"VJERUJEM U ŽIVOT VJEČNI"
Nakon što smo razmišljali malo o USKRSNUĆU TIJELA, sada želimo pojasniti CILJ toga uskrnuća. Nakon smrti čovjeka otvaraju se egizstencijalna pitanja: ŠTO SE DOGAĐA? KAMO IDEMO? HOĆEMO LI NESTATI? ŽIVIMO LI DALJE? Ova pitanja odjek su naših života koje živimo sada I otkrivaju brigu za vlastiti život. Stoga Vas želimo upoznati I s ovim dijelom naučavanja Crkve, koja govori o POSEBNOM SUDU ili onom neposrednom sudu nakon smrti, o STANJU u kojem ćemo se naći nakon smrti (RAJ, ČISTILIŠTE, PAKAO), o POSLJEDNJEM SUDU I o konačnom cilju našeg života- POTPUNOM ZAJEDNIŠTVU S BOGOM, koje nazivamo NEBOM. Donosimo Vam tekst iz Katekizma Katoličke Crkve u kojem se obrazlažu ove teme.
I. Posebni sud
1022 Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje,ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo sudjeni prema ljubavi.
II. Nebo
1023 Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slicni Bogu, jer ga gledaju "kao što jest" (1 Iv 3,2), licem u lice: Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem odredjenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina našega Isusa Krista, (...) i svih drugih vjernika koji su umrli pošto su primili sveto Kristovo krštenje, u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje (...) ili, ako je nešto bilo ili nešto bude što treba očistiti, čim, poslije svoje smrti, budu očišćene (...) i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda - i to nakon uzašašća Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo - bile su, jesu i bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih andjela. One su poslije muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Božju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja. 1024 Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, andjelima i svim blaženicima - zove se "nebo". Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.
1025 Živjeti u nebu znaci "biti s Kristom". Izabranici žive "u njemu", ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Život znači biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je život, tu je kraljevstvo.
1027 To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vječnog) Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne udje, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9).
1028 Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva "blaženim gledanjem".
III. Konačno čišćenje ili Čistilište
1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.
1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudjenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilisnoj vatri: Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilisna vatra, prema onome što potvrdjuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu. 1032 Taj se nauk takodjer oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva takodjer preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni zrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će nasi prinosi za pokojne tim pokojnicima pruziti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.
IV. Pakao
1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju "pakao".
1035 Crkva u svom naučavanju potvrdjuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.
1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: "Udjite na uska vrata! Jer siroka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13-14): Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se medju blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje "će biti plač i škrgut zubi". 1037 Bog nikoga ne predodredjuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrdje Boga, koji "neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas medju izabrane svoje.
V. Posljednji sud
1038 Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, "pravednika i nepravednika" (Dj 24,15). To će biti "čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izici će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5,28-29). Tada će Krist "doći u slavi i svi andjeli njegovi s njime (...). I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlucuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva (...). I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (Mt 25,31. 32. 33. 46).
1039 Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili propustio učiniti : Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno - da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti (Ps 50,3) (...) okrenut će se prema zlima: "Ja sam, reci će im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca - a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vas bi dar bio dosao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete". 1040 Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjedjuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti.
VI. Nada novih nebesa i nove zemlje
1042 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada će Crkva "biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dodje vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi". 1043 Tu tajanstvenu obnovu, koja će preobraziti čovječanstvo i svijet, Sveto pismo naziva "nova nebesa i nova zemlja" (2 Pt 3,13). To će biti konačno ostvarenje Božjega nauma da se " u Kristu uglavi sve - na nebesima i na zemlji" (Ef 1,10).
1044 U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati medju ljudima. "I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer - prijašnje uminu" (Otk 21,4).
1045 Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila "kao sakrament". Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21,2), "Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu" (Otk 21,9). Vise neće biti ozlijedjena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva.
1046 U pogledu svemira, Objava potvrdjuje duboko sudbinsko zajedništvo tvarnoga svijeta i čovjeka: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (...)" u nadi da se oslobodi "robovanja i pokvarljivosti (...). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porodjajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (Rim 8,19-23). 1047 I vidljivi je svemir, dakle, odredjen da se preobrazi, "da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima", sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.
1048 "Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se radjaju u ljudskom srcu".
Ukratko
1051 Svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih.
1052 "Vjerujemo da duše svih onih koji umru u Kristovoj milosti (...) sačinjavaju narod Božji poslije smrti, koja će konačno biti uništena u dan uskrsnuća, kad će se duše ponovno sjediniti sa svojim tijelima".
1053 "Vjerujemo da mnoštvo duša, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sačinjavaju nebesku Crkvu, gdje, u vječnom blaženstvu, gledaju Boga kakav jest, i gdje su, u različitom stupnju, pridružene svetim andjelima u božanskom vladanju proslavljenog Krista, posredujući za nas i svojim bratskim zauzimanjem pomažući nasoj slabosti".
1054 Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti podnose čišćenje, da postignu svetost potrebnu da mogu ući u Božju radost.
1055 Na temelju "općinstva svetih", Crkva pokojne preporučuje Božjem milosrdju i prikazuje za njih molitve, napose svetu euharistijsku žrtvu.
1056 Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na "tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti", koja se zove "pakao".
1057 Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom može čovjek naci život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.
1058 Crkva moli da se nitko ne izgubi: "Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe". Ako je istina da se nitko ne može sam spasiti, jednako je istina da Bog hoce "da se svi ljudi spase (...)" (1 Tim 2,4) i da je njemu "sve moguće" (Mt 19,26).
1059 "Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje i ispovijeda da će se na Sudnji dan svi ljudi sa svojim tijelima pojaviti pred Kristovim sudištem, da polože račun za svoja djela".
1060 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo će Božje postici svoju puninu. Tada će pravednici, proslavljeni u tijelu i duši zauvijek kraljevati s Kristom, i sam će tvarni svemir biti preobražen. Bog će tada biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vječnom životu.
