O znakovima vremena

Prvo čitanje iz današnje liturgije donosi odlomak iz Knjige Otkrivenja (Apokalipse) u kojoj se nastavlja jedan ZNAKOVIT govor o Posljednjim vremenima. Potaknuti time razmišljamo malo o ZNAKOVIMA koje kršćani ćesto traže kao potvrdu svoje vjere ili potvrdu Svetopisamskih riječi. Mnoge su tiskovine pune mesijanskih tumačenja ove Knjige Otkrivenja. Najčešće je riječ o posve POGREŠNOM TUMAČENJU koje vodi u KRIVOVJERJE ili u otklon odo bitnih stvari u vjeri. Stoga se nadamo kako će ovaj tekst poslužiti kao podsjetnik na ono što je bitno kada se čita Sveto Pismo, a osobito Knjiga Otkrivenja.

Otk 15, 1-4

 

Ja, Ivan, vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji. I vidjeh kao neko more od prozirca pomiješano s ognjem. Oni koji pobijediše Zvijer i kip njezin i broj imena njezina stoje u moru od prozirca s citrama Božjim u ruci. Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ! Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

 

 

 

Pitanje o znakovima Kristova ponovnog dolaska prema našem vremenu ogleda se u ZNAKOVIMA KRAJA VREMENA koja se, (…) u kršćanstvu uvijek iznova postavlja još od vremena prvih Isusovih učenika. Čitajući Novi Zavjet na prvi se pogled stječe dojam da su ovdje suprostavljene dvije različite pozicije. S jedne strane stoji ODLUČNO ODBACIVANJE PITANJA ZNAKOVA: Kristov je dolazak posve nespojiv s povijesnim vremenom, s njegovim vlastitim zakonima protjecanja, te ga se stoga nikada ne može iskalkulirati iz same povijesti. Gdje god se ono kalkulira, tu čovjek primjenjuje vlastitu logiku povijesti i slijedom toga djeluje baš suprotno.” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 186.)

 

 

Ovaj dio teksta pape Benedikta XVI pojašanjava kako oni koji u svojem hodu prema Posljednjim vremenima teže samo PREPOZNAVANJU ZNAKOVA VREMENA, griješe i takvo se kršćanstvo pretvara u nešto što je posve OVISNO O LJUDSKOJ PROSUDBI. Drugim riječima, ZNAKOVI NISU ONO ŠTO SE NAGLAŠAVA kada se govori o Posljednjim vremenima, jer “(...) Krist, koji nije proizvod evolucije ili dijalektički stupanj u procesu uma, nego “drugi” koji izvana otvara vrata vremena i smrti (...)” (Isto), ne može se kao Osoba, a tako i sve vezano uz nju, definirati samo našim umovanjem. Stoga, ono što jest važno u razmišljanju o Posljednjim vremenima jest POTREBA BUDNOSTI i REVNOSTI U KRŠĆANSKOM ŽIVOTU: (...) jedini odgovor na pitanje o znakovima i na svaki pokušaj da se Kristov dolazak učini opisivim može biti amo da se odbaci ovo pitanje i da ga se zamijeni pozivom: ŠTO VAMA KAŽEM, SVIMA KAŽEM: BDIJTE! (mK 13,37)” (Isto).

 

 

Tek sada kada su razmišljanje o ZNAKOVIMA KRISTOVA DOLASKA smjesti na pravo mjesto koje se može sagledavati trijezno, bez kataklizmičkih euforija, možemo postaviti pitanje: A zašto onda Sveto Pismo govori o ZNAKOVIMA VREMENA?

 

 

Valja podsjetiti kako je Isus Krist PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Stoga, u Isus Kristu “Bog djelje kao Bog, neposredno božanski. I u njemu Bog djeluje kao ČOVJEK, u povijesnome posredovanju” (Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, ESHATOLOGIJA, SMRT I VJEČNI ŽIVOT, Verbum Split 2017., str. 187.), što znači da se dolazak Isusa Krista NE MOŽE REDUCIRATI NA LJUDSKI JEZIK, ali kako se govori o KRAJU VREMENA, KRAJU POVIJESTI, što je jedna kategorija života koju čovjek razumije, treba o tim vremenima govoriti JEZIKOM KOJI ČOVJEK KOLIKO TOLIKO RAZUMIJE.

 

 

Budući da čovjek NE MOŽE RAZUMJETI Božji naum o dolasku, jer je riječ o ČISTOM BOŽJEM DJELU “za koje ne postoje povijesne podudarnosti” (Isto), nije moguće naći riječi kojima bi se taj dolazak i opisao. Nije moguće ODREDITI NIČIM ZEMALJSKIM OVAJ DOLAZAK jer ovaj DOLAZAK NE OVISI O LJUDSKOJ POVIJESTI- on je izvan vremena, on je na KRAJU VREMENA, kada “vrijeme stane za sve”- a taj “kraj” ljudskim razumijevanjem ne možemo dohvatiti.

 

 

S druge strane, BOG GOVORI O KRAJU I UPOZORAVA NAS NA ONO ŠTO SE IMA DOGODITI i čini to na način koji NADILAZI VRIJEME: čini to u ZNAKOVIMA. Čini to kako bi nas ZNAKOVI PODSJETILI NA POTREBU BUDNOSTI. Stoga je važnije za nas prepoznavanje vlastitih slabosti, nego znakova kraja vremena, jer oni koji se tek na kraju svega sjete kako bi trebali živjeti drugačije- griješe: vrijeme je tada ISTEKLO, NEMA GA. O tome su trebali razmišljati tijekom cijeloga svoga života.

 

 

Znakove, po kojima nas Bog želi držati “budnima”, možemo svrstati u tri skupine. “Prvu skupinu znakova, koja najviše upada u oči možemo sažeti natuknicama RAT- KATASTROFE- PROGON VJERE” (isto, str. 189). Ova se skupina znakova pojavljuje u svakoj generaciji ljudi, stoga se posljednja vremena stalno čine prisutnima. Ona to i jesu, ali ne zbog znakova, jer važnije je shvatiti kako SVAKO VRIJEME PRISILJAVA NA BUDNOST, a o tome je li ili nije došao kraj vremenu kako ga mi kronološki shvaćamo, sami NE MOŽEMO PROSUĐIVATI.

 

 

Druga grupa znakova počinje sa pojavljivanjem ŽENE ODJEVENE U SUNCE, MJESEC JOJ POD NOGAMA I NA GLAVI KRUNA OD DVANAEST ZVIJEZDA. Ni ovaj znak nije poveziv s nečim vremenitim. Više od ičega on nas podsjeća na Blaženu Djevicu Mariju i Dijete koje je ona rodila. Njezino MATERINSTVO SE PROTEŽE NA CIJELU CRKVU, stoga u ovoj grupi znakova, sve što se pojavljuje možemo gledati ne samo kroz Blaženu, već i kroz cjelokupnu Crkvu kao “ženu” koja je rođena iz krila Žene. Ovai nas znakovi dovodi nas do BORBE NA NEBU i do PROGONA ŽENE I NJEZINA DJETETA. Vjerojatno se odnosi na BORBU PROTIV ZLA koja dolazi od Đavla, te na progon Crkve u vremenu. Nije li to znak kojeg primaju sve generacije? Jest, i uistinu, na neki smo način u Posljednjim vremenima, ali važnija je od toga BUDNOST u SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, kojom ne dozvoljavamo da ZLO PRODRE U NAS, U NAŠ ŽIVOT.

 

 

Konačno, treću skupinu znakova obilježava KRAJ NAPETOSTI IZMEĐU SILA ZLA I CRKVE ISUSA KRISTA. Znakoviti su brojevi, pa se primjerice broj SEDAM ponavlja TRI PUTA. Iza SEDAM PEČATA, dolazi SEDAM TRUBLJA, i na kraju dolazi SEDAM POSLJEDNJIH ZALA: “vidjeh drugo znamenje na nebu, veliko i čudesno: sedam anđela sa sedam zála posljednjih — njima se navršuje gnjev Božji”. Ono “more od prozirca pomiješano s ognjem” može nas podsjećati na spasnje koje je narod doživio pri izlasku iz Egipta. Stoga govori o onima koji su spašeni. To su oni “koji pobijediše Zvijer” i koji sada pjevaju slavu Bogu i Jagnjacu Božjem: “Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!”. Ovo iskazivanje slave oblik je molitve koji sada ptrehodi novoj Božjoj intervenciji koja ima doći u kojoj će se osloboditi svi utjecja Đavla i njegova zla: “Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!

 

Znakovi nisu cilj sam sebi i griješe oni koji misle kako samo znakove treba gledati. Oni su UPOZORENJE, ali prije svega UPOZORENJE NA BUDNOST U SUOČAVANJU S GRIJESIMA. Ne smije nam se dogoditi da nas Gospodin zatekne nepremne, da smo puni grijeha, da smo uspavali svoj život u vjeri i živimo drugačije. Danas, kada su nam mediji puni katastrofičnih najava, više od ZNAKOVA brine nas NEDOSTATAK ONIH KOJI U TIM KATASTROFAMA USPIJEVAJU DO KRAJA BITI KRŠĆANI, KOJI SU STRPLJIVI U NEVOLJAMA, USTRAJNI U ŽIVLJENJU KRŠČANSTVA. Mnogi pričaju o znakovima, ali ne žive kršćanstvo pokazujući tako kako ne razumiju Isusovu Riječ.