Prihvati križ i pođi put Golote

 

 

PRVA POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt

 

Isusa dovedoše pred Pilata. ISUS ŠUTI. Kratko odgovara na postavljena pitanja Pilatova, ali pred optužbama svjetine- šuti. Ne odgovara ni riječju na njihovo zlo. Isus je zasigurno imao puno više razloga da optužuje toliku svjetinu, ali ne čini ništa. ŠUTI I TRPI! Gospodinu sigurno prolaze kroz sjećanja silna dobra koja je učinio, pamti lica ljudi koja je ozdravio, one koje je vratio u život, one kojima je donio radost i utjehu u život. Neke možda čak vidi među onima koji ga sada optužuju. Na njegovu mjestu vjerojatno bismo PLAKALI NAD SAMIM SOBOM I OPTUŽIVALI DRUGE onako kako je Isusa optuživala svjetina. Isus svoje misli ne ispaljuje kao optužbe, već se sjeća svih onih koji će po Njemu naći spasenje. Zbog njih trpi I šuti, jer potrebno je proći kroz ovu muku radi onih koji će I dalje njegovo sveto ime zazivati radi svoga spasa.

 

 

 

Umjesto Isusa, narod želi da im se pusti Baraba- zločinac. ISUS ZAUZIMA MJESTO ZLOČINCA. On s druge strane ŠUTI I TRPI jednako onako kako je trpio pred Pilatovom osudom, UZME NAŠE GRIJEHE NA SEBE I PRIHVAĆA SVE BOLI KOJE S TIM GRIJESIMA DOLAZE: ŠUTI I TRPI. U svakoj ispovijedi mi smo poput Barabe, a Isus rado zauzima naše mjesto. On nas u ispovijedi ne optužuje, već se zauzima za nas. Isus sigurno GOVORI KADA NAM OPRAŠTA grijeh. Od nas očekuje da se ne ponašamo poput Pilata koji NEMA HRABROSTI POGLEDATI ISTINI U OČI I KAZATI ŠTO JEST PRAVO, A ŠTO NIJE. Hrabro ispovjedite Isusu grijehe, ne čekajte, jer on dugo čeka na nas. Šuti I trpi.

 

 

 

Kada izađete iz ispovjedaonice, učite se od Isusa. U svim onim trenucima kada Vas prokazuju nepravedno, NE BJEŽITE OD ZLA I NE BRANITE SE ZLOM, VEĆ ŠUTITE I TRPITE. BUDITE POPUT ISUSA, I Isus će sigurno zauzeti Vaše mjesto u svim tim situacijama kako bi Vam pomogao. HRABRO SE ZALOŽITE ZA ISTINU, ali kada vas napadnu I optuže svojom zavišću I zlom- šutite I trpite.

 

 

 

DRUGA POSTAJA: Isus uzima na se Križ

 

Jeste li ikada osjetili kako je ŽIVOT TEŽAK? Istu je težinu osjetio Isus kada je prihvatio križ. Križ koji je uzeo na sebe, nosi u sebi svu težinu naših života. U njemu su naši grijesi, naši strahovi, naše neizvjesnosti, naši problemi, naše ishitrenosti, naše zluradosti, svaka situacija koja nam dolazi kao mučna i tegobna, svaka situacija i osoba KOJE BISMO SE HTJELI OSLOBODITI.

 

 

 

Kada biste morali ovako poput Isusa uzeti križ, biste li ga prihvatili ili biste nastojali izbjeći to pod svaku cijenu? Koliko puta ste se probudili s osjećajem mučnine jer Vas je čekalo nešto NEUGODNO. Puno je veću neugodnost prolazio Isus. Uzeo je svoj križ ne zato jer ga je volio, već zato jer VOLI NAS. Htio nam je na sebi pokazati na koji se način dolazi do spasenja. Putovanje prema spasenju putuje se s KRIŽEM NA SEBI. Prije nego je Isus prihvatio križ, morao je proći kroz jedno mučenje; pljuskali su ga, rugali mu se, pljuvali ga, pravili su budalu od njega, nisu mu dali mira ni kada su ga krvavo izbičevali. Nakon svega toga- križ.

 

 

 

Čini se kako prihvaćanje križa djeluje OLAKŠAVAJUĆE. Moguće je, jer dok nas god ljudi muče, potvaraju, ruže, dokle god trpimo nepravdu stoički, postoji u nama neka nada kako će to sve skupa jednom prestati. Najčešće prestane samo onda kada sve to PRIHVATIMO I shvatimo kamo moramo ići naprijed. Bolestan čovjek prolazi kroz niz pokušaja da bolest ukloni od sebe. Kada mu to ne uspijeva, muči se i dalje dokle god u njemu postoji nešto što mu govori: uspjet ćeš! No kada shvati kako to i nije bitno, kako život ima svoje početke i krajeve, tada se sve smiri. Sve muke prestanu i počinje onaj hod sa svom tegobom tih muka koje su ostale na nama i koje sada mirnije nosimo.

 

 

 

Kada su Isusa prestali bičevati i grditi opako, muke su minule, ali je bol tih muka ostala. Nakon toga Križ je stavljen na Isusova leđa i krenulo se prema cilju. Isus se ne buni. Prihvaća istinu trenutka u kojem živi, a njegova je istina: KRIŽ. Prihvaćajući istinu- prihvaća križ, i ide naprijed. Ovo bi trebao biti i naš obrazac ponašanja. Ne mariti za ništa osim za trenutak u kojem živimo. Protiv tog trenutka često se bunimo, jer u Isusu vidimo kako PRIMANJE KRIŽA NA SVOJA LEĐA, ZNAČI POĆI PUT GOLGOTE; napustiti sve užitke svijeta; poći prema smrti.

 

 

 

TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod Križem

 

Prihvativši Križ Isus prihvaća ISTINU TRENUTKA KOJEG ŽIVI i nosi je ustrajno na svojim leđima. Isitna O NAMA može postati težak teret kada je POSTANEMO SVJESNI. Često puta dobro shvaćamo kako živimo neispravno, ali ne poduzimamo ništa kako bismo se popravili. Ta nas svijest o svome stanju OPTEREĆUJE. I za nas, poput razmetnog sina- ISTINA POSTAJE TEŠKA ZA NAS. Ona se pretvara u TERET SAVJESTI koji od nas traži promjenu. A mi često padamo pod istinom o nama. Čovjek koji ima svijest o sebi kao grešniku, koji dobro shvaća svoje grijehe, PADAJUĆI U GRIJEH OSJEĆA BOL PADA. To buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti jest naš PRVI PAD POD TERETOM ISTINE O VLASTITOM GRIJEHU.

 

 

 

I dok je Isus padao, oni koji su ga gonili nisu imali suosjećanja prema Njemu. Obraćenje uvijek donosi sa sobom KRIŽ koji pročišćava. Onaj koji se odluči za ispravan život nakon grijeha TRPI NERAZUMIJEVANJE MNOGIH. To je poput ČIŠĆENJA savjesti koje ga uvijek dočeka na križu. I sa nama je isto: dok smo u grijehu, oni koji griješe zajedno s nama, solidariziraju se s nama, ali ako se odlučimo popraviti (i kada dođe križ), NEMAJU RAZUMIJEVANJA ZA NAŠE POSTUPKE. Misle kako smo kažnjeni, jer vide muku obraćenja. OBRAĆENJE je naše ustajanje pod križem: teško je ustati kad osjećaš bol. Teško je, ali je moguće. U tom se ustajanju očituju sve boli pada, ali valja nam ustati kako bismo pošli dalje prema Golgoti. Za ovo podizanje treba HRABROSTI I SNAGE. Lakše je ostati na podu, ležati kukajući nas svojom sudbinom, optužujući sve oko sebe za svoju muku i nevolju. ISUS ŠUTI, USTAJE I IDE NAPRIJED!

 

 

 

ČETVRTA POSTAJA: Isus sreće svoju svetu Majku

 

Blažena Djevica Marija prati svoga Sina na njegovu putu. Prati ga i bol boluje zajedno s Njim. Isus joj je uhvatio pogled pun boli. Ona boluje zbog Njega. Sva prošlost, ona lijepa i ugodna prošlost mirna života u Nazaretu sada prolazi pred očima. Lako je zastati, lako se okrenuti nazad. Lako bi bilo započet tugovati nas svojom nesretnom sudbinom pred sjećanjima nekih prošlih, “boljih” vremena. No, Isus se ne vraća unazad- On ŽIVI ovaj SADAŠNJI TRENUTAK, ma koliko god on bio mučan za njega. Živi ga premda zna da taj trenutak NIJE MUČAN SAMO ZA NJEGA, VEĆ I ZA MAJKU koja ga toliko voli.

 

 

 

Naše muke i boli pogađaju ljude koji nas vole. Unatoč tome, valja nam ustrajati u nošenju križa. Neki od ljudi koji nas gledaju kako nosimo svoj trenutak istine- svoj križ, pomislit će kako smo neuspješni, kako smo promašen slučaj. No ONI KOJI NAS VOLE, SUOSJEĆAT ĆE S NAMA I PRIHVATIT ĆE KRIŽ KOLIKO I MI. Vaši križevi, vaši padovi, vaše boli, ne mogu razočarati onoga koji vas voli. Samo će ga potaknuti da vas voli više, da suosjeća više, da vam bude BLIŽE. Takva je i Djevica Marija, naša Majka. Kako je god bila blizu svoga Sina na njegovu Križnom putu, tako je i blizu nas svaki put kada svoj križ nosimo. Suosjeća s nama, i ne može je razočarati onaj koji križ nosi, već mu ona hita u pomoć, stoji mu u blizini kako bi ga bodrila poput svoga Sina.

 

 

 

PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi Križ

 

Šimun Cirenac bio je jedan SLUČAJNI PROLAZNIK. Nije se zanimao za sve ono što se događa. Bio je jedan od onih običnih ljudi koji sigurno čestito žive svoj život i ne petljaju se u ničije životne situacija i drame koji drugi proživljavaju. Vjerojatno je bio pun ljubavi za drugoga, jer da nije bilo tako ne bi pošao s Isusom, ali nije se uplitao u ničiji život. Sada mu se u trenutku sve promijenilo. Dogodilo mu se ono što je izbjegavao cijeli svoj život: MORAO JE POSTATI DIJELOM TUĐE DRAME- ISUSOVE DRAME!

 

 

 

Nekada nas Bog stavlja u ovu ulogu “slučajnog prolaznika” i traži da PODMETNEMO LEĐA Pod tuđu situaciju, pod tuđi križ. Ne traži se od nas da za drugoga rješavamo njegove probleme, već da mu POMOGNEMO NOSITI KRIŽ. Od nas se traži da budemo nekome utjeha, “rame zaplakanje”, drugome da budemo “glas istine”, da mu pomognemo da donese ispravne odluke koje su u pravilu teške i tegobne,... Niz je načina na koji Šimun Cirenac pomaže nositi križ. Od Šimuna Cirenca se traži da NIKOGA NE PREZIRE I NE ODBACUJE, već da ima RAZUMIJEVANJA I STRPLJENJA SA SVIMA. Jer samo tako je moguće nekome pomoći nositi križ.

 

 

 

Ovo nosi sa sobom opasnosti: Šimun se prepao- što će vojnici učiniti s njim; što će Židovi misliti; kako će on sam završiti? Niz ga je pitanja mučilo, ali je pristao nositi sve s Isusom. Kada se pojavi netko kome treba pomoć- ne oklijevajte, pomozite, ne bojte se pomagati. Nemojte uzeti sve na sebe, jer križ je uvijek od križonoše. Ne budite preuzeti i ne pravite se kako ćete vi riješiti nekoga njegova križa. Samo mu pomozite i budite mu utjeha- to je već jako puno, jer križnonoša je uvijek napušten i prezren od ljudi. Osuđen zbog križa.

 

 

 

Nekada smo i sami križonoše i žudimo za svojim Cirencom. Dopusti drugima da ti pomogne i ne odbijaj čovjeka kojeg ti je možda Bog poslao da ti pomogne ponijeti tvoje boli. Ne budi preponosan na svoje nošenje križa. To je znak da križ baš i ne prihvaćaš. Moguće je da ne želiš da se tvoj križ vidi, da te bole podsmjesi. No promisli, ako je Isus dopustio Cirencu da mu nosi križ i, ako se nakon toga Šimunov život promijenio, možda će i tvoj križ POMOĆI TOM ČOVJEKU kao što je pomogao Šimunu: plod njegova nošenja križa bila je njegova vjera, a njegovi sinovi Aleksandar i Ruf postali su cijenjeni kršćani u prvim zajednicama. Možda si u svom nošenju križa jedno prekrasno sredstvo koje Bogu koristi kako bi pomogao drugima- onima koji misle da tebi pomažu nositi tvoj križ. Ne odbijaj pomoć, ne bježi od svoga križa.

 

 

 

ŠESTA POSTAJA: Vernonika pruža Isusu rubac

 

Ime ove žene kao da nas prati u ovoj priči. Ne znamo njezino stvarno ime, ali je predaja naziva VERONIKA: ime joj upućuje na VERITAS- ISTINU. Ona je smogla hrabrosti i probila se kroz svjetinu kako bi Isusu otrla lice. I na marami je ostao OTISAK ISTINE- ISUSOVA LICA. Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život”. I tu je Istinu ponijela Veronika sa sobom. Nauči se poput Veronike u svemu tražiti Istinu i naći ćeš Boga preko nje. Budi istinoljubiv. I u toj žudnji za istinom shvatit ćeš kako ona uvijek vodi k Ljubavi.

 

 

 

Ta Ljubav- naš Bog, od nas traži da nekada dopustimo da drugi OTARU NAŠE LICE. Kada nas stavlja u položaj križonoše pa prihvatimo križ, padnemo pod njim, podnesemo svu sramotu i cijelo vrijeme šutimo i trpimo kao On, Bogšalje uvijek jednu Veroniku koja će ISTINOM OČISTITI SVE ONE MRLJE KOJE SU NAM LJUDI STAVILI. Znaš kako su ljudi skloni kazati svašta o tebi. Ne mare za tvoj dobar glas. Osobito ako si malo drugačiji, odudaraš od sredine u kojoj živiš. Ne brani se, dopusti da se Bog ponovo poslužit tobom i dovede ti u život nekoga TKO ĆE SHVATITI TVOJ POLOŽAJ. Tvoje će mu boli probuditi suosjećanje kao kod Veronike, i ta će ti osoba biti štit i obrana koju ti je Bog poslao. Za razliku od Šimuna Cirenca, Veronika sama shvaća što treba napraviti: ljudi poput Veronike će se žrtvovati zbog tebe, stavit će na kocku svoj dobar glas u želji da ti pomognu. Tvoj križ u njima će probuditi veliku ljubav. Shvaćaš li veličinu križa? Iza njega se uvijek krije ljubav- Ljubav- Bog!

 

 

 

SEDMA POSTAJA: Isus pada drugi put pod Križem

 

Prvi je pad pod križem bilo osvještenje o situaciji u kojoj se nalazim. Čovjeka koji prihvati svoju situaciju- svoj križ, život BACA NA KOLJENA, a pad uzrokuje bol. To je PROBUĐENA SVIJEST O SVOM GRIJEHU nakon koje se budi odlučnost da se nastavi križnim putem- da se ŽIVI ISPRAVNO. No ta odluka nije garancija da opet nećemo PASTI. Isus pada drugi put pod Križem. Na tlo ga obara naša SIGURNOST KAKO PRIHVAĆAJUĆI KRIŽ VIŠE NEĆEMO PASTI. No, pod križem, jedino je pad zagarantiran. Čovjek koji želi živjeti ispravno, biva kušan često i pada često u svojim kušnjama. Taj pad, OSVJEŽAVA MEMORIJU BOLI I PODSJEĆA GA NA NJEGOVU SLABOST. Pad ne dopušta da se uzoholim, da se smatram boljim od drugih, da budem farizej koji u svojoj vjernosti Bogu omalovažava druge ljude.

 

 

 

Križ traži samo da ga nosimo i šutimo. Mi se nekada opravdavamo. Želimo opravdati svoje nošenje križa ili ga prikazati značajnijim nego što to nošenje jest. Opet SEBE STAVLJAMO NA PRVO MJESTO, mislimo da ćemo svojom istinom o sebi samima stvoriti drugačiju sliku kod ljudi. Pokazujemo kako nam je više stalo do njihova mišljenja nego do Božje volje. Ponašamo se kao Pilati koji se pred ljudima opravdavaju, a zaboravljaju na sve dobro što križ nosi meni i drugima. Sjeti se Cirenca, sjeti se Veronike, sjeti se svih koji ti žele pomoći i u kojima si svojim križem probudio ljubav za koju su mislili kako su je izgubili u ovom bezosjećajnom svijetu pravednika. Ne boj se pasti! Ne plaši se grijeha- nekada nam pomažu da shvatimo tko smo i što smo- GRIJEŠNICI SMO! Plaši se ostajanja u prašini- plaši se pravdanja samoga sebe! Plaši se obeshrabrivanja koje će nas potaknuti da peremo ruke od svojih križeva! Plaši se kada shvatiš kako uzmičeš prem MIŠLJENJEM SVJETINE, pred predrasudama, ogovorima, klevetama. Samo USTANI I HODI! Ne boj se pada, ta Isus je više puta padao kako bi nas poučio da se ne bojimo pada, već da se bojimo “ležanja u prašini svojih grijeha i slabosti”. USTANI I HODI PREMA GOLGOTI!

 

 

 

OSMA POSTAJA: Isus tješi Jeruzalemske žene

 

Žene plaču gledajući Čovjeka kako pati. Istovremeno, kako plaču zbog Isusa- Čovjeka, plaču i zbog Isusa-Boga. Taj plač pokazuje suosjećanje s trpećim, pokazuje kako čovjek nije ravnodušan na tuđu bol. Plač žena je plač i zbog Boga koji trpi pred njima. Bog trpi u svakom čovjeku koji poput njega prihvaća križeve svakodnevice. Stoga ovaj plač ima nadnaravan motiv. Ove žene plaču jer vide PRAVEDNIKA PRED SOBOM KOJI TRPI BEZ PRAVOGA RAZLOGA. Boli ih zlo koje mu se nanosi, a zlo ne daje ispravne razloge bilo što. Sjetite se trenutka u kojem su Isusa optuživali. Pilat je pitao svjetinu što je to Isus učinio da ga treba razapeti, a svjetina nije dala odgovor koji ima smisla, već su samo urlali da ga se razapne.

 

 

 

Neke od ovih žena su čule za Isusa, neka su ga i poznavale, ali bilo je dosta onih koje su PLAKALE RADI BOLI KOJE MU JE NANIJELO ČISTO ZLO. Ovo zlo je motiv za razmišljati o tome shvaćamo li mi štetu koje zlo grijeha nanosi nama samima? Plačemo li zbog počinjenog zla ili smo ravnodušni spram zla? Možda čak inzistiramo i dalje na zlu poput svjetine? Zlo ne daje spoznati smisao nevolje, ali srce raskajano PREPOZNAJE ZLO POPUT OVIH ŽENA I PLAČE I ŽALI NAD ONIM KOJI TO ZLO TRPI. I mi bismo morali ŽALITI ZBOG VLASTITOG ZLA. Ne bismo trebali plakati nad sobom, već osjećati ŽALOST JER SMO POČINILI ZLO.

 

 

 

Svaki put kada čovjek počini neko zlo, na određen način SUDJELUJE U SVOM ZLU SVIJETA, pa tako i u ovom zlu koje je ranilo Gospodina. Naše zlo čini štetu čovjeku, ali uvijek vrijeđa Boga. No, kada čovjek ŽALI ZBOG POČINJENOG ZLA, premda mu to zlo ne daje razloge za shvatiti to što čini, Bog mu prilazi i tješi ga riječima koje je Isus uputio ovim ženama: NE PLAČI NADA MNOM, NEGO PLAČI NAD SOBOM I SVOJIM ZLO. Postani svjestan svoje grešnosti, ponizi se, prihvati križ i trpljenje i naći ćeš utjehu u Bogu, a ne u ljudima. Nitko takve utjehe ne pruža.

 

 

 

DEVETA POSTAJA: Isus pada treći put pod Križem

 

Isus je na svoja leđa uzeo sve grijehe svijeta. NJEGOV PAD sigurno je bio iznimno BOLAN, jer PAO JE NEVIN ZBOG NAS, a ne zbog sebe. Optužba nevinoga boli puno više nego kada se optuži onaj koji je kriv. Ova je BOL NAJGORA: znaš da si nevin, ali često više nemaš snage boriti se protiv optužbi. Pusti one koji te napadaju. Nosi svoj križ. Šuti. Trpi. Kada se osjetiš posve bespomoćnim, kada misliš kako je kraj svim tvojim obranama; znaj, stigao si blizu Golgote, blizu cilja. Stoga ustraj, jer tamo gdje te čeka smrt- ona smrt koja u nama ubija želju da MI SAMI UPRAVIMO SVOJIM ŽIVOTOM U SITUACIJAMA KOJE NAS MUČE I ZBOG KOJIH TRPIMO- tamo ćeš pronaći Boga. Na Golgoti te čeka Krist koji će te uskrsnuti. On će te opravdati. Zar ti nije poslao u život puno puta nekog Šimuna Cirenca koji ti je pomogao kada si mislio kako si napušten? Zar ti nije poslao Veroniku, koja te je utješila kada nikoga nije bilo da ti da vode i opere ti lice?

 

 

 

U životu bezbroj puta padamo pod teretom vlastitih grijeha. Nije bitno koliko ćemo puta pasti- bitno je da ustanemo i pođemo put Golgote. Tamo ćemo nas dočekati Isus. U prispodobi o razmetnom sinu, nalazimo mladića koji je shvatio kako Ocu nije bitan njegov pad, već njegov povratak. Stoga je kazao kako će USTATI I POĆI OCU I KAZATI MU KAKO JE SAGRIJEŠIO PROTIV NEBA I NJEGA. To te čeka u ispovjedaonici. Tamo je povratak na pravi put- na tvoj križni put.

 

 

 

DESETA POSTAJA: Isusa svlače

 

Kada stiže na Golgotu, Isusu skidaju robu. Ogoljuju ga, pokazuju svu njegovu intimu. Nastoje ga poniziti do kraja, osramotiti ga potpuno. U slici gologa Isusa, vidimo čovjeka koji NE MOŽE NIŠTA VIŠE SKRITI O SEBI. Ogoljen je čovjek čija se ISTINA VIDI. Mi se ogoljujemo u ispovijedi, skidamo sa sebe sve što SMETA NAŠOJ LJUDSKOSTI. Želimo doći do poptpune ISITNE O SEBI.

 

 

 

Na žalost, kod ljudi se ISTINA ČESTO KORISTI ZA PONIŽAVANJE ČOVJEKA. Može nam se dogoditi (a zar drugačije i može biti na križnom putu) da nas ljudi zbog istine koja je možda malo i neugodna, potcjenjuju, omalovažavaju, rugaju nam se. Često SKRIVAMO NEKE SVOJE SLABOSTI ZA KOJE NE ŽELIMO DA SE SAZNAJU, jer kada se ogolimo, postajemo podsmijeh ljudima.

 

 

 

Kod Boga je drugačije- On nas želi poput sebe vidjeti ONAKVI KAKVI JESMO. Želi i da mi sami sebe DOISTA UPOZNAMO- da sebe spoznamo, kakvi smo, gdje smo slabi, koje talente imamo, sve, baš sve. Stoga, nama istina ne može nauditi, jer nas Bog podržava svojom milošću svaki put kada se “ogolimo” u ispovijedi iz koje izlazimo jači, spremniji za suočavanje s problemima i s jasnijim pogledima na život.

 

 

 

Vojnici pod križem su Isusovu odjeću podijelili među sobom. Uzeli su nešto od Njega i razdijelili. Okoristili su se Isusovom bijedom. Tako i ljudi nekada mogu vas iskoristiti: mogu sebi prepisati zasluge za ono što vi činite. To je kao da vašu robu dijele među sobom. Mogu vam ODUZETI SVE što ste napravili I OSTAVITI VAS BEZ IČEGA, POTPUNO OGOLJENE. Ne brinite se zbog ljudi- oni i ne shvaćaju kako nam pomažu kada nas ogoljuju. Pomažu nam shvatiti tko smo doista, pomažu nam preispitati sebe, a pomažu nam i BITI SLOBODNI OD SEBE, OD SVOJEGA PONOSA, SVOJIH ZASLUGA. To nemojte smatrati poniženjem, jer kada vas ogoljuju, mogu povrijediti samo vaš ponos i ništa drugo.

 

 

 

 

 

 

 

JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ

 

Isus razapet nije u stanju ništa učiniti za sebe. Čovjek koji je onemogućen u svemu. Mi često bivamo ONEMOGUĆENI od ljudi u našem djelovanju, i to čovjeka boli. Čovjek je biće koje djeluje i kada mu to oduzmete, kao da ste ga razapeli, kao da ste ga makli sa ovoga svijeta. Boli kada vas ljudi onesposobe, kada vam ne daju da se izrazite, kada ne dopuštaju da radite kako mislite da je ispravno, kada vas potcjenjuju i daju vam manje vrijedne poslove,... Boli kada vs čovjek udari na bilo koji način.

 

 

 

Što napraviti? Kako postupiti? Gledaj Isusa! Kada ga razapeše, stali su mu se rugati zbog njegove nemogućnosti da išta učini. Kada vas onemoguće da djelujete, sigurno će se naći netko nesretan tko će poput židova i vojnika uživati u vrijeđanju nemoćnika. Isus im OPRAŠTA: Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine! Prvi plod križa jest OPRAŠTANJE! Nastojte oprostiti svakome i opravdati svakoga i to vam je siguran znak da znate nositi križ. Ne samo da ga znate nositi, već znate trpjeti na njemu razapeti.

 

 

 

Ovo razapinjanje nosi sliku svih naših nemogućnosti koje trpimo u bolesti, nevoljama u kojma smo nemoćni. Te nemogućnsoti nekada ne dolaze zbog ljudi-nekada su zbog našeg neuredna života. Kada nas to razapne valja nas PRIHVATITI SVOJU OGRANIČENOST, SHVATITI KAKO NE MOŽEMO SVE I KAKO NE OVISI SVE O NAMA. NISMO BOGOVI, već nas Bog po ograničenosti naših križeva poučava kako da postanemo Božji sinovi. A Sin Božji je dopustio da ga se ograniči u djelovanju do kraja, do smrti na križu, kako bi nas poučio kako se postaje sinom Božjim i kako se otvara “prostor” Ocu da djeluje po sinu u ovom svijetu: Bog sigurno djeluje tamo gdje nailazi na nemoć svoga sina!

 

 

 

DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu

 

Došla je smrt! Užasna i bolna! Kraj je svemu, čini se. Ovako na smrt gledaju ljudi koji ne razumiju “mudrost križa”. A ona nas dovodi do jedne nove plodnosti života: Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ne može donijeti ploda! Umiranje se shvaća kao preduvjet kršćanske plodnosti.

 

 

 

Umrijeti poput zrna, zakopati sebe u zemlju, znači POSADITI SVOJ ŽIVOT NA DRUGAČIJI NAČIN. Zrno se ne pokapa, ono se SADI kako bi donijelo plod. I u toj sadnji mora nestati kao zrno, kako bi se preobrazilo u nešto drugo, prekrasno, puno života.

 

 

 

Mi svoja zrnja sadimo preko ŽRTAVA- one su naše UMIRANJE U OVOM SVIJETU. Odričemo se iz LJUBAVI NEČEG RADI DRUGIH LJUDI. Ljubav je uzrokom svih naših žrtava koje radimo za svoje. Te žrtve su naše umiranje u svojim hobijima koje napuštamo kako bi se posvetili nekome, svojim novcima koje trošimo na druge, koje darujemo, u svom vremenu koje posvećujemo drugima umjesto da radimo nešto što smo sami isplanirali,... A kada je LJUBAV uzrok svega, znaj, LJUBAV NE MOŽE UMRIJETI. Ona se ne može zakopati u zemlju- ona se presađuje IZ DUŠE U DUŠU PREKO ŽRTAVA, PREKO ODRICANJA, PREKO DARIVANJA. Kada tako jedan dio nas umre u ljubavi prema sebi, zapravo se DIO NAŠE LJUBAVI UZIMA I PRESAUĐUJE U SRCE DRUGOGA. I tu raste novi plod iz sjemena ljubavi koje smo posijali.

 

 

 

Za nas umiranje nije kraj, već ČAS PROSLAVE. Ovo umiranje u svakodnevici nalazimo u žrtvama koje činimo, i one nas proslavljaju. Zapravo, LJUBAV KOJU DARUJEMO TAKO nas proslavlja u drugima. Za umrijeti po žrtvama treba TRPJETI- ovaj put trpi se nekakav GUBITAK. To tako vide ljudi koji ne žele trpjeti, koji žive samo za sebe. No, čovjek koji VOLI, NE BOJI SE TRPLJENJA NI GUBITKA SAMOGA SEBE ZBOG LJUBAVI KOJOM LJUBI NEKOGA. Isus se predao iz ljubavi na križ. To je ljubav Boga koja se do kraja- do vlastite smrti, žrtvovala za čovjeka i pokazala nam kako i mi trebamo činiti jedni drugima. Ljubiti žrtvom i umiranjem u sebi, umnažati ljubav u drugima- u svijetu.

 

 

 

TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju sa križa

 

Na Golgoti, sa Isusom i njegovom žrtvom, ostaje samo nekolicina: par žena i maldi Ivan. Ostaju najmanji, najnemoćniji. Svi su Isusa napustili. Može vam se dogoditi da budete “uspješni” u životu, da vas ljudi cijene, da se motaju oko vas. Ali kada vas razapnu, kada doživite pad, poraz, kada prestanete biti uspješni, otkrit ćete tko je diosta bio vaš prijatelj i tko je hrabar. Nisu to oni koji se pred vama junače i puno vas hvale. To su češće oni koji šute i od vas ne traže ništa.

 

 

 

Svi su apostoli osim Ivana pobjegli od Isusa razapetoga i umrloga. Svi oni koje je ozdravio, oživio, kojima je pomogao- NESTALI SU, jer Isus je frakasirao na križu. Nema nikoga! Nema nikoga tko bi ga skinuo s križa!

 

 

 

Ipak, polako dolaze ljudi koji se ničim posebnim nisu isticali za vrijeme Isusova javna života. Nisu jurcali za njim, niti sumu pjevali hvalopojke. Tiho su slušali svaku njegovu riječ i u skrovitosti je proživljavali. Došli su Nikodem i Josip iz Arimateje. Za razliku od onih koji su Isusa napustili, a koji nisu imali što izgubiti da su ostali pod križem, ova dvojica uglednika, riskriali su sve: svoj položaj u društvu, dobar glas,... sve su riskirali zbog Isusa.

 

 

 

Ta dva “čovjeka iz sjene” koji su tiho živjeli svoju vjeru u Isusa Krista, došli su bez lažne pobožnosti, bez pompe, bez ikakva isticanja i PRIMILI TIJELO KRISTOVO! Ovo je bila PRVA PRIČEST- njih dvojica PRIVI SU PRIMILI TIJELO KRISTOVO: primili su ga u ruke kako bi ga sahranili, ali u tom primanju nalazimo sliku naših pričesti.

 

 

 

Trebamo biti kršćani poput ove dvojice! Tiho živjeti svoju vjeru, nikome je ne nametati, ali u svemu ostati vjeran Isusu Kristu do kraja, pa makar ostali posljednji vjernici na ovome svijetu. Ova dvojica su pralik pričesnika: poput njih dvojice primimo Tijelo Kristovo živeći tiho i nenameljtivo. Ne primajmo pričest samo da nas vide kako primamo. Ovoj dvojici VAŽNIJI JE BIO ISKREN ŽIVOT U VJERI, kojeg su proživljavali izvan gužve koja se stvarala oko Isusa, od toga da ljudi govore kako su oni Isusovi sljedbenici. Za nas mora biti VAŽNIJE KAKO ŽIVIMO SVOJU VJERU, OD TOGA DA LJUDI GOVORE O NAMA KAKO SMO PRAVI KRŠĆANI.

 

 

 

ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob

 

Onaj koji se pričešćuje postaje Isusov grob i svetohranište. Tijelo se Kristovo polaže u njega. Kada je Isus bio pložen u grob, nastala je TIŠINA. To nije grobna tišina, ona mučna tišina koja najavljuje muku smrti. Ovo je TIŠINA PRED USKRSNUĆE. I mi smo potrebni takve tišine jednog jednostavnog i mirnog života koji ne traži senzaciju i ne gnjavi druge. Potrebni smo te ŽIVOTNE TIŠINE u kojoj bismo čekali da Duh Sveti djeluje u nama: Zar ne znate, Hram ste Duha Svetoga! A taj Duh, je Duh Sina Božjeg kojeg primate po SAKRAMENTIMA.

 

 

 

Stoga nastojte sebe utišati u svom životu, ne dajite sebi preveliku važnost, ne stvarajte pompu oko sebe i svojih poslova. Ponizite se, shvatite kako nije bitno što mi radimo, već što Bog radi po nama. Postanite kao grob, koji jedino ima smisla kada je tijelo u položeno u njega. Žudite za Tijelom Kristovim koje će dati smisao našem životu. Kao što grob ne služi ničemu bez smrti koja u grob donosi tijelo, tako ni naš život ne služi ničemu bez žrtava iz ljubavi koje će naš život SUOBLIČITI ŽIVOTU SINA BOŽJEG. A kada se dogodi to, onda nam u životu nastupa jedna tišina koja najavljuje NOVI ŽIVOT U NAMA- život Djeteta Božjeg. To ne može biti grobna tišina, jer Tijelo koje primamo u sebe NIJE MRTVO, VEĆ USKRSLO.