Koje političke sklonosti je imao Isus?

 Isus je bio optužen od rimskih vlasti zbog promicanja političke pobune (usp. Lk 23, 2). Dok je Pilat odlučivao o optužbi, vršen je pritisak na njega s ovim argumentima : Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru! Svaki koji se pravi kraljem protivi se caru. (Iv. 19,12). Zato je na križu , bilo napisano,: „Isus Nazarećanin Kralj Židovski“.što ujedno ukazuje na razlog osude

 Njegovi tužitelji su pod izlikom propovijedanja koje je Isus imao o Kraljevstvu Božjem, kraljevstvom pravde, ljubavi i mira, htjeli ga prikazati kao političkog protivnika koji bi na kraju mogao predstavljati problem za Rim. Ali Isus nije direktno sudjelovao u politici niti se opredjelio za neku stranku ili pokret koji su u ono vrijeme u Galileji ili Judeji imali svoje sljedbenike.

 Time se ne želi reći da Isus nije rauzumijevao važna pitanja društvenog života svoga vremena. U stvari, njegova pozornost za bolesne, siromašne i potrebite ne prolaze nezamijećeno. On je propovijedao pravednost i, iznad svega, ljubav prema bližnjemu, bez razlike.

 Kada je došao u Jeruzalem sudjelovati u proslavi Pashe. Mnoštvo mu je odobravalo klicajuću mu, Mesija :“ Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na nebu!“ (Mt21,9) . Ipak, Isus ne ispunjava politička očekivanja s kakvima su ljudi iščekivali Mesiju : nije bio ratni vođa koji je došao i silom promijenio situaciju u kojoj su bili , niti revolucionar koji bi potaknuo pobunu protiv Rimske vlasti.

 Mesijanizam Isusa može se razumjeti samo u svjetlu pjesme o Sluzi Jahvinu, koji se predao u smrt za otkupljenje mnogih, koju je propovijedao Izaija (Izaija 52,13 do 53,12). Tako su to jasno shvatili prvi kršćani nadahnuti Svetim Duhom o onome što se dogodilo: „Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevare; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao , mučen nije prijetio nego je to prepuštao pravednom Sucu; on koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi , umrijevši svojim grijesima , živimo pravednosti ;on čijim ste modricama izliječeni. Lutali ste naime kao ovce , ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih.“ (1 Pe 2,21-25)

 U nekim nedavnim biografijama Isusa, ukazuje se na njegov stav prema politici onoga vremena preko izbora raznolikih ljudi za svoje apostole. Često se navodi Simon zvani Revnitelj (usp. Lk 6,15) koji kako to navodi i njegov nadimak,bio je radikalni nacionalist, predan borbi za neovisnost naroda protiv Rimljana. Neki stručnjaci na području jezika i za Judu Iškariotskoga tvrde da njegov nadimak iskariot dolazi od popularnog grčkog prijevoda latinske riječi Sicarius, i da bi ga to prikazivalo kao pobornika najekstremnije i najnasilnije skupine židovskih nacionalista. Umjesto toga, Matej je bio carinik rimskih vlasti, "carinik", to se je tada smatralo jednakim, suradnikom političkog sustava uspostavljenim od strane Rima. Drugi nazivi, kao što su Filip, označava porijeklo iz helenističkog svijeta koji je bio vrlo zastupljen u Galileji.

 Ti podaci mogu sadržavati detalje o kojima se može raspravljati kao i povezivanje neke od tih ljudi sa politikama koje su dobile na važnosti tek nekoliko desetljeća kasnije. Ali u svakom je slučaju vrlo poučno da su u tom skupu Dvanaestorice vrlo različiti ljudi, svaki sa svojim stavovima i položajem, koji su bili izabrani za poslanje , od samog Isusa , koji je nadišao svoju političku pripadnost i društveni položaj.

 Bibliografía: José María Casciaro, Jesucristo y la sociedad política (Palabra, Madrid, 1973) 56-59; J. Gnilka, Jesús de Nazaret, Herder, Barcelona 1993; A. Puig, Jesús. Una biografía, Destino, Barcelona 2005; Francisco Varo, Rabí Jesús de Nazaret (B.A.C., Madrid, 2005).

 

  • Francisco Varo

 



 

 

Što je Sveti Gral? Kako je povezan sa Svetim Kaležom?

 

Izraz "Gral" dolazi od kasnolatinskog gradale ili gratalis, koja proizlazi iz klasičnog latinskog krater, jelo. U viteškim knjigama srednjeg vijeka, podrazumijevalo se da je Gral vreća ili šalica u kojoj je Isus posvetio svoju krv na Posljednjoj večeri, a koristio ju je Josip iz Arimateje prilikom prikupljanja krvi i vode koja je bila prolivena kod pranja Isusova tijela.

 

ROMANTIČNE PRIČE O GRALU

 

U srednjovjekovnim romantičnim pričama, jedna od legendi je govorila da su Gral Josip iz Arimateje i njegovi sljedbenici donijeli u Glastonbury. On je okupio zajednicu čuvara relikvija, koja se kasnije povezala s Templarima. Lako je moguće da ova legenda potječe iz Walesa, inspirirana drevnim latinskim izvorima poput „Djela Pilatova“ apokrifnog djela iz 5. stoljeća. U vrijeme kralja Arthura , potraga za Gralom bila je najviša duhovna potraga.

 

Za Chretiena, autora Percevala, Perceval je kralj koji mora razriješiti pitanje Svetoga Grala. Za druge francuske autore, poput Malorija, Galahad je predvodnik vitezova Grala, premda Perceval i Bors u Arturovoj smrti razriješavaju to pitanje.

 

Gral je postao dragocjeni kamen neko vrijeme čuvan od anđela. Tada je povjeren na čuvanje Vitezovima Reda Svetoga Grala i njihovom vođi, Kralju Grala.

 

Svake godine, na Veliki Petak, golubica silazi s Neba i, nakon postavljanja hostije na kamenu, ona obnavlja svoju snagu i svoje tajanstvene sile, koja komunicira vječnu mladost i zadovoljava sve želje za hranom i pićem.

 

Svako malo, natpisi na kamenu otkrivaju onoga tko je bio pozvan na vječno blaženstvo u dvorac Grala u Munsalvaesche (Mons salvationis).

 

TRADICIJE POVEZANE S GRALOM

 

Ova legenda je povezana s kaležom kojeg je Isus koristio na Posljednjoj večeri i postoji nekoliko drevnih tradicija – u biti su tri.

 

Najstarija datira iz 7 st., govori da je anglosaksonski hodočasnik, dok je bio u Crkvi Svetog Groba u Jeruzalemu, vidio i dotaknuo Kalež koji je Isus koristio. Izrađen je od lima, te ima dvije ručke.

 

Druga tradicija kaže da je to kalež - sacro catino – koji je smješten u katedrali sv. Lorenza u Genovi. To je zelenkasta posuda, izgleda kao zdjela, donijeta u Genovu u 12. stoljeću od strane križara.

 

Prema trećoj tradiciji, kalež Posljednje večere nalazi se u katedrali u Valenciji te se slavi kao Sveti kalež.

 

To je šalica tamne boje od poludragog kamena (agata) koju je sv. Petar odnio u Rim, te su je koristili njegovi nasljednici sve do trećeg stoljeća. Za vrijeme progona predana je sv. Lorenzu na čuvanje koji ju je odnio u Huescu (sjeverna Španjolska). Nakon što je premještana po raznim mjestima u provinciji Aragon, prenesena je u Valenciju u 15 stoljeću.

 

  • Juan Chapa

 

 

 

 

RAZLIKA IZMEĐU PRAVIH I APOKRIFNIH EVANĐELJA

 

Koja evanđelja su kanonska (istinska, prava) a koja apokrifna (lažna)? Koliko ih ima?

 

● Istinska, prava, izvorna, mjerodavna, tj. kanonska evanđelja su ona koja Crkva prepoznaje, prihvaća i priznaje božanski nadahnutim djelima i koja vjerno prenose apostolsku tradiciju. Postoje samo četiri evanđelja: Matejovo, Markovo, Lukino i Ivanovo.

► Ovu nam tvrdnju, na kraju 2. stoljeća, jasno iznosi sv. Irenej Lionski u svome djelu "Protiv hereza" (3, 11, 8-9). Crkva je to uvijek podržavala te konačno predložila dogmom vjere kada je definirala kanon (istinu, izvornost) Svetog pisma na Tridentskom koncilu (1545-1563).

► Evanđelja su sastavljena na osnovu onoga što su učenici (apostoli) vidjeli i čuli dok su živjeli s Isusom kao i na osnovu onog što su doživljavali pri Isusovim pojavljivanjima među njima nakon uskrsnuća.

U ispunjavanju Gospodinovih zapovijedi, apostoli su odmah počeli naviještati dobre, sretne vijesti (evanđelje) o Njemu i Njegovom spasenju koje je donio čovječanstvu. Male kršćanske zajednice su vrlo brzo počele nicati u Palestini, ali i u drugim mjestima kao što su Antiohija, gradovi Male Azije, Rim i drugi.

U ovim zajednicama tradicija (predaja) je bivala sredstvom poučavanja o Kristu, uvijek pod vodstvom apostola koji su im svjedočili. Ulaskom u svoju treću etapu, tradicije su zapisane i sastavljene kako bi oformile nekakvu vrstu biografije o Isusu. Prilikom kreiranja ovih zapisa nastaju evanđelja za potrebe zajednica kojima su ta evanđelja namijenjena.

► Prvo evanđelje je najvjerojatnije bilo Markovo ili Matejevo. Matejevo evanđelje je pisano na hebrejskom ili aramejskom jeziku, koje je nešto kraće od onog današnjeg kojeg mi imamo. Ostala tri se referiraju na ovo prvo evanđelje. Prilikom pisanja svaki evanđelist je odabrao neke događaje između mnoštva onih koje su mu prenesene, spojio ih s drugim događajima i sve to prilagodio za dobrobit neposrednog čitatelja.

Ta četiri evanđelja smatrana su kao apostolska zbog činjenice da su bila predana i primljena u pisanom obliku od samih apostola i njihovih učenika – Marko je bio učenik sv. Petra, a Luka sv. Pavla.

● Lažna evanđelja su ona koja Crkva nije prihvatila kao dio izvorne, prave apostolske tradicije, iako ta lažna evanđelja tvrde da su napisana baš od strane jednog od apostola.

► Počela su se pojavljivati vrlo rano, već u drugoj polovici 2. stoljeća. Ne posjeduju apostolsko jamstvo da su u skladu s četiri prepoznatljiva evanđelja, štoviše mnoga od njih su u suprotnosti s apostolskom tradicijom.

► "Apokrifan" je imao izvorno značenje “tajan". U tom smislu možemo u samim početcima govoriti o "tajnim" evanđeljima koja se pišu za određenu grupu začetnika koji sami među sobom šire takva evanđelja. Kasnije dobiva naziv lažna, a potom i krivovjerna odnosno heretička evanđelja.

► S vremenom se broj lažnih evanđelja povećavao, uglavnom radi popunjavanja detalja o Isusovom životu kojih nije bilo u izvornim (kanonskim) evanđeljima, npr. lažna evanđelja o Isusovom djetinjstvu koja se pripisuju jednom od apostola, čija se učenja razlikuju i razilaze s zajedničkom tradicijom Crkve (npr. Tomino evanđelje)

► Temeljem informacija sakupljenih od crkvenih otaca kao i od samih postojećih lažnih evanđelja i s tim povezanih rukopisa, poznato je da lažna evanđelja premašuju brojku 50 . Tako je Origen Aleksandrijski u 3. stoljeću izjavio da "Crkva ima četiri evanđelja, dok heretici ih imaju jako mnogo.“



Bibliografía: Vicente Balaguer (Ed.), Comprender los evangelios, Eunsa, Pamplona 2005; Aurelio de Santos, Los evangelios apócrifos, BAC, Madrid 1993 (octava edición); Francisco Varo, żSabes leer la Biblia? Planeta, Barcelona 2006.

U čemu je razlika između kanonskih i apokrifnih evanđelja?

 

Dok inspirirajuća priroda kanonskih evanđelja nije sama po sebi dokaziva, prva vidljiva razlika je vanjština samih evanđelja:

►Kanonska su evanđelja dio biblijskog kanona, a apokrifna evanđelja nisu.

► To znači da su kanonska evanđelja prihvaćena od istočne i zapadne Crkve kao originalna apostolska predaja u generaciji koja je slijedila odmah nakon apostola;

► Apokrifna evanđelja, iako povremeno korištena od strane raspršenih grupa, nikada nisu dosegla prihvatljivost niti su bila priznata od jedinstvene Crkve.

►Važan razlog za ovo, koji može biti povijesno dokazan, je taj što su kanonska evanđelja pisana za vrijeme apostolskog razdoblja, shvaćeno u općem smislu, to jest, dok su apostoli ili njihovi prvi učenici još uvijek bili živi. To može biti izvedeno iz dodataka za njih od strane kršćanskih pisaca iz sljedeće generacije, a također i iz činjenice da je oko 140. godine napravljen sklad od odlomaka iz četiri kanonski prihvaćena evanđelja (Tatian). ►S druge strane, dodaci za apokrifna evanđelja su nađeni tek kasnije, oko kraja drugog stoljeća.

● Apokrifni rukopisi sa stilom pisanja sličnim kao u evanđeljima, neki iz sredine drugog stoljeća, vrlo su nepotpuni, a to je znak da djela koja predstavljaju nisu bila dovoljno cijenjena da bi bila pažljivo prenesena na naredne naraštaje.

● Apokrifni rukopisi koji su preživjeli ili su nađeni nedavno vrlo se razlikuju od kanonskih evanđelja i po formi i po sadržaju.

►Oni koji su poznati kroz patrističko i srednjovjekovno razdoblje puni su priča o legendarnoj ili fantastičnoj prirodi. Pokušavaju zadovoljiti uvjete tradicionalne pobožnosti dajući detaljne izvještaje o događajima koje kanonska evanđelja ili uopće ne spominju ili govore o njima tek sažeto.

►Općenito se slažu s naukom Crkve. Sadrže priče o svetom Joakimu i svetoj Ani, o rođenju Blažene Djevice Marije, o tome kako je primalja otkrila Marijino djevičanstvo (originalno Evanđelje po Jakovu), o čudima koja je činio Isus kao dijete (lažno Evanđelje po Tomi), itd.

►Vrlo su različita apokrifna evanđelja iz Nag Hammadia (Egipat), koja su bez dvojbe gnostička i heretička. Oblikovana su kao tajna Isusova naučavanja (Koptsko Evanđelje po Tomi), ili otkrivenja uskrsnulog Gospodina o porijeklu materijalnog svijeta (apokrifno evanđelje po Ivanu), ili o uzašašću duše (Evanđelje po Mariji Magdaleni), ili su naduto smišljanje ideja uzetih vjerojatno iz homilija ili kateheza (Evanđelje po Filipu). Iako bi neka mogla biti prilično stara, možda iz drugog stoljeća, razlike između kanonskih evanđelja su jasno uočljive.



Bibliografía: Vicente Balaguer (Ed.), Comprender los evangelios. Eunsa. Pamplona 2005; Aurelio de Santos, Los evangelios apócrifos. BAC. Madrid 1993 (octava edición).

 

 

Što apokrifna evanđelja kažu?

# Postoje tri tipa apokrifnih evanđelja koja su postala česta u Crkvi od II stoljeća nadalje:

> ona od kojih je svega nekoliko fragmenata papirusa ostalo i koja u velikoj mjeri oslikavaju kanonska evanđelja

> ona koja su sačuvana u potpunosti, i pripovijedaju pobožne priče koje se odnose na život našeg Gospodina i Blažene Djevice Marije

> ona koja su stavljena pod ime apostola, ali šire doktrine protivne onome što je Crkva smatrala istinitim, prema apostolskoj tradiciji.

# Postoji par primjera prvog tipa i jedva da kažu što novo, možda jer se malo zna o njihovom sadržaju.

> Jedan takav primjer je "Petrovo evanđelje", koje pripovijeda muku našeg Gospodina.

# Od drugog tipa, najstarije je tzv. "Dječje evanđelje po Jakovu"

> Ovaj dokument pripovijeda kako je Blažena Djevica Marija bila u Hramu od svoje treće godine i kako je sveti Josip, koji je bio udovac, bio određen da se brine za nju od njene dvanaeste godine. Svećenici hrama su sabrali sve udovce skupa i Josip je bio onaj koji je odabran nakon što se golubica čudesno pojavila iz njegovog štapa.

> Kasnija apokrifna evanđelja poput "Pseudo Mateja" također sadržavaju ovu priču, kazujući da je štap čudesno procvao.

> "Dječje evanđelje" također opisuje rođenje Isusa dok je sveti Josip bio na svom putu u Betlehem sa Marijom. Kazuje nam da je sveti Patrijarh tražio porodilju koja je potvrdila nevinost naše Gospe nakon porođaja.

> Na sličan način, druga apokrifna evanđelja poput "Rođenja Marijinog" pripovijedaju kako se naša Gospa rodila Joakimu i Ani kad su bili već uznapredovali u godinama.

> Djetinjstvo našeg Gospodina i čuda koja je učinio kao dijete, kazuju se u "Pseudoevanđelju po Tomi".

> Smrt svetog Josipa je glavna tema "Povijesti Josipa drvodjelje".

> U kasnijim arapskim apokrifnim evanđeljima djetinjstva čitamo o Tri mudraca i dana su nam njihova imena u etiopskom tekstu.

> Veoma voljen motiv drugih apokrifnih evanđelja, poput "Knjige odmora" ili "Pseudo Melitona", je smrt i Uzdignuće Blažene Djevice Marije, gdje nam se kaže da je umrla okružena apostolima, te kako ju je naš Gospodin uzeo na nebeskim kočijama.

> Sve ove pobožne legende su imale široku cirkulaciju tokom srednjeg vijeka i služila su kao inspiracija mnogim umjetnicima.

# Treći tip apokrifnih evanđelja su sadržavali heretičke doktrine.

> Rani crkveni oci su ih citirali ne bi li ih opovrgnuli, i imenovali su ih ili po autoru, poput Markonija, Bazilideja ili Valentina ili prema njihovoj namijenjenoj publici poput Židova ili Egipćana.

> U drugim slučajevima, ti isti rani crkveni Oci su optuživali ove heretike da su razlagali svoje doktrine pod imenima apostola poput Jakova ili Tome.

> Informacije dobivene od crkvenih otaca su potvrđene otkrićem nekih četrdeset "gnostičkih" radova u Nag Hamadiju (Egipat) 1945. Oni uglavnom sadržavaju Isusova tajna otkrivenja, i nemaju bilo kakav tip pouzdanosti. Ona teže da zamišljaju Boga Stvoritelja kao nižeg i nepristupačnoga boga (demijurga) te tvrde da je zadobivanje spasenja, s čovječje strane, moguće uslijed spoznaje božanskih izvora.



Bibliografía: Aurelio de Santos, Los evangelios apócrifos. BAC. Madrid 1993 (octava edición).

 

  • Gonzalo Aranda