KARIZME

 

 

Potaknut poplavom novostovrenih pokreta u Crkvi, koji svoje postojanje opravdavaju djelovanjem Duha Svetoga u vjernicima preko KARIZMI, pokušat ću prenijeti u kratkim crtama ono što bi karizme trebale biti.

 

 

ŠTO KAŽE KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O KARIZMAMA?

 

 

U točki 688 govori se kako je “Crkva, živo zajedništvo u jveri apostola, koju ona prenosi, mjesto naše spoznaje Duha svetoga:

 

  • u Svetom Pismu koje je On nadahnuo

  • u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci

  • u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi I znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajedništvo s Kristom

  • u molitvi u okjoj nas On zagovara

  • u KARIZMAMA I SLUŽBAMA KOJIMA SE CRKVA IZGRAĐUJE

  • u znakovima apostolskog I misionarskog života

  • u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve I nastavlja djelo spasenja

 

 

Slijedeći Katekizam KC slijedeće poglavlje o karizmama nalazimo unutra naslova “CRKVA- HRAM DUHA SVETOGA”. Već sam naslo upućuje kako su KARZIME vezane usko uz ŽIVOT CRKVE, a tekst u nastavku to I potvrđuje: “On (Duh Sveti) na različite načine izgrađuje cijelo Tijelo (misli se na Crkvu) u ljubavi; po (…) MILOSTI DATOJ APOSTOLIMA, a koja zauzima prvo mjesto među njegovim DAROVIMA; po KREPOSTIMA koje čine da se DJELUJE U SKLADU S DOBRIM; po mnogobrojnim POSEBNIM MILOSTIMA (zvanim KARIZME) po kojima on vjernike čini sposobnima I spremnima da PRIME RAZNE POSLOVE I SLUŽBE KORISNE ZA OBNOVU I DALJNJU IZGRADNJU CRKVE” (KKC, br. 798).

 

 

U nastavku KKC produbljuje pojašnjenje: “Bile izvaredne ili jednostavne, KARIZME SU MILOSTI DUHA SVETOGA koje, izravno ili neizravno, KORISTE CRKVI, a imaju za svrhu IZGRADNJU CRKVE, DOBRO LJUDI I POTREBE SVIJETA” (KKC, br. 799).

 

 

Karizme su doista divno bogatstvo milosti za apostolsku životnost I za svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet dakako da se radi o darovima koji zaista dolaze od Duha Svetoga I da se upotrebljavaju I skladu s istinskim poticajima toga istoga Duha, to jest u skladu s LJUBAVLJU koja je pravo mjerilo karizmi” (KKC, br. 800).

 

 

U tom smislu je uvijek potrebna PROVJERA KARIZMI. Nijedna karizma ne oslobađa od navezanosti I podložnosti crkvenim pastirima. Na njih napose spada da ne gase Duha, nego da sve ispituju I zadrže ono što je dobro, tako da SVE KARIZME, svojom raznolikošću I upotpunjavanjem, SURAĐUJU U OPĆEM DOBRU” (KKC, br. 801).

 

 

U nastavku ćemo se usmjeriti na dva obilježja karizmi: one su MILOST, one KORISTE CRKVI I OPĆEM DOBRU. Ne smijemo zaboraviti kako se među karizme ubraja I KARIZMA NEZABLUDIVOSTI koja se odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave, a proteže se na sve dijelove nauke, uključujući I moral, bez koje se spasonosne vjerske istine ne mogu čuvati, izlagati ili opsluživati (KKC, br. 2035).

 

 

 

KARIZME KAO MILOST

 

 

Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi I kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi I života vječnoga (KKC, br. 1996).

 

 

Milost je sudjelovanje u Božjem životu koja nas uvodi u intimnost trojstvenog života. To je nezaslužen dar kojom nam Bog daruje svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je OZDRAVI OD GRIJEHA I POSVETI. Ovo je POSVETNA, POSVEĆUJUĆA ILI POBOŽANSTVENJUJUĆA MILOST, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja (KKC, br.1998, sl,). Unutar nje treba razlikovati TRAJNU I DJELATNU milost.

 

Cilj djelovanja Milosti jest da nas UČINI PRAVEDNIMA I DA NAS POSVETI. Ipak, postoje POSEBNE MILOSTI koje podrazumijevaju DAROVE DUHA SVETOGA koje Duha daje da nas PRIDRUŽI SVOM DJELOVANJU te nas OSPOSOBI da SUDJELUJEMO U SPASENJU DRUGIH I U RASTU TIJELA KRISTOVA.

 

 

U tu grupu spadaju SAKRAMENTALNE MILOSTI vlastite različitim sakramentima, ali I KARIZME (po grčkoj riječi XARIS koju koristi Pavao, a označava blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo). Koja im god bila narav, KATKAD I IZVAREDNA, kao što su dar čudesa ili jezika, KARIZME SU USMJERENE NA POSVETNU MILOST, A CILJ IM JE OPĆE DOBRO CRKVE. ONE SU U SLUŽBI LJUBAVI KOJA IZGRAĐUJE CRKVU (KKC, br. 2003).

 

 

Među posebne milosti spadaju I STALEŠKE MILOSTI koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života I u službi u krilu Crkve (KKC, br. 2004).

 

 

Milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red I tek se vjerom može upoznati. Stoga SE NE MOŽEMO POZIVATI NA SVOJE OSJEĆAJE I SVOJA DJELA DA BISMO ZAKLJUČILI DA SMO OPRAVDANI I SPAŠENI. Ipak, po riječi Gospodinovoj: “Po njiovim plodovima ćete ih prepoznati” (Mt 7,20), promatranje BOŽJIH DOBROČINSTAVA U NAŠEM ŽIVOTU I U ŽIVOTU SVETACA pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje I potiče nas na sve veću vjeru I na stav zaufana siromaštva (KKC, br. 2005).

 

 

KRATKI OSVRT

 

 

Karizme spadaju u milosne darove koje sami nismo zaslužili. Nekada su to izvaredni darovi poput dara čudesa, ozdravljivanja, jezika,.... Ovaj dio priče sa karizmama danas je posebno naglašen, tako da imamo velik broj onih koji za sebe I druge drže kako su posebno nadareni od Duha Svetoga.

 

 

Na ovom mjestu valja istaknuti kako su SVI POSEBNO NADARENI- svi koji su KRŠTENI, ali se ti darovi ne realiziraju u svakome. Ovisno o načinu na koji živimo, darovi rastu u nama. Živimo li pobožno I čestito, možemo očekivati plodove. No ti plodovi se vide na razne načine, ne samo u čudesima ili jezicima.

 

 

Kada je riječ o tim izvarednim darovima karizmi, onda se naglašava kako su ti darovi “KATKAD IZVAREDNI”. Crkva jasno upozorava kako to nisu darovi koji se javljaju svakodnevno I svugdje. Drugim riječima, valja biti oprezan, jer je teren “karizmi” sklizak I lako se upadne u zamku bilo nečastivoga, bilo vlastite taštine koja stalno prijeti. U Katekizmu se jasno govori kako se NE MOŽEMO POZIVATI NA SVOJE OSJEĆAJE I SVOJA DJELA DA BISMO ZAKLJUČILI DA SMO OPRAVDANI I SPAŠENI. Kada je riječ o karizmama one bi trebali služiti upravo tome, da nas I druge uvode u službu Crkve I uprave nas putem spasenja. No PROCJENA o ISPRAVNOSTI ILI ISTINITOSTI TIH KARIZMI IZVAN JE NAS SAMIH I NE MOŽEMO SE OSLONITI NA LIJEP OSJEĆAJ “počivanja u duhu” ili nešto sličnoga što se pri tom događa.

 

 

Ovo je put kojim idu mnogi I ponekad ne vide kako traže samo senzaciju ili rješenje problema bez križa. Razumijemo ljude koji pokušavaju ozdraviti čudesno "preko noći", razumijemo one koji žele olakšati dušu na nekom mjestu gdje su ljudi koji ih razumiju, razumijemo I one koji traže svoj put prema Bogu na ovakav način, ali ih sve zajedno podjećamo kako je Isus o sebi govorio kao o USKOM PUTU kojim nije lako hoditi, I kao o VRATIMA KROZ KOJA PROLAZE SAMO SILOVITI, dakle oni koji se žestoko BORE i koji znaju podnositi terete svakodnevnih križeva.

 

 

Odlazak u karizmatski prostor često je odlazak u prostor u kojem se zaboravlja svakodnevica. A kada završi “obnova” povratak u stvarnost zna biti bolan. Pa se opet traži “doza obnove” I tako unedogled. Ono što se lako zaboravlja kada su karizme u pitanju jest da su one mnogobrojne POSEBNE MILOSTI po kojima Duh vjernike čini sposobnima I spremnima da PRIME RAZNE POSLOVE I SLUŽBE KORISNE ZA OBNOVU I DALJNJU IZGRADNJU CRKVE” (KKC, br. 798). Kada se naš vjernički život svede na odlazak I dolazak sa duhovnih karizmatskih obnova, onda polako reduciramo svoju vjeru na OSJEĆAJ LAGODE što je potpuno pogrešno. Čini mi se kako Isus nije imao tog osjećaja na Križu.

 

 

Stoga, ako “obnova” ne obnovi naš duh tako da se znamo suočiti sa stvarnošću, a ne bježati od nje tražeći čudaštvo, onda se valja okrenuti I potražiti Duha na drugom mjestu. Duh puše gdje hoće I kako hoće, a ne tako gdje mi mislimo ili osjećamo da “puše”. Ne puše kako se nama prohtije, već ondje gdje je to POTREBNO CRKVI ZA NJENU IZGRADNJU I OBNOVU, I GDJE JE KORISNO ZA DRUŠTVO.

 

 

KARIZME SU USMJERENE NA POSVETNU MILOST, a ne na čudno ponašanje! To znači da bi nam trebale pomagati da OSTVARIMO SVETOST U SVOM STALEŽU, U MJESTU U KOJEM ŽIVIMO, NA POSLU, MEĐU PRIJATELJIMA. Više od toga, poticale bi nas da susrećemo Gospodina stalno u SAKRAMENTIMA. Tamo se izlijevaju milosti svima koji im pristupaju na doličan način. Podsjetit ću vas kako KARIZME NISU VRHUNAC KRŠĆANSKOG ŽIVOTA već POMOĆ koja nas treba voditi svetosti I uvesti u službu korisnu Crkvi I općem dobru.

 

 

Jednako tako, karizme bi naš život trebale USMJERAVATI ONOM ZBOG KOJEG JESMO KRŠĆANI- ISUSU KRISTU. Često karizme okrenu stvari, pa ljudi više pričaju o nekom karizmatiku nego o Bogu. Podsjećam kako je EUHARISTIJA IZVOR I VRHUNAC SVEGA KRŠĆANSKOG ŽIVOTA. Ostali sakramenti, kao I sve crkvene službei djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom I prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista- našu Pashu. Euharisitja primjereno označuje I ČUDESNO OSTVARUJE ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA S BOGOM I JEDINSTVO BOŽJEG NARODA, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako I bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu I po njemu Ocu u Duhu Svetom (KKC, br. 1324-1325).

 

 

Bilo koja karizma trebala bi čovjeka usmjeriti Gospodinovoj ŽRTVI,  tada neizostavno čovjeka vodi na SVETU MISNU ŽRTVU. I ne treba ga dovesti bilo kako, već tako da PONIZNO I TIHO, SA PRIMJERENIM POŠTOVANJEM PRISTUPA OLTARU BOŽJEM; da se u crkvi ne ponaša jednako kao I u svojoj kuhinji ili kao na ulici, već da svojim STAVOM POKAŽE DA VJERUJE DA JE DOŠAO U BOŽJU PRISUTNOST, DA JE BOG TU, DA GA VIDI, DA GA ČUJE.

 

 

Vjerujem kako postoje razni načini iskazivanja pobožnosti na svetoj misi, ali teško mi je prihvatiti način BUKE I NESABRANOSTI koji govori o duši čovjeka koji nema izgrađenu svijest o tome gdje se I pred kim se nalazi i koji se protivi svemu onom što Crkva poučava o ponašanju na misi.

Ovo što ću sad napisati subjektivno je zapažanje: sveta misa zahtijeva od vjernika posebno ponašanje. Tako je bilo uvijek u crkvi I vjerujem kako će tako I ostati. To posebno ponašanje podrazumijeva posebnu TIŠINU KOJA OMOGUĆAVA DA SE SVI PRISUTNI SABERU, posebno PJEVANJE KOJE NE POTIČE OSJEĆAJE RAZDRAGANOSTI ILI RAZNJEŽENOSTI, VEĆ UZDIŽE DUŠU BOGU RAZMIŠLJAJUĆI O NJEGOVOJ VELIČINI I SLAVEĆI JE, posebno ODIJEVANJE KOJIM POKAZUJEMO POŠTOVANJE ONOME KOJEM DOLAZIMO U SUSRET, poseban ODNOS ULASKA U INTIMU SVOJE DUŠE U KOJOJ ĆE SE NAĆI PRAVI BOŽJI POTICAJI ZA ŽIVOT.

 

 

U ovom posljednjem valja razlučiti jedno: MNOGI BRKAJU POTICAJE U DUŠI SA OSJEĆAJIMA! Poticaji u duši nisu samo osjećajnost, već SVE ONO ŠTO NALAZIMO U SVOJEM UMU, SVA SNAGA VOLJE KOJA NAS POTIČE NA DJELOVANJE, SVA LJUBAV KOJA NAS OTVARA DRUGIM LJUDIMA I MIJENJA NAS SAME. Osjećaj često ne promijeni ništa I ostane osjećaj ugode. To ne znači da je riječ o ljubavi ili o poticajima Duha.