BESMRTNOST DUŠE
Počeo bih sa Svetim Pismom razmišljati o ovom pitanju. Na početku Svetog Pisma u Knjizi Postanka govori se o stvaranju čovjeka. Kaže se da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga- da je sličan Bogu. Netko će pomisliti kako je riječ o krivovjerju, ali ova “sličnost” ne leži našim mogućnostima da radimo sve kao i Bog, već u našoj konstituciji, te u MOGUĆNOSTI OSTVARENJA VJEČNOG ŽIVOTA. Stoji u Knjizi Postanka: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ova SLIKA BOŽJA u nama pretpostavlja kako ČOVJEK U SEBI UJEDINJUJE DUHOVNI I MATERIJALNI SVIJET. Drugim riječima, čovjek je biće koje živi kao NEDJELJIVO JEDINSTVO DUŠE I TIJELA.
Riječ DUŠA, u Svetom Pismu često označuje LJUDSKI ŽIVOT ili cijelu ljudsku osobu. Istovremeno označuje i ono najnutarnjije u čovjeku (nekada se to naziva SRCE), i ono što je u njemu najvrijednije, ono po čemu je posebno slika Božja: DUŠA ZNAČI DUHOVNO POČELO U ČOVJEKU. DUHOVNO POČELO znači da čovjek početak svojeg stvaranja nalazi NE U MATERIJI, VEĆ U NEČEM NEMATERIJALNOM (duhovno je ono što nije materijalno u čovjeku). Što je dakle u čovjeku duhovnoga? To su njegove MISLI, VOLJA, EMOCIJE. To su duhovne stvari koje se ne mogu dijeliti u ovakvom životnom obliku od materijalnog- od tijela, jer kada se odijele- nastupa smrt. No nakon smrti- nestanu li naše misli, naša volja? Ili to i dalje postoji u nekom živom obliku?
Kažemo li kako čovjek ima duhovno počelo, onda to počelo NEMA U SEBI VEĆ IZVAN SEBE- jer nijedan čovjek ne stvara samoga sebe. To duhovno počelo mi nazivamo PROMISAO BOŽJA, PLAN BOŽJI, VOLJA BOŽJA, kako god hoćete. Bog je naime, SVAKOG OD NAS PROMIŠLJAO: promišljao nas je kao jedinstveno i prekrasno biće, i naš je život plod tog PROMIŠLJANJA. Nastali smo U BOGU, U NJEGOVIM MISLIMA. Na ovoj točki bi trebao poznavati nešto što se naziva metafizika za razumjeti ovaj govor o Bogu, pa ću ti pokušat pojednostvaniti sve.
Čemu je slično ovo DUHOVNO POČELO U ČOVJEKU? Kada primjerice jedan tesar želi napraviti nešto od drva, najprije PROMIŠLJA ŠTO ŽELI NAPRAVITI, POTOM OD ČEGA I KAKO NAPRAVITI. Vidiš, u počecima nekog djela čovjekovih ruku jest PROMIŠLJANJE. Bog ima sliku svakog od nas u sebi, baš kao i jedan majstor sliku svoga djela- i ima je unaprijed- ima je planirano. Ta slika u Bogu o nama, NE NESTAJE NAŠOM SMRĆU. Ona se oživila u nama, ali našom smrćuu i odvajanjem od tijela, ona nastavlja život u drugačijem obliku- duhovnom. Ako je tjelesno jedinstvo smrću narušeno- duhovno ne mora biti. DUŠA I DALJE MOŽE ŽIVJETI U ONOM KOJI JU JE STVORIO, PROMISLIO- KOJI JE ČISTI DUH- A TO JE BOG! Jer kao što djelo ne nestaje iz misli majstora, tako ni čovjek ne može nestati iz Boga- osim ako to sam ne odluči po svojoj slobodnoj volji.
Ta MISAO u čovjeku kojom majstor promišlja djelo jest zapravo RIJEČ! Kako razmišlja čovjek? Riječima, zar ne? Nekada maštaš, pa imaš slike u sebi, ali kada razmišljaš nešto, onda RIJEČI NAVIRU. Sada se sjetite opet prvih stranica Knjige Postanka i toga kako je Bog stvarao sve. “U početku stvori Bog nebo i zemlju. (…) Duh Božji lebdio je nad bezdanom. I REČE Bog: neka bude...” (Post 1,1-3). Primjećujete li kako starozavjetni pisac govori o DUHOVNOM POČELU: i reče Bog- neka bude. Bog stvara RIJEČJU, mišlju. Riječ koja je u Bogu, jest DUH SVETI, i to je RIJEČ KOJA JE SVEMOĆNA (sjetite se Isusa kako liječi- samo izgovara riječi!). I ta Riječ je zapravo duhovno počelo svega. Božja misao- Riječ Božja- Duh!
Za shvatiti moć riječi, vjerujem kako ćete se sjetiti nekog svog iskustva u kojem se JEDNOM JEDINOM RIJEČJU PROMIJENIO NEČIJI ŽIVOT: netko kaže nešto potresno i drugoga pogodi i taj se ne oporavi; ili se priopći nešto lijepo i taj se obrati, ispravi sovje životne putove. Riječ Božja puno je moćnija- svemoćna je.
Vratimo se na duhovno počelo. Često se brkaju pojmovi DUH I DUŠA. Tako sveti Pavao moli da se naše “cijelo biće- duh i duša i tijelo” sačuva besprijekornim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1Sol 5,23). Nalazimo ovdje GOVOR O OČUVANJU BIĆA ZA SUSRET S KRISTOM. Uz to Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojnost u dušu, jer DUH znači da je čovjek od svojeg stvaranja određen za nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom. DUH je jedan osobit životni oblik koji podrazumijeva DUŠU I TIJELO, ali takav životni oblik koji je SLIČAN BOŽJEM U SVOJOJ MOGUĆNOSTI DA OSTVARI ŽIVOT VJEČNI. Toga u drugih bića nema, stoga kada su biljke u pitanju možemo govoriti o tome kao one imaju VEGETATIVNU DUŠU, životinje imaju ANIMALNU DUŠU, ali čovjekova duša je NEUMRLA- ONA JE DUH i taj duh označava cijelo čovjekovo biće: I DUŠU I TIJELO. Duh se odnosi na to duhovno počelo duše koje zapravo nalazimo u Bogu- koje ima mogućnost za živjeti vječno.
Zašto s puno sigurnosti govorimo o besmrtnosti duše? Kada je čovjek bio stvoren u Raju, onda smrti nije bilo. To čovjekovo stanje naziva se SVETOST I IZVORNA PRAVEDNOST i ona ne uključuje ni bolest, ni smrt. Kao duhovno stvorenje, čovjek je tu izvornu svetost i pravednost mogao živjeti samo ako se slobodno podredio Bogu- živio je naime od Božje blizine ili MILOSTI. Drugim riječima, čovjek u Raju nije trebao brinuti previše za svoje potrebe jer je po NARAVI STVARI PRIMAO SVE OD BOGA u Raju. Čovjek ovisi o Stvoritelji i podvrgnut je moralnim pravilim i zakonima prirode koje ravnaju uporabom slobode.
U takvu je stanju izvorna sklada, čovjek savršeno vladao na svojim tijelom i tjelesnim nagnućima- duhovni principi su u duši bili prevladavajući. No kada je sagriješio protiv Boga i poželio BITI KAO BOG, dogodio se OBRAT U ČOVJEKU- PAD PO KOJEM JE ČOVJEK SEBE DEGRADIRAO POČINJENIM GRIJEHOM. Taj prvi grijeh se naziva ISTOČNI, a obilježava da jedno dramatično odbijanje da se živi u skaldu s Bogom. Naziva se istočni jer iz njega ISTJEČU SVI OSTALI GRIJESI U ČOVJEKU. Taj grijeh je analogan za sve ljude: on mijenja naše početno stanje- PRENOSI SE RAĐANJEM, tako da ne govorimo o OSOBNOM ILI POČINJENOM GRIJEHU, VEĆ O NASLIJEĐENOM GRIJEHU koji u nama potiče SKLONOST PREMA ZLU. TO NIJE ČIN ČOVJEKA, VEĆ NASLIJEĐENA SKLONOST U DUŠI KOJA DUH NASTOJI POTČINITI TJELESNIM NAGNUĆIMA I UPRAVLJA ČOVJEKA PREKO POŽUDE SPRAM GRIJEHA, ZLA. To NIJE ČIN, VEĆ STANJE.
U učenju o istočnom grijehu, Katolička Crkva naučava kako se ČOVJEK TREBA I MOŽE BORITI SA GRIJESIMA, ALI IH NIKADA SAM, BEZ BOŽJE POMOĆI NE MOŽE NADVLADATI. Ona struja koja drži kako se čovjek sam može osloboditi grijeha naziva se PELAGIJANIZAM.
Nama je potrebna pomoć Božje milosti da nadvladamo grijehe, ali se stalno moramo boriti, jer Bog želi s nama u borbu. On može sve bez nas, ali ne želi bez nas jer nam je darovao SLOBODU i protiv nje neće ići. Drugim riječima, moramo POKAZATI DA ŽELIMO OSLOBODITI SE GRIJEHA. Samo dobar moralni život NIJE DOVOLJAN ZA OSLOBODITI SE GRIJEHA. Ono što je bitno za shvatiti jest da ČOVJEKOVA NARAV NIJE POTPUNO POKVARENA; ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je patnji, neznanju, valsti msrti, sklona je grijehu (ta se sklonost naziva požuda), ali nije potpuno pokvarena i nije joj uništena sloboda.
Prvi protestantski reformatori, naučavali su da je istočnim grijehom u ČOVJEK U KORIJENU IZOPAČEN, te da je njegova SLOBODA PONIŠTENA. Zašto? Ovakvo razmišljanje utemeljeno je na SOLA FIDES, po kojem se čovjek može spasiti samo VJEROM. I to nalazimo u Svetom Pismu, ali braća to tumače kako tumače. Riječ je o tome da se ovim razmišljanjem sve pušta u ruke Boga. To je u redu, tome u konačnici i mi težimo. Ipak postoji jedan problem koji je iznjedrio današnji moral Zapada- moral protestantizma.
To je pitanje PREDESTINACIJE ili PREDODREĐENOSTI koja kreće od tvrdnji kako je SLOBODA ISTOČNIM GRIJEHOM PONIŠTENA. Ako je tako, misle reformatori, onda ČOVJEK NEMA NA SEBI KRIVNJE ZA SVOJA DJELA. Ako je tako, onda svaki se od NAS RAĐA SA UNAPRIJED ODREĐENIM PLANOM ZA SEBE KOJEG NE MOŽEMO IZBJEĆI. Ako je tako, ONA NI NAJGORI ZLOČINAC NIJE KRIV ZA SVOJ ZLOČIN, JER JE TO BOŽJA VOLJA. Ako je to tako, onda je dovoljon IMATI JEDAN TEMELJAN STAV VJERE, A ONO ŠTO SE DOGAĐA SA MNOM U ŽIVOTU JE IZVAN MOJE KONTROLE.
Vidiš, ovakav stav prema slobodi opravdava mnoge zločine protestanata i ljudi sa Zapada. Već u prošlosti su počinjeni silni zločini spram čitavih naroda. Oni o tome ne govore jer drže to Božjom voljom. Čak i niječu da su se mnoge stvari dogodile. Tko je bio najveći potčinitelj naroda u povijesti? Tko je bio najveći promotor robovlasništva? Tko je uništavao čitave narode? Tko je prekrajao granice i povijest? Na žalost, naša braća, i to su redovito pravdali Božjom voljom. Oni nisu imali problema sa savjesti. I u pravilu su za sve optuživali katolike i katoličke zemlje.
Ovakav je moral ukorijenjen u liberalnom kapitalizmu našeg doba i neka te ne čudi kada neki ljudi bez imalo obzira gaze preko ljudskih života. Ni mi katolici i pravoslavni nismo “bebice”- i mi imamo svoja zla, ali ih ne prešućujemo, već nam terete savjest. Imamo jasno kako su neke stvari loše. Ovo ti pišem da u sebi stvoriš neovisan stav prema svemu; neka ti je Krist mjera stvari, jer samo tako možeš ispravno razmišljati o tome što je dobro, a što je zlo. Nikakvo zlo se ne može i ne smije opravdati, pa bilo no tuđe, ili bilo ono moje.
Mi govorimo kako NEMA PREDODREĐENOSTI jer čovjek IMA SLOBODU PO KOJOJ MOŽE SVJESNO ODLUČIVATI O SVOJIM POSTUPCIMA- ON SAM JE ODGOVORAN ZA SVOJE GREŠKE, I NIJE BOŽJA VOLJA DA ČOVJEK TAKO GRIJEŠI, niti se Bog čovjekom služi za neko zlo. To je posve pogrešno- to ne bi bio Bog, nego neko nesavršeno biće.
Malo smo odlutali u prostor ljudske slobode. Vratimo se duši. PRVI ČOVJEK STVOREN JE BIO ZA VJEČNOST- BEZ SMRTI. Smrt nije vladala njime i ona je ušla s prvim grijehom čovjeka, čime se narušio sklad u odnosu Boga i čovjeka. No DUŠA NIJE IZGUBILA MOGUĆNOST OSTVARIVANJA VJEČNOSTI.
Zašto smo malo prije razmišljali o SLOBODI? Sloboda čovjeku otvara MOGUĆNOST DA POGRIJEŠI, ALI I DA SE SVOJOM VOLJOM POKAJE. Ako čovjek nije slobodan, nije ni kriv za svoje greške, a ne može se ni pokajati. Jednostavno UVJETOVAN JE NEKOM ŽIVOTNOM SITUACIJOM. To govore primjerice Adventisti. To je razlog zbog kojeg NEMA SAKRAMENTA ISPOVIJEDI, NI OSTALIH SAKRAMENATA kod njih, već inzistiraju na RIGOROZNOM OBDRŽAVANJU ZAKONA (u ovom slučaju više Zakona Staroga Zavjeta, nego Kristovih zakona ljubavi).
LJUBAV SE NAPROTIV NAJVIŠE ISKAZUJE RAZUMIJEVANJEM, a gdje ćeš većeg razumijevanja nego u opraštanju. Gospodin je OPRAŠTAO GRIJEHE i ostavio je vlast “ključeva” apostolima da ČINE ISTO ŠTO I ON (o tome drugom prigodom). Kristovi zakoni su ZAKONI LJUBAVI- oni podrazumjevaju OPROSTE OD GRIJEHA, a time se shvaća kako ni SLOBODA NIJE PONIŠTENA, već je svak odgovoran za svoje grijehe.
Advenstisti nadalje, NE VJERUJU U PAKAO I ČISTILIŠTE. Oslanjaju se na mnoge tekstove u Svetom Pismu koji govore o “mrtvima koji ne znaju ništa”. Vjeruju kako OSOBA NEMA SVIJEST O SEBI NAKON SMRTI (ne znaju ništa). I u takvu stanju provode vrijeme sve do drugog dolaska Isusova kada će svi pravedni uskrsnuti. Zemlja bi pri tom ostala pusta, bez ljudskog stanovništva, a Sotona i pali anđeli bi ostali na zemlji još TISUĆU GODINA. Za to vrijeme na Nebu bi se prikazao život svake osobe koja nije spašena i izneseni razlozi za to, a svi spašeni će biti svjedoci toga prikaza. Nakon Tisućugodišnjice, Krist se ima vratiti na Zemlju zajedno sa spašenima i to u Novom Jeruzalemu koji bi se sa Neba spustio na Zemlju. Tada bi i nepravedni uskrsnuli i povela se borba sa Sotonom i njegovom vojskom i svi bi oni bili uništeni vatrom s neba. Tada bi bio uništen i grijeh i svo zlo. Tekstovi koje Advenitsti koriste za potkrijepiti ovo nalaze se u Knjizi proroka Danijela i u Otkrivenju. Moram priznati kako proučavajući njihove tvrdnje nisam očekivao ovako površan pristup tim tekstovima.
Prije svega sam ISUS GOVORI O PAKLU: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. (22) A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu."(...) Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! (28) A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (29) Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. (30) Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” (Mt 5,21-29). “(26) Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. (27) Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." (28) "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” (Mt 10,26-28). “(15) Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (16) Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." (17) Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (18) A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. (19) Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (20) Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.” (Mt 16,15-20). “(9) I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni.” (Mt 18,9).
Uzeo sam samo Matejevo evanđelje kao uzorak, ali u svima se pojavljuje GOVOR O PAKLU I PAKLENIM MUKAMA. Primjerice u Marku se govori o CRVU KOJI IZJEDA ŽIVOT U PAKLU: “(47) I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, (48) gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. (49) Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen.” (Mk 9,47-49). U Luki primjerice govori o teškim mukama u paklu u priči o siromahu Lazaru: “(19) "Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. (20) A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima (21) i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve." (22) "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. (23) Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara (24) pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' (25) Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. (26) K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'(...)” (Lk 16, 19-26).
Da ne duljim, na pakao treba gledati kao na jednu stvarnost o kojoj je Isus govorio. Ona je strašna prema njegovim riječima. Unatoč tome, ne valja doslovno tumačiti Sveto Pismo kako se ne bi ušlo u grešku stvaranja vlastitih teorija. Sveto Pismo pobija tvrdnje Adventista kako nema pakla. PAKLA IMA I STRAŠAN JE!
Nadalje, Sveto Pismo pobija i njihovo razmišljanje o MRTVIMA KOJI NEMAJU SVIJEST O SEBI. To nije čudo ako se shvaća njihovo razumijevanje slobode- za slobodu je potrebna SVIJEST O TOME JE LI NEŠTO DOBRO ILI ZLO. Protestanti tu svijest “umrtvljuju”. Po njima, mrtvi su umrtvljene svijesti, ali GDJE? Gdje su te duše do Kristova drugog dolaska, kada će pokojni pravednici uzići s Kristom na nebo? Ne postoji li pojašnjenje o tom prebivanju duše (premda dušama prostor ne znači ništa, već stanje u kojem se nalaze), mi ne možemo znati jesu li one žive ili ne? Ako nisu žive, odnosno AKO NE EGZISTIRAJU U NEKOM ŽIVOTNOM OBLIKU- ONDA NEMA ŠTO USKRSNUTI! No, ako DUŠA NASTAVLJA ŽIVJETI I NAKON SMRTI U SVJESNOM OBLIKU, onda ima što uskrsnuti- ima TKO ĆE USKRSNUTI!
Sveto Pismo opet pobija tvrdnje kako DUŠE UMRLIH NE ŽIVE SVJESNO NAKON SMRTI. Otvorite Prvu Knjigu o Samuelu u poglavlju 29, 3-20, i naići ćeš na scenu u kojoj kralj Šaul, koji prognao gatare i vračare, ide kod jedne vračare u En Dor da mu DOZOVE DUH SAMUELA: “(3) Samuel bijaše umro, a sav ga Izrael bijaše oplakao naričući za njim. Ukopali su ga u njegovu gradu Rami. A Šaul bijaše istjerao iz zemlje sve zazivače duhova i vračeve. (4) Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šunema, Šaul skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. (5) Kad Šaul ugleda filistejski tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. (6) Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora - ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka. (7) Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu koja zaziva duhove da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše: "Evo, u En Doru ima žena koja zaziva duhove." (8) Tada se Šaul preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. I dođe noću k onoj ženi i reče joj: "Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi mi onoga koga ti reknem." (9) A žena mu odgovori: "Ta ti znaš što je učinio Šaul i kako je istrijebio iz zemlje zazivače duhova i vračeve. Zašto postavljaš zamke mome životu da me pogubiš?" (10) A Šaul joj se zakle Jahvom govoreći: "Tako mi živog Jahve, nećeš biti ništa kriva za ovo!" (11) Tada žena zapita: "Koga da ti dozovem?" A on odgovori: "Dozovi mi Samuela!" (12) Kad žena ugleda Samuela, povika iza glasa, a onda reče Šaulu: "Zašto si me prevario? Ta ti si Šaul!" (13) A kralj joj odvrati: "Ne boj se! Nego što vidiš?" A žena odgovori Šaulu: "Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje." (14) Šaul je upita: "Kakva je obličja?" A ona odgovori: "Izlazi starac, ogrnut plaštem." Tada Šaul spozna da je to Samuel, pa pade licem do zemlje i pokloni se. (15) Samuel upita Šaula: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?" A Šaul odgovori: "U velikoj sam nevolji jer su Filistejci zavojštili na me, a Bog se okrenuo od mene i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snima. Zato sam dozvao tebe da me poučiš što da činim." (16) A Samuel odvrati: "Zašto mene pitaš kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem? (17) Jahve ti je učinio kako ti je kazao preko mene: istrgao je kraljevstvo iz tvoje ruke i dao ga tvome suparniku, Davidu, (18) jer nisi poslušao riječi Jahvinih i jer nisi izvršio njegova žestokog gnjeva na Amaleku: stoga ti je Jahve danas ovako učinio. (19) Jahve će predati, zajedno s tobom, i Izraela u filistejske ruke. Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom, a i tabor izraelski Jahve će predati u filistejske ruke." (20) Šaul se užasnu i pade na zemlju kako je dug. Spopade ga silan strah od Samuelovih riječi.” (1 Sam 29,3-20). U tekstu nalazimo Samuelov duh, njegov život u jednom drugačijem obliku koji je SVJESTAN SVOGA POSTOJANJA. Jer da nije svjestan- NE BI GOVORIO ŠTO GOVORI. ON ZNA ŠTO GOVORI. Ne znam kako ovo tumače braća Adventisti, ali mi se čini kao nešto što pobija njihove tvrdnje. Čak i u Starom Zavjetu na kojeg se toliko oslanjaju nije onako kako oni govore.
Osim toga, postoji još mjesta u Starom Zavjetu koja govore o zagrobnom životu. U Izaiji nalazimo pjesmu kralja Ezekije koji se moli Bogu za svoj život: “(9) Pjesan Ezekije, kralja judejskoga, kada se razbolio pa ozdravio od svoje bolesti: (10) "Govorio sam: U podne dana svojih ja moram otići. Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano za ostatak mojih ljeta. (11) Govorio sam: Vidjet više neću Jahve na zemlji živih, vidjet više neću nikoga od stanovnika ovog svijeta. (12) Stan je moj razvrgnut, bačen daleko, kao šator pastirski; poput tkalca moj si život namotao da bi me otkinuo od osnove. Od jutra do noći skončat ćeš me, (13) vičem sve do jutra; kao što lav mrska kosti moje, od jutra do noći skončat ćeš me. (14) Poput laste ja pijučem, zapomažem kao golubica, uzgor mi se okreću oči, zauzmi se, jamči za me. (15) Kako ću mu govoriti i što ću mu reći? Ta on je koji djeluje. Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom u duši. (16) Gospodine, za tebe živjet će srce moje i živjet će moj duh. Ti ćeš me izliječiti i vratiti mi život, (17) bolest će mi se pretvorit' u zdravlje. Ti si spasio dušu moju od jame uništenja, za leđa si bacio sve moje grijehe. (18) Jer Podzemlje ne slavi te, ne hvali te Smrt; oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. (19) Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas. Otac naučava sinovima tvoju vjernost. (20) U pomoć mi, Jahve priteci, i mi ćemo pjevati uz harfe sve dane svojega života pred Hramom Jahvinim.” (Iz 38, 9-20). Ovaj govor o živima, je govor o ljudima koji umiru pravedni, ali ne gube svijest o sebi jer su ustanju slaviti Boga.
Namjerno koristim Sveto Pismo, jer i Adventisti, poput svih protestanata imaju princip Sola Scriptura- za sve što govore moraju naći potvrdu u Svetom Pismu. Meni se čini kako ono govori nešto drugačije od njihovih stavova glede besmrtnosti duše.
Kako Katolička Crkva govori o ovom problemu? Već sam ti kazao kako je SVATKO ODGOVORAN ZA SVOJA DJELA ILI NEDJELA. Nakon smrti, tijelo se ostavlja zemlji i raspada se, dok duša NE UMIRE, već biva upravljena ili k Bogu, ili prema paklu. Ovo mi nazivamo POJEDINAČNIM SUDOM kojem se podvrgava svaka duša odmah nakon smrti. Ishod toga suda ovisi o tome kako smo za života koristili svoju slobodu: za dobro, pa duše ide k Bogu; ili za zlo, pa duša ide u pakao. Naime, duhovni svijet je svijet NAGNUĆA, odnosno SKLONOSTI KOJE SE STVARAJU I UKORIJENJUJU U DUŠI ZA ŽIVOTA. Tako onaj koji radi zlo i ne kaje se, već ustrajno tako djeluje, STVARA U SEBI SKLONOST PREMA ZLU i ako se od svoga zlog puta ne odvrati za života, ta ga sklonost prati i nakon smrti, pa po SKLONOSTIMA DUŠE BIRA PAKAO. Jednako je sa čovjekom koji za života STVARA SKLONOST PREMA DOBRU, ČINJENJU DOBRA. Takav će oslanjajući se na prirodnu sklonost svoje duše, nakon smrti tražiti Boga.
Ove sklonosti NE ISKLJUČUJU SVIJEST O SEBI. Problem je što sada DUŠA NEMA MOGUĆNOST KAJANJA. Ona je sada kao DUH BEZ TIJELA, nešto poput anđela i kao takva, nema više mogućnost kajanja- ono je dostupno samo dok živimo u tijelu, i to zbog GRIJEHA kojem je podložan čovjek dok je u tijelu.
Dakle, odmah nakon smrti, duša se stavlja u odnos prema Kristu: ako ga odbija i odbijala ga je za života i nije se za to pokajala, ide u propast- u Pakao; ako ga prihvaća sada kao i za života, ili ide ravno u Nebo sa pravednicima, ili se još dodatno čisti, ako je na duši ostalo što neprihvatljiva za stanje svetosti.
Nebo je krajnji čovjekov cilj. To je život sa Bogom, sa Marijom, sa svecima. To je sreća i život s Kristom. ČISTILIŠTE je konačno čišćenje izabranih, koje se razlikuje od kazne osuđenih. Čak i za ovo imamo potvrdu u Starom Zavjetu. U Drugoj Knjizi o Makabejcima, Juda Makabej ZA POKOJNE PRINOSI ŽRTVU NAKNADNICU- tom žrtvom želi pridonijeti ČIŠĆENJU MRTVIH OD SVOJIH GRIJEHA, kako bi mogli očišćeni prispjeti k blaženom gledanju Boga: “(38) Sabravši vojsku, Juda se uputi u grad Odolam. Kako je upravo osvanuo sedmi dan, ondje se prema običaju očistiše i proslaviše subotu. (39) Sutradan su došli Judini ljudi - jer je već bio posljednji čas - da pokupe tjelesa onih što su pali i da ih pokopaju uz njihove rođake u grobovima otaca. (40) Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. (41) Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. (42) Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. (43) Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. (44) Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. (45) K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. ” (2 Mak 12,38-46). Postojanje Čistilišta ima smisla i za Židove, zar ne?
Pakao je stanje onih duša koje odbijaju ljubav Božju. Kako se odbija? Podsjetit ću te na Isusove zakone ljubavi: ljubi Boga iznad svega i ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe! Ne može ljubiti Boga kojeg ne vidiš, ako ne ljubiš bližnjega kojeg vidiš. Ovo govori Ivan evanđelista u svojoj poslanici: “(7) Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. (8) Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. (9) U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (10) U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. (11) Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. (12) Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. (...) (17) U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. (18) Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (19) Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. (20) Rekne li tko: "Ljubim Boga", a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. (21) I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1 Iv 4,7-21). Ljubav se prema Bogu uvijek u ovomživotu očituje po LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA, a ljubav je BEZ DJELA MRTVA- traži se dakle naše sudjelovanje- naše slobodno djelovanje u spasenju. Onaj koji ne lubi bližnjega NE ISPOVIJEDA KRISTA KAO BOGA i ostaje u smrti: “(11) Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. (12) Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi brata svog. A zašto ga ubi? Jer mu djela bijahu zla, a bratova pravedna. (13) Ne čudite se, braćo ako vas svijet mrzi. (14) Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. (15) Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.” (1 Iv 3,11-15). Pakao se kuša dijelom već sada u jednom ŽIVOTU BEZ LJUBAVI, a U PAKLU SE KUŠA TRAJAN NEDOSTATAK LJUBAVI U MUKAMA. Jer život bez ljubavi jest muka. Život bez Boga jest pakao. Pakao je trajna muka odijeljenosti od svoga Stvoritelja.
BOG NIKOGA NE PREDODREĐUJE ZA PAKAO- za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i USTRAJANJE U TOME DO KRAJA.
Ovo je samo poziv za sve ljude da po svom slobodnom izboru djeluju tako da rade dobro i odaberu Boga. Zato i Isus poziva na BORBU ZA SVOJU DUŠU. Ta je borba teška i ona vodi do uskih vrata kroz koja se treba probijati. I ta borba je stalna jer nitko ne zna ni dana ni časa kada će biti pozvan na sudište.
