DAROVI DUHA SVETOGA
U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova:
Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.
DAR STRAHA BOŽJEG
U prethodnim razmišljanjima o darovima Duha Svetoga naveli smo kako DAR POBOŽNOSTI potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU.
O DARU STRAHA BOŽJEG valja razmišlajti u svjetlu SINOVSTVA BOŽJEG. Naime, ovaj “strah” nije isti kao I drugi strahovi koji nas spopadaju. Kada dijete ima jedan STRAH OD RODITELJA KOJI GA VOLE, KOJI MU SVE PRUŽAJU, KOJI MU U SVEMU ČINE DOBRO PAZEĆI NA DJETETOV ŽIVOT, onda taj strah nije neki strah od bića oca ili majke, već strah POŠTOVANJA SVEGA ONOGA ŠTO OTAC I MAJKA ČINE ZA DIJETE.
Dobro odgojeno dijete žali za svojim propustom kojim će povrijediti oca ili majku I ne strahuje od reakcije roditelja, već ga STRAH UPOZORAVA NA GREŠKU KOJU JE POČINIO. Tako ga taj isti STRAH UBUDUĆE PODSJEĆA NA ONO ŠTO NIJE ISPRAVNO I ŠTO TREBA IZBJEĆI. Ovo dakle nije “strah od batina”, već UPOZORAVAJUĆI STRAH koji u duši pali “alarm” u susretu s nečim što nije u redu.
Kada ovo primjenimo na Boga, onda netko može pogrešno pomisliti kako je ovo “strah od Božje kazne”. Postavljam pitanje: ako je Bog sva dobrota ovoga svijeta I sva mudrost ovoga svijeta, je li potrebno njemu kažnjavati čovjeka I ponižavati ga kako bi čovjek neke stvari prihvatio u svom životu, ili Bog u svojoj dobroti, mudrosti I bezgraničnom strpljenju pronalazi druge načine da čovjeka pouči I odmakne od grijeha? Dakako da Bog ne kažnjava. On je čovjeka stvorio kao SLOBODNO BIĆE, pa ČOVJEKU OSTAVLJA SLOBODU DA ODABERE ŠTO ŽELI U SVOJIM POSTUPCIMA. U tom odabiru između dobra I zla, čovjek sebe određuje ZA ili PROTIV Boga. Odlučivši se za zlo, razdvaja svoj život od Boga u usmjerava ga u propast.
Nije Bog stvorio propast, već je Bog IZVOR ŽIVOTA, pa je onaj koji se odmiče od izvora života jednak čovjeku koji se u pustinji svjesno udaljava od izvora vode koji mu život znači. Tako, napuštajući izvor žive vode, čovjek, idući u pustinju ide u sigurnu smrt. MI BIRAMO hoćemo li s Bogom ili bez Boga, I odgovornost za spasnje svoje duše je na nama. BOG je naime UVIJEK SPREMAN PRIHVATITI I NAPOJITI ŽIVOTOM ONOGA KOJI MU SE VRATI.
Čovjek koji živi bez Boga razmišlja o smrti kao I onaj koji je s Bogom. Odgovor na pitanje smrti je za takvu osobu strašan. To je za ljude bez Boga zapravo jedno NESTAJANJE ŽIVOTA, GUBITAK OSOBNOSTI, POTPUNI RASPAD, NIŠTAVILO.
Onaj koji je s Bogom, koji želi imati Boga uzase, taj zna kako je, nakon smrti njegov život u rukama onoga s kojim želi biti u vječnosti. Zna da ga GRIJEH ODVAJA OD BOGA KOJI ĆE MU PODRŽATI ŽIVOT NAKON SMRTI, KOJI ĆE GA USKRISITI, stoga ovaj DAR STRAHA BOŽJEG podsjeća upravo na tu činjenicu da GRIJEH ODVAJA OD BOGA I VODI U PUSTINJU, U SMRT.
Na puno je mjesta I Gospodin govorio kako se NE TREBA BOJATI NIČEGA OSIM GRIJEHA koji nas lišava prijateljstva s Bogom: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može I dušu I tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28).
“Prvi uvjet da se zlo iskorijeni jest brinuti se da se u svom ponašanju spremno odupiremo grijehu kako u općenitoj tako I u konkretnoj situaciji. Srce I razum moraju se žestoko I iskreno suprostaviti teškom grijehu, a I prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi mržnju, jer kod ovog grijeha doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo” (Sveti Josemaria Escriva de Blaguer, Prijatelji Božji, 243).
“Dar straha Božjeg u pravom je smislu riječi dar borbe protiv grijeha. Svi ostali darovi surađuju s njime I ovom osobitom poslanju: svjetlo darova razuma I mudrosti otkrivaju nam Božju veličinu I pravo značenje grijeha; praktične upute dara savjeta podržavaju divljenje prema Bogu; dar jakosti podržava nas u borbi protiv zla, udaljujući obeshrabrenost” (M.M. Phillion, Los dones del Espiritu Santo).
Sveti strah Božji čini da SEBE VIDIMO KAKVI JESMO PRED BOGOM: MALI I GREŠNI. Zapravo, ovaj dar potiče u nama PONIZNOST, a ubija taštinu. Tako nas lako dovodi do SKRUŠENOSTI I POKAJANJA.
Sveti Ivan apostol I evanđelist piše nešto o ljubavi I strahu: “Tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1Iv 4,18). Ove se riječi čine proturječnim svemu što smo o strahu Božjem pisali. Ipak, nije to tako. Naime, sveti Ivan piše o jednom drugačijem strahu. On ne govori o strahu od grijeha, već o strahu kojeg I danas preopoznajemo među mnogim kršćanima. To je strah od “života” koji unosi nesigurnost u odlučivanje o samima sebi, pa mnogi “zamrzavaju” svoj život ne čineći ništa. Ne žene se niti udaju, ne pokušavaju naći bolji posao, boje se bilo kakve inicijative, dopuštaju da ih ljudi koji rade zlo potčine, iskorištavaju ili ih “kupe” za sitne nagrade ili novce. Ovi ljudi čekaju da netko “drugi” promijeni nešto u njihovu životu I odgovornost za vlastite neuspjehe uvijek prebacuju na druge: krivi su im roditelji, krivi su im neiskreni prijatelji, kriv je gazda firme, krivi su političari,... Svi su krivi, samo oni nisu! Ovakvi ljudi najprije nemaju snage PREVLADATI U SEBI STRAH OD NEUSPJEHA, NEKOG FIZIČKOG ZLA, ILI DRUŠTVENOG NEPOTVRĐIVANJA koji ih mogu pogoditi. Oni BJEŽE OD NEUGODNOSTI, pa ih takvo ponašanje dovodi do toga da lako napuste Krista, kršćanstvo I Crkvu čim shvate kako im ODANOST KRŠĆANSKOM ŽIVOTU MOŽE DONIJETI NEPRILIKE. Iz ovog straha proizlaze “ljudski obziri”, a oni su ozvor bezbrojnih poraza I podrijetlo same nevjere (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 304).
Ovo nije strah Božji, već stah od Boga, stah od života. Ovo nije dar, već nevolja. Dar straha Božjeg je takav da u nama ne budi nesigurnost već BUDI U NAMA LJUBAV KOJOM SVE STRAHOVE POBJEĐUJEMO. Zato sveta Velika Terezija I govori kako pred tolikim iskušenjima I kušnjama koje trpimo Goapodin daje dva lijeka: LJUBAV I STRAH. Kada kaže STRAH, onda misli na onaj strah koji je podsjeća kako ne smije raditi što je volja, već ono što od nje želi Bog. Taj isti strah pokrenut će ljubav u njoj kako bi hitro krenula prema Bogu. “Ljubav će nas natjerati da protegnemo korake; strah će nas nagnati da pazimo kamo ćemo stati, zato da ne padnemo” (Sveta Terezija Avilska, Put k savršenosti, 40,1).
DAROVI DUHA SVETOGA
U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova:
Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.
DAR JAKOSTI
Najprije ćemo se malo prisjetiti darova o kojima smo već pisali:
DAR RAZUMA daje nam kao božansko osjetilo za razlučivanje onoga nadnaravnog što postoji u svijetu. Drugim riječima, pomoću ovog dara uzdiže se naša spoznaja tako da shvaćamo jasnije vjeru, ali ne samo teorijski, već shvaćamo kako se ta vjera živi u svijetu. Prepoznajemo dakle sve ono u životu što je oblikovano vjerom.
DAR ZNANJA je nadnaravno raspoloženje duše po kojem ona sudjeluje u samome Božjem znanju, otkrivajući odnose koji postoje između svega stvorenoga I Stvoritelja, te u kojoj mjeri I smislu, služe konačnome čovjekovu cilju. Ovaj dar pomaže čovjeku da spozna kako su sve stvorene stvari kao znakovi koji vode do Stvoritelja. Ovaj dar uzdiže našu spoznaju tako da možemo raspoznati ono što ga dovodi do Boga I ono što ga od Boga odvaja.
DAR MUDROSTI također je dar koji se tiče naše spoznaje. U daru razuma, naša se spoznaja oblikuje vjerom pa prepoznajemo ono u stvorenjima što se tiče vjere. Kod drugog dara, znanja, naša se spoznaja oblikuje Božjim znanjem koje pomaže raspoznavati znakove oko sebe koji nas Bogu vode. U daru mudrosti naša se spoznaja oblikuje LJUBAVLJU.
DAROM SAVJETA Duh Sveti usavršava djela krjeposti razboritosti glede DONOŠENJA ODLUKA. Tako pomaže nama da RAZABEREMO ŠTO JE DOBRO, A ŠTO NIJE DOBRO KAKO BISMO ISPRAVNO ODLUČILI ZA NAS u nekoj stvari. Pri tom, savjet Duha pomaže da shvatimo ne samo što je dobro, a što je zlo, već I da IZABEREMO ISPRAVNA, ČESTITA, POŠTENA SREDSTVA kojima ćemo se koristiti za postizanje cilja ili realizaciju naših odluka. Dar savjeta pomaže očuvati ispravnu savjest bez izobličenja, jer ako smo poslučćni svjetlima I savjetima koje od Duha primamo, taj isti Duh će rasvijetliti našu savjest, pri čemu duša koja tako prima milost ne uzmiče niti se opravdava pred pogreškama I grijesima, nego reagira skrušeno, s velikom boli što je Boga uvrijedila. Tako jedna duša Bogu vjerna može sa sigurnošću primjenjivati moralne norme bez da se prepušta ljudskim obzirima.
DAR POBOŽNOSTI potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU. Dar pobožnosti potiče nas da se s velikim potštovanjem opdhodimo prema onima koji nas okružuju. Potaknuti ovim osjećajima, uvijek ćemo druge prosiđivati s dobrohotnošću koja proizlazi iz našeg sinovstva, a Duh će nam pomagati OPRAŠTATI uvrijede, osobito one bolne.
Sada ćemo razmišljati o još jednom daru kojim nas obogaćuje Duha Sveti. To je DAR JAKOSTI I već na prvi pogled stvar se čini jasnom: ovaj dar donosi nam novu snagu za svladavanje teškoća. Uistinu, događa se da po ovom daru bivamo “obučeni u silu odozgor” kako veli sveti Pavao. Ta sila Duha jača nas da SVLADAMO ZAPRIJEKE na koje nailazimo u DUHOVNOJ BORBI.
O kakvom je svaldavanju zaprijeka riječ? Govoreći o DARU SAVJETA kazali smo kako nam Duh pomaže da razaberemo što je dobro I da DONESEMO DOBRU ODLUKU O NEKOM DJELOVANJU ILI O NEČEM VAŽNOM. Dobre odluke su najčešće JAKO TEŠKE ODLUKE koje nam ponekad ulijevaju strah u kosti I donose nesigurnost. Kako bismo to prevladali; kako bismo taj strah I tu nesigurnost “prelomili” u sebi, Duh Sveti nas jača svojom snagom. Dakle, na prvom mjestu, snaga nam je potrebna da bi DONIJELI ISPRAVNU ODLUKU, jer ispravne odluke često se protive mišljenju većine ili načinu na koji živi sredina u kojoj obitavamo. U tom smislu, ODLUČITI SE ZA NEŠTO ŠTO NIJE UOBIČAJENO, ALI JE ISPRAVNO I DOBRO, uvodi nas u NUTARNJE BORBE U KOJIMA TREBAMO POBIJEDITI SEBE.
Druga je stvar kada donesemo odluku. Premda smo se odlučili za nešto ispravno, to sada treba I PROVESTI U DJELO. Opet se javlja isti problem nesigurnosti I straha, pa čovjek sebi postavlja niz pitanja koja mu I nisu potrebna. Kada smo govorili o DARU POBOŽNOSTI, onda smo pričali kako se tim darom stvara SINOVSKI ODNOS PUN POUZDANJA U BOGA. Taj odnos se stvori, ali ga treba utjeloviti u svom životu, a u toj točki nastaju isti problemi kao I kod donošenja ispravne odluke. Potrebna nam je DODATNA SNAGA DA BI SE POSVE OSLONILI NA BOGA U SVOM DJELOVANJU.
Dar savjeta u nama stvara RASPOLOŽENJE PO KOJEM DONOSIMO ISPRAVNU ODLUKU; dar pobožnosti u nama stvara RASPOLOŽENJE PO KOJEM SEBE I DRUGE SHVAĆAMO KAO SINOVE BOŽJE koji se mogu osloniti na Boga, DAR JAKOSTI NAM POMAŽE DA TO ŠTO SE U NAMA STVORILO OVIM DAROVIMA PRETOČIMO U ŽIVOT; da uspijemo realizirati dobre odluke, te da se u toj realizaciji bez straha oslonimo na Božju pomoć.
Duša ganuta ovim darom, ne pouzdaje se u vlastite snage, jer nitko više od nje, ako je PONIZNA, nije svjestan njezine vlastite slabosti I nesposobnosti da izvede dokraja zadatak posvećenja samoga sebe, kao I plan za koji ju je Gospodin predodredio u ovome životu (…) Prepustimo li Tješitelju svoj život, naša sigurnost neće imati granica.Tada ćemo potpuno shvatiti da Gospodin izabire “neplemenite svijeta I prezrene (…) da nijedan smrtnik ne bi sebe hvalio pred Bogom”, I da traži od svoje djece SAMO DOBRU VOLJU da sa SVOJE STRANE UČINE ONO ŠTO MOGU kako bi On ostvario čudesa milosti I milosrđa (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, str. 299, 300).
Krijepost jakosti u nama jača ODLUČNOST da ono što je Bog u nama započeo bude I dovršeno. Ovom krijeposti SVAKODNEVNO POBJEĐUJEMO SEBE, svoje hirove, sebičnosti, udobnosti. Ovaj nas dar jača da svladamo otpor prema izvršavanju dužnsoti koje su teške ili nam nisu po volji, da se suočimo I sa zaprijekama tuđih života, da strpljivo podnosimo bolest, da ustrajemo u dnevnom poslu, da budemo postojani u apostolatu, podnosimo svako protivljenje s vedrinom I nadnaravnim duhom.
Ovim darom lakše mrtvimo vlastite želje za samodokazivanjem pred drugima, pa se polako učimo raditi sve samozatajno bez da za sebe tražimo ikakve zasluge. Pomoću ovog dara svladat ćemo vlastite nestrpljivosti, ali I netrpeljivosti. Moći ćemo sebe svladati u odnosu na druge koji nam nisu po volji, pa ćemo se ljubazno ophoditi s njima. Više ćemo voditi raučuna o drugim ljudima, jer ćemo polako sebe stavljati u drugi plan, nećemo biti zaokupljeni sobom I vlastitim problemima. Prestat ćemo žaliti same sebe što će nam pomoći da nastavimo živjeti prihvaćajući stanje u koejm se nalazimo shvaćajući kako I ono ima smisla u Božjem planu. To će nam omogućiti da nam život ide dalje, a ne da se zaustavi I paralizira zbog neke tegobe.
Nije rijetkost da su tegobe koje nas spopadaju plod napasti koje idu za tim da čovjeka “zaustave” u normalnom življenju, da mu unesu nesigurnost u sebe I strah od života, te nepovjerenje u Boga I njegovu svesrdnu pomoć. Dar jakosti pomaže da se to svlada, sa pobijedimo vlastitu MLAKOST U DJELOVANJU.
Na polju apostolata, često se BOJIMO Ili NEMAMO SNAGE GOVORITI O ŽIVOTNIM SITUACIJAMA KRŠĆANSKIM JEZIKOM, već radije prihvaćamo “govor svijeta” kako sebe ne bi kompromitirali pred drugima. Dar jakosti pomaže da do kraja I u ovim naizgled banalnim situacijama budemo kršćani, da na jednostavan način SVJEDOČIMO za onog u kojeg vjerujemo.
Za ovaj dar potrebna je PONIZNOST I MOLITVA ČOVJEKA KOJI PRIHVAĆA VLASTITE SLABOSTI. Pored toga, potrebno se utjecati Bogu u SAKRAMENTIMA: krizma nas ojačava za borbu, pričest svakodnevno obnavlja snagu, ispovijed nas jača protiv grijeha I iskušenja, a posljednja pomast snaži za posljednju bitku, onu u kojoj se odlučuje o vječnsoti zauvijek.
Osvrnemo li se malo na ove darove, shvatit ćemo kako se oni daju onima koji su SPREMNI PODNOSITI, KOJI SPREMNO PRIHVAĆAJU SVOJE KRIŽEVE I NOSEĆI IH SVAKODNEVNO, TRUDE SE UZVRAĆATI NA DAROVE SVOJIM ISKRENIM KRŠĆANSKIM ŽIVOTOM.
DAROVI DUHA SVETOGA
U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova: Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.
DAR SAVJETA
Govoreći o daru SAVJETA prvo što nam pada na pamet jest dar koji omogućava da mi savjetujemo druge. U redu, I to je dio ove priče o daru savjeta. No to nije sve; ovaj dar potreban je u svakodnevnom život ne samo za pomaganje drugima, već I samome sebi. Ne možete nekome dati što već sami nemate ili prethodno niste primili. Tako je I sa ovim darom: ne mogu savjetovati nekoga po daru savjeta, ako taj dar nije najprije u meni saživio.
Kada se radi o daru savjeta, onda se najprije misli na to da Duh Sveti usavršava djela krjeposti razboritosti glede DONOŠENJA ODLUKA. Drugim riječima, dar savjeta pomaže nama da RAZABEREMO ŠTO JE DOBRO, A ŠTO NIJE DOBRO KAKO BISMO ISPRAVNO ODLUČILI ZA NAS u nekoj stvari. Pri tom, savjet Duha pomaže da shvatimo ne samo što je dobro, a što je zlo, već I da IZABEREMO ISPRAVNA, ČESTITA, POŠTENA SREDSTVA kojima ćemo se koristiti za postizanje cilja ili realizaciju naših odluka.
Od ovih poticaja dolazi do čvrstih odluka u našem životu koje mijenjaju život ili se počinje poboljšavati naš odnos s Bogom preko našeg djelotvornijeg I odanijeg djelovanja. Dar savjeta traži NAŠE ZALAGANJE u svemu što možemo kako bismo mogli razborito djelovati: pribaviti potrebne, stvari predvidjeti moguće posljedice naših djelovanja, pribjeći iskustvu u sličnim situacijama, tražiti pravodoban savjet kada okolnost to zahtijeva,... Ovaj dar od nas traži jedno PROMIŠLJANJE koje će se tim istim darom pokrijepiti kako bi nam osvijetlio naše razmišljanje da jasnije uočavamo što je potrebno za donošenje neke odluke. To je jedna naravna razboritost prosvijetljena milošću.
Dar savjeta pomaže očuvati ispravnu savjest bez izobličenja, jer ako smo poslučćni svjetlima I savjetima koje od Duha primamo, taj isti Duh će rasvijetliti našu savjest, pri čemu duša koja tako prima milost ne uzmiče niti se opravdava pred pogreškama I grijesima, nego reagira skrušeno, s velikom boli što je Boga uvrijedila. Tako jedna duša Bogu vjerna može sa sigurnošću primjenjivati moralne norme bez da se prepušta ljudskim obzirima.
Ovaj nas dar ponekad može uputiti na to da SAVJET POTRAŽIMO U NEKE OSOBE, U DUHOVNIKA. Pri tom se dar savjeta odnosi I na savjetodavca: nije dovoljno tražiti savjet, već je bitno od koga ga primamo. Darom savjeta naše se odluke osvjetljuju I u tom segmentu odlučivanja kako bismo našli pravog savjetodavca.
DAROVI DUHA SVETOGA
U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova: Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.
DAR POBOŽNOSTI
Kada je riječ o daru pobožnosti netko bi lako mogao pomisliti kako ovim darom Duh Sveti krijepi nekoga da moli pokoju krunicu više. Ipak, nije to tako. Dar pobožnosti ne odnosi se ne neki poseban način moljenja, već na ODNOS ČOVJEKA PREMA BOGU.
Gospodin Isus nas je poučavao svoje učenike: “Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle da će biti uslišani zbog svojim mnogih riječi. Ne povodite se za njim! Jer zna vaš OTAC što vam treba prije nego ga zamolite. Ovako molite: OČE NAŠ...” (Mt 6,7-9). Drugim riječima, od samih prošnja koje ćemo iznijeti pred Boga u svojim molitvama, važniji je naš ODNOS SPRAM NJEGA. Isus nas poučava da prava pobožnost prema Bogu izranja iz SINOVSKOG STAVA. Tako I dar pobožnosti razultira OSJEĆAJEM SINOVSTVA SPRAM BOGA.
Kada čovjek u sebi ima takav stav, onda se može moliti Bogu kao što se DIJETE MOLI SVOJEM RODITELJU; s nježnosti I naklonosti dobroga sina prema svome ocu. Jednako tako, ovaj dar potiče u nama da u drugim osobama gledamo svoju braću I sestre stvorene od istoga NEBESKOG RODITELJA.
Bog želi da mu se obraćamo s punim povjerenjem; onako kako to djeca rade sa svojim roditeljima. DIJETE ZNA DA ĆE MU RODITELJ PRIPRAVITI SVE POTREBNO ZA ŽIVOT. Nijedno dijete ne razmišlja što će skuhati ili tko će oprati odjeću; tko će mu kupiti knjige ili igračke. DIJETE ZNA I IMA SIGURNOST KAKO ĆE TO OTAC ILI MAJKA UČINITI. Upravo takva sigurnost spram BOŽJE PROVIDNOSTI rađa se iz ovog sinovskog odnosa prema Bogu. Čovjek koji se prema Bogu postavlja kao dijete prema roditelju, ima sigurnost kako će BOG SVE IZVESTI NA DOBRO. Upravo kako RODITELJI ZNAJU ŠTO DJECI TREBA I PRIJE NEGO SE DJECA DOSJETE SVOJIH POTREBA, TAKO I BOG ZNA ŠTO NAMA TREBA I PRIJE NEGO IZUSTIMO I JEDNU JEDINU PROŠNJU.
Tako dar pobožnosti razvija u nama sinovski odnose prema Bogu iz kojeg raste POVJERENJE U PROVIDNOST I PO KOJEM SE ČOVJEK OSLANJA NA BOGA U SVOM DJELOVANJU. “Jer zna Otac što vam treba I prije nego ga zamolite” (Mt 6,8). Ovim riječima Gospodin pokušava poučiti svoje učenike o POBOŽNOSTI PREKO SINOVSTVA. Nastavlja s poukom o POUZDANJU U PROVIDNOST: “Ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život: što ćete jesti I što ćete piti; ni za svoje tijelo, u što ćete se obući” (Mt 6,25)... “Ne budite tjeskobno zabrinuti I ne pitajte: Što ćemo jesti, što ćemo piti, čim ćemo se odjenuti? Za sve se to brinu pogani. A VAŠ OTAC NEBESKI ZNA DA VAM SVE TO TREBA. Tražite najprije Božje Kraljevstvo I njegovu pravdu, I sve drugo će vam se nadodati. Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za sebe” (Mt 6, 31-34).
Dar pobožnosti potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomož u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU.
Nadalje, sinovski stav utječe na našu molitvu. “Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh zauzima za nas neizrecicim uzdasima” (Rm 8,26). Onaj koji se ponaša kao SIN BOŽJI, koji pazi I traži to sinovstvo u svom životu, BIVA VOĐEN DUHOM SINA BOŽJEG- DUHOM SVETIM. Kada ne znamo što I kako moliti- JEDINO ŠTO JE VAŽNO JEST NASTAVITI MOLITI. Naime, ako imamo Duha Svetoga koji nas zagovara, ako nam on proniče srce- onda je svaka naša riječ suvišna.
Zato se od nas ne traži da molimo “savršeno” ili da naša molitva uvijek bude neka poezija. Od nas se traži USTRAJNOST U MOLITVI I SIGURNOST DA ĆEMO BITI USLIŠANI. SIN MOLI OCA SA SIGURNOŠĆU ONOGA KOJI ZAN DA ĆE GA USLIŠATI, PA KADA SE TO NE DOGODI ODMAH, SIN “MOLJAKA”, NE PRESTAJE MOLITI. Mi naravno ne trebamo “moljakati” jer zna Bog što nam treba, ali NJEGOVATI JEDAN STALAN ODNOS S BOGOM PREKO USTRAJNE MOLITVE- to je ono što Bog očekuje od nas.
Među plodovima koej dar pobožnsoti stvara u dušama koje su poučljive za mislot Duha Svetoga, vidi se vedrina u svim okolnostima, povjerljivo prepuštanje Providnosti, jer ako se Bog brine z asve stvoreno, još veću nježnost pokazat će prema svojoj djeci. “Neka nitko ne čita tugu ni bol na tvom licu, dok svijetom širiš slatki miris svoje žrtve. Sinovi Božji moraju uvijek biti sijači mira I radosti” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, br. 59).
Dar pobožnosti potiče nas da se s velikim potštovanjem opdhodimo prema onima koji nas okružuju. Kada shvatimo sebe kao dijete Božje, tako ćemo prihvaćati I druge shvaćajući kako je I njih stvorio isti Bog I jednako ih voli kao I nas. Ovako ćemo u drugim osobama vidjeti DRUGOGA KRISTA, pa ćemo s lakoćom u svom ponašanju utjeloviti one dvije zapovijedi ljubavi.
Potaknuti ovim osjećajima, uvijek ćemo druge prosiđivati s dobrohotnošću koja proizlazi iz našeg sinovstva, a Duh će nam pomagati OPRAŠTATI uvrijede, osobito one bolne. Na ovaj način na nama će se ostvariti I treća zapovijed ljubavi, ona najteža: “Ljubite NEPRIJATELJE, MOLITE ZA one koji vas progoneda budete SINOVI OCA VAŠEGA KOJI JE NA NEBESIMA, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima I dobrima, I da kiša pada pravednicima I nepravednicima” (Mt 5,44-45).
SVETI BAZILIJE VELIKI: Iz Rasprave o Duhu Svetom
Tko se ne bi oduševio I tko ne bi ozbiljon razmišljao o najvišoj naravi kad čuje nazive Duha Svetoga? Nazvan je DUHOM BOŽJIM I DUHOM ISTINE koji od Oca proizlazi. DUH PRAVI, DUH POGLAVITI I DUH SVETI osobit je I poseban njegov naziv.
Sva živa bića koja trebaju posvećenje za njim snažno žude. On ih svojim dahom tako reći natapa I pomaže da dostignu svoj vlastiti I prirodni cilj.
Po naravi je nedostupan, ali u svojoj dobroti dopušta da ga možemo doseći. Sve ispunja svojom snagom, ali SE SAOPĆUJE SAMO ONIMA KOJI SU GA DOSTOJNI. NE DAJE SE SVIMA U ISTOJ MJERI, NEGO SVOJU SILU DIJELI PREMA VELIČINI VJERE.
Tako je I Duh Sveti uza svakoga onoga koji ga je vrijedan kao da je samo za njega, a ipak svima dijeli dosta I obilno milosti. Koji sudjeluju u njegovu životu, sudjeluju koliko im dopušta narav njihova, a ne koliko bi im se on mogao dati.
