DODATAK KOMENTARU EVANĐELJA

 

-razmišljanje o kulturi i umjetnosti

 

Kada se spominje riječ KULTURA, onda se najčešće misli na UMJETNOST. Ipak, postoji bitna razlika u primjeni ovih dviju riječi. Kultura je neizmjerno širi pojam od umjetnosti i nema obrasca prema kojem bi se umjetnost i kultura mogle uspoređivati.

 Stvari bi u tom smislu trebalo staviti na svoje mjesto: UMJETNOST BI TREBALA SLUŽITI KULTURI, odnosno, umjetnost bi trebala biti jedna kulturološka pomoć društvu koje bi umjetnošću oplemenjivalo duh i postale dodana vrijednost kulturi. No, je to baš tako?

 Za odgovoriti na ovo pitanje podsjetit ću Vas kako su mnogi čitajući podnaslov (razmišljanje o kulturi i umjetnosti) kazali u sebi “zar to nije jedno te isto?” Upravo ovakvo izjednačavanja kulture i umjetnosti predstavlja jedan kulturološki problem modernoga društva. Često u novinama ili u drugim sredstvima javnog informiranja nalazimo rubrike koje se naslove kao KULTURA. I u tim rubrikama nalazimo samo osvrte na UMJETNOST. Sada vas pitam, kada ne bi postojala neka kultura ophođenja, kultura hranjenja, kultura brige o prostoru, kultura …, i kada bi samo umjetnost ostala kultura, kakvu bismo kulturu imali?

 

Slijedom ovog razmišljanja pogledat ćemo opet u medije u rubrike vezane uz kulturu. Pored pristojnih sadržaja koje uistinu ljude obogaćuju, nerijetko nailazimo na posve neprimjere tekstove ili nailazimo na lijep govor o iznimno ružnim i prostim stvarima (izložbama, predstavama, koncertima,...). Pitamo se da li ona umjetnost koja je RUŽNA, PROSTA, RAZGOLIĆENA, BESTIJALNA PRIDONOSI KULUTRI ILI JE DEGRADIRA?

 

Drugim riječima, umjetnost koja ne pridonosi uzdizanju duha čovjeka, već ga uvodi u razvratno ponašanje, u grijeh, u zlo, koja ga uvodi u svijet ružne stvarnosti nikle iz duše nekog umjetnika opterećena nečim, je li ta umjetnost kultura ili nekultura?

 

Ako takvu umjetnost nazovemo kulturom, onda treba pored imena staviti i prezime: to je KULTURA ZLA, KULTURA ČOVJEKOVA PADA koja OSIROMAŠUJE DUŠU BACAJUĆI JE U PRLJAVŠTIVNU VLASTITOGA ZLA I JADA. Takva “kultura” stvara obrasce ponašanja koji degradiraju čovjekovo dostojanstvo i čovjek koji slijedi te obrasce ne može uživati u svom životu, već samo u onom što prihvaća s takvom nekulturom. To je pravo ime za jedan oblik izražavanja koji čovjeka degradira, pa makar on dolazio i od umjetnika.

  Zašto ovako govoriti o umjetnosti? Zar ona ne dodaje jedan “plus” životu?

 

Na umjetnost se može gledati iz raznih perspektiva. Dvije od njih su tematska i perspektiva autorova opusa. Kada se na umjetnost gleda iz pozicije teme koju neko djelo obrađuje, onda možemo kazati kako to djelo progovara o nečem kritički. Ipak, gledati samo na umjetnost preko jednog djela bilo bi pogrešno. Naime, svako umjetničko djelo ima svoga autora, i svako to djelo progovara umjesto njega. Za shvatiti autorov govor, treba gledati šire od jedne teme. Valja gledati na opus umjetnika.

 Kada bismo gledali na nečiju umjetnost samo preko tematike djela, to bi bilo kao da o jednoj debeloj knjizi progovaramo samo kada pročitamo predgovor te knjige. O toj knjizi ništa ne znamo.

Opus autora pokazuje KAKAV JE ON, I ŠTO SE KRIJE U NJEGOVIM MISLIMA: kakve su mu nakane, što ga je potaklo na djelo,... Drugim riječima, otkriva se AUTOROVA STVARNOST koja je ponekad usmjerena grijehom. Takva stvarnost NE MOŽE NIKOGA OPLEMENITI. Ovakav neselektivan pristup umjetnosti, te inzistiranje na tome da se umjetnost shvaća kao kultura, a ne kao suplement- dodatni i važni nutrijent jedne kulture- dovodi do antikulture. Dovodi nas do toga da se UMJETNOST KORISTI ZA STVARANJE JEDNE NASILNE, PERVERZNE I NELJUDSKE KULTURE koja podrazumijeva kako je dopušteno pljuvati po svakome, svakome ulaziti u život, kako je dozvoljeno raditi što god mi se prohtije pa makar to nekome uništilo život.

 Oni zagovornici ovakve antikulture ne shvaćaju (ili shvaćaju pa namjerno rade zlo) kako RAZARAJU ČOVJEKOVO BIĆE UVODEĆI ZLO U KULTURU DRUŠTVA. Jer čovjek koji prihvaća gore navedene kulturološke obrasce (dopušteno pljuvati po svakome, svakome ulaziti u život, dozvoljeno raditi što god mi se prohtije pa makar to nekome uništilo život) postaje SAMODOSTATAN, EGOISTA KOJEM NITKO NE TREBA I KOJI ŽIVI SAMO ZA SEBE. U takvu se društvu čovjek s vremenom osjeća sam unatoč činjenici da živi U DRUŠTVU. I na žalost, takvu čovjeku nitko ne može pomoći, jer njegova usamljenost- njegov je svijet. Zapravo, takvu čovjeku NEMA TKO POMOĆI- jer taj nema nikoga pored sebe i ne doživljava ozbiljno druge ljude.

 Volio bih da ovo razmišljanje bude poticaj umjetnicima da o svojoj umjetnosti razmišljaju drugačije. Oni su UMJETNICI, ARTISTI. To bi u nekim prošlim vremenima imalo drugačiji naziv: MAJSTORI ILI ZANATLIJE. Neka se ne izdižu svojom umjetnošću iznad života tražeći u njemu zlo i ružnoću koju će promovirati svojom umjetnošću. Neka njihova umjetnost bude DOPRINOS KULTURNOM BOLJITKU DRUŠTVA. Neka ne misle kako je umjetnost religija, već šansa za oplemenjivanje svijeta radom svojih ruku, preko kojeg progovara jedna dobra duša.

 Želja mi je također da ovo razmišljanje posluži svim drugima koji o umjetnosti ne znaju previše za shvatiti kako KULTURA I UMJETNOST NISU JEDNO TE ISTO; KAKO JE MOGUĆE DA UMJETNOST NE BUDE KULTURA, VEĆ NEKULUTRA, te da promišljaju trezveno o tome KAKVU UMJETNOST PRIHVATITI i dopustiti da ona izgrađuje, a ne razgrađuje vlastiti život.