DAROVI DUHA SVETOGA

U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova:

Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.

 

 

DAR STRAHA BOŽJEG

 

 

U prethodnim razmišljanjima o darovima Duha Svetoga naveli smo kako DAR POBOŽNOSTI potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU.

 

 

O DARU STRAHA BOŽJEG valja razmišlajti u svjetlu SINOVSTVA BOŽJEG. Naime, ovaj “strah” nije isti kao I drugi strahovi koji nas spopadaju. Kada dijete ima jedan STRAH OD RODITELJA KOJI GA VOLE, KOJI MU SVE PRUŽAJU, KOJI MU U SVEMU ČINE DOBRO PAZEĆI NA DJETETOV ŽIVOT, onda taj strah nije neki strah od bića oca ili majke, već strah POŠTOVANJA SVEGA ONOGA ŠTO OTAC I MAJKA ČINE ZA DIJETE.

 

 

Dobro odgojeno dijete žali za svojim propustom kojim će povrijediti oca ili majku I ne strahuje od reakcije roditelja, već ga STRAH UPOZORAVA NA GREŠKU KOJU JE POČINIO. Tako ga taj isti STRAH UBUDUĆE PODSJEĆA NA ONO ŠTO NIJE ISPRAVNO I ŠTO TREBA IZBJEĆI. Ovo dakle nije “strah od batina”, već UPOZORAVAJUĆI STRAH koji u duši pali “alarm” u susretu s nečim što nije u redu.

 

 

Kada ovo primjenimo na Boga, onda netko može pogrešno pomisliti kako je ovo “strah od Božje kazne”. Postavljam pitanje: ako je Bog sva dobrota ovoga svijeta I sva mudrost ovoga svijeta, je li potrebno njemu kažnjavati čovjeka I ponižavati ga kako bi čovjek neke stvari prihvatio u svom životu, ili Bog u svojoj dobroti, mudrosti I bezgraničnom strpljenju pronalazi druge načine da čovjeka pouči I odmakne od grijeha? Dakako da Bog ne kažnjava. On je čovjeka stvorio kao SLOBODNO BIĆE, pa ČOVJEKU OSTAVLJA SLOBODU DA ODABERE ŠTO ŽELI U SVOJIM POSTUPCIMA. U tom odabiru između dobra I zla, čovjek sebe određuje ZA ili PROTIV Boga. Odlučivši se za zlo, razdvaja svoj život od Boga u usmjerava ga u propast.

 

 

Nije Bog stvorio propast, već je Bog IZVOR ŽIVOTA, pa je onaj koji se odmiče od izvora života jednak čovjeku koji se u pustinji svjesno udaljava od izvora vode koji mu život znači. Tako, napuštajući izvor žive vode, čovjek, idući u pustinju ide u sigurnu smrt. MI BIRAMO hoćemo li s Bogom ili bez Boga, I odgovornost za spasnje svoje duše je na nama. BOG je naime UVIJEK SPREMAN PRIHVATITI I NAPOJITI ŽIVOTOM ONOGA KOJI MU SE VRATI.

 

 

Čovjek koji živi bez Boga razmišlja o smrti kao I onaj koji je s Bogom. Odgovor na pitanje smrti je za takvu osobu strašan. To je za ljude bez Boga zapravo jedno NESTAJANJE ŽIVOTA, GUBITAK OSOBNOSTI, POTPUNI RASPAD, NIŠTAVILO.

 

 

Onaj koji je s Bogom, koji želi imati Boga uzase, taj zna kako je, nakon smrti njegov život u rukama onoga s kojim želi biti u vječnosti. Zna da ga GRIJEH ODVAJA OD BOGA KOJI ĆE MU PODRŽATI ŽIVOT NAKON SMRTI, KOJI ĆE GA USKRISITI, stoga ovaj DAR STRAHA BOŽJEG podsjeća upravo na tu činjenicu da GRIJEH ODVAJA OD BOGA I VODI U PUSTINJU, U SMRT.

 

 

Na puno je mjesta I Gospodin govorio kako se NE TREBA BOJATI NIČEGA OSIM GRIJEHA koji nas lišava prijateljstva s Bogom: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može I dušu I tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28).

 

 

“Prvi uvjet da se zlo iskorijeni jest brinuti se da se u svom ponašanju spremno odupiremo grijehu kako u općenitoj tako I u konkretnoj situaciji. Srce I razum moraju se žestoko I iskreno suprostaviti teškom grijehu, a I prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi mržnju, jer kod ovog grijeha doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo” (Sveti Josemaria Escriva de Blaguer, Prijatelji Božji, 243).

 

 

“Dar straha Božjeg u pravom je smislu riječi dar borbe protiv grijeha. Svi ostali darovi surađuju s njime I ovom osobitom poslanju: svjetlo darova razuma I mudrosti otkrivaju nam Božju veličinu I pravo značenje grijeha; praktične upute dara savjeta podržavaju divljenje prema Bogu; dar jakosti podržava nas u borbi protiv zla, udaljujući obeshrabrenost” (M.M. Phillion, Los dones del Espiritu Santo).

 

 

Sveti strah Božji čini da SEBE VIDIMO KAKVI JESMO PRED BOGOM: MALI I GREŠNI. Zapravo, ovaj dar potiče u nama PONIZNOST, a ubija taštinu. Tako nas lako dovodi do SKRUŠENOSTI I POKAJANJA.

 

 

Sveti Ivan apostol I evanđelist piše nešto o ljubavi I strahu: “Tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1Iv 4,18). Ove se riječi čine proturječnim svemu što smo o strahu Božjem pisali. Ipak, nije to tako. Naime, sveti Ivan piše o jednom drugačijem strahu. On ne govori o strahu od grijeha, već o strahu kojeg I danas preopoznajemo među mnogim kršćanima. To je strah od “života” koji unosi nesigurnost u odlučivanje o samima sebi, pa mnogi “zamrzavaju” svoj život ne čineći ništa. Ne žene se niti udaju, ne pokušavaju naći bolji posao, boje se bilo kakve inicijative, dopuštaju da ih ljudi koji rade zlo potčine, iskorištavaju ili ih “kupe” za sitne nagrade ili novce. Ovi ljudi čekaju da netko “drugi” promijeni nešto u njihovu životu I odgovornost za vlastite neuspjehe uvijek prebacuju na druge: krivi su im roditelji, krivi su im neiskreni prijatelji, kriv je gazda firme, krivi su političari,... Svi su krivi, samo oni nisu! Ovakvi ljudi najprije nemaju snage PREVLADATI U SEBI STRAH OD NEUSPJEHA, NEKOG FIZIČKOG ZLA, ILI DRUŠTVENOG NEPOTVRĐIVANJA koji ih mogu pogoditi. Oni BJEŽE OD NEUGODNOSTI, pa ih takvo ponašanje dovodi do toga da lako napuste Krista, kršćanstvo I Crkvu čim shvate kako im ODANOST KRŠĆANSKOM ŽIVOTU MOŽE DONIJETI NEPRILIKE. Iz ovog straha proizlaze “ljudski obziri”, a oni su ozvor bezbrojnih poraza I podrijetlo same nevjere (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 304).

 

 

Ovo nije strah Božji, već stah od Boga, stah od života. Ovo nije dar, već nevolja. Dar straha Božjeg je takav da u nama ne budi nesigurnost već BUDI U NAMA LJUBAV KOJOM SVE STRAHOVE POBJEĐUJEMO. Zato sveta Velika Terezija I govori kako pred tolikim iskušenjima I kušnjama koje trpimo Goapodin daje dva lijeka: LJUBAV I STRAH. Kada kaže STRAH, onda misli na onaj strah koji je podsjeća kako ne smije raditi što je volja, već ono što od nje želi Bog. Taj isti strah pokrenut će ljubav u njoj kako bi hitro krenula prema Bogu. “Ljubav će nas natjerati da protegnemo korake; strah će nas nagnati da pazimo kamo ćemo stati, zato da ne padnemo” (Sveta Terezija Avilska, Put k savršenosti, 40,1).