Je li sveti Josip bio stari udovac ili snažni mladić?

 

 

 

Philip Kosloski | 30. XII. 2017

 

O svetom Josipu nema puno napisana u Bibliji. U Evanđeljima se jednostavno opisuje kao “Marijin suprug”, “tesar”, ili jednostavno “pravedan čovjek”. U Svetom Pismu nema spomena ni njegova rođenja ni njegove smrti. Ipak, razne tradicije pomažu rasvijetliti pitanje njegove dobi i ponuditi moguće scenarije za razmišljanje.

 

Uobičajena praksa pravoslavnih crkava prikazuje Josipa kao starca za kojeg se Djeviac Marija udala. Prije toga, Josip je već bio oženjen sa ženom s kojom je imao nekoliko djece i koja je umrla. To je neke navelo na tvrdnje po kojima su ta Josipova djeca ona Isusova “braća” koja se spominju u Evanđeljima.

 

Izvorište ove tradicije po kojoj se Josip prikazuje kao starac, koji je istovremeno snažan i poletan (nije onemoćao), nalazimo u tekstu “Povijest Josipa tesara”, iz šestog stoljeća: “S godinama, starac je dostigao duboku starost. Ipak, nije bio onemoćao, niti je njegov vid oslabio, niti je izgubio zuba iz usta. Nije gubio razuma cijelog svog života, nego je poput mladića iskazivao mladenački polet u radu preko snažnih udova koji nisu trpjeli boli. Živio je sto jedanaest godina, a dob mu se produljila do krajnjih granica.

 

S druge strane, brojni poznavatelji biblije vjeruju kako je JOSIP BIO MLAD ČOVJEK, možda čak i mlađi od dvadeset godina. Međunarodni institut za Marijanska istraživanja potvrđuje kako vjeruju da su Marija i Josip oboje bili mlađi od dvadeset godina kada je Isus rođen, i imali su oko šesnaest do osamnaest godina. To je bilo uobičajeno za Židovske mladence tog doba.

 

Časni Fulton Sheen razmišlja slično u svojoj knjizi “Prva ljubav svijeta” govoreći kako je “Josip vjerojatno bio mlad, snažan, prodoran, sportski građen, zgodan, čist i discipliniran čovjek; jedan od onih koji se svide na prvi pogled,... koji rade na tesarsko klupi predano,... Nije bio od onih koji gube vrijeme u noćnom životu, već je u ranim jutarnjim satima isijavao energijom, snagom i bujicom kontroliranih strasti.

 

Ove je teorija utemeljena na činjenici da je Sveta Obitelj pošla na daleko putovanje u vrijeme Isusova rođenja. Prvo je bilo iz Nazareta u Betlehem, a drugo kada su pobjegli u Egipat. Teško je zamisliti jednog stračića kako brine o Mariji i Isusu na tim zbjegovima u stranu zemlju.

 

Bilo kako bilo, Josip će uvijek ostati “pravednik” koji je učinio sve kako bi zaštitio Mariju i Isusa i pružio im sve što im je trebalo za život. Gledao ih je nježno i ljubio ih je dubokom i trajnom ljubavlju.

 

Izvor: Aleteia

 

 

TEŠKO PITANJE

 

Don Damir Stojić o tome zašto Bog dopušta prirodne katastrofe i patnju nedužnih…

 

 Prenosmo zanimljivo pitanje i dogovor don Damira glede prirodnih katastrofa. Kako prirodne sile u svom uništavanju ne propitkuju ljude o njihovu životu, pa stradaju mnogi nevini i čestiti ljudi, otvara se pitanje koje zbunjuje mnoge: zašto Bog koji je dobar i koji je svemoguć dopušta da takve stvari pogode ljude koje On toliko voli?

 

Foto: Shutterstock.com

 

Pitanje „zašto nevini pate“ zapravo nema odgovora koji je zadovoljavajući u ljudskim okvirima razmišljanja.

 

Odluka prvih ljudi za grijeh nije unijela nered samo u odnose između ljudi i Boga, već i u odnosu između čovjeka i stvorenog svijeta. Ponekad ni sami ne možemo vidjeti dalekosežnost takvih posljedica. Nekada im vidimo izvor, a nekada ne. Bog uvijek poštuje ljudsku slobodu, ona je najveći dar čovjeku. Kada bi Bog sprječavao svako zlo koje prijeti nevinim ljudima, morao bi izravno ukinuti slobodu pojedinaca koji su im naumili učiniti to zlo. A što točno znači „dopustiti potres u Japanu?“ Znači li to dopustiti pomicanje tektonskih ploča? Ako da, onda bi njihovo fiksiranje na jednom mjestu vrlo brzo proizvelo kraj čitavog svijeta.

 

Nijedno zlo se ne događa po Božjoj želji, i u Bogu imamo garanciju da zlo nema konačnu riječ. Znam da u ljudskim okvirima to ne djeluje kao dovoljna utjeha, ali ona se ni ne može naći ako se zaustavimo samo na njima. Onaj koji nije ni svoga Sina poštedio od zla, obrisat će jednom svaku suzu s lica.

 

 

 

Don Damire,

 

 

Zovem se Elena. Imam sedam godina i dolazim iz Japana. Vrlo sam uplašena jer se kuća u kojoj sam se osjećala sigurnom jako trese i mnogo djece mojih godina je umrlo. Ne mogu se igrati u parku. Želim znati: zašto moram biti toliko uplašena? Zašto djeca moraju biti tako tužna? Željela bih pitati papu koji razgovara s Bogom da mi to objasni.

 

Draga Elena,

 

Šaljem ti svoje iskrene pozdrave. I mene muči isto pitanje: Zašto je to tako? Zašto ti moraš toliko patiti dok drugi žive lagodno? I (nas dvoje) nemamo odgovor, ali znamo da je Isus patio baš kao što ti patiš – nevin, i da je onaj istiniti Bog koji se u Isusu otkrio na tvojoj strani.

 

To mi se čini vrlo važno, čak i ako nemamo odgovor, čak i ako smo još uvijek tužni; Bog je na tvojoj strani i možeš biti sigurna da će ti to pomoći. Jednom ćemo napokon shvatiti zašto je to sve tako. U ovom trenutku meni se čini bitno da znaš: „Bog me voli“, čak i kada mi se čini da me ne poznaje. On me voli, on je na mojoj strani. I možeš biti sigurna da u ovom svijetu i u svemiru ima mnogo onih kojih su uz tebe, koji na tebe misle i čine sve što mogu da ti pomognu.

 

Zapamti ovo: Jednoga dana razumjet ću da ova patnja nije bila isprazna, da nije bila uzaludna, nego da je iza nje stajao dobar plan, plan ljubavi. Ne radi se o slučajnosti. Budi uvjerena da smo mi s tobom i sa svom japanskom djecom koja pate. Želimo ti pomoći svojim molitvama, svojim djelima i možeš biti sigurna da će ti Bog pomoći. Na ovo nakanu skupa molimo, kako bi svjetlo moglo doći što je moguće prije.

 

Bitno.net

 

Izvor: SPAS – Studentski pastoral.

 

 

 

Što nam govore Kumranski spisi?

 

● Godine 1947., dva beduinska pastira su slučajno naišli na glinenu posudu koja je sadržavala sedam svitaka na pergameni u spilji u Wadi Qumranu, pokraj Mrtvog mora. Nakon toga, mnogi svitci i tisuće fragmenata, pisani hebrejskim, aramejskim i grčkim, su nađeni u 11 spilja. Vjeruje se da su sastavljeni između II. stoljeća prije Krista i 70. godine poslije Krista, godine uništenja Jeruzalema.

 

Iz nekoliko tisuća fragmenata rekonstruirano je oko 800 spisa, budući da je jako malo cjelovitih dokumenata bilo obnovljeno. Postoje fragmenti iz svake knjige Starog Zavjeta (osim knjige o Esteri), iz mnogih već otprije poznatih nekanonskih židovskih knjiga, čak i iz nekih dotad nepoznatih knjiga, i nekoliko spisa koji pripadaju Esenima, sekti koja se bila povukla u pustinju.

 

● Bez sumnje, najvažniji dokumenti su biblijski tekstovi. Do otkrića kumranskih tekstova, najraniji hebrejski rukopisi koje smo imali potjecali su iz 9. i 10. stoljeća poslije Krista. Stoga je bilo normalno posumnjati da su nezgrapne riječi ili fraze u originalnom tekstu bile izbrisane, produžene ili modificirane.

 

► Otkrića dokazuju da se originalni tekstovi podudaraju s njihovim srednjovjekovnim prijepisima – unatoč tome što potječu gotovo tisuću godina ranije.

 

► Nekoliko nepodudaranja koje predstavljaju slažu se velikim dijelom s nekim već otprije identificiranim od grčke verzije, znane kao Septuaginta, ili od Samarijanskog Pentateuha. Nekoliko ostalih dokumenata su pomogli pokazati da je bilo i drugih načina interpretiranja Svetog pisma (i zakonskih normi) različitog od onog uobičajenog među saducejima i farizejima.

 

● Ne postoji niti jedan novozavjetni tekst ili kršćanski spis, bilo kakve vrste, među Kumranskim tekstovima. Jedno vrijeme je postojala diskusija o tome da li neke grčke riječi na dva manja fragmenta papirusa, koja su pronađena ondje, pripadaju Novom Zavjetu, no čini se da nije tako. Osim ovoga, daljnje mogućnosti pronalaženja kršćanskih dokumenata u tim spiljama bile su isključene.

 

● Ne čini se niti da Novi Zavjet sadrži bilo kakve utjecaje od strane židovskih tekstova pronađenih ondje. Danas se stručnjaci slažu da u znanstvenom području Kumran nije imao nikakav utjecaj na korijene kršćanstva, budući da se manjinska sekta s Mrtvog mora odvojila od društva, dok su Isus i prvi kršćani bili uključeni u židovsko društvo onoga vremena i bili su u kontaktu s ljudima.

 

► Dokumenti su poslužili jedino kako bi se razjasniti neki uobičajeni termini i izrazi onoga vremena koji su danas teško razumljivi, i kako bi bolje shvatili vrlo raznoliku židovsku sredinu u kojoj je kršćanstvo nastalo.

 

● Tijekom prve polovice devedesetih kružila su dva velika mita (danas opovrgnuta). Jedan govori da su rukopisi sadržavali nauk koji proturječi židovstvu i kršćanstvu, te da su se prema tome Glavni Rabinat i Vatikan dogovorili da zabrane njihovo objavljivanje. Danas su svi dokumenti javni, i jasno je da su problemi s objavljivanjem s kojima su se suočili bili znanstvene, a nipošto vjerske naravi.

 

► Drugi mit je uvjerljiviji, jer je naoko poduprt sa znanstvene strane. Barbara Thiering, sveučilišna profesorica iz Sydneya i Robert Eisenmann, profesor s Kalifornijskog sveučilišta, objavili su nekoliko knjiga u kojima su usporedili kumranske dokumente sa Novim Zavjetom, kroz koje su došli do zaključka da su oboje pisani šifrirano i da se ne mogu tumačiti doslovno, nego imaju tajno značenje koje mora biti dešifrirano.

 

– Oni sugeriraju da bi osnivač kumranske grupe mogao biti Ivan Krstitelj i njegov suparnik, Isus (prema Thieringovoj), ili da bi Učitelj Pravednosti mogao biti Jakov i njegov konkurent Pavao. Svoje teorije temelje na činjenici da se u tekstovima ljude oslovljava koristeći nepoznatu terminologiju koja je za nas beznačajna, kao npr. Učitelj Pravednosti, Bezbožni Svećenik, Varalica, Bijesni Lav, sinovi svjetla i sinovi tame, kuća odvratnosti, i sl.

 

– Danas stručnjaci ne prihvaćaju takve tvrdnje. Ako još ne razumijemo svrhu ove terminologije, ne mora značiti da sadrži tajnovit nauk. Očito je da su kumranski suvremenici poznavali ove izraze i da čak i kad bi svitci s Mrtvog mora sadržavali nauk i norme koje odstupaju od onih prihvaćenih u službenom židovstvu, oni nemaju nikakav tajni ključ i ne kriju neizrecive teorije.

 

Bibliografía: Jean Poully, Los manuscritos del mar muerto y la comunidad de Qumrán, Verbo divino, Estella, 1980; Florentino García Martínez – Julio Trebolle, Los hombres de Qumrán: literatura, estructura social y concepciones religiosas, Trotta, Madrid, 1993; R. Riesner – H. D. Betz, Jesús, Qumrán y el Vaticano (Herder, Barcelona, 1992)

 

  • Santiago Ausín

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što je knjižnica Nag Hammadi?

 

● Nag Hammadi knjižnica je kolekcija trinaest starih, kožom omotanih, rukopisakoji sadrže preko pedeset tekstova.

 

►Njih je slučajno pronašla skupina stočara u zemljanim posudama na području gornjeg Egipta, blizu sela Quenoboskion, udaljenog 7.5 km od grada Nag Hammadi.

 

►Oni se sada čuvaju u koptskom muzeju u Kairu i opisani su akronimom NHC(Nag Hammadi Codices).

 

►Postoje još tri stara rukopisa koja navodno pripadaju istoj kolekciji, a potječu iz 18. stoljeća i čuvaju se u Londonu (Codex Aksewianus, poznatiji kao Pistis Sophia), u Oxfordu (Codex Brucianus) i u Berlinu (Codex Berolinensis). Ova tri rukopisa, iako ne tako stara, potječu sa istog područja.

 

●Rukopisi iz Nag Hammadija napisani su oko 330. godine i zakopani su na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće.

 

►Ovi rukopisi sadrže oko 50 djela napisanih na koptskom (egipatski jezik kojeg su koristili tamošnji kršćani i koji je pisan grčkim znakovima) koja su prijevodi s grčkog i obično ne previše pouzdani.

 

Gotovo sva djela su heretična po svom karakteru i odražavaju različite gnostičke težnje.Većina od njih su već bile poznate jer su bile pobijane od strane crkvenih Otaca, posebno sv. Ireneja, sv. Hipolita Rimskog i sv. Epifanija.

 

►Glavni doprinos ovih rukopisa je da sada imamo izravan pristup pravim gnostičkim djelima i da se može vidjeti da su crkveni Oci jako dobro znali protiv čega se bore.

 

●S književnog stajališta mogu se prepoznati najrazličitije vrste: teološke i filozofske rasprave, apokalipse, evanđelja, molitve, djela apostola, pisma, itd. S vremena se pojavljuju naslovi koji nisu isti kao u originalu već su promijenjeni od urednika ovisno o sadržaju.

 

►S poštovanjem prema djelima koja nose naslov “evanđelje", može se primijetiti da ona imaju malo sličnosti s kanonskim evanđeljima iz razloga što ne predstavljaju opis života našeg Gospodina, nego izvješćuju o tajnim otkrivenjima koja je Isus navodno otkrio apostolima. Na primjer:

 

-Evanđelje po sv. Tomi sadrži 114 Isusovih citata, jedan iza drugog, bez ikakvog pripovjedačkog teksta osim nekoliko pitanja na par mjesta koja su apostoli postavili;

 

-“Evanđelje po Mariji (Magdaleni)" pripovijeda o otkrivenju proslavljenog Krista, koje je ona imala po uznesenju duše.

 

●Sa znanstvenog stajališta ovi rukopisi općenito sadrže kršćanske gnostičke radove, iako neki od njih, poput “Apokrifnog Ivana"- jednog od najvažnijih, jer se pojavljuje u četiri rukopisa - tvore svoju jezgru oko gnostičkog mita, dok kršćanska obilježja čini se ostaju sporedna.

 

►U ovom mitu se prvo poglavlje Knjige postanka tumači na način da predstavlja Boga Stvoritelja ili Demijurga kao slabog i izopačenog boga koji je stvorio materiju.

 

►U rukopisima također postoje gnostička djela koja nisu kršćanska, a u kojima su skupljene grčke poganske spoznaje razvijene oko lika Hermesa Trismegista smatranog velikim otkrivačem znanja (“Rasprava 8 i 9"). Ovaj tip gnoze bio je već djelomično poznat i prije ovih otkrića. U knjižnici Nag Hammadi nalazi se čak i dio prijepisa iz Platonove “Republike".

 

Bibliografía: Raymond Kuntzmann – Jean-Daniel Dubois, Nag Hammadi. Evangelio de Tomás. Textos gnósticos de los orígenes del cristianismo. Verbo Divino. Estella 1998 (segunda edición).

 

  • Gonzalo Aranda

 



 

 

Jesu li su mogli ukrasti Isusovo tijelo?

 

Oni kojima izaziva osjećaj nelagodnosti tvrdnja da je Isus uskrsnuo i da je pronađen grob prazan gdje je bio položen, prva stvar na koju pomisle da je netko ukrao njegovo tijelo. (usp. Mt. 28, 11-15 ).

 

Ploča pronađena u Nazaretu sa napisanim carskim ukazom koji podsjeća na potrebu poštivanja nepovredivosti grobova svjedoči da su bili izazvani veliki nemiri u Jeruzalemu, nestankom tijela nekog Nazarećanina oko godine 30 po.kr.

 

Međutim, sama činjenica pronalaženja praznog groba, ne spriječava pomisao da je tijelo bilo ukradeno. Usprkos toga, napravila je takav utjecaj na svete žene i Isusove učenike koji su došli na grob, čak i prije nego što su vidjeli Isusa opet živoga , bio je to prvi korak priznanju da je uskrsnuo.

 

U evanđelju po Svetom Ivanu precizno je ispričano kako je sve pronađeno. Rečeno je, kada su Petar i Ivan čuli što im je Marija govorila, izašao je Petar s drugim učenikom, te se zaputiše na grob :“Obojica su trčala, ali je drugi učenik brže trčao od Petra pa prije došao na grob. On se nadviri i opazi plahtice gdje leže, ali ipak ne uđe unutra. Uto stigne i Šimun Peter za njim te uđe u grob i vidje plahtice kako leže i ručnik što bijaše Isusu oko glave. Ručnik nije ležao skupa s plahticama, već napose smotan na jednom mjestu . tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova“ (Iv 20, 3-8 ).

 

Riječi kojima se koristi evanđelista za opis onog što su Petar i on vidjeli u praznom grobu izražavaju živim realizmom njihov dojam koji ih je potaknuo da su mogli razmišljati. Na ulazu je nastalo iznenađenje, pronalaskom plahti. Ako bi netko ušao da ukloni leš, da li bi se zadržavao sa skidanjem plahti da odnese samo tijelo? Čini se nelogićno. No, osim toga, ručnik je i dalje smotan kao što je bio u petak popodne oko Isusove glave. Plahte su stajale kako su bile ostavljene omatajući Isusovo tijelo, ali sada nisu omotavale ništa pa su bile „poravnate“ , udubljene , kao da je Isusovo tijelo otišlo i napustilo ih neraspremljene prolazeći kroz njih. I ima još više iznenađujućih činjenica u opisu onoga što su vidjeli. Kada je tijelo obavijeno, prvo se omota ručnik oko glave, a onda cijelo tijelo i glava se zamotavaju u platno. Ivanova predaja potvrđuje da je platno u grobu ostalo "na istom mjestu kao i prije," te je , sačuvalo isti položaj kao kada je tamo bilo Isusovo tijelo.

 

Opis u evanđelju pokazuja sa velikom preciznošću ono o čemu su razmatrala dva zapanjena apostola. Bilo je ljudski neobjašnjivo odsustvo tijela Isusova. Bilo je fizički nemoguće da ga je netko ukrao, jer za izvaditi ga iz mrtvačke plahte, trebalo je odmotati plahte i ručnik i oni bi ostali tamo izgužvani. Ali oni su imali pred svojim očima plahte i ručnik, kako su i bili kada su tamo ostavili tijelo Učitelja, u petak popodne. Jedina je razlika da Isusovog tijela više nije bilo. Sve drugo je ostalo na svom mjestu.

 

Do te mjere su im bili značajni ostaci koje su pronašli u praznom grobu , da su im na neki način učinili smisao Gospodinovog uskrsnuća. Dakle „vidješe i povjerovaše„.

 

Bibliografía: M. Balagué, «La prueba de la Resurrección (Jn 20,6-7)»: Estudios Bíblicos 25 (1966) 169-192; Francisco Varo, Rabí Jesús de Nazaret (B.A.C., Madrid, 2005) 197-201.

 

  • Francisco Varo