Mt 19, 23-30

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?« A Isus upre u njih pogled pa im reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«

 

Tada Petar prihvati pa upita: »Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?« Reče mu Isus: »Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.« »A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

 

 

 

ROBOVI SVOGA POSLA: radnik ili rob?

 

 

 

Gospodin nije kazao ove riječi kako bi se kaznili bogati, već oni koji su robovi svoga bogatstva, te kako bi svoje učenike poučio kako biti siromašan, i ne sramiti se svoga siromaštva” (Sveti Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum, hom. 63,2.)

 

 

 

U Jeruzalemu je postojala jedna rupa u zidu Hrama koju su nazivali Iglenim ušima, jer je svojim oblikom podsjećala na ušice igle. Židovi su se zasigurno zabavljali s onim o čemu danas čitamo. Vjerojatno je kako su natjeravali deve da prolaze kroz Iglene uši, što je devama bilo teško. Zapinjale bi o krajeve zidova i ne bi mogle proći kroz njih.

 

 

 

Upravo tu sliku koristi Gospodin kako bi pokazao Židovima kako oni koji svoje srce vežu uz bogatstvo teško mogu ući u Kraljevstvo nebesko. Gospodin je kazao “teško će bogataš u kraljevstvo nebesko.Nije zatvorio sve mogućnosti ulaska bogataša u nebo. Naime, mnogi posjeduju dosta dobara, ali se ne odnose prema njima tako da bi ih to spriječavalo živjeti ispravno.

 

 

 

Kada bogatstvo postane prva i najvažnija stvar u životu, tada se BOGATSTVO PREVARA U BOGA kojemu čovjek služi. Razmislimo malo. Nismo mi ni bolji ni lošiji od ljudi Isusova vremena. I tada je bilo ljudi koji za Boga nisu imali vremena zbog brige oko svoga bogatstva. Danas mnogi bjesomučno rade. Žele biti najbolji u poslu i žele zaraditi toliko da mogu mirno spavati i sebi dati oduška. I ne primjećuju kako ih upravo taj posao po kojem zarađuju zapravo vezuje uz sebe i ne da im ni da se odmore, niti da misle na svoj život. Uostalom, kakav je to život u kojem ti od 365 dana u godini, uzimš sebi 10-ak dana za odmor. NISI LI SEBE UČINIO ROBOM SVOGA POSLA?

 

 

 

Mnogi će to opravdati POTREBOM DA SE RADI koja se nalazi u korijenu čovjekova bića. U redu, ali ni ta potreba nije jedina koju čovjek ima; ne možete čovjeka svesti samo na “stroj za obavljanje posla”. Čovjek ima svoje dostojanstvo koje zahtijeva jedan drugačiji odnos.

 

 

 

RAD KOJI SE OKREĆE PROTIV ČOVJEKA

 

 

 

Rad koristi čovjeku ako se RADI S MJEROM (baš kao i sve druge stvari), ali ako se NEUMJERENO RADI, sam rad se pretvrara u SILU KOJA UNIŠTAVA ČOVJEKA, koja polako mrvi njegov život. Rad sam po sebi treba čovjeka obogatiti novim spoznajama, iskustvima, vještinama, te mu u konačnici donijeti i nekakvu zaradu. Način na koji se danas radi, u kojem je naglasak samo na efikasnosti koja donosi novac, je način koji ubija sve ljudsko i božansko u radu. Pogledamo li ljude oko sebe, uočit ćemo kako zbog posla nemaju vremena ni za Boga, ni za sebe, ni za obitelj, ni za prijatelje,... Oni nemaju svoga života- njihov je život u rukama njihovih poslodavaca.

 

 

 

Kako je s radom, tako je i sa bogatstvom. Ljudi koji dobro zarađuju od svojih poslova, NE GOVORE O SVOJIM ZARADAMA, NEGO GOVORE KAKO IZVRSNO RADE- ONI I NJIHOVI LJUDI. Ne prepoznajemo li tu klice licemjerja? Tek u novije vrijeme neki od takvih prepoznaju da griješe i da im je od zarade važnije da zaposleni budu zadovoljni. No, takve treba tražiti povećalom.

 

 

 

Ovakvi ljudi su uglavnom ROBOVI VLASTITIH ZARADA- ne poslova, već zarada, a posao je samo čestita izlika kojom se prikriva želja za zaradom. Netko će tu želju opravdavati obiteljskim potrebama: trebam malome napraviti kuću, trebam kćeri platiti vjenčanje, trebam novo auto,..., trebam ovo, trebam ono! Nije riječ samo o krivom odnosu prema poslu, već O KRIVOM ODNOSU PREMA BOGATSTVU: ovakvi ljudi NE MOGU ŽIVJETI BEZ NEKIH STVARI i za to im je potrebno bogatstvo koje se pretvara u njihova boga, kojem oni služe radeći bjesomučno trošeći svoj život na ništa.

 

 

 

U Isusovo vrijeme nije bilo drugačije. Ako mislite kako su robovi u Isusovo vrijeme bili okovani i kako su ih stalno bičevali- varate se. Mnogi su, baš kao i Vi, imali svoje obitelji, svoje prijatelje, svoje zanimacije i želje, ali su, baš kao i Vi, morali ostajati CIJELI DAN KOD SVOGA GOSPODARA RADEĆI.

 

 

 

Neki od tih robova, su radili robovski (što hoće kazati stalno i neumjereno) kako bi otplatili dugove svoje ili nekoga od svoje rodbine (čitaj: kredite), drugi su pak žrtvovali svoju slobodu za članove svojih obitelji, treći se nisu snalazili drugačije, pa im je služenje u potpunoj predanosti gospodaru bio jedini životni izlaz, četvrti su bili izbjeglice i doseljenici koji su bili prisiljeni robovski raditi jer nisu imali nikakva prava, a oni na kojima je stvorena slika ropstva bili su vjerojatno najmanja grupa robova- zarobljenici i kriminalci.

 

 

 

Sada mi recite, postoji li velika razlika između robova i radnika? Naravno da postoji- rob nije bio jednakopravan sa slobodnim ljudima. Radnik je jednakopravan danas sa bogatima? Možete misliti; samo ako ima vezu nas sudu ili u politici!

 

 

 

BOGATI ROB KOJI MISLI KAKO JE ISTI KAO I BOG

 

 

 

Otišlo se daleko sa pričom. Vratimo se na bogatstvo i posao kojim se do njega dolazi. Kada je Isus kazao kako će bogataši TEŠKO ući u Kraljevstvo, htio je kazati kako NIJE PROBLEM U BOGATSTVU, VEĆ U ODNOSU LJUDI PREMA BOGATSTVU. Već smo kazali, kada se bogatstvo pretvori u životni prioritet, ono postaje poput boga.

 

 

 

U Isusovo vrijeme često se čula riječ Mammon. Tom se riječi nazivao i IDOL, odnosno jedno od onodobnih božanstava. Čak i Isus kada je govorio kako se ne može služiti Bogu i bogatstvu, koristio je ovu riječ, jer izvorno na aramejskom jeziku ona znači BOGATSTVO. “MAMMON je podrugljiv naziv za idola. A zašto se radi o idolu? Razlog je dvostruk. U prvom redu jer je idol zamjena za Boga. Radi se ili o jednom ili o drugom... U drugom redu zbog značenja. Osim novca, obične novčane jedinice, Mammon simbolizira instrument želje za moći, način posjedovanja svijeta, izraz pohlepe i zastranjenja u ljudskim odnosima. Vlast koju idol ima nad čovjekom u suprotnosti je s onim što je vlastito ljudskoj osobi, koja je stvorena na Božju sliku i priliku, te samim time u suprostnosti s njezinim odnosom prema Stvoritelju” (J.M.Lustiger, Secularidad y teologia de la Cruz, Madrid 1987., str. 155-156)

 

 

 

Ne možete služiti Bogu i Mammonu! Bog naime traži SLOBODNA ČOVJEKA, A MAMMON TRAŽI ROBA ZAROBLJENA SVOJIM ŽELJAMA ZA BOGAĆENJEM! Slobodan čovjek može također biti bogat, ali nikada neće postati robom svojega bogatstva jer ima ISPRAVAN ODNOS PREMA BOGATSTVU. U korijenu svoga ponašanja ima ispravan odnos prema Bogu. On se UMJERENO SLUŽI MATERIJALNIM DOBRIMA I ZNA DA SE BEZ NJIH MOŽE ŽIVJETI.

 

 

 

Onaj koji služi Mammonu NE MOŽE ŽIVJETI BEZ SVOJEG BOGATSTVA i NEUMJERENO ŽELI JOŠ. “Postoji razlika između imati bogatstvo i ljubiti bogatstvo. Najsigurnije je ne imati i ne ljubiti bogatstvo” (Mauro Rabano). Onaj koji se oslanja na svoje bogatstvo, NE OSLANJA SE NA BOGA. Ili, bolje je kazati oslanja se na svoga idola, svoje bezvrijedno božanstvo. “Teško je onima koji se oslanjaju na svoja bogatstva da će ući u kraljevstvo nebesko. U svoja se bogatstva pouzdaju oni koji u njih stavaljau sve svoje nade” (Remigio).

 

 

 

Čovjek koji misli kako će sve svoje životne probleme riješiti samo ako radi i zgrće lovu, teško griješi. Takav napravi sve u životu, ali onda doživi razočaranja u situacijama koje ne može riješiti novcima. Razočara se u ljude, i to iz najbliže okoline kada shvati kako ne žele njegovo bogatstvo i njegov rad.

 

 

 

ISPRAVAN ODNOS PREMA BOGATSTVU

 

 

 

Vratimo se ODNOSU PREMA BOGATSTVU: “Nije zločin posjedovati bogatstvo, nego je važno posjedovati ih s umjerenošću u odnosu spram njih” (Sveti Hilarije, in Matthaeum, 19). Valja se prema svemu odnositi s MJEROM- UMJERENO. Kako s radom, tako i s novcima i imanjem. Čovjek koji iam mejru zna kako se SVEGA MOŽDA JEDNOG DANA MORA ODREĆI ŽELI LI SPASITI DUŠU. Zna kako nije kraj svijeta da izgubi sve. Bolje je izgubiti imanje nego dušu.

 

 

 

Govoreći o ISPRAVNOM ODNOSU PREMA BOGATSTVU, lako se primjeti kako neki ljudi koji IMAJU DOSTA BOGATSTVA, imaju i ispravna odnos prema njemu. Naprotiv, primjećujemo kako su neki koji NEMAJU, SPREMNI NA SVE KAKO BI DO BOGATSTVA DOŠLI. Nemaju ispravan odnos i prvom prigodom bi ZGRABILI VIŠE NEGO ŠTO IM TREBA KADA BI TO MOGLI. Ovakvi siromašci nisu siromašni, jer u njima tinja ISTA ŽELJA ZA NEUMJERNIM BOGAĆENJEM KAO I KOD MNOGIH BOGATAŠA.

 

 

 

U konačnici i jedne i druge, koji misle kako će bogatsvom riješiti svoje probleme, vode krive prosudbe o tome. Bogatstvom se ne mogu riješiti ljubavni jadi (osim kod jadnika), ne mogu se riješiti razmirice ljudi koji drže do sebe i svog dostjanstva,..., mnoštvo stvari nije rješivo bogatstvom. Unatoč tome, neki misle drugačije, i zapravo ne shvaćaju kako time sebe stavljaju na mjesto koje im ne pripada- na mjesto Mammona, božanstva koje SVE MOŽE NOVCEM I BOGATSTVOM. Za postići takvo što, SPREMNI SU NA SVE, pa sebe porobljavaju svojim novcima, svojim bogatstvom kojem služe misleći kako time postaju bogovi. Kojeg li samozavaravanja?

 

 

 

O takvima progovara prorok Ezekijel ovim riječima: „Tvoje se srce uzoholi, ti reče: 'Ja sam bog! Na božjem prijestolju sjedim u srcu morskom.' Iako čovjek, a ne Bog, ti srce svoje izjednači s Božjim. (...) Mudrošću svojom i razborom natače bogatstva, riznicu napuni srebrom i zlatom! Mudar li bijaše trgovac, bogatstvo svoje namnoži! Al' ti se s bogatstva srce uzoholi. Stog ovako govori Gospodin Bog: Jer svoje srce s Božjim izjednači, dovest ću, evo, na te tuđince najnasilnije među narodima. Isukat će mačeve na mudrost ti divnu, i ljepotu će ti okaljati, bacit će te u jamu da umreš nasilnijom smrću od onih što umiru na pučini morskoj! Hoćeš li tada pred krvnikom reći: 'Ja sam bog' Čovjek si, a ne bog, u ruci svojih ubojica. Umrijet ćeš smrću neobrezanih od ruke tuđinske!(Ez 28,2-9). Prorok govori o jadu i propasti onih koji se uzdaju u svoje bogatsvo, a ne u Boga.

 

 

 

Otkrivamo zapravo prave razloge krivog postupanja ljudi kada je bogaćenje u pitanju. Razlog je MOĆ koja se očituje MOGUĆNOŠĆU DA IMAŠ SVE, DA DOBIJEŠ SVE. To je moć koja ti daje PRIVID SVEMOĆI- DA BUDEŠ KAO BOG! Moć koja ti to omogućava lako opija, i čovjek se lako prepusti da ga ona nosi- a nosi ga jedino u propast koja nastupa prije ili kasnije.

 

 

 

KRŠĆANSKI SMISAO STVARANJA I KORIŠTENJA DOBARA

 

 

 

Volio bih stoga da malo okrenemo pojmove. BOGAT je onaj kojemu ne treba ništa i koji može bez svega. Onaj koji stalno traži još za sebe uvijek je SIROMAŠAN, bez obzira koliko bogatstvo imao. Pravo bogatstvo leži u duši čovjeka, u njegovoj slobodi da od sebe odbije sve ono što mu nije potrebno i bez čega može. Tako i najveći siromah može biti rob vlastita bogatsva unatoč tome što nema ničega. O takvim govori Gospodin: govori o ljudima koji su robovi svojih neumjerenih želja i koji zbog toga služe bogatstvu, kojima je bogatstvo i bogaćenje jedini cilj u životu.

 

 

 

U Židovskom društvu uvriježeno je bilo mišljenje kako je bogatstvo također znak Božje milosti- blagoslov. Nakon ovog govora Isusa o bogatašima, učenici ga prestravljeni pitaju: “Tko se onda može spasiti?

 

 

 

Isusov odgovor ih upućuje na Boga i odnos s Bogom. Spasit će se oni koji imaju RED U LJUBAVI- koji Boga stavljaju na prvo mjesto u svom životu i koji radi Boga znaju žrtvovati sve što imaju: “I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” Oni kojima je JEDINO PRAVO BOGATSTVO BOG, ONI ĆE DOBITI OD BOGA NAJVEĆE BOGATSTVO: ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Kršćanin prije svega ne smije zaobraviti kako su MATERIJALNA DOBRA, SAMA PO SEBI JEDNO DOBRO, jer Bog koji je dobar i koji je sve stvorio, NE MOŽE NAPRAVITI NEŠTO ŠTO NIJE DOBRO. U tom smislu, SVE, ALI BAŠ SVE ŠTO NAS OKRUŽUJE TREBALO BI NAS POSVEĆIVATI!

 

 

 

Istinski razvoj i napredak- i onaj materijalni- jest dobar i Bogu poželjan. Gospodin nikada nije propovijedao prljavštinu i bijedu. Svi se mi, u okviru svojih mogućnosti, moramo boriti protiv siromaštva, bijede i svih situacija u kojima se degradira ljudsko biće” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-90). „Zemaljska dobra nisu zla. Izopačuju se kad ih čovjek uzvisi u idole i kad im se klanja. Oplemenjuju se kada ih- kršćanskim zalaganjem za pravednost i ljubav- pretvorimo u SREDSTVA DOBRA. Ne možemo ići za ekonomskim dobrima poput onih koji tragaju za zlatom. Naše blago (...) je Krist i na njega se moraju usredotočiti sve naše ljubavi” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s Kristom, 35).

 

 

 

Gospodin je sam bio siromašan, ali u tom siromaštvu nikada nije hlepio na neuredan način za nečim. Premda materijalno siromašan, bio je zapravo BOGAT- NIJE MU NIŠTA TREBALO. Tako je i nama pokazao kako se ne treba brinuti za sutrašnji dan, ako marljivo radimo i vršimo revno svoje dužnosti: Bog će se pobrinuti za plodove.

 

 

 

Premda siromašan, Gospodin je u svoje društvo primao i bogate i siromašne, bez razlike. Time je htio pokazati kako bogatstvo nije mjerilo dobrote, već ODNOS PREMA BOGATSTVU oblikuje i čovjeka i njegovo bogatstvo.

 

 

 

Imitirati Gospodina značilo bi truditi se oko jednog SIROMAŠTVA DUŠE KOJA NIJE NAVEZANA NI NA ŠTO, a to ne ovisi imamo li ili nemamo materijalna dobra. Radi se o puno dubljoj stvari koja nas stavlja u ISPRAVAN ODNOS S BOGOM. ISTINSKO SIROMAŠTVO se sastoji od „poniznosti pred Bogom, od osjećaja stalne potrebe za njim, od čvrste vjere koja se manifestira u životu i kroz djela” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, VII-91). Riječ je NENAVEZANOSTI na materijalno i SPREMNOSTI ODREĆI SE SVEGA RADI BOGA (ono što bogati mladić nije bio u stanju napraviti). Odreknuće radi Boga znači POSTUPATI U SKLADU S MILOSRĐEM, ISTINOM I PRAVEDNOŠĆU PO CIJENU DA IZGUBIM SVE ILI IZGUBIM DOBRA NA KOJA SAM RAČUNAO!

 

 

 

Ovakav nas stav dovodi do VELIKODUŠNE DAREŽLJIVOSTI, jer onaj koji ima snage odreći se svojih dobara u korist drugoga, zna preko darivanja pokazati svoju kršćansku plemenitost. Zašto je važna ova darežljivost?

 

 

 

Važna je zbog ispravnog shvaćanja dobara: DAREŽLJIVOST NAM POMAŽE RAZUMJETI KAKO NIŠTA NA OVOM SVIJETU NIJE MOJE- SVE MI JE DAROVANO. Od te točke bismo i mi trebali shvatiti kako raditi na sliku Boga i sudjelovati u njegovu prekrasnom djelu spasenja možemo samo ako smo DAREŽLJIVI i spremni DIJELITI SVOJA DOBRA S DRUGIMA.

 

 

 

To će na pomoći da NE TROŠIMO VIŠE NEGO TREBAMO, DA SVOJE HIROVE NE ZADOVOLJAVAMO POSJEDOVANJEM STVARI, DA NE GOMILAMO BOGATSTVO DOK DRUGI GLADUJU PORED NAS,... Zapravo, shvatit ću kako se vrijednost darivanja ispunja u proslavi Boga, i da pri tom nikada ne mogu biti na gubitku- jer svoju plaću zaslužujem u Boga.

 

 

 

Ovo nam pomaže za razumjeti kako „čovjek služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove, nego ih također treba smatreati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome, nego također i drugima” (II. Vatikanski Koncil, Gaudium et spes, 69). Ovdje nije riječ o socijalizmu nego o ispravnu shvaćanju socijalnog nauka Crkve, koja potiče PRAVEDNO UPRAVITI DOBRA SVIMA NA KORIST, BEZ DA BUDU OŠTEĆENI I OSIROMAŠENI POSJEDNICI.

 

 

 

Naša je zadaća i dužnost djelovati u pravcu razvoja i napretka društva, i ne ograničavati svoje djelovanje samo na vlastitu korist kako to na žalsot mnogi danas rade.Moramo se potruditi kako bi se socijalne razlike umanjivale, kako bi se uklonile nejednakosti i kako bi osobe koje se bore za svoj život svaki dan, povratile svoje dostojanstvo na način da MOGU ŽIVJETI OD SVOG RADA.

 

 

 

Upravo ta mogućnost- DA ČOVJEK MOŽE ŽIVJETI OD SVOGA RADA, ČOVJEKA STAVLJA NA POSEBNO MJESTO U OVOM SVIJETU, jer preko toga se ostvaruje ona zadaća koju je od Boga dobio čovjek: da svojim radom sudjeluje u Božejm djelu! Kada SE ČOVJEKU USKRATI RADITI NA DOSTJANSTVEN NAČIN, KADA SE ČOVJEKU USKRATI ZARAĐENA PLAĆA- ONDA SE ČINI GRIJEH KOJI VAPIJE U NEBO! Stoga, neka se zamisle nad ovim mnogi koji imaju mogućnost zaposliti ljude i dati im plaću i neka se upitaju vode li ih u postupanju MILOSRĐE, PRAVEDNOST I ISTINA! To su kriteriji ljubavi koja je uređena koja nas dovodi do toga da U SVEMU POSTUPAMO S PRAVOM MJEROM. Vodi nas do krijeposti umjerenosti!

 

 

 

KRIJEPOST UMJERENOSTI

 

 

 

Za takvo što, u srcu mora biti “sve na svom mjestu”. Treba najprije častiti Boga u svemu, a prema svoj materijlnoj stvarnosti TREBA SE ODNOSITI S MJEROM- UMJERENO. “Umjerenost je ljubav koja se čuva za Boga u svemu i posve netaknuta” (Sveti Augustin, O običajima Crkve, 1,15).

 

 

 

Umjerenost goji TRIJEZNU DUŠU, jednostavnu, razumnu; pomaže joj djelovati posve prirodno, što privlači druge, jer se vidi kako se razumski upravlja svojim ponašanjem. Umjerenost ne pretpostavlja granice, već veličinu. Postoji niz stvari koje nas uvode u neumjerenost, u kojima srce odustaje od sebe sama, kako bi služilo krivim stvarima” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Prijatelji Božji, 84).

 

 

 

Osim toga (živeći krijepost umjerenosti) neće se samo naš život obogatiti Božjim, već će takvo ponašanje zapaliti u drugima želju za slavom Božjom” (Sveti Grgur Veliki, Homilija 2 o Evanđeljima). UMJERENOST NAS VODI PREMA SKROMNOSTI, pa čovjek koji ima umjeren odnos prema svemu, uvijek SKROMNOŠĆU NEODOLJIVO PRIVLAČI druge duše.