O NEMRSU I POSTU,

 

 

Potaknut čestim pitanima vjernika o postu I nemrsu, učinilo mi se zgodnim napisati ponešto. Temelj ovoga što ćete pročitati jest ZAKONIK KANONSKOG PRAVA I KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE.

 

 

 

RAZLIKA: NEMRS- POST

 

 

Postoji jedna terminološka zbrka kada je riječ o pokorničkim činima vjernih koji se tiču hrane. Brkaju se post I nemrs:

 

  • NEMRS

      • je kako sam naziv kaže odustajanje od “mrsnoga”, od MESNIH PROIZVODA ILI APSTINENCIJA OD MESA

      • pretpostavlja da se REDOVITO JEDU TRI OBROKA (I ništa između po mogućnosti) ali bez mesa

      • nemrs je obavezan za sve osobe starije od 14 godina

  • POST

      • je praksa koja pretpostavlja NEMRS (odustajanje od mesa I mesnih proizvoda), ali se JEDE SAMO JEDAN OBROK U DANU

      • STROGI POST je praksa hvalevrijedna koja podrazumijeva nemrs na kruhu I vodi, ali to nije praska koja obavezuje

      • post je propisan za sve osobe od 18- 60 godina

Obje prakse, i post i nemrs, podrazumijevaju kako VJERNICI NEĆE PRETJERIVATI S KOLIČINOM HRANE U OBROCIMA, VEĆ ĆE ZADRŽATI PLEMENITU UMJERENOST.

 

 

POKORNIČKA DOB

 

 

Iz navedenog se može razumjeti kako postoje dvije skupine pokornika s obzirom na dob:

 

  • 14-17 godina, za koje je obavezan NEMRS

  • 18-60 godina, za koje je obavezan POST

 

 

Poslije navršene 60 godine, Crkva ne obavezuje vjernike na ovakav oblik pokore, što je razumljivo. Istovremeno NE ZABRANJUJE, već prepušta vjernicima da sami prosude (ili uz pomoć duhovnika) o tome je li u redu postiti s obzirom na njihovo zdravstveno stanje.

 

 

POKORNIČKA VREMENA

 

 

U katoličkoj crkvi kao OBAVEZNI dani pokore obilježeni su:

 

 

  • SVAKI PETAK U VREMENU KROZ GODINU

  • SVAKI PETAK U VRIJEME KORIZME

  • ČISTA SRIJEDA ILI PEPELNICA

  • VELIKI PETAK

 

 

Na Veliki Petak negdje postoji praksa da se jede meso u spomen “Jaganjca Božjeg”. Praksa nije u skaldu sa Zakonima Crkve I vjerojatno je uvedena proizvoljno od vjernika ili je plod krivog tumačenja zakona. Na taj su dan post I nemrs obavezni za sve vjernike.

 

 

Sukladno zakonu crkve o primanju svete pričesti, na poseban način treba paziti na EUHARISTIJSKI POST koji podrazumijeva:

 

 

  • NE JESTI NI PITI NIŠTA JEDAN SAT PRIJE PRIMANJA SVETE PRIČESTI, osim lijekova I vode u potrebi

 

 

Hvale vrijedna praksa jesu POST I NEMRS ZAVJETNE NARAVI ILI UOČI VELIKIH CRKVENIH SLAVLJA, kada narod posti kako bi se pripravio na sutrašnje slavlje. Propisi o ovome ne postoje pa je uobičajena praksa našeg naroda proistekla iz čestite tradicije puka. Primjeri ovakve pokore jesu “utorci svetog Ante” ili “srijede svetoga Josipa” ili “prvi petci u mjesecu”.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Gdje je i kako rođen Isus?

 

GDJE JE ROĐEN?

 

Sveti Matej izričito veli da je Isus rođen u Betlehemu u Judeji za vrijeme kralja Heroda. (Mt 2,1 ; cfr 2,5.6.8.16) isto je i sa Svetim Lukom (Lk 2,4.15). Četvrto Evanđelje to spominje indirektno. Bila je rasprava o Isusovom identitetu i „jedni su od naroda govorili: Ovaj je zbilja Prorok. Drugi su govorili : Ovo je Mesija. Treći su se pitali : Zar, naime iz Galileje dolazi Mesija? Zar ne kaže Pismo da Mesija dolazi iz potomstva Davidova, iz mjesta Betlehema, jer je ondje živio David? (Iv 7,40-42).

 

Četvrti evanđelist služi se ovdje ironijom: on i kršćanski čitalac znaju da je Krist Mesija i da je rođen u Betlehemu. Neki protivnici Kristovi željeli su dokazati da nije mesija, jer su oni tvrdili da je rođen u Nazaretu, a pravi mesija je trebao biti rođen u Betlehemu kako je stajalo u pismima.

 

Postupak je uobičajan u četvrtom evanđelju (Iv 3,12; 6,42 ; 9,40-1) Na primjer, Upita Samaritanka: Zar si veći od našega oca Jakova? (Iv 4,12). Slušatelji Ivanovi znaju da je Isus Mesija, Sin Božji, veći od Jakova, na način da je pitanje te žene bila potvrda Isusove superiornosti. Radi toga, evanđelist ispituje da je Isus Mesija uključujući potvrđivanjem svojih neistomišljenika. To je bio usaglašen stav između vjernika i istraživača za vrijeme više od 1900 godina.

 

Ipak, u prošlom stoljeću, neki istraživači tvrdili su da je Isus u cijelom Novom zavjetu nazivan „nazarećanin“ (onaj koji je, ili koji dolazi iz Nazareta) i da spominjanje Betlehema kao mjesta rođenja je zaslužni produkt dva prva evanđelista koji su odjenuli Isusa karakteristikama, koja su se u tom trenutku pridavale budućem mesiji: biti potomak Davidov i rođen u Betlehemu. Međutim, takav dokaz ne potvrđuje ništa.

 

U I. stoljeću rečeno je puno stvari o budućem mesiji (Mt 2,5 ; Iv 7,42), - ne čini se da je rođenje u Betlehemu bilo jedno od tih stvari koje bi prizvali češto kao dokaz za to. Trebalo bi misliti bolje u suprotnom pravcu: jer je Isus, koji je bio iz Nazareta (koji je tamo odrastao), bio rođen u Betlehemu, zbog čega su evanđelisti otkrili da se u njemu ispunjava proročanstvo o mesiji iz Starog zavjeta. Sva svjedočanstva o predaji potvrđuju podatke evanđelja.

 

Sveti Justin, rođen u Palestini blizu 100 godine poslije Krista, spominje nekih 50-tak godina kasnije da je Isus rođen u spilji blizu Betlehema (Dijalog 78). Origen također svjedoči o tome (Protiv Celza I , 51) . Apokrifna evanđelja svjedoče isto. (Pseudo-Majej, 13; Protuevanđelje Jakobovo, 17ss.; Evanđelje djetinjstva, 2-4 ).

 

Sažeto, zajednička karakteristika dosadašnjih studija jest da nema čvrstih dokaza protiv tvrdnje evanđelja i otačke predaje koja je primljena: Isus je rođen u Betlehemu u Judeji za vrijeme kralja Heroda.

 

Bibliografía: A. Puig, Jesús. Una biografía, Destino, Barcelona 2005; J. González Echegaray,Arqueología y evangelios, Verbo Divino, Estella 1994; S. Muńoz Iglesias, Los evangelios de la infancia, BAC, Madrid, 1990.

 

  • Vicente Balaguer

 

KAKO JE ROĐEN?

 

Od evanđelista, Matej i Luka nam kažu da je Isus rođen u Betlehemu. Matej ne precizira mjesto, ali Luka nam kaže da je Marija, nakon što je rodila sina, "položila ga u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu" (Lk 2,7).

 

"Jasle" nam govore da se na mjestu gdje je Isus rođen čuvala stoka. Luka također govori da će dijete u jaslama biti znak pastirima da je tamo rođen Spasitelj (Lk 2,12.16). Grčka riječ koju koristi za "jasle" je katályma. Označava prostranu prostoriju u kućama, koja je mogla služiti kao dnevni boravak ili soba za goste. U Novom zavjetu koristi se druga dva puta (Lk 22,11 i Mk 14,14) da bi se označila prostorija u kojoj je Isus slavio Posljednju večeru sa svojim učenicima.

 

Možda evanđelist želi svojim riječima pokazati da to mjesto nije dopuštalo zadržavanje intimnosti događaja. Justin (Dijalog s Trifonom 78) potvrđuje da je rođen u spilji, a Origen (Protiv Celza 1,51) i apokrifna evanđelja navode isto (Jakovljevo protoevanđelje 20; Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova 2; Pseudomatejevo evanđelje 13).

 

Crkvena je tradicija već od rana prenosila nadnaravni karakter Isusova rođenja. Sv. Ignacije Antiohijski, oko 100. godine, potvrđuje to govoreći da je "knezu ovoga svijeta bilo skriveno Marijino djevičanstvo, i njen porod, kao i smrt Gospodinova. Tri čudesna otajstva učinjena u Božjoj tišini" (Ad Ephesios 19,1). Krajem 2. stoljeća, sv. Irenej govori kako je porod bio bez boli (Demonstratio Evangelica 54), a Klement Aleksandrijski, sada u ovisnosti o apokrifima, potvrđuje da je Isusovo rođenje bilo djevičansko (Stromata 7,16).

 

U jednome tekstu iz 4. stoljeća, pripisanom sv. Grguru Taumaturgu, jasno se kaže: "kod rođenja (Krist) je očuvao neokaljanima grudi i djevičanstvo kako bi neviđena priroda ovoga poroda bila za nas znak velikog otajstva" (Pitra, "Analecta Sacra", IV, 391). Još starija apokrifna evanđelja, unatoč svojem neobičnom karakteru, čuvaju pučke predaje koje se podudaraju s gore navedenim svjedočanstvima. Salomonove ode (Oda 19), Izaijino uzašašće (14. pogl.), Jakovljevo protoevanđelje (20.-21. pogl.) i Pseudomatejevo evanđelje (13. pogl.) navode kako je Isusovo rođenje bilo obavijeno čudesnim karakterom.

 

Sva ova svjedočanstva odražavaju tradiciju vjere koja je bila potvrđena učenjem Crkve i koja potvrđuje da je Marija bila djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda: "Produbljenje vjere u djevičansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovjedi stvarno i trajno Marijino djevičanstvo (usp. DS 427) i u porodu utjelovljenog Sina Božjega (usp. DS 291; 294; 442; 503; 571; 1880). Doista rođenje Krista "nije njezinu djevičansku netaknutost umanjilo nego posvetilo" (LG 57). Crkveno bogoslužje slavi Mariju kao "Aeiparthenos", "vazda Djevicu" (usp. LG 52)." (Katekizam Katoličke Crkve, br. 499.)

 

Bibliografía: Catecismo de la Iglesia Católica; J. González Echegaray,Arqueología y evangelios, Verbo Divino, Estella 1994; S. Muńoz Iglesias, Los evangelios de la infancia, BAC, Madrid, 1990; F. Varo, Rabí Jesús de Nazaret, BAC, Madrid 2005.

 

  • Juan Chapa

 



 

 

Što je to bila Betlehemska zvijezda?

 

Betlehemska se zvijezda spominje u Matejevu evanđelju. Mudraci su se raspitivali u Jeruzalemu: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti." (Mt 2,2)

 

Prva dva poglavlja Matejevog i Lukinog evanđelja govore o nekim događajima iz Isusovog djetinjstva, te ih se običava nazivati "evanđelja djetinjstva". Zvijezda se pojavljuje u Matejevu "evanđelju djetinjstva". Evanđelja djetinjstva imaju ponešto drukčiji karakter od ostatka evanđelja. Zato su puna evokacija na tekstove Starog zavjeta koje čine događaje izuzetno bogate značenjima. U ovom smislu, njihova povijesnost ne može se ispitivati na isti način kao i povijesnost ostalih evanđeoskih zgoda. Među evanđeljima djetinjstva postoje razlike: ono Lukino je prvi dio evanđelja, dok je u Mateju kao sažetak sadržaja čitavog teksta. Poklon mudraca (Mt 2, 1-12) pokazuje kako pogani, koji ne pripadaju izraelskom narodu: otkrivaju Božju objavu putem svojega proučavanja i ljudskih spoznaja (zvijezde), ali dolaze do punine istine samo pomoću Izraelovih Pisama.

 

U vrijeme sastavljanja evanđelja vjerovanje da rođenje nekoga važnoga ili neki važni događaj biva naviješten nekim čudom na nebeskom svodu bilo je sasvim normalno. Ovo su uvjerenje dijelili i poganski (usp. Svetonije, De vita caesarum, Augustus, 94; Ciceron, De divinatione 1,23,47; itd.) i židovski svijet (usp. Josip Flavije, Bellum Iudaicum, 5,3,310-312; 6,3,289). Štoviše, Knjiga Brojeva (pogl. 22-24) donosi proroštvo u kojemu se govori: "od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže" (Br 24,17). Ovaj se odlomak tumačio kao proročanstvo spasenja, o Mesiji. U ovim uvjetima, nude prikladan kontekst za razumijevanje znaka zvijezde.

 

Moderna se egzegeza pitala koji se to prirodni fenomen, kojega su ljudi onoga vremena protumačili kao izvanredan, mogao dogoditi na nebeskom svodu. Pretpostavke koje su ponuđene su uglavno ove tri:

 

  1. Već je Kepler (17. st.) govorio o novoj zvijezdi, o supernovi: radi se o vrlo udaljenoj zvijezdi u kojoj se odvija eksplozija tako da, tijekom nekoliko tjedana, jače svijetli i može se primijetiti sa Zemlje;

  2. Komet, budući da kometi slijede pravilnu, ali eliptičnu, putanju oko Sunca: u najudaljenijem dijelu svoje orbite nisu zamjetljivi sa Zemlje, ali ako su blizu mogu se vidjeti tijekom nekog vremena. Također, ovaj se opis podudara s onim na što se ukazuje u Matejevu izvještaju, ali pojava poznatih kometa koji se vide sa Zemlje ne uklapa se u datume sa zvijezdama.

  3. Planetarna konjunkcija Jupitera i Saturna. Kepler je također svratio pozornost na ovaj periodički fenomen, koji se, ako nismo pogriješili u izračunima, mogao dogoditi 6./7. godine prije naše ere, u godinama za koje istraživanja dokazuju da je rođen Isus.

 

Bibliografija: A. Puig, Jesús. Una biografía, Destino, Barcelona, 2005; S. Muñoz Iglesias, Los evangelios de la infancia. IV, BAC, Madrid, 1990; J. Danielou, Los evangelios de la infancia, Herder, Barcelona, 1969;

 

  • Vicente Balaguer

 

 

 

 

Zašto se Isusov rođendan slavi 25. prosinca?

 

Prvi kršćani čini se nisu slavili njegov rođendan (npr. Origen, PG XII, 495). Slavili su dies natalis, dan njegovog ulaska u vječnu domovinu (npr. Martirio de Policarpo 18, 3), kao sudjelovanju u Isusovom djelu spasenja, pobjedom nad smrću svojom slavnom Mukom.

 

Sa točnošću održavaju sjećanje na dan kada se je on proslavio, 14. ili 15. dana mjeseca nisana, ali ne na dan kada je rođen, i o kojem nam ništa ne govore evanđelja.

 

Do III. stoljeća nemamo podataka o datumu rođenja Isusa. Prva svjedočenja apostolskih otaca i crkvenih pisaca ukazuju na različite datume. Prvo indirektno svjedočenje da je rođenje Kristovo bilo 25. prosinca nudi Siksto Julije Afrikanac 221. godine. Prva direktna spominjanje njegove proslave je u filokalijanskom liturgijskom kalendaru iz 354. godine (MGH, IX, I, 13-196): VIII kal. Ian. natus Christus in Betleem ludae (25. prosinca rođen je Krist u Betlehemu u Judeji). Nakon IV. stoljeća svjedočenja o tome danu su uobičajna u zapadnoj predaji, dok na istoku prevladava datum 6. siječnja.

 

Jedno objašnjenje dosta rašireno, zašto su se kršćani odlučili za taj datum je činjenica da se od godine 274. slavilo u Rimu dies natalis Solis invicti, pobjeda svjetla nad najduljom noći u godini. To objašnjenje nalazi uporište jer u Božićnoj liturgiji, crkveni Oci toga doba pronalaze paralelu između rođenja Isusa Krista i biblijskih izraza kao <<sunce pravde>> ( Ma 4,2) i <<svjetlo svijeta>> (Iv 1, 4ss). Ipak nema dokaza da je to tako i čini se teško zamisliti da bi kršćani toga doba prihvatili poganska slavlja u svoj liturgijski kalendar, naročito nakon što su preživjeli progone. Moguće je, ipak, s protekom vremena da je kršćanska svetkovina asimilirala poganska slavlja.

 

Drugo prihvatljivije objašnjenje povezuje datum rođenja sa datumom njegovog utjelovljenja, koji se povezuje sa datumom njegove smrti. U neimenovanoj raspravi o solsticiju i ekvinociju tvrdi se „naš Gospodin je bio začet 8. kalende Abrila u mjesecu ožujku (25. ožujka), a to je dan njegove Muke i njegove poruke, dakle bio je začet na isti dan na koji je umro.“ (B. Botte, Les Origenes de la Noël et de l'Epiphanie, Louvain 1932, l. 230-33). Istočna tradicija, bazirajući se na drugom kalendaru, muku i utjelovljenje Gospodina slavili su 6. travnja, datumom koji se slaže sa datumom proslave Božića 6. sijećnja. Odnos između muke i utjelovljenja je ideja koja je u skladu s antičkim i srednjovjekovnim mentalitetom, koji se divio savršenstvu svemira kao cjeline. Gdje su velika Božja djelovanja bila međusobno povezana. Takav koncept nalazi svoje korijene i u židovstvu, gdje stvaranje i spasenje povezuje se s istim mjesecom nisanom. Kršćanska umjetnost odražava istu ideju kroz povijest slikajući Navještenje djeteta Isusa Blaženoj Djevici, gdje silazi s neba sa križem. Tako je moguće da kršćani povezuju otkupljenje sa njegovim začećem i to određuje datum rođenja. Najznačajniji je bio odnos između stvaranja i križa, između stvaranja i začeća Krista "

 

Bibliografía: Josef Ratzinger, El espíritu de la liturgia. Una introducción (Cristiandad, Madrid, 2001); Thomas J. Tolley, The origins of the liturgical year, 2nd ed., Liturgical Press, Collegeville, MN, 1991). Existe edición en italiano, Le origini dell'anno liturgico, Queriniana, Brescia 1991.

 

  • Juan Chapa

 



 

 

Tko su bila dvanaestorica apostola?

 

 

Netko će s podsmijehom kazati kako nije potrebno pisati o ovako "trivijalnim" stvarima. Ipak, kako naša vjera zahtijeva spoznaju, a spoznaja potiče rast u vjeri, odlučio sam prenijeti ovaj jednostavni tekst mog uvaženog profesora don Vincenta Blaguera, samo iz jednog jednog razloga: PRIJE NEGO PROČITATE OVAJ TEKST POKUŠAJTE NABROJITI NAPAMET DVANAESTORICU APOSTOLA! Vjerujem kako će uvijek nedostajati barem jedan. Poznavanje onih ljudi na kojima počiva naša veza s Bogom dobar je razlog da malo osvježimo znanje o njima, jer znanje o njima je dio znanja o Crkvi u kojoj smo postali kršćani.

 

 

Jedan od najsigurnijih podataka iz Isusovog života je taj da je formirao skupinu od dvanaest učenika koje je nazvao "Dvanaest apostola". Ta grupa sastojala se od ljudi koje je Isus osobno pozvao da ga prate na njegovoj misiji uspostave Kraljevstva Božjeg. Oni su svjedoci njegovih riječi, njegovih djela i njegovog uskrsnuća.

 

Družba od Dvanaest pojavljuje u spisima Novoga zavjeta kao stabilna ili fiksna. Njihova imena su "Šimun, kojemu nadjenu ime Petar, Jakov Zebedejev sin i Ivan, brat Jakovljev, kojima nadjenu ime Boanerges, tj."Sinovi groma", zatim Andrija i Filip, Bartolomej i Matej, Toma, Jakov, Alfejev sin, Tadej, Šimun Kanaanac i Juda Iškariotski, koji ga je izdao" (Marko 3, 16-19). U popisima koji se pojavljuju u drugim Evanđeljima i Djelima apostolskim, ima malih varijacija, ali ne značajnih. Tadeja se naziva Juda, jer kao što možete vidjeti, postoji nekoliko ljudi koji imaju ista imena, Šimun, Jakov i koji se razlikuju po prezimenu ili drugom imenu. To se odnosi na Judu Tadeja. Značajno je da se u Djelima apostolskim ne spominje misionarski rad mnogih od njih: što je znak da su se ubrzo raspršili i da unatoč tome tradicija imena onih koji su bili apostoli, bila je čvrsto utemeljena.

 

Sveti Marko (3, 13-15) kaže da Isus: "se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate. Da ih šalje da propovijedaju, i da imaju vlast izgoniti zle duhove." Ističe na taj način Isusovu inicijativu i ulogu Grupe Dvanaestorice da budu s njime i da ih šalje propovijedati s istim ovlastima koje Isus ima. Ostali evanđelisti - Matej (10:1) i Luka (6, 12-13) - su u sličnim tonovima. Kroz evanđelja se percipira kako prate Isusa, sudjeluju u njegovoj misiji i primaju osobnu poduku. Evanđelisti ne kriju da često nisu razumjeli riječi Gospodina i napuštaju ga u trenutku iskušenja. Ali također spominju obnovljeno povjerenje koje im Isus daje.

 

Znakovito, broj izabranih je dvanaest. Taj broj se odnosi na dvanaest plemena Izraela (usp. Mt 19:28, Lk 22:30; itd.), a ne na druge zbirne brojeve tog vremena - članova Velikog vijeća bilo je 71, članova Vijeća u Kumranu 15 ili 16 i odraslih članova potrebnih za bogoslužje u sinagogi, 10; čini se jasno da se na taj način pokazuje da Isus nije htio vratiti kraljevstvo Izraela (Djela 1:6) na temelju zemlje, štovanja i ljudi, već da uspostavi Kraljevstvo Božje na zemlji. Na to također ukazuje činjenica da je, prije dolaska Duha Svetoga na Pedesetnicu, Matej zauzeo mjesto Jude Iškariotskog i upotpunjuje brojku dvanaest (Djela 1:26).

 

Literatura: J. Gnilka, Jesús de Nazaret, Herder, Barcelona 1993; A. Puig, Jesús. Una biografía, Destino, Barcelona 2005; G. Segalla, Panoramas del Nuevo Testamento, Verbo Divino, Estella 2004.

 

  • Vicente Balaguer