P. MARKO GLOGOVIĆ O NEPRIKLADNOM OBLAČENJU

 

Otvoreno pismo golaćima u crkvi

 

Prenosim Vam tekst patera Marka Glogovića koji na simpatičan način progovara o temi koja ne muči samo Vašeg župnika već I svakog savjesnog svećenika koji barem malo drži do dostojanstva hrama Božjeg I do svete misne žrtve. Kao obrazac neprimjerena odijevanja pater Marko uzima Krizmu. Jasno je kako Krizma nije jedini trenutak u kojem bismo mogli primjeniti njegove riječi. Uživajte!

 

__________________________________________________________________________________

 

Progovorit ću sada, odnosno propisati, o temi koja neke kršćane boli, neke ljuti, a neke zabavlja. Neki su od nas iskreno zabrinuti, neki uopće ne vide problem, a poneki opet u svetom gnjevu malo lude ili malo padaju u depresiju. Riječ je o golotinji u crkvi. Presnažan izraz? Oni koji posljednjih godina i desetljeća prisustvuju podjeli sakramenata svete potvrde odnosno krizme, znaju vrlo dobro o čemu pišem.

 

Nažalost, mi toliko smo već navikli na te prizore, da se polako, ali sigurno privikavamo na ono što vrijeđa i čovjeka i Boga.

 

No, ima nas zabrinutih za vlastito spasenje i za budućnost Crkve. Ima nas koji razmišljamo i koji plačemo nad oskvrnućem svetih prostora, još više nad oskvrnućem svetosti ljudskog tijela… Ne u kafićima, ne na plažama, ne u javnim kućama već u – crkvi. Osjećam dužnost i potrebu da se osvrnem i na to, jer možda niknu neke nove ideje ili nove metode suzbijanja nedoličnosti i nemorala pred samim svetohraništem, koje skriva Janje Božje, golo razapeto na križu. Dakle, pozvan sam, po stoti put, na jedno slavlje krizme u jednoj župnoj crkvi u jednom našem gradiću jednog svibnja. Šest svećenika, đakon, tri bogoslova, biskup, tridesetak krizmanika, toliko kumova i oko dvjesto članova rodbine i gostiju, ne računajući one vani. U čitanju Riječi odzvanja:

 

“Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja…” a u evanđelju đakon pjeva: ” On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem…” Mislim da je u psalmu rečeno: “Kako će mladić sačuvati čistim put svoj? Čuvajući riječ tvoju…” Prekrasna poruka, raspjevana liturgija, miris tamjana, uglancana crkva, skladnih boja buketi ruža na oltarima, dojmljivi pozdravi i govori mladića i djevojaka, propovijed o potrebi molitve i  Duha koji dolazi s velikom snagom, da promijeni srce čovjeka i suobliči ga Kristu…

 

Sve sjajno i za pamćenje. Dolazi trenutak samog krizmanja, mladi ustaju, polako praćeni himnom “O, dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika” prilaze ocu biskupu da im udijeli “pečat dara Duha Svetoga”. A onda, sve se ruši. Tamjan počinje gušiti, pjesma zavijati, cvijeće venuti a jadni svećenici naglo počinju meditirati o freskama u svodovima crkve, na stropu, obasjanim blagom svjetlošću vitraja koji, nota bene, prikazuju nekakvu njuejdžovsku Gospu kojoj ne može prepoznati ni glavu ni ruke, ali ipak je riječ o “krasnim suvremenim, neopterećenim formom, potezima renomiranog autora koji unosi novu perspektivu u klasični sakralni prostor”, kako piše u letku o crkvi (župnik kaže, pedeset tisuća kuna). Gospo, oprosti im.

 

Bikini moda

 

Dok koncelebranti bezglasno promatraju zidove i plafone, bogoslovi se jedva primjetno smijulje, ministranti namiguju, nemirno se gurkaju i raširenih zjenica gotovo ne trepćući rade pubertetske grimase, jedino monsinjor ostaje hladnokrvan i ozbiljan, gledajući ravno u čelo mladeži, koje će uskoro biti pomazano svetim uljem. Što se događa? Ma svi već znate: pola djevojaka i pola kuma jedva da išta imaju na sebi.

 

Osim štiklica. “Strahota opet isto”, pomislih skidajući naočale da barem malo zamutim svoj klero-svevid koji je od silnih krizmi rezultirao akutnim konjunktivitisom. Trudio sam se ne razmišljati, ne komentirati, ne gledati i ne suziti. Ali, u jednom milosnom trenutku, kao grom iz vedra neba, probijajući onaj grozan blasfemičan vitraj, na moj mali mozak pada velika zraka sunčeve svjetlosti i donosi mi neočekivano rasvjetljenje! Slava Bogu! Pa kako se toga nisam ranije sjetio! Tolike godine kukamo i na dernecima iza krizme utapamo bol u janjetini i sivom pinotu, razbijajući glavu kako spriječiti neukusno razgolićavanje pred Isusom i pred biskupom, a eto, u sekundi vidjeh cijelo rješenje ove mučne diskusije i dileme! Ma brate, neću se ja više sramiti, nek´ se srame i crvene oni koji dolaze na ovakav dan i na ovakvo mjesto ni u čemu! Znam da ću šokirati, a možda neke i sablazniti; no vjerujte, nakon duga razmišljanja, vidim da je to jedini mogući put. Naime, treba te bikini-mode jednostavno – ismijati!

 

Zašto? Zato jer ako ništa ne poduzmemo, valja nam očekivati da će za desetak godina “vjernici” zaista dolaziti u kupaćim gaćicama u crkvu. Kako? Objasnit ću više metoda, kako sam transcendentno spoznao toga dana, ali ja sam osobno učinio sljedeće: jedna kuma, plus-minus 35 godina, s frizurom od 850 kuna, s mirisom od kojeg smo svi zalelujali prezbiterijem, na sebi nosi 40 cm veliku, usku haljinu i… i to je to.

 

Gore sve golo, dolje sve golo, k´o na modnoj pisti ili na plaži na Pagu. Preplanula, našminkana i razdragana kreacijom svoje krizmanice, koja se u velikoj mjeri ugledala na svoju kumicu, osim što je oko vrata objesila lančić s djetelinom. Za sreću. Možda je to jedan od darova? Hvala Bogu, samo je djetelina, nije lik sunca od jednog našeg poznatog “iscjelitelja” oko čega sam se prije same mise zakačio s orguljašicom (nosila je taj znak, a svira u crkvi Gospodinu; no na moj protest i zamolbu da baci taj amulet i da se ne igra s demonima, odbrusila mi je da to nije moja briga, itd.)

 

Neuobičajena gesta

 

Dakle, gledam i ne mogu vjerovati ni prizoru ni sebi: naime, zapljeskao sam i fućnuo, te glasno izrekao “Bravo, to je kultura, to je ljepota!” Čak se i gospodin biskup lecnuo i kao malkice zakašljao, dok su ostali svećenici gledali u mene čudom se čudeći i pripisujući moju sasvim neuobičajenu gestu vrućini koja je toga dana bila strašna. Idemo korak dalje: kuma se okrenula, pogledala me kao dijete koje krade kolače i zacrvenila se od tjemena do peta izmučenih visokom potpeticom!

 

“Pobjeda!” pomislih samoljubno i ponosno i nasmijah se ovoj lukavštini koja mi je otkrila da u meni ima i, priznajem monaški ponizno, diskretne zloće koju sam uspješno godinama ubijao teškim postovima o integralnom crnom kruhu i zelenom čaju, bez šećera. Začudo, u sakristiji su mi svi uputili riječ hvale i konstatirali da “ovo više ovako nema smisla, prijeđene su sve granice” i “trebamo nešto radikalno učiniti”. Cijelo vrijeme post-krizmaničkog žvakanja reš pečenog jareta i nešto preslanih telećih medaljona s njokima i kupus-salatom, komentiralo se moje pljeskanje i njezino crvenilo. Je li mi žao? I nije.

 

Pa zašto bih više morao trpjeti to iživljavanje, to svođenje tijela na meso, to krajnje neukusno, gotovo bludno prenemaganje u Božjem hramu? Žena mora imati svoje dostojanstvo i želim da poštuje Boga i ljude, na mjestu koje je za to određeno. Ta ni na posao ne dolazi tako odjevena! Nas svećenike u medijima prikazuju kao ne znam kakve razbludne manijake, a ne smijemo zucnuti o neprikladnosti i neozbiljnosti odjevnih navika na krizmama, dok istovremeno moramo propovijedati o čednosti i svetosti, o tragediji raspuštene mladosti, o zlu preljuba i rastavama brakova, o abortusima kao posljedici i seksualne raskalašenosti? Ne, dosta mi je toga licemjerja. Hoćemo li uskoro dopustiti da krizmanici dolaze u kratim hlačama i potkošuljama? Ta i njima je vruće. Ta i oni imaju pravo. A ja jadan s habitom, albom i misnicom, kuham se za oltarom.

 

No, nije najvažnije kako se ja osjećam, već kako se osjeća Isus Krist živi u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Čudi me i to, kako nitko od vjernika u crkvi ne reagira na takve, već posvuda prisutne i kao šaka-u-oko bolne prizore u našim bogomoljama? I opet ću ja ispasti neki bauk, neki nazadnjak i konzerva, kontroverzni diskriminator i šokantni terminator. Neka, hvala Bogu. Ovo je moj papir i moja priča.

 

Osim ovog jadnog, ail inovativnog načina da skrenemo pozornost na nedolično odijevanje tijekom (ne samo!) krizmi, možemo upotrijebiti i ostale metode koje sam kasnije razradio i koje nudim kao moguće rješenje okončanja ove blasfemične mode:

 

Pred crkvu stavimo velike plakate s natpisom, npr.: “Posudba dugih haljina u sakristiji. Besplatno. Obvezatno i nužno samo za katolike.”

 

U molitvi vjernih možemo dodati ovakav zaziv ili slično: “Bože, danas posebno molimo za one među nama koju su toliko siromašni i bijedni da nemaju ni za pristojnu odjeću. Providi im po svojoj velikoj brizi i ljubavi za svakog čovjeka, molimo te..”

 

Prije sakupljanja milostinje, župnik bi mogao pročitati: “Današnjom ćemo milostinjom sakupiti novčana sredstva za dolične haljine onim kumovima i krizmanicama koje čak ni za ovu svetu priliku nisu mogle naći dobre ljude da im posude.

 

Crkva se brine i za njih, pa, braćo i sestre, udijelite koju kunu više, da im kupimo odgovarajuću odjeću za ovo sveto mjesto, da se ne osjećaju odbačenima i osramoćenima.”

 

U pozdravu biskupu ili delegatu na krizmi, mogli bismo zamoliti krizmanike da pročitaju: “Preuzvišeni, molimo Vas i ovoga puta da oprostite sramotno razgolićavanje nekih danas u crkvi, te da za njih prikažete ovu svetu misu, kao što i mi žarko molimo za njihovo obraćenje.”

 

U oglasima nakon mise, župnik bi mogao reći nešto poput: “Hvala dragom Bogu, u našoj crkvi svi su odjeveni kako se priliči ovom mjestu i ovoj svečanosti. Nažalost, ponekad se čuje da nije tako u drugim župama. Naši krizmanici i kumovi ipak dobro znaju da golotinja vrijeđa i vjeru i moral i čovjeka i Boga, pa ih pohvaljujem na njihovoj zrelosti, odgovornosti, ozbiljnosti”.

 

Ako je stanje već katastrofalno, predlažem da jedan od župnih vijećnika ili ministranata ili, još bolje, neka ženska osoba, one polugole slika mobitelom ili fotoaparatom, upadno, izbliza, nametljivo. To će i najtvrđoj i najnerazumnijoj osobi biti jasan znak da nešto nije u redu. Fotografije (bez lica) možemo staviti na internetske stranice župe.

 

Subraći svećenicima predlažem da kod svake te golotinje počnu pljeskati ili se glasno i nedvojbeno zgražati, ili neka upiru prstom glasno se smijuljeći. Ili neka se sakriju u sakristiju.

 

Odrediti dvoje starijih ljudi, koji će u blizini čekati biskupa s jednom debelom, teškom dekom. U trenutku invazije i ataka golotinja-showa, neka brzo prekriju noge i prsa, i prije nego se dotični snađu. Pa onda neka imaju lijepu fotku-uspomenu.

 

Krajnje će neugodno biti svima onima koje se, zbog golotinje, stavi na kraj reda…Pa neka poslije svojima objašnjavaju zašto je to tako.

 

Možemo ih smjestiti i u posebnu klupu, negdje sa strane i sl.

 

Mjesto molitve, a ne cirkusa

 

Sigurno bismo mogli izmisliti još poneki trik. Nismo protiv ljudskog tijela! Ne, nego smo protiv ovog institucionaliziranja golotinje, protiv stvaranja tradicije da je golo-dobro i lijepo, a sakriveno ružno i zastarjelo. Ne trebaju naše kume i krizmanice nositi feredžu, ili biti pokrivene od glave do pete. Ali treba biti jasno, apsolutno i 101 posto jasno da je crkva mjesto molitve i bogoštovlja, a ne cirkus.

 

Crkva

 

Ako ne poštujemo sami sebe, kako ćemo tražiti od drugih da nas poštuju? Ajde neka probaju tako razgolićene ući u, na primjer, džamiju. Nema šanse, šućur dragom Allahu! Ili što bi bilo da u prozirnoj mini-minici neka poznata političarka uđe na zasjedanje Sabora RH? Zar ne bi to izgledalo patetično i glupo? (Osim ako bi štiklom gađala neke naše tamo…Šala!)

 

Također, zar je moguće plesati i normalno se kretati u takvom uskom, super-kratkom kostimiću, kad nakon krizme kreće fešta? Ili se, ne daj Bože, kasnije presvuku u dulju, “plesnu” haljinu, koja doliči Sali za feštanje?

 

Kako te osobe ne shvaćaju da kad su sakrivene, onda su tajnovite i privlačne, kad poštuju svoje tijelo, onda i mladići i muškarci poštuju njihovo tijelo, kad su pristojne, i oni će biti pristojni! Naprotiv; ako su razgolićene, požudne, besramne, naprasito zavodljive, bezobrazno otkrivene, tada to drugoj strani šalje poruku: žderi. Golotinja + alkohol + cajke (“Tvoje tijelo biće moje, moje tvoje, poslije ću da ubijem oboje”, i sl.) rezultira nasiljem, preljubom, abortusom!

 

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

 

Zar ćemo tako i mi, kršćani? Zar nam ništa ne znači obnaženo sveto Tijelo Isusovo izmaskirano na krvavom mučilištu – križu? To isto Tijelo blaguješ! To isto Tijelo tvorimo mi, vjernici: Mistično Tijelo Kristovo, Crkvu! Znam jedno; onako obnažene, kad na krizmama pristupaju svetoj pričesti, kako da pokleknu, kad ne smiju od haljinice? Ćapaju svetu hostiju, razmazujući ruž po Njezinoj bjelini.

 

Golotinja u crkvi, molitva, pobožnost i svetost iz crkve. O, ja sam feminist, itekako!

 

Pravo na samopoštovanje

 

Sve ovo pišem upravo zato jer neobično cijenim žene i djevojke! I zato, jer svakodnevno susrećem iste, uplakane, ostavljene, prezrene, oskvrnute, isprebijane, osramoćene, izbačene, usamljene, depresivne. Pravi je feminizam ovo: žena ima pravo na samopoštovanje, žena ima pravo na reakciju na nasilje, žena ima pravo dignuti glas protiv pornografije, žena ima pravo na rađanje…Gola ili polugola zasigurno gubi sva prava i podvrgava se đavolskim igricama koje preko uništenja tijela, unište i dušu i duh. Ovo je već postalo tako neopisivo vulgarno, da nam krizme postaju događaji kad svećenici dobivaju psorijazu a pristojni i normalni vjernici želučane grčeve i čireve. Ako pretjerujem, kajem se i sve povlačim. Ako pišem istinu što nam je činiti? Ili više ništa ne možemo? Jer toliko smo upali u pasivnost i bezvoljnost da ništa ni ne pokušavamo promijeniti; to nas nadilazi, takvo je vrijeme, mladost – ludost, ne smijemo se nikome zamjeriti, demokracija je, bojimo se za išta reći, goli su sebi goli…. Za kraj, silno bih želio da mi netko objasni kako to da pred papu žena mora doći glave prekrite velom i u dugoj haljini, a pred Isusom u tabernakulu toleriramo “erotiku uživo”? Još nešto:

 

Drage kume, najdraže krizmanice, nitko vas ne osuđuje! Isus prvi to ne čini!

 

Siguran sam da u svakoj katehezi prije krizme svećenik lijepo moli i zaklinje: dođite pristojno odjevene. A zašto onda sva ta nakaradnost i primitivština, taj čobanluk u crkvi? Ako ste vi prkosne i bahato radite sasvim suprotno molbama i zdravom razumu, zar i ja ne postajem suučesnik ako ponizno šutim i trpim? Dajte malo shvatite i nas.

 

Godinama se trudimo, trčimo na vjeronauk, dajemo sebe, trpimo i mučimo se da vam dokažemo kako ste predivne u Božjim očima i kako zavrjeđujete sve najbolje i kako imate ogromnu odgovornost jer će vaše tijelo biti sklonište jednom malenom tjelešcu u budućnosti…Poštujte taj trud i povucite haljinu ispod koljena. Ne vodite se ljudskim obzirima i shvatite da ne morate izgledati kao Lejdi Gadna; budite svoje, budite lijepe, budite pristojne!

 

Gledajte u Mariju, gledajte u svoje majke, gledajte u svoje srce.

 

Nekad se i svetohranište prekrivalo velom (svećenik otvara taj veo kao da miče veo sa Zaručnice) kao i onaj ciborij za hostije. Danas toga više nema. Nema ni pričesnih ograda. Ali ima nešto što se ne da izbaciti: to je onaj vječni, tihi, otajstveni šapat u duši svakoga od nas: pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo.

 

“Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja”.

 

Marko Glogović

 

Hkv.hr

 



 

TEMPLUM DEI, TEMPLUM DEI

 

Pljeskanje u crkvi? Odgovara sv. Ivan XXIII.!

 

Na četvrtu korizmenu nedjelju 1963. godine papa Ivan XIII. posjetio je vjerničku zajednicu u Ostiji. Oduševljeno mnoštvo vjernika u crkvi ga je dočekalo gromoglasnim pljeskom i klicanjem. Evo kako je papa Ivan XXIII. komentirao ovakav doček svojih vjernika.

 

“Sretan sam što sam došao k vama. Ipak moram izraziti želju da u crkvi ne bučite, ne plješćete i ne pozdravljate čak ni papu. Zašto? Templum Dei, templum Dei (Hram Božji, hram Božji)!

 

Ako ste sretni što ste u ovoj prelijepoj crkvi, morate znati kako je i papa također sretan što vidi svoju djecu. Ali kad vidi svoju dobru djecu, on im sigurno neće pljeskati u lice. A onaj koji stoji pred vama nasljednik je sv. Petra!”

 

Napomenimo kako je papa reagirao iako se nije radilo o pljeskanju za vrijeme liturgije, što je u našim crkvama u posljednje vrijeme sve češća pojava. Pljeskanje tijekom liturgijskog slavlja papa Ivan XXIII. vjerojatno nije mogao niti zamisliti. S ovom pojavom suočio se jedan od njegovih nasljednika – papa Benedikt XVI. – koji u svojoj knjizi “Duh liturgije” ovako komentira pljeskanje u liturgiji:

 

“Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogu da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.”

 

Spomenimo kako je o neopravdanosti pljeskanja u crkvi nedavno progovorio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić. U razgovoru za Nacional, mons. Puljić je komentirao pljesak upućen predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, kninskoj gradonačelnici Josipi Rimac i pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, te zvižduke na račun predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke koji su odjekivali novom kninskom crkvom Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta.

 

– Nisam čuo zvižduke u crkvi, već selektivno pljeskanje. Ali moram reći da nije uopće prikladno ni liturgijski opravdano pljeskati u crkvi. To smo pomalo baštinili od karizmatskog pape Ivana Pavla II. Njegove mise, kao što znate, uvijek su bile osobiti spektakli i često su se mogli čuti pljeskanje i uzvici okupljenih vjernika. No ako ste u posljednje vrijeme pratili svete mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka svete mise, voditelj programa najavljuje: “Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i izvikivanja.” To je uveo papa u miru Benedikt XVI. U tom vidu velim kako nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom svete mise – izjavio je mons. Puljić.

 

Sapienti sat!

 

M.V.|Bitno.net

 

 

 

 

DAROVI DUHA SVETOGA

U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova:

Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.

 

 

DAR STRAHA BOŽJEG

 

 

U prethodnim razmišljanjima o darovima Duha Svetoga naveli smo kako DAR POBOŽNOSTI potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU.

 

 

O DARU STRAHA BOŽJEG valja razmišlajti u svjetlu SINOVSTVA BOŽJEG. Naime, ovaj “strah” nije isti kao I drugi strahovi koji nas spopadaju. Kada dijete ima jedan STRAH OD RODITELJA KOJI GA VOLE, KOJI MU SVE PRUŽAJU, KOJI MU U SVEMU ČINE DOBRO PAZEĆI NA DJETETOV ŽIVOT, onda taj strah nije neki strah od bića oca ili majke, već strah POŠTOVANJA SVEGA ONOGA ŠTO OTAC I MAJKA ČINE ZA DIJETE.

 

 

Dobro odgojeno dijete žali za svojim propustom kojim će povrijediti oca ili majku I ne strahuje od reakcije roditelja, već ga STRAH UPOZORAVA NA GREŠKU KOJU JE POČINIO. Tako ga taj isti STRAH UBUDUĆE PODSJEĆA NA ONO ŠTO NIJE ISPRAVNO I ŠTO TREBA IZBJEĆI. Ovo dakle nije “strah od batina”, već UPOZORAVAJUĆI STRAH koji u duši pali “alarm” u susretu s nečim što nije u redu.

 

 

Kada ovo primjenimo na Boga, onda netko može pogrešno pomisliti kako je ovo “strah od Božje kazne”. Postavljam pitanje: ako je Bog sva dobrota ovoga svijeta I sva mudrost ovoga svijeta, je li potrebno njemu kažnjavati čovjeka I ponižavati ga kako bi čovjek neke stvari prihvatio u svom životu, ili Bog u svojoj dobroti, mudrosti I bezgraničnom strpljenju pronalazi druge načine da čovjeka pouči I odmakne od grijeha? Dakako da Bog ne kažnjava. On je čovjeka stvorio kao SLOBODNO BIĆE, pa ČOVJEKU OSTAVLJA SLOBODU DA ODABERE ŠTO ŽELI U SVOJIM POSTUPCIMA. U tom odabiru između dobra I zla, čovjek sebe određuje ZA ili PROTIV Boga. Odlučivši se za zlo, razdvaja svoj život od Boga u usmjerava ga u propast.

 

 

Nije Bog stvorio propast, već je Bog IZVOR ŽIVOTA, pa je onaj koji se odmiče od izvora života jednak čovjeku koji se u pustinji svjesno udaljava od izvora vode koji mu život znači. Tako, napuštajući izvor žive vode, čovjek, idući u pustinju ide u sigurnu smrt. MI BIRAMO hoćemo li s Bogom ili bez Boga, I odgovornost za spasnje svoje duše je na nama. BOG je naime UVIJEK SPREMAN PRIHVATITI I NAPOJITI ŽIVOTOM ONOGA KOJI MU SE VRATI.

 

 

Čovjek koji živi bez Boga razmišlja o smrti kao I onaj koji je s Bogom. Odgovor na pitanje smrti je za takvu osobu strašan. To je za ljude bez Boga zapravo jedno NESTAJANJE ŽIVOTA, GUBITAK OSOBNOSTI, POTPUNI RASPAD, NIŠTAVILO.

 

 

Onaj koji je s Bogom, koji želi imati Boga uzase, taj zna kako je, nakon smrti njegov život u rukama onoga s kojim želi biti u vječnosti. Zna da ga GRIJEH ODVAJA OD BOGA KOJI ĆE MU PODRŽATI ŽIVOT NAKON SMRTI, KOJI ĆE GA USKRISITI, stoga ovaj DAR STRAHA BOŽJEG podsjeća upravo na tu činjenicu da GRIJEH ODVAJA OD BOGA I VODI U PUSTINJU, U SMRT.

 

 

Na puno je mjesta I Gospodin govorio kako se NE TREBA BOJATI NIČEGA OSIM GRIJEHA koji nas lišava prijateljstva s Bogom: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može I dušu I tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28).

 

 

Prvi uvjet da se zlo iskorijeni jest brinuti se da se u svom ponašanju spremno odupiremo grijehu kako u općenitoj tako I u konkretnoj situaciji. Srce I razum moraju se žestoko I iskreno suprostaviti teškom grijehu, a I prema namjernom lakom grijehu moramo u sebi nositi mržnju, jer kod ovog grijeha doduše ne gubimo Božju milost, ali nam on otežava da do nje dođemo” (Sveti Josemaria Escriva de Blaguer, Prijatelji Božji, 243).

 

 

Dar straha Božjeg u pravom je smislu riječi dar borbe protiv grijeha. Svi ostali darovi surađuju s njime I ovom osobitom poslanju: svjetlo darova razuma I mudrosti otkrivaju nam Božju veličinu I pravo značenje grijeha; praktične upute dara savjeta podržavaju divljenje prema Bogu; dar jakosti podržava nas u borbi protiv zla, udaljujući obeshrabrenost” (M.M. Phillion, Los dones del Espiritu Santo).

 

 

Sveti strah Božji čini da SEBE VIDIMO KAKVI JESMO PRED BOGOM: MALI I GREŠNI. Zapravo, ovaj dar potiče u nama PONIZNOST, a ubija taštinu. Tako nas lako dovodi do SKRUŠENOSTI I POKAJANJA.

 

 

Sveti Ivan apostol I evanđelist piše nešto o ljubavi I strahu: “Tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1Iv 4,18). Ove se riječi čine proturječnim svemu što smo o strahu Božjem pisali. Ipak, nije to tako. Naime, sveti Ivan piše o jednom drugačijem strahu. On ne govori o strahu od grijeha, već o strahu kojeg I danas preopoznajemo među mnogim kršćanima. To je strah od “života” koji unosi nesigurnost u odlučivanje o samima sebi, pa mnogi “zamrzavaju” svoj život ne čineći ništa. Ne žene se niti udaju, ne pokušavaju naći bolji posao, boje se bilo kakve inicijative, dopuštaju da ih ljudi koji rade zlo potčine, iskorištavaju ili ih “kupe” za sitne nagrade ili novce. Ovi ljudi čekaju da netko “drugi” promijeni nešto u njihovu životu I odgovornost za vlastite neuspjehe uvijek prebacuju na druge: krivi su im roditelji, krivi su im neiskreni prijatelji, kriv je gazda firme, krivi su političari,... Svi su krivi, samo oni nisu! Ovakvi ljudi najprije nemaju snage PREVLADATI U SEBI STRAH OD NEUSPJEHA, NEKOG FIZIČKOG ZLA, ILI DRUŠTVENOG NEPOTVRĐIVANJA koji ih mogu pogoditi. Oni BJEŽE OD NEUGODNOSTI, pa ih takvo ponašanje dovodi do toga da lako napuste Krista, kršćanstvo I Crkvu čim shvate kako im ODANOST KRŠĆANSKOM ŽIVOTU MOŽE DONIJETI NEPRILIKE. Iz ovog straha proizlaze “ljudski obziri”, a oni su ozvor bezbrojnih poraza I podrijetlo same nevjere (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, 304).

 

 

Ovo nije strah Božji, već stah od Boga, stah od života. Ovo nije dar, već nevolja. Dar straha Božjeg je takav da u nama ne budi nesigurnost već BUDI U NAMA LJUBAV KOJOM SVE STRAHOVE POBJEĐUJEMO. Zato sveta Velika Terezija I govori kako pred tolikim iskušenjima I kušnjama koje trpimo Goapodin daje dva lijeka: LJUBAV I STRAH. Kada kaže STRAH, onda misli na onaj strah koji je podsjeća kako ne smije raditi što je volja, već ono što od nje želi Bog. Taj isti strah pokrenut će ljubav u njoj kako bi hitro krenula prema Bogu. “Ljubav će nas natjerati da protegnemo korake; strah će nas nagnati da pazimo kamo ćemo stati, zato da ne padnemo” (Sveta Terezija Avilska, Put k savršenosti, 40,1).

 

KARIZME

 

 

Potaknut poplavom novostovrenih pokreta u Crkvi, koji svoje postojanje opravdavaju djelovanjem Duha Svetoga u vjernicima preko KARIZMI, pokušat ću prenijeti u kratkim crtama ono što bi karizme trebale biti.

 

 

ŠTO KAŽE KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE O KARIZMAMA?

 

 

U točki 688 govori se kako je “Crkva, živo zajedništvo u jveri apostola, koju ona prenosi, mjesto naše spoznaje Duha svetoga:

 

  • u Svetom Pismu koje je On nadahnuo

  • u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci

  • u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi I znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajedništvo s Kristom

  • u molitvi u okjoj nas On zagovara

  • u KARIZMAMA I SLUŽBAMA KOJIMA SE CRKVA IZGRAĐUJE

  • u znakovima apostolskog I misionarskog života

  • u svjedočenju svetih kojim On očituje svetost Crkve I nastavlja djelo spasenja

 

 

Slijedeći Katekizam KC slijedeće poglavlje o karizmama nalazimo unutra naslova “CRKVA- HRAM DUHA SVETOGA”. Već sam naslo upućuje kako su KARZIME vezane usko uz ŽIVOT CRKVE, a tekst u nastavku to I potvrđuje: “On (Duh Sveti) na različite načine izgrađuje cijelo Tijelo (misli se na Crkvu) u ljubavi; po (…) MILOSTI DATOJ APOSTOLIMA, a koja zauzima prvo mjesto među njegovim DAROVIMA; po KREPOSTIMA koje čine da se DJELUJE U SKLADU S DOBRIM; po mnogobrojnim POSEBNIM MILOSTIMA (zvanim KARIZME) po kojima on vjernike čini sposobnima I spremnima da PRIME RAZNE POSLOVE I SLUŽBE KORISNE ZA OBNOVU I DALJNJU IZGRADNJU CRKVE” (KKC, br. 798).

 

 

U nastavku KKC produbljuje pojašnjenje: “Bile izvaredne ili jednostavne, KARIZME SU MILOSTI DUHA SVETOGA koje, izravno ili neizravno, KORISTE CRKVI, a imaju za svrhu IZGRADNJU CRKVE, DOBRO LJUDI I POTREBE SVIJETA” (KKC, br. 799).

 

 

Karizme su doista divno bogatstvo milosti za apostolsku životnost I za svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet dakako da se radi o darovima koji zaista dolaze od Duha Svetoga I da se upotrebljavaju I skladu s istinskim poticajima toga istoga Duha, to jest u skladu s LJUBAVLJU koja je pravo mjerilo karizmi” (KKC, br. 800).

 

 

U tom smislu je uvijek potrebna PROVJERA KARIZMI. Nijedna karizma ne oslobađa od navezanosti I podložnosti crkvenim pastirima. Na njih napose spada da ne gase Duha, nego da sve ispituju I zadrže ono što je dobro, tako da SVE KARIZME, svojom raznolikošću I upotpunjavanjem, SURAĐUJU U OPĆEM DOBRU” (KKC, br. 801).

 

 

U nastavku ćemo se usmjeriti na dva obilježja karizmi: one su MILOST, one KORISTE CRKVI I OPĆEM DOBRU. Ne smijemo zaboraviti kako se među karizme ubraja I KARIZMA NEZABLUDIVOSTI koja se odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave, a proteže se na sve dijelove nauke, uključujući I moral, bez koje se spasonosne vjerske istine ne mogu čuvati, izlagati ili opsluživati (KKC, br. 2035).

 

 

 

KARIZME KAO MILOST

 

 

Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi I kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi I života vječnoga (KKC, br. 1996).

 

 

Milost je sudjelovanje u Božjem životu koja nas uvodi u intimnost trojstvenog života. To je nezaslužen dar kojom nam Bog daruje svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je OZDRAVI OD GRIJEHA I POSVETI. Ovo je POSVETNA, POSVEĆUJUĆA ILI POBOŽANSTVENJUJUĆA MILOST, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja (KKC, br.1998, sl,). Unutar nje treba razlikovati TRAJNU I DJELATNU milost.

 

Cilj djelovanja Milosti jest da nas UČINI PRAVEDNIMA I DA NAS POSVETI. Ipak, postoje POSEBNE MILOSTI koje podrazumijevaju DAROVE DUHA SVETOGA koje Duha daje da nas PRIDRUŽI SVOM DJELOVANJU te nas OSPOSOBI da SUDJELUJEMO U SPASENJU DRUGIH I U RASTU TIJELA KRISTOVA.

 

 

U tu grupu spadaju SAKRAMENTALNE MILOSTI vlastite različitim sakramentima, ali I KARIZME (po grčkoj riječi XARIS koju koristi Pavao, a označava blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo). Koja im god bila narav, KATKAD I IZVAREDNA, kao što su dar čudesa ili jezika, KARIZME SU USMJERENE NA POSVETNU MILOST, A CILJ IM JE OPĆE DOBRO CRKVE. ONE SU U SLUŽBI LJUBAVI KOJA IZGRAĐUJE CRKVU (KKC, br. 2003).

 

 

Među posebne milosti spadaju I STALEŠKE MILOSTI koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života I u službi u krilu Crkve (KKC, br. 2004).

 

 

Milost izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red I tek se vjerom može upoznati. Stoga SE NE MOŽEMO POZIVATI NA SVOJE OSJEĆAJE I SVOJA DJELA DA BISMO ZAKLJUČILI DA SMO OPRAVDANI I SPAŠENI. Ipak, po riječi Gospodinovoj: “Po njiovim plodovima ćete ih prepoznati” (Mt 7,20), promatranje BOŽJIH DOBROČINSTAVA U NAŠEM ŽIVOTU I U ŽIVOTU SVETACA pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje I potiče nas na sve veću vjeru I na stav zaufana siromaštva (KKC, br. 2005).

 

 

KRATKI OSVRT

 

 

Karizme spadaju u milosne darove koje sami nismo zaslužili. Nekada su to izvaredni darovi poput dara čudesa, ozdravljivanja, jezika,.... Ovaj dio priče sa karizmama danas je posebno naglašen, tako da imamo velik broj onih koji za sebe I druge drže kako su posebno nadareni od Duha Svetoga.

 

 

Na ovom mjestu valja istaknuti kako su SVI POSEBNO NADARENI- svi koji su KRŠTENI, ali se ti darovi ne realiziraju u svakome. Ovisno o načinu na koji živimo, darovi rastu u nama. Živimo li pobožno I čestito, možemo očekivati plodove. No ti plodovi se vide na razne načine, ne samo u čudesima ili jezicima.

 

 

Kada je riječ o tim izvarednim darovima karizmi, onda se naglašava kako su ti darovi “KATKAD IZVAREDNI”. Crkva jasno upozorava kako to nisu darovi koji se javljaju svakodnevno I svugdje. Drugim riječima, valja biti oprezan, jer je teren “karizmi” sklizak I lako se upadne u zamku bilo nečastivoga, bilo vlastite taštine koja stalno prijeti. U Katekizmu se jasno govori kako se NE MOŽEMO POZIVATI NA SVOJE OSJEĆAJE I SVOJA DJELA DA BISMO ZAKLJUČILI DA SMO OPRAVDANI I SPAŠENI. Kada je riječ o karizmama one bi trebali služiti upravo tome, da nas I druge uvode u službu Crkve I uprave nas putem spasenja. No PROCJENA o ISPRAVNOSTI ILI ISTINITOSTI TIH KARIZMI IZVAN JE NAS SAMIH I NE MOŽEMO SE OSLONITI NA LIJEP OSJEĆAJ “počivanja u duhu” ili nešto sličnoga što se pri tom događa.

 

 

Ovo je put kojim idu mnogi I ponekad ne vide kako traže samo senzaciju ili rješenje problema bez križa. Razumijemo ljude koji pokušavaju ozdraviti čudesno "preko noći", razumijemo one koji žele olakšati dušu na nekom mjestu gdje su ljudi koji ih razumiju, razumijemo I one koji traže svoj put prema Bogu na ovakav način, ali ih sve zajedno podjećamo kako je Isus o sebi govorio kao o USKOM PUTU kojim nije lako hoditi, I kao o VRATIMA KROZ KOJA PROLAZE SAMO SILOVITI, dakle oni koji se žestoko BORE i koji znaju podnositi terete svakodnevnih križeva.

 

 

Odlazak u karizmatski prostor često je odlazak u prostor u kojem se zaboravlja svakodnevica. A kada završi “obnova” povratak u stvarnost zna biti bolan. Pa se opet traži “doza obnove” I tako unedogled. Ono što se lako zaboravlja kada su karizme u pitanju jest da su one mnogobrojne POSEBNE MILOSTI po kojima Duh vjernike čini sposobnima I spremnima da PRIME RAZNE POSLOVE I SLUŽBE KORISNE ZA OBNOVU I DALJNJU IZGRADNJU CRKVE” (KKC, br. 798). Kada se naš vjernički život svede na odlazak I dolazak sa duhovnih karizmatskih obnova, onda polako reduciramo svoju vjeru na OSJEĆAJ LAGODE što je potpuno pogrešno. Čini mi se kako Isus nije imao tog osjećaja na Križu.

 

 

Stoga, ako “obnova” ne obnovi naš duh tako da se znamo suočiti sa stvarnošću, a ne bježati od nje tražeći čudaštvo, onda se valja okrenuti I potražiti Duha na drugom mjestu. Duh puše gdje hoće I kako hoće, a ne tako gdje mi mislimo ili osjećamo da “puše”. Ne puše kako se nama prohtije, već ondje gdje je to POTREBNO CRKVI ZA NJENU IZGRADNJU I OBNOVU, I GDJE JE KORISNO ZA DRUŠTVO.

 

 

KARIZME SU USMJERENE NA POSVETNU MILOST, a ne na čudno ponašanje! To znači da bi nam trebale pomagati da OSTVARIMO SVETOST U SVOM STALEŽU, U MJESTU U KOJEM ŽIVIMO, NA POSLU, MEĐU PRIJATELJIMA. Više od toga, poticale bi nas da susrećemo Gospodina stalno u SAKRAMENTIMA. Tamo se izlijevaju milosti svima koji im pristupaju na doličan način. Podsjetit ću vas kako KARIZME NISU VRHUNAC KRŠĆANSKOG ŽIVOTA već POMOĆ koja nas treba voditi svetosti I uvesti u službu korisnu Crkvi I općem dobru.

 

 

Jednako tako, karizme bi naš život trebale USMJERAVATI ONOM ZBOG KOJEG JESMO KRŠĆANI- ISUSU KRISTU. Često karizme okrenu stvari, pa ljudi više pričaju o nekom karizmatiku nego o Bogu. Podsjećam kako je EUHARISTIJA IZVOR I VRHUNAC SVEGA KRŠĆANSKOG ŽIVOTA. Ostali sakramenti, kao I sve crkvene službei djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom I prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista- našu Pashu. Euharisitja primjereno označuje I ČUDESNO OSTVARUJE ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA S BOGOM I JEDINSTVO BOŽJEG NARODA, na čemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako I bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu I po njemu Ocu u Duhu Svetom (KKC, br. 1324-1325).

 

 

Bilo koja karizma trebala bi čovjeka usmjeriti Gospodinovoj ŽRTVI,  tada neizostavno čovjeka vodi na SVETU MISNU ŽRTVU. I ne treba ga dovesti bilo kako, već tako da PONIZNO I TIHO, SA PRIMJERENIM POŠTOVANJEM PRISTUPA OLTARU BOŽJEM; da se u crkvi ne ponaša jednako kao I u svojoj kuhinji ili kao na ulici, već da svojim STAVOM POKAŽE DA VJERUJE DA JE DOŠAO U BOŽJU PRISUTNOST, DA JE BOG TU, DA GA VIDI, DA GA ČUJE.

 

 

Vjerujem kako postoje razni načini iskazivanja pobožnosti na svetoj misi, ali teško mi je prihvatiti način BUKE I NESABRANOSTI koji govori o duši čovjeka koji nema izgrađenu svijest o tome gdje se I pred kim se nalazi i koji se protivi svemu onom što Crkva poučava o ponašanju na misi.

Ovo što ću sad napisati subjektivno je zapažanje: sveta misa zahtijeva od vjernika posebno ponašanje. Tako je bilo uvijek u crkvi I vjerujem kako će tako I ostati. To posebno ponašanje podrazumijeva posebnu TIŠINU KOJA OMOGUĆAVA DA SE SVI PRISUTNI SABERU, posebno PJEVANJE KOJE NE POTIČE OSJEĆAJE RAZDRAGANOSTI ILI RAZNJEŽENOSTI, VEĆ UZDIŽE DUŠU BOGU RAZMIŠLJAJUĆI O NJEGOVOJ VELIČINI I SLAVEĆI JE, posebno ODIJEVANJE KOJIM POKAZUJEMO POŠTOVANJE ONOME KOJEM DOLAZIMO U SUSRET, poseban ODNOS ULASKA U INTIMU SVOJE DUŠE U KOJOJ ĆE SE NAĆI PRAVI BOŽJI POTICAJI ZA ŽIVOT.

 

 

U ovom posljednjem valja razlučiti jedno: MNOGI BRKAJU POTICAJE U DUŠI SA OSJEĆAJIMA! Poticaji u duši nisu samo osjećajnost, već SVE ONO ŠTO NALAZIMO U SVOJEM UMU, SVA SNAGA VOLJE KOJA NAS POTIČE NA DJELOVANJE, SVA LJUBAV KOJA NAS OTVARA DRUGIM LJUDIMA I MIJENJA NAS SAME. Osjećaj često ne promijeni ništa I ostane osjećaj ugode. To ne znači da je riječ o ljubavi ili o poticajima Duha.

 

 

 

 

 

DAROVI DUHA SVETOGA

 

U želji da približimo “Velikog Neznanca”, Duha Svetoga svima koji ga u svom srcu žele, pokušat ćemo progovoriti malo o DAROVIMA kojima nas Duh pohodi. Sedam je darova:

Dar razuma, znanja, mudrosti, savjeta, pobožnosti, jakosti, dar straha Božjeg. Katekizam Katoličke Crkve ih opisuje kao TRAJNA RASPOLOŽENJA KOJA ČOVJEKA ČINE POSLUŠNIM POTICAJIMA DUHA SVETOGA.

DAR JAKOSTI

 

 

 

Najprije ćemo se malo prisjetiti darova o kojima smo već pisali:

 

 

DAR RAZUMA daje nam kao božansko osjetilo za razlučivanje onoga nadnaravnog što postoji u svijetu. Drugim riječima, pomoću ovog dara uzdiže se naša spoznaja tako da shvaćamo jasnije vjeru, ali ne samo teorijski, već shvaćamo kako se ta vjera živi u svijetu. Prepoznajemo dakle sve ono u životu što je oblikovano vjerom.

 

 

DAR ZNANJA je nadnaravno raspoloženje duše po kojem ona sudjeluje u samome Božjem znanju, otkrivajući odnose koji postoje između svega stvorenoga I Stvoritelja, te u kojoj mjeri I smislu, služe konačnome čovjekovu cilju. Ovaj dar pomaže čovjeku da spozna kako su sve stvorene stvari kao znakovi koji vode do Stvoritelja. Ovaj dar uzdiže našu spoznaju tako da možemo raspoznati ono što ga dovodi do Boga I ono što ga od Boga odvaja.

 

 

DAR MUDROSTI također je dar koji se tiče naše spoznaje. U daru razuma, naša se spoznaja oblikuje vjerom pa prepoznajemo ono u stvorenjima što se tiče vjere. Kod drugog dara, znanja, naša se spoznaja oblikuje Božjim znanjem koje pomaže raspoznavati znakove oko sebe koji nas Bogu vode. U daru mudrosti naša se spoznaja oblikuje LJUBAVLJU.

 

 

DAROM SAVJETA Duh Sveti usavršava djela krjeposti razboritosti glede DONOŠENJA ODLUKA. Tako pomaže nama da RAZABEREMO ŠTO JE DOBRO, A ŠTO NIJE DOBRO KAKO BISMO ISPRAVNO ODLUČILI ZA NAS u nekoj stvari. Pri tom, savjet Duha pomaže da shvatimo ne samo što je dobro, a što je zlo, već I da IZABEREMO ISPRAVNA, ČESTITA, POŠTENA SREDSTVA kojima ćemo se koristiti za postizanje cilja ili realizaciju naših odluka. Dar savjeta pomaže očuvati ispravnu savjest bez izobličenja, jer ako smo poslučćni svjetlima I savjetima koje od Duha primamo, taj isti Duh će rasvijetliti našu savjest, pri čemu duša koja tako prima milost ne uzmiče niti se opravdava pred pogreškama I grijesima, nego reagira skrušeno, s velikom boli što je Boga uvrijedila. Tako jedna duša Bogu vjerna može sa sigurnošću primjenjivati moralne norme bez da se prepušta ljudskim obzirima.

 

 

DAR POBOŽNOSTI potiče u nama sinovski stav koji nam ulijeva sigurnost u Božju pomoć u svemu što radimo. Tako, sigurni da nas Bog gleda I pazi, možemo RADOSNO ŽIVJETI bez obzira na sve neugodnosti koje nas spopadnu. Dijete Božje zna da ni jedna loša stvar koja nas snađe nije za naše uništenje, već ima dublji smisao u Božjoj Providnosti, te vodi bilo nas, bilo nekog drugog ka većem dobru; ka SPASENJU. Dar pobožnosti potiče nas da se s velikim potštovanjem opdhodimo prema onima koji nas okružuju. Potaknuti ovim osjećajima, uvijek ćemo druge prosiđivati s dobrohotnošću koja proizlazi iz našeg sinovstva, a Duh će nam pomagati OPRAŠTATI uvrijede, osobito one bolne.

 

 

Sada ćemo razmišljati o još jednom daru kojim nas obogaćuje Duha Sveti. To je DAR JAKOSTI I već na prvi pogled stvar se čini jasnom: ovaj dar donosi nam novu snagu za svladavanje teškoća. Uistinu, događa se da po ovom daru bivamo “obučeni u silu odozgor” kako veli sveti Pavao. Ta sila Duha jača nas da SVLADAMO ZAPRIJEKE na koje nailazimo u DUHOVNOJ BORBI.

 

 

O kakvom je svaldavanju zaprijeka riječ? Govoreći o DARU SAVJETA kazali smo kako nam Duh pomaže da razaberemo što je dobro I da DONESEMO DOBRU ODLUKU O NEKOM DJELOVANJU ILI O NEČEM VAŽNOM. Dobre odluke su najčešće JAKO TEŠKE ODLUKE koje nam ponekad ulijevaju strah u kosti I donose nesigurnost. Kako bismo to prevladali; kako bismo taj strah I tu nesigurnost “prelomili” u sebi, Duh Sveti nas jača svojom snagom. Dakle, na prvom mjestu, snaga nam je potrebna da bi DONIJELI ISPRAVNU ODLUKU, jer ispravne odluke često se protive mišljenju većine ili načinu na koji živi sredina u kojoj obitavamo. U tom smislu, ODLUČITI SE ZA NEŠTO ŠTO NIJE UOBIČAJENO, ALI JE ISPRAVNO I DOBRO, uvodi nas u NUTARNJE BORBE U KOJIMA TREBAMO POBIJEDITI SEBE.

 

 

Druga je stvar kada donesemo odluku. Premda smo se odlučili za nešto ispravno, to sada treba I PROVESTI U DJELO. Opet se javlja isti problem nesigurnosti I straha, pa čovjek sebi postavlja niz pitanja koja mu I nisu potrebna. Kada smo govorili o DARU POBOŽNOSTI, onda smo pričali kako se tim darom stvara SINOVSKI ODNOS PUN POUZDANJA U BOGA. Taj odnos se stvori, ali ga treba utjeloviti u svom životu, a u toj točki nastaju isti problemi kao I kod donošenja ispravne odluke. Potrebna nam je DODATNA SNAGA DA BI SE POSVE OSLONILI NA BOGA U SVOM DJELOVANJU.

 

 

Dar savjeta u nama stvara RASPOLOŽENJE PO KOJEM DONOSIMO ISPRAVNU ODLUKU; dar pobožnosti u nama stvara RASPOLOŽENJE PO KOJEM SEBE I DRUGE SHVAĆAMO KAO SINOVE BOŽJE koji se mogu osloniti na Boga, DAR JAKOSTI NAM POMAŽE DA TO ŠTO SE U NAMA STVORILO OVIM DAROVIMA PRETOČIMO U ŽIVOT; da uspijemo realizirati dobre odluke, te da se u toj realizaciji bez straha oslonimo na Božju pomoć.

 

 

Duša ganuta ovim darom, ne pouzdaje se u vlastite snage, jer nitko više od nje, ako je PONIZNA, nije svjestan njezine vlastite slabosti I nesposobnosti da izvede dokraja zadatak posvećenja samoga sebe, kao I plan za koji ju je Gospodin predodredio u ovome životu (…) Prepustimo li Tješitelju svoj život, naša sigurnost neće imati granica.Tada ćemo potpuno shvatiti da Gospodin izabire “neplemenite svijeta I prezrene (…) da nijedan smrtnik ne bi sebe hvalio pred Bogom”, I da traži od svoje djece SAMO DOBRU VOLJU da sa SVOJE STRANE UČINE ONO ŠTO MOGU kako bi On ostvario čudesa milosti I milosrđa (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, str. 299, 300).

 

 

Krijepost jakosti u nama jača ODLUČNOST da ono što je Bog u nama započeo bude I dovršeno. Ovom krijeposti SVAKODNEVNO POBJEĐUJEMO SEBE, svoje hirove, sebičnosti, udobnosti. Ovaj nas dar jača da svladamo otpor prema izvršavanju dužnsoti koje su teške ili nam nisu po volji, da se suočimo I sa zaprijekama tuđih života, da strpljivo podnosimo bolest, da ustrajemo u dnevnom poslu, da budemo postojani u apostolatu, podnosimo svako protivljenje s vedrinom I nadnaravnim duhom.

 

 

Ovim darom lakše mrtvimo vlastite želje za samodokazivanjem pred drugima, pa se polako učimo raditi sve samozatajno bez da za sebe tražimo ikakve zasluge. Pomoću ovog dara svladat ćemo vlastite nestrpljivosti, ali I netrpeljivosti. Moći ćemo sebe svladati u odnosu na druge koji nam nisu po volji, pa ćemo se ljubazno ophoditi s njima. Više ćemo voditi raučuna o drugim ljudima, jer ćemo polako sebe stavljati u drugi plan, nećemo biti zaokupljeni sobom I vlastitim problemima. Prestat ćemo žaliti same sebe što će nam pomoći da nastavimo živjeti prihvaćajući stanje u koejm se nalazimo shvaćajući kako I ono ima smisla u Božjem planu. To će nam omogućiti da nam život ide dalje, a ne da se zaustavi I paralizira zbog neke tegobe.

 

 

Nije rijetkost da su tegobe koje nas spopadaju plod napasti koje idu za tim da čovjeka “zaustave” u normalnom življenju, da mu unesu nesigurnost u sebe I strah od života, te nepovjerenje u Boga I njegovu svesrdnu pomoć. Dar jakosti pomaže da se to svlada, sa pobijedimo vlastitu MLAKOST U DJELOVANJU.

 

 

Na polju apostolata, često se BOJIMO Ili NEMAMO SNAGE GOVORITI O ŽIVOTNIM SITUACIJAMA KRŠĆANSKIM JEZIKOM, već radije prihvaćamo “govor svijeta” kako sebe ne bi kompromitirali pred drugima. Dar jakosti pomaže da do kraja I u ovim naizgled banalnim situacijama budemo kršćani, da na jednostavan način SVJEDOČIMO za onog u kojeg vjerujemo.

 

 

Za ovaj dar potrebna je PONIZNOST I MOLITVA ČOVJEKA KOJI PRIHVAĆA VLASTITE SLABOSTI. Pored toga, potrebno se utjecati Bogu u SAKRAMENTIMA: krizma nas ojačava za borbu, pričest svakodnevno obnavlja snagu, ispovijed nas jača protiv grijeha I iskušenja, a posljednja pomast snaži za posljednju bitku, onu u kojoj se odlučuje o vječnsoti zauvijek.

 

 

Osvrnemo li se malo na ove darove, shvatit ćemo kako se oni daju onima koji su SPREMNI PODNOSITI, KOJI SPREMNO PRIHVAĆAJU SVOJE KRIŽEVE I NOSEĆI IH SVAKODNEVNO, TRUDE SE UZVRAĆATI NA DAROVE SVOJIM ISKRENIM KRŠĆANSKIM ŽIVOTOM.