Iv 14, 6-14

 

U ono vrijeme: Reče Isus Tomi: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«

 

 

 

IMITIRANJE ISUSA

 

 

 

Gospodin se Tomi obraća riječima: “Ja sam Put i Istina i Život”. Ove riječi svoj cilj imaju u Bogu kojemu se dolazi SAMO PO ISUSU: “nitko ne dolazi Ocu osim po meni.Stoga naš ŽIVOTNI PUT, treba biti put kojim ćemo IMITIRATI PONAŠANJE ISUSA KRISTA U SVOJIM SVAKODNEVNIM SITUACIJAMA.

 

 

 

Za imitirati nekoga, potrebno je POZNAVATI GA, ili barem imati neku minimalnu spoznaju o toj osobi. IMITATORI obično dugo pripremaju imitacije svojih likova PROUČAVAJUĆI IH. Proučavaju njihovo ponašanje, njihove navike,..., sve dakle što že im pomoći da što vjernije oslikaju imitacijom osobu koju imitiraju. Kako dakle imitirati Isusa u svakodnevici koja je tako bogata trenucima u kojima različito postupamo i sva naša postupanja nisu odvojena od našeg karaktera? Kako dakle učiniti da se u nama prepozna Isus?

 

 

 

Najbolje je poći od Isusove rečenice koju je uputio Filipu kada ga je ovaj upitao da im POKAŽE BOGA OCA: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?” Isus je SIN BOŽJI, a OTAC Njegov i naš BOG JE KOJI JE U SEBI DOBROTA, ISTINA, LJUBAV, I LJEPOTA. Ove četiri riječi (Dobro, Istinito, Ljubav, Lijepo) zapravo govre jedna o drugoj i između nijh se može staviti znak jednakosti: DOBRO JE LIJEPO, DOBRO JE UVIJEK ISTINITO, DOBRO JE UVIJEK ONO ŠTO SE VOLI. ISTINA je dobra, istina je lijepa, istina uvijek odražava ljubav. LJUBAV je dobra, uvijek je istinska, i neizmjerno je lijepa. LJEPOTA je dobra, uvijek je odraz neke istine koja sjaji u duši, i najbolje se vidi u ljubavi.

 

 

 

Stavimo li znak jednakosti između ovih riječi nećemo pogriješiti, baš kada izjednačimo ove riječi s Bogom. Za naše razmišljanje odabrat ćemo samo jednu od njih: LJUBAV- kako bismo se približili Onom kojeg želimo imitirati. Naime, ŽELIMO LI IMITIRATI NEKOGA, TREBA GA UPOZNATI, A OVO UPOZNAVANJE UVIJEK NAS VODI DO VEĆE LJUBAVI PREMA ONOM KOJEG UPOZNAJEMO, kojeg ŽELIMO (pretpostavka je da želimo imitirati nekoga tko nam je drag i tko je dobar).

 

 

 

LJUBAV IZJEDNAČAVA ONE KOJI SE VOLE

 

 

 

Bog je Ljubav, kaže papa Benedikt XVI u svojoj enciklici DEUS CARITAS EST. Ta LJUBAV ide uvijek za tim da IZJEDNAČAVA ONE KOJI SE VOLE. Tako, želimo li u sebe vraćati onu sliku kojom je Bog stvorio čovjeka na SVOJU SLIKU I PRILIKU, onda to možemo samo LJUBAVLJU, djelima ljubavi, imitirajući onoga kojeg volimo. “Marija naziva blaženim one koji žele IMITIRATI ISUSOV ŽIVOT. Sada me slušajte: blaženi su oni koji slijede moje putove (Mud 8,32). Onaj koji voli čini sebe sličnim onom kojeg voli ili se trudi poistovjetiti s voljenom osobom, kako to vež kaže izreka: LJUBAV JE TA KOJA PRONALAZI ZALJUBLJENE ILI IH ČINI JEDNAKIMA” (Sveti Alfons Marija Liguori, O vrlinama presvete Marije, 1. c. , str. 554-545).

 

 

 

Ako nas LJUBAV IZJEDNAČAVA S ONIM KOJEG VOLIMO, onda bi LJUBAV PREMA BOGU trebala biti PRVA STVAR U MOJEM ŽIVOTU. Ništa od toga ne bi smjelo biti važnije: “Ljubav spram Boga je uzvišena ljubav, To je, kako rekosmo, jedna ljubav BEZ VLASTITOG INTERESA; sve što ta ljubav želi jest VIDJETI I LJUBITI onog kojeg voli kako bi se obogatila nebeskim dobrima(Sveta TEREZA, Put savršenstva 7, I). “Nema veće ljubavi od Ljubavi!” (J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 417).

 

 

 

LJUBAV TRAŽI GLEDATI ONOG KOJI SE VOLI

 

 

 

Ljubav prema Bogu, koja je iznad svega, zapravo je POČETAK PUTA o kojem danas slušamo. Ovaj PUT, jest uvijek PUT SVETOSTI koji se razvija kako više UPOZNAJEMO BOGA i kako ga VIŠE LJUBIMO. Ljubav nas čini SLIČNIMA Bogu (ljubav teži izjednačavanju onih koji se vole).

 

 

 

Nastavak puta savršenstva, puta svetosti, zahtijeva od nas DUBLJE UPOZNAVANJE ISUSA KRISTA (jer On je onaj kojeg imamo imitirati). Rekosmo kako je LJUBAV PREMA BOGU POČETAK OVOG PUTA. Ta ljubav zahtijeva da se VIDI LICE ONOGA KOJEG SE VOLI: Ljubav ne miruje dokle god ne VIDI ONOG KOJEG VOLI; stoga su sveci držali malo do bilo kakve utjehe osim one koje će dobiti GLEDANJEM BOGA. Stoga, ljubav koja ŽUDI VIDJETI LICE BOGA, shvaća se kao ljubav potaknuta više od svega drugog, željom da se SUSRETNE S BOGOM. Mojsije se stoga usudio kazati: Ako bi mi htio učiniti uslugu: POKAŽI MI SVOJE LICE (Izl 33,13) [. . . ]. Stoga se opet na drugom mejstu govori: POKAŽI MI LICE SVOJE (Ps 79,4). Čak su i pogani, u želji da pres sobom imaju lice Boga, radili idole premda im je to bila veliki grijeh” (Sveti PETAR KRIZOLOG, Govor 1477).

 

 

 

Oni koji se vole traže gledati jedno drugoga. Zaljubljeni imaju oči samo za svoju ljubav. Nije li to logično? Ljudsko srce ispunjeno je ovim imperativima. Lagao bih negirajući kako me potiče na sve želja da kontempliram Isusov lice: Vultumátaum, Domine, requiram- tražit ću Gospodine tvoje lice. Uživam zatvoriti oči i misliti na trenutak, onaj koji to Bog odredi, u kojem ću moći vidjeti Boga, ne kao u ogledalu i u nejasnim slikama,... već LICEM U LICE. Da djeco, moj srce ispunja se Bogom, Bogom živim. O kada žu doći i lice Božje gledati?” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Informativni list br. 1. njegova procesa beatifikacije, str. 1).

 

 

 

ZAŠTO GLEDATI I TRAŽITI LICE BOGA? SPASENJE SE SASTOJI U BLAŽENOM GLEDANJU ZALJUBLJENIH: ČOVJEKA I BOGA. I Bog onom koji ga voli PROVIĐA SVE ŠTO MU JE POTREBNO ZA VJEČNOST. “ Obećao je spas vječni, blažni život, i društvo anđela zauvjek, baštinu nepropadljivu, slavu vječnu, slatko gledanje njegova lica, njegov sveti hram na nebu, i kao posljedicu uskrsnuća, potpunu odsutnost straha od smrti” (Sveti AUGUSTIN, Komentar o psalmu 109).

 

 

 

LJUBAV SE OČITUJE DJELIMA

 

 

 

Naš je život bremenit situacijama koje zahtijevaju DJELOVANJE. Ostanemo li negdje zatvoreni razmišljajući samo o tome kakvo je lice Isusovo, može nam se dogoditi da naš život ostane besplodna grana loze. Naime, SAMO NEKI LJUDI POZVANI SU NA OVAKAV ŽIVOT KONTEMPLACIJE I OSLANJANJA NA BOGA U SVEMU, A VEĆINA JE POZVANA NA DJELATNO ISKAZIVANJE LJUBAVI SUDJELOVANJEM U BOŽJEM DJELU PREKO ŽIVOTA U VLASTITOJ OBITELJI. O obitelji treba skrbiti, a za to treba RADITI, otići među ljude, biti s njima. To je razlog zbog kojeg se LJUBAV PREMA BOGU UVJETUJE LJUBAVLJU PREMA BLIŽNJIMA. Ono iskazivanje ljubavi prema Bogu dužni smo POKAZATI DJELIMA KOJA ČINIMO BLIŽNJIMA.

 

 

 

LJUBAV SE OČITUJE DJELIMA: “Ljubav se bolje vidi preko djela nego preko riječi” (Sveti župnik Arški, Govor o Isusu Kristu). “Govorim ti o jednoj duši koja je u molitvi govorila Isusu: ISUSE VOLIM TE; ali je pri tom čula odgovor s neba: DJELA SU LJUBAV, A NE LIJEPE MISLI” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, br. 933).

 

 

 

O toj potrebi iskazivanja ljubavi djelima u svakodnevici, na poslu, u obiteljima, s prijatlejima progovara i II Vatikanski Koncil: “Oni koji žive predani svom poslu, koji je nerijetko težak, trebali bi razmišljati kako se po tom istom poslu USAVRŠAVAJU POMAŽUĆI SVOJIM SUGRAĐANIMA, težeći poboljšanju društav u cjelini kao i djela stvaranja. Štoviše, neka nastoje IMITIRATI PO DJELATNOJ LJUBAVI ISUSA KRISTA koji je svojim rukama radio i usavršavao se u svom poslu, i koji NASTAVLJA RADITI ZAUVIJEK NA SPASENJU SVIH LJUDI KAKO BI IH SJEDINIO S OCEM. Valja imitirati Krista u radosti nade, pomažući jedno drugima NOSITI TERETE SVAKODNEVICE I SLUŽEĆI SE DNEVNIM RADOM KAKO BI POSTIGLI SVETOST, čak i onu apostolsku” (II. Vatikanski Koncil, Konstitucija Lumen gentium,41).”

 

 

 

PRIHVAĆANJE DOBRA I ZLA: početak imitiranja Krista

 

 

 

Prva stvar u imitiranju Krista u svojoj svakodneivici jest PRIHVAĆANJE SITAUCIJE TAKVA KAKVA JEST: “5642 Neka Vaša uzvišenost bude strpljiva. Gospodin joj je dao takvu želju za trpljenjem koja bi Vas trebala radovati, a meni se čini kako to nije mala stvar. Kada bismo po zemlji išli radeći samo ono što želimo ostavljajući druge za sobom, ne bi to bilo imitirati našeg Zaručnika, koji je pateći u molitvi u Vrtu svoje Muke stalno ponavljao: Fiat voluntas tua (Budi volja tvoja)” (Sveta TEREZA Avilska, Pismo 287. Majci Mariji od svetoga Josipa). To je naš mali Getsemani u kojem se ponekad znojimo i mučimo premda se još ništa nije dogodilo, a sve zbog toga što trebamo PRIHVATITI NEKU NEUGODNOST KOJA NAS ČEKA. Čovjek razumije situacije u kojima se nalazi i temeljm te procjene djeluje. No, nekada BOG ŽELI DA BUDEMO U TAKVIM SITUACIJAMA, DA NE BJEŽIMO OD NJIH, VEĆ DA SVOJIM STAVOM DONESEMO KRISTOVO LICE MEĐU LJUDE: mirnoćom, trpljenjem, osmjehom, jednostavnošću,...

 

 

 

Takve nas situacije dovode do MUKE, tako da je slijedeća stvar IMITIRATI MUKU STRPLJIVIM PODNOŠENJEM: “Možete li piti iz kaleža iz kojeg ja pijem? Gospodin pita učenike to premda zna da mogu piti iz istog kaleža: zna da ga učenici mogu IMITIRATI U NJEGOVOJ MUCI. Unatoč tome ih pita kako bi svi mi čuli da je nemoguće vladati sa Kristom, ako nisi u stanu imitirati njegovu muku u svom životu. To je stoga jer se stvari koje puno vrijede, mogu dobiti samo uz veliku cijenu” (Sveti Ivan ZLATOUSTI, Homilija o svetom Mateju, 35).

 

 

 

Zašto dolazimo do muke, patnje Isusove i potrebe da se na sličan način ponašamo u svom životu, prihvaćajući neugodnosti bez mrmljanja i negodovanja, nastojeći sve što radimo učiniti na najbolji mogući način? PATNJA UVIJEK SKRIVA U SEBI LJUBAV, pa tako LICE ISUSA PATNIKA OTKRIVA LICE BOGA KOJI NAS VOLI TOLIKO DA JE SVOGA SINA PREDAO U SMRT RADI NAS. Bog ne želi da patimo kao neki ljudi koji bolesno traže takve situacije u kojima će patiti, već da prihvaćajući dnevne protivštine koje nas snađu, RASTEMO U LJUBAVI PREKO TRPLJENJA.

 

 

 

Imitirajući Krista u PODNOŠENJU, TRPLJENJU, STRPLJIVOSTI, radeći sve tako da drugima donosimo mir u dušu ne uznemiravajući se bespotrebno, zapravo činimo jedno DJELO LJUBAVI ONIMA KOJE PODNOSIMO ILI ZBOG KOJIH PODNOSIMO. To trpljenje bze prigovaranja, u sebi donosi LIK TRPEĆEG ISUSA. Prije ili kasnije ljudi shvate razloge naše ljubaznosti i podnošenja: SHVATE DA IH LJUBIMO JER LJUBIMO BOGA VIŠE OD SVEGA, TE DA ISKAZUJUĆI TAKVU LJUBAV NJIMA, ZAPRAVO POKAZUJEMO KOLIKO VOLIMO BOGA.

 

 

 

TRPLJENJE SKRIVA LJUBAV U ŽRTVI

 

 

 

Ljubav je lako iskazivati kada sve ide kako treba ići. Ali tamo gdje stvari ne stoje na svom mjestu, gdje postoje problemi, gdje imamo neprijatelje, ljude koji imaju drugačije mišljenje o svemu, ljude koji ne vjeruju u Boga i pljuju po njemu, upravo tamo TRPLJENJEM TREBA UNIJETI BOGA U TU SREDINU. Isus je trpio ponižavanja, bio je pljuvan, udaran, vrijeđan, i takva slika Isusa bi stalno trebala biti s nama: trpeći Isus bi nas trebao pratiti u želji da ga imitiramo.

 

 

 

Rekosmo, trpljenje skriva ljubav, pa onaj koji trpi iz ljubavi prema Bogu, može olekivati svamo dvije stvari: DA ĆE MU BOG UZVRATITI LJUBAV NA LJUBAV; MILOST NA MILOST; te da će on sam RASTI ULJUBAVI. “Plaća na ovakvu ljubav jest u primanju još veće ljubavi koja je nas umiriti. Jer, LJUBAV SE SAMO LJUBAVLJU PLAĆA” (Sveti Ivan od Križa, Duhovni spjev, 9,7).

 

 

 

SVE dakle ČINITE S LJUBAVLJU: “Ovu malu zapovijed ti dajem jednom zauvijek: LJUBI I RADI ŠTO ŽELIŠ: AKO UŠUTIŠ- UŠUTI ZBOG LJUBAVI; AKO GOVORIŠ- GOVORI S LJUBALVJU; AKO ISPRAVLJAŠ NEKOGA- ISPRAVLJAJ S LJUBAVLJU; AKO OPRAŠTAT- OPROSTI ZBOG LJUBAVI; IMAJ KORIJEN LJUBAVI U DNU SVOGA SRCA: iz tog korijena može narasti jedino nešto što je dobro” (Sveti AUGUSTIN, Komentar o 1. Ivanovoj poslanici, 7).

 

 

 

Ove Augustinove riječi nerijetko ljudi koriste naopako iskrivljavajući svečeve riječi. Augustin je mislio ovim kazati kako se ne treba brinuti za svoja djela ako su ona POTAKNUTA LJUBAVLJU. Na žalost, neki “nesretnici” neukošću ovo objašnjavaju preko apsolutne slobode u djelovanju, pa čak i one koja ti dopušta činiti zlo. Ovakvo objašnjenje je pogrešno i kosi se s kršćanskim naukom. Ono što jest ispravno DJELOVATI S ISPRAVNOM NAKANOM, A TO UVIJEK PODRAZUMIJEVA ČINITI SVE S LJUBAVLJU.

 

 

 

KAKO DALJE IMITIRATI? Ne želimo da pomislite kako je kršćanski život jedan dug put tuge i žalosti zbog trpljenja kojima smo izloženi. Naprotiv, ovo trpljenje se pretvara u izvor radosti za onoga koji voli i trpi jer voli. Stoga bi imitiranje Krista bilo nepotupno ako bi radost iščezla: to bi bio znak nedostatka ljubavi. “Put Božji jest put odricanja, nijekanja samoga sebe, mrtvljenja, predanja, ali to NIJE PUT TUGE I ŽALOSTI” (J. ESCRIVA LE BALAGUER, Prijatelji Božji, 128).