Sakralni objekti u župi Lokva Rogoznica

 

 

-iz shematizma Splitsko- makarske nadbiskupije, don Mile Vidovića-

Župa obuhvaća veliko područje od Vrulje na istoku do Čeline na zapadu, odnosno mjesta Stanići na istočnoj strani grada Omiša. Rogoznica se prvi put spominje, koliko je do sada poznato u povijesnoj listini kneza JURJA ŠUBIĆA II. iz 1315. godine, u kojoj se spominju Rogozničani pod latiniziranim nazivom ROGOSNICEN/SES/ kojima knez udjeljuje razne povlastice, kao i ostalim stanovnicima omiške općine. Poslije toga župa se navodi u raznim dokumentima. Središte i najveće naselje u prošlosti bilo je LOKVA ROGOZNICA, koja se nalazi ispod brda (Omiška Dinara). Do 18. stoljeća župu je sačinjavalo samo to selo koje je dobilo ime, čini se, po velikoj lokvi i trstici (rogoz) koja je oko nje rasla. Za župnika don PETRA KUZMANIĆA 1757. godine ta je lokva bila ograđena, a mali rezervar za vodu napravila je državna vlast tek 1907. koji se 1920. počeo povećavati i završen je tek 1931. godine. Već u 18. stoljeću stanovništvo je počelo napuštati staro selo, kao i neka sela iza brda, i spuštalo se prema moru. Proces preseljavanja bliže moru nastavljen je u 19. i poglavito u 20. stoljeću, poslije Drugog svjetskog rata i izgradnje jadranske ceste. Rogoznica se kao samostalna župa spominje prvi put 1495. godine pod latinskim nazivom PAROCHIA SANCTAE DOMINICE DE ROGOSNICA, a to je don LOVRO KATIĆ preveo: župa sv. Nedjeljice, što je neobično kada se zna da je župa uvijek bila naslovljena na Gospu, kao što je i danas. Župa se osammostalila vjerovatno nešto prije te godine, ali svakako poslije 1461. kada nadbiskup LOVRO ZANE piše omiškom župniku, da Rogožđani sami trebaju uzdržavati svoga kapelana, ukoliko ga žele. Tada je Rogoznica potpadala pod omišku župu. Organski dekret austrijske vlade iz 1849. godine Rogoznicu je i nadalje ostavio kao samostalnu župu zbog njezina položaja i dovoljnog broja duša. Prvi put Rogoznica je došla pod tursku vlast 1475. godine i pod Turcima se zadržača nekoliko godina, jer se već 1481. godine navodi da je pod mletačkom vlašću. Krajemo 1498. ili poččetkom 1499. godine ponovo je došla pod Turke i pod njihovom vlašću ostala sve do 1684. godine. U međuvremenu doživjela je u par navrata privremeno oslobođenje. Prvi put bila je oslobođena nakon pobjede kršćanske mornarice kod Lepanta 1571. godine, kada su se stanovnici Rogoznice, kao i sva sela Makarskog primorja sve do Neretve, dragovoljno pridružili Mletačkoj Republici, ali je to osobođenje bilo kratkoga vijeka, jer su već 07. ožujka 1573. Mlećani morali prepustiti Turskoj Rogoznicu i cijelo Makarsko primorje. I na početku Kandijskog rata 1646. godine Rogoznica je s ostalim primorjem dragovoljno stupila pod meltačku vlast, ali je i to oslobođenje trajalo samo do 22. studenoga iste godine. Do konačnog i trajnog oslobođenja došlo je 18. travnja 1684. godine, pa nadbiskup COSMI 1687. godine navdi Rogoznicu među župama splitske nadbiskupije koje nisu pod turskom vlašću. Župna kuća se nalazi u Lokvi Rogoznici nedaleko od župne crkve. Godine 2001. kuću je temeljito obnovio župnik don IVAN BABIĆ. Zalaganjem župnika don Ivana Babića i samih župljana, godine 2015. dijelom je obnovljena i župna crkva.

 

CRKVE

 

  ŽUPNA CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Slikovni rezultat za LOKVA ROGOZNICA, ŽUPNA CRKVA

Župna crkva sagrađena je u Lokvi Rogoznici 1867, a posvećena je od splitskog biskupa Nakića 22. lipnja 1900. Tlocrt joj je u obliku grčkog križa koji u rasponu krakova ima dimenzije 15,50 x15,50 metara. Sagrađena je od lijepo klesanog kamena na mjestu stare srušene crkve koja se spominje još od 1495. godine. Pročelje je okrenuto prema zapadu. Portal je nešto istaknut i na njemu ima mali kameni križ. Poviše križa je veliki okrugli prozor kroz koji dolazi svjetlo na pjevalište. Nad sjecištem lađa je niska četvrtasta kupola. Niski zvonik s velikim otvorima na luk sa sve četiri strane i kamenim stupićima nalazi se na jugoistočnoj strani crkve. Crkva je bila stradala od posljedica bombardiranja za vrijeme Drugog svejtskog rata, pa je 1955. godine za župnika don Ćire Žamića bila popravljena. Novo oštećenje crkve je doživjela u potresu 1962. te je popravljena 1965. godine, također za župnika Žamića. U crkvi su oltari: Presvetog Sakramenta, Velike Gospe i sv. Ivana i Pavla. Glavni oltar je bio u nekoj zapuštenoj crkvi u Cresu i kupili su ga rogoznički mornari 1800. godine. Oltar sv. Ivana i Pavla, mučenika, nabavljen je milostinjom župljana i podignut je iz zavjeta u vrijeme žpnika don Josipa Perasovića (1888-1903), izradio ga je majstor Bilinić iz Splita.Gospin oltar izgražen je za župnika don Josipa Škarice 1867, a Gospin je kip nabavljen 1885. godine. Današnja krstionica nabavljena je 1921. godine. U kupoli se nalaze freske četiriju evanđelista, rad Podolskog 1937. godine.

 

CRKVA SVETOG ROKA U MIMICAMA

Slikovni rezultat za SVETI ROKO MIMICE

Sagrađena je 1913. godine na mjestu manje starije crkve sagrađene 1857. godine. To je jednobrodna građevina s četvrtastom apsidom od klesana kamena. Nad vratima je kameni križ, a na sredini pročelja velika osmerokraka rozeta. Kameni zvonik s piramidom nalazi se kod apside. Crkva je u potresu 1962. godine bila oštećena i za župnika don Dušana Vukovića popravljena. Sredstvima iz ostavštine pok. LJUBICE MIMICA godine 1987. sagrađen je mramorni oltar i ambon. Oltar je podignut i posvećen sv. Roku 24. kolovoza 1987. Kip svetog Roka i drugi kipovi obnovljeni su 1989. godine. U crkvi se nalazi više slika, pa je 1990. godine župnik don Stipe Žuro u njoj otvorio galeriju sakralne umjetnosti. Na tome se nije ostalo, pa su se tu našle i druge slike koje ne odgovaraju sakralnosti prostora (opaska don Mile Vidovića).

 

CRKVA SVETOG MARKA, EVANĐELISTA U PISKU

 Slikovni rezultat za SVETI MARKO PISAK

Crkvu je u 18. stoljeću podigla obitelj FRANCESHI PERINOVIĆ iz Omiša. To je jednobrodna građevina s malom uglatom apsidom do koje je sagrađen zvonik 1906. godine. Kao i ostale crkve u župi tako i ova ima prozore sa završetkom na luk. Iznad proćelja se nalazi kameni križ. Na oltaru je slika sv. Marka, evanđelista. Crkva je bila oštećena od potresa 1962. godine, ali je zauzimanjem župnika Vukovića temeljito popravlejna. Zbog oštećenosti krova crkva jeposljednjih godina naglo počela propadati, pa je župnik don Ivan Babić do blagdana sv. Marka 1999. godine temeljito obnovio krov i unutrašnjost crkve, a novčana sredstva su prikupili župljani.

 

CRKVA GOSPE LURDSKE U MARUŠIĆIMA

 http://www.smilja.net/wp-content/uploads/2015/07/CRKVA-MARU%C5%A0I%C4%86I-square.jpg

Sagrađena je 1909. godine od klesanog kamena. Iznad vrata s polukružnim završetkom nalazi se kameni križ, a iznad njega okrugli kameni prozor. Nad pročeljem je zvonik na preslicu za dva zvona. Svi prozori imaju završetak na luk. Crkva je s apsidom duga 14,50 i široka 7,50 metara. Crkveno dvorište ograđeno je kamenom. Na prozore su u novije doba postavljeni vitraji s likovima raznih svetaca. Za 90. obljetnicu izgradnje župnik don Ivan Babić crkvu je 1999. iznutra obnovio i elektrificirao zvono. Za 100. godina posvete crkve (2010. godina) kupljeno je drugo zvono, potpuno je uređen mali krov crkve, kupljene su nove klupe za crkvu. Iste je godine kupljeno i novo svetohranište doprinosom župljana i prijatelja Dubočaja. Na 110 godišnjicu posvete crkve (2020. godine) doprinosima župljana i zaljubljenika u Marušiće koji žive izvan sela, uklonio se stari oltar koji nije bio u funkciji, a novi se oltar zatvorio kamenim pločama, prezbiterij je obložen kamenom, niša Gospe Lurdske je uređena i obnovljena, napravljen je novi ormar, tlo crkve je obloženo u mramor, stavljen je križ napravljen u 19. stoljeću u Austriji, uređeno je podno vanjsko osvjetljenje crkve. Zalaganjem župljana postavljene su klupe za sjedenje oko crkve, a svake godine okoliš se nastoji održavati urednim sukladno mogućnostima župljana.

 

CRKVA SVETOG KUZME I DAMJANA NA GORICI

 Slikovni rezultat za LOKVA ROGOZNICA, ŽUPNA CRKVA

Crkva se nalazi na Gorici gdje je i staro groblje. To je jednobrodna građevina bez apside. Dimenzije zidova su različite, pa je prosječna dužina 8,50, a širina 4,50 metara. Svod je prelomljen. Iznad vrata je ploča, vjerojatno iz rimskog vremena, a bila je nadgrobna ploča. Iznad te ploče je u kamenu isklesan otvor u obliku četverolista. Nad pročeljem je zvonik na jednu preslicu za jedno zvono. Crkva je bila ožbukana izvana i iznutra. Na njoj se mogu vidjeti elementi gotičkog, renesansnog i baroknog stila. Oltarna kamena menza 160 x 85 cm postavljena je na zidani četvrtasti stup. Crkva se prvi put spominje 1461. godine, što znači da je sagrađena prije te godine. Turci je nisu srušili prigodom okupacije, jer je navodi nadbiskup Andrija Corner 1527. godine. Godine 1689. na oltar je postavljena slika na drvu, triptih, s likom Velike Gospe u sredini, a sa strana su sv. Kuzma i Damjan. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu 1972. crkvu je proglasio spomenikom kulture treće kategorije, što znaći da crkva kao kulturni spomenik ima regionalno značenje. Početkom 2004. godine započela je obnova crkve uz pomoć Ministarstva kulture RH. (Navedeni triptih sada se nalazi u prostorijama župne kuće kako bi ga zaštitili od daljnjeg propadanja).

 

CRKVICA SVETOG VIDA

 NP Biokovo

Sagrađena je na samom vrhu planine iznad sela Lokve-Rgoznice. Podignuta je na 639 metara nadmorske visine. Sagrađena je na mejstu stre crkve, koju nadbiskup Cosmi spominje 1687. godine, neposredno nakon oslobađanja od Turaka, što bi moglo značiti da je podignuta prije turske okupacije, vjerojatno u 15. stoljeću kako to drže stručnjaci Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Polubačvasti svod nekada je bio pokriven kamenim pločama, a u novije vrijeme cementom, kao što je slučaj i s apsidom. Duga je 7, a široka 3,80 metara, donji zid je 20 cm kraći. Bila je oštećena za vrijeme Drugog svejtskog rata, a zbog svog položaja više je puta stradala od groma, kao i od potresa 1962. godine. Djelomično je popravljena 1992. godine, za župnika don Jure Žure, da bi s eu njoj mogla govoriti misa, a potpuna obnova je izvršena 1998. godine, za župnika don Ivana Babića, kada je postavljen novi krov, podignuta nova kamenapreslica za jedno zvono, te uredila unutrašnjost, okoliš i prilazni put, a sve to uz pomoć većeg broja donatora i helikoptera Hrvatske vojske iz Divulja koji je dovozio materijal. Svečev kip, koji se prije obnove crkve nalazio u župnoj crkvi, sada je vraćen u obnovljenu crkvu. Crkvica je od 1972. godine proglašena spomenikom kulture četvrte kategorije, što znači da ima lokalno značenje.

 

 

Sveti Roko Montpejerski

 

franjevački Trećoredac, zagovornik bolesnika (1295. - 1327.) spomendan 16. kolovoza

 

__________________________________________

 

Sveti Rok se rodio g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.

 

Dobra i brižna Rokova majka pružila mu je odličan odgoj. U svojoj nježnoj dobi dječak je iz majčina srca upijao spasonosne pouke. One će dati ispravan smjer svemu njegovom kasnijem životu. Koliko put su u dugoj povijesti kršćanstva baš dobre majke pružale djeci ono najpotrebnije, ono što im drugi nisu mogli niti htjeli dati, a što ih je u čitavom životu pratilo kao neugasivo svjetlo. Vratimo se našem junaku i svecu svetom Roku da vidimo kakve je konkretne posljedice u njegovu kasnijem životu imao odgoj vrijedne majke. On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen. Postupio je drukčije nego ono bogati mladić iz Matejeva evanđelja (19,16–22). Njemu je Isus rekao: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me! Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje« (Mt 19,21–22). Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve.

 

Njegova se ljubav nije zaustavila na stupnju erosa, na stupnju onoga što će on steći i zadobiti, već je prešla u agape, gdje se, ljubeći, Bogu sve daje, sve bez pridržaja. On je prigrlio ideal tolikih svetih ljudi: »Peregrinari pro Christo.« Iz ljubavi prema Kristu postati hodočasnik, čovjek koji prolazi svijetom kao zaljubljenik i hodočasnik Isusa Krista. A nije li to bolje, uzvišenije, plemenitije nego trčati za užicima, zabavama, bogatstvom, negoli se predati potrošačkom mentalitetu, kojem su se danas toliki, a osobito mladi predali? Na svome hodočašću u Rim Sveti Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. I opet se u Svetom Roku susrećemo s evanđeoskom dubinom. Isus je veoma naglasio ljubav prema bližnjemu, štoviše, nju je postavio kao mjerilo vjerodostojne ljubavi prema Bogu. Njegov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici piše kršćanima: »Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega – od Isusa – tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!« (1 Iv 4,20–21).

 

Sveti Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radikalizam potvrđivao i čudesima? Gdje ima jake i proživljene vjere, gdje je vjera život, a još više gdje ima istinske ljubavi, ondje će biti i čudesa. To potvrđuje ne samo život sv. Roka već i tolikih drugih svetaca. Postoji jedna Božja logika koju shvaća samo duhovan čovjek. Oni koji to nisu sve skupa će jeftino i na laku ruku otpisati kao mit i legendu, koja nema veze sa stvarnim životom. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi. Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari. Današnji kritički duhovi smatraju da je pas koji sv. Roku donosi kruh legenda. Dopustimo da je prizor sa psom u životu sv. Roka čista legenda. No ta legenda ima ipak jednu veliku poruku, a ta je svečeva vjera u Božju providnost, pouzdanje u nju i, s druge strane, Božja briga za čovjeka, pogotovo onoga koji se u njega uzda. To je važno, to je ono glavno, a to svakako nije nikakvo praznovjerje. Ne može li se Bog i na čudesan način brinuti za svoje pravednike koji sve svoje pouzdanje stavljaju u njega? Ne čitamo li u Starom Zavjetu da je Gospodin proroku Iliji uputio ovu riječ: »Idi odavde i kreni na istok, i sakrij se na potoku Keritu, koji je nasuprot Jordanu. Pit ćeš iz toga potoka, a gavranima sam zapovjedio da te ondje hrane.« I nastavlja Sveto pismo: »Ode on i učini po riječi Jahvinoj, i nastani se na potoku Keritu, nasuprot Jordanu. Gavrani su mu jutrom donosili kruha, a večeram mesa; iz potoka je pio« (1 Kr 17,2–6).

 

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca. Štovanje se najviše uvriježilo u okolici Montpelliera. Prvi pismeno sačuvani podaci o tom kultu potječu iz g. 1420. Iz južne Francuske štovanje se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito u Bresciju i Piacenzu. Kad je g. 1477. opet izbila kuga, u Veneciji je u čast sv. Roka osnovana njegova bratovština. Odande je kult prešao i k nama u Dalmaciju. U Korčuli postoji još i danas jedna veoma stara bratovština Rokovaca, pod zaštitom svetoga Roka.

 

U Rimu postoji još od godine 1499. Bratovština Svetog Roka, koja je svom zaštitniku na Ripeti sagradila crkvu, a ona se ondje, u blizini hrvatske crkve Sv. Jeronima nalazi još i danas. Za vrijeme velike pošasti kuge g. 1522., 1527. i 1530. bolnica je, uz crkvu Sv. Roka – mislim po pripadnosti – u gradu Rimu odigrala važnu ulogu jer su u njoj našli utočište brojni bolesnici. Sveti Rok je općenito bio biran kao zaštitnik protiv kuge, što je također veoma pridonijelo njegovu štovanju i slavi. Samo u Italiji podignuto mu je u čast oko 3.000 crkava, kapela i oratorija. Štovanje se sveca proširilo praktično po cijeloj Europi, uključivši i cjelokupno hrvatsko jezično područje. Na selima su ga seljaci zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama. U vinorodnim krajevima zazivaju ga u pomoć protiv filoksere. Svečevo su štovanje širili naročito franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio je ime Sv. Roka u Rimski martirologij, što je kasnije potvrdio i Urban VIII. I kod nas su svetom Roku podignute brojne crkve, kapele i oltari. Pobožni ga narod još i danas štuje, a njegov je blagdan dan okupljanja na bogoslužje mnogih vjernika. Možemo to samo podržati naglašavajući one poruke što ih svetac svakomu daje.

 

 

 

 

Sveti Kuzma i Damjan

 

liječnici i mučenici ( + 283. ) spomendan 26. rujna

 

__________________________________________

 

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća. Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku. Još starije središte štovanja Sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su prema najvećem dijelu grčkih, latinskih i sirskih izvora sveta braća pretrpjela mučeništvo. No, u isto vrijeme štovanje je tih svetaca veoma živo u Jeruzalemu, u Amidi u Mezopotamiji, u Edesi i u Egiptu.

 

U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498–514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526–530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594). Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici u Aigai (Egeji). Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.

 

Poznati njemački hagiograf Peter Manns misli da se o Svetom Kuzmi i Damjanu može ustanoviti ovo: »Kao sveti liječnici oni su svoju patničku braću ne samo nesebično i besplatno liječili – zbog čega se kod Grka navode u listu takozvanih Anargyroi, onih što liječe bez novca – već su i beznadnim bolesnicima pokazivali na nebo. Zato njihovo svjedočanstvo i njihov patronat upravo za naše doba imaju trajno značenje.« Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise. Pius Parsch misli da su ta dva sveta mučenika i liječnika vjerna slika Spasitelja koji je ozdravljao ljudska tjelesa da bi tako pridobio duše i spasio ih. Po Spasiteljevu se primjeru i Crkva u svojim brojnim karitativnim ustanovama sagiba nad tjelesnu ljudsku bijedu, da bi onda pomogla svemu čovjeku, posredujući mu milost preko svetih sakramenata. Izabrani su za zaštitnike od bolesti žlijezda i čira (na želucu) i u epidemijama.

 

 

 

Ivan i Pavao

 

mučenici ( +362.) spomendan 26. lipnja

 

_________________________________________

 

Sačuvani opis mučeništva svetog Ivana i Pavla opisuje ih kao braću po krvi i vjeri. Oni su potajno bili mučeni u svojoj kući na Monte Celiju u Rimu. Ondje su za vladavine cara Julijana Odmetnika 26. lipnja 362. bili i pokopani. Opis se toga mučeništva sačuvao u više od 100 rukopisa.

 

Ivan i Pavao bili su u velikoj milosti kćerke cara Konstantina, ali kad je došao na vlast Julijan Odmetnik, koji je opet htio uspostaviti poganstvo, postadoše sumnjivi. Najprije se pokušavalo nagovoriti ih na otpad od kršćanske vjere, ali kad to nije uspjelo, udariše ih na muke. Sveti mučenici Ivan i Pavao ušli su u Rimski misni kanon, Jeronimov martirologij, Leonov, Gelazijev i Grgurov sakramentar. Sve to govori da su bili slavni i veoma štovani mučenici. Molitve, predslovlja, slave njihovo bratstvo u vjeri, njihovo mučeništvo i pogreb u Rimu. Sveti Leon Veliki sagradio je u njihovu čast na sjeverozapadu vatikanske bazilike jedan samostan koji je postojao sve do XV. stoljeća. U Rimu na Monte Celiju nalazi se bazilika svetih mučenika Ivana i Pavla, koju je papa Grgur Veliki odredio kao jednu od korizmenih bogoslužnih postaja. Ti sveti mučenici ušli su i u Litanije sviju svetih. Učenjak Gioacchino de Sanctis izdao je nakon pomnog proučavanja g. 1962. knjigu Sveti Ivan i Pavao, celimontanski mučenici. Njegov je zaključak o njima ovaj: »Iz liturgijskih, arheoloških i povijesnih podataka, iz kritike teksta o mučeništvu te iz uvida u suprotne pretpostavke, po mojem je mišljenju izvan sumnje jezgra tradicije o svetom Ivanu i Pavlu, makar o nekim pojedinostima i dalje ostaje nesigurnost.«

 



 

Sveti Vid

 

 

 

Mučenik, ( +304), spomendan 15. lipnja

 

 

 


 

 Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo.

 

 Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije.

 

 Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti.

 

 Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od Anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305. O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu možda izmišljena.

 

 Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo g. 583. sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru.

 

 Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta.Već sam spomenuo da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika.  U Hrvatskoj ima 123 a u Sloveniji 76 crkava posvećenih Svetom Vidu. Sveti Vid je zaštitnik grada Rijeke, koji po njemu nosi srenjevjekovno ime Reka ili Rika Svetog Vida / Terra Fluminis Sancti Viti, Sankt Veit am Pflamb). Raširenost kulta Svetog vida  na oko tisuću lokaliteta u srednjovjekovnoj Europi ukazuje na njegovu omiljenolost u puku, koji ga svrstava u skupinu  takozvanih četrnaest svetih pomoćnika.

 

 Nabrojimo nešto od toga. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci, gluhonijemi. Ipak njegova primarna zaštita usmjerena je prema takozvanim demonskim bolestima, kao spomen na izlječenje careva sina. Tu su bolesti danas poznate kao epilepsija, histerija, opsesija,strah od vode (hidrofobija) i otrovnih pauka. Tu spada i nesanica.  Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.