PITANJE SUBOTE: ZAŠTO KATOLICI SVE SLAVE NEDJELJOM; OD KOGA JE DOŠLA VLAST CRKVI DA TO ČINI NEDJELJOM KAD BOG NA VIŠE MJESTA GOVORI DA DAN ODMORA TREBA BITI SUBOTA?
Ovo pitanje SUBOTE- NEDJELJE, pogađa u srce razlika između protestanata i katolika. Naime, protestanstke denominacije ne doživljavaju i ne ispovijedaju Isusa Krista jednako kao i mi. Unutar samih protestanata, o ovom, baš kao i o svim drugim pitanjima postoje velike razlike u teologiji. Tako, oni nemaju jasnu sliku o Isusu Kristu.
Mi ispovijedamo da je ISUS KRIST PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK- da je On Sin Božji- Bog koji se utjelovio ili očovječio u tijelu Djevice Marije. Protestanti, za razliku od nas ne shvaćaju Isusa tako.
Kako je Isus u središtu naše vjere, tako je i najvažniji dan za nas DAN USKRSNUĆA GOSPODINOVA. To je bila nedjelja. Razlog zbog kojeg slavimo svetu misu nedjeljom isključivo je taj.
Prigovor protestanata leži u činjenici kako se napravio odmak od prvih zajednica kršćana koje su se sastajale SUBOTOM slaveći euharistiju (lomljenje kruha, kako su oni to nazivali) i agape (jedno zajedničko blagovanje hrane nakon slavlja). U prvo vrijeme je moguće kako su se prvi kršćani- koji su uglavnom bili Židovi, sastajali subotom. No već je sveti Pavao oštro kritizirao OSLANJANJE NA MOJSIJEV ZAKON I NA ŽIDOVSKU TRADICIJU. O tome se čita u POSLANICI GALAĆANIMA, u Katoličkom Svetom Pismu:
(11) A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: (12) doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. (13) Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. (14) Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?"
(15) Mi smo podrijetlom Židovi, a ne "grešnici iz poganstva". (16) Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati. (17) Ako se pak po tome što zaiskasmo opravdati se u Kristu očitovalo da smo i mi grešnici, nije li onda Krist u službi grijeha? Nipošto! (18) Doista, ako ponovno gradim što sam bio srušio, pokazujem da sam prijestupnik. (19) Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. (20) Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (21) Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud” (Gal 29,11-21)
Zašto naglašavam “katoličko”? Radi se o tome da su protestanti, nakon raskola sa katolicima, ušli s tim istim katolicima na rasprave. Zapravo, bili su pozvani od pape na razgovore da se usuglase o razlikama u vjerovanjima. Papa je poslao svoje izaslanike, a Luter i Melanchton su predstavljali protestanstku stranku. Nakon što nisu imali odgovora na ozbiljna teološka pitanja (prije svega kristološka, mariološka, molitvena- zapravo nešto slično onome za što se ti zanimaš) jednostavno su napustili raspravu ne priznavši vlastite greške. Zatvorili su vrata bilo kakvom razgovoru. Danas ih papa ponovo poziva na razgovor. No svi to prikazuju kao da papa priznaje neku “grešku” katolika glede odnosa sa protestantima- ali nije to tako. Riječ je o istoj gesti drugoga pape- samo želimo razgovarati da vidimo gdje su nam razlike i do koje točke možemo zajedno. U vrijeme raskola, oni su to odbili, a ne katolici.
Pročitajmo sada malo odlomak iz Djela Apostolskih u kojima sveti PETAR govori da ne treba gnjaviti pogane sa Mojsijevim Zakonom. Želi kazati kako ZA NAS NIJE BITNA VEZA S MOJSIJEM I NJEGOVIM ZAKONOM KOLIKO JE TO VEZA SA KRISTOM:
“#15Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti." (2) Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. (3) Oni su dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući o obraćenju pogana i donoseći svoj braći veliku radost. (4) Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima. (5) Onda ustanu neki od onih što iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru pa reknu: "Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev."
(6) Nato se apostoli i starješine sastanu da to razmotre. (7) Nakon duge raspre ustade Petar i reče im: "Braćo, vi znate kako me Bog od najprvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. (8) I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. (9) Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. (10) Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? (11) Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni." (12) Nato sve mnoštvo umuknu. Slušali su Barnabu i Pavla koji pripovjedahu kolika je znamenja i čudesa Bog po njima učinio među poganima. (13) Kad oni ušutješe, progovori Jakov: "Poslušajte me, braćo! (14) Šimun je izložio kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu. (15) S time su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano: (16)Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov, iz ruševina ga podići, opet ga sazidati (17)da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin, koji to (18) obznanjuje odvijeka. (19) Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, (20) nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludnog, od udavljenoga i od krvi. (21) Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju."
U prvo vrijeme, svi apostoli, a posebice sveti Pavao koji je bio iznimno učen u vjeri (Židovskoj) odlazili su u sinagoge radi molitve. Nije bila jasna razlika nikome između kršćanstva i židovstva. Po naravi stvari, jedan Židov kao što je bio Pavao, odlazio je u BOGOMOLJU- sinagogu, za pomoliti se. I normalno je bilo da to bude SUBOTA. Drugi razlog odlaska jesu sami Židovi. Sjetite se kako je Krist kazao da je POSLAN SVOJIMA, a ne poganima. Prvo mjesto naviještanja Radosne Vijesti bili su Židovi, jer je to bio narod koji je IMAO SLIKU O BOGU zbog koje je najlakše bilo njima navijestiti Evanđelje. Razumjeli su RIJEČNIK VJERE prvih kršćana.
Kada su Židovi zatražili da i oni obdržavaju SUBOTU, kršćani su to odbili jer subota kao takva za njih nije bila bitna, već dan uskrsnuća Isusova. Kako u to vrijeme nije bila oblikovana LITURGIJA (u jednom čvrstom obliku kao danas), tako su molitvom slijedili ritam sinagoge, ali su se na LOMLJENJE KRUHA SKUPLJALI NAJPRIJE SUBOTOM UVEČER, jer su LOMLJENJE KRUHA shvaćali kao POSLJEDNJU VEČERU. Budući da su nastali problemi unutar same kršćanske zajednice zbog agapea (što Pavao kritizira u Prvoj Poslanici Korinćanima) gdje se jedni prežderavaju dok drugi skapavaju, odlučeno je da se EUHARIJSTIJSKO SLAVLJE (lomljenja kruha) ODVOJI DO AGAPEA I POČELO SE SA PRAKSOM SLAVLJA U NEDJELJU UJUTRO- na dan u kojem je Gospodin uskrsnuo.
Na ovom mjestu Pavao kritizira taj agape na Gospodnjoj večeri (1 Kor 11,17-34):
“(17) Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. (18) Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. (19) Treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama. (20) Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: (21) ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. (22) Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim. (23) Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, (24) zahvalivši razlomi i reče: "Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." (25) Tako i čašu po večeri govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen." (26) Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. (27) Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. (28) Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. (29) Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. (30) Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi. (31) Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. (32) A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni. (33) Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge. (34) Je li tko gladan, kod kuće neka jede da se ne sastajete na osudu. Drugo ću urediti kada dođem.”
S vremenom se razvila i svijest o tome kako je MISA PRIJE SVEGA ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KRIŽU koja se vidi pod znakovima Posljednje Večere. Ovako shvatiti misu znači razumjeti i cilj i smisao odlaska Isusa na Križ: a to je USKRSNUĆE TIJELA. Uskrs je za nas najvažniji blagdan, a uskrsnuće Isusovo je ono što je zapravo presudilo u tome da se slavi nedjeljom. Nije riječ o poganskom običaju, premda koindicira sa nekim poganskim običajima, već je riječ o SPOMEN ČINU KOJI SE POSADAŠNJUJE NA MISI- spomen činu koji po žrtvi na Križu evocira USKRSNUĆE. A ono se dogodilo u NEDJELJU.
O tome se može naći u Katekizmu Katoličke Crkve:
“LITURGIJSKO VRIJEME
1163 "Sveta Majka Crkva smatra svojom zadacom da u odredjene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga Bozanskog Zarucnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan sto ga je nazvala Gospodnjim, slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuca, koje uz to, zajedno s njegovom blazenom mukom, svetkuje i jednom godisnje najvecim blagdanom Vazma. Tijekom godine pak Crkva razvija citavo Kristovo otajstvo (...) Slaveci tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina te se otajstva na neki nacin u svako doba uprisutnjuju, kako bi vjernici mogli s njima doci u dodir i napuniti se miloscu spasenja".
1164 Jos od Mojsijeva zakona, Bozji narod je pocevsi od Pashe znao za blagdane u odredjene dane, da bi obnovio spomen na velicanstvena djela Boga Spasitelja, da bi mu zahvalio, da bi spomen na njih ovjekovjecio i nove generacije poucio da s njima usklade ponasanje zivota. U vremenu Crkve, koje tece od Kristove Pashe, jednom zauvijek vec ostvarene, do njezina dovrsenja u Bozjem kraljevstvu, liturgija koja se slavi u odredjene dane sva je prozeta novinom Kristova otajstva.
1165 Kada Crkva slavi Kristovo otajstvo, jedna rijec daje biljeg njezinoj molitvi: Danas, kao odjek molitve sto je Crkvu naucio njezin Gospodini odjek poziva Duha Svetoga.Taj "danas" zivoga Boga, u koji je covjek pozvan da unidje, jest "cas" Isusove Pashe, koja pronice svu povijest i njezin je stozer. Zivot se spustio na sva bica i svi su ispunjeni velikom svjetloscu; Istok istokâ obuzeo je svemir, i Onaj koji bijase `prije zvijezde jutarnje' (Danice) i prije zvijezdâ, besmrtan i neizmjeran, veliki Krist, sjaji nad svim bicima jace od sunca. Stoga, za nas koji vjerujemo u njega, svice dan svjetla, dugi, vjecni, koji se vise ne gasi: misticna Pasha.
DAN GOSPODNJI
1166 "Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potjece od samog dana uskrsnuca Kristova".Dan Kristova uskrsnuca u isti je mah "prvi dan tjedna", spomen-cin prvog dana stvaranja, i "osmi dan" u koji Krist, poslije "pocinka" velike subote, zapocinje dan "sto ga ucini Gospodin", "dan koji ne pozna zalaza" (iz bizantske liturgije). Srediste mu je "Gospodnja vecera", jer se na njoj cijela zajednica susrece s uskrslim Gospodinom koji je poziva na svoju gozbu: Dan Gospodnji, dan Uskrsnuca, dan krscanâ, nas je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzisao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca: pa, i mi ga rado nazivamo tim imenom: danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta, danas se pojavilo sunce pravde cije nam zrake donose spasenje (Sveti Jeronim, in die dominica Paschale homiliae).
1167 Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju "da slusaju Bozju rijec i da sudjelujuci u euharistiji vrse spomen-cin muke, uskrsnuca i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je `uskrsnucem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za zivu nadu'". O Kriste, kad promatramo cudesa koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan tvoga svetog uskrsnuca, govorimo: Blagoslovljen nedjeljni dan, jer je u njemu pocelo stvaranje (...) spasenje svijeta (...) obnova ljudskog roda (...) U njem su se nebo i zemlja obradovali i svemir se ispunio svjetlom. Blagoslovljen nedjeljni dan, jer su u njem otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha uci.” (Siro-armenski časoslov)
Čita li se pažljivo ovaj tekst shvatit će se razlika: držimo da je ISUS BOG i ne postoji nijedan drugi razlog bolji od toga da onaj dan Njegove proslave- NEDJELJU ne slavimo. Shvaćaš li ispravno i Sveto Pismo, razumjet ćeš kako je za Židove NEDJELJA ZAPRAVO PRVI DAN U TJEDNU: DAN KADA JE POČELO STVARANJE SVEGA! Ili OSMI DAN u kojem će početi NOVO STVARANJE (sjeti se stihova iz Psalma koji pojašanjava kako je “jedan dan u Boga kao tisuću u čovjeka”- upućuje na različito shvaćanje vremena u Boga i u čovjeka- u Boga vrijeme ne postoji- njemu ništa ne predstavlja ovo naše shvaćanje vremena). Osmi dan je novi početak.
Kada slavimo nedjelju, mi tako slavimo dan NOVOG STVARANJA KOJE IMA DOĆI SA KRISTOM. U tom smislu, valja pažljivo čitati i razumjeti Knjigu Otkrivenja u kojoj se govori o NOVOM NEBU I NOVOJ ZEMLJI. Temelj STVARANJA NOVOG NEBA I NOVE ZEMLJE JEST USKRSLI KRIST KOJI ĆE SVOJIM DRUGIM DOLASKOM SVE PREOBRAZITI kako bismo došli u stanje koje će za nas značiti ŽIVOT VJEČNI.
Dodatak:
Za shvatiti razliku sa protestatnima, mora se razumjeti nekoliko stvari.
Prvo, Sveto Pismo naše i njihovo nije isto- postoje razlike u prijevodima i u knjigama. Protestanti su izbacili nekoliko knjiga iz Svetoga Pisma (prije svega Jakovljevu Poslanicu) jer to učenje obara svu njihovu teologiju.
Drugo, oni se pozivaju na vezu sa Starim Zavjetom (zato se uporno i drže nekih predaja Židova), a mi držimo da, kako kaže sveti Jeronim čije prijevode Bibilije koristimo, “Novi Zavjet otkriva, ono što Stari skriva”- ISUSA KRISTA. Za nas su središnje knjige Svetoga Pisama Evanđelja. Shodno tome, u središtu naše vjere je Isus Krist i sve što se tiče njega. Nama Stari Zavjet nije referenca za govor o Kristu, već samo pomoć koja olakšava RAZUMIJEVANJE EVANĐELJA.
Treće, Protestanti se često oslanjaju na govor nekih svojih proroka. Primjerice, Adventisti se uglavnom oslanjaju na proročanstva Ellen G. White za koju tvrde kako je ona Božji prorok. Za nas, poslije Isusa Krista NEMA POTREBE ZA PROROCIMA JER SE U ISUSU BOG POTPUNO OBJAVIO I NE POSTOJI NIJEDAN RAZLOG DA NETKO PROROKUJE- BOG JE O SEBI SVE KAZAO U ISUSU KRISTU.
Četvrto, iza adventističkih stajališta o kritici nedjelje stoji potpuno pogrešno shvaćanje katoličkih razloga za obdržavanje nedjelje. Nije riječ o nastavku poganske tradicije, već o spomenu Uskrsa i novog stvaranja.
Peto, mi nedjelju ne nazivamo SUNDAY poput ljudi sa engleskog govornog područja. U hrvatskom jeziku nedjelja je DAN U KOJI SE NE DJELUJE- NE RADI, ali u latinskom izvorniku za ovaj dan stoji DIES DOMINI- DAN GOSPODNJI. U svim romaniziranim jezicima zadržao se ovaj oblik imena za nedjelju (Domingo, Domenica, Domenec,...) koji podsjeća na Uskrs, a “nerad” nedjeljom samo je podsjetnik POTREBE DA SE TAJ DAN POSVETI POSVE BOGU KROZ MOLITVU I ZAJEDNIŠTVO CRKVE.
Sada navodimo jedan tekst iz II. stoljeća kojeg je napisao sveti JUSTIN. Umro je 165. godine, a iza sebe je ostavio izvanredna djela obrane kršćanstva. Riječ je o potvrdi kako su PRVE ILI RANE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE SMJERNO NAPRAVILE RAZLIKU OD ŽIDOVA NE STOGA ŠTO SU HTJELE BITI DRUGAČIJE, VEĆ STOGA JER IM JE NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU BIO ISUS KRIST I NJEGOVO USKRSNUĆE:
“U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.
Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.
A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.
Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.
Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.
Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.
U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’’ (Sveti Justin, Apologija I.)
Ova je apologija ili OBRANA KRŠĆANSTVA bila napisana 150 godina nakon Krista i odgovara u mnogim stvarima na iste napade kojima neke sljedbe upravljaju protiv Katoličke Crkve. Ovaj tekst svetog Justina otkriva kako je RANA CRKVA NAPRAVILA ODMAK OD SUBOTE- to nije učinila Rimska zajednica- to je postojalo prije oblikovanja Crkve kakvu poznajemo kao Rimokatoličku. Naša braća griješe u govoru o nedjelji, jer ne uvažavaju činjenicu da je za nas važnija veza sa KRISTOM i ova veza sa PRVIM KRŠĆANSKIM ZAJEDNICAMA, nego sa Židovskom tradicijom. Mi naprotiv, uvažavamo tuđe stavove o suboti, jer oni proizlaze iz njihovih pogleda na Boga. I mi s tim nemamo problema.
Mt 18, 1-5
U ono vrijeme: Pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je dakle najveći u kraljevstvu nebeskom?” On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.”
Gospodin uzima DIJETE kao model osobe koja želi u kraljevstvo nebesko. Kada to čini razmišlja o nekome tko je JEDNOSTAVAN U SVOJOJ DUŠI tko je PONIZAN, TKO JE PRIVRŽEN SVOJIM RODITELJIMA I SLUŠA IH U SVEMU, TKO SEBE NE GURA U PRVI PLAN, I TKO JE U SVMEU ZADOVOLJAN SA MALIM RADOSTIMA KOJE SU MU NAGRADA ZA ONO ŠTO JE NAPRAVIO. O tome govori sveti Ivan Pavao II na Audijenciji od 02.studenoga 2005.: “Jasno je kako je bezuvjetno potrebno postati kao dijete malo i ponizno da bi se ušlo u kraljevstvo nebesko! Isus ne misli pri tom na to da se čovjek bavi besmislenim djetinjaraijama, ili da ostane u neznanju zadovoljan sobom, ili da bude neosjetljiv na probleme svoga vremena. Naprotiv! Stavlja dijete pred apostole kao model za ulazak u kraljevstvo nebesko, ne na simboličan način, već zbog onog što svako dijete nosi u sebi.
Prije svega dijete je NEVINO, i to je prvi uvjet ulaska u kraljevstvo koji zahtijeva djelovanje milosti, a za to je potrebna nevinost sačuvana ili obnovljena, isključenje grijeha, koji je uvijek jedan čin ponosa ili egoizma.
Dijete ŽIVI OD VJERE I POUZDANJA U SVOJE RODITELJE i u svemu se prepušta onim akoji ga vode kroz život i koji ga vole. Na isti se način kršćanin treba prepuštati Kristu i Crkvi. Velika je opasnot pri tom OHOLOST. Isus inzistira na vrlini PONIZNOSTI, zato je se pred Beskonačnim ne može biti nego ponizan, što je ujedno znak inteligencije i radosna života.
Konačno, dijete se ZADOVOLJAVA S MALIM stvarima koja ga čine sretnim; jedan mali uspjeh, jedna dobra zasluđena nagrada, jedna pohvala; sve to može uzradovati dijete.”
Zašto Gospodin uzima djecu kao model osobe koji može ući u kraljevstvo? Uzima jer su DJECA po svojim osobinama najbliža ANĐELIMA: jednostavna, ponizna, nevina, žive od povjerenja i oslanjanja na roditeljem, zadovoljavaju se s malim radostima,... Na sličan način anđeli žive. To su OSOBE jedinstvene po svemu, baš kao što je i svaki čovjek jedinstven i ne postoji isti drugi čovjek. Njihovo je biće DUHOVNO, što znači da NEMAJU TIJELA, osobine su kao u DJETETA.
Ono što karakterizira anđele, jest njihova potpuna PODLOŽNOST BOGU. Oni se Bogu stavljaju u službu cijelim svojim bićem oslanjanjući se u svemu na Gospodina, baš kao što se mala djeca oslanjaju na roditelje. Pri tom ne gube ništa od svoje slobode, već je upravo suprotno, UVEĆAVAJU VEĆOM POSLUŠNOŠĆU. Naime, anđeli su bića koja imaju jedno BOLJE RAZUMIJEVANJE DOBRA NEČIJEG ŽIVOTA. To kao da mogu vidjeti puno dalje u horizont od nas. I ne samo da vide dalje od nas, već shvaćaju detaljnije ono što je na horizontu. Kada jedna čovjek razumije POSLJEDICE NEKOG ČINA, puno lakše odlučuje o svojem postupanju. Anđeli razumiju puno dublje i puno detaljnije sve posljedice koje nekim činom mogu biti izazvane. Stoga, usmjereni samo na vršenje Božje volje, oni prijanjaju uviejk uz ono što je DOBRO.
U tom RAZUMIJEVANJU STVARI postoji razlika između anđela. Oni koji su najbliže Bogu, primaju izravnu pomoć ili spoznaju od Boga. Tu spoznaju, prema svetom Tomi Akvinskom (Usp. Summa Thelogica I, q. 113, a.2) anđeli prenose jedni na druge, od onih koji su bliže Bogu na one koji su dalje od Njega i koji su usmjereni ljudima. Postoji dakle RAZLIKA između anđela koja se očituje njihovim službama: isti su po naravi, ali nemaju svi iste spoznaje, jer im u konačnici za njihove službe nisu potrebne takve potpune spoznaje.
Osobita je služba anđela čuvara koji se svakom čovjeku pridodjeljue po rođenju, bez obzira na vjeru. Ova služba anđela čuvara na poseban način odražava LJUBAV BOGA PREMA ČOVJEKU. Naime, svaki čovjek prima anđela čuvara od Boga i Bog pri tom ne pravi razlike. U tom smislu kršćani su privilegirani, jer osim anđela čuvara imaju sakramente koji na poseban način djeluju U ČOVJEKU. Ili kako kaže sveti Toma: “Sigurno je kako blagodati darovane od Boga čovjeku kao kršćaninu bivaju primljene u trenutku krštenja, kao što je mogućnost primanja Pričesti i slične druge mogućnosti. Ipak, Bog čovjeku daje primjerenu pomoć sukladno njegovoj racionalnoj naravi i daje mu je od trenutka njegova rođenja kada prima i svoju ljudsku narav. Sukladno kazanome, pomoć anđela čuvara pripada drugoj klasi pomoći od Boga. Dakle, od trenutka rođenja čovjek ima svoga anđela čuvara” (Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 113, a.5)
Shvatimo li ovo ispravno razumjet ćemo kako nam Bog svima daje veliku pomoć u pratnji jedne osobe koja se bavi SAMO NAMA I CIJELI SVOJ ŽIVOT POSVEĆEN JE NAMA. Više od anđeoske pomoći je izravna Božja milost primana po sakramentima.
Anđeli čuvari samo brinu o nama. Cijeli naš život nas prate i vide sve dobro i sve loše što činimo. Na našem životnom putu nastoje nam POMOĆI DA SVOJ ŽIVOT USMEJRAVAMO BOGU. Pomoć od njih stiže nam na razne načine i uglavnom nam pomaže u razlučivanju dobra i zla u našem postupanju, te odabiru dobra u svojim postupcima. Malo ćemo pokušati približiti djelovanje anđela čuvara služeći se naukom svetog Tome Akvinskog.
Veli sveti Toma kako anđeli čuvari djeluju sukladno našoj naravi, bez da utječu na nas i našu slobodu mijenjajući stvari u naravi, već tako da daju poticaje prema kojima ćemo sami SHVATITI ŠTO JE ISPRAVNO I ODLUČITI SE ZA TO. Tako, od anđela dobivamo poticaje po kojima ŽELIMO neko dobro koje sami možda nismo ni primjetili. Zapravo, anđeo nam učini privlačnim neko dobro u toj mjeri da ga sami poželimo napraviti. U tom smislu anđeo “može probuditi ljubav stvorenja prema Bogu uvjeravanjem” (Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 106, a.2).
Svako biće nam predstavlja po sebi dio Božje dobrote koju trebamo prepoznati. Zapravo, sve stvoreno od sebe nas komunicira preko dobra ili dobrote koju nosi u sebi. Zadatak anđela jest da nam tu dobrotu približe u mjeri da je shvatimo i poželimo (Usp. Summa Thelogica I, q. 106, a.4). Nekada je pri tom potrebno dati poticaj našoj inteligenciji, osvijetliti je kako kaže sveti Toma, na način da SHVATI ISTINU O STVARIMA KOJE ČOVJEKA PRIBLIŽAVAJU BOGU. Tako naše shvaćanje dobiva pomoć preko stvari i svijeta koje nas okružuju na način da anđeli u njima “rasvjetljuju” ono najbolje u stvarima i pojmovima kako bismo shvatili dublji smisao njihova postojanja. Tako se “ljudsko shvaćanje, koje je inferiornije, pomaže anđeoskim” (Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 111, a.1).
Uvjeren u dobro koje je pred njima, čovjek mora učiniti jedan napor volje kako bi se tom dobru približio, učinio ono što je ispravno. Za takvo je što potrebna impuls izvana. Potrebno je PROBUDITI ŽELJU za nečim, a to je moguće samo ako nam je nešto PRIVLAČNO. I tu pomažu anđeli djelovanjem u stvorenom koje nam čine privlačnim i potiču u nama tako želje za nečim što inače ne bismo shvaćali kao dobro i poželjno.
Slično biva sa maštom. Anđel neće utjecati na našu maštu; neće je mijenjati tako da u nju utisne slike koje do tada nisu postojale, već potiče maštu da pronađe slike koju su već u čovjeku i koje su mu na dobro; da iz svoje memorije izvuče jedno iskustvo koje je korisno za njega u tom trenutku. Tako anđeo SUGERIRA, SAVJETUJE ČOVJEKA VODEĆI GA PREMA ONOME ŠTO JE DOBRO ZA NJEGA. Ova pomoć u mašti može doći i u snu. Može doći i kao vizija u kojoj će iz sjećanja isplivati sve ono potrebno za neki trenutak, ali ćemo s tim dobiti i objašnjenje svega, jer će i razum dobiti poticaj preko slika iz sjećanja (Usporedi, Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 111, a.3).
Anđeo dakle neće mijenjati nas iznutra ni izvana, već nastoji dati POTICAJ DUHU I ŽELJAMA ČOVJEKA KAKO BI ČOVJEK POSVE SLOBODAN ODLUČIO UČINITI NEKO DOBRO. Drugim riječima, anđeo na jedan poseban način savjetuje, pojašanjava, približava istinu, osnažuje i bodri duh na putu prema dobru, prema Bogu.
Ono što je bitno za nas jest da anđeo nikada neće napustiti čovjeka. Može se udaljiti od njega ako čovjek izrijekom odbija svako dobro u svom životu, ali napustiti ga neće. Cilj ove anđeoske pomoći dovesti čovjeka k Bogu. “Ponekad se anđeo udalji od čovjeka, ali nikada ga ne napušta u svojem čuvanju. Jer s neba zna što čovjeka čeka pa mu nije potrebno poticati ga na pružanje pomoći, već uvijek stoji blizu čovjeka u slučaju da mu je pomoć potrebna” (Sveti Toma Akvinski, Summa Thelogica I, q. 113, a.6)
TEŠKO PITANJE
Don Damir Stojić o tome zašto Bog dopušta prirodne katastrofe i patnju nedužnih…
Prenosmo zanimljivo pitanje i dogovor don Damira glede prirodnih katastrofa. Kako prirodne sile u svom uništavanju ne propitkuju ljude o njihovu životu, pa stradaju mnogi nevini i čestiti ljudi, otvara se pitanje koje zbunjuje mnoge: zašto Bog koji je dobar i koji je svemoguć dopušta da takve stvari pogode ljude koje On toliko voli?
Foto: Shutterstock.com
Pitanje „zašto nevini pate“ zapravo nema odgovora koji je zadovoljavajući u ljudskim okvirima razmišljanja.
Odluka prvih ljudi za grijeh nije unijela nered samo u odnose između ljudi i Boga, već i u odnosu između čovjeka i stvorenog svijeta. Ponekad ni sami ne možemo vidjeti dalekosežnost takvih posljedica. Nekada im vidimo izvor, a nekada ne. Bog uvijek poštuje ljudsku slobodu, ona je najveći dar čovjeku. Kada bi Bog sprječavao svako zlo koje prijeti nevinim ljudima, morao bi izravno ukinuti slobodu pojedinaca koji su im naumili učiniti to zlo. A što točno znači „dopustiti potres u Japanu?“ Znači li to dopustiti pomicanje tektonskih ploča? Ako da, onda bi njihovo fiksiranje na jednom mjestu vrlo brzo proizvelo kraj čitavog svijeta.
Nijedno zlo se ne događa po Božjoj želji, i u Bogu imamo garanciju da zlo nema konačnu riječ. Znam da u ljudskim okvirima to ne djeluje kao dovoljna utjeha, ali ona se ni ne može naći ako se zaustavimo samo na njima. Onaj koji nije ni svoga Sina poštedio od zla, obrisat će jednom svaku suzu s lica.
Don Damire,
Zovem se Elena. Imam sedam godina i dolazim iz Japana. Vrlo sam uplašena jer se kuća u kojoj sam se osjećala sigurnom jako trese i mnogo djece mojih godina je umrlo. Ne mogu se igrati u parku. Želim znati: zašto moram biti toliko uplašena? Zašto djeca moraju biti tako tužna? Željela bih pitati papu koji razgovara s Bogom da mi to objasni.
Draga Elena,
Šaljem ti svoje iskrene pozdrave. I mene muči isto pitanje: Zašto je to tako? Zašto ti moraš toliko patiti dok drugi žive lagodno? I (nas dvoje) nemamo odgovor, ali znamo da je Isus patio baš kao što ti patiš – nevin, i da je onaj istiniti Bog koji se u Isusu otkrio na tvojoj strani.
To mi se čini vrlo važno, čak i ako nemamo odgovor, čak i ako smo još uvijek tužni; Bog je na tvojoj strani i možeš biti sigurna da će ti to pomoći. Jednom ćemo napokon shvatiti zašto je to sve tako. U ovom trenutku meni se čini bitno da znaš: „Bog me voli“, čak i kada mi se čini da me ne poznaje. On me voli, on je na mojoj strani. I možeš biti sigurna da u ovom svijetu i u svemiru ima mnogo onih kojih su uz tebe, koji na tebe misle i čine sve što mogu da ti pomognu.
Zapamti ovo: Jednoga dana razumjet ću da ova patnja nije bila isprazna, da nije bila uzaludna, nego da je iza nje stajao dobar plan, plan ljubavi. Ne radi se o slučajnosti. Budi uvjerena da smo mi s tobom i sa svom japanskom djecom koja pate. Želimo ti pomoći svojim molitvama, svojim djelima i možeš biti sigurna da će ti Bog pomoći. Na ovo nakanu skupa molimo, kako bi svjetlo moglo doći što je moguće prije.
Bitno.net
Izvor: SPAS – Studentski pastoral.
Je li sveti Josip bio stari udovac ili snažni mladić?
Philip Kosloski | 30. XII. 2017
O svetom Josipu nema puno napisana u Bibliji. U Evanđeljima se jednostavno opisuje kao “Marijin suprug”, “tesar”, ili jednostavno “pravedan čovjek”. U Svetom Pismu nema spomena ni njegova rođenja ni njegove smrti. Ipak, razne tradicije pomažu rasvijetliti pitanje njegove dobi i ponuditi moguće scenarije za razmišljanje.
Uobičajena praksa pravoslavnih crkava prikazuje Josipa kao starca za kojeg se Djeviac Marija udala. Prije toga, Josip je već bio oženjen sa ženom s kojom je imao nekoliko djece i koja je umrla. To je neke navelo na tvrdnje po kojima su ta Josipova djeca ona Isusova “braća” koja se spominju u Evanđeljima.
Izvorište ove tradicije po kojoj se Josip prikazuje kao starac, koji je istovremeno snažan i poletan (nije onemoćao), nalazimo u tekstu “Povijest Josipa tesara”, iz šestog stoljeća: “S godinama, starac je dostigao duboku starost. Ipak, nije bio onemoćao, niti je njegov vid oslabio, niti je izgubio zuba iz usta. Nije gubio razuma cijelog svog života, nego je poput mladića iskazivao mladenački polet u radu preko snažnih udova koji nisu trpjeli boli. Živio je sto jedanaest godina, a dob mu se produljila do krajnjih granica.”
S druge strane, brojni poznavatelji biblije vjeruju kako je JOSIP BIO MLAD ČOVJEK, možda čak i mlađi od dvadeset godina. Međunarodni institut za Marijanska istraživanja potvrđuje kako “vjeruju da su Marija i Josip oboje bili mlađi od dvadeset godina kada je Isus rođen, i imali su oko šesnaest do osamnaest godina. To je bilo uobičajeno za Židovske mladence tog doba.”
Časni Fulton Sheen razmišlja slično u svojoj knjizi “Prva ljubav svijeta” govoreći kako je “Josip vjerojatno bio mlad, snažan, prodoran, sportski građen, zgodan, čist i discipliniran čovjek; jedan od onih koji se svide na prvi pogled,... koji rade na tesarsko klupi predano,... Nije bio od onih koji gube vrijeme u noćnom životu, već je u ranim jutarnjim satima isijavao energijom, snagom i bujicom kontroliranih strasti.”
Ove je teorija utemeljena na činjenici da je Sveta Obitelj pošla na daleko putovanje u vrijeme Isusova rođenja. Prvo je bilo iz Nazareta u Betlehem, a drugo kada su pobjegli u Egipat. Teško je zamisliti jednog stračića kako brine o Mariji i Isusu na tim zbjegovima u stranu zemlju.
Bilo kako bilo, Josip će uvijek ostati “pravednik” koji je učinio sve kako bi zaštitio Mariju i Isusa i pružio im sve što im je trebalo za život. Gledao ih je nježno i ljubio ih je dubokom i trajnom ljubavlju.
Izvor: Aleteia
Što je knjižnica Nag Hammadi?
● Nag Hammadi knjižnica je kolekcija trinaest starih, kožom omotanih, rukopisakoji sadrže preko pedeset tekstova.
►Njih je slučajno pronašla skupina stočara u zemljanim posudama na području gornjeg Egipta, blizu sela Quenoboskion, udaljenog 7.5 km od grada Nag Hammadi.
►Oni se sada čuvaju u koptskom muzeju u Kairu i opisani su akronimom NHC(Nag Hammadi Codices).
►Postoje još tri stara rukopisa koja navodno pripadaju istoj kolekciji, a potječu iz 18. stoljeća i čuvaju se u Londonu (Codex Aksewianus, poznatiji kao Pistis Sophia), u Oxfordu (Codex Brucianus) i u Berlinu (Codex Berolinensis). Ova tri rukopisa, iako ne tako stara, potječu sa istog područja.
●Rukopisi iz Nag Hammadija napisani su oko 330. godine i zakopani su na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće.
►Ovi rukopisi sadrže oko 50 djela napisanih na koptskom (egipatski jezik kojeg su koristili tamošnji kršćani i koji je pisan grčkim znakovima) koja su prijevodi s grčkog i obično ne previše pouzdani.
►Gotovo sva djela su heretična po svom karakteru i odražavaju različite gnostičke težnje.Većina od njih su već bile poznate jer su bile pobijane od strane crkvenih Otaca, posebno sv. Ireneja, sv. Hipolita Rimskog i sv. Epifanija.
►Glavni doprinos ovih rukopisa je da sada imamo izravan pristup pravim gnostičkim djelima i da se može vidjeti da su crkveni Oci jako dobro znali protiv čega se bore.
●S književnog stajališta mogu se prepoznati najrazličitije vrste: teološke i filozofske rasprave, apokalipse, evanđelja, molitve, djela apostola, pisma, itd. S vremena se pojavljuju naslovi koji nisu isti kao u originalu već su promijenjeni od urednika ovisno o sadržaju.
►S poštovanjem prema djelima koja nose naslov “evanđelje", može se primijetiti da ona imaju malo sličnosti s kanonskim evanđeljima iz razloga što ne predstavljaju opis života našeg Gospodina, nego izvješćuju o tajnim otkrivenjima koja je Isus navodno otkrio apostolima. Na primjer:
-Evanđelje po sv. Tomi sadrži 114 Isusovih citata, jedan iza drugog, bez ikakvog pripovjedačkog teksta osim nekoliko pitanja na par mjesta koja su apostoli postavili;
-“Evanđelje po Mariji (Magdaleni)" pripovijeda o otkrivenju proslavljenog Krista, koje je ona imala po uznesenju duše.
●Sa znanstvenog stajališta ovi rukopisi općenito sadrže kršćanske gnostičke radove, iako neki od njih, poput “Apokrifnog Ivana"- jednog od najvažnijih, jer se pojavljuje u četiri rukopisa - tvore svoju jezgru oko gnostičkog mita, dok kršćanska obilježja čini se ostaju sporedna.
►U ovom mitu se prvo poglavlje Knjige postanka tumači na način da predstavlja Boga Stvoritelja ili Demijurga kao slabog i izopačenog boga koji je stvorio materiju.
►U rukopisima također postoje gnostička djela koja nisu kršćanska, a u kojima su skupljene grčke poganske spoznaje razvijene oko lika Hermesa Trismegista smatranog velikim otkrivačem znanja (“Rasprava 8 i 9"). Ovaj tip gnoze bio je već djelomično poznat i prije ovih otkrića. U knjižnici Nag Hammadi nalazi se čak i dio prijepisa iz Platonove “Republike".
Bibliografía: Raymond Kuntzmann – Jean-Daniel Dubois, Nag Hammadi. Evangelio de Tomás. Textos gnósticos de los orígenes del cristianismo. Verbo Divino. Estella 1998 (segunda edición).
-
Gonzalo Aranda
