DAROVI DUHA SVETOGA

 

 

 

U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova: Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.

 

 

 

DAR RAZUMA

 

 

 

Papa Pavao VI naučava: “Duh Sveti je duša Crkve. On je taj koji upućuje vjernike u duboko značenje Isusova nauka I njegovih otajstva” (Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi). “Duh Sveti nas vodi od prvih prosvjetljenja o vjeri do sve dubljeg razumijevanja obajve” (II Vatikasnki Sabor, Dogmatska konstitucija Dei Verbum).

 

 

 

Pomoću dara razuma primamo mogućnost dubljeg spoznanja objavljenih otajstava ili boljeg razumijevanja vjere. “Poznajemo to otajstvo dugo vremena; tu riječ smo čuli I čak o njoj mnogo puta razmišljali; ali, u danom trenutku, ona potresa naš duh na jedan nov način; čini se kao da nikada do tada to nismo doista razumjeli” (A. Riaud, La accion del Espiritu Santo)

 

 

 

“Zahvaljujući tom daru, Boga se nazire već ovdje na zemlji” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, I-II, q. 69, a. 2).

 

 

 

“Poput čovjeka koji nije učio niti išta radio da bi znao čitati, a svu poznatu znanost je našao u sebi, ne znajući ni kako ni odakle, budući da se nikada nije pomučio da bi naučio abecedu. Čini se da ova posljednja usporedba ponešto rasvjetljuje ovaj nebeski dar, zato što se u jednom času osjeti tako mudrom I s tako jasnom spoznajom o tajni Presvetoga Trojstva, I o drugim uzvišenim stvarima, da nema toga teologa s kojim se ne bih usudila raspravljati o istini ovih veličajnosti” (Sveta Terezija Avilska, Moj život, 27,8-9).

 

 

 

“Ovaj dar daje nam kao božansko osjetilo za razlučivanje onoga nadnaravnog što postoji u svijetu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, sv. III, str 270.).

 

 

Znanstvenici potvrđuju: Poklapaju se istovjetni detalji kod torinskog platna i tunike za koju se vjeruje da ju je nosio Isus

 

Pri pretrazi tunike elektronskim mikroskopom otkriveno je 118 mrlja peludi koje potječu od 18 različitih biljaka. Dvije biljke – terebint i tamarinda – endemične su vrste koje se mogu pronaći jedino na području današnjeg Izraela. Što je još zanimljivije, pelud upravo tih biljaka pronađena je na drugim dvjema relikvijama Isusa Krista – Torinskom platnu i Sudariju iz Ovieda.

 

Isus

 

Grzegorz Gorny, ugledni katolički publicist i novinar iz Poljske, nedavno je objavio knjigu pod naslovom “Svjedoci tajni”. Gorny je proveo zadnje dvije godine putujući po Europi i prikupljajući dokumentaciju o relikvijama za koje se vjeruje da su pripadale Isusu Kristu.

 

Na tim putovanjima poljski je publicist razgovarao s čitavim nizom stručnjaka i znanstvenika koji su radili na projektima ispitivanja autentičnosti relikvija i došao je do gomile zanimljivih informacija. U ovom tekstu pozabavit ćemo se samo jednom relikvijom – onom koja se danas čuva u bazilici sv. Dionizija u Argenteuilu kod Pariza i za koju se vjeruje da je tunika Isusa Krista za koju su na Golgoti bacali kocku rimski vojnici.

 

Jedan od znanstvenika s kojima je Gorny razgovarao zove se Gerard Luccote, jedan je od najuglednijih svjetskih genetičara koji se 2004. zajedno s fizičarom Andreom Marionom upustio u projekt istraživanja autentičnosti spomenute relikvije. Tunika je pronađena početkom 12. stoljeća u benediktinskom samostanu u Argenteuilu i od tada se čuva kao relikvija u francuskom gradu.

 

Istraživanja su pokazala sljedeće – doista je riječ o tunici koja je sašivena u jednom komadu, bez ijednog šava, kao što su evanđelja opisala Isusovu halju. Dalje, boja s kojom je obojena napravljena je od specifične mješavine kojom su bojane i pogrebne haljine pronađene u kršćanskim grobovima iz 1. i 2. stoljeća u Egiptu.

 

Pri pretrazi tunike elektronskim mikroskopom otkriveno je 118 mrlja peludi koje potječu od 18 različitih biljaka. Dvije biljke – terebint i tamarinda – endemične su vrste koje se mogu pronaći jedino na području današnjeg Izraela. Što je još zanimljivije, pelud upravo tih biljaka pronađena je na drugim dvjema relikvijama Isusa Krista – Torinskom platnu i Sudariju iz Ovieda.

 

Elektronski mikroskop pronašao je na tunici i mrlje krvi koje nisu bile vidljive golom oku. Dapače, otkriveno je kako je tunika bila prekrivena krvlju i kako su leđa čovjeka koji ju je nosio bila izmasakrirana ranama. Lucotte je genetskom analizom otkrio na tunici puno eritrocita, crvenih krvnih zrnaca, kojih je dio bio pomiješan s kristalima ureje, spojem koji je dio znoja. To je za francuskog znanstvenika bio dokaz kako je čovjek koji je nosio tuniku bolovao od rijetke bolesti koja se zove hematohidroza i čiji je glavni simptom iznojavanje krvi u stresnim situacijama. Ovo odgovara izvješću iz Evanđelja po kojem se Isus u Getsemanskom vrtu znojio krvlju.

 

Lucott je otkrio i deformirane eritrocite što je fenomen koji se događa s krvlju u situacijama kada je osoba izložena dugotrajnoj fizičkoj traumi, baš onakvoj kakvu je pretrpio Isus.

 

Nadalje, analiza mrlja krvi pokazala je kako pripadaju grupi AB, istoj onoj kojoj pripadaju mrlje s Torinskog platna Sudarija iz Ovieda. Genetskom analizom krvi otkriveno je kako ona potječe od muškarca, a utvrđeno je da ima genetski tip koji se najčešće nalazi među Židovima iz Bliskog istoka.

 

Profesor Andre Marion i njegov tim s Instituta za optiku u Orsayu posebnim je skenerima analizirao raspored mrlja krvi na tunici. Prema toj analizi, najveće rane na leđima vlasnika tunike prostirale su se u širini od 20 centimetara i to od lijevog ramena do desnoga boka. Detaljnija analiza utvrdila je kako je osoba bila bičevana. Marion i njegovi suradnici bili su svojedobno angažirani i na istraživanju Torinskog platna i napravili su usporedbu između dviju relikvija i mrlja krvi pronađenih na njemu. Korištenjem kompjuterskih geometrijskih simulacija došlo se do zaključka koji ih je zadivio – raspored mrlja krvi bio je identičan i znanstvenicima nije preostalo ništa drugo nego zaključiti da je isti čovjek s istim ranama nosio tuniku, a potom bio umotan u Torinsko platno.

 

“Luccot, čovjek koji sebe naziva agnostikom i kaže kako je vjeru izgubio nakon što je pročitao „Etiku“ Barucha Spinoze, nakon što mi je izložio sve te znanstvene rezultate samo je slegnuo ramenima i rekao kako za njega nema sumnje da je tunika iz Argenteuila pripadala Isusu iz Nazareta”, napisao je Gorny o svom susretu sa znanstvenikom koji se posvetio proučavanju relikvije iz Francuske, a sada se sprema istražiti autentičnost relikvija koje se čuvaju u njemačkom mjestašcu Prüm – sandala za koje se vjeruje da su bile Isusove.

 

Inače, u Europi postoji još jedna relikvija za koju se tvrdi da je Isusova tunika koju je nosio na Golgoti – ona u njemačkom gradu Trieru. Veliki je broj onih koji priznaju obje relikvijske tradicije i prema njihovu tumačenju odjevni predmet iz Triera nije tunika nego svojevrsni plašt koji je nosio Isus.

 

Josip Ravlić| Bitno.net

 



 

 

Roditeljsko pravo na obrazovanje njihove djece (I)

 

“S obzirom da je obrazovanje prvenstveno odgovornost djetetovih oca i majke, bilo koji drugi posrednik obrazovanja je takav po roditeljskom dopuštenju i podređen im je.“ Novi članak iz serije o obitelji.

 

Obiteljski život

 

Članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima kaže da roditelji imaju pravo izabrati kakvo obrazovanje žele za svoju djecu. [1] Nadalje, zemlje potpisnice uključile su ovo načelo među temeljna prava koja država ne može ukinuti niti njima manipulirati. Ljudska bića su po svojoj urođenoj prirodi društvena i ovisna, s ovisnošću koja se najjasnije pokazuje u godinama djetinjstva. Svi muškarci i žene, kako bi savladali znanje i kulturu u društvenom okruženju, trebaju dobiti obrazovanje.

 

Dijete nije samo stvorenje bačeno u svijet. U ljudskoj osobi postoji bliska povezanost između stvaranja i obrazovanja, toliko da se ovo potonje može smatrati produžetkom ili dopunom stvaranja. Svako dijete ima pravo na obrazovanje kako bi se razvile njegove ili njezine mogućnosti, a prateće ovom pravu je dužnost roditelja da obrazuju svoju djecu.

 

Iskazivanje Božje ljubavi

 

Prava da obrazujemo i budemo obrazovani ne ovise o tome da li su uključena u pozitivni zakon, niti o tome da li ih „omogućava“ društvo ili država. Oni su primarna prava u najjačem smislu te riječi.

 

Pravo roditelja da obrazuju djecu je u službi dječjeg prava primanja obrazovanja koje odgovara njihovom ljudskom dostojanstvu i njihovim potrebama. Kasnije se pravo temelji na prijašnjemu. Napadi na roditeljsko pravo u ovom slučaju završavaju kao napadi na dječje pravo na obrazovanje, koje bi društvo trebalo po pravdi prepoznati i braniti. Unatoč tome što dječje pravo na obrazovanje ima prvenstvo, ne znači da se roditelji mogu odreći toga da obrazuju, niti s izgovorom da druge osobe ili institucije mogu bolje obrazovati njihovu djecu. Dijete je, iznad svega, dijete, i kada je kao takvo prihvaćeno u srcu obitelji predstavlja temelj za svačiji rast i sazrijevanje.

 

Obitelj je prirodno mjesto gdje se otkrivaju i uče odnosi ljubavi, služenja i međusobnog davanja, odnosa koji oblikuju najintimniju jezgru ljudske osobe. Stoga, osim kada je potpuno nemoguće, svaka bi osoba trebali biti obrazovana u srcu obitelji od oca i majke, uz pomoć drugih osoba: braće i sestara, baka i djedova, ujaka i teta, itd., u njihovim različitim ulogama.

 

Stvaranje i obrazovanje primaju novu dimenziju u svjetlu vjere. Svako dijete je pozvano na savez s Bogom i zauzvrat svojim roditeljima postaje dar koji je manifestacija njihove bračne ljubavi. Kada se rodi novo dijete, roditelji dobivaju novi božanski poziv. Bog očekuje da obrazuju svako dijete u slobodi i ljubavi, učeći ih da slobodno usmjere svoje živote prema njemu. Želi da svako dijete u ljubavi i brizi koje prima od roditelja pronađe odsjaj ljubavi i brige koje Bog ima za svaku osobu. Stoga se kršćanski otac i majka ne mogu nikad odreći prava i dužnosti da obrazuju svoju djecu. I to je istinito iz razloga koji idu dalje od osjećaja odgovornosti: jer ovo pravo i dužnost čine dio roditeljskog poštovanja prema božanstvenom pozivu koje svako dijete prima prilikom krštenja.

 

S obzirom da je obrazovanje primarno odgovornost djetetovih oca i majke, bilo koji drugi posrednik obrazovanja je takav roditeljskim dopuštenjem i podređen im je. „Roditelji su prvi i najvažniji nastavnici svoje djece i posjeduju osnovnu nadležnost u ovom području: oni su nastavnici jer su roditelji. Dijele svoju obrazovnu zadaću s drugim pojedincima ili institucijama, poput Crkve i države. Ali zadaća obrazovanja mora uvijek biti provedena u skladu s ispravnom primjenom načela supsidijarnosti.“ [2]

 

Kako bi obrazovali svoju djecu, roditelji će trebati potražiti pomoć drugih. Primanje kulturnog ili tehničkog znanja, odnosi s ljudima izvan obiteljskog kruga, itd., nužni su elementi cjelovitog rasta svake osobe, o kojima se sami roditelji ne mogu prikladno pobrinuti. Stoga, „svi sudionici u procesu obrazovanja su u mogućnosti provoditi svoje obveze samo u ime roditelja, s njihovim pristankom i, do određenog stupnja, s njihovim odobrenjem.“ [3] Takvu pomoć traže roditelji, koji niti na jednom stupnju ne gube iz vida što žele postići, te pokušavaju osigurati da ta pomoć odgovara njihovim namjerama i očekivanjima.

 

Roditelji i škole

 

Škole bi se u ovom kontekstu trebale gledati: kao pomoć roditeljima u njihovom obrazovnom radu. Svjesnost ove stvarnosti je još hitnija kada razmotrimo sve utjecaje koji u današnje vrijeme mogu voditi roditelje (u vrijeme bez potpune svjesnosti istoga) radi kojih mogu ne dosegnuti svu puninu divnog zadatka koji je pao na njih, te sa tako praktično odreći svoje uloge primarnih edukatora. Obrazovna kriza na koju nas je tako često podsjećao Benedikt XVI ima korijen u ovoj zabuni. Obrazovanje je svedeno na „prijenos posebnih radnih sposobnosti ili sposobnosti, dok ljudi nastoje težnju za srećom nove generacije zadovoljiti obasipajući ih potrošačkim dobrima i prolaznim zadovoljstvima.“ [4] Kao rezultat toga, mladi se ljudi „osjećaju kao da su ostavljeni sami pred velikim pitanjima koja im se neizbježno pojavljuju,“ [5] na milost društva i kulture koji su za svoju vjeru postavili relativizam.

 

Imajući na umu ove moguće devijacije, te kao posljedicu svojeg prirodnog prava, roditelji bi trebali gledati na škole kao na nastavak svog doma, instrument njihovog roditeljskog zadatka, a ne samo kao na mjesto gdje će djeca dobiti informacije i znanje. Država bi, kao prvi zadatak, trebala čuvati slobodu obitelji, na takav način da čestito mogu izabrati škole ili mjesta za koje procjenjuju da su najprikladnije za obrazovanje njihove djece.

 

Sigurno u svojoj ulozi njegovanja općeg dobra, država ima neka prava i dužnosti vezano za obrazovanje. Na ovu ćemo se temu vratiti u sljedećem članku. Ali to sudjelovanje ne može biti u sukobu s legitimnom namjerom roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje zadržavajući plemenite ciljeve koje su sami izabrali za svoje živote, te one za koje smatraju da obogaćuju njihovo potomstvo. Kako Vatikan II uči, javna je vlast „vezana načelima jednake pravednosti osigurati da su državne subvencije školama tako raspodijeljene da roditelji mogu uistinu biti slobodni izabrati školu za svoju djecu u skladu sa svojom sviješću.“ [6] Zato je važno da oni koji su uključeni u politiku i medije u najvećoj mogućoj mjeri teže čuvanju i promicanju ovog prava.

 

Roditeljska se briga za obrazovanje djece pokazuje na nebrojene načine. Neovisno u kojoj ustanovi njihova djeca uče, prirodno je da su zainteresirani za atmosferu koja tamo prevladava i sadržaj učenja. Ova briga štiti slobodu učenika, pravo da njihova osobnost ne bude iskrivljena ili njihove sklonosti zatomljene, pravo da prime zdravu formaciju, bez zloupotrebe njihove prirodne gipkosti da im se nametnu mišljenja ili ljudske predrasude. Tako se djeci pomaže razviti zdrav kritični razum i jasno im se daje do znanja da interes njihovih roditelja za to područje ide dalje od ocjena i rezultata testova.

 

Komunikacija između roditelja i nastavnika jednako je važna kao i komunikacija između roditelja i djece. Jasna posljedica gledanja na školu kao na drugi instrument obavljanja vlastitih obrazovnih zadataka je preuzimanje aktivnog interesa za inicijative i ciljeve škole. Srećom, škole sve češće, bilo javne ili privatne, organiziraju dane otvorenih vrata, sportske događaje ili akademske informativne sjednice. Oba bi roditelja, ukoliko je moguće, trebala sudjelovati posebno u potonjem tipu sastanka, iako to znači žrtvovanje vremena ili preraspodjelu obveza. Na taj se način djeci, bez potrebe da se to izgovori, jasno pokazuje da oba roditelja smatraju školu bitnim elementom obiteljskog života.

 

U tom smislu, uključivanje u roditeljska društva (pomaganje u organizaciji događaja, davanje pozitivnih prijedlog, čak i sudjelovanje u upravljačkim tijelima) otvara širok raspon novih mogućnosti za aktivnu suradnju. Ovaj će napor svakako zahtijevati duh žrtve: posvećivanje vremena bavljenju drugim obiteljima, upoznavanje učitelja, dolazak na sastanke… Bez obzira na to ove će teškoće biti višestruko nagrađene otvaranjem mnogih mogućnosti za apostolat, posebno za duše zaljubljene u Boga i željne služiti. Iako pravila škole možda ne dopuštaju izravno miješanje u neke vidove obrazovnih programa, uvijek će biti moguće ohrabriti nastavnike i administrativno osoblje da teže tome da škola prenosi ljudske vrline i ljubav prema plemenitim vrijednostima i ljepoti. Ostali roditelji su prvi koji su zahvalni za taj napor. Za njih otac ili majka uključeni u rad škole, koji na svoju inicijativu pokazuju jaku brigu za okruženje u učionici ili druge vidove, postaju netko od koga će tražiti savjet o obrazovanju svoje djece. To otvara put stvaranju prijateljstava, te prema apostolatu koji na kraju koristi svima čija su djeca uključena u školu. Tako će ono što je sv. Josemaría napisao u Putu o plodonosnosti osobnog apostolata postati stvarnost: „Među onima oko vas, apostolskim duša, vi ste kamen koji je pao u jezero. Sa svojim riječima i primjerom radite prvi val …. koji će proizvesti drugi… pa još jedan, i još jedan… svaki put sve širi. Da li sada razumijete veličinu svoje zadaće?“ [7]

 

J.A. Araña - C.J. Errázuriz

 

Bilješke:

 

[1]Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, 10. prosinca 1948., br. 26.

 

[2] Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 2. veljače 1994., br. 16.

 

[3] Ibid.

 

[4] Benedikt XVI, Obraćanje Rimskoj biskupskoj skupštini, 11. lipnja 2007.

 

[5]Benedikt XVI, Obraćanje Talijanskoj biskupskoj konferenciji, 28. svibnja 2008.

 

[6] Vatikan II, Deklaracija Gravissimum educationis, br. 6.

 

[7] Sv. Josemaría, Put, br. 831.

 

 

 

 

Jedinstvo života u profesionalnom radu

 

Svaki častan rad može biti molitva, a sav molitveni rad je apostolat. Na ovaj način duša razvija jedinstvo života koje je i jednostavno i snažno.“ Novi članak u nizu o posvećivanju rada.

 


Posvećivanje rada

 

Opus Dei - Jedinstvo života u profesionalnom radu Foto: BillyWilson

 

„Svaki častan rad može biti molitva, a sav molitveni rad je apostolat. Na ovaj način duša razvija jedinstvo života koje je i jednostavno i snažno.“[1]

 

Rad, molitva, apostolat: tri riječi koje su prije možda označavale tri odvojena područja za nas, ali su sada zajedno spojene kao note u akordu tvoreći u konačnici jedinstveno, harmonijsko glazbeno djelo.

 

Kada smo započinjali s našim profesionalnim radom, možda je sve što smo mogli čuti bio izoliran i monoton zvuk našeg vlastitog rada s manjkom milosti. Ali kada otkrijemo kako preobraziti svoj posao u molitvu koja se uzdiže do neba i u apostolat koji zemlju čini plodnom, note se povezuju i počinju dobivati ritam i harmoniju. Ako se prestanemo truditi stvarati i skladati, lako možemo skliznuti natrag u razdvojene note. Ali, čim dopustimo Duhu Svetom da upravlja našim profesionalnim životom i dirigira orkestrom glazba ponovno počinje teći stvarajući prekrasnu simfoniju ljubavi prema Bogu i ljudima – onu molitve i apostolata – u našem svakodnevnom radu. Svaka pojedina sposobnost našeg bića, naša volja, intelekt i privrženosti, vješto igraju svoju ulogu rezultirajući jednostavnim i snažnim jedinstvom života koje se sviđa Bogu i privodi druge k njemu.

 

U našem profesionalnom nastojanju tri područja trebaju biti pažljivo razmotrena kako bi se postigla harmonija jedinstva života: ispravna nakana, čvrsti principi i ponašanje koje je u skladu s oboma.

 

Ispravna nakana

 

Jedinstvo života u našem profesionalnom radu ovisi prije svega o ispravnosti naše nakane, o jasnoj i čvrstoj odluci raditi iz ljubavi prema Bogu, a ne iz naše ambicije ili drugih oblika sebičnosti; tražeći Božju slavu, a ne ljudsku slavu ili osobno zadovoljstvo.

 

Nitko ne može služiti dvojici gospodara. [2] Ne možemo raditi kompromise imajući u svom srcu „jednu svijeću zapaljenu sv. Mihaelu, a drugu đavlu.“[3] Naša nakana treba biti jasno vidljiva. Ali, unatoč našoj želji rada za Božju slavu, svi primjećujemo da je lako izgubiti ispravnost nakane naše volje u pojedinim postupcima i da često, usporedo s poštenom namjerom, možemo otkriti i druge motive koji su manje plemeniti.[4] Baš iz tog razloga nas je sv. Josemaria savjetovao da stalno pročišćujemo svoju volju i ispravljamo našu nakanu. „Ispraviti. Pomalo, svakog dana. Ovo mora biti tvoja stalna briga ako uistinu želiš postati svetac.[5]

 

Tkogod radi s ispravnom nakanom, uvijek se trudi raditi dobro. Takva osoba ne radi na jedan način kada drugi gledaju i na drugi kada u blizini nema nikoga. Ona zna da Bog uvijek gleda i stoga nastoji savršeno ispuniti svoje dužnosti kako bi mu udovoljila. Ona je uredna, marljiva, profinjena u načinu na koji živi siromaštvo čak i kada nitko ne primjećuje ili kada treba ići protiv struje. U sive dane, kada se oblak monotonije spusti nisko, dijete Božje nastoji završne radnje učiniti iz ljubavi, čime se rad pretvara u molitvu.

 

Trenutci uspjeha ili neuspjeha mogu iskušati narav naše nakane navodeći nas da upadnemo u taštinu ili obeshrabrenje. Sv. Josemaria nas je učio da budemo spremni na ove situacije koje bi mogle naše misli okrenuti prema nama samima i ukaljati našu nakanu. „Morate biti pažljivi: ne dopustite svom profesionalnom uspjehu ili porazu – koji će zasigurno doći – da vas potakne da zaboravite, čak ni za trenutak, koji je istinski cilj vašeg rada: slava Božja![6]

 

Za ojačati ispravnost naše nakane, stup našeg jedinstva života, trebamo tražiti Božju prisutnost u svom radu. Prikazat ćemo svoj rad u trenutku započinjanja, obnoviti naš prinos što je češće moguće, i dati hvalu kada ga završimo. I trudit ćemo se osigurati da se čini pobožnosti, posebice sveta misa, preliju u neprekidan razgovor s Bogom tijekom dana. „Zaboravljanje na Boga“ u našem radu znak je slabog jedinstva života, a ne samo sklonost ka rastresenošću. Kada je netko uistinu zaljubljen, ne zaboravlja osobu koju ljubi.

 

Čvrsti principi

 

Ispravnost nakane nužna je za jedinstvo života, ali ne smijemo nikada zaboraviti da naša volja mora biti vođena razumom prosvijetljenim vjerom. Postoje ljudi koji ne uspijevaju na svakodnevnoj osnovi živjeti u skladu sa svojim kršćanstvom ne zbog loše namjere već zbog nedostatka čvrstog znanja. Kada se ljudi ne trude izgraditi svoju savjest i propuste dubinski upoznati moralne implikacije pojedinog zanimanja, u opasnosti su od prihvaćanja kao norme onoga što vide druge da čine. Zato, djelujući iz naizgled „dobre volje,“ mogu upasti u pogrešno ponašanje i počiniti teške nepravde. A zato jer ne znaju kako razborito procijeniti stvari, mogu propustiti učiniti dobro koje treba učiniti. Nedostatak čvrstih principa je preprjeka postizanju jedinstva života.

 

Osoba s principima čini pravu stvar bez upadanja u ekstreme ili zadovoljavanja osrednjošću. Katkad nepoznavanje prave stvari može potaknuti nekoga da misli kako je alternativa nekoj mani suprotna mana: npr. kako bi se izbjegla tvrdokornost, potrebno je biti slab, ili za ne biti pretjerano agresivan, potrebno je biti „mekan.“ U praksi, takvi ljudi nisu ispravno shvatili narav krjeposti. Sredina – in medio virtus – ne znači raditi stvari napola ili ne težiti velikim visinama. Radi se zapravo o vrhuncu između dviju mana.[7] Moguće je istovremeno biti energičan i nježan, imati razumijevanja ali i biti zahtjevan prema dužnostima, biti iskren i razborit, radostan bez naivnosti. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi,[8] rekao je naš Gospodin.

 

Prinicipi koje trebamo za postizanje jedinstva života su kršćanski principi, ne samo ljudski. Njihova svjetlost vodilja nije samo ispravan razum već razum prosvijetljen živom vjerom koja je pak vođena milosrđem. Samo tada ljudske krjeposti postaju kršćanske krjeposti. Dijete Božje nema potrebu njegovati dvije vrste krjeposti, jedne ljudske a druge kršćanske, neke vođene milosrđem a neke ne, jer bi to dovelo do dvostrukih standarda. On ili ona ne bi trebali biti zadovoljni vršenjem samo ljudske pravde u određenim područjima posla – npr. ispunjavanje slova zakona – a u drugim područjima kršćanske pravde, zaslađene milosrđem. Radije, trebaju težiti uvijek i u svemu živjeti pravdu Kristovu. „Razmotrimo posebno savjete i upozorenje kojima je pripremio šačicu ljudi koji su trebali postati njegovi Apostoli, njegovi glasnici do na kraj zemlje. Koji je ključ njegova učenja? Nije li to nova zapovijed ljubavi? Ljubav je ta koja im je omogućila utrijeti put kroz korumpirani poganski svijet... Kada se samo vrši pravda, nemojte biti iznenađeni ako ljudi bivaju povrijeđeni. Dostojanstvo čovjeka, koji je sin Božji, zahtijeva mnogo više. Milosrđe mora prodirati kroz i pratiti pravdu jer zaslađuje i prkosi svemu: 'Bog je ljubav' (1 Iv 4, 16)...

 

Milosrđe, koje je kao velikodušno preplavljivanje pravde, prije svega zahtjeva ispunjavanje vlastitih dužnosti. Način za započeti je biti pravedan; slijedeći korak je učiniti što je najnepristranije...; ali da bi se ljubilo, potrebna je visoka profinjenost i mnogo pažljivosti i poštovanja, i ljubaznosti u bogatoj mjeri. Drugim riječima, uključuje pridržavanje Apostolovom savjetu: 'nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov.' (Gal 6, 2)... Ovo zahtijeva cjelovitost bića sposobnog podložiti vlastitu volju onoj božanskog modela, radeći za sve ljude i boreći se za njihovu sreću i blagostanje. Ne poznajem boljeg načina za biti pravedan od života samo-predaje i služenja.[9] U ovome je sadržano ono što znači imati kršćanske principe, nužno svjetlo za jedinstvo života.

 

Sve ovo zahtijeva formaciju i posebice vrijeme posvećeno učenju nauka. Bilo bi nepromišljeno oslanjati se na vlastitu „intuiciju“ i propustiti uložiti potreban trud za stjecanje čvrstog intelektualnog temelja. Ipak, samo teoretsko znanje nije dovoljno. Kršćansko jedinstvo života zahtijeva nauk asimiliran kroz molitvu.

 

Odvažnost

 

Uz znanje i ljubav, jedinstvo života zahtijeva i njihovu primjenu jer „ljubav su djela, a ne slatke riječi.“[10] Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.[11] govori Gospodin. Trebamo se iskreno preispitati, kako je sv. Josemaria savjetovao: „Širi li se kršćanstvo onima oko tebe? Razmatraj o ovome svakodnevno.[12]

 

Kada postoji jedinstvo života, prirodno je da će ga oni oko nas primjetiti. Osoba koja skriva svoja kršćanska uvjerenja iz straha da će biti „izdvojena“ gubi jedinstvo života. Propustila bi biti sol ili svjetlo i njena djela bila bi nadnaravno besplodna. Gospodin nam svima kaže: dabo te in lucem gentium, ut sit salus mea usque ad extremum terrae.[13] Postavit ću vas kao svjetlo pred ljudima kako bi moje spasenje stiglo do nakraj svijeta.

 

Moramo imati „hrabrosti u javnosti uvijek djelovati u skladu s našom svetom vjerom.“[14] Naš Gospodin je upozorio: Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj.[15] Isus nas također i ohrabruje prekrasnim obećanjem: Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima.[16] Nema prostora za neodređenost. Ne možemo se bojati govoriti o Bogu. Činimo to i svojim riječima, budući nam je sam Krist zapovjedio pođite po svom svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju[17] i svojim primjerom: vjera ljubavlju djelotvorna.[18]

 

Prirodno je da ljudi oko nas primjete našu vjeru izraženu djelima. Ovo bi još i više trebalo biti istinito kada materijalizam i hedonizam prevladavaju oko nas. Ako nečijoj vjeri treba dugo vremena da bude primjećena, to je prije znak dvostrukih mjerila nego li prirodnosti. Ovo se nažalost događa onima koji svoju vjeru otpravljaju u „privatnu sferu.“ Ovaj stav, ako ne izvire iz kukavičluka, mogao bi biti rezultat razmišljanja da vjera ne bi trebala igrati ulogu u profesionalnom ponašanju. Time bi se odražavao ne laikalni mentalitet već „laicistički“, koji pokušava Boga ukloniti iz društva, a često izostavlja i moralni zakon. Ovo je upravo suprotno idealu postavlja Krista u središte svih ljudskih aktivnosti. Pozvani smo na ovaj visoki cilj, i dobro je da ga mnogi oko nas poznaju. Štoviše, iako je naš prvenstveni apostolat onaj „prijateljstva i povjerenja“[19] s našim kolegama, jedan na jedan, to ne isključuje mogućnost da će ponekad biti dobro ili čak i nužno – imperativ našeg jedinstva života – slobodno govoriti na javnom okupljanju i braniti kršćanski moral. Prepreka može biti u izobilju, ali vjera nam daje potrebnu snagu da obranimo istinu i pomognemo onima oko nas otkriti je.

 

U praksi, pak, znamo iz iskustva da čak i kada izbjegavamo ekstreme, lako je dopustiti sebi pasti pod utjecaj laicističkog mentaliteta i biti uvjeren da, primjerice, u nekim profesionalnim sferama je poželjnije nikada ne govoriti o Bogu jer bi to bilo „neprimjereno“ ili moglo izazvati iznenađenje, ili zato što bi drugi mogli misliti da je naš stav o profesionalnim pitanjima „pod utjecajem naše vjere.“ U tom trenutku javlja se kušnja da sakrijemo svoje kršćansko stanje upravo onda kada bi ga trebali pokazati.

 

Akonfesionalizam. Neutralnost. Stare priče koje se uvijek pokušavaju učiniti novima. Jesi li se ikada potrudio razmišljati o tome koliko je besmisleno ostavljati svoje katoličanstvo po strani prilikom ulaska na sveučilište, profesionalno udruženje, kulturno društvo ili Sabor, poput čovjeka koji svoj šešir odlaže pokraj vrata?[20] Sv. Josemaria nas ne poziva da radimo predstavu od našeg katoličanstva ili da se ponašamo na način koji nije u skladu s laičkim mentalitetom. Ono na što nas upozorava je da, u našim pojedinačnim okolnostima, pažljivo razmotrimo izvanjske i jasne zahtjeve jedinstva života u našem poslu i društvenom životu. „Morate imati hrabrosti (koja će ponekad biti značajna s obzirom na okolnosti vremena u kojem živimo) učiniti svoju vjeru prisutnom, štoviše, učiniti je opipljivom. Neka drugi vide vaša dobra djela i motive iza njih, čak i kada bi mogli biti kritizirani i napadnuti, budući da će uvijek biti nekih koji će pogrešno shvatiti vaše motive.[21]

 

Jedinstvo života dar je od Boga i istovremeno osvajački pohod koji zahtjeva osobnu borbu. Ovo jedinstvo izgrađuje se vlastitim radom naporima pojedinih odluka da se djeluje usmjeren ka Bogu i s apostolskim željama. S Božjom milošću moramo težiti ljubiti Boga cijelim našim bićem: ex toto corde, ex tota anima, ex tota mente, ex tota virtute,[22] svim našim srcem, svom našom dušom, svim našim umom i svom našom snagom.

 

Fusnote:

 

[1] Sv. Josemaria, Susret s Kristom, 10

 

[2] Mt 6, 24

 

[3] Sv. Josemaria, Put, 724

 

[4] Usp. Put, 788

 

[5] Put, 290

 

[6] Sv. Josemaria, Kovačnica, 704

 

[7] Usp. sv. Josemaria, Prijatelji Božji, 83

 

[8] Mt 10, 16

 

[9] Sv. Josemaria, Prijatelji Božji, 172-173

 

[10] Usp. Put, 933

 

[11] Mt 5, 16

 

[12] Sv. Josemaria, Kovačnica, 856

 

[13] Iz 49, 6

 

[14] Sv. Josemaria, Kovačnica, 46

 

[15] Lk 9, 26

 

[16] Mt 10, 32

 

[17] Mk 16, 15

 

[18] Gal 5, 6

 

[19] Sv. Josemaria, Kovačnica, 192

 

[20] Sv. Josemaria, Put, 353

 

[21] Sv. Josemaria, Upute, 8. prosinca 1941, 13

 

[22] Mk 12, 30

 

 

 

 

"VJERUJEM U ŽIVOT VJEČNI"

 

Nakon što smo razmišljali malo o USKRSNUĆU TIJELA, sada želimo pojasniti CILJ toga uskrnuća. Nakon smrti čovjeka otvaraju se egizstencijalna pitanja: ŠTO SE DOGAĐA? KAMO IDEMO? HOĆEMO LI NESTATI? ŽIVIMO LI DALJE? Ova pitanja odjek su naših života koje živimo sada I otkrivaju brigu za vlastiti život. Stoga Vas želimo upoznati I s ovim dijelom naučavanja Crkve, koja govori o POSEBNOM SUDU ili onom neposrednom sudu nakon smrti, o STANJU u kojem ćemo se naći nakon smrti (RAJ, ČISTILIŠTE, PAKAO), o POSLJEDNJEM SUDU I o konačnom cilju našeg života- POTPUNOM ZAJEDNIŠTVU S BOGOM, koje nazivamo NEBOM. Donosimo Vam tekst iz Katekizma Katoličke Crkve u kojem se obrazlažu ove teme.

 

I. Posebni sud

 

1022 Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje,ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo sudjeni prema ljubavi.

 

II. Nebo

 

1023 Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slicni Bogu, jer ga gledaju "kao što jest" (1 Iv 3,2), licem u lice: Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem odredjenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina našega Isusa Krista, (...) i svih drugih vjernika koji su umrli pošto su primili sveto Kristovo krštenje, u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje (...) ili, ako je nešto bilo ili nešto bude što treba očistiti, čim, poslije svoje smrti, budu očišćene (...) i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda - i to nakon uzašašća Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo - bile su, jesu i bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih andjela. One su poslije muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Božju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja. 1024 Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, andjelima i svim blaženicima - zove se "nebo". Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.

 

1025 Živjeti u nebu znaci "biti s Kristom". Izabranici žive "u njemu", ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Život znači biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je život, tu je kraljevstvo.

 

1027 To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vječnog) Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne udje, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9).

 

1028 Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva "blaženim gledanjem".

 

III. Konačno čišćenje ili Čistilište

 

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

 

1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudjenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilisnoj vatri: Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilisna vatra, prema onome što potvrdjuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu. 1032 Taj se nauk takodjer oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva takodjer preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni zrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će nasi prinosi za pokojne tim pokojnicima pruziti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.

 

IV. Pakao

 

1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju "pakao".

 

1035 Crkva u svom naučavanju potvrdjuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

 

1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: "Udjite na uska vrata! Jer siroka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13-14): Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se medju blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje "će biti plač i škrgut zubi". 1037 Bog nikoga ne predodredjuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrdje Boga, koji "neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas medju izabrane svoje.

 

V. Posljednji sud

 

1038 Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, "pravednika i nepravednika" (Dj 24,15). To će biti "čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izici će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5,28-29). Tada će Krist "doći u slavi i svi andjeli njegovi s njime (...). I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlucuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva (...). I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (Mt 25,31. 32. 33. 46).

 

1039 Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili propustio učiniti : Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno - da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti (Ps 50,3) (...) okrenut će se prema zlima: "Ja sam, reci će im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca - a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vas bi dar bio dosao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete". 1040 Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjedjuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti.

 

VI. Nada novih nebesa i nove zemlje

 

1042 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada će Crkva "biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dodje vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi". 1043 Tu tajanstvenu obnovu, koja će preobraziti čovječanstvo i svijet, Sveto pismo naziva "nova nebesa i nova zemlja" (2 Pt 3,13). To će biti konačno ostvarenje Božjega nauma da se " u Kristu uglavi sve - na nebesima i na zemlji" (Ef 1,10).

 

1044 U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati medju ljudima. "I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer - prijašnje uminu" (Otk 21,4).

 

1045 Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila "kao sakrament". Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21,2), "Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu" (Otk 21,9). Vise neće biti ozlijedjena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva.

 

1046 U pogledu svemira, Objava potvrdjuje duboko sudbinsko zajedništvo tvarnoga svijeta i čovjeka: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (...)" u nadi da se oslobodi "robovanja i pokvarljivosti (...). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porodjajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (Rim 8,19-23). 1047 I vidljivi je svemir, dakle, odredjen da se preobrazi, "da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima", sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.

 

1048 "Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se radjaju u ljudskom srcu".

 

Ukratko

 

1051 Svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih.

 

1052 "Vjerujemo da duše svih onih koji umru u Kristovoj milosti (...) sačinjavaju narod Božji poslije smrti, koja će konačno biti uništena u dan uskrsnuća, kad će se duše ponovno sjediniti sa svojim tijelima".

 

1053 "Vjerujemo da mnoštvo duša, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sačinjavaju nebesku Crkvu, gdje, u vječnom blaženstvu, gledaju Boga kakav jest, i gdje su, u različitom stupnju, pridružene svetim andjelima u božanskom vladanju proslavljenog Krista, posredujući za nas i svojim bratskim zauzimanjem pomažući nasoj slabosti".

 

1054 Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti podnose čišćenje, da postignu svetost potrebnu da mogu ući u Božju radost.

 

1055 Na temelju "općinstva svetih", Crkva pokojne preporučuje Božjem milosrdju i prikazuje za njih molitve, napose svetu euharistijsku žrtvu.

 

1056 Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na "tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti", koja se zove "pakao".

 

1057 Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom može čovjek naci život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

 

1058 Crkva moli da se nitko ne izgubi: "Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe". Ako je istina da se nitko ne može sam spasiti, jednako je istina da Bog hoce "da se svi ljudi spase (...)" (1 Tim 2,4) i da je njemu "sve moguće" (Mt 19,26).

 

1059 "Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje i ispovijeda da će se na Sudnji dan svi ljudi sa svojim tijelima pojaviti pred Kristovim sudištem, da polože račun za svoja djela".

 

1060 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo će Božje postici svoju puninu. Tada će pravednici, proslavljeni u tijelu i duši zauvijek kraljevati s Kristom, i sam će tvarni svemir biti preobražen. Bog će tada biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vječnom životu.