Iv 5, 31-47

 

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene. Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?«

 

 

 

NEVJERA ŽIDOVA

 

Isus upozorava Židove kako će upravo one riječi Mojsijeva Zakona biti optužujuće za njih jer NISU VJEROVALI RIJEČIMA ZAKONA KOJI IM JE DAO BOG. A upravo u te riječi svjedoče za Isusa Krista. Te riječi Mojsijeva Zakona bile su SVJEDOČANSTVO JEDNOG VREMENA U KOJEM JE BOG POHODIO SVOJ NAROD. Stoga ih Isus podsjeća, ne toliko na riječi koliko na ono što te riječi evociraju. Da su kojim slučajem shvatili te riječi onako kako su trebali, razumjeli bi tko je Isus.

 

 

 

Sumnja je spriječavala Židove da ISUSA POVEŽU SA NJEGOVIM DJELIMA, jednako kao i sa riječima koje je Mojsije ostavio za sobom. Kaže im Isus: “Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac”. DJELA koja je činio Isus bila su BOŽJA- to je mogao činiti samo Bog. U tim djelima Židovi nisu znali prepoznati LJUBAV KOJOM BOG LJUBI ČOVJEKA darujući mu se nesebično kroz djela. U ovom su slučaju djela uglavnom bila čudesna, odnosno riječ je bilo o čudima koje je Isus radio ne bi li potakao Židove da U DJELIMA PREPOZNAJU DJELOVANJE BOGA, te da ih djela podsjete na POHOĐENJE BOŽJE O KAKVOM SU PISALI MOJSIJE I RIJEČI ZAKONA.

 

 

 

Što je to što Židovi nisu bili u stanju prepoznati u Mojsijevu Zakonu i primjeniti to na Isusa? U prvom čitanju iz Knjige Izlaska, nailazimo na scenu koja se dogodila nakon što je Bog dao Deset zapovijedi Mojsiju. Do tada je narod već obećao Mojsiju kako će ući u savez s Bogom I poštivati njegovu riječ. Vratimo li se unazad u vremenu, doći ćemo u Egipat, u vrijeme robovanja iz kojeg je Bog izbavio svoj narod čudesnim djelima. Gledajući ta djela, izraelci su obećali Bogu vjernost. No, malo im je trebalo da pogaze svoju riječ i okrenu leđa Bogu. Ovi Židovi koji su stajali pred Isusom, nisu bili u stanju POVEZATI ČUDESNA DJELA koja je Bog napravio Izraelu u Egiptu i u pustinji, sa ČUDESNIM DJELIMA koja je pred njihovim očima radio Isus. Bog djeluje i preko Mojsija, a Isus djeluje na isti način pred njima- kao Bog.

 

 

 

ISUS JE BOG MEĐU LJUDIMA

 

Pogledamo li Isusa i njegovo djelovanje, vidjet ćemo kako čini čudesna djela kao i Bog u Egiptu. I On svojim djelovanjem OSLOBAĐA IZ ROPSTVA, ALI NE IZ FIZIČKOG, VEĆ IZ ROPSTVA GRIJEHA. Tako, sve ono što se događalo u prošlosti, biva samo SLIKA ONOGA ŠTO SE IMA ZBITI SA ISUSOM. Robovanje u Egiptu, slika je ROPSTVA GRIJESIMA. Božje oslobađajuće djelovanje u Egiptu, bilo je stvarno, ali je istovremeno bilo i slika ovog Isusova djelovanja pri oslobađanju od grijeha.

 

 

 

Sjetite se samo Isusovih riječi kojima liječi čudesno. Nikome ne govori o bolestima, već kada izliječi čovjeka stalno upućuje na grijeh: “OTPUŠTAJU TI SE GRIJESI”. Pa kao što smo u slici bolesnika onemoćala od bolesti nalazili čovjeka onemoćala grijehom, tako smo u slici Isusova ozdravljivanja bolesnika prepoznavali oslobođenje iz ropstva od grijeha.

 

 

 

Isusova djela trebala su biti svjedočanstvo Židovima kako je BOG S NJIMA, kako ih je pohodio i kako je došlo vrijeme da Ga proslave. No, oni nisu to prepoznali, već su u svojoj nadmenosti koja je izrasla iz njihova poznavanja Zakona i Pisama, upadali u sumnje. Više im je naime bilo bitno tko zna više- Pismo i Zakon služili su njima, jer ih je znanje koje su imali izdizalo iznad drugih ljudi. Tako su preko poznavanja vjerskih propisa, stjecali slavu i podizali se u očima ljudi, ali su padali u očima Boga.

 

 

 

Isus ih stoga opominje: “Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!” U proučavanju Pisma, Židove pokreće sebeljublje, a ne bogoljublje. To je razlog što ostaju slijepi za Boga premda poznaju Pisma.

 

 

 

DJELO OTKRIVA BIĆE: jedinstvo Oca i Sina u volji i u djelovanju

 

Kaže Isus u današnjem tekstu: “ djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac. Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene”. O kakvim to djelima govori Isus? Kao da govori u futuru! Uistinu, djela koja je činio Isus dok je bio među Židovima nisu bila dovoljna da bi oni povjerovali. Stoga je ostalo JOŠ JEDNO DJELO: djelo koje će ostati VJEČNO MEĐU LJUDIMA- među onima koji će povjerovati.

 

 

 

To djelo OČITUJE POTPUNU PREDANOST ISUSOVA ŽIVOTA OCU NEBESKOM. Očituje zapravo POPUTNO JEDINSTVO U VOLJI. Upravo zbog tog JEDINSTVA, Isus nije htio odbiti Križ! Otac i On su jedno- i ništa ih ne može odijeliti. Stoga, ono što Otac želi, Sin vrši!

 

 

 

Smrt na Klavariji i uskrsnuće koje je uslijedilo, otkrili su pravu bit Isusa: on je bio Bog i Čovjek. Djela koja je činio, otkrivala su njegovo božanstvo. No geste sažaljenja nad ljuskom bijedom, plač nad prijateljima, radovanje sa radosnima,..., otkrivali su jednu ljudskost u Isusa. Ta se ljudskost posve razotkrila na Križu gdje je i UMRO.

 

 

 

To DJELO RAZAPINJANJA- zarpavo POTPUNOG PREDANJA OCU U RUKE, otkrilo je i pravu njegovu narav: ON JE BIO BOG-SIN! Kazati: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46), može samo SIN koji je SIGURAN KAKO ĆE GA OTAC IZBAVITI IZ NEVOLJE. IZBAVLJENJE IZ ŠAKA SMRTI pokazalo je kako je Isus SIN BOŽJI. To posljednje DJELO OTKRILO JE POTPUNO NJEGOVO BOŽANSTVO! Samo Bog može smrt pobijediti, a u ovoj pobjedi očitovala se i velika LJUBAV OCA KOJI SINA PODIŽE IZ ŠEOLA. OCA KOJI USKRIŠAVA SINA! Otac i Sin jedno su, kako u volji, tako i na djelu: Otac ne može bez Sina, ni Sin bez Oca.

 

 

 

To posljednje Isusovo djelo otkriva njegovo pravo biće: On je BOGOČOVJEK. Kao čovjek je umro, jer to je sve što čovjek može u srazu sa smrću. Ali kao Bog, pobijedio je smrt i uskrsnuo!

 

 

 

POISTOVJEĆENJE KALVARIJSKE ŽRTVE I SVETE MISNE ŽRTVE

 

Shvatimo li ispravno trenutak smrti na Križu, razumjet ćemo kako se ISUS DRAGOVOLJNO PREDAO U RUKE PROGONITELJIMA, JER JE TIME SEBE U POTPUNOSTI PODLOŽIO iz ljubavi OCU NEBESKOM.

 

 

 

Ovo što se dogodilo na Križu je ŽRTVA u kojoj se SJEDINJUJU OČEVA I SINOVLJEVA VOLJA. Kao i svaka druga žrtva ona u sebi mora nositi nekoliko elemenata: SVEĆENIKA koji prinosi žrtvu, ŽRTVU koja se prinosi, NUTARNJE PREDANJE ili NAKANU, te IZVANJSKI ČIN ili djelo koje se vidi.

 

 

 

U ovoj žrtvi prepoznajemo jedno NUTARNJE JEDINSTVO ŽRTVE NA KRIŽU: Isus je svećenik koji prinosi žrtvu; žrtva koja se prinosi jest sam Isus; njegovo predanje ili nakana jest vršiti volju Očevu; izvanjski čin jest bila smrt na križu! Zapravo sve se DOGAĐA U KRISTU, S KRISTOM I PO KRISTU! Možemo mirno kazati kako je u toj žrtvi na Križu, Isus Krist i svećenik,i žrtva, i oltar!

 

 

 

Ovo NUTARNJE JEDINSTVO po kojem je Isus Krist i svećenik i žrtva i oltar, prenosi se na ono DJELO koje nam je OSTAVIO ČINITI NJEMU NA SPOMEN: na SVETU MISU! Sveta je misa ISTA ONA ŽRTVA KOJU PODNOSI ISUS KRIST NA KALVARIJI. Ne ponavalja se ta žrtva na nov način, već se gubi vrijeme dok se slavi misa, “izlazi” se iz vremena i prostora i prodire u nebo u kojem se TRAJNO SLAVI KRISTOVA KALVARIJSKA ŽRTVA. Pred nama se Krist razapinje, nas dovodi k sebi na Kalvariju u misi, dovodi nas u onaj ISTI TRENUTAK SVOJE SMRTI NA KRIŽU.

 

 

 

Postoji JEDINSTO između ŽRTVE NA KLAVARIJI I MISNE ŽRTVE KOJA SE SLAVI: to je JEDNA TE ISTA ŽRTVA! To je MJESTO POSITOVJEĆENJA S OČEVOM VOLJOM za svakog vjernika koji donosi u svojim molitvama NAKANE! To je mjesto POTPUNOG JEDINSTVA S BOGOM! Možemo se preispitati znamo li se poistovjetiti s Božjom voljom? Vršimo li je i izvan mise u svojoj svakodnevici? Pogotovo kada nas spopadnu neugodnosti, križevi? Znamo li tada kazati: “Neka bude Tvoja volja! Neka mi bude po Riječi Tvojoj! U Tvoje ruke predajem život svoj!”

 

 

 

“Nije čovjek taj koji mijenja prikazane prinose u tijelo i krv Kristovu, već je sam Krist koji je radi nas bio razapet na Križ. Svećenik, koji je samo lik Krista, izgovara one riječi pretvorbe, ali SNAGA I MILOST SU OD BOGA. Ovo je moje Tijelo, veli. I ova RIJEČ PREOBRAŽAVA prinose na oltaru” (Sveti Ivan Zlatousti, Homilija o Judinoj izdaji, 1). RIJEČ PREOBRAŽAVA kaže sveti Ivan Zlatousti. Misli pri tom kako ne preobražavaju riječi po sebi, već ONAJ OD KOJEG TE RIJEČI DOLAZE I SAMO KADA IH IZGOVARA ONAJ KOME JE POVJERNEO DA ČINI TRAJAN SPOMEN- ČIN ISUSOVE MUKE. Riječi nose u sebi snagu onog koji ih je izgovorio, a ove riječi je IZGOVORIO SAM BOG.

 

Riječima Bog preobražava kuh u Tijelo i vino u Krv, pojašanjavajući kako se prinos preobražava u ŽRTVU KOJU JE ON ISTRPIO NA KRIŽU. Stoga i govori, OVO JE MOJE TIJELO- OVO JE MOJ KRV,...

 

 

 

“Sveta misa i žrtva na križu, iako vremenski odvojene, jedna su te ista žrtva, ovdje ponovo izražena, ne u žalosnim i krvavim okolnostima kao na Kalvariji, nego kao ljubeća poslušnost našega Gospodina volji Očevoj. Ovo unutarnje predanje sebe kao žrtve isto je na Kalvariji kao i na misi: TO JE KRISTOVA ŽRTVA. Isti je Svećenik, ista Žrtva, isti prinos i poslušnost volji Boga Oca. Vanjska manifestacija te jedne te iste žrtve: na Klavariji se ona očituje preko Kristove muke i smrti; u svetoj misi kroz sakramentalno i nekrvno odvajanje tijela i krvi Kristove transupstancijacijom, pretvorbom kruha i vina” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-188).

 

 

 

MISA JE ŽRTVA ISUSA KRISTA

 

Budući je riječ o JEDNOM ISTOM ČINU, jednom te istom događaju, možemo kazati kako je MISA zapravo ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KALVARIJI! Krist je taj koji se ponovo razapinje prinoseći sebe kao žrtvu. Ponovo se s Njim uspinjemo na Kalvariju i ostajemo pod križem zajedno s Majkom, Ivanom i ženama koje su ga ustrajno pratile.

 

 

 

Krist dakle SEBE PRINOSI NA SVAKOJ MISI KAO ŽRTVU, i njegovoj žrtvi MI DONOSIMO NAŠE MOLITVE kako bi se zajedno s Njim razapele, kako bi ih sam Krist uzeo, čuo i PROMIJENIO POPUT KRUHA I VINA U NEŠTO SAVRŠENO. Stoga su NAŠE MOLITVE ZAPRAVO NAŠ ŽRTVENI PRINOS NA OLTARU NA KOJEM SE ŽRTVUJE KRIST.

 

 

 

Često, na žalost ovaj dio priče o misi, u kojoj se kao ćrtveni prinos donose molitve, narod uopće ne razumije. Misli se kako BEZ NARODA MISA NE VALJA! Nije dobro da se bude bez naroda! Zaustavimo se malo. Tko slavi u misi? Slavi CIJELI KRIST: a to znači cijela Crkva, kojoj je Krist Glava, a ona je Tijelo te Glave. Međutim, kada bi samo Tijelo bilo ono što je važno, postavili bismo pitanje, doista, gdje bi tu bio Krist? Bili takvo djelo bilo Božje, ili bi to bilo djelo pobožnog naroda, koji onda može raditi s misom što ga je volja?

 

 

 

Ne zaboravite: misa je ŽRTVA ISUSA KRISTA- Kalvarijski događaj. Prema tome, NAROD SUDJELOVAO ILI NE NA MISI- MISA JE VALJANA! U tradicionalnom slavlju, ova je činjenica bila puno jasnija. Bilo je jasno da je KRIST SREDIŠTE MISE, a ne ni narod, ni svećenik. Svećenik je imao POSREDNIČKU ULOGU: bio je puki POSREDNIK između naroda i Boga. S jedne strane, bio je posrednik jedinog i velikog Svećenika. Krist se i dalje prinosio na Kalvariji, ali ovoga puta PREKO SVEĆENIKA, koji je djelovao u NJEGOVO IME, U NJEGOVOJ OSOBI. S druge strane, svećenik je dolazio U IME NARODA pred Kristov oltar pod njegovu žrtvu i POSREDOVAO ZA NAROD.

 

 

 

Stoga, svaka misa, “čak i ako je slavi samo svećenik privatno, NIJE OSOBNO DJELO, NEGO DJELO KRISTA I CRKVE koja u žrtvi što je prinosi, PRINOSI SAMA SEBE kao sveopću žrtvu, prinoseći za soasenje cijeloga svijeta jedinstvenu i neizmjernu otkupiteljsku zaslugu Žrtve križa” (Blaženi Pavao VI, Enciklika Mysterium fidei, br. 4, 03-09-1965). “Prinos žrtveni je isti, bez obzira tko ga prinosi, Petar ili Pavao: to je ista žrtva koju je naložio prinositi svojim učenicima sam Krist, a sada je ostvaruju svećenici. Nije ni u čemu manja od one na Kalvariji, jer NISU LJUDI KOJI TU ŽRTVU ČINE SVETOM, već Onaj koji ju je posvetio. Naime, same Riječi koje je izgovorio Bog, sada izgovara svećenik, pa velimo da je to isti prinos” (Sveti Ivan Zaltousti, Homilija o Drugoj Poslanici Timoteju).

 

 

 

“Kada slavim svetu Misu sa samo jednim čovjekom, onim koji me pomaže, također se u njemu nalazi cijeli narod. Tu su svi katolici, svi vjernici, pa i oni koji ne vjeruju. Svo Božje stvorenje je tu prisutno- nebo i zemlj, more, životinje i biljke- sve Stvorenje pod nebom daje salvu Bogu u misi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Homilija Svećenik za vječnost, 13-41973). “Sveta misa raduje sav nebeski zbor, cjeliva jadne duše u čistilištu, donosi blagoslov na zemlju, i daje više slave Bogu nego sve patnje mučenika zajedno, nego sve pokore usamljenih, nego sve suze prolivene za Njega od početka svijeta, i nego sve koje će se proliti do kraja vremena” (Sveti Župnik Arški, Govor o svetoj Misi).

 

 

 

NEIZMJERNA VRIJEDNOST MISE: Krist preobražava naše prinose na oltaru

 

U takvu situaciju MI MOŽEMO DONIJETI SEBE I SVOJE MOLITVE BOGU, i prikazati ih kao žrtvu koja se stavlja zajedno na oltar s Kristom; koja je spremna razapeti se s Njim. Budući da je riječ o istovjetnoj žrtvi na križu, sveta misa ima neizmjernu vrijednost.

 

 

 

Sve što se PRINOSI NA MISI- sve ima neizmjernu vrijednost, bilo da je riječ o našim molitvama, bilo da je riječ o nama samima koji sudjelujemo na misi.

 

 

 

Ovo je sada pravi trenutak za razmišljanje: KAKO DOLAZIM NA MISU, JESAM LI SE PRIPRAVIO PRAVO NA NJU, IMAMA LI NAKANU BITI NA MISI SRCEM, makar me mučimnoštvo stvari, ILI DOLAZIM JER MI JE TO OBIČAJ,...??? Nikada u potpunosti čovjek ne može biti svjestan čemu i kome prilazi na svetoj misi, kao što ne može biti svjestan koliko on svojim “stajanjem” na misi postaje vrijedan.

 

 

 

Dolazimo na misi kako bismo postali “dio misnog prinosa Isusa Krista”, kako bismo donijeli svoje molitve, potrebe, te IMALI UDJELA U MISNOJ ŽRTVI. Imati udjela u toj žrtvi, znači IMATI UDJELA I U PLODOVIMA TE ŽRTVE. “U svakoj misi, klanjanje, zahvala i zadovoljština bivaju neizmjerni prinosi, neovisno o konkretnoj raspoloživosti prisutnih kao i svećenika koji misu služi, jer Krist je Svećenik koji prinosi i Žrtva koja se prinosi. Zbog toga NEMA SAVRŠENIJEG NAČINA ZA KLANJATI SE BOGU NEGO PRIKAZUJUĆI MISU, u kojoj je njegov Sin Isus Krist Žrtva i Svećenik” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-189).

 

 

 

Od nas se očekujemo da SU-DJELUJEMO u misi. Prije svega se sudjelovanje očituje u DOLASKU I MOLITVI NA MISI. Svaki put kada na misu dolazimo, zbog beskrajne vrijednosi mise, MI VIŠE DOBIVAMO NEGO ŠTO DONOSIMO. Mi svojim prinosima, ne možemo uvećati vrijednost Kristove žrtve, već samo MOLITI DA PREOBRAZI ONO ŠTO MU U MOLITVAMA DONOSIMO. U tom smislu, KRIST SJEDINJUJE NAŠE MOLITVE, NAŠE POKORE, NAŠA ZHAVLJIVANA SVOJOJ ŽRTVI, TAKO PREKO KRISTOVE ŽRTVE POSTAJEMO SJEDINJENI S BOGOM- ulazimo u jedinstvo s Bogom!

 

 

 

Svaki put u misi se zbog beskrajnog dostojanstva Isusa Krista, opraštaju grijesi svijeta. U Isusovu žrtvu u misi “upisuje se ono najdublje što posjeduje život svakog čovjeka: život oca, majke, djeteta i starca, mladića i djevojke, profesora i studenta, zemljoradnika i radnika, obrazovanog čvojeka i običnog čovjeka, redovnika i svećenika. Svakog pojedinog, bez iznmke. Evo, čovjekov život biva upisan, posredstvom euharistije u otajstvo živoga Boga” (Sveti Ivan Pavao II, Homilija 21-05-1983). I u svojoj žrtvi, po svojoj žrtvi Isus to usavršava i POSVEĆUJE.

 

 

 

“Crkva nježnom brigom, nastoji da kršćani ne prilaze ovom otajstvu vjere potput stranaca i nijemih gledatelja, već shvaćajući dobro to otajstvo vjere preko obreda i molitava, da SUDJELUJU SVJESNO, POBOŽNO I AKTIVNO U SVETIM ČINIMA” (II Vatikanski koncil, Konstitucija Sacrosanctum Concilium,48).

 

 

 

OSVRT NA VRIJEME U KOJEM ŽIVIMO

 

Od vjernika se traži da SUDJELUJE SVJESNO, POBOŽNO I AKTIVNO u svetoj misi. Ovo se odnosi i na svećenike: da SVJESNO, POBOŽNO I AKTIVNO SLAVE MISU. Ne izostaje li ovo često? Možda u ovoj neizmjernoj vrijednosti mise leže razlozi zbog kojeg treba danas malo “zaustaviti vrijeme”?

 

 

 

Možda pretjerujem, ali je li potrebno “pogađati” se s vjernicima oko toga kada će se misa slaviti u kojoj će biti uključena neka nakana? Zar nije svejedno kada će to biti? Zar misa ne izlazi izvan vremena i prostora? Zašto moramo opominjati puk da moraju POBOŽNO PRISTUPATI SVETIM SAKRAMENTIMA? Zbog čega mnogi ne slušaju kada im govorimo da se trebaju ČESTO ISPOVJEDITI ZA ČESTO PRIČEŠĆIVATI? Zbog čega mnogi ne mare za ništa već sami sebi daju za pravo kazati kako nemaju grijeha? Zašto se mnogi oglušuju o Crkvene zakone pa pristupaju pričesti premda im je to zabranjeno? Zbog čega se neki oglušuju na govor svećenika i rade po crkvi što je njih volja, mole kako ih je volja? Često koriste svete stvari kao talismane, a zbog vjere?

 

 

 

Zašto ljudi žele onom što je Crkva propisala za svoje obrede dodati nešto svoga? Zašto se ne posluša svećenik koji pazi na čistoću obreda- koji pazi da se u obrede ne unosi ništa što vjeri ne pripada? Zašto smo tvrdoglavi kada su u pitanju pjevanje u crkvi, na vjenčanjima, sahranama i zašto se tvrdoglavo žele unijeti gluposti koje se vide na mjestima koja nemaju veze sa Crkvom?

 

 

 

Nejasni su razlozi onih koji privatno žive raskalašeno, a onda traže sakramente kao da su sveci? Mnogi danas žive razvratno. Odaju se drogama i alkoholu, nemoralu. Od nas zahtijevaju da im udjeljujemo svete stvari kao da je to njihovo pravo? Ili još gore misle kako sve mogu platiti u Crkvi? Drugi pak kritiziraju sve što Crkva govori, a onda dolaze i zahtjevaju da se njima udijeli sve što i drugima? Zašto ljudi misle da imaju pravo raditi sve što ima padne na pamet u Crkvi?

 

 

 

Nije li vrijeme da se to zaustavi???

 

 

 

Nemojte misliti da je sve u puku! Često sebi postavljam pitanje zašto svećenik ne drži do mise i brže je završi nego je započne? Zašto ponekad na misi nitko ne razumije ni jednu jedinu riječ koju izgovori? Zašto se dolazi na misu nepripravljen? Zbog kojeg razloga sveto posuđe stoji nečisto, a oltarnici djeluju kao se nisu promijenili još od 19. stoljeća? Zašto su nam knjige odrpane, a misnice poput neuglednih haljina umjesto da one budu posebno svečane i lijepe? Zašto je potrebno dvadeset- trideset godina da e popravi neka sitnica u crkvi?

 

 

 

Zašto mi svećenici kritiziramo narod, a sami često ne živimo po Božju? Zbog čega propovijedamo o siromaštvu, a kupujemo skupocjene automobile, satove, najnovije pametne telefone? Zašto taj novac kojeg trošimo na sebe, ne podijelimo sirotinji ili od njega kupimo nešto za crkvu? Zašto se ne daje primjer u umjerenosti i siromaštvu?

 

 

 

Zbog čega uvijek razgovaramo s ljudima s visine? I kada to radimo ponekad djeluje kao da ih se želimo riješiti što prije, bilo da je riječ o duhovnoj pomoći, bilo da je riječ o dogovoru za misu! Možemo li biti strpljiviji s ljudima? Znamo li ponekad popustiti kako ljude ne bismo povrijedili nepotrebno? Znamo li istrpjeti nekada “mušice” vjernika ili se uvijek prepiremo s njima? Zašto ne znamo jednako gledati na sve vjernike, pa neke favoriziramo, a druge zanemarujemo?

 

 

 

Zašto neki od nas svećenika zaboravljaju da bi trebali biti “drugi Krist” ili “isti Krist” u svome vremenu? Živjeti sveto?

 

 

 

Nije vrijeme da se i ovo promijeni????

 

 

 

Vidite, u ovaj trenutak ušli smo kao Crkva opterećena neprimjerenim stvarima i kada je puk u pitanju, i kada su svećenici u pitanju.

 

 

 

Stoga, stječem dojam kao da Bog želi da MALO STANEMO i RAZMISLIMO. Puk da promisli koliko mu nedostaje misa, Crkva, sakramenti, Krist,... Je li ovo vrijedno svih naših tvrdoglavosti? Ili je došlo vrijeme da postanemo krotki i ponizni poput jaganjaca?

 

 

 

I svećenici trebaju stati i razmisliti. Od čega i za za koga žive? Zar ne za Krista? Neka se sjete kako u misi slavi TOTUS CHRISTUS- CIJELI KRIST: Isus Krist u Glavi, cijela Crkva u Tijelu! A gdje nam je sada TIJELO! Gdje nam je narod? Samo nesretnik može kazati kako mu ništa ne nedostaje! U župama u kojima je malo naroda, u kojima je i na misu dolazilo malo svijeta, svećenici su se uvijek žalili kako je MALO LJUDI U CRKVI. Tko onda pametan može kazati kako je ovo dobro sada?

 

 

 

OVO JE VRIJEME POKORE, VRIJEME ZA PROMIŠLJANJE O SEBI! O SVOJIM POSTUPCIMA! OVO JE VRIJEME ZA PROMIŠLJANJE O TOME KAKO DOISTA TREBAMO BITI KROTKI I PONIZNI, jer to od nas očekuje Bog.

 

 

 

Shvatimo kako ovaj svijet može postojati i bez nas. Nije stoga potrebno živjeti kako je nas volja, jer sve što stvaramo brzo može propasti. Vrijeme je da promislimo kako ŽIVJETI PO BOŽJU, kako bi rekao stari narod. Ovo je vrijeme da shvatimo kako se ništa neće dogoditi ako umremo- doći će novi svećenik na moje mjesto- ta Bog će ga providjeti. Ode li narod iz crkve, Bog će providjeti druge ljude kojima će trebati svećenik. NEĆE PROPASTI SVIJET AKO NE BUDE “PO MOME”! Zemlja će se i dalje okretati, Sunce će i dalje sijati!

 

 

 

OVO JE TRENUTAK DA ZAUSTAVIMO SVOJE ŽIVOTE I POGLEDAMO SEBE U OČI I PITAMO SE: KOLIKO SAM BIO BLIŽNJI LJUDIMA OKO SEBE; KOLIKO SAM BIO ČOVJEK SVIMA BEZ RAZLIKE; KOLIKO SAM STVARNO BIO VJERNIK KOJI JE VJERU ŽELIO ŽIVJETI SVIM SVOJIM SRCEM? KOLIKO SAM DOISTA ŽELIO VRŠITI VOLJU BOŽJU, a koliko sam tvrdoglavo stvarao svijet u kojem sam ja bog i u kojem nije bilo drugih bogova osim mene?