐE: TIJELO I KRV KRISTOVA.

 

 

Isus Krist nas je svojom smrću na Križu oslobodio obaveza prema Starom Zavjetu. On želi da se razvijamo kao SLOBODNI LJUDI, da baštinu Oca nebeskog primamo po Crkvi- po Majci. I taj dio priče je za prve kršćane bio razumljiviji nego nama, jer su prvi kršćani bili Židovi, koji su znali kako je za prenošenje židovstva ključna bila ženska- majčinska linija. Tko je imao majku Židovku automatski je smatran židovom. Slično je primjenjivo na kršćanstvo- tko ima Crkvu za Majku-kršćanin je, ali i baštinik Majčina Zaručnika.

 

 

 

Isusovo Božanstvo u Evanđeljima

 

Članak o povijesnoj realnosti Isusa iz Nazareta: ''U propovijedima rane Crkve Isus je bio nazivan Sinom Božjim i jedinim Spasiteljem.''

 

 

 

Baš kao što neki ljudi nastoje zanijekati povijesnost čuda, ponekad se govori da naslov „sin Božji“ u Evanđeljima samo označava određenu posebnu bliskost Isusa s Bogom. Oni koji iznose ovu tvrdnju obično ističu da taj naslov ima razne namjene u tekstovima iz tog doba. Primjenjivao se za ljude izuzetne svetosti, za Izraelce, za anđele, za kraljevsku vlast ili za ljude s nekom posebnom sposobnošću. No kada uzmemo u obzir prispodobe iz Evanđelja, ponovno postaju očite razlike koje se mogu objasniti samo ako se uvidi Kristova božanska narav.

 

Tako Evanđelje po Marku svjedoči o činjenici da Isusova osobnost nadilazi onu običnog čovjeka. Dakako, povremeno Isusa nazivaju sinom Božjim oni koji možda tu frazu upotrebljavaju u uobičajenom značenju koji je tada imala, bez uviđanja njenih dubljih implikacija.

 

Čujemo također Očev glas pri Krštenju i Preobraženju koji svjedoči da je Isus Sin Božji. U svjetlu te objave možemo u mnogim drugim odlomcima uvažiti stvarni i jedinstveni značaj Kristovog božanskog sinovstva. Na primjer, Isus predstavlja sebe kao „sina ljubljenoga“ u prispodobi o vinogradarima ubojicama, a samim time kao izrazito drugačiji lik od onih ranije poslanih. On također pokazuje jedinstveni osobni odnos sinovstva i povjerenja prema Ocu kad ga zove Abba [12], Tata ili „Papa“ (Markovo je jedino Evanđelje koje sadrži taj izraz). U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako je evanđelistova vjera u Isusovo božanstvo istaknuta već u prvom retku „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ [13], te u satnikovoj ispovijedi pred kraj Evanđelja: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ [14]

 

U Matejevom Evanđelju Isusovo se božansko sinovstvo spominje češće nego u Markovom. Taj naslov proglašen je od strane opsjednutih, od satnika, od prolaznika ispod Križa na Kalvariji, od svećenika, te od strane Petra i učenika, posebno nakon čuda. Čak i jasnije nego kod Sv. Marka uočavamo da ga nisu svi koji ga zovu sinom Božjim doista priznali kao takvog, ali ipak evanđelist koristi tu činjenicu kao protutežu onima koji priznaju njegovo istinsko dostojanstvo.

 

Treći pak evanđelist naglašava Isusov odnos s Ocem, uokviren u okruženje molitve, intimnosti i povjerenja, sebedarja i predanja, sve do posljednjih riječi izrečenih na Križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ [15]

 

U isto vrijeme lako se primjećuje kako su Isusovi život i poslanje neprestano vođeni Duhom Svetim, i to od samog Navještenja kad je objavljeno njegovo božansko sinovstvo. Istodobno s tim značajkama koje ističe Sv. Luka, pronalazimo i druga svjedočanstva zajednička ostalim evanđelistima: zli duhovi nazivaju Isusa „Sinom Božjim“ u kušnjama u pustinji i tijekom ozdravljenja opsjednutih ljudi u Kafarnaumu i Gerazu.

 

Kod Sv. Ivana, Kristovo božansko sinovstvo predstavljeno je u svojem najdubljem nadnaravnom smislu. On je Riječ, koja je u Božjem krilu i koja se utjelovljuje. On je pretpostojeći, postoji prije Abrahama. On je poslan od Oca i sišao je s nebesa... Ove osobine ističu stvarnost Isusova božanstva. Tomina ispovijest njegova božanstva može se promatrati kao vrhunac ovog Evanđelja, koje je zapisano „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ [16]

 

Kod Sv. Ivana, možda više nego u ikojem drugom Evanđelju, potvrđivanje Isusova pravog božanstva jasno čini ključni dio same srži apostolskog propovijedanja. Štoviše, ovo potvrđivanje utemeljeno je na svjesnosti koju je i sam Krist imao tijekom svog vremena na zemlji.

 

U tom smislu, posebno je korisno prisjetiti se (i to je nešto što svi evanđelisti bilježe) kako Isus razlikuje svoj odnos s Ocem od odnosa s drugim ljudima: „Ima koji me slavi – Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog;“ [17] „Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.“ [18] Izraz „Oče naš“ pojavljuje se na Isusovim usnama samo u jednoj prilici, kada učenike uči moliti. Krist nikad nije svoje posebno sinovstvo stavio na istu razinu kao ono svojih učenika. To je znak svjesnosti koju je on sam imao o svojem božanstvu.

 

Propovijedanje rane kršćanske zajednice koristilo je proglase, kateheze, opomene i argumente u prilog vjere, oblike koji su također prisutni u evanđeoskom pripovijedanju. No, ta činjenica utjecala je više na književni stil nego na stvarne događanje koje bilježi.

 

Korisno je shvatiti da su zahtjevi propovijedanja značili odabir određenih odlomaka ispred mnogih drugih koji su mogli biti korišteni [19], i da je to potaklo evanđeliste da predstave Kristov život na način koji je bio više teološki nego biografski, više tematski nego kronološki. Ali nema razloga za pomisao da ih je to navelo da krivotvore sjećanja, stvore ih ili izmisle.

 

Štoviše, uključivanje zbunjujućih izraza i događaja još je jedan dokaz vjerodostojnosti Evanđelja. Zašto bi Krist bio kršten ako nije imao grijeha? Čemu spominjati očito Isusovo neznanje o ponovnom Dolasku, ili da povremeno nije bio u stanju činiti čuda, ili da je bio umoran? Drugi znak vjerodostojnosti jest semitski oblik riječi te upotreba izraza koji su arhaični ili nisu preuzeti u kasnijoj teologiji, kao što je „Sin Čovječji“.

 

Evanđeosko pripovijedanje ispunjeno je zgodama koje pokazuju otvorenost i prirodnost. One su znak njegove istinitosti i želje da se prepriča Isusov život u okviru Crkvene tradicije. Tko god sluša i prima Riječ može postati učenik. [20]

 

U kršćanskoj poruci, vjeri i povijesti, teologija i razum su isprepleteni, a apostolski svjedoci pokazuju odlučnost temeljiti svoju vjeru na činjenicama, ispričanima s iskrenošću. Na stranicama Evanđelja Krist se objavljuje ljudima svih vremena, u stvarnosti svog života i svoje poruke. Čitajući ih predstavljeno nam je mnogo više od samog moralnog ideala ili doktrine.Ponukani smo „Isusov život promatrati od rođenja u jaslama do njegove smrti i njegova uskrsnuća,“ [21] jer „kad neku osobu ljubimo, željeli bismo da o njoj sve doznamo, pa i najmanje pojedinosti, kako bismo se s njom mogli što bolje poistovjetiti.“ [22]

 

B. Estrada

 

Reference:

 

[12] Mk 14:36.

 

[13] Mk 1:1.

 

[14] Mk 15:39.

 

[15] Lk 23:46.

 

[16] Iv 20:31.

 

[17] Iv 8:54.

 

[18] Iv 20:17.

 

[19] usp. Iv 21:25.

 

[20] usp. Joseph Ratzinger (Benedikt XVI), Isus iz Nazareta, 4. poglavlje, str. 117.

 

[21] Susret s Kristom, br. 107.

 

[22] isto.

 



 

 

Bezgrješno začeće: Nauk, Oci, Sveci

 

Marijino Bezgrješno začeće dobiva jasan izričaj u tekstovima Crkvenog nauka, Otaca crkve i svetaca. Ovdje donosimo pregled.

 



 

 

GLAS NAUKA CRKVE

 

(Iz Bule blaženog Pape Pia IX Ineffabilis Deus, 8. prosinca 1854., definiranje Bezgrješnog začeća kao dogme vjere)

 

Bog je, dakle, nju od početka i prije vjekova izabrao i odredio za majku svom jedinorođenom Sinu, od koje će postati tijelo i roditi se u blaženoj punini vremena, kojoj je iskazivao veliku ljubav, veću iznad svih stvorenja, da je u njoj jedinoj, svojom blagonaklonom voljom, našao svu milinu. Zato je nju divno obdario obiljem svih nebeskih darova uzetih iz riznice božanstva, daleko više od svih anđeoskih duhova i svih svetih, kako bi ona bila uvijek sasvim slobodna od svake ljage grijeha, te kako bi sva krasna i savršena imala onu puninu nevinosti i svetosti, od koje je pod Bogom nezamisliva veća, i od koje se ne može zamisliti da bi netko postigao veću, osim Bog.

 

I zaista sasvim je dolikovalo, da ona trajno sjaji ukrašena sjajem najsavršenije svetosti, te kako bi potpuno slobodna od same ljage izvornog grijeha, odnijela najveću pobjedu nad starom zmijom, kao časna majka, kojoj je Bog Otac tako odredio dati svog jedinog Sina, kojeg je rodio iz svog srca sebi u potpunosti jednakog i kojeg je ljubio kao samoga sebe, kako bi on jedan te isti bio naravni Sin Boga Oca i Djevice, i koju je sam Sin bitno izabrao da mu bude majkom, i od koje je Duh Sveti želio i proizveo da se začne i rodi onaj od kojeg on sam proizlazi.

 

Kako su sami oci i crkveni pisci dušom i pameću smatrali kako ju je anđeo Gabrijel, navješćujući njoj najuzvišenije dostojanstvo Bogorodice, nazvao, po samom Božjem nalogu, punom milosti, učili su da se ovim jedinstvenim i svečanim pozdravom, koji se nije nikad čuo, pokazalo da je Bogorodica bila sjedište svih Božjih milosti, urešena svim darovima božanskoga Duha.

 

Iz tih tumačenja proizlazi jasno i skladno mišljenje otaca da je preslavna Djevica kojoj je velike stvari učinio Svesilni, zasjala snagom svih nebeskih darova, takvom puninom milosti i takvom nevinosti da je postala neizrecivo čudo Božje, pače vrhunac svih čudesa i dostojna Bogorodica; tako smještena, koliko je moguće jednom stvorenju, koje je najbliže Bogu, postala je uzvišenija od svih hvala ljudi i anđela.

 

Stoga, nakon što smo neprekidno prikazivali, u poniznosti i postu, naše privatne i javne molitve Crkve Bogu Ocu, po njegovu Sinu, da se dostoji upraviti i podržati našu pamet snagom Duha Svetoga; nakon što smo isprosili pomoć cijelog dvora nebeskoga i zazvali sa plačem Duha tješitelja, po njegovu nadahnuću, na čast svetog i nedjeljivog Trojstva, na diku i ukras Djevice Bogorodice, na uzvišenje katoličke vjere i na povećanje kršćanske vjere, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i našim, izjavljujemo, izgovaramo i definiramo da je učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha, od Boga objavljeno, te zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano u njega vjerovati.

 

GLAS CRKVENIH OTACA

 

 

[od svetog Andrije Kretskog (c. 660-740) Homilija 1 o Rođenju Presvete Majke Božje]

 

Danas, čovječanstvo obnavlja dar koji je primilo u prvom stvaranju božanskim rukama i vraća bezgrješno prvobitnoj plemenitosti. Sramota grijeha bacila je sjenu na sjaj i ljepotu ljudske prirode, no kad je Njegova Majka koja je sama ljepota rođena, ova je priroda u njezinoj osobi obnovila svoje drevne povlastice i oblikovana prema savršenom modelu, istinski vrijedna Boga. Ovo je oblikovanje je savršeno obnavljanje, ovo je obnavljanje pobožanstvenje, a ovo je pobožanstvenje je izjednačavanje s prvotnim oblikom…. Jednom riječju, preoblikovanje naše prirode počinje danas, svijet koji je ostario prolazi kroz promjenu koja je u potpunosti božanska, i prima prve plodove svojeg drugog stvaranja.

 

Tko je uistinu bila ta Djevica i od kakvih je roditelja bila? Marija, svetija od sviju, rođena je iz Davidova plemena i iz Joakimova sjemena. Potekla je od Eve i bila Anino dijete. Joakim je bio brižan čovjek, pobožan, odgajan u zakonu Božjem. Živeći razborito i hodajući pred Bogom ostario je bez djeteta, godine mladosti nisu osigurale potomstvo. Ana je jednako tako ljubila Boga, mudra ali neplodna, živjela je u slozi sa svojim mužem no nisu imali djece. Zabrinuta zbog toga kao i zbog održanja Božjeg zakona, svakoga dana bola ju je tuga zbog nedostatka djeteta i patila je od uobičajenih boli onih koji su bili bez djeteta, bolovala je, tugovala je, bila u nevolji i nestrpljiva u nedostatku djeteta.

 

Tako su Joakim i njegova žena jadikovali da nemaju nasljednika koji će nastaviti njihovu lozu, iako se iskra nade u njima nikad nije u potpunosti ugasila. Oboje su umnožili molitve da im se podari dijete koje će nastaviti njihovu lozu. U oponašanju molitve koju su čuli od Hannah (1 Kraljevi 1:10), oboje su ne napuštajući hrama žarko molili Boga da dokine njenu neplodnost i učini je plodnom. Djelitelj blagoslovljenih darova nije osudio dar njihove nade. Vječna snaga brzo je stigla u pomoć onima koji su molili i zaklinjali Boga i učinila ih oboje sposobnim začeti i imati dijete. Na taj se je način od neplodnih i jalovih roditelja, kao od navodnjenih stabala, rodilo za nas najveličanstvenije stvorenje – Bezgrješno začeta Djevica.

 

Tako su nju, Bezgrješno rođenje iz utrobe neplodne majke njeni roditelji, u prvom cvatu njenog odrastanja donijeli u hram i posvetili je Bogu. Svećenik je tijekom službe opazio lice djevojčice i postao ispunjen zadovoljstvom i radošću, gledajući ju kao da je stvarno ispunjenje Božanskog obećanja.

 

***

 

GLAS SVETACA

 

To je otajstvo ljubavi. To ljudski razum ne može shvatiti. Samo je vjera u stanju razjasniti kako jedno stvorenje može biti uzdignuto na tako veliko dostojanstvo: da bude središte ljubavi, u kojemu se stječe sva naklonost Trojstva. Znamo da stojimo pred božanskim otajstvom,. No budući da se radi o našoj Majci, želimo upravo ovdje više razumjeti – ako tako smijemo reći – negoli je to slučaj s drugim istinama naše vjere.

 

Teolozi su se često slično izražavali da bi nekako obuhvatili puninu te milosti, kojom vidimo da je odjevena Marija i koja se dovršava Uznesenjem na nebo. Oni kažu: Dolikovalo je, Bog je mogao tako učiniti i zato je učinio (usp. Ivan Duns Scotus, In III Sententiarum, dist. III, q.1.) To je najbolje objašnjenje za to da je Gospodin svojoj Majci od prvoga trenutka njezina bezgrješnog začeća dodijelio sve povlastice. Ona bijaše slobodna od Sotonine vlasti; ona je lijepa - tota pulchra, čista i čestita u duši i tijelu.

 

Sveti Josemaria, Susret s Kristom, broj 171

 

 

Koliko je drago ljudima kada ih podsjete na njihovo rodbinstvo s osobama iz književnosti, politike, vojske, Crkve!... - Pjevaj pred Bezgrješnom Djevicom podsjećajući je: Zdravo Marijo, kćeri Boga Oca! Zdravo, Marijo, Majko Boga Sina! Zdravo, Marijo, Zaručnice Duha Svetoga!... Od tebe je veći samo Bog!

 

Sveti Josemaria, Put, 496

 

Možda netko od vas sada pomisli da svakodnevnica, uobičajeno amo i tamo našeg života, jedva daje prilike da se srce sačuva u jednom stvorenju koje je tako čisto kao što je Naša Gospa. Molim vas da razmislite malo o tome. Što mi tražimo u svemu našem djelovanju, makar ono ne bilo uvijek sasvim svjesno? Kad mi, pokrenuti Božjom ljubavlju, radimo s poštenim namjerama, onda tražimo dobrotu, čistoću, ono što savjesti daje mir, a duši radost. Dolazi li i do grešaka? Sigurno, ali upravo onda kad uvidimo svoje greške, postaje nam jasniji naš cilj: sreća, koja nije površna, već duboka i vedra, ljudska i nadnaravna.

 

Jedino stvorenje koje je ti sreću, Božje remek-djelo, na zemlji dostiglo, je Marija, naša Presveta Majka. Ona živi i štiti nas. Ona je dušom i tijelom kod Oca, kod Sina, kod Duha Svetoga: ona ista koja je rođena u Palestini, koja se od djetinjstva posvetila Gospodinu, koja je primila navještenje Arhanđela Gabrijela, koja je rodila Spasitelja i koja je stajala uz Njega pod Križem.

 

U njoj se ostvaruju svi ideali, ali zato ne smijemo misliti da nju njezina uzvišenost i veličina čine nepristupačnom i udaljenom. Ona je puna milosti, pojam savršenosti i ona je Majka. Moćna pred Bogom ona za nas postiže ono što mi molimo, jer kao Majka ona nam to želi dati. Kao Majka ona razumije i shvaća i naše slabosti; Ona nas osokoljuje, oprašta nam, pripravlja nam put, ona nam uvijek dolazi u pomoć pa i onda kada pomoć izgleda nemoguća.

 

Sveti Josemaria, Prijatelj Božji, broj 292