UZAŠAŠĆE_2020.

 

 

 

Mt 28,16-20

 

U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«

 

 

 

UZAŠAŠĆE-UZNESENJE

 

 

 

Govoreći o današnjem blagdanu najčešće ne pravimo razliku između izraza UZAŠAŠĆA I UZNESENJA. Premda je razlika jasna, ne osvrćemo se na nju jer su ti pojmovi toliko uvriježeni, da i ne primjećujemo njihov sadržaj zbog zaokupljenosti obredom, postovima, vanjskim izražajima pobožnosti. Koja je zapravo razlika?

 

 

 

Pogledamo li malo u Sveto Pismo, vidjet ćemo kako je, primjerice sveti Ilija bio UZNESEN na nebo na kočijama. Ova slika kočija koje ga uznose na nebo, zapravo pokazuju kako ILIJA SAM SEBE NIJE MOGAO UZNIJETI NA NEBO- bio mu je potreban NETKO tko će to napraviti. Slično nalazimo i u Knjizi o Henoku, ocu Abrahamovu.

 

 

 

Najbliži nam je primje jednog tako dragog blagdana Gospde; njezina uznesenja. Samo ime blagdana govori kako ni Gospa nije sama sebe uzdigla na nebo, već je bila UZNESENA. U Slavnim otajstvima krunice razmatramo kako je GOSPA BILA UZNESENA NA NEBO DUŠOM I TIJELOM. Drugim riječima i nju je Bog, Isus Krist uznio- privukao k sebi.

 

 

 

Uznesenje nam govori kako nijedan čovjek SVOJIM SNAGAMA NIJE USPIO DOĆI U NEBO, već mu je bila potrebna Božja pomoć.

 

 

 

Uzašašće, naprotiv govori o Božjoj moći po kojoj Isusu NITKO NIJE BIO POTREBAN KAKO BI UZAŠAO NA NEBO- ta On je Bog i ima tu moć.

 

 

 

UZLAZAK NA NEBO: slika uzdizanja života na jedno posebno dostojanstvo

 

 

 

Za nas ovaj čin uzlaska zapravo ima puno dublje značenje od samog uznosenja. Prije svega, u Isusa gledamo kao u Boga i Čovjeka. Njegova ljudskost je bezgrešna, ali u svemu ostalom ista je kao i naša. Uzlazak na nebo zapravo govori o MOGUĆNOSTI da ljudska EGZISTENCIJA NADIĐE SAMU SEBE, da se uzdigne IZNAD ZEMALJSKIH STVARI i NAĐE MJESTO UNUTAR BOŽANSKE BITI.

 

 

 

 

 

Ovaj uzlazak na nebo nastavak je priče o uskrsnuću u kojem smo shvatili kako ČOVJEK MOŽE POBIJEDITI SMRT BOŽJOM POMOĆI. Sada razumijemo kako se NEBO OTVORILO ČOVJEKU PONOVO, i kako čovjek NIJE OSUĐEN NA PROPAST, već ima NEBO- VJEČNOST KAO MOGUĆNOST koja je po Kristu postala dohvatljiva.

 

 

 

NEBO je stvarnost koju čovjek NIJE SAM STVORIO. Zapravo, pakao je stvarnost koju čovjek odabire sam. Pakao nije nešto što Bog želi- to je odabir čovjeka. Na nebo stoga gledamo kao na dar koji je po naravi nadodan, a koji po sebi ne pripada nama. Nebo je kao ISPUNJENA LJUBAV KOJA ČOVJEKU MOŽE SAMO BITI DAROVANA, a pakao je SAMOĆA onoga koji to ne želi prihvatiti, onoga koji odbija status prosjaka, povlači se u samoga sebe i oslanja na svoje snage

 

 

 

NEBO KAO MOGUĆNOST NOVE EGZISTENCIJE: SUSRET BOGA I ČOVJEKA

 

 

 

Kako razumjeti izraz NEBO? To nije mjesto, već drugačije stanje egzistencije; to je stvarnost koja nastaje U SUSRETU S OSOBOM KOJA TE VOLI. U Sheakspearu nalazimo kako Romeo govori „Nebo je tamo gdje je Julija”. Doista, za čovjeka je nebo ondje gdje pronađe LJUBAV!

 

 

 

Iz perspektive vječnoga života, nebo je tamo gdje ČOVJEK SUSRETNE BOGA- Krista. NEBO JE STVARNOST KOJA JE ZATVORENA ZA ČOVJEKA KOJI SE POUZDAJE SAMO U SEBE. To najbolje vidimo na Adamu i njegovu pokušaju da svoju egzistenciju ostvari SAM- BEZ BOGA. Onog trenutka kada je Adam odabrao ŽIVOT BEZ BOGA, NEBO SE ZATVORILO!

 

 

 

Kada je čovjek odabrao „BITI SAM SVOJ GOSPODAR”, okrenuo je leđa Bogu i u želji da sam odlučuje o sebi, stvorio je PAKAO OD SVOGA ŽIVOTA. To je najdramatičniji trenutak u ljudskoj povijesti koje hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević opisuje ovako u svojoj pjesmi Misao sviejta: „Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti, Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti. Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama, Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama. Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata, Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata”. Nebo je u stihovima Kranječevića SJAJNA ZVIJEZDA NEDOHVATLJIVA ČOVJEKU koji je ZA SOBOM ZALUPIO VRATA RAJA, i od tada NJEGOVO SRCE ŽUDI ZA TOM ZVIJEZDOM OD KOJE SE UDALJIO. Tako Kranjčević opisuje čovjekovu žeđ za Bogom kojem je okrenuo leđa onog trenutka kada je napustio Raj, kada se pobunio protiv Boga.

 

 

 

Čovjekov neposluh i pobuna PREKINULI SU KOMUNIKACIJU S BOGOM. ČOVJEK JE OSTAO SAM NA SVIJETU, BEZ ONOGA KOJI GA JE NAJVIŠE VOLIO. Postao je drugom LAŽLJIVA ĐAVLA, koji mu sve na svijetu prikazuje kao sjajno, ali ga samo dublje gura u propast. Naivni čovjek stalno pušta da ga se zavede, da ga đavao na krivi put povede i tako zauvijek ostane u rukama Sotone.

 

 

 

Jadni zarobljenik ne može sam nazad Bogu. Poteban mu je NETKO tko će ga ISTRGNUTI IZ VLASTI ZLA, grijeha koji ga zavodi, koji ga omamljuje do mjere da više i ne zna kako bi pravo postupao.

 

 

 

Stoga, Bog se utjelovljuje kako bi NEBO PRIBLIŽIO ČOVJEKU I ČOVJEKA VRATIO U NEBO. Bog se utjelovljuje kako bi ČOVJEK SREO BOGA I SVU LJUBAV SVIJETA U NJEMU, A LJUBAV- OBNAVLJA KOMUNIKACIJU. Tako Bog sam DOLAZI KAKO BI OBNOVIO ONO ŠTO JE ADAM RAZVALIO.

 

 

 

NEBO: SUSRET ČOVJEKA I KRISTA

 

 

 

Boga nitko nije vidio, a židovska tradicija veli kako onaj koji vidi Boga ima umrijeti. I čovjek bi po toj logici trebao umrijeti. Otvaranje neba bila bi onda čista smrt. No, s Kristom nije tako. Krist OTVARANJE NEBA donosi kao DAR OD BOGA koji želi ODGOVORITI NA ČOVJEKOVE POTRAGE ZA SREĆOM. Čovjek koji sreću traži u ovom svijetu, pokazuje kako je u njegovu SRCU OSTALO nešto što traži svoga Stvorca, ali kako čovjek NE ZNA ŠTO PODRAZUMIJEVA POD SREĆOM, jer često traži sreću tako da kada pronađe što ga zadovoljava- ide dalje jer shvaća kako to nije ono što traži, Bog IZLAZI U SUSRET I OTKRIVA SE- OBJAVLJUJE SE.

 

 

 

Kranjčević ovu nemogućnost čovjeka da dohvati svoju sreću u Bogu, u onoj nedohvatljivoj zvijedi, te silazak Krista među ljude opisuje riječima: „Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona, Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona? Po vama su suze pale na iskrene dvije oči I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči. Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more, Ostala je pusta priča za dječinje razgovore! A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena, Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena. Dizale se za njom ruke, one oči pune bola, Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola, Posred dima barikada zvalo se je njeno ime, Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine... ... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba; Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?” Čovjek je i dalje NESPOSOBAN SVOJIM NAPORIMA DOHVATITI NEBO. Čak i kada mu je Bog prišao, čak i kada se čovjek približio posve Bogu, NIJE GA PREPOZNAO, VEĆ GA JE RAZAPEO! I zvijezda, ona sjajne zvijezda- NEBO, za kojom srce hlepi, ostalo je daleko.

 

 

 

Bog, kada se utjelovio, želio je odgovoriti na čvojekove hlepnje. Stoga, premda ga je čovjek ubio, Bog nije zatvorio svoje srce. Otvorio je NEBO da čovjek koji SUSRETNE BOGA U SVOOJ SVAKODNEVICI, PONOVO MOŽE UĆI U NEBO I BITI S BOGOM, S EMANUELOM.

 

 

 

UZAŠAŠĆE: obnova komunikacije s Bogom

 

 

 

Stoga, na Isusovo uzašašće u nebo gledamo kao na OTVARANJE NEBA ČOVJEKA. Zvijezda je opet postala dohvatljiva Adamu. Novi Adam- Isus Krist, obnovio je ono što je stari Adam razorio. Obnovio je mogućnost da čovjek KOMUNICIRA BOGA, da uše u nebo.

 

 

 

Isus otvara mogućnost trajnog bivstvovanja s Bogom, U VJEČNOSTI. NEBO JE PUT U VJEČNOST S BOGOM, A NE SAM. Isus veli: „32A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi(Iv 12,32). Kada uzađe na nebo, postavit će se stvari tako da SVAKI ČOVJEK IMA MOGUĆNOST PRIHVATITI BOŽJU RUKU I POĆI S NJIM U VJEČNOST.

 

 

 

Nebo je doista jedan „BITI S BOGOM”, jer velimo li kako je vječnost ljubav, onda onaj koji je u ljubavi NE MOŽE BITI SAM: netko mora biti s njim. U vječnosti Krist je uvijek s nama i MI ŽIVIMO U NJEMU.

 

 

 

Na život treba gledati kao na stvarnost koja nije okamenjena. Pogledajte samo uslišane molitve. Po njima razumijemo kako se STVARI U ŽIVOTU MOGU MIJENJATI BOŽJOM POMOĆI. Bog koji je u vječnosti je nepromjenjiv, ali je čovjekova stvarnost PROMJENJIVA. Tamo gdje ČOVJEK NE MOŽE SAM MIJENJATI SVOJU STVARNOST, BOG MOŽE! Time ne pokazuje samo svoju svemoć, već pokazuje LJUBAV po kojoj želi BITI BOG S ČOVJEKOM. Želi imati čovjeka uzase zauvijek.

 

 

 

Stoga, vječnost je VRIJEME KOJE JE NADIĐENO, a ne koje ne postoji. Negativno gledanje na vječnost dovodi nas do SMRTI u kojoj NEMA PROMJENE STANJA. Smrt je jedna BEZVREMENOST u kojoj je NEMOGUĆE PROMIJENITI IŠTA. TO JE STANJE KOJE SU TRPJELI SVI PRIJE KRISTA.

 

 

 

Pozitivno gledanje na vječnost znači gledati na život kao na NADILAŽENJE VREMENA. Vječnost je NADILAŽENJE SAMOGA SEBE, UZDIZANJE LJUDSKOSTI BOŽJOM POMOĆI; MIJENJANJE SADAŠNJOSTI, KAKO BI BILI S BOGOM U VJEČNOSTI.

 

 

 

Za IMATI Božju POMOĆ u ovakvom obliku, bilo je potrebno obnoviti komunikaciju s Bogom i otvoriti ponovo ono što je Adam zatvorio- Raj. KRIST OTVARA VRATA NEBA ZA ONE KOJI ŽELE PROMIJENITI SVOJ ŽIVOT U VREMENU, OTVARA NOVO VRIJEME U NEBU ZA ONE KOJI ŽELE K BOGU, koji PRIZNAJU DA RADIJE PUŠTAJU BOGU SVOJ ŽVIOT U RUKE NEGO DA SAMI GOSPODARE NJIME. To JE NEBO otvoreno za one koji ŽELE BITI S BOGOM.

 

 

 

KRIST: VRATA U NEBO-POSREDNIK VJEČNOSTI

 

 

 

Isus veli za sebe: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. 8Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. 9Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti(Iv 10,7-9). U Kristu nalazimo SUSRET S NEBOM: u Kristu nalazimo susret BOŽANSKOG ŽIVOTA SA LJUDSKIM. Ne zaboravimo kako je Isus bio PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK!

 

SUSRET S BOGOM JE SPASONOSAN ZA NAS, JER IZ TOG SUSRETA DOBIVAMO SVU SPASONOSNU LJUBAV POTREBNU DA PROMIJENIMO ŽIVOT SADAŠNJOSTI, tako da se naš život počme PTREVARATI U NEBO, da nadilazi kozmičke dimenzije, da se upravlja Bogu, te da kod Boga i dođe.

 

 

 

Zapravo za UĆI U NEBO, moramo UĆI U KRISTOV ŽIVOT, a to nam je Gospodin omogućio preko SAKRAMENATA. Prvi sakrament koji nužan za ŽVIOT U KRISTU jest KRŠTENJE! Slušali smo Gospodinove riječi: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20). Isus traži da KRŠTENJEM NEBO DONOSIMO SVIMA.

 

 

 

Krštenje je sakrament koji otvara vrata neba. Sjetite se samo što u krštenju govorimo kršteniku: „Postao si dijete Božje i od danas Boga Ocem možeš zvati”. Postati dijete Božje moguće je samo ako DIJELIMO ZAJEDNIČKI ŽIVOT S BOGOM, a taj život nam je donio Isus. Stoga, UZETI U SEBE ono božjeg od Isusa, znači UĆI U NJEGOV ŽIVOT i osigurati sebi da Isus ostane sa mnom do svršetka svijeta.

 

 

 

BITI U NEBU, znači ŽVIJETI U KRISTU- živjeti SAKRAMENTALNO. Za nas je to bitno jer za onog koji živi u Kristu, sam KRIST POSREDUJE KOD OCA. Isus je POSREDNIK koji nas opravdava pred Ocem, i POSREDUJE TAKO DA NAM MILOST MIJENJA ŽIVOT. Za one koji NE ŽIVE S BOGOM, možemo kazati kako su na neki način izgubljeni, jer NE MOGU SAMI DOHVATITI ONU ZVIJEZDU SJAJNU ZA KOJOM SRCE HLEPI. Nama je ta zvijedzda- nebo na dohvat ruke po Kristu, živimo li s Njim. Tako postoji mogućnost promjene nas samih u Kristu, ako živimo U KRISTU, PO KRISTU, S KRISTOM. Postoji mogućnost DA NAM BOG MIJENJA ŽIVOT TRAJNO, tako da možemoS NJIM BITI DO SVRŠETKA SVIJETA.