Advent (Došašće): Priprema za dolazak Gospodina

 

"Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da prihvačajući Božju prisutnost". Novi članak o liturgijskoj godini.

 



 

Opus Dei - Advent (Došašće): Priprema za dolazak Gospodina

 

"Podaj svojim vjernima, molimo, svemogući Bože, odlučnost da idemo u susret Kristu pravednim djelima pri njegovu dolasku, tako da okupljeni njemu s desna, budemo dostojni ući u nebesko kraljevstvo". Ove riječi iz Zbirke za prvu nedjelju Adventa (Došašća) stavljaju naglasak na posebnost razdoblja s kojim počinje liturgijska godina. Odražavajući stav mudrih djevica u Evanđeoskoj usporedbi, koje su razumno uzele dovoljno ulja sa sobom kako bi dočekale dolazak Zaručnika, Crkva poziva svoju djecu da budu na oprezu, da ostanu budni kako bi mogli primiti Krista koji prolazi, Krista tko dolazi.

 

Vrijeme prisutnosti

 

Želja za hodom Njemu u susret, za pripremu Gospodinovog dolaska[2], potiče nas na razmatranje grčkog pojma parousia, latinski adventus, odakle dolazi riječ "Advent". U stvari, adventus se može prevesti kao prisustvo, dolazak i put. Ova riječ nije izmišljena od strane ranih Kršćana; u antici, obično se koristila za označavanje prvog službenog posjeta nekog važnog - kralja, cara ili nekog od njegovih službenika - koji dolaze preuzeti pokrajinu. Također se može koristiti za dolazak bogova koji dolaze iz tmine kako bi pokazali snagu ili da budu slavljeni od njihovih štovatelja. Kršćani su usvojili ovaj pojam kako bi izrazili svoju povezanost s Kristom: Isus je kralj koji je ušao u ovu siromašnu "provinciju", naš svijet, da posjeti sve muškarce i žene. On je kralj čiji je poziv na sudjelovanje u proslavi Adventa (Došašća) upućen svima koji vjeruju u njega, svima koji su sigurni u njegovu prisutnost među nama.

 

Pri upotrebi pojma adventus, Kršćani su podrazumjevali da je Bog ovdje: naš Gospodin se nije povukao iz svijeta, nije nas napustio. Iako ga ne možemo vidjeti ili dodirnuti, kao što to možemo sa osjetilno-opipljivim stvarima, on je zaista ovdje i dolazi nas posjetiti na mnogo načina: u čitanju Svetog pisma; u sakramentima, osobito u Svetoj Pričesti; u liturgijskoj godini; u životima svetaca; u mnogim događanjima, koliko god uobičajenim unutar naših svakodnevnim životima; u ljepoti stvaranja... Bog nas voli; On zna naše ime; sve o nama ga interesira i uvijek je prisutan pored nas. Sigurnost njegove nazočnosti na koju nas liturgija Adventa (Došašća) diskretno, ali neprekidno upućuje kroz ove tjedne, pred naše oči donosi novu sliku svijeta. "Tu sigurnost koju nam vjera daje, omogućuje nam gledati sve u novom svjetlu. I sve, iako ostaje identično, postaje drugačije, jer je to izraz Božje ljubavi."[3]

 

Zahvalna sjećanja

 

Advent (Došašće) nas poziva da se zaustavimo i budemo u tišini, da upijamo Božju prisutnost. Ovo su dani kad možemo ponovno razmišljati o riječima sv. Josemaríje: "Moramo biti uvjereni da je Bog uvijek blizu nas. Živimo kao da je daleko, na nebesima visoko iznad nas, i zaboravljamo da je konstantno pored nas. On je ovdje kao otac pun ljubavi. Voli svakoga od nas više nego što sve majke na svijetu vole svoju djecu; pomaže nam, nadahnjuje nas, blagoslovom i oprostom."[4]

 

Ako uronimo u ovu stvarnost, ako o ovome razmišljamo često tijekom Adventa, osjećat ćemo se ohrabreni da u molitvi s Njim pouzdano pričamo kao i tijekom dana; pred Njega ćemo staviti sve patnje koje nas čine tužnima, nestrpljivost i pitanja koja se rađaju u našim srcima. Ovo je pravo vrijeme za osnaženje našeg uvjerenja da nas On uvijek sluša. "Tebi uzdižem dušu, O Bože moj. U tebe vjerujem; nemoj da se postidim."[5]

 

Također ćemo shvatiti da neočekivani događaji unutar dana, predstavljaju vrlo osobne Božje dodire, znakove njegove pažljive brige nad svakim od nas. Naša pozornost je često zaokupljena problemima i poteškoćama i ponekad jedva imamo snage vidjeti mnoge dobre lijepe stvari koje dolaze od Boga. Advent je vrijeme u kojem bismo češće trebali razmatrati kako nas je štitio, vodio i pomagao tijekom cijelog našeg života; zahvaliti mu za sve što je za nas učinio i nastavlja činiti.

 

Budemo li budni i pažljivi, uočavajući Božju ljubav u svakodnevnim malim stvarima, naše će srce biti prepuno djelima zahvaljivanja. Zahvalnost za dobre stvari koje nam je Bog učinio pomaže nam također i u mračnim vremenima poteškoća, problema, bolesti i patnje. "Radost evangelizacije", napisao je Papa, "uvijek proizlazi iz zahvalnosti: to je milost koju neprestano moramo unaprjeđivati."[6] Advent je vrijeme koje nas poziva da zadržimo, takoreći, unutarnji dnevnik Božje ljubavi za nas. "Zamišljam", rekao je sveti Josemaría, "da ćeš ti, poput mene, zahvaliti Gospodinu. Također znam da ćeš, bez lažne skromnosti, biti još više svjestan da ništa od ovog nisi sam zaslužio."[7]

 

Bog dolazi

 

Dominus veniet![8] Bog dolazi! Ovaj kratki uzvik otvara vrijeme Adventa i na poseban način je prisutan tijekom ovih četiriju tjedana i tijekom cijele liturgijske godine. Bog dolazi! Nije samo da je Bog došao u prošlosti, niti jednostavna obavijest da će Bog doći u budućnosti. To je nešto što se zaista događa; događa se sada i nastavit će se događati dok vrijeme prolazi. U svakom trenutku "Bog dolazi"; u svakom trenutku povijesti, naš Gospodin kaže: moj Otac još uvijek radi i ja radim.[9]

 

Advent nas poziva da postanemo svjesni ove istine i da u skladu s njom i postupamo. Sada je pravo vrijeme za buđenje iz sna. Bdijte cijelo vrijeme. Ono što kažem vama, kažem svima: bdijte.[10] Ovi pozivi iz Svetog pisma u čitanjima prve nedjelje Adventa podsjećaju nas na stalne dolaske, adventus našega Gospodina. Ne jučer, ne sutra, nego danas. Bog nije samo na nebu, nezainteresiran za nas i našu povijest. On je zaista Bog koji dolazi. Pomno razmišljanje o tekstovima liturgije Adventa pomaže nam u pripremi kako ne bismo propustili njegovu prisutnost.

 

Za Crkvene oce, Božje "dolaženje" - stalno i dio Njegovog bića - koncentrirano je u dva glavna Kristova dolaska: njegovom Utjelovljenju i njegovom slavnom dolasku na kraju vremena.[11] Advent se nalazi između ove dvije točke. Prvi dani ukazuju na očekivanje Kristovog ponovnog dolaska na kraju vremena. I dok se Božić približava, sjećanje na događaj u Betlehemu, koji je donio puninu vremena, postaje stvarniji. "Zbog tih dvaju razloga Advent je vrijeme izrazite pobožnosti i radosnog iščekivanja."[12]

 

Prvi predgovor Adventa kombinira ovu dvostruku temu: "Prvorođenac je preuzeo niskost ljudske naravi, tako ispunio plan koji je davno stvorio i otvorio nam put vječnog spasenja da kad ponovno dođe u slavi i veličanstvu i kad se sve napokon ispuni kako je pisano, mi koji čekamo na taj dan možemo zadobiti dano obećanje kojem se sada usudimo nadati."[13]

 

Dani čekanja i nade

 

Temeljno obilježje Adventa je, dakle, čekanje; ali da se to čekanje dolaska našeg Gospodina pretvori u nadu. Iskustvo nam pokazuje da idemo kroz život čekajući i nadajući se. Kada smo djeca, želimo odrasti; kao mladići i žene čekamo u nadi da ćemo pronaći veliku ljubav koja će nas ispuniti; kad smo odrasli, nadamo se profesionalnom ispunjenju, razini uspjeha koja će oblikovati ostatak našeg života; kada ostarimo, nadamo se zasluženom odmoru. Ipak, kada se te želje ispune ili ne ispune, shvaćamo da stvar kojoj smo se nadali nije dovoljna. Trebamo nadu koja nadilazi ono što možemo zamisliti, koja će nas iznenaditi. I tako, iako imamo velike ili male nade koje nas drže od dana do dana, bez najveće nade od svih, rođene iz ljubavi koju je Duh Sveti stavio u naša srca[14], sve ostalo je nedovoljno.

 

Vrijeme Adventa nas potiče da se zapitamo: Čemu se nadamo? Od čega se sastoji naša nada? Odnosno da uronimo dublje: koji smisao ima moj sadašnji život, moje danas i sada? "Ako vrijeme nije ispunjeno na način da sadašnjost ima smisao", kaže Benedikt XVI., "očekivanje postaje nepodnošljivo; ako netko nešto očekuje, ali to u određenom trenutku ne dobije, odnosno, ako sadašnjost ostane isprazna, svaki trenutak koji prođe postaje iznimno dug i čekanje postane preteško jer budućnost ostaje potpuno neizvjesna. S druge strane, kada je vrijeme prožeto smislom i u svakom trenutku vidimo nešto osobito i vrijedno, onda radost iščekivanja čini sadašnjost dragocjenom."[15]

 

Kolijevka za našeg Boga

 

Naša sadašnjost ima značenje, jer se Mesija, očekivan stoljećima, rađa u Betlehemu. Zajedno s Marijom i Josipom i uz pomoć naših Anđela čuvara, dočekujemo Ga s novim uzbuđenjem. Po dolasku među nas Krist nam daje dar svoje ljubavi i spasenja. Za kršćane nada je ispunjena sigurnošću: naš Gospodin je prisutan tijekom cijelog našeg života, u našem radu, u našem svakodnevnim brigama; On nas prati cijelo vrijeme i jednog će dana obrisati naše suze. Jednog dana, ne tako daleko, sve će naći ispunjenje u Božjem kraljevstvu, kraljevstvu pravde i mira. "Vrijeme Adventa... obnavlja ovaj horizont nade, nadu koja ne razočarava, jer je utemeljena na Božjoj Riječi. Nada koja ne razočarava, samo zato što Gospodin nikada ne razočarava!"[16]

 

Advent je vrijeme prisutnosti i iščekivanja onog što je vječno; i vrijeme radosti, intimne radosti koju nitko ne može oduzeti. Ponovno ću vas vidjeti, Isus je obećao svojim učenicima, i vaša će se srca radovati i nitko vam vašu radost oduzeti neće. [17] Radost iščekivanja je dubok kršćanski stav koji možemo vidjeti u našoj blaženoj Gospi: od trenutka Navještenja "Djevica Majka čeznula je s ljubavlju iznad svake ljubavi"[18] za dolaskom svoga Sina, Krista Isusa. Marija nas uči da čekamo mirna srca dolazak Gospodina i dok se u nutrini pripremamo za taj susret, radosno pokušavamo "izraditi kolijevku za našeg Boga u našim srcima".[19]

 



 

[1] Cf. Mt 25: 1ff.

 

[2] Cf. I Thess 5:23.

 

[3] Krist je u prolazu, br. 144.

 

[4] Put, br. 267.

 

[5] Ulazna Antifona, prva nedjelja Adventa; usp Ps 24 [25]: 1-2.

 

[6] Papa Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, 24. studenog 2013., br. 13.

 

[7] Krist je u prolazu, br. 1.

 

[8] Rimski misal, utorak u tjednima 1-3 Adventa, ulazna antifona. Usp Zech 14: 5.

 

[9] Iv 5,17.

 

[10] Rim 13:11; Lk 21,36; Mk 13,37.

 

[11] Cf. Sveto Ćiril od Jeruzalema, Kateheza 15: 1 (2. čitanje Ureda za čitanja prve nedjelje Adventa).

 

[12] Rimski kalendar, Univerzalne norme za liturgijsku godinu, br. 39.

 

[13] Rimski misal, prvi predgovor Adventa.

 

[14] Cf. Rim 5,5.

 

[15] Benedikt XVI., Homilija, večeri prve nedjelje Adventa, 28. studenog 2009.

 

[16] Papa Franjo, Angelus, 1. prosinca 2013.

 

[17] Iv 16,22.

 

[18] Rimski misal, drugi predgovor Adventa.

 

[19] Sveti Josemaría bilješke iz meditacija, 25. prosinca 1973. (AGP, Library, P09, p. 199).

 



 

Liturgija ukorijenjena u Svetom pismu

 

Dvije stvari su me potakle da prenesem ovaj tekst. Prvi je razlog taj što mi se čini kako ovaj tekst pomaže shvatiti vjernicima (ali i mojim kolegama) kako liturgija ima svoja pravila koja su utemeljena na Riječi Božjoj, te ta pravila U SEBI NOSE SLIKU SVETOPISAMSKE RIJEČI.

Drugi je razlog NEPOZNAVANJE SVETOG PISMA. Naime, LITURGIJSKO ZNAČENJE STVARI NE MOŽETE PREPOZNATI AKO NE POZNAJETE SVETO PISMO. Knjiga koja u Svetom Pismu najljepše opisuje liturgiju preko NEBESKE ILI BOŽANSKE LITURGIJE jer Knjiga Otkrivenja (Apokalipsa). Na žalost, živimo u vremenu u kojem mnogi koji to čitaju čine na krivi način, pa umjesto da se usmjere na LITURGIJU, NA MISU koju bi trebali prepoznati u riječima Otkrivenja, više se bave kojekakvim proročanstvima te čitamo po internetu i po novinama kako temeljem pročitanog "gataju" svakodnevno "prepoznajvajući" znakove Sudnjeg dana. Niti je to bitno, niti Bog želi da se bavimo time.

Puno je bitnije SUDJELOVATI SRCEM I DUŠOM U LITURGIJI koju nam je Gospodin ostavio. Stoga, Vam prenosim ovaj tekst kako bi Vam približio vezu liturgije i Svetoga Pisma.

Vjernici često nisu svjesni koliko je naša Sveta liturgija ukorijenjena u Bibliji. Arhitektura naših tradicionalnih crkava; uporaba svijeća, tamjana, i zlatnih kaleža; položaji stajanja i klečanja; oltar; pjevanje himni; svećeničke albe i tako dalje- sve je prikazano u Svetom pismu. Neki od tih detalja su obilježja drevnog židovskog hrama, ali većina njih je istaknuta u Knjizi Otkrivenja (Otkr), koja opisuje liturgiju Neba.

Liturgija ovdje na zemlji je slika liturgije u nebu; zato je ona toliko ozbiljna i ne smije se mijenjati kako kome padne napamet. Knjiga Otkrivenja opisuje nebesku liturgiju i usredotočuje se na svitak ili knjigu koja sadrži smisao života i odgovore na sve što tražimo. Također se fokusira na Janje Božje, koje stoji, ali s tragovima klanja koje je izvršeno na njemu. Zar to ne zvuči poznato? To je liturgija Riječi i liturgija Euharistije.

Dobro je biti svjestan biblijskih korijena svete liturgije, ne samo radi naše vlastite izgradnje nego i kao odgovor onim protestantskim kršćanima koji su u velikoj mjeri ove rituale ostavili po strani i kritiziraju njihovu upotrebu (tu bi se mogli ubrojiti i neki katolici).

Zbog takvih kritika moramo inzistirati na tome da su ti rituali, ispravno shvaćeni, mistično i duboko biblijski ukorijenjeni. Nadalje, oni predstavljaju nebesku liturgiju, jer gotovo svi se spominju kao aspekt bogoslužja ili liturgije koja se odvija na Nebu. U tom svjetlu, bila bi ozbiljna pogreška mijenjati ih ili imati odbojan stav prema njima.

Imajući to na umu trebali bi razmotriti biblijske reference za uobičajene elemente katoličke (i pravoslavne) liturgije. Komentari autora ovog teksta su u crvenom.

Svijeće

• Otk 1, 12-13 Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji.

U tradicionalnim katoličkim župama, postoji šest svijeća na oltaru a sedma svijeća se iznosi kada je prisutan biskup.

• Otk 4, 6 pred prijestoljem gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih.

Oltar

• Otk 9,13 Šesti anđeo zatrubi. I začujem neki glas iz rogova zlatnoga žrtvenika pred Bogom

Otk 8, 3 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem

Stolica

• Otk 4, 1kad gle: prijestolje stajaše na nebu i na prijestolje Netko sjede. 3Taj što sjede bijaše nalik na jaspis i sard. A uokolo prijestolja dúga slična smaragdu…

Dn 7, 9 Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. … U svetoj liturgiji, istaknuta je stolica svećenika. No, kada on zauzme svoje mjesto, mi ipak ne bi trebali gledati don Antu, nego samog Gospodina koji stoluje u našoj sredini.

Svećenici (starješine) u albi

• Otk 4, 4 starješine, obučene u bijele haljine…

Biskupska mitra, svećenikova bireta –

• Otk 4, 4;10 sa zlatnim vijencima na glavi… I stavljaju svoje vijence pred prijestolje …

U liturgiji, biskup smije nositi svoju mitru u samo propisanim trenucima. Ali, kada ide pred oltar mora odložiti svoju mitru. Svećenik koji nosi biretu u Staroj misi je upućen da svoju biretu skine na spomen Svetog Imena i da je odloži po strani, kada ide pred oltar.

Usredotočenost na svitak (knjigu), Liturgija Riječi –

• Otk 5, 1- 5 I vidjeh: na desnici Onoga koji sjedi na prijestolju – knjiga, iznutra i izvana ispisana, zapečaćena sa sedam pečata! I vidjeh snažna anđela gdje iza glasa proglašuje: »Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine?« I nitko – ni na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom – nije mogao otvoriti knjige i pogledati u nju. Briznem u plač jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju. A jedan od starješina reče: »Ne plači! Evo, pobijedi Lav iz plemena Judina, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih.«

U antičkom svijetu, knjige kakve poznajemo danas još nisu postojale. U 1. stoljeću knjige su se sastojale iz više komada pergamene jednake veličine, koji su savijani na sredini i spajani kožnom kopčom.

Tamjan, Zagovornička molitva –

• Otk 8, 3-4 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje….

• Otk 5, 7 i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kâda, to jest molitava svetačkih;

Himni –

• Otk 5, 8 pjevaju oni pjesmu novu:

»Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda;

• Otk 14, 1 I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova! …Pjevali su pjesmu novu pred prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće – otkupljeni sa zemlje.

• Otk15, 3 Pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu: »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju narodâ!

4Tko da te se ne boji, Gospodine, tko da ne slavi ime tvoje! Ti si jedini svet! I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja!«

Svet, Svet, Svet –

• Otk 4, 8 Bez predaha dan i noć govore: »Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!«

Prostracija (klečanje) –

• Otk 4, 10 dvadeset i četiri starješine padnu ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu – Živomu u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje …

• Otk 5,14 A starješine padnu ničice i poklone se. U današnjem okruženju, rijetko ima mjesta kako bi svi mogli leći po zemlji u stavu prostaracije. Klečanje je nastalo kao praktično rješenje za nedostatak prostora, ali zahtjeva isto ponašanje poniznog klanjanja pred Bogom.

Jaganjče Božji –

• Otk 5, 6 I vidjeh: posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina stoji, kao zaklan, Jaganjac

Aklamacije –

• Otk 5,11 I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih uokolo prijestolja, i bića i starješina. Bijaše ih na mirijade mirijada i tisuće tisuća. 12Klicahu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!«

Amen! –

• Otk 5,14 I četiri bića ponavljahu: »Amen!«

Tišina –

• Otk 8, 1 Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata. (A vi ste mislili kako vaš svećenik čeka previše dugo nakon pričesti?)

Marija –

• Otk 12, 1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.

Sretni su oni koji su pozvani na Njegovu “večeru” –

• Otk 19, 6 I začuh kao glas silna mnoštva i kao šum voda mnogih i kao prasak gromova silnih: »Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! 7Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova!; … I reče mi: »Piši! Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!«

Zlatno posuđe, ruho

• Otk 1,12 Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom. I okrenuvši se, vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka

• Otk 1,13, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom;

• Otk 5, 8 A kad on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune

• Otk 8, 3 I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.

• Otk 5,16 Iziđe sedam anđela; odjeveni bijahu u blistav bijeli lan, oko prsiju opasani zlatnim pojasom.

• Otk 15,7 sedam zlatnih čaša

Vitraji

Otk 21,10 [nebeski grad] okružen zidinama velikim i visokim, sa dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih. 13Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. 14Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih. (Slike vitraja u našim crkvama su ovdje pronašle svoj izvor.)

Izvor

(Članak iz arhive quovadiscroatia.com, prvotno objavljen 13. studenog 2014.)



KAZATI- PREŠUTJETI?

 

 

 

Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju jesu ona vezana uz ispravnu komunikaciju. Svjesni kako često nekada kažemo više nego što treba, a nekada šutimo kada bismo trebali kazati nešto, pitamo se kada govoriti i koji su kriteriji prema kojima govorimo ili šutimo kada treba.

 

 

Puno je pitanja vezano uz ono što nazivamo kršćanskom žrtvom koja često puta podrazumijeva podnošenje radi kojeg se šuti u određenim situacijama, a možda bi tada trebalo kazati nešto drugome. Ovo često unosi zabunu u kršćane koji bi rado trpjeli poput drugog Krista u suretu s bližnjima, ali im se čini kako je to trpljenje učinjeno na krivom mjestu. Kako onda razlikovati kada kazati, a kada prešutjeti, kada trpjeti?

 

 

TEMELJNI KRITERIJ- DOBRO BLIŽNJEGA; LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU

 

 

Za shvatiti ispravno ovo razmišljanje poslužit ćemo se primjerom odgoja djece. Kada je potrebno da roditelj upozori dijete na njegove greške? SVAKI PUT. Naime, ono što smatramo POGREŠKOM U PONAŠANJU NIJE DOBRO ZA DIJETE. Navikne li se dijete ponavljati pogreške, dogodit će se kako neko ZLO s vremenom počne shvaćati kao neko DOBRO ili će potpuno obezvrijeđivati posljedice nekog lošeg čina koje mu je prešlo u naviku činiti. Drugim riječima, dijete kojemu se “pusti” da se ponaša kako želi, čak i kada shvati da je počinio neku nepodopštinu, misli kako POSLJEDICE NJEGOVA ČINA NISU PROBLEM- kako nitko neće snositi posljedice. Ono što je istina u ovakvu odnosu jest da JEDINO TO DIJETE NE SNOSI POSLJEDICE SVOJIH LOŠIH POSTUPAKA AKO IZOSTANE RODITELJSKO UPOZORENJE ILI KAZNA (ako je to nužno).

 

 

Ono što nikako ne smije izostati jest RODITELJSKA RIJEČ koja dijete upozorava da radi nešto što nije dobro za njega i za druge ljude.

 

 

Izostane li roditeljska reakcija, dijete loše odgajamo i zapravo ga upravljamo na put na kojem će se ono naviknuti da ne snosi nikakvih posljedica, da drugi trpe zbog njega i to će mu postati normalno. Zapravo, odgojit ćete jedno dijete koje neće suosjećati kako s ljudima, tako i s roditeljima.

 

 

U ovim je situacijama NUŽNO KAZATI ISTINU O TOME ŠTO JEST ISPRAVNO, A ŠTO NIJE. Treba kazati zbog toga jer DIJETE TREBA NAUČITI ŠTO JE DOBRO, a ono često to samo po sebi ne može spoznati. Roditelj koji ne govori i štedi dijete od posljedica, vjerojatno puno trpi, ali njegovo trpljenje dijete nikada neće razumjeti. Naime, RODITELJ TRPI I KADA VIKNE NA DIJETE, TRPI I KADA MORA KAZNITI DIJETE (nekom primjerenom kaznom), zapravo RODITELJ TRPI UVIJEK SA DJETETOM- suosjeća s njim. Potrebno je da preko upozorenja, preko odgoja, DIJETE NAUĆI SUOSJEĆATI S RODITELJEM, učeći tako polako SUOSJEĆATI S BLIŽNJIMA.

 

 

Kada se nauči shvaćati kako drugi ljudi trpe, što je to što ih vrijeđa, dijete se uči LJUBAVI. Put prema tome ide preko ISTINE O TOME ŠTO JE DOBRO, na koju roditelji moraju upozoriti dijete. Ako to izostane, dijete neće shvatiti ni roditeljsko trpljenje, neće shvatiti koliko roditelje boli njihova pogreška, jednako kao što ih boli njihovo kažnjavanje.

 

 

Dakle, pravi razlog zbog kojeg bi TREBALO KAZATI NEKOME NEŠTO JEST LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU KOJA UVIJEK ZA DRUGOGA TRAŽI ONO ŠTO JE DOBRO, ŠTO JE ISPRAVNO.

 

 

Kada bi svak šutio pred nekim zlom, zlo bi zavladalo. Stoga je potrebno na ispravan način upozoriti bližnje, ne da bi im “solili pamet” već radi njihova dobra i iz ljubavi prema njima. Ovo je teži dio priče, jer kada nekome nešto kažete nerijetko mu povrijedite ego. I događa se da TRPI VIŠE ONAJ KOJI KAŽE NEGO ONAJ KOJI PRIMA OPOMENU.

 

 

Kao kršćani smo dužni upozoriti brata da ide lošim putem. Postoji nešto što nazivamo BRATSKOM OPOMENOM o kojoj nas i sam Gospodin poučava.

 

 

KADA ŠUTJETI?

 

 

Nekada je veći problem šutnja: kada prešutjeti nešto što mi se čini neispravnim? Kada Vam na nekome smeta neka karakterna mana, a ona je uočljiva samo Vama, hoćete li ukazati čovjeku na nju? Bilo bi poželjno, ali više od toga to treba napraviti delikatno, s velikom pažnjom, vodeći računa da ne povrijedimo bližnjega.

 

 

Vratimo se na primjer roditelja: kada jedan roditelj STALNO upozorava dijete i stalno ga ograničava vodeći bjesomučno računa o tome da mu dijete bude savršeno da nikada ne pogriješi, događa se jedna čudna stvar. Ovakvi roditelji počinju MISLITI UMJESTO DJECE, pa djeca uopće ne dobiju mogućnost da sama shvate kako su pogriješili. U ovom slučaju, stalno upozoravanje nije dobro. Nekada treba ŠUTJETI I PUSTITI DA DIJETE POGRIJEŠI KAKO BI GREŠKU I NJEZINE POSLJEDICE OSJETILO NA SEBI. Odgoji li se dijete u “staklenom zvonu”, može se dogoditi da mu svaka greška koju počini, a ne nađe na roditeljsku zaštitu, postane fatalna. Dakle, nekada treba prešutjeti kako bi se dijete “borilo” sa svojim greškama. Osim toga, kada čovjek stalno govori, kada treba i kada ne treba, dijete ga prestane ozbiljno shvaćati s vremenom. Tada prestaju svi oni dobri učinci govora i upozoravanja.

 

 

Drugi primjer možemo pronaći u nekom domaćinstvu, u kojem su najveće žrtve domaćice. One najčešće šute i rade, pripremaju svima sve i čiste za svima. Događa se da netko ne primjećuje njihov trud i nezahvalno se odnosi prema njima. Jednako se događa da netko iz obitelji biva posve nepažljiv jer SE NE MISLI NI ZA ŠTO- SVE GA ČEKA NA GOTOVO. U takvim situacijama, domaćice “eksplodiraju” i često nakon dugog razdoblja šutnje “pucaju” i one naoko postaju razlogom svađa u kući. No nije tako.

 

 

Nastaju neugodne situacije kada jedna domaćica počne prigovarati. Premda je ona u pravu, pogriješila je jer je svima UGAĐALA I UGAĐAJUĆI TRPJELA. Gdje je pogriješila? Pa previdjela je činjenicu da je trebala o nekim stvarima progovoriti RADI DOBRA SVOJIH UKUĆANA i na žalost, njezina šutnja nije ih dobro odgojila. Umjesto da shvate njezinu dobrotu, oni postaju izbirljivi, sve im smeta, imaju posebne želje, ostavljaju hranu koja im se pripremi i uopće se ne obaziru na trud domaćice,... Normalno da će žena “poludjeti” jer nitko ne cijeni nimalo ono što ona radi. Nitko zapravo ne opaža da ona radi s velikom ljubavi spram njih.

 

 

U ovakvim sitaucijama nije dovoljno “eksplodirati”, već je potrebno promijeniti svoj stav. Ovakva domaćica jednostavno mora NAUČITI KAZATI “NE” NEKIMA OD SVOJIH UKUĆANA- onima koji ne primjećuju njezinu ljubav.

 

 

Kada onda šutjeti? Šutjeti je dobro uvijek ako imate DJELATNO RJEŠENJE koje će govoriti više od tisuću riječi. Imate li dobro izgrađen stav kojim ćete promijeniti situaciju nije potrebno previše nervoznih riječi, već samo malo promjene u odnosu prema osobi koja ne odgovara svojim postupcima na Vašu pažnju.

 

 

Šutjeti je dobro uvijek kada vidite da NEĆETE PROMIJENITI NIŠTA NERVOZNIM VIKANJEM, ili KADA VIDITE DA RIJEČIMA MOŽETE POVRIJEDITI DRUGU OSOBU. Drugim riječima, kada vidite da druga osoba NEĆE SHVATITI ŠTO JOJ GOVORITE, I NEĆE SHVATITI DA JOJ GOVORITE ZA NJEZINO DOBRO I ZATO JER JE VOLITE- bolje je šutjeti. U tim je trenucima bolje MOLITI ZA OSOBU NEGO JOJ PRIGOVARATI. Bolje je prepustiti je Gospodinu, jer sami nismo u stanju ni jednom riječju promijeniti nešto u toj osobi. Tada šutnja postaje TRPLJENJE I MOŽE SE PRIKAZATI KAO ŽRTVA GOSPODINU ZA DOBRO OSOBE kojoj smo prešutjeli. Šutnja tada postaje izrazom žrtve.

 

 

Na žalost, jedna od najtežih stvari jest procjena: kada kazati, kada prešutjeti. Bolje je prešutjeti i čekati pravi trenutak za kazati. Ipak, postoje stvari o kojima se ne smije šutjeti- valja nam stoga stalno moliti i stalno tražiti načina da kažemo sve na pravi način.

 

 

ŽRTVA KAO ŠUTNJA I KAO GOVOR

 

 

Ovdje valja ponoviti: šutnja može biti trpljenje jednako kao i kada nekome nešto kažete. Sjetite se roditeljske ljubavi: nije lako roditelju odgajati djecu stalnim upozorenjima ili zabranama. I to roditelja BOLI. Stoga se i GOVOREĆI, UPOZORAVAJUĆI NA NEKO DOBRO NA ISPRAVAN NAČIN, JEDNAKO (a možda i više) TRPI RODITELJ KAO I KADA SE PREŠUTI nešto da ne bi bilo svađe.

 

 

Ovo sve može postati jedan križ svakodnevni ako se ispravno shvate stvari. Nije dobro stalno govoriti kao što nije dobro prešutjeti sve. Treba znati kada kazati, kako kazati i kada prešutjeti. U bilo kojem slučaju, ono što je potrebno treba napraviti gledajući samo DOBRO DRUGE OSOBE, a kada se gleda dobro drugoga, onda takvo ponašanje nema drugog imena osim jednog- LJUBAV.

Problem ovakvog stava jest u procjeni što jest, a što nije dobro. Ako niste sigurni da činite dobro- prešutite radije nego da povrijedite osobu. Ništa se neće dogoditi dan ili dva dok ne iskristalizirate jasno svoje stavove.

 

 

 

U POVODU SVIH SVETIH I DANA VJERNIH MRTVIH

 

Umijeće umiranja za umijeće življenja

 

Autor: Darko Grden

 Povodom blagdana Svih Svetih i Dušnog dana prenosimo Vam članak iz Glasa Koncila koji o odnosu života i smrti iz kršćanske perspektive progovara na zanimljiv način.

 

Malo koji blagdan tako stvarno i tako masovno poveže ljude kao što to čine svetkovina Svih svetih i takozvani »Dušni dan«, tj. Spomen svih vjernih mrtvih. Doista, malo se tko na te dane ne zaputi na groblje pohoditi grobove svojih najmilijih. Pa bio i na drugom kraju svijeta, čovjek će prošetati tamošnjim grobljem misleći na svoj dom, na svoje pokojne… Pastoralci će se ipak potužiti: istina, odlazak na groblja je masovan, ali se za misu na Sve svete to baš i ne može reći. Kao da mnogi Sve svete doživljavaju jednostavno kao »dan mrtvih«, a Dušni dan kao njegov svojevrsni dobrodošao nastavak, posebno za one koji imaju drage pokojnike na više grobalja. Očito je da Crkva, nudeći dva dana za slavljenje, želi naglasiti dvije različite stvarnosti. No jednako je tako očito da su dva dana iznutra ipak povezana. Je li (samo) smrt ono što ih povezuje?

 

Vlastita smrt – najozbiljniji slučaj

 Elemente za odgovor na postavljeno pitanje mogla bi ponuditi knjiga »Čovjek i smrt – Teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup«. Riječ je o zborniku radova, predavanja održanih na znanstvenom skupu na istoimenu temu od 14. do 16. rujna 2016. u Zagrebu, u organizaciji Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i udruge »Posmrtna pripomoć«. Čak 30 predavanja svjedoči o mnoštvu mogućih pristupa temi smrti (skup je imao i ekumenski i međureligijski), a u ovom prilogu bit će korišteni tek neki radovi.

 »Nužnost ‘šutnje’ pred smrću zbog onoga neznanja Jaspers tumači i kao ‘htijenje neznanja’ koje se prije svega sastoji u sljedećem: premda ne mogu znati što smrt jest, svoj život ipak moram ustrojiti u pogledu na vlastitu smrtnost i konačnost, preispitujući ga polazeći od nulte točke, tako da – opet paradoksalno – izlazi da mi je misao o smrti ne samo nit vodilja mojega izvršenja života, nego i izvor moje ‘savjesti’ i ‘odgovornosti’ prema životu.«

 Više je autora (Ante Vučković, Zoran Turza, Željko Pavić, Nenad Malović) na simpoziju, neki unutar teološkoga pristupa, analiziralo neka filozofska razmišljanja o smrti, počevši od starogrčkih filozofa do danas. Osnovni se obrisi provlače kroz sve radove. Prvo, smrt je jednostavno dio čovjekova postojanja, dio »biti čovjek«. U tom smislu Martin Heidegger, kojega, kad je riječ o misliocima koji su utirali put suvremenosti, nitko ne može preskočiti, kaže da se sav ljudski život odvija pod vidom svijesti o smrtnosti (»Sein-zum-Tode«). Drugo, smrt je neponovljiva i nepriopćiva. O njoj se ništa ne može znati na temelju iskustva, ni svojega ni tuđega. Ona je ono nepoznato što se svakim danom sve više približava. Stoga pomisao na smrt izaziva tjeskobu, strah. Posebno u onom »najaktualnijem« slučaju. O smrti se, naime, može govoriti općenito, u smislu: umire se, čovjek je smrtan. Prije ili kasnije, potom, smrt dragih osoba nameće doživljaj smrti kao nepovratnoga gubitka, što je već ozbiljan slučaj. No slučaj koji se tiče apsolutno svakoga, i to do same srži, jest vlastita smrt.

 

Drugi način postojanja ili kraj i nestanak?

 Budući da smrt sama o sebi ništa ne kazuje, presudno je značenje koje joj čovjek kroz povijest pridaje. Ona je, dakle, svjetonazorsko pitanje. O značenju koje smrti pridaje pojedinac (odnosno religijske skupine, idejne struje) uvelike ovisi i kako će oblikovati svoj život. O tome je zanimljivo zapažanje u svojem predavanju »Čovjek i smrt« u zborniku iznio dr. Ante Vučković. »No što je smrt? Prelazak u neki drugi način postojanja ili kraj i nestanak? Ta alternativa ne pokriva vrijeme ljudskoga postojanja na zemlji. Puno ranije i puno duže traje shvaćanje smrti kao prelaska. Smrt kao nepovratan odlazak u nepostojanje relativno je kasna ideja koja se pojavljuje u Gilgamešu, a svoje jasne i oštre obrise dobiva tek u naše vrijeme. Puno ranije i puno dulje traje shvaćanje smrti kao prelaska. Zato se uz smrt vežu metafore prelaska, putovanja, odlaska, oslobođenja, pozdrava, sna i slično«, kaže dr. Vučković.

 Dakako, u tu »stariju« skupinu spadaju više-manje svi religijski sustavi, posebno monoteističke religije koje naviještaju osobnoga Boga kao tvorca i jamca života. Druga skupina trudi se na neki način ignorirati smrt, bilo stvaranjem mita o savršenim ovosvjetskim društvima i poredcima (zato valjda velikim totalitarnim ideologijama nije bio problem žrtvovati milijune života svojim ciljevima) bilo okretanjem glave od problema koji smrt postavlja. Takav su pristup već u staroj grčkoj zagovarali stoici i epikurejci. Oni »tvrde da smrt ‘nije ništa što nas se tiče’, jer ‘dok živimo, smrt nije prisutna, a kada je prisutna, nas više nema’«, tumači u svojem radu »Smrt je ‘Meister iz Njemačke’« dr. Željo Pavić. Na opisanu bi se liniju mogao svrstati i današnji prevladavajući odnos prema smrti, koji je nastoji pošto-poto izgurati na margine života, propovijedajući kult uspjeha, ljepote, tijela, zdravlja.

 

Neizbježna, a ostavlja nam još neko vrijeme

 No može se reći da postoji i treći put koji, ako i priznaje da ljudski um ne može prodrijeti u samu smrt te se ne usudi govoriti što bi bilo iza nje, ipak ozbiljno uzima ljudsku smrtnost, uključujući i vlastitu. Tako dr. Pavić, tumačeći Karla Jaspersa, kaže: »Nužnost ‘šutnje’ pred smrću zbog onoga neznanja Jaspers tumači i kao ‘htijenje neznanja’ (‘Nichtwissenvollen’) koje se prije svega sastoji u sljedećem: premda ne mogu znati što smrt jest, svoj život ipak moram ustrojiti u pogledu na vlastitu smrtnost i konačnost, preispitujući ga polazeći od nulte točke, tako da – opet paradoksalno – izlazi da mi je misao o smrti ne samo nit vodilja mojega izvršenja života (‘Lebensvollzug’), nego i izvor moje ‘savjesti’ i ‘odgovornosti’ prema životu. Tek tada moja smrt postaje ona ‘granična situacija’ u sudaru s kojom odgovorno preuzimam i vodim svoj život i u kojoj prestajem ‘objektivno’ promatrati smrt kao puko uništenje i postajanje besmislenim svega.«

 »Kršćani će u Kristovoj smrti vidjeti epohalni događaj u kojem se dogodila smrt smrti. Kristovom je smrću uništen žalac smrti. Od sada se smrt veže uz stanje odvojenosti od Boga. To se stanje naziva grijehom. Gdje je zavladao grijeh, ondje caruje smrt. Tko se prikloni Kristu, ulazi u snagu njegove pobjede nad smrću i tako ulazi u život. Ljudi će i dalje umirati, ali tko umire u Kristu, probudit će se na novi život.«

 Na sličnom je tragu i Emmanuel Levinas, čiju je misao u svojem radu predstavio dr. Vučković koji kaže: »Sve što znamo o smrti dolazi iz druge ruke. Nikada iz prve. Smrt nam prijeti stoga što o njoj nemamo nikakve predodžbe. Smrt se približava i u određenom trenutku ne možemo više moći moći. (…) Smrt je apsolutno drukčija. Ona je izvanjskost koja ne dopušta nikakav odnos. Smrt ne dopušta osobni odnos. Upravo to, međutim, dopušta etički odnos. Smrt je prijetnja koja nam oduzima vrijeme i istodobno smrt nam ostavlja još vremena. Neizbježna je, a ostavlja nam još neko vrijeme. Imati vremena prije neizbježne smrti znači moći upasti u očaj ili živjeti svoje vrijeme kao bitak na smrt, ali može značiti i živjeti svoje vrijeme za drugoga. To je vrijeme u kojem je moguć odnos s Drugim. Smrt oduzima subjektu njegovu moć. No, pita se Levinas, ima li života izvan autonomije, izvan autarktičnosti subjekta, izvan gospodstva i moći? Smrt svaku brigu koja bi se htjela baviti mojom egzistencijom čini besmislenom. Čak smiješnom. Ništa nije komičnije od brige za samoga sebe u trenutku blizine smrti. Kao škrtac koji se na smrtnoj postelji skrbi za svoj novac. Skrb za Drugoga, međutim, nije ni smiješna ni suvišna na smrtnoj postelji.«

 

Isus i u smrti vrši volju Otčevu

»Ljubav je jaka kao smrt.« Taj redak iz Pjesme nad pjesmama, koji podsjeća na žrtvu svih onih koji su iz ljubavi prema drugomu prihvatili smrt te time posvjedočili da je ljudsko srce ipak usmjereno prema nadi, prema vječnomu zajedništvu u ljubavi, citira dr. Vučković kad u svojem radu započinje kratku analizu Isusova suočavanja sa smrću. Pritom ističe trajnu Isusovu svijest da ga u Jeruzalemu čeka smrt, premda »smrt nije bila njegova misija i njegovo poslanje«. »Njegovo je poslanje bilo naviještati Otčevu blizinu i ljubav, mogućnost otkupljenoga života«, kaže autor.

O neposrednom Isusovu suočavanju sa smrću dr. Vučković piše: »I Isus kao i Sokrat zna da ga čeka smrt. No on se za nju priprema drukčije. Sa svojima će slaviti pashalnu večeru. Uzet će na sebe sliku janjeta i sliku oslobođenja od ropstva. Sa svojima će razgovarati o svom odlasku. No nakon toga će se sam susresti sa svojim strahom od poniženja, patnje i smrti. Čaša. To je ime za njegovu patnju, bol, osudu i sramotnu smrt. (…) Ne želi je. Ne priziva sebi patnju. Moli da je Otac otkloni. No molitvu završava onako kako se molitva inače završava: prihvaćanjem Otčeve volje. Većina u toj molitvi površno vidi kako Otac hoće njegovu smrt. (…) Kako to da Otac Isusa uslišava u svakoj njegovoj molitvi, a kada ga jedan jedini put moli za sebe, ostaje nijem i tvrd? Kakav je to Otac koji hoće sinovljevu smrt unatoč tomu što sin moli da ga poštedi? Kako ljubiti takvoga Otca? (…) U Getsemanskom vrtu Isusu se u srcu molitve nameće najvažnije pitanje njegova života. U trenutku kada je otpor prerastao u jasnu volju da ga se ubije, da li da i dalje naviješta Otčevu ljubav prema ljudima? Nije li to trenutak za promjenu? Trenutak da i on odbaci one koji su njega odbacili? I u molitvi Isus donosi svoju najvažniju odluku: i dalje će vršiti Otčevu volju koja se nije promijenila. Od početka do kraja Otčeva je volja bila i ostala ista. I dalje će svijetu pokazivati ljubav i praštanje neovisno o tom kako će se svijet odnositi prema njemu. (…) Ni jednom gestom ne osuđuje one koji njega osuđuju i ni jednom riječju ne govori ništa što već nije govorio na vrhuncu oduševljenja svijeta.«

 

Umijeće življenja i umijeće umiranja

Posebnu pozornost autor poklanja poruzi prisutnih kod raspeća (»Druge je spasio, neka spasi samoga sebe, ako je on Krist Božji, Izabranik!«, prema Lk 23, 35) te Isusovu reakciju: »Otče, oprosti im, ne znaju što čine!« – »To da Isus ne čini ništa da bi spasio samoga sebe pokazuje upravo to da je Mesija. Jer Mesija nije došao spasiti sebe, nego druge. Njegova je smrt za druge. (…) I za svoje bližnje i za svoje protivnike«, kaže dr. Vučković.

Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih dobra su prigoda da se živi podsjete kako na svoje pokojnike tako i na vlastitu smrtnost, oboje u nadi koja svoj izvor nalazi u Bogu. Ta nada živima pomaže razlučiti privid od stvarnosti, bitno od nebitnoga.

U svjetlu uskrsnuća dr. Vučković zaključuje: »Kršćani će u Kristovoj smrti vidjeti epohalni događaj u kojem se je dogodila smrt smrti. Kristovom je smrću uništen žalac smrti. Od sada se smrt veže uz stanje odvojenosti od Boga. To se stanje naziva grijehom. Gdje je zavladao grijeh, ondje caruje smrt. Tko se prikloni Kristu, ulazi u snagu njegove pobjede nad smrću i tako ulazi u život. Ljudi će i dalje umirati, ali tko umire u Kristu, probudit će se na novi život.« Nije Isusova smrt jedina koju autor analizira. Prije njega je, kao također relevantnu za zapadnu civilizaciju, analizirao Sokratovu smrt, ističući moralnu pobjedu koju je, dragovoljnim prihvaćenjem smrti, stari grčki mudrac izvojevao za sebe i za svoje prijatelje. Isus je pak izvojevao pobjedu nad smrću, ne ponajprije za sebe, nego za druge – za sve. Nakon Isusove je smrti dr. Vučković promišljao o još dvije smrti, sv. Franje Asiškoga i sv. Majke Terezije. Njihove su se smrti, kao uostalom i životi, suobličile Isusovoj smrti. Od Isusa su naučili dva umijeća koja su – kako to već i posve ljudsko iskustvo i umovanje kaže – uzajamno tijesno povezana: umijeće življenja (»ars vivendi«) i umijeće umiranja (»ars morendi«).

 

Euharistija, mjesto čovjekove preobrazbe

Eto i implicitnoga objašnjenja zašto Crkva štuje svetce, kako one znane, kanonizirane, tako i milijune neznanih Božjih ugodnika kojih se posebno spominje upravo na Sve svete. U svetcima je opipljivo i kroz sva stoljeća nazočno Kristovo spasenje od dvaju neprijatelja od kojih se čovjek sam nikako ne može izbaviti: od grijeha i od smrti. U njima vide ostvaren ideal novoga, spašenoga čovjeka, »oprana u krvi Jaganjčevoj«, čovjeka blaženstava.

Od predavanja objavljenih u spomenutom zborniku zanimljivo je i ono koje je održao dr. Porfirije Perić, mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Na temelju pravoslavnoga nauka, koji se u biti ne razlikuje od katoličkoga, on je naglasio crkveni značaj »nadilaženja straha od biološke smrti«. Posebno pritom vrijedi naglasiti ulogu euharistije. »Ako je kršćanin u krštenju uronjen u Kristovu smrt i uskrsnuće, ako je time započeo svoju preobrazbu u novoga čovjeka, tada se ta preobrazba ponajviše nastavlja kroz euharistiju. (…) Tako je i euharistija Pravoslavne Crkve odsjev i predokus beskraja u prostoru, beskonačnoga u konačnom, neograničenoga u ograničenom, bezvremenskoga u vremenitom. Ona čovjeka ne dovodi samo pred prazan Kristov grob, nego ga dovodi do onoga budućega Carstva u kojem ne će biti muke, ni smrti, ni ikakve raspadljivosti«, kaže mitropolit Perić. Tu također valja podsjetiti i na jedinstvo zemaljske i nebeske Crkve, koje jasno dolazi do izražaja u svim kanonima (euharistijskim molitvama) u katoličkom euharistijskom slavlju.

 

Poziv na obraćenje i dani nade

Svi sveti i Dan svih vjernih mrtvih dobra su prigoda da se živi podsjete kako na svoje pokojnike tako i na vlastitu smrtnost, oboje u nadi koja svoj izvor nalazi u Bogu. Ta nada živima pomaže razlučiti privid od stvarnosti, bitno od nebitnoga. U tom su smislu prvi dani studenoga vrijeme intenzivnoga poziva na obraćenje, na još jednu korekciju puta prema čovjeku blaženstava. No ta ista nada opravdava molitvu za sve pokojne, jer sam je Isus molio čak i za one koji »ne znaju što čine«. Nada u novi život u Bogu, konačno, vodi u sveopće pomirenje, koje uključuje i pomirenje živih s mrtvima. Jer svima je obećana prva, kapitalna nagrada i u predanju Božjemu milosrđu ni jedan propust nije nepopravljiv dovijeka. Nakon svega rečenoga nije potrebno posebno isticati da istinska vjernička proslava tih dana svakako uključuje euharistijsko slavlje, u kojem se zemaljska Crkva sa svojom Glavom pridružuje nebeskoj Crkvi u hvaljenju Boga.

 

 izvor: https://www.glas-koncila.hr

 

Joseph Ratzinger (Benedikt XVI) o budućnosti Crkve

 

Govoreći na jednom njemačkom radiju 1969. godine, kardinal Ratzinger nije želio predviđati budućnost, već dati jednu perspektivu mogućeg razvoja Crkve.

 

“Budimo prije svega oprezni u našim prognozama. Ono što sveti Augustin kaže i dalje vrijedi: čovjek je ponor; ono što će ga iz ponora podići, nitko ne može vidjeti unaprijed. Onaj koji vjeruje kako Crkva nije omeđena samo onim ponorom koji je čovjek, već i drugim neizmjernim bićem koji je Bog, bit će onaj koji će prvi ustuknuti pred ovakvim predviđanjima i koji će odbiti ovako naivne želje iz kojih se vidi jedna povijesna nezrelost.

 

Unatoč tome, ovaj vijek koji donosi jednu egzistencijsku opasnost, politiki cinizam i moralni otpad, žudi za odgovorima na ova pitanja. Katolička Crkva, moralna je uzdanica i čvrsto tlo u burnim vodama života, nedavno je iskusila izvjesne promjene na sebi koja su otvorila nova pitanja i čuđenja: “Što li će biti od Katoličke Crkve u budućnosti?”

 

Tako, na radijskom prijenosu u Njemačkoj, te 1969. godine otac Ratzinger želio je ponuditi jedan odgovor vrijedan razmišljanja. Ovdje stoje bitni zaključci:

 

“Budućnost Crkve može i bit će stvar čiji se korijeni nalaze duboko u stvarnosti onih koji žive puninu svoje vjere. To nije stvar onih koji prilagođavaju sebe trenutku u kojem žive ili onih koji su skloni kritizirati druge i sebe smatrati nepogrešivim; niti je to stvar onih koji idu lakšim putem odmičući se od hoda u vjeri, proglašavajući krivim i istrošenim, tiranskim i legalističkim sve one zahtjeve koje vjera stavlja pred čovjeka, povriješujući tako i odmičući čovjeka od potrebe da žrtvuje sebe.

 

Sagledajmo ovo malo pozitivnije: budućnost Crkve, kao i uvijek, bit će oblikovana SVETIM LJUDIMA, čije će razmišljanje ići dalje od dnevnog slogana (kao na bocama vode Jane ili Studene, opaska prevoditelja), koji će gledati dalje nego što to drugi vide, jer će njihovi životi obuhvaćati stvarnost na jedna širi način. Nesebičnost koja čovjeka čini slobodnim, moguća je jedno preko malih dnevnih negacija samih sebe, preko malih žrtava. Živjeti svoju svakodnevicu ovako strasno, otkriva koliko je svaki čovjek zarobljen vlastitim egom, pa će ta strast (za žrtvama) i čovjek sam po sebi, polako otvarati oči pred stvarnosti koju živi.”

 

“Čovjek u pravilu vidi samo ono što sam proživljava i trpi. Kada bi danas samo malo postali svjesniji Boga, to bi bilo zato jer ga je lako naći preko nas samih, preko napuštanja nas samih, tako što ćemo odletjeti iz dubina svoga bića, od vlastitih ugoda ili privatnih “narkotika”. Tako bi naša nutrina zatvarala svoje dubine pred nama samima. Ako je istina da čovjek vidi samo sa svojim srcem; o kako je onda slijep!”

 

“Kako nas pogađa ovaj problem? Ovo sve znači kako su velike riječi onih koji vide Crkvu bez Boga, zapravo isprazne. Mi ne trebamo Crkvu koja će slaviti kult političkih molitava. To je posve površno, i takvi će uništiti sami sebe. Ono što Crkvi ostaje jest Isus Krist, jer Crkva vjeruje u Boga koji je postao Čovjekom obećavši nam život poslije smrti. Tip svećenika koji nije ništa više od običnog socijalnog radnika može se lako zamijeniti psihoterapeutom ili drugim specijalistom; ali svećenik koji nije specijalist, koji ne stoji “sa strane, izvan aut linije gledajući utakmicu” dajući čovjeku službeni savjet, već u ime Boga sebe stavlja na raspolaganje čovjeku, koji stoji iza čovjekove tuge, iza njegove radosti, u njegovoj nadi i u njegovim strahovima; kao jedna svećenik kojeg će trebati u budućnosti.”

 

“Pođimo korak dalje od ovog. Iz krize moderne Crkve izronit će jedna Crkva koja je dosta toga izgubila. Postat će mala i morat će se osvježavati prije ili kasnije započevši sve iz početka. Neće biti u stanju ispuniti ljudima sve što je u obilju izgradila. Kao što će izgubiti broj svojih vjernika, tako že izgubiti i nmoge društvene pogodnosti. U suprotnosti sa prošlim vremenima, izgledat će više kao jedno društvo volontera koji tome pristupaju po svojoj slobodnoj odluci. Kao i u drugim malim zajednicama, bit će uočljivija potreba za pojedinačnim inicijativama vjernika. Zasigurno će se otkriti novi oblici služenja i ređenja svećenika onih kršćana koji su svoju vjernost potvrdili već u nekom civilnom zvanju. Tako će se pastoralna skrb za vjernike voditi u manjim društvenim grupama koje su nastale iz potrebe ili u manjim kongregacijama. Pored ovog, trajna služba svećenika ipak neće biti tek stvar prošlosti; i dalje će biti nepohodna. Unatoč svim promjenama o kojima bismo mogli nagađati, Crkva će pronaći svoj bitak osvjžena i posve sigurna u sebe prići onome što se uvijek nalazilo u njezinom središtu: vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, i u prisutnost Duha Svetoga sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi, Crkva će ponovo u sakramentima prepoznati obožanjave Boga i to ne kao stvar školske liturgije, već stvarne vjere.”

 

“Crkva će biti više duhovna i neće biti podložna političkim vlastima u svom koketiranju, malo s lijevima, malo s desnima. Bit će teško ići u Crkvu, a procesa kristalizacije i pojašanjavanja stvarnog kršćanstva, koštat će Crkvu puno izgubljene energije. To će Crkvu učiniti siromašnom i postat će Crkva krotkih. Ovaj će proces biti otežan sektama (unutar Crkve, op. prev.) koje će svojim uskim gledanjem na vjeru i pompoznim naglašavanjem samo onoga što one propovijedaju, odbaciti Crkvu. Čini se kako će za ovo trebati vremena. Proces će biti dug i zamoran kao što je to bio koji je počeo sa krivim napretkom Crkve u zoru Francuske Revolucije- kada se biskup smatrao pametnim ako se izrugivao istinama vjere ili, čak kada dovodio u pitanje postojanje Boga- a završio je obnovom u devetanestom stoljeću. Ali kada ovo filtriranje Crkve završi, velika će snaga izbiti iz produhovljene i pojednostavljene Crkve. Ljudi će se u posve planiranom svijetu osjećati posve sami. Izgube li iz svoga vidokruga Boga, život će im se pretvoriti u jedan užas samoće. Potom će otkriti jedno malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ih kao i nadu koju će oni donositi, otkrit će jedan odgovor za kojim su potajno tragali cijeli svoj život.”

 

“Čini mi se sigurnim kako se Crkva nalazi pred teškim vremenima za nju. Stvarna kriza tek je počela. Bit ćemo svjedovi teških prevrata i promjena. Unatoč tome, siguran sam što će biti na kraju: Crkva neće biti mejsto političkog kulta, koji je odavno mrtav, već će biti CRKVA VJERE. Možda neće više biti jedna dominantna socijalna snaga kao što je bila donedavno; ali će uivati u novom procvatu i osjećat će se kao ljudski dom u kojem će čovjek pronaći život i nadu iza smrti.”

 

Katolička Crkva opstat će unatoč pakosti ljudi. Bilo kako bilo, mi moramo imati udjela u njoj. Moramo moliti i njegovati nesebičnost, žrtvu, vjernost, pobožnost sakramentima i po toj pobožnosti stavljati Krista u središte svoga života.

 



 

Izvor: Aletheia. org

prijevod: župnik

 

Ovaj razgovor sa kardinalom Josephom Ratzingerom pod naslovom “Kako će Crkva izgledati u drugom tisućeljeću”, u cjelovitom obliku je objavio 2009. godine Ignatius Press, a može se pronaći u knjizi pod naslovom “Vjera i budućnost”.

 

Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: 'Okasnit će gospodar moj' pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga

 

_____________________________________________________________________________________________

 

Upravitelj iz prispodobe jest netko NEODGOVORAN spram svoga posla i svoga položaja kojeg je stekao isključivo milošću gospodara. Gospodar naime, može dati službu upravitelja kome želi. Stoga, onaj koji tako službu primi, mora biti ODGOVORAN- mora ODGOVORITI NA PRAVI NAČIN ZA ONO ŠTO JE MILOŠĆU PRIMIO.

 

 

Svaki muškarac i svaka žena služe u Božjoj vojsci. Čuvaju neki dio njegove utvrde u svijetu. Neki su vojnici smješteni u zidinama, a drugi u unutrašnjosti dvorca. Svatko treba vjerno obavljati svoju dužnost i zadatak. Nitko ne može napustiti svoj položaj. Kada bi se to dogodilo, onda bi utvrda bila izložena napadima pakla” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII- 312).

 

 

Drugim riječima, ODGOVORITI NA BOŽJI POZIV uvijek je vezano uz TRENUTAK KOJI SE ŽIVI. Ono što je potrebno UČINITI U TOM TRENUTKU- VALJA UČINITI NAJBOLJE ŠTO SE MOŽE: “Ako si bio izabran, pozvan od ljubavi Božje da ga slijediš, dužan si mu odgovoriti, …, a i ništa manje, dužan si i druge voditi, doprinositi svetosti i ispravnu putu ljudi, tvoje braće” (Josemaria Escriva de Balaguer, Kovačnica, 360).

 

 

Naš se odgovor Bogu ne tiče samo nas samih, već i svih koji nas okružuju. Svojim ponašanjem, ne samo da odgovaramo Bogu na sve što nam je u životu dao, već i druge potičemo na razmišljanje o Bogu. Izostane li ovo drugo, naš se apostolski zadatak neće do kraja izvršiti. Drugim riječima, naša se osobna odgovornost ne odnosi samo na nas, već uvijek i na ljude kojima smo okruženi. “Papa Ivan Pavao I. jednom je govorio o obavezama učitelja. Naveo je primjer jednog poznatog sveučilišnog profesora iz Bologne, koji je jednom otišao u Rim sudjelovati na nekim proslavama. Susreo se i s ministrom obrazovanja, koji mu- kad je profesor morao poći- kaza neka još ostane, neka bude njegov gost. Profesor mu odgovori da ne može jer sutra drži predavanje na sveučilištu i studenti ga očekuju. - Ja te oslobađam ove obaveze- kaza mu ministar. -Vi me možda oslobađate, ali ja sebe ne oslobađam- odgovori profesor, koji je imao visoku svijest o školi i o đacima. Bio je od one vrste ljudi koji su govorili- Za poučavanje Johna latisnkom, nije dovoljno samo znati latinski, treba također poznavati i viljeti Johna- ili – Vrijednost neke lekcije ovisi o njenoj pripremi (Usp. Ivan Pavao I. Angelus, 17. rujna 1971.). Ovaj je čovjek duboko ljubio svoje zvanje. Koliko puta samo trebamo kazati sebi- Ja ne oslobađam sebe, čak i kada okolnosti možda nude oslobađanje od dotične obaveze” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, VIII-313).

 

 

Za biti odgovoran potrebno je IMATI SVIJEST O TOME KAKO SMO SVE ŠTO U ŽIVOTU IMAMO ZAPRAVO PRIMILI KAO DAR OD BOGA, TE JAČATI VOLJU DA SE SVOJE DUŽNSOTI VRŠE REDOVITO UNATOČ NEPRILIKAMA NA KOJE PRI TOM NAILAZIMO. Kada čovjek shvaća kako nije on sam zaslužan za ono što ima, već je sve što je radio zapravo oplemenjeno milošću Božjom, takav shvaća koliko je pred Bogom malen. Shvaćajući kako je na NJEGOVU MJESTU MOGAO BITI BILO TKO DRUGI, kako JOŠ POSTOJI NA OVOM SVIJETU LJUDI KOJI RADE KAO ON ILI MOŽDA BOLJE OD NJEGA, A IPAK ON JE TAJ KOJI JE “ISKOČIO” PO NEČEM, takav čovjek pokazuje kako je PONIZAN I ZAHVALAN.

 

 

To je početna točka jednog zdravog apostolata u kojem čovjek neće koristiti svoj položaj da bi se još više izdizao, već da bi izdignut pomagao i drugima da se izdignu.

 

 

Trebaš priopćiti drugima Ljubav Božju i revnost za duše kako bi oni opet upalili mnoge druge koji stoje na trećem mjestu, a svaki od tih posljednjih da upali svoje kolege s radnog mjesta. -koliko duhovnih kalorija trebaš!- I koliko velika odgovornost ako se ohladiš! -A- ne želim ni pomisliti- kako strahovit zločin, ako pokažeš loš primjer” ((Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 944).

 

 

Ova poniznost i malenost ne znači beznačajnost. Biti ponizan i malen ne zanči biti neki bezveznjaković koji nikome ne znači ništa. Čest je slučaj da ljudi postanu malodušni u svom kršćanstvu i pomisle kako ništa oni ne mogu promijeniti, jer, kao oni nikome ništa ne znače. Potpuno krivo! Upravo to želi onaj koji nam stavlja svakodnevne prepreke na putu prema Kristu! Želi da postanemo malodušni i da odustanemo JAVNO OD SVOG KRŠĆANSKOG ŽIVLJENJA VJERE, DA NE POKUŠAVAMO NIŠTA, DA SE UMRTVIMO. Želi da se suobličimo svijetu, da postanemo kao drugi, da pobjegnemo od problema, da ne rješavamo ništa niti da se upinjemo promijeniti išta jer, čini se kako to sve skupa nema smisla,.... Razmišljati treba upravo na suprotan način. Nisu bitni naši planovi, već Božji planovi za nas. A oni se neće moći ostvariti ako mlako pristupamo životu i vjeri, ako svoje poslove i dužnosti obavljamo tako da nas nije briga za ništa, misleći kako to nema nikakve važnosti za ovaj svijet ili u Božjim očima djeluje maleno i beznačajno.

 

 

Tek kada se shvati kako je MALENI ČOVJEK VELIK I BITAN U OČIMA VELIKOG BOGA, može se dobro razumjeti VAŽNOST ODGOVORNA PONAŠANJA U DRUŠTVU JEDNOG KRŠĆANINA, JEDNOG OBIČNOG, MALOG ČOVJEKA: “Ne budi... bedast. Istina je da u najboljem slučaju, igraš ulogu jednog malog vijka u tom velikom Kristovom pothvatu. Ali znaš li što znači ako vijak ne steže dovoljno ili ako iskoči iz svog mjesta? Popustit će komadi većeg obujma ili će se slomiti zupčanici. ZASTAT ĆE S RADOM. Možda će se pokvariti cijeli ustroj. Kako je veika stvar biti maleni vijak!” (Josemaria Escriva de Balaguer, Put, 830)

 

 

PRVO GOSPINO UKAZANJE

 

Jeste li znali da je prvo ukazanje Blažene Djevice Marije bilo zapravo slučaj bilokacije? To se zbilo za vrijeme kad je Blažena Djevica još uvijek bila na zemlji, prije njezina uznesenja na nebo 40. godine

 

Prvo Marijino ukazanje dogodilo se samo nekoliko godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća: Blažena Djevica se u Španjolskoj ukazala jednom od apostola, sv. Jakovu Velikom, bratu sv. Ivana. Svetište koje je ovaj apostol dao podići na tome mjestu poznato je pod nazivom svetište Gospe od Stupa koje smo prigodom hodočašće u Lourdes posjetili u ZARAGOZI .

 

Pred njim se, obasjana svjetlom, nalazila Djevica Marija okružena tisućama anđela

 

Bili su to sami počeci kršćanstva. Apostol Jakov je propovijedao u poganskoj rimskoj pokrajini Hispaniji, današnjoj Španjolskoj. Međutim u svojim je evangelizacijskim naporima naišao na velike poteškoće pa je upao u stanje krajnje potištenosti.

 

Jedne noći, dok je molio na obali rijeke Ebro u blizini današnjeg grada Zaragoze, iznenada ga je obasjala velika svjetlost. Jakov je kleknuo netremice gledajući u svjetlost. Prizor koji je vidio bio je nevjerojatan! Pred njim se, obasjana svjetlom, nalazila Djevica Marija okružena tisućama anđela.

 

Ustraj; sve što radiš za Isusa urodit će velikim plodom

 

Djevica Marija je Jakovu rekla da treba ustrajati, uvjeravajući ga da će sve što radi za Isusa na koncu uroditi velikim plodom te će se mnogi okrenuti vjeri. Zamolila ga je da na mjestu na kojem se ukazala sagradi crkvu. Pritom je ondje položila stup od jaspisa a na vrh stupa mali kip koji prikazuje nju s Djetetom Isusom u njezinu naručju.

 

Budući da je Blažena Djevica tada još bila živa, živjela je u Jeruzalemu – dakle, to se dogodilo prije njezina uznesenja u nebo – smatra se da je ovo njezino ukazanje zapravo bilokacija.

 

Jakov je tada okupio nekoliko novih sljedbenika i započeo s radom na kapeli na mjestu koje mu je Blažena Djevica Marija naznačila. Ta kapela, koja je prva crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, do danas je obnovljena mnogo puta, a poznata je kao bazilika Gospe od Stupa. Nalazi se točno na mjestu na kojem se Gospa ukazala prije otprilike 2 000 godina.

 

Jakov – prvi apostol koji je umro za vjeru

 

Jakov se, nakon posvete crkvice, vratio u Jeruzalem.

 

On je bio prvi apostol koji je umro za vjeru. Naime, godine 44. Herod Agripa mu je dao odrubiti glavu. Jakovljevi su učenici odnijeli njegovo tijelo u Španjolsku te su ga ondje pokopali.

 

Bombe nisu eksplodirale

 

Kip i stup koji je prilikom ukazanja ostavila Gospa uzeo je pod zaštitu narod Zaragoze. Uz njih se vezuju brojna čuda, što potvrđuje da je njihovo porijeklo božansko.

 

Za vrijeme Španjolskog građanskog rata, godine 1936., pripadnici ljevičarske republikanske vlade bombardirali su svetište, ali bombe koje su pale na crkvu nisu eksplodirale. Nitko nije smio dotaknuti kip osim četvorice svećenikâ koji su bili zaduženi za brigu o crkvi te novorođenčadi, koju su roditelji mogli podići kako bi dotakli sliku svoje nebeske majke.

 

Noga koja je čudesno izrasla!

 

Autentičnost Gospina ukazanja potvrđivali su prvi pape a tako i oni koji su Crkvom upravljali kasnije. Primjerice papa Kalisto III. je godine 1456. potaknuo vjernike da hodočaste Gospi od Stupa.

 

Čudo ukazanja, koje je bilo temelj za podizanje svetišta, bilo je i službeno priznato.

 

Najistaknutije se čudo povezano sa svetištem dogodilo u 17. stoljeću. Prosjak Miguel Pellicer iz grada Calande, koji nije bio sposoban za rad zato što mu je noga bila amputirana, neprestano je u svetištu molio Blaženu Djevicu da mu pomogne. I njegova je noga čudesno izrasla.

 

Autentičnost svetišta je potvrđena

 

Tijekom stoljeća pojavile su se brojne kontroverze vezane za autentičnost ovog svetišta. Papa Inocent III. je, na poticaj iz Španjolske, sazvao 12 kardinala koji su istraživali sve dostupne podatke vezane za svetište. Rezultat toga istraživanja bio je taj da je, 7. kolovoza 1723., Sveta kongregacija za obrede potvrdila njegovu autentičnost. Godine 1730. papa Klement XII. dopustio je da se blagdan Gospe od Stupa slavi diljem Španjolskog carstva. A ubrzo nakon toga Gospa od Stupa je proglašena zaštitnicom čitavog španjolskog svijeta.

 

Blagdan Gospe od Stupa obilježava se 12. listopada.

 

Naša Gospo od Stupa, moli za nas!

 

 

 

 SVETI MIHAELE ARKANĐELE (SANCTE MICHAEL ARCHANGELE)

 Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju: protiv pakosti I zasjedama đavoskim budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo. I ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu I druge duhove zlobne, koji svijetom prolaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao potjeraj.