Iv 5, 1-3a.5-16

 

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika — slijepih, hromih, uzetih.

 

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.

 

Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!« On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: 'Uzmi svoju postelju i hodi!'« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: 'Uzmi i hodi?'« No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! 'Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

 

 

 

MJESTO RADNJE-MJESTO MILOSRĐA

 

Današnja scena smješta nas kod Ovčjih vrata u čijoj je blizini bio bazen nazvan Bethzata. Ovčja vrata (ili Probatika, zbog grčke riječi probata- ovca) služila su za progon stoke koja je bila namijenjena žrtvovanju. Zbog blizine Ovčijh vrata I bazen se nazivao često istim imenom (Probatika).

 

 

 

Bazen je u obliku trapeza, izdubljen u stijeni i pronađen je iskapanjem tek krajem XIX. stoljeća. Peti je trijem bio neuobičajen i nije ga se moglo odmah pronaći. Tek naknadnim iskapanjima pronađen je jedan popriječni trijem (peti) koji je dijelio bazen na dva dijela, pa sa velikom sigurnošću možemo kazati kako nam je poznato mjesto ovog bazena.

 

 

 

Sama riječ BETHZATA prevodi se kao KUĆA MILOSRĐA. Starija vezija Biblije (Siksto- Klementinova) otkriva nam čemu je bazen služio. U jednom njenom dijelu stoji kako su svi bolesnici čekali da se uzbiba voda, jer je u tom trenutku anđeo Gospodnji silazio nad vode I prvi koji bi se okupao u bazenu, izliječen bi bio od bilo koje bolesti. Neovulgata, novi prijevod Bibilje, ispušta ovaj dio prijevoda ostavljajući nam samo ovo što čitamo u današnjem evanđelju.

 

 

 

ISUS SE POISTOVJETIO S BOGOM U DJELOVANJU: Sudac koji sudi milosrđem

 

Ovo je izliječenje jedno u nizu onih koje Isus čini u SUBOTU kada je Židovima zabranjeno raditi bilo koji posao. Mojsijev je Zakon obilježio subotu kao dan za tjedni odmor u kojem se IMITIRA BOŽJE DJELOVANJE U STVARANJU. Pa, ako Bog subotom “odmara”, onda se I čovjek tako treba ponašati. Podsjećam Vas kako I mi katolici imamo usađenu potrebu imitiranja Boga. Ipak ono se usmjerava DJELIMA LJUBAVI, ŽRTVI, MILOSRĐU.

 

 

 

Sveti Toma Akvinski odbacuje ovo razmišljanje Židova po kojem se “Bog odmara”: “Židovi, želeći oponašati Gospodina u svemu, nisu ništa radili subotom, pa ispada kao da Bog subotom apsolutno ništa ne radi. Istina je kako je pri stvaranju svijeta zaustavio stvaranje u subotnji dan, ali nije time prestao djelovati... Bog je uzrok sviju stvari na način da u svim stvarima postoji kao njihov uzrok, pa kada bi u jednom trenutku Bog pretao djelovati svojom moći, sve ono što u prirodi nalazimo u hipu bi prestalo postojati” (Super Evangelium Ioannis, ad loc.). Stoga Isus I govori: “Otac moj sve do sada radi pa i ja radim” (Iv 5,17), ukazaujući pri tom na Boga kao svoga Oca.

 

 

 

Ovo je za Židove bilo svetogrđe jer je sebe Isus povezao s Bogom. Židovi su u Božjem djelovanju ipak radili jednu suptilnu razliku. Naime, razdjeljivali su djelovanje Boga u djelu stvaranja od onog koje ima doći i uspostaviti konačnu pravednost (Posljednji sud). Tako su razmišljali o (istom) Bogu kao Stvoritelju i kao o Sucu. Prema Židovskom razmišljanju, kao Stvoritelj, Bog je prestao djelovati; no kao Sudac, tek će očitovati svoje djelovanje po ljudima u Posljednjem danu. Isus se u ovom činu poistovjerio sa Bogom- Sucem koji svoje djelovanje očituje na ljudima.

 

 

 

Židovi su svoje djelovanje stavili u kontekst oponašanja Boga Stvoritelja, pa su počivali subotom. No Isus se IZDIŽE IZNAD SUBOTE, pokazuje svojim djelovanjem na jednu PRAVEDNOST koja nadilazi razmišljanje Židova, pokazuje ne jednu MILOSRDNU PRAVDU koja se stavlja IZNAD ZAKONA, a to smije učiniti samo BOG. Zato Židovi gledaju smaknuti Isusa.

 

 

 

Isus opovrgava njihovo shvaćanje Boga I daje ima do znanja da Bog uvijek djeluje, pa I subotom. Njegovo se milosrđe ne može ugasiti u subotnji dan. Stoga je I ovaj propis o suboti bezsmislen, jer ne može odgovoriti u svemu na zahtjeve ljubavi prema bližnjemu.

 

 

 

STRPLJIVOST U NEVOLJAMA: boriti se za krijeposti ustrajno- rezultati ne doalze preko noći

 

Pogledajmo malo sada I čovjeka koji BOLUJE TRIDESET I OSAM GODINA. On uporno čeka I nada se kako će se pojaviti netko tko će mu pomoći doći do bazena kada se voda uzbiba kako bi ozdravio. Trideset i osam godina čekanja!!! Koje li strpljivosti, upornosti i optimizma!

 

 

 

Od ovog jadnog čovjeka trebmo se učiti kako se NIKADA NE SMIJEMO PRESTATI BORITI SA VLASTITIM NESAVRŠENOSTIMA, TE KAKO U TOJ BORBI TREBAMO IMATI STRPLJENJA. Najprije trebamo shvatiti kako ovom BORBOM PROTIV SVOJIH NESAVRŠENOSTI pokazujemo kako VOLIMO BOGA OD KOJEG OČEKUJEMO POMOĆ U BORBI. Budući da je bolest ovog čovjeka zapravo slika naših grijeha, razumijemo kako Bog od nas traži da se borimo protiv grijeha, protiv mana naše naravi. Želi da se borimo i da tu borbu stalno započinjemo.

 

 

 

Sveti Ivan Zlatousti to komentira ovako: “Gospodin se nije obratio oduzetom da bi od njega čuo odgovor- bilo je to nepotrebno- nego da svima pokaže ustrajnost čovjeka koji je trideset i osam godina, bez odustajanja, uporno čekao ozdravljenje” (Homilije na Ivanovo evanđelje, 36.). Lako je moguće da Bog I od nas zahtijeva jednu dugu borbu sa vlastitim nedostatcima. Zahtijeva jer želi da se ti nedostaci potpuno iskorijene, pa u tome želi temeljitost. Bog NE TRAŽI POVRŠAN PRISTUP U BORBI ZA VLASTITU DUŠU- takav pristup vodi do odustajanja od borbe I lako zanemaruje nedostatke ili se navikava na nijh. Bog želi USTRAJNOST U BORBI I POSTOJANOST U NADI DA ĆE BORBA ZAVRŠITI USPJEHOM. Ustrajnost i postojanost u borbi zahtijevaju STRPLJIVOST!

 

 

 

Bolesnik je trideset i osam godina čekao čas ozdravljenja! Treba ga slijediti u njegovoj strpljivosti, I ne postati pri tom poput onih kršćana koji nakon brojnih borbi padaju I govore kako nemaju snage za daljnje borbe, premda im je pomoć na dohvat ruke- u molitvi, u sakramentima.

 

 

 

Kada je riječ o strpljivosti koju moramo imati u borbi sa nedostatcima, onda ta strpljivost mora biti usmjerena NAMA I BLIŽNJIMA. Što se nas samih tiče, bez strpljivosti u borbi sa manama i grijesima, nikada nećemo rasti u krijepostima. Krijeposti NE DOLAZE PREKO NOĆI NEGO SE STJEČU UPORNIM RADOM NA SEBI. “Treba trpjeti, strpljivo, vlastitu nesavršenost, čineći MIRNA SRCA sve što možemo da bismo napredovali. Čekajmo strpljivo dakle, na naš duhovni napredak, bez obzira što smo svjesni da smo premalo učinili u prošlosti, nastojmo s ustrajnošću učiniti više u budućnosti” (J. Tissot, El arte de aprovechar nuestras faltas; Umjetnost izvlačenja koristi iz naših grešaka).

 

 

 

ZAŠTO SE BORITI? Rasti u poniznosti, krijepostima, te u ljubavi spram Bogai bližnjih

 

Borba nas upoznaje sa našim nedostatcima pa nas spoznaja o vlastitim greškama treba učiniti poniznijim i osjetljivijim na potrebe drugih čije bismo greške trebali prihvaćati s više razumijevanja.Moguće je da će Gospodin tražiti od nas takvu borbu tijekom dugog razdoblja, možda trideset i osam godina, da bismo rasli u određenoj krjeposti ili prevladali ono što je negativno u našem nutarnjem životu” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-178.). Jedan poznati duhovni autor ukazao je na važnost “STRPLJENJA SA VLASTITIM MANAMA, ističući kako treba razviti VJEŠTINU IZVLAČENJA KORISTI IZ VLASTITIH NEDOSTATAKA” (J. Tissot, El arte de aprovechar nuestras faltas; Umjetnost izvlačenja koristi iz naših grešaka). Potrebno je najprije izgrađivati ispravan odnos prema sebi samome kako bismo shvatili tko smo i što smo i kako ne bismo gajili krivu sliku o sebi koja nas može odvesti u grijeh.

 

 

 

Najprije na sebi shvaćamo kako nedostatci nisu bitni, već nastojanje da ih se riješi. Pri tom rastemo u poniznosti, jer valja najprije sebi kazati ono što griješimo. Dakle, prije sebi, nego drugim, valja spočitati nešto. Nakon toga, u pravilu shvaćamo i svoju želju da se popravimo, jednako kao što shvaćamo koliko je važnija KOREKCIJA OD NEDOSTATKA. U tom smislu bi se trebao mijenjati i naš odnos prema drugim ljudima.

 

 

 

Valja nam uvažavati nedostatke drugih kako ne bismo kritizirali bezrazložno ljude umjesto da ih potičemo na rast u krjepostima. Naime, imajući razumijevanja za sebe, bolje ćemo uvažavati druge u njihovim manama i naći načina za ukazati na pogreške. Sveti Ivan Zlatousti savjetuje: “Nastavi opominjati i savjetovati I nekoj se u tome ulijeniti. Uvijek budi ljubazan i pristojan. Nisi li primjetio koliko često slikari brišu svoje poteze i povlače nove, nastojeći naslikati neko lijepo lice? Ne dopusti da slikari budu bolji od tebe! Jer ako oni ulažu toliko truda u oblikovanje vanjskog izgleda, koliko je veći razlog da se potrudimo oblikovati dušu, nastojeći je dovesti do savršenstva” (Homilije na Matejevo evanđelje, 30.).

 

 

 

Moramo računati kako će i drugi imati mana baš kao što ih imamo i mi. Nekada su upravo te mane drugih jedno dobro “ogledalo” u kojem možemo vidjeti sebe i svoje greške. Stoga ne bi trebalo biti nestrpljiv od drugih i od njih samih zahtijevati nešto “preko noći”, a prema sebi gajiti strpljivost. Nestrpljivost dovodi do neprijateljstava, vidi se po nestrpljivosti naše nerazumijevanje drugih, a time nedostatak poniznosti i ljubavi. “Trpi strpljivo nedotatke i slabosti drugih imajući uvijek pred svojim očima vlastitu bijedu zbog koje bi ti sam trebao imati razumijevanja za druge” (J. PECCI, Leon Xlll, Vježbe u poniznosti, 22).

 

 

 

(...) ova STRPLJIVOST neka bude pokretač našeg razumijevanja za druge, uvjereni da duše poput dobra vina postaju bolje s vremenom” (Sveti Josemaria ESCRIVA DE BALAGUER, Prijatelji Božji,78). Slika dobra vina koje s vremenom postaje bolje dobro oslikava koristi našeg strpljenja sa svima: s vremenom se osjećaju velika poboljšanja u našoj duši: strpljivost nam služi kako bismo rasli u PONIZNOSTI, KRIJEPOSTIMA I LJUBAVI PREMA BOGU, ali i da bismo drugima postali primjerom kako se strpljivošću može sve postići.

 

 

 

Poniznost je nužna stvar za naš kršćanski rast koja nam najčešće nedostaje i najčešće ne vidimo kako nam nedostaje. Ona je potrebna za razumijevanje potreba i nedostataka drugih ljudi. Potrebna nam j ei kako druge ne bismo zbog njihovih nedostataka smatrali “nižim bićima” ili se umislili kako smo posebni. Ova krjepost pomaže nam prepozanti svoje greške u tuđima.

 

 

 

Ova je krjepost temelj svih ostalih krjeposti i kao takva otvara put pravoj bratskoj ljubavi i ljubavi spram Boga. Razumijevanje za tuđe slabosti pokazuje koliko imamo ljubavi u sebi, a razumijevanje se ne iskazuje bez strpljenja. Tako zapravo ljubav treba biti pokretač naše strpljivosti, a strpljivost u borbi sa svojim i tuđim nedostatcima rezultira većom ljubavlju.

 

 

 

OPONAŠATI BOGA U STRPLJENJU I LJUBAVI

 

Tko može pojasniti ono što čini ljubav božja? Tko može opisati njezinu ljepotu? Ljubav nas uzdiže do nezamislivih visina. Sjedinjuje nas s Bogom, pokriva mnoštvo grijeha, ljubav može sve, i sve podupire strpljivošću; u njoj ne postoji ništa što se uzvisuje i ništa što druge zanemaruje; ljubav ne dopušta podjele, ne promiče razdore, nego radi na zajedništvu; ljubav nalazi svoje savršenstvo u izbranim od Boga, i bez nje ništa nije važno u očima Božjim” (Sveti Klement, Polsanica Korinćanima).

 

 

 

BOG JE STRPLJIV, kako s nama tako I sa drugim ljudima. “Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” (2Pt 3,9). Petar pojašanjava kako nam BOG SVOJIM STRPLJENJEM DAJE VREMENA I PROSTORA DA PROMIJENIMO SVOJE NEDOSTATKE, da pokušajmo oponašati Njega u tome. Želi da mu u strpljenju u nevoljama, strpljenju sa drugim ljudima i sa samima sobom, oponašamo i Njegova Sina. I ne samo to već to STRPLJENJE koje redovito podrazumijeva i TRPLJENJE SA STRANE ONOGA KOJI JE STRPLJIV, prikažemo u MOLITVAMA ZA DRUGE.

 

 

 

Ovo moje strpljenje, sjedinjeno sa zaslugama pregorke Muke Gospodinove (…) otpustit će moje kazne koje bi trebao trpjeti u čistilištu, i zahvaljujući božjoj dobroti, uvećat će moju nagradu u Nebu” (Sveti Thomas Moore, Pismo napisano iz zatvora svojoj kćeri Margaret). Ovaj sveti čovjek koji je trpio puno i bio strpljiv u svojoj nevolji shvatio je kako sjedinivši svoje patnje s GOSPODINOVIM PATNJAMA U MOLITVI, može iz svoga trpljenja izvući veliku korist za sebe u Nebu. Mi često gubimo iz vida ovaj spasenjski element strpljenja sa sobom i sa drugima: ne svhaćamo strpljivost kao nužno sredstvo trpljenja, jer ni trpljenje ne znamo prikazati u molitvama za nekoga i sjediniti se tako sa Gospodinom u njegovoj Muci, kako bismo sami po trpljenju dobili nagradu u Nebu. Sveti Thomas Moore je trpio NE ZATO ŠTO JE MORAO, jer se i njemu otvarala prigoda da odustane od svoje vjere i spasi život, već je TRPIO JER JE TO ČINIO I NJEGOV GOSPODIN. TRPIO JE PO UZORU NA ISUSA KRISTA. I u tom trpljenju iskazao je nevjerojatno strpljenje sa svojim progoniteljima koje ničim nije osudio. Upravo suprotno, molio je za njih.

 

 

 

STRPLJENJEM SE RASTE U NADI

 

Kada čovjek ima strpljenja polako raste u krjeposti NADE koja ga potiče razmišljati kako ĆE SVE BITI U REDU NAKON ŠTO NEVOLJE MINU i kako te nevolje nisu tu da bi nas uništile već da bi nam pomogle u duhovnom rastu i suobličavanju s Bogom. “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, (4) postojanost STRPLJIVOŠĆU, STRPLJIVOST nadom. (5) Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rm 5,2-5). Ovaj tekst iz Poslanice Rimljanima jasno govori kako nekada NEVOLJA biva izvorom nove snage i novih milosti za nas.

 

 

 

U originalu Neovulgatina prijevoda, stoji kako POSTOJANOST U NEVOLJAMA RAĐA STRPLJIVOŠĆU (u našim prijevodima naći ćete izraz “prokušanost”). Ta strpljivost je očito potrebna kako se ne bi izgubila NADA, a nada je jedna vrhunaravna vrlina koja nam postaje motorom za život u nevoljama jer nas upravlja “gledati” unaprijed u neka rješenja koja su pozitivna i koja su nam dohvatljiva.

 

 

 

Budimo ustrajni u borbi sa svojim nedostacima, a strpljivi sa drugim ljudima kako bi I oni imali vremena uočiti vlastite I ući u borbu s njima. Više od svega, ovakav će nam stav donijeti VELIKO POUZDANJE U BOGA OD ČEGA ĆEMO U KONAČNICI BAŠTINITI MIR. “Neka te NE UZNEMIRAVA ništa, jer sve prolazi, samo se Bog ne mijenja, STRPLJIVOŠĆU SE SVE MOŽE; onaj koji Boga ima, njemu ne nedostaje ništa; DOVOLJAN MU JE SAMO BOG” (Sveta TEREZA VELIKA, Poesías Vl, p. 1123).”

 

 

 

BITI STRPLJIV U BORBI: put do vlastitog spasenja

 

Često nam se događa, a da to i ne znamo kako nas Gospodin kuje u strpoljivosti. Bez strpljivosti, mogli smo nadam se shvatiti, teško je da ćemo imati razumijevanja za druge ljude. Bez razumijevanja nema ni ljubavi, nema opraštanja, nema ispravnog kršćanskog odnosa prema bližnjema.

 

 

 

Ovo dakako isključuje ispravan odnos i prema Bogu. A razoriti odnos s Bogom je propast za čovjeka. Upravo to jest pravi razlog zbog kojeg nas Gospodin poučava na suptilan način STRPLJENJU I USTRAJNOSTI U SVAKODNEVNIM BORBAMA I NEVOLJAMA.

 

 

 

Htio bih progovoriti o jednom dijeu te borbe koji nas često dovodi DO GUBITKA NADE DA JE MOGUĆE NEŠTO NAPRAVITI. Naime, često se ispovijedamo i često to činimo ispovijedajući stalno iste grijehe. Gledajući na to iz perspektive čovjeka KOJI SE BORI, a ne lijenčine koji ne radi ništa sa sobom, postavljamo pitanje: zašto Bog, takvom čovjeku koji se bori svim srcem za svoje spasenje, dopušta da “potone” svako malo u svojim, nekada banalnim greškama? Zašto mu ne pomogne odmah i izbriše mu te grijehe koje stalno ponavlja?

 

 

 

Počet ćemo razmišljanje od točke da čovjek ŽELI UKLONITI NEKI GRIJEH koji ga muči i želi rasti u krijepostima. Ta želja govori kako je riječ o ČOVJEKU KOJI GAJI KRIJEPOST NADE U SEBI, pa čovjeka treba hrabriti u toj borbi sa sobom kako bi ustrajao i ne bi popustio. Prva stvar koja se baštini iz ove borbe jest STRPLJIVOST SA SAMIM SOBOM I USTRAJNOST U BORBI.

 

 

 

Druga stvar je vezana uz KRIJEPOSTI uopće. Naime, jedna krijepost nikada ne ide sama sa sobom. Tamo gdje čovejk postigne jednu krijepost, sigurno postoje i sve druge. Stoga, ovo “padanje” u isti grijeh, Bog dopušta kako bi se ČOVJEK BRUSIO poput dragog kamena. Obično je riječ o malim stvarima koje su nevidljive očima drugih ljudi, baš kao i kod draguljara koji vidi nedotatke na kamenu kojeg ne vide drugi ljudi. Na taj način, Bog odabire mjesto (grijeh) za borbu koju bi trebao voditi ovaj čovjek, i sigurno je to bolje i lakše mjesto nego bi to sam čovjek odabrao. Bog odabire grijeh s kojim se čovjek MOŽE BORITI I NA KOJEM MOŽE JAČATI. Jedan trener neće odrediti da radite vježbe koje NE MOŽETE SVLADATI, već one koje MOŽETE SVLADATI, ALI MORATE ULOŽITI NAPOR U SVLADAVANJE.

 

 

 

Ovaj dio priče možemo razumjeti i ovako. Nekada se ljudi lako uzohole i pomisle kako su bezgrešni jer su uspješni u borbama sa grijehom. Tako nas nekada i jedno ispravno i “borbeno” kršćanstvo može dovesti do oholosti i bahatosti pomislimo li kako smo bolji od drugih. Sjetite se samo farizeja i carinika koji su molili u sinagogi, gdje je farizej (vjernik) oholo vrijeđao u molitvi carinika (griješnika).

 

 

 

Bog dakle dopušta poput mudra liječnika da nam se OTVORI RANA NA STAROM GRIJEHU, kako bi SE BOLJE OČISTILA. Tako će možda biti potrebno puno “otvaranja” iste rane, dokle se god ona ne očisti. Ovo nas ponovno “čišćenje rane” ujedno vraća u stvarnost: shvaćamo kako smo grešni i ranjivi poput drugih ljudi, kako nismo ni bolji ni gori od drugih. To nas stavlja u položaj u kojem se ne izdižemo iznad drugih, ali ni u kojem nećemo gubiti svoje kršćansko dostojanstvo.

 

 

 

BOG ISKAZUJE MILOSRĐE: On je milosrdni Sudac

 

Sve ovo nas stavlja u položaj UZETA ČOVJEKA koji sjedi na Ovčjim vratim i možda čeka triseset i osam godina kako bi mu prišao netko i iskazao mu MILOSRĐE na mjestu koje se zove BETHZATA, a prijevodi se kao KUĆA MILOSRĐA. To mislorđe uvijek dobivamo od Gospodina koji nas uči kako onome koji se STRPLJIVO BORI ZA SVOJU DUŠU, koji USTRAJAVA u žviotu u vjeri, Bog dolazi i unatoč vlastitim grijesima iskazuje MILOSRĐE.

 

 

 

Bog ne gleda tko je sagriješio, već ga zanima ŽELJA DA SE SPASIMO i u kojoj mjeri tu želju iskazujemo. Pogledajte uzetoga: on je imao želju, ali nije imao ni najmanju mogućnost da je izrazi svojim djelima. Ostalo mu je samo STRPLJENJE U SRCU po kojem je Bog tu želju prepoznao.

 

 

 

 

 

 

 

Iv 4, 43-54

 

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na blagdan. Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Jude u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!« Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov. Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.

 



 

VJERA KRALJEVA SLUŽBENIKA: nezrela vjera koja s eoslanja na vidljivo

 

Današnje evanđelje nas upoznaje s KRALJEVSKIM SLUŽBENIKOM o kojem nemamo informacije je li bio Židov- vjernik ili je bio poganin. Jedno je sigurno, bio je čovjek u potrebi jer mu je sin bio na umoru. Nevolja ga je natjerala da pođe Isusu i zatraži od njega da DOĐE K NJEGOVU SINU I OZDRAVI GA.

 

Ne bih se bavio kalkulacijama je li ovaj čovjek imao vjeru ili ne; zaisgurno je u sebi imao ljubavi prema svome sinu i zbog ljubavi je nastojao učiniti sve što je mogao. Čuo je i z ČUDOTVORCA ISUSA i promislio je kako nema što izgubiti. Pošao je Gospodinu TRAŽEĆI ČUDO.

 

S jedne strane, ovaj službenik NEMA VJERE NA NAČIN NA KOJI MI IMAMO. Mi naime vjerujemo u Isusa Krista Boga i Čovjeka, Sina Božjeg. On je vjerovao u čovjeka čudotvorca. Njegova vjera bila je SIROVA, POSVE LJUDSKA, NIJE IMALA NIŠTA “ODOZGO” kako je to Nikodemu Isus pojašanjavo u stvarnosti. Službenik je svoju vjeru dovodio do GRANICA LJUDSKIH SHVAĆANJA STVARI, pa u Isusu NIJE VIDIO BOGA, već nekoga moćnog koji može učiniti puno više od drugih ljudi. S druge strane, ovaj službenik ima, kako rekosmo, neku VJERU KOJA JE PLOD NJEGOVA DOMIŠLJANJA, i koja ga je dovela Bogu, premda on sam nije shvaćao tko je Isus.

 

VJERA KRŠĆANA: Oslanjanje na sakramente

 

Ovakvu vjeru kakvu je imao ovaj službenik kraljevskog dvora, danas imaju mnogi kršćani: to je jedna NEZRELA VJERA koja se NE OSLANJA NA BOŽJE NEGO NA LJUDSKO. Stoga se i mnogim kršćaćnima događa da poput ovog službenika reagiraju prema Bogu samo kada ih to situacija natjera. I reagiraju tako da nerijetko TRAŽE ČUDA KOJIMA BI SE NJIHOVA VJEROVANJA POTVRDILA.

 

Ovo je vjera koja se NE OSLANJA NA SAKRAMENTE, i o ovakvoj vjeri govori Pavao u svojoj Poslanici Efežanima: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.” (Ef 2,8-10). Naša vjera bi TREBALA IZVIRATI IZ BOGA I OSLANJATI SE NA BOGA, s tim da se podrazumijeva kako BOG OČEKUJE DA SVOJIM DJELIMA SUDJELUJEMO U SVOM SPASENJU.

 

KRIVO SHVAĆANJE VJERE

 

Krivo shvaćena vjera vodi nas u dva smjera: s jedne strane shvaća se krivo kako SAMO MILOST SPAŠAVA BEZ DJELOVANJA ČOVJEKA. Ovakva vjera često traži čuda ili u svakoj gluposti vidi djelovanje Boga. Tako na jedan svoj način banalizira vjeru i Božje djelovanje, te se počinje KORISTITI BOGOM I BOŽJIM IMENOM za svaku stvar. Ne vidi se pri tom kako se BOGA INSTRUMENTALIRZIRA ili PRIVATIZIRA i kako jedan takav “bog” zapravo DJELUJE ONDA KADA ČOVJEKU TO ODGOVARA. Osim ovoga, ovakvi stavovi često dovode čovjeka do jedne PASIVNOSTI U DJELOVANJU koja nerijetko ima za cilj OPRAVDATI VLASTITE GRIJEHE BOŽJOM VOLJOM ILI ČAK SOTONSKIM DJELOVANJEM (jer se često vlastita nemoć opravdava napastima). Time čovjek “POKRIVA SVOJU GOLOTINJU SMOKVINIM LIŠĆEM POPUT ADAMA”- zapravo, na ovaj način netko svoje nesposobnosti i nedostatak volje i želje da se nešto napravi opravdava Božjom voljom, a krivnju za grijeh prebacuje na neke “pokojne iz prošlosti” koji su donijeli “prokletstvo” u obitelj ili na samoga đavla. Ovakav čovjek postaje PASIVAN GLEDE PROMJENA SAMOGA SEBE (jer misli kako sam nije kriv za njedan svoj problem, a zapravo je kriv za sve svoje probleme) i najčeće sebe stavlja u poziciju “davatelja savjeta” drugima zbog svog velikog iskustva u vjeri. Tako se takvo ponašanje polako pretvara u jedan oblik fanatična ponašanja kojima se druge opterećuje i odbija ih se od Boga.

 

S druge strane, vjera se može shvatiti na način kako SE SAMO SVOJIM DJELIMA SPAŠAVA ČOVJEK. Ovakvo razmišljanje imali smo davno u prošlosti kod “pelagijanaca” koje možemo prepoznati i danas među nama u ljudima koji MISLE DA ĆE SVE ONI SAMI NAPRAVITI SA SVOJIH DESET PRSTIJU. I kada im ne polazi za rukom nešto, onda su krivi i Bog i čovjek. Zapravo, riječ je o nedostatku u vjeri, do kojeg se došlo prevelikim oslanjanjem na sebe.

 

U oba slučaja nailazimo na vjeru, ali jednu vjeru u njenim nesavršenim oblicima koji čovjeka mogu dovesti do potpunog otpada u vjeri, a da to on sam i ne shvati. To se nerijetko događa vjernicima. Otpadnu od prave vjere i od sakramenata i Crkve potanu im važniji razni “blagoslovi” ili čudni obredi koji nemaju veze sa Crkvom, ili im postane prioritet što oni sami mogu napraviti bez da se oslanjaju na ikoga. Stoga ćemo malo razmišljati o vjeri koju nalazimo oko sebe i koju možemo prepoznati u ovom kraljevskom službeniku.

 

VJERA ZAHTIJEVA RAZUMIJEVANJE: razum i vjera uvijek idu zajedno

 

Danas pred sobom imamo slučaj službenika koji krivo razumije kako ČOVJEKOVIM DJELOVANJEM MOŽE NJEGOV SIN OZDRAVITI. On traži da Isus dođe i napravi nešto s njegovim sinom; da ga dotakne, da nešto “petlja” oko njega, da napravi nekakav čudesan pokret kojim će ozdraviti sina. Drugim riječima, njegova vjera jest jedna VJERA KOJA VIŠE TRAŽI MAGIJU NEGO BOGA. Stoga ga Isus i kori: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” U njegovu slučaju ona je zasigurno PLOD NEZNANJA (kao i kod mnogih kršćana koji na sličan način doživljavaju vjeru).

 

Pitanje koje sebi možemo postaviti glede ovog: je li službenik imao vjeru dostatnu za ozdravljenje svoga sina? Odgovor je NIJE. Ipak, IMAO JE “NEKAKVU” VJERU. Ili možemo kazati imao je NESAVRŠENU VJERU. Netko bi mogao kazati kako ta vjera nema veze s Bogom. Naime, sve nesavršeno ne bi trebalo biti od Boga, jer kako se kaže u Ponovljenom Zakonu: “Djela Božja su savršena” (Pnz 32,4). Unatoč tome, takva vjera jest neka vjera koja čovjeka može dovesti do Boga i ona jest od Boga, ali njezina NESAVRŠENSTVA NISU PLOD BOŽJEG DJELOVANJA, već LJUDSKOG.

 

Često puta svjedočimo o ljudima koji su jako dobri, ali kada je u pitanu vjera u Boga djeluju malo “izgubljeni”. Na njihovu vjeru djelovale su VANJSKE OKOLNOSTI KOJE SU OBLIKOVALE NJIHOVO RAZMIŠLJANJE I ŽIVOTNE STAVOVE. U toj mjeri, takav čovjek traži Boga na način na koji može. Stoga, takva vjera jest nedostatna, ali jest vjera.

 

Netko će sada kazati kako takav čovjek ima problem sa Crkvom, sakramentima,... Ima, ali to ne znači kako nema vjere. U razmišljanju o ovom oslonit ćemo se na svetog Tomu Akvinskog koji za ovakve ljude kao obranu koristi naputke iz Glose o dijelu koji se odnosi na Poslanicu Korinćanima (1 Kor 13,2) gdje se govori o ovakvoj vjeri slijedećim riječima: “Vjera koja se daje bez ljubavi ipak je jedan dar od Boga, i kao takva ova vjera bez ljubavi je nesavršena. Zaključujemo, kako je ova nesavršena vjera dar od Boga.” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma II-II, q.6., a.2). Kada se govori o “ljubavi” onda se misli na MILOST BOŽJU KOJA DOLAZI PO SAKRAMENTIMA.

 

ČAK JE I NESAVRŠENA VJERA DAR OD BOGA

 

Sveti Toma u nastavku to objašanjava ovako: Nesavršenost vjere ne pripada njezinom bitku, već se vjera deformira zbog vanjskog utjecaja kako smo to izložili (II-II 4,4). Stoga, uzrok takve nesavršene vjere ne nalazi se u samoj vjeri, kako smo to već naveli (I 48,1 ad 2; I-II 18,5), već u Bogu. Zaključujemo kako je i nesavršena vjera DAR OD BOGA (isto.). Ovo nas navodi razmišljati o vjeri koju imaju mnogi danas- vjeri koja traži čuda kao POTVRDU ZBOG KOJE BI VJEROVALI. To jest vjera, ali nedorečena u svojim vjerovanjima. Njima ponavljamo Isusove riječi: “Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” i podsjećamo kako TREBAJU RASTI U VJERI.

 

 

 

Taj rast se ne postiže čudima. Čudima se Isus služio samo kako BI APOSTOLI I LJUDI POVJEROVALI, ali za rast vjere potrebno je nešto drugo. Sjetite se samo apostola: koliko su čuda oni samo vidjeli? Koliko su nevjerojatnih stvari doživjeli s Isusom? Unatoč svemu, nakon smrti na križu, prepali su se u nastojali su potpuno nestati iz javnog života. Čuda im nisu pomogla. I njihova je vjera bila NEDOSTATNA: prije svog javnog djelovanja trebali su VIDJETI ISUSA. Tražili su DOKAZ O SVEMU. Nevjerni Toma u tom je smislu samo sažetak nevjere sviju apostola.

 

 

 

Nakon Uskrsnuća i Uzašašća, primili su S NEBA DUHA SVETOGA- primili su DUHA, MILOST. I po BOŽJEM DJELOVANJU bili su osnaženi u vjeri: rasli su u vjeri pomoću Božjom, ali ovaj put su IMALI SIGURNOST DA JE BOG S NJIMA, i ta sigurnost NIJE DOLAZILA IZ NJIH I NIJE IM TREBALO DOKAZA O TOME, već je DOLAZILA OD BOGA.

 

 

 

Za bolje shvaćanje ove priče o vjeri, opet ćemo se poslužiti svetim Tomom Akvinskim: “Za VJERU je potrebno ispuniti dva uvjeta. Prvi: da postoji nešto u što će čovjek povjerovati; i to je potrebno kako bi se vjerovalo na jasan način o jasnim stvarima. Drugo: potreban je pristanak čovjeka da se vjeruje u ono što se vjreovati predlaže.

 

 

 

Kada je u pitanju prvi uvjet, potrebno je da VJERA DOĐE OD BOGA, jer istine vjere nadilaze ljudski um. Stoga nitko ne ulazi u kontemplaciju ako mu se to do Boga ne otkrije. Nekima se sve otkriva na način izravan od Boga, kao što je slučaj sa apostolima, prorocima; a drugima, Bog se otkriva preko propovijedanja vjere po onima koji od Njega poslani, što je u skladu s riječima Apostola (Pavla): Kako će čuti ako im se ne propovijeda? I kako će propovijedati ako nisu poslani? (Rm 10,15).

 

 

 

Kada je u pitanju drugi uvjet, što će reći PRISTANAK ČOVJEKA DA VJERUJE U ISTINE VJERE, može se razumjeti dvojaki uzrok. Jedan je da se u vjeri uvodi po VANJSKIM ČIMBENICIMA, kao što je neko ČUDO ili kao što je neko UVJERAVANJE od strane nekog ČOVJEKA. Ipak, nijedno od ovo dvoje nije dostatan uzrok za vjerovati, jer među onima koji vide neko čudo ili čuju neku propovijed, ima onih koji povjeruju i onih koji ne povjeruju. Zato je važno naglastiti kako postoji drugi NUTARNJI UZROK koji IZNUTRA POTIČE ČOVJEKA PRIHVATITI ISTINE VJERE. Slijedeći pelagijance,jedini uzrok svega jest čovjekov slobodni izbor, i zato oni kažu kako se vjera započinje u čovjeku, a nastavlja se (ili razvija) u Bogu koji nam predlaže u što vjerovati.

 

 

 

OVO JE POGREŠNO jer za pristati na istine vjere ČOVJEK SE IZDIŽE NAD SVOJOM PRIRODOM, a za takvo što potrebno je da U NJEMU POSTOJI JEDAN VRHUNARAVNI UZROK KOJI GA POTIČE VJEROVATI, A TAJ JE UZROK SAM BOG. Stoga velimo kako VJERA NA KOJU MI PRISTAJEMO VJEROVATI, DOLAZI OD BOGA, I SVOJ UZROK I POČETAK IMA U BOGU KOJI IZNUTRA SVOJOM MILOŠĆU POTIČE ČOVJEKA VJEROVATI.” (Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma II-II, q.6., a.1).

 

 

 

VJERA JE DAR KOJI SE TREBA KORISTITI: dar od Boga i čovjekovo djelovanje

 

Vjera je dar od Boga i istovremeno zahtijeva čovjekovo sudjelovanje. Nekada je naše su-djelovanje manjkavo i puno nedostataka. Stoga nam se događa što i ovom službeniku da tražimo čuda i dokaze za vjerovati. Kako izbjeći zamke koje nam mogu oslabiti vjeru?

 

 

 

Prije svega valja nam MOLITI kao što je to činio ovaj kraljevski službenik. Imao je nesavršenu vjeru, ali je MOLIO i dobio je. Njegova vjera bila je potaknuta LJUBAVLJU, stoga se tako treba i poanašati. To je druga stvar koja se tiče ŽIVOTA U VJERI BEZ KOJEG NEMA SU-DJELOVANJA ČOVJEKA: potrebno je ŽIVJETI ONA NAČELA I VRIJEDNOSTI KOJA ISTJEČU IZ VJERE.

 

 

 

Nadalje, kada su u životu prisutni i molitva i primjereno ponašanje, valja se OSLONITI NA BOGA DA ĆE SVE NAŠE NAPORE OPLEMENITI I DA ĆE NAS SVOJOM PROVIDNOŠĆU VODITI KROZ ŽIVOT. To znači VJEROVATI kako će onda kada sve napravimo dobro ili s ispravnim nakanama, sam Bog “pročistiti” putove pred nama u onim stvarima koje sami nismo u stanju. To znači RADITI I ŽIVJETI S PUNO OPTIMIZMA VJERUJUĆI KAKO BOG SVE OKREĆE NA DOBRO PA I ONE SITUACIJE KOJE NAMA IZGLEDAJU POSVE BEZNADEŽNE.

 

 

 

Ovo sve nas vodi k tome da je potrebno STALNO I ČESTO PRISTUPATI SAKRAMENTIMA. Prije svega onom sakramentu u kojem je BOG OSTAVIO SAMOGA SEBE: Svetoj Pričesti. Bog nam je sbe ostavio kako bi nam ovaj IZVOR ŽIVA NEBESKOG NADAHNUĆA BIO NADOHVAT RUKE. Čitali smo kako sveti Toma pojašanjava vjeru (čak i posve nesavršenu, neoblikovanu) kao DAR OD BOGA.

 

 

 

Ovo primanje ide za tim da jačamo i krijepimo svoj odnos s Bogom, tako da lakše PRISTAJEMO PONAŠATI SE SLIJEDEĆI POTICAJE OD BOGA: TO SU ONI POTICAJI U DUŠI KOJI NAS DOVODE DO TOGA DA ŽIVIMO SVOJA VJERSKA UVJERENJA. Ti nadnaravni poticaji dolaze po MILOSTI, A SAKRAMENTI SU SIGURNA IZVOR TE MILOSTI. U sakramentima se isključuje bilo kakva mogućnost čovjekova djelovanja (magije, ako baš hoćete), kao što je to slučaj kod raznih oblika pobožnosti koja često otvaraju sumnje u ispravnost i dovode li vjernika doista do Boga.

 

 

 

NEKADA TREBA MOLITI I ZA ČUDA

 

Nekada je potrebno i tražiti čuda. Bog zapravo stalno radi ČUDA S VAMA i najčešće ih i ne vidite. Čudo obitelji, čudo prijatelja, čudo svih lijepih stvari koje imamo u životu,... Nama to naravno nije dovoljno pa tražimo još. Hoćemo imati savršeno zdravlje, ali nas ne zanima savršena vjera. Hoćemo imati savršen posao, ali nas ne zanima savršena ljudskost. Hoćemo imati savršene prijatelje, ali nas ne zanimaju neprijatelji za koje bismo trebali moliti. Želimo savršenstvo u svemu i pri tom često ne vidimo što je bitno za naše spasenje.

 

 

 

Možda je potrebna bolest da ti promijeniš stavove o životu i da se stvarno okreneš Bogu? Možda je potreban loš posao ili još lošiji gazda koji te zapošljava kako bi shvatio vlastite greške na tuđim greškama? Možda ti je potreban takav čovjek da ti postaneš pravedniji? Možda ti treba jedan neprijatelj za kojeg ćeš moliti kako bi se usavršio u molitivi i opraštanju umjesto da kukaš i kudiš drugoga? Možda ti je taj neprijatelj baš jedno “čudo Božje” po kojem se više mijenjaš i ozdravljaš u duši nego da te je sam Isus dotakao i ozdravio sve tvoje tjelesne bolesti? Možda te Isus preko tih neugodnosti stalno dotiče a da ti to nemaš pojma? Možda tvoja vjera i nije tako jaka kao što ti se čini? Možda je nesavršena i potreban joj je jedan drugačiji poticaj od čuda? Možda tebi ne treba neko spektakularno čudo, već samo slušati malo više ljude kojima si okružen i iz njihovih riječi i gesta bi mogao razabrati što ti Bog polako stavlja na tvoj životni put? Možda ti ne treba čudo, već slušati savjet koji ti baš i ne godi, a u svom srcu znaš kako je ispravan? Možda ti treba malo poniznosti koje će doći po poniženju koje te neće uništiti već će ti otvoriti oči da bolje vidiš svoje stanje?

 



 

Iv 9, 1-41

 

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.

 

Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« - što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: 'Idi u Siloam i operi se.' Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah - i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.«

 

 

 

UVOD

 

Današnja liturgija želi nas podsjetiti kako ovo vrijem Korizme nije vrijeme tugaljivosti, već jedno vrijeme PRIPRAVE U SABRANOSTI I TIŠINI ZA ONO ŠTO DOLAZI. A ono što dolazi jest velika RADOST USKRSNUĆA. Stoga ova nedjelja, koju nazivamo Laetare ili Raduj se, podsjeća na blizunu Uskrsa I želi da Vaša srca ustrepću radošću u vremenu razmišljanja o križevima.

 

Radost je bitno obilježje kršćana koje se ne gubi ni na Golgoti, ni u grobu. Jer Uskrs pokazuje kako će sve Golgote minuti, a svi grobovi ostati prazni, kada dođe dan susreta s Gospodinom. Crkva nas tako poučava kako je RADOST SAVRŠENO SPOJIVA S POKOROM I MRTVLJENJEM, jer suprotno radosti je žalost, a ne pokora.

 

 

 

SLIJEPAC OD ROĐENJA

 

U današnjem evanđelju nalazimo Isusa gdje liječi slijepca od rođenja. Teško bi bilo opisati njegovu radost. Još teže njegovo snalaženje u prostoru. On, koji NIKADA NIJE VIDIO SVJETLO, sada vidi sve I mora povezivati slike koje sada vidi sa glasovima, sa svime što je U SEBI ZAMIŠLJAO.

 

Vidi li slijepac od rođenja U SEBI NEKAKVE SLIKE? Vjerujem kako takav čovjek u sebi STVARA PREDODŽBU O SVIJETU IZVAN SEBE koja je drugačija od one koju vidimo. Drugim riječima, takav je čovjek prisiljen stvarati U SEBI SLIKE koje možda NE ODGOVARAJU STVARNOSTI. Ima li BOJA U NJEGOVU SVIJETU? Vjerujem kako su te slike nešto u magli, sivo ili tamno. Bilo kako bilo- taj je svijet drugačiji od onog koji je izvan čovjeka.

 

U slici ovog slijepca vidimo čovjeka koji ŽIVI JEDAN SVOJ ŽIVOT utemeljen na grijehu. Naime, ljudi koji žive jednu grešnost u svom životu, često ZATVARAJU OČI PRED STVARNOSTI, ILI NE ŽELE ZNATI KAKO SU U PROBLEMU. Takvo zatvaranje očiju, uvodi ih u TAMU gdje NE VIDE SVJETLOST- ne vide život onakav kakav jest. Tako počinju živjeti kao SLIJEPCI OTVORENIH OČIJU- gledaju, a ne vide.

 

Nije rijetkost kako ljudi koji ovako žive STVARAJU JEDAN SVOJ SVIJET U KOJEM SU ONI BOGOVI. Taj svijet udaljen je od drugih ljudi, sakriven ZATAMLJEN. Zapravo, često je to jedan SVIJET TAME u kojoj caruje čovjek I njegov grijeh. Kada ih ljudi opomenu, onako bratski zbog njihovih pogrešaka, kada im ukažu kako je stvarnost drugačija od one koju oni drže u sebi, tada to NE PRIHVAĆAJU, jer NE ŽELE VIDJETI kakvi su.

 

Život ovakvih ljudi često je jedna iluzija zbog koje ne žele prihvatiti ništa drugo u životu. Nerijetko, majka brani sina koji radi zlo nevjesti. Nastoji ga opravdati, premda je njegovo loše ponašanje očito. Ili u obiteljskom poslu, žena podržava muža u nečasnim radnjama pravdajući to brigom za obitelj. Ili kada djeca potpuno napuste crkvu, roditelji koji im popuštaju u svemu pravdaju svoju djecu velikim obavezama, treninzima, ili govore kako su ona u konačnici jako dobra djeca I kako nije bitno idu li ili ne idu u crkvu. Tu su I roditelji koji negiraju da im se dijete drogira, a onda za njegove probleme optužuju svakoga, a najmanje same sebe- koji su najčešći uzrok pada djece. Tate koji podržavaju promiskuitetno ponašanje svojih sinova braneći njihovu muškost I hvaleći se “trofejima”. Kada su kćeri u pitanju, naravno, pokušavaju biti suzdržani po ovim pitanjima jer kada se djevojka promiskuitentno ponaša odmah joj se prišije jedna neugodni nadimak. Ili dečko popije malo više od normalnog, a tata ga brani jer “mali je kapacitet”. On naravno uvijek može prekinuti sa alkoholom.

 

 

 

GRIJEH ZATAMLJUJE STVARNOST

 

Sve ovo su samo neki primjeri SLIJEPACA KOJI ŽIVE U NEKOM SVOM SVIJETU DRUGAČIJEM OD STVARNOG. Oni vide, ali njihov je pogled ZATAMLJEN GRIJEHOM OKO KOJEG SE VRTI SVE ONO ŠTO ONI PODRAZUMIJEVAJU POD ŽIVOTOM. U jednom takvom životu, svjetlo dobrote biva prekriveno TAMOM GRIJEHA KOJEG JE UZROK NEKO ZLO PRISUTNO U ŽIVOTU TAKVIH LJUDI. ZLO je jedna NERAZUMNA SILA KOJA NAS ODJELJUE OD BOGA. Svaki UM koji izgubi razboritost, nazivamo POMRAČENIM jer u njemu je SVJETLO ISTINE I DOBROTE NEDOSTUPNO. U takvom POMRAČENOM UMU, svako razmišljanje rezultira nekim ZLOM- TAMOM KOJA PREKRIVA SVJETLO.

 

Zlo je sila koja želi CIJELI SVIJET UVUĆI U NAS I ona želi da JA BUDEM POČELO SVEMU. Stoga čini da me PRIVLAČE STVARI KOJE ĆE ME ODVUĆI OD STVANOG ŽIVOGA I ZATVORITI MOJ ŽIVOT U JEDNA SVIJET ODIJELJEN OD OSTATKA SVIJETA I BOGA: SVIJET U KOJEM SAM JE BOG, JA ODLUČUJEM. Ovo je jedna mračna I nedohvatljiva SILA POŽUDE koja me pogoni da tražim ONO ŠTO JA ŽELIM A NE BOG, da se vrši moja volja a ne Božja.

 

 

 

VIDJETI- VJEROVATI

 

Sada se sjetimo svetoga Tome; onog NEVJERNOG TOME. On NIJE VJEROVAO U ISUSA, JER NIJE VIDIO ONO ŠTO SU VIDJELI DRUGI. Čovjek u svom biću ima potrebu da se UVJERI U NEŠTO GLEDAJUĆI. Tako je I Toma VIDIO I POVJEROVAO. Kada ovu priču o svetom Tomi uklopimo u gornju epizodu sa slijepcom od rođenja, shvatit ćemo kako u SLIJEPCU OD ROĐENJA vidimo sliku ČOVJEKA KOJI NE VJERUJE U BOGA, odnosno ČOVJEKA KOJIM VLADA GRIJEH.

 

U današnjem evanđelju, slijepac predstavlja prije svega ŽIDOVSKI NAROD koji je imao VLASTITE PREDODŽBE O BOGU I ŽIVOTU utemeljene na ZAKONU I TRADICIJI. Ovaj put, Isus- Bog pruža ruku slijepcu- narodu da izađe iz tame I krene put Boga- put svjetlosti. U davna je vremena Bog izabrao svoj narod I VODIO GA SVOJOM RUKOM kroz pustinju, KOMUNICIRAO JE S NJIMA I DAO IM SVOJE IME, time je prekinuo “šutnju” I dao do znanja da o Njemu valja razmišljati drugačije. On je bio OSOBA, ali Ga Židovi nisu tako shvaćali. Stoga je Bog zašutio, a Židovima je ostao samo ZAKON I NJEGOVE ODREDBE prema kojima su Židovi stvarali SVOJE SLIKE BOGA I ŽIVJELI VJERU U JEDNOM SVOM SVIJETU. Sada Bog želi da taj narod iziđe na SVJETLO I DA UGLEDA BOGA, DA NE STVARA SLIKU O Bogu temeljem svojih predodžbi, već da ga gleda I VJERUJE. DA VIDI I VJERUJE.

 

 

 

SVOJ PRIVATNI BOG

 

Nama se može dogoditi isto što I Židovima: da STVORIMO JEDNU SVOJU PRIVATNU SLIKU BOGA- da BOGA PRILAGODIMO SEBI I SVOJIM PROHTJEVIMA. Naime, lako je upasti uzamku popustljivosti vlastitim grijesima. Tada se Bog u nama oblikuje po nama.

 

Valja nam GLEDATI U BOGA ONAKO KAKAV ON JEST. Bog na Križu, Bog je koji nam može osvijetliti pute. Ne s Križa, već iz onog što za Križem stiže. Bog je USKRSNUO IZ GROBA u kojeg je položen mrtav. Tako je I sa nama: želimo li bilo što postići u životu, valja nam se žrtvovati za to I umrijeti u nekim svojim ugodnostima, kako bi nakon žrtve I muke, nakon jedne duhovne smrti želja I požuda, u naš život ušlo jedno svjetlo koje će nam pokazati put k Bogu. Put k Bogu je PUT KRIŽA, I na tom putu možemo UGLEDATI SVJETLO- ugledati Boga.

 

Kaže Martin Luther King kako se MRAK NE MOŽE OTJERATI MRAKOM. Grijesi se ne mogu otjerati dodatnim popuštanjem, već Božjim svjetlom- svjetlom Isusa Krista koji nam pruža ruku ako krenemo na PUT KRIŽA. Ako smo voljni žrtvovati sebe za druge, lako ćemo pronaći ovo svjetlo Isusovo. Ono svijetli uvijek “iza križa”. Mi moramo UMRIJETI U SVEMU ONOME ŠTO U NAMA STVARA JEDNU PRIVATNU SLIKU ŽIVOTA I BOGA, ŠTO NAS ČINI SLIJEPIM ZA STVARNOST. To se najprije mora žrtvovati na križu, potom položiti u grob, I tek kada se vidi kako smo SPREMNI UMRIJETI U SVEMU ŠTO NAS UDALJAVA OD BOGA, OD ŽIVOTA, pronaći ćemo U SEBI NOVO SVJETLO, nov putokaz u život.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Duhovne pričesti

 

Prenosim Vam jedan tekst oca Jorge Ramosa u kojem na lijep način opisuje važnost duhovne pričesti u životima svetaca.

 

 

U životopisu svete Katarine Sijenske čitamo kako joj je Isus u jednom viđenju pokazao koliko mu je draga duhovna pričest. Svetica je mislila da duhovna pričest u usporedbi sa sakramentalnom nema nikakvu vrijednost. Isus joj se ukazao s dva kaleža u rukama i rekao: „U ovaj zlatni kalež stavljam sve tvoje sakramentalne pričesti; u srebrni kalež stavljam sve tvoje duhovne pričesti. Oba ova kaleža vrlo su mi draga.

 

 

 

Svetoj Margareti Mariji Alacoque, koja je vrlo ustrajno i žarko čeznula za Isusom u svetohraništu, Isus je jednom rekao: „Želja jedne duše da me primi toliko mi je mila da joj uvijek dođem kad me ona s velikom čežnjom pozove.“ Zbog toga su sveci voljeli i cijenili duhovnu pričest. Oni su željeli „s Ljubljenim uvijek biti jedno“. Isus je sam rekao: „Ostanite u meni i ja ću ostati u vama!“ (Iv 15,4). Duhovna sveta pričest pomaže nam da ostanemo s Isusom sjedinjeni i ako se možda nalazimo daleko od Njegova boravišta.

 

 

 

Ne postoji drugo sredstvo koje bi moglo utažiti čežnju svetaca za Isusom. Psalmist će reći: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.“ (Ps 42, 1)

 

 

 

O moj ljubljeni zaručniče“, uzvikuje sveta Katarina Genovska, „toliko čeznem za tom radosti da budem s Tobom. Čak pomislim, kada bih i umrla, kako bih trebala uskrsnuti da bih te mogla primiti u svetoj pričesti.

 

 

 

Sveta Agata od Križa tako je snažno osjećala čežnju da uvijek bude sjedinjena s euharistijskim Isusom da je rekla: „Da me moj ispovjednik nije naučio duhovno se pričestiti, ne bih mogla živjeti.“

 

 

 

Tijekom dana dobro je sjetiti se savjeta koji je sveti Pio dao svojoj duhovnoj kćeri: „Ako tijekom dana ne možeš drukčije, pozovi Isusa, i usred svih poslova koje obavljaš, pozovi ga gorućom dušom i On će doći. Snagom svoje milosti i ljubavi uvijek će ostati s tobom. U duhu otiđi do svetohraništa, ako ne možeš fizički, i daj tamo oduška svojoj čežnji i primi svoga dragog Isusa u zagrljaj. To je bolje, no da si ga primila u svetoj euharistiji.

 

 

 

Iskoristimo taj veliki milosni dar, napose u vremenu kušnje ili napuštenosti. Što imamo vrjednijega od sjedinjenja s Isusom u duhovnoj pričesti? Ova sveta vježba može naše dane ispuniti ljubavlju; stavlja nas u nježan Isusov zagrljaj onoliko puta koliko mi to želimo, a može nas dovesti do stalnoga sjedinjenja s Njim.

 

 

 

Sveta Angela Merici nije mogla bez duhovna pričešćivanja. Često se duhovno pričešćivala i druge na to poticala te ovu predivnu vježbu ostavila svojim kćerima kao baštinu.

 

 

 

Zar ne bijaše i život svetoga Franje Saleškoga jedinstven lanac duhovnih pričesti? Nakana mu bijaše da duhovnu svetu pričest prima „barem svako četvrt sata“.

 

 

 

Istu nakanu već od mladosti imao je i sveti Maksimilijan Kolbe, a sluga Božji Andrija Beltramini ostavio nam je u svom dnevniku kratku stranicu koja govori o njegovu načinu života, o neprestanu duhovnomu pričešćivanju i sjedinjenju s euharistijskim Isusom. On piše: „Gdje god se našao, mislim stalno na euharistijskoga Isusa. Želim svoje misli usredotočiti na Isusa u svetohraništu, i ako se noću probudim i gdje god se nalazio, želim se klanjati Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, želim ga zazvati i Njemu sve prikazati.

 

 

 

Tijekom noći Sveci su dobro znali i osjećali kolika je milost duhovno se sjedinjivati s Isusom. Bili su svjesni da Mu i na taj način iskazuju ljubav. Sveta je Bernardica zamolila jednu sestru da ju, ako prespava, u noći probudi, „jer se željela pričestiti na duhovni način“.

 

 

 

Dok je sveti Rok u Montpellieru izdržavao petogodišnju zatvorsku kaznu jer su mislili da je opasan vagabund, svoj je moleći pogled uvijek usmjeravao prema prozoru. Jednom ga stražar upita: „Zašto stalno gledaš kroz prozor?“ Svetac mu odgovori: „Vidim crkveni toranj.“ Taj mu je toranj bio znamen svetohraništa i njegove ljubavi prema euharistijskom Isusu.

 

 

 

A, sveti je arški župnik govorio vjernicima: „Kad ugledate toranj neke crkve, recite: ‘Tamo je Isus

 

O DUHOVNOJ PRIČESTI

 

 

 

SVETA MISA KAO SREDIŠTE KRŠĆANKOG ŽIVOTA: sjedinjenje s Kristom kao cilj svega

 

Uovo vrijeme u kojem zbog nemogućnosti dolaska na misu mnogi vjernici pate, možda više nego ikad izražena je ŽELJA mnogih za PRIČESTI. Stoga bih razmišljanje u ovoj nedjelji, u kojoj slavimo misu prvi put bez vjernika, posvetio DUHOVNOJ PRIČESTI.

 

 

 

Pričest je sakrametn ZDRUŽIVANJA- SJEDINJENJA NA TJELESAN NAČIN S GOSPODINOM. Ipak, plodovi su prije svega DUHOVNI: PRISUTNOST BOGA, PRESVETOG TROJSTVA U ŽIVOTU ČOVJEKA. S druge strane, plodovi se gledaju i iz perspektive našeg života: NAŠ ŽIVOT SE PRETVARA U ŽIVOT U KRISTU. Dakle, po sakramentu pričesti mi počinjemo ŽIVJETI U KRISTU, A BOG U NAMA JASNIJE ODRAŽAVA SVOJU PRISUTNOST. I tu prisutnost nastojimo živjeti!

 

 

 

Pričest prije svega shvaćamo preko svete mise. Nemogućnost dolaska na svetu misu, za neke znači poraz, uništenje Ckrve, kraj svega,.... Postavljamo pitanje, je li uistinu tako, ili mi svodimo misu na neke svoje stavove, ili svodimo sakrament na ono senzibilno i zaboravljamo kako nam je to što možemo OSJETITI- ono materijalno, zapravo jedan DAR od Boga, kako bismo se ZBLIŽILI S NJIM.

 

 

 

Shvaćajući to, razumjet ćemo kako je SVETA MISA SREDIŠTE KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, A PRIČEST VRHUNAC SVEGA KOJEM TREBA TEŽITI! “Sveta nas Misa smješta pred temeljna otajstva vjere, jer SE U NJIMA DARUJE CIJELO PRESVETO TROJSTVO U CRKVI. Tako se Misa shvaća kao središte i korijen DUHOVNOG ŽIVOTA KRŠĆANA. Ona je cilj svih sakramenata (Usp. Sveti Toma Akvinski, Teološka Suma, 3, q. 65 a. 3). U Misi se korača prema punini života u milosti koja je u nas utisnuta Krštenjem, i koja raste ojačana Krizmom” (J. ESCRIVÁ DE BALAGUER, Susret s Kristom, 87).

 

 

 

Sveta se misa zove MISA jer “liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu ” (Katekizam KC, 1332). Ispravno shvatiti riječi Katekizma, znači podsvijestiti kako je SVAKODNEVNI ŽIVOT LITURGIJSKO MJESTO! Drugim riječima, ono što se prima na svetoj misi treba se PRENIJETI U SVAKODNEVNICU. Ovo bi trebalo prevesti tako da se shvati kako bi naša SVAKODNEVNICA trebala biti PREOBRAŽENA U JEDNU LITURGIJU, u kojoj se naše svakodnevne situacije shvaćaju preko SUSRETA S KRISTOM, ili još bolje preko SJEDINJENJA S NJIM U SVEMU ŠTO RADIMO! Ovo sjedinjenje u svakodnevici može biti jedino DUHOVNO!

 

 

 

Duhovno sjedinjenje s Kristom, kojem se usmjerava ovaj sakrament (pričest, op. a.) ne bi se trebalo događati samo za vrijeme euharistijskog slavlja, već se treba raznijeti po cijelom životu kršćana, na način da vjernici, ispravno shvaćajući primljeni dar, vođeni Duhom Svetim, žive svoju svakodnevicu ZAHALJUJUĆI BOGU na svemu, te dajući plodove u KRŠĆANSKOJ LJUBAVI. Kako bi im se olakšalo zahvaljivati Bogu na ovakav način, koji je izravan i jasan u svetoj Misi, preporuča se da oni koji se nahrane na svetoj pričesti ostanu neko vrijeme u molitvi” (Sveti Pavao VI, Enciklika Eucharisticum mysterium, n. 38).

 

 

 

PRENIJETI MISU U SVAKODNEVICU: nakon pričesti na misi, zadržati se s Kristom

 

Pokušajmo ići obrnutim redom po riječima Pavla VI. Dakle, onaj koji dolazi na misu primiti pričest, čini to radi SJEDINJENJA S KRISTOM. Cilj tog pričešćivanja ne ispunja se samo u trenutku pričesti, već se treba PRENIJETI U SVAKODNEVICU- po cijelom svom životu kako bi naš život postao jedna euharistija- zahvala Bogu vidljiva po DJELIMA LJUBAVI.

 

 

 

Zatovoriti pričest u crkvu, značilo bi “ograničiti” Boga u djelovanju. Zapravo, bilo bi to kao da Bogu NE DOPUŠTAMO DA UĐE U NAŠ ŽIVOT. Premda smo se pričestili na misi, može se dogoditi da NA MISI SVE I OSTANE. A to nije cilj: cilj je IZNIJETI SVE U SVIJET, u svoj život!

 

 

 

Stoga, Pavao VI podsjeća na potrebu da se OSTANE U MOLITVI NAKON PRIČESTI kako bi se što duže živio taj trenutak sjedinjenja, kako se ne bi rastresali nepotrebnim mislima, pa čak i pjesmama, već zahvaljivali Bogu u sebi na primljenom daru. Ovo je početak IZNOŠENJA SAKRAMENTA U SVIJET U SVOJEM SRCU.

 

 

 

Na žalost, mnogi zaborave ili ih uopće nije briga za ono što su primili, pa se brzo prepuste svojim ludostima koje ih odvuku od Boga, i ponašaju se nakon pričesti kao da se ništa nije dogodilo. Pokušajte zamisliti susret s jednom dragom osobom: ne pokažete li ni najmanji interes za tu osobu, možete biti sigurni kako će vaše POZNANSTVO POSTATI PUKA FORMALNOST. Tako je s ljudima, a slično je i sa pričesti. Onaj koji ne mari za pričest i susuret s Isusom u njoj, ostaje na jednom FORMALNOM KRŠĆANSTVU BEZ LJUBAVI. S jednom razlikom: Bog, kada mu se čovjek vrati, uvijek oprašta i otvara srce čovjeku, za razliku od ljudi.

 

 

 

Ono VRIJEME NAKON PRIČESTI je važno: ono ZADRŽAVANJE S KRISTOM je od ključnog značaja. To vrijeme je VRIJEME UTISKIVANJA KRISTA U SRCE, dragocjeno vrijeme sjedinjenja- svjesnog sjedinjenje koje mi potvrđujemo ZAHVALOM BOGU u skrušenoj molitvi. “Nemoj samo oživiti svoje pobožnosti prije pričesti, već ČUVAJ POBOŽNOST NAKON ŠTO PRIČEST PRIMIŠ. To poslije pričesti nije manje važno od onoga prije pričesti. Jer čuvati sabranost i pobožnost NAKON PRIČESTI NAJBOLJA JE PRIPRAVA ZA PRIMANJE VEĆIH MILOSTI. Naprotiv, ne preporuča se nikako, odmah zaokupljati se izvanjskim stvarima. IZBJEGAVAJ RAZGOVORE, OSTANI SAM I UŽIVAJ U BOGU, jer sada posjeduješ nešto što ti nitko ne može oduzeti. Ja sam Onaj koji ti je dao sve na način da ne živiš više u sebi, nego u Meni, i živiš bez ikakvih stvari koje bi te trebale zaokupljati više od Mene” (Nasljedovati Krista, IV,12,4).

 

 

 

Ovo zadržavanje s Kristom jasnije je vjerojatno sada nego ikada: ŽELI SE OSTATI S NJIM ŠTO DUŽE, ŽELI GA SE ZADRŽATI U SVOM ŽIVOTU NA ŠTO INTEZIVNIJI NAČIN- ne osjetilo, ne opipljivo, već duhovno- U SEBI. Tako se U SEBI STVARA DUBLJI ODNOS S ONIM KOJEG SMO PRIMILI, otvara nam se duša poticajima koji nisu uobičajeni i koje nekada ne primjećujemo. Postajemo osjetljiviji u duši na stvari preko kojih smo olako prelazili jer nismo shvaćali njihovo dublje značenje. Nismo razumjeli Kristovo djelovanje, pa nismo mogli razmjeti ni poticaji. A osobu bolje razumijete koliko se više družite s njom, koliko ste više SJEDINJENI S NEKIM.

 

 

 

Stoga “ono vrijeme koje dolazi nakon pričesti, najbolje je vrijeme za pregovore s Bogom i za zagliti ga u svom srcu. Tako bi se čovjek trebao postaviti u crkvi gdje će primiti pričest, zahvaljujući Gospodinu na ovom daru i zaokuplajući svoje misli samo svetim stvarima i molitvama” (Fra LUIS DE GRANADA, O sakramentu Euharistije).

 

 

 

ŽELJA ZA ZADRŽATI SE S KRISTOM

 

Došli smo do točke ZADRŽAVANJA S KRISTOM koja je jedna bitnih odrednica duhovne pričesti. Sjedinjenje uvijek počinje ŽELJOM DA SE ZADRŽIŠ S NEKIM, da budeš trajno s nekim. Možemo stoga na duhovnu pričest gledati kao na NUTARNJU MOLITVU u kojoj komuniciramo nekoga na duhovan način- nekoga koga trenutno ne vidim, koga moja tjelesna osjetila ne dohvaćaju, ali ZNAM I VJERUJEM DA JE TU PRISUTAN.

 

 

 

Najbolje objašenjenje na pitanje što je to nutarnja molitva daje Sveta Tererzija Avilska: “Unutarnja molitva, po mom mišljenju, nije ništa drugo doli prisno prijateljsko drugovanje, često zadržavanje nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi” (Sveta Terezija Avilska, Libro de la vida, 8: Biblioteca Mística Carmelitana, sv. 1, Burgos 1915., str. 57 ).

 

 

 

DUHOVNA PRIČEST jest prije svega UNUTARNJA MOLITVA u kojoj čovjek izražava ŽELJU DA BUDE S KRISTOM, DA OSTANE S NJIM, DA SE ZADRŽI S NJIM, DA SE SJEDINI S NJIM PRIMAJUĆI U SVOJE SRCE SVE ONO ŠTO BI PRIMIO PO PRIČESTI! Duhovna pričest utemeljena je na ŽELJI ZA NEKIM, a želja na LJUBAVI!

 

 

 

Stoga, ova pričest ne može biti samo jedan formalizam već DOISTA OTKRIVA SRCE MOLITELJA. OTKRIVA NJEGOVE ŽELJE ZA BOGOM, OTKRIVA KOLIKO JE ISKREN U ODNOSU S BOGOM, A KOLIKO NIJE. A Bog uvijek odgovara milošću na iskrenu ljubav!

 

 

 

Kazati nekome da ga želite i volite, a u srcu to nemati, laž je. Stoga, djeluje puno lakše PRIČESTITI SE TIJELOM KRISTOVIM, nego DUHOVNO. Pričest u Tijelu se VIDI, ali DUHOVNA PRIČEST zahtijeva NAPOR U ZADRŽAVANJU S KRISTOM U SEBI. Ona NIJE VIDLJIVA LJUDIMA, ALI BOGU JEST!

 

 

 

Velika Terezija pojašanjava ovo svojim sestricama: “I kada se kćeri ne možete pričestiti i slušati misu, možete se duhovno pričestiti, i NAPRAVITI U SEBI ISTU STVAR koju radi LJUBAV KOJA SE OD GOSPODINA UTISKUJE U DUŠU ONOG KOJI GA ŽELI, jer kada pokazujemo da GA ŽELIMO PRIMITI, ON SE NIKADA NE USKRAĆUJE” (Sveta Tereza Avilska, Put Savršenstva, 35, I). “Koji izvor milosti je ta duhovna pričest! Prakticiraj to često i imat ćeš više Božje prisutnosti u svom životu i više ćeš se sjedinavati s Gospodinom u svojim djelima” (Sveti J. ESCRIVA DE BALAGUER, Put, 540).

 

 

 

DUHOVNA PRIČEST KAO ŽELJA ZA SJEDINJENJEM- pričestiti se na duhovan način

 

Sveta Tererzija jasno govori o tome da se Gospodin NE USKRAĆUJE ONIMA KOJI GA ŽELE PRIMITI. Kada ga ne mogu primiti u Tijelu, DARUJE IM SE NA DUHOVAN NAČIN- bez Tijela, u Duhu. Shvaćamo kako je ŽELJA ZA SJEDINJENJEM S KRISTOM ključna stvar u razumijevanju duhovne pričesti. “Duhovna pričest sadržana je u ŽARKOJ ŽELJI DA SE PRIMI SAKRAMENTALNOG ISUSA i u UZVRAĆANJU NA LJUBAV KAO DA SMO GA PRIMILI” (Sveti ALFONZ MARIJA DE LIGORI, Pohodi Presvetom Oltarskom Sakramentu).

 

 

 

Duhovna pričest može se raditi uvijek i nitko te ne treba vidjeti, ne moraš raditi euharistijski post, ne može raditi u bilo koji čas; jer to nije ništa drugo nego jedan ČIN LJUBAVI. Stoga je dovoljno reći u svom srcu: (…) Vjerujem, moj Isuse, kako si prisutan u Presvetom Skaramentu; volim te i jako te želim primiti; dođi u moje srce; ja te želim zagrliti; nemoj nikada od mene otići” (Isto).

 

 

 

Došli smo tako i do PRAKTIČNOG DIJELA DUHOVNE PRIČESTI. Naveli smo jedan primjer kojeg je prakticirao sveti Alfonz Marija de Liguori. Drugi veliki promicatelj duhovne pričesti, o kojoj je poučavao svoje duhovne sinove i kćeri, bio je sveti Josemaria Escriva de Balaguer. On je inzistirao da se svi ČESTO DUHOVNO PRIČEŠĆUJU, jer je shvaćao duhovnu pričest kao VELIKI IZVOR MILOSTI.

 

 

 

Stoga je prije svega, stalno upozoravao na potrebu STAVLJANJA U PRISUTNOST BOŽJU. Poticao je na to riječima: “Primjeni te svete stvari ljudske “industrije” kako bi se podsjećao da ne izgubiš prisutnost Božju: primjeni strelovite molitve, čin ljubavi i blagoslivljanja, duhovne pričesti, baci pogled na sliku naše Majke,...” (Sveti Josemaria Escriva de Balauger, Put, 272). Ovo stavljanje u prisutnost Božju zahtijeva maleni napor molitelja: TREBA SE SAMO SJETITI GOSPODINA U JEDNOM KRATKOM ČINU IZRAZITI ŽELJU ZA BITI S NJIM. Zamislite koliko je to teško: treba se samo POVREMENO SJETITI BOGA!

 

 

 

Kao primjer stavljanja u pristunost Božju sveti Josemaria je često koristio jednu molitvu koja se rado ponavlja i danas među njegovim duhovnim kćerima i sinovima. Ide ovako: “Po znaku križa, od neprijatelja naših oslobodi nas Gospodine! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Gospodine moj i bože moj! Čvrsto vjerujem da si ovdje prisutan, da me vidiš i da me čuješ. KLANJAM TI SE SMJERNO, MOLIM TE DA MI OPROSTIŠ GRIJEHE I UDIJELIŠ MILOST DA OVA MOJA MOLITVA BUDE PLODONOSNA. Majko moja prečista, sveti Josipe moj oče i gospodaru, anđele moj čuvaru: zagovarajte me!

 

 

 

Ovo je jednostavan način za staviti se u prisutnost Božju, ali NIJE JEDINI. Koristite SVE MOLITVE ZA TO, koristite sva sredstva koja će vam pomoći SJETITI SE BOGA U NEKOM TRENUTKU I OBRATITI MU SE JEDNOSTAVNIM UZDAHOM, molitvicom, riječima IZ SRCA. Nisu potrebni obrasci, već SRCE! Obrasci su tu da nam olakšaju srcu govoriti, pa ako olakšavaju- koristite ih, ali ako ne olakšavaju, nađite vlastiti put.

 

 

 

Isto vrijedi i za duhovnu pričest. Volio bih da shvatite kako je ovo samo JEDAN OD NAČINA za pričestiti se duhovno. Meni se čini zgodnim jer uključuje u sebe sve ono što duhovna pričest jest. Naime, Josemaria je povezivao DUHOVNU PRIČEST SA POHODOM PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU, slično Alfonzu Mariji de Liguoriju. To nije problem kada ste u nekoj kapeli, ali kada ste IZVAN CRKVE ILI KAPELE, ovo bi mogao biti lijep primjer kako praviti duhovnu pričest.

 

 

 

U kapeli se dakle klekne i usmjeri sve prema svetohraništu radeći nešto što se naziva POHOD PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU. Nakon što se klekne, obično se moli tri puta: “Budi hvaljen i slavljen Isus Krist u Presvetom Oltarskom Sakramentu! Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu!

 

 

 

Potom se PREISPITA SAVJEST na kratko i napravi DUHOVNA PRIČEST ovim riječima: “ŽELIM TE PRIMITI GOSPODINE, ONOM ČISTOĆOM, PONIZNOŠĆU I POBOŽNOŠĆU, KOJOM TE PRIMILA TVOJA PREVESTA MAJKA- DUHOM I ŽAROM SVETACA!

 

 

 

KAKO SE DUHOVNO PRIČESTITI IZVAN CRKVE?

 

Ovo su bili primjeri duhovne pričesti u bogomolji. Kako izvan nje učiniti isto? Sjetite se kako su iste probleme imale i sestre karmelićanke svete Terezije Avilske, i kako ih je poticala na duhovnu pričest po kojoj su dobivale Gospodina u dušu.

 

 

 

Bilo bi lijepo ČESTO SE STAVLJATI U PRISUTNOST BOŽJU prije svega, kako bi se stekla navika ZADRŽAVANJA S BOGOM ŠTO ČEŠĆE i kako bi u nama rasla ŽELJA ZA TOM PRISUTNOŠĆU! Dobro je stavljati se u PRISUTNOST BOŽJU uvijek: prije molitve, prije obavljanja nekog posla, prije učenja, sastanka,...

 

 

 

Za napraviti duhovnu pričest NIJE POTREBNO NI MJESTO NI VRIJEME- može se raditi bilo gdje i bilo kada. Ipak, može se napraviti i mali dodatni napor kojim se POKAZUJE SVIJEST O SVOM ČINU I JASNA NAKANA DA SE PRIČESTIMO. Primjerice, možemo se OKRENUTI PREMA NAJBLIŽOJ CRKVI- zaparavo prema SVETOHRANIŠTU i tom gestom pokazati kako se OBRAĆAMO ISUSU.

 

 

 

No, velim NIJE TO POTREBNO, jer ŽELITE LI SE DUHOVNO PRIČESTITI, onda je ono najvažnije u vama- VAŠA ŽELJA ZA SJEDINJENJEM- za pričešću! I nađete li se deozorijetirani u prostoru, bitna je vaša ŽELJA ZA BOGOM, vaše srce!

 

 

 

Izvan bogomolje se često stavljajte u prisutnost Božju i napravite duhovnu pričest. Ne bojte se ako vaša molitva ne odgovara ovim ili onim obrascima: srce je bitno, njega Gospodin traži. Stoga, SAMO MOLITE, i činite to bezočno. Budite “dosadni” Gospodinu! Pokazujte mu stalno da Ga ŽELITE, da Ga VOLITE! Pokazujte mu svoje srce, svoju ljubav! Neka vas prema duhovnoj pričesti vodi misao da BOG ŽELI VAS VIŠE NEGO VI NJEGA! I da jedna čeka da mu se obratite! Čeka, jer PRIPRAVIO NAM JE MJESTO KOD SEBE i želi da mu molitvama pokažemo da ŽELIMO BITI S NJIM!

 

 

 

Ako u pričesti tvoje srce biva zapaljeno božanskom ljubavi, tvoj duh prodire duboko u istinsku ljudskost. Kako ne diviti se kada shvatiš da jedan Bog, potpuno čist i beskonačno svet dovodi sebe u takvu krajnost ljubavi zbog jednog bijednog stvrorenja kao što si ti, i uz to ti DAJE SAMOGA SEBE KAO HRANU? propadni u dubine vlastite nedostojnosti (…), ali neka osjećaj bijede i siromaštva tvoga duha, NE ZATVARA SRCE I NE USKRAĆUJE SEBE U NIČEMU, PO ONOJ SVETOJ SIGURNOSTI DA I TI IMAŠ SVOJE MJESTO NA NEBESKOJ GOZBI” (Papa Lav XIII, Vježbe u poniznosti, 49)

 

 

 

Stoga, molite i molite stalno ne brinući se previše za obrace. Jer molitva srca nadilazi sve obrace. “Duhovnost nikada ne bi smjela biti shvaćena kao skup prava i dužnosti određenih vlastitim stanjem. Naprotiv, okolnosti u kojima živimo, u onoj mjeri u kojoj odgovaraju žlji Boga, bivaju obuhvaćene i oživljene na nadnaravan način u jednom duhovnom životu koji se razvija upravo sukladno okolnostima u kojima čovjek živi” (Blaženi Alvaro DEL PORTILLO, Zapisi o svećeništvu, 113).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PSALAM 127 (126)

 

Predanje Providnosti

 

Hodočasnička pjesma.
Salomonova. Ako Jahve kuću ne gradi,
uzalud se muče graditelji.
Ako Jahve grad ne čuva,
uzalud stražar bdi.

2Uzalud vam je ustat’ prije zore
i dugo u noć sjediti,
vi što jedete kruh muke:
miljenicima svojim u snu on daje.

3Evo: sinovi su Jahvin dar,
plod utrobe njegova je nagrada.
4Strelica u ruci ratnika –
to su sinovi mladosti.

5Blago čovjeku koji njima napuni tobolac,
neće se postidjeti
kad se preo bude s dušmanom na vratima.

 

 

 

OSLONITI SE NA BOGA U SVEMU

 

Ovaj hodočasnički psalam zasigurno je uzdizao dušu hodočasnika dok je pjevajući prilazio Hramu, u “Kuću Gospodnju” koju je sagradio Salomon, kojem se ujedno pridodjeljuje autorstvo nad ovim psalmom.

 

 

 

Prvi dio psalma (1-2) dakako govori o BESKORISNOSTI SVAKOG ČOVJEKOVOG DJELOVANJA KOJE SE RADI BEZ OSLANJANJA NA BOGA! Drugi pak dio (3-5) govori o tome kako je plodan život koji se na Boga oslanja u svom djelovanju.

 

 

 

Kao nit poveznica ova dva dijela psalma bile bi riječi SAGRADITI KUĆU- SINOVI. Ovim se naglašava blagoslov čovjeka koji se oslanja na Boga, a Bog mu uzvraća obiljem plodova u OBITELJI, u njegovoj kući, u djeci.

 

 

 

Ovo podsjeća na Gospodinovo propovijedanje o Providnosi i oslanjanju na nju: “Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« 26»Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? 27A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? 28I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. 29A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. 30Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« 31»Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ 32Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. 33Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. 34Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova” (Mt 6,25-31). Ove riječi prije svega imaju UMIRITI SLUŠATELJA, a NE USPAVATI GA DA NE DJELUJE.

 

 

 

Prvi stihovi psalma podsjećaju čovjeka kako postoji nešto unutar samoga života što NE OVISI O ČOVJEKOVU DJELOVANJU. Može se čovjek mučiti i raditi koliko god hoće, ali neke stvari se događaju bez obzira na uložen trud. Za to se koristi slika usjeva koji NIČU SAMI OD SEBE. Čovjek POSIJE, ALI NIJE ČOVJEK TAJ O KOJEM OVISI RAST USJEVA! Stoga u stihu br. 2 nalazimo upozorenje onima koji računaju samo sa svojim radom i zaboravljaju na Boga: “vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.

 

 

 

TKO SU MILJENICI BOŽJI? Oni koji misle da im se ništa ne može dogoditi?!?!?

 

Postavlja se pitanje TKO SU MILJENICI kojima Bog daje? Zar su to oni koji NE RADE NIŠTA I MISLE KAKO ĆE SVE BOG NAPRAVITI ONAKO KAKO JE NJIH VOLJA? Nipošto! To tako ne ide kod Boga. To NISU MILJENICI BOŽJI! Lijenčine ili umišljeni proroci nisu miljenici Božji. Oni bi govorili Bogu što treba učiniti, a sami prstom ne bi makli.

 

 

 

Pišem ovo ZBOG PONAŠANJA NEKIH LJUDI U SITUACIJI U KOJOJ SE NALAZIMO. Situacija sa virusom trenutno djeluje bezopasno. Nitko od nas nije pogođen njome. Ipak, ne mora to baš biti tako i dalje.

 

 

 

Kako ćemo se ponašati? Govorit ćemo kako neće biti ništa, ili ćemo umišljati kako Bog baš nas čuva u svemu! Pravit ćemo se pametniji od Boga i ljudi i dovoditi druge u opasnost svojom neogdovornošću? Bog nas ČUVA U SVEMU, ALI NAS I ODGAJA ZA SEBE, a Božji odgoj, baš kao i svaki drugi odgoj razumna bića pretpostavlja jedno usmjeravanje koje NE UGAĐA U SVEMU onom kojeg odgaja. Upravo to čini Bog s nama: “5Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja, kao što čovjek odgaja sina svoga” (Pnz 8,5).

 

 

 

Ovaj odgoj za Boga često podrazumijeva opominjanje preko neugodnosti: “Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom, da se na koncu u njemu obraduje. 2Tko valjano odgaja svog sina, imat će od njega koristi i ponosit će se njime među znancima svojim. 3Tko pouči sina svoga, čini zavidnim neprijatelja svoga i raduje se pred prijateljima svojim” (Sir 30,1-3). Kaže Sirah kako se preko neugodnosti ponekad treba odgajati dijete. Ne mislimo kako treba to činiti silom, već čvrstom rukom, a to su obično dvije različite stvari. Jer često je primjena nasilja neučinkovita u mjeri u kojoj onaj koji se goji NE SHVATI PORUKU i NE PROMIJENI SVOJE PONAŠANJE.

 

 

 

Zašto bi Bog nas odgajao preko neugodnosti? Odgovor je u LJUBAVI- NE ŽELI DA NAS IZGUBI. Naime, u životu vjernika, često (a osobito danas) se događa da se misli KAKO NAM SE NIŠTA NE MOŽE DOGODITI. Ovakav način života je pohvalan tamo gdje se ŽIVOT CIJENI I PAZI NA NJEGA. Ali tamo gdje život nije na cijenu, gdje se ljudi ponašaju neprimjereno, ovo se pretvara u BAHATOST I OHOLOST. Stoga Bog uvodi čovjeka u KRIZU kako bi čovjek SHVATIO DA NIJE NERANJIV. Odgaja čovjeka KRIZOM. 13Sućut je čovjekova za bližnjega njegova, a sućut je Gospodnja za sve živo: Gospod ih kori, odgaja i poučava te vraća kao pastir stado svoje” (Sir 18,13). Odgoj za Boga ide za tim da se najprije SHVATI SVOJE MJESTO POD NEBOM, DA SE ČOVJEK NE UMISLI KAKO JE BOG, A NE ČOVJEK; kako je ranjiv i ništavan bez Boga.

 

 

 

Za ilustraciju onima koji misle kako su pametniji od svih i kako se ne trebaju bojati ničega: u našoj blizini živi čovjek koji je potpuno uništio svoj život drogom, alkoholom, razvratnošću i kriminalom. Lunja uokolo plašeći ljude i govori KAKO NJEMU NEĆE BITI NIŠTA. Njega mogu razumjeti jer je napola bezuman, ali ne mogu razumjeti neke koji sebe drže razboritima kada NE PAZE U OVOJ SITUACIJI I NE PROMIŠLJAJU O SVOJEM POSTUPANJU. Očito MISLE KAKO IM SE NIŠTA NE MOŽE DOGODITI, I PREMDA TO NEĆE KAZATI ILI TO UOPĆE NE SHVAĆAJU, takvi STAVLJAJU SEBE NA MJESTO BOGA.

 

 

 

Ne samo što sebe stavljaju na mjesto Boga, već MISLE KAKO JE NJIHOVO PONAŠANJE PRAVA VJERA. Takvim poručujem: to je glupost i bahatost! Oni misle da su GOSPODARI ŽIVOTA I SMRTI, i zaboravljaju kako NISU SAMI NA SVIJETU. Ponašaju se neodgovorno i umjesto da ČUVAJU SVOJ ŽIVOT I ŽIVOT LJUDI U OKRUŽENJU, oni se ponašaju kao bahati tvrdoglavci koji misle kako su pametniji i od Boga.

 

 

 

Naša vjera podarzumijeva ODGOVORNOST ZA DRUGOGA, a to znači da moramo poštivati TUĐU SLOBODU. Ovo poštivanje tuđe slobode podrazumijeva kako ZA DRUGOGA TRAŽIMO SAMO DOBRO, kako drugome želimo samo dobro. Ponašanje u kojem za drugoga samo tražimo dobro nazivamo LJUBAV NA DJELU. Samo tako se VJERA NAŠA I VIDI: PO LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA!

 

 

 

Što dakle, ako moj bližnji strahuje za svoje stanje i ne slaže se sa mnom oko trenutne situacije? Hoću li ga dakle uvjeravati kako mu se ništa neće dogoditi? Ili ću POŠTIVATI NJEGOVE STAVOVE I NJEGOVO STANJE, te zauzeti odgovoran stav (stav ljubavi) koji UVAŽAVA BLIŽNJEGA U SVEMU?

 

 

 

To nisu miljenici Božji: nisu to oni koji NE POŠTUJU BLIŽNJEGA I NJEGOV ŽIVOT! Premda takvi govore da se oslanjaju na Boga, svojim neodgovornim postupanjem POKAZUJU MANJAK LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA. E, a to nisu miljenici Božji! Upravo suprotno!

 

 

 

MILJENICI U SEBI IZGRAĐUJU HRAM BOŽJI

 

Gospodin nas i u ovoj situaciji ODGAJA, a Pavao u Poslanici Hebrejima veli kako se isprva “doduše, čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti” (Heb 12, 11). U Knjizi Otkrivenja nalazimo izravan govor u viđenju kojim Bog upozorava: “19Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!” (Otk 3,19).

 

 

 

Kada Bog odgaja onda taj odgoj za cilj uvijek ima spasenje. On nas odgaja “nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti” (Heb 12,11). Stoga Pavao u istoj Poslanici ohrabruje: “12Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, 13poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi” (Heb 12, 10-13).

 

 

 

Postoji dublji razlog zbog kojeg Bog stavlja svoj narod u ovakve kušnje. Upravo u tim kušnjama se polako razjasni ono što od naroda Bog želi. Nešto u kušnjama OTPADA kao što se dogodilo Hebrejima u pustinji kada su mnogi koji su se prepali nove zemlje UMRLI U PUSTINJI i premda su izašli iz Egipta nikada nisu vidjeli Obećanu zemlju zbog MALODUŠNOSTI I NEVJERE.

 

 

 

I nas danas stavlja u pustinju, na kušnju stavlja svu našu vjeru. Želi PROČISTITI VJERU, želi da se U NAMA UČVRSTI STAV ISPRAVNE, JASNE I ČVRSTE VJERE.

 

 

 

Gledamo li ovim očima na današnju situaciju i shvaćamo li je kao “kušnju u pustinji”, krivo ćemo razmišljati budemo li mislili kako su samo NEKI POSLANI U PUSTINJU, A NEKI NISU. Krivo ćemo misliti ako razmišljamo da su ODGOVORNI LJUDI KOJI UVAŽAVAJU DRUGE U PUSTINJI, a oni koji su SIGURNI U SVOJE STAVOVE- da im se neće dogoditi ništa, ostaju izvan pustinje.

 

 

 

Prije svega dolazi do terminološke zbrke: ODGOVORNOST SE TUMAČI KAO STRAH, A LAŽNA SIGURNOST KAO ZNAK VJERE, umjesto da se shvati kao ludost i potpuni otpad od Boga.

 

 

 

Stoga, početna točka o MILJENICIMA treba biti ISPRAVNO SHVAĆANJE ODLASKA U PUSTINJU: Bog je u pustinju na kušnju ODVEO SAV SVOJ NAROD! Nije podijelio nikoga! A na životu su ostali oni koji se NISU BAHATILI I ZAUZIMALI MJESTO BOGA u životu.

 

 

 

Postavljamo pitanje zašto SAV NAROD? Zašto nije odveo samo nepravedne, kriminalce, bahate, tašte, ohole,... Ako mislite da se mi ne nalazimo u ovoj kategoriji, varate se: pogledate li malo bolje sebi U DUŠU, pronaći ćete i bahata čovjeka, i tašta, i kriminalca, grešnika,... i sve ono što nalazite na drugima. Stoga, I MENI JE MJESTO U PUSTINJI!

 

 

 

Odgovor na pitanje odlaska u pustinju dobivamo u drugoj zgodi: u BABILONSKOM PROGONSTVU. Tada je Bog ponovo odveo narod u jednu novu PUSTINJU- DUHOVNU. Odveo je narod u zemlje u KOJIMA NISU IMALI HRAMA ZA ČAŠĆENJE BOGA! To je za jednog Izraelca bila prava pustinja u kojoj se kušala vjera naroda. Biti BEZ HRAMA, ZNAČILO BITI NAPUŠTEN OD BOGA!

 

 

 

Slično se i danas osjećaju mnogi koji NE MOGU NA MISU I NA POBOŽNOSTI. Čini im se kako su ostali bez Crkve!

 

 

 

Kada je Bog odveo Izraelce u drugo progonstvo, UDALJIO IH JE OD HRAMA, ALI NE OD SEBE. Tamo, daleko od Jeruzalema, svi ti vjerni Izraelci su SHVATILI KAKO BOG NE OVISI O LJUDSKOJ PERSPEKTIVI VJERE, KAKO SE NE MOŽE ZATVORITI U ZIDINE! Shvatili su kako BOG I TAMO PREBIVA S NJIMA I ŽELI DA ONI POSTANU HRAM BOŽJI!

 

 

 

Naš Bog nije Bog koji se vezuje uz mjesto kao kod pogana. To je idolatrija! Naš se Bog daje u SAKRAMENTIMA, a prvi plod sakramenata jest PRISUTNOST BOŽJA U ČOVJEKU. Duh Sveti koji donosi Trojstvo prebiva u čovjeku, i ČOVJEK SE PRETVARA U HRAM DUHA SVETOGA: “16Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama” (1 Kor 3,16).

 

 

 

Za olakšati razumijevanje ovog dijela teksta upitat ću Vas: razruše li nam crkve, hoćemo li prestati sa slavljenjem mise? Hoćemo li prestati sa molitvama? Hoćemo li prestati sa pobožnostima? NEĆEMO! I dalje će biti svega toga. Možda na malo drugačiji način, ali bit će svega toga. Nemojte griješiti i primjerice vezivati misno slavlje samo uz jednu crkvu, uz jedno mjesto. Za slavlje je potreban službenik, oltar, Riječ Božja i sakramentalna materija. Za SLAVLJE JE POTREBAN BOG PRISUTAN U SLAVLJU. U ratu ili u nekim nesvakidašnjim sitaucijma, pitam Vas, gdje bi se slavila misa? Slavila bi se kako je to moguće, ali bi se slavila. BOŽJA PRISUTNOST je ono ključno za slavlje, a Božja pristunost se ne ograničava prostorom.

 

 

 

Bog je odveo u pustinju, u progonstvo narod KAKO BI NAROD SEBE POLAKO IZGRAĐIVAO IZNUTRA ZA BOGA- kao bi U SRCU pripravljao MJESTO ZA BOŽJE PREBIVALIŠTE. Hram kojeg su naknadno izgradili POMAGAO IM JE RAZVIJATI I PRODUBLJIVATI ODNOS S BOGOM, ali istinski hram su trebali biti VJERNICI.

 

 

 

Stoga, govor o miljenicima treba prenijeti na SVE ONE KOJI SE NALAZE U PUSTINJI- na sve ljude: i one koji se boje, koji su odgovorni, koji vele da im se ništa neće dogoditi,... Između sviju treba pronaći odgovor na to tko su miljenici Božji. Svi oni imaju prigodu danas U SEBI IZGRAĐIVATI HRAM BOŽJI.

 

 

 

MILJENICI SU MEĐU GRADITELJIMA HRAMA

 

Rekosmo da SVI imaju prigodu IZGRADITI HRAM DUHA SVETOGA U SEBI. Stoga miljenike Božje tražimo među GRADITELJIMA. Vratimo se na stihove psalma: “Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi. 2Uzalud vam je ustat’ prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.

 

 

 

Iz psalma se može nazrijeti kako su MILJENICI MEĐU GRADITELJIMA HRAMA. Zapravo SVI VJERNICI GRADE HRAM, ali NEKIMA USPIJEVA TO NAPRAVITI DOBRO, A NEKIMA POTHVAT I NE USPIJEVA. Poslušajmo malo svetog Augustina: “Tko su graditelji koji grade kuću? Svi dakle koji propovijedaju Riječ Božju u Crkvi, svi širitelji otajstva Božjega. Svi se mi mučimo, svi se naprežemo, svi radimo, a pored nas isto čine i drugi, ali ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji (…) Mi dakako sve radimo IZVANJSKI, ali IZNUTRA JE BOG KOJI IZGRAĐUJE. Mi možemo shvatiti samo na koji način netko SLUŠA I IZVANA TO POKAZUJE, ALI KAKO MISLI- to samo On zna JER SAMO BOG VIDI VAŠE MISLI. On je taj koji izgrađuje, koji gomila u nama spoznaju, koji po SPOZNAJI VODI PREMA VJERI, premda i mi sami sudjelujemo u toj izgradnji” (Sveti Augustin, Pojašnenje Psalama,126,2).

 

 

 

Potvrdu Augustinovih riječi nalazimo i kod Pavla u Poslanici Hebrejima: “A to nam svjedoči i Duh Sveti. Pošto je doista rekao: 16»Ovo je Savez kojim ću se svezati s njima nakon ovih dana«, Gospodin govori: »Zakone ću svoje staviti u njihova srca i upisati ih u dušu njihovu” (Heb 10,15-16). Sveti Hilarije to primjenjuje na kršćanski život: “ Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Taj dakle hram Božji, u stanju je sadržavati Gospodina U SVETIŠTU VLASTITA SRCA. O tome i govori prorok u psalmu: -Svet je tvoj hram, čudesno ispunjen pravednošću. SVETOST, PRAVEDNOST I SUZDRŽANOST LJUDSKA zapravo su HRAM ZA BOGA! Bog dakle mora izgraditi svoju kuću. NAPRAVLJENA SAMO LJUDSKIM RUKAMA, TAKVA ĆE SE KUĆA URUŠITI. KUĆA KOJA SE OSLANJA NA NAUČAVANJE SVIJETA, NE MOŽE IZDRŽATI; zaštićena našom neučinkovitosti, ta kuća nije sigurna. Ova kuća mora se graditi i utvrditi na drugačijem temelju: NE NA ZEMALJSKIM OSNOVAMA NITI NA PIJESKU, već na VLASTITIM TEMELJIMA koji počivaju na prorocima i apostolima. Ova kuća se gradi ŽIVIM KAMENJEM, koje su POVEZANE KRISTOM, koji je kamen zaglavni, treba rasti po JEDINSTVU SVOJIH DIJELOVA sve dok ne dođe do punine osobe koja nalazi SVOJE ISPUNJENJE U TIJELU KRISTOVU; treba se uresiti duhovnom ljepotom i sjati tako među braćom” (Sveti Hilarije iz Poitiersa, Tratactus super Psalmos 126,7-8).

 

 

 

PRIMJENA NA SADAŠNJU SITUACIJU

 

Bog nas je malo doveo u pustinju! Udaljio je od nas mogućnost prakticiranja pobožnosti. Zar niste time shvatili kako Bog želi da sada MALO UĐETE U SVOJU SOBU I POOSOBITE SVOJ ODNOS S BOGOM?! Ovo nas podsjeća na Gospodinove riječi: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskrižjima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 6Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,6).

 

 

 

Želi da NAPREDUJETE U POBOŽNOSTIMA, a ne da nazadujete. Želi da ULOŽITE DODATNI NAPOR U NUTARNJEM IZGRAĐIVANJU. Vi ćete doduše IZGRAĐIVATI IZVANA SVOJ ŽIVOT po, kako veli Hilarije SVETOSTI, PRAVEDNOSTI I SUZDRŽANOSTI, a Gospodin će izgrađivati VAŽ ŽIVOT IZNUTRA: uređivat će vašu zgradu!

 

 

 

Za takvo mu što trebaju GRADITELJI koji su MIRNI I KOJI PRIHVAĆAJU NEUGODNOSTI POSLA KOJIM SE BAVE. Koji NE ODUSTAJU OD SVEGA jer NE MOGU GRADITI KAKO JE NJIH VOLJA. Naime, Gospodin često stavlja prepreke onima koje ljubi kako ne bi njihov život otišao u krivom smjeru. Tako, preko raznih “okolnosti” Bog usmjerava graditelja i izvana. Graditelj treba PROMIŠLJENO POSTUPATI I ČINITI ONO ŠTO MOŽE!

 

 

 

Mi često puta želimo VIŠE OD TOGA. I kao da Bogu dajemo zaušnice svojim postupanjem Graditelji kojima Bog daje, koji su njegovi miljenici su LJUDI KROTKA I PONIZNA SRCA. To su oni koji znaju prihvatiti NASTALE OKOLNOSTI I ŽIVJETU U NJIMA BEZ DA IZGUBE VJERU. Baš poput Izraelaca u Babilonskom progonstvu. Oni koji su u progonstvu, u novoj pustinji ostali USTRAJNI U VJERI, UNATOČ TOME ŠTO NISU IMALI HRAMA, IZGRADILI SU U SEBI JAKU VJERU. NJIIH JE BOG NAGRADIO I DAO IM MOGUĆNOST DA PONOVO NAPRAVE NOVI HRAM U JERUZALEMU.

 

 

 

Ne treba se bojati situacija i nemogućnosti da prakticiramo vjeru kao i obično. Treba POSLUŠATI NAŠE BISKUPE. Oni su DOBRI PASTIRI koji znaju kako je teško i nama. Stoga njihova poruka upućujue na IZGRADNJU DUBLJEG UNUTARNJEG ODNOSA S BOGOM. Pozivaju nas da budmeo KROTKA I PONIZNA SRCA, da PRIHVATIMO STANJE U KOJEM SE NALAZIMO, DA SE NE BUNIMO zbog novonastalog stanja koje je za nas svojevrsno progonstvo. Pozivaju naprotiv da SE ZBLIŽIMO S BOGOM NA DRUGAČIJI NAČIN- U DUHU, te da dopustimo Bogu da, lišeni VLASTITIH PERSPEKTIVA VJERE ON IZGRAĐUJE U NAMA HRAM DUHA SVETOGA.

 

 

 

Nećete ostati bez sakramenata! Ne bojte se! Nećete ostati ni bez mise! Ne bojte se! Mnogi koji prije nisu dolazili na misu i primali sakramente redovito sada se bune. Ne bunite se, budite mirni i ponizni. Prihvatite ovu situaciju kao pustinju, kao pravu pokoru u korizmi. Bog NE NAPUŠTA SVOGA STADA. ON JE DOBRI PASTIR. Neće napustiti ni nas. Neće nas ostaviti same, bez mise, bez sakramenata.

 

 

 

Ova situacija nalaže da se VIŠE MOLIMO, VIŠE POSTIMO, VIŠE PAZIMO JEDNI NA DRUGE ČINEĆI DJELA MILOSRĐA! Do sada smo na žalost, vjernički život nerijetko procjenjivali BROJEM PRIČESTI, BROJEM KRUNICA, BROJEM POBOŽNOSTI koje su se VIDJELE IZVANA. I nitko osim Boga nije znao što je UNUTRA- U DUŠI- U HRAMU. Sada smo pozvani VIŠE SE OKRENUTI PREMA UNUTRA: TU, U DUBINI SVOJE DUŠE SADA ĆETE SE SUOČITI SA SOBOM I JASNO ĆETE VIDJETI JESTE LI SVOJ HRAM GRADILI VI ILI GA JE GOSPODIN OPREMAO!

 

 

 

Ako je Gospodin opremao vašu nutrinu, ZNAT ĆETE TE DA NAS OD BOGA NE MOŽE RASTAVITI NIŠTA: “5Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? 36Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. 37U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. 38Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, 39ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,35). NEĆETE IMATI BOJAZNI KOJE ĆETE PRIKRIVATI PRIVIDNOM SIGURNOŠĆU I VJEROM, te se buniti protvi svega što vam nije po volji, pa makar to bilo i slavljenje svetih misa. Kao da mise ovise o meni ili o vama?!!!!

 

 

 

Ako Gospodin gradi nutrinu Vašega hrama, IMAT ĆETE MIR I SIGURNOST USRED NEMIRNA SVIJETA! I prihvaćat ćete neugodnosti ma kakve god one bile. Neće Vam biti lako, nitko to ne govori, ali ćete POBJEĐIVATI I SEBE ako je Bog u Vama izgradio hram svoga Duha. Po njemu ćete NADMOĆNO POBJEĐIVATI kako veli Pavao, sve one strahove i nesigurnosti koje dolaze izvana, iz svijeta.

 

 

 

Stoga, ne bojte se! Budite MIRNI I KROTKI- budite disciplinirani i ponizni, i pazite jedni na druge. Pretječite se u ljubavi! Nemojte samo misliti na sebe i zaboravljati kako možda Vaš stari susjed nema ono što ste Vi kupili u dućanu i nagomilali u svojoj kući. Propast će sve to! Uzalud Vam je kupovati ako vas sutra pokosi bolest, zar ne? Budite stoga MIRNI I MOLITE SE USTRAJNO, i POMAŽITE JEDNI DRUGIMA U SVEMU. Tako to rade miljenici Božji- a Bog, miljenicima svojim u snu on daje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mk 12, 28b-34

 

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!« »Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.« Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.« Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

 

 

 

RED U LJUBAVI

 

Pred pismoznancima I farizejima danas Isus nastupa kao Onaj koji im je dao zapovijedi. “Slušaj, Izraele!“, riječi kojima počinje jedan simbol vjere Izraelaca (Shemma Israel), a koje pravovjerni Židovi stalno ponavljaju kako po podsvijestili jedan RED U LJUBAVI: njaprije Bog, a onda sve ostalo.

 

 

 

Na sličan način poučava Gospodin: “Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!” Ovo je prva I najveća zapovijed. I onaj koji je vrši svim svojim srce, preko ove zapovijedi, odnosno preko Boga I ostalim zapovijedima pristupa ispravno. Sveti Augustin komentira ovo: “Ljubav prema Bogu je prvo što se zapovijeda, I ljubav prema bližnjem je prvo što se treba provoditi u djelo (…). Ti, koji još uviejk ne vidiš Boga, ljubeći bližnjega postat ćeš dostojan da Boga vidiš. Ljubav prema bližnjem čisti oči kako bi se mogao vidjeti Bog, kako kaže sveti Ivan: - Ne ljubiš li bližnjega kojeg vidiš, kako ćeš ljubiti Boga kojeg ne vidiš?” (In Ioannis Evuangelium 17,8).

 

 

 

Slobodno možemo kazati kako se cijeli naš život kreće između ove dvije ljubavi: one kojom ljubimo Boga I one koju iskazjemo bližnjima. Kako se ne bi uzoholili, pa pomislili kako je naša ljubav prema bližnjima ono što nas u ljubavi određuje, valja se stalno podsjećati na to da BOG NAS LJUBI PRVI. Zapravo, jedno odo najvećih čuda jest LJUBAV KOJOM BOG LJUBI ČOVJEKA.

 

 

 

BOG ŽELI DA GA LJUBIMO VIŠE: preko bližnjih do Boga

 

Vjerujem kako se nitko ne pita ZAŠTO NAS BOG TAKO LJUBI? Razlog je jednostavan: ŽELI DA SE MI NAUČIMO LJUBITI NJEGA PREKO BLIŽNJIH, TE DA SHVATIMO KAKO JE ON STALNO PRISUTAN U NAŠIM ŽIVOTIMA. Bog se ne isključuje iz naših života; samo postoje ljudi koji Boga isključe iz svoga života. Takvima Bog ne zapovijeda, jer oni slušaju samo sebe!

 

 

 

Bog dakle želi da Ga ljubimo sve više, kako bismo postali BIĆA LJUBAVI. Želi da ljubav protka svo naše življenje, te da svkai naš potez bude uzrokovan ljubavlju. Prije svega stalmo Mu je da ga mi upoznamo. Znate, kada se netko zaljubi, onda u toj svojoj ljubavi na pravi način otkriva svaki dan nešto novo I nešto ljepše o onom u kojeg se zaljubio. Ljubavlju se otkrivaju one “Božje stvari”, sve ono što o Bogu ne shvaćamo učenjem na vjeronauku, već nam je potrebno jedno srca posve okrenuto Bogu.

 

 

 

O Ljubavi se uči samo preko ljubavi. Kako Bogu- Ljubavi pokazati da Ga volimo? Preko ljubavi koju iskazujemo bližnjima. Bog očekuje od svakog čovjeka bezuvjetni odgovor na svoju ljubav. Naša ljubav prema Bogu pokazuje se u bezbroj sitnih događaja svakoga dana: ljubimo Boga kroz dobro obavljen posao, obiteljski život, društvene odnose, odmor... Sve može psotati djelo ljubavi. “Dok mi, što je moguće bolje, ispunjavamo naše zadatke I dužnosti (unatoč svim pogrješkama I ograničenjima), duša čezne za oslobođenjem. Ona htia k Bogu, privučena magnetskom privlačnosti. Počinjemo Isusa još jače ljubiti, ispunjeni slatkim I nježnim iznenađenjem” (Sveti Josemaria Escriva, Prijatleji Božji, 296.).

 

 

 

LJUBAV RJEŠAVA PROBLEME I SVE PODNOSI

 

Ponovo ćemo se referirati na dvoje zaljubljenih. Kada zaljubljeni naiđu na poteškoće, onda ih LJUBAV TJERA DA RIJEŠE PROBLEME. S druge strane, bez ljubavi I najveće sitnice postat će velikim zaprjekama, nesavladivim. Ljubav prema Bogu pomaže kročiti kroz život savladavajući sve probleme. Ona nam postaje izvorom snage da nas ništa ne ometa u našim naumima I stalno nas napaja novom snagom da radimo ono što je ispravno. Ovo lijepo Augustin opisuje: “Treba općenito reći da oni koji se ljube svejedno podnose trpljenje; oni međutim koji Boga ljube, također trpe, ali se njima ne čini da podnose nepodnošljive boli. Ljubav, naime, čini posve laganim I svodi istodobno na ništa najstrašnije I odvratne stvari” (De bono viduitatis, 21,26). “Kad netko ljubi, poteškoće nikad nisu teške (…). Onaj tko voli, ne osjeća poteškoću ili, ako je osjeća voli I samu poteškoću” (Sveti Augustin, Govori, 70.).

 

 

 

LJUBAV PREMA BOGU izražena ljubavlju prema bližnjem, uvijek nas pripravlja da dobro podnosimo poteškoće koje život donosi, te da, unatoč svemu ne izgubimo vedrinu I optimizam. Čovjek koji svojim ponašanjem slijedi ova dva zakona ljubavi, uvijek biva nanovo nadahnut Božjom ljubavlju za nove pothvate, za nov napor, I nijedan mu se ne čini teškim. Drugim riječima, ljubav prema Bogu uči nas kako se ljubav izražava preko žrtve za one koje ljubite.

 

 

 

Sveti Ivan Pavao II, na općoj audijenciji 1978. godine ovako govori o ljubavi: “Ne bi bilo pravedno reći: ili Bog ili čovjek. Treba voljeti I Boga I čovjeka, čovjeka nikad više nego Bogaili protivno Bogu ili jednako ako Boga. Drugim riječima, Ljubav prema Bogu mora prevladavati, ali nije isključiva. Biblija, koja Jakova naziva svetim I ljubljenim od Boga, pokazuje kako je sedam godina služio kako bi Rahelu zadobio za ženu. Te su mu se godine učinile, zbog ljubavi prema Raheli, kao nekoliko dana (Post 29,20). Franjo Salešku tumači ove riječi:- Jakov ljubi Rahelu sovm snagom I svom svojom snagom ljubi Boga; ali ne ljubi Rahelu ako Boga, niti Boga kao Rahelu. Ljubi Boga kao svojega Boga, više od svega na svijetu I više nego samoga sebe. Ljubi Rahelu kao svoju ženu, više od svih drugih žena I kao samoga sebe. Ljubi Boga bezuvjetnom ljubavlju, nadasve I neograničeno, a Rahelu svom svojom muževom ljubavi. Jedna ljubav nije u sukobu sa drugom, jer ljubav prema Raheli ne narušava superiornost ljubavi prema Bogu.

 

 

 

 

O PASTIRIMA I SLAVI KOJA IM JE OBJAVLJENA

UVOD

Još ćemo malo naša razmišljanja usmjeriti Božićnom vremenu preko pastira. Pored svih likova koji se izmjenjuju u događajima oko Isusa, zasigurno najbezazleniji i najjednostavniji ljudi bili su pastiri. Njima su se anđeli javili i objavili im SLAVU- GLORIU. Ta je anđeoska pjesma slika one iste koju u liturgiji pjevamo nedjeljom: SLAVA BOGU NA VISINI, I NA ZEMLJI MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE.

 

PASTIRI, SIROMASI KOJI MIRIŠU NA OVCE

Pastiri su bili ljudi koji su imalo jako MALO SVOJEGA. Posjedovali su tu i tamo ponešto ovaca, a zemlje gotovo ni malo. Bijahu to siromasi oskudni u svemu, čiji je život ovisio o ovcama o kojima su se brinuli. Kada je papa Franjo govorio o pastirima koji trebaju OSJETITI MIRIS SVOJIH OVACA, sigurno je imao i ove ljude pred očima: oni su MIRISALI NA SVOJE OVCE, jer su s njima dijelili sve. ŽIVJELI SU SA SVOJIM OVCAMA.

 

Budući da su bili bijedni, Herodu ništa ne bi značilo njihovo svjedočanstvo i više je držao do toga što će kazati Mudraci, nego pastiri.

 

Vratimo li se malo u povijest izabranog naroda, vidjet ćemo mnoštvo likova od ključne važnosti za tu povijest koji su bili PASTIRI. Tako, jedan od najpoznatiji, KRALJ DAVID, BIO JE također PASTIR i nikada nije zaboravio svoje porijeklo. To se vidi iz pjesme koju je spjevao “GOSPODIN JE PASTIR MOJ”. Ova pjesma odražava njegovu svijest da je prije svega i on sam OVCA KOJU NETKO UPRAVLJA KROZ ŽIVOT PREMA SEBI: “STAZAMA PRAVIM ON ME UPRAVLJA, RADI IMENA SVOJEGA”. David je imao živu svijest o VAŽNOSTI I ULOZI PASTIRA U DRUŠTVU, I IMAO JE JASNU SLIKU O BOGU KOJI POPUT PASTIRA UPRAVLJA SVOJ NAROD. Stoga se trudio utjeloviti taj lik pastira, premda je bio kralj. Znamo dakako, da mu grijesi nisu bili strani, kao ni nama. Ipak, kajao se i vraćao Gospodinu poput zalutale ovce. Stoga je David bio i pastir i ovca istovremeno: PASTIR jer je kao kralj imao upraviti narodom u ime Boga koji ga je za kralja pomazao; OVCA jer je i sam bio dio stada koje je znalo odlutati od svog Pastira.

 

Zapravo, povijest ovog naroda pokazuje kako su ŽIDOVI OD ISKONA bili PASTIRI. PATRIJARSI SU SVI BILI PASTIRI ILI IM JE ŽIVOT BIO VEZAN UZ STADA. Takvi su bili Abraham i Jakov koji, kada udjeljuje svoj blagoslov sinovima, udijelu u kojem to čini sinu Josipu, BOGA NAZIVA PASTIROM: “22Josip je stablo plodno, plodno stablo kraj izvora, grane svoje granâ preko zida. 23Strijelci njega saletjeli, strijeljali ga, opljačkali. 24Ali lûk mu čvrst ostaje, mišice mu ojačale, rukom Jakog Jakovljeva, imenom Pastira, Stijene Izraela, 25Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba!” (Post 49,22-25).

 

Kada je pobjegao u pustinju, Mojsije se zadržao kod Midjanskog svećenika Jitra čiju je kći uzeo za ženu i tamo, u pustinji čuvao ovce: “Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. 2Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma” (Izl 3,1-2). Bog ga nije zvao k sebi dok je boravio na faraovovu dvoru, već kada je postao PASTIR. Dozvao ga je sebi kako bi od njega UČINIO PASTIRA NA SVOJU SLIKU KOJI ĆE NAROD IZBAVITI IZ ROPSTVA I VODITI GA KROZ PUSTINJU U OBEĆANU ZEMLJU. Tako u ovim događajima prepoznajemo BOGA- pastira koji vodi NAROD- ovce koje LUTAJU OVOM ZEMLJOM- pustinjom. Bog- Pastir ih vodi u OBEĆANU ZEMLJU- zemlju obilja. Zapravo u toj zemlji nalazimo sliku Edenskog vrta, Raja- vječnog života s Bogom.

 

PASTIR- BOG, OVCE- NAROD

Jasno je kako u svim ovim pričama Boga pronalazimo u metafori PASTIRA. On je taj koji UPRAVLJA OVCE, VODI IH NA PAŠE, DOVODI IH DO HRANE I VODE, ŠTITI IH, proviđa im VOĐE NA ZEMLJI- PASTIRE PO SVOM SRCU, one koji će voditi narod kao što bi Bog to učinio. DAVID se javlja kao arhetip dobroga pastira.

 

Narod nalazimo u slici OVACA; one bez pastira LUTAJU, kao narod koji GRIJEŠI BEZ BOGA. Bez pastira, stado se rasiplje.

 

Novost koju Betlehem donosi sa pastirima jest da se BOG RODIO UZ PASTIRE. Sve Izraelske vođe trebali su u sebi utjeloviti ulogu PASTIRA, onoj koji pazi na svoje ovce. Stoga, Isusovo ROĐENJE biva jedno rođenje UZ PASTIRE koji su mu se došli pokloniti. Oni su slika onih PASTIRA PROŠLOSTI KOJI SE KLANJAJU JEDINOM PRAVOM PASTIRU- BOGU, ISUSU KRISTU, DOBROM PASTIRU.

 

Ono što zbunjuje jest lik samih pastira. Iziđimo malo iz romantične slike o pastirčićima koji trče za ovčicama po zelenim brežuljcima dovikujući jedni drugima šale stalno nasmijanih lica. Uđimo u stvarnost pastira.

 

Naspram ove ideliastičke slike pastira iz sladnjavih priča, nalazimo jednu smrdljivu stvarnost. Tako, naspram slike PASTIRA- SLAVNIH VOĐA IZ PROŠLOSTI, pastiri u Izraelu donose sliku NEČISTOĆE BIJEDNIKA KOJI SMRDE NA DALEKO! PASTIRI se shvaćaju u Izraelu KAO OLIČENJE NEČISTOĆE. Ta ŽIVJELI SU S OVCAMA, upili su njihov smrad, bili su stalno oko izmeta, u dodiru s krvi. Za razliku od elite Izraelaca, ovi su ljudi bili NEČISTI. Stoga, u sebi utjelovljuju SLIKU GREŠNIKA KOJIMA JE ISUS POSLAN. Sam je poučavajući kazao kako ZDRAVI NE TREBAJU LIJEČNIKA, VEĆ BOLESNI, te kako je DOŠAO GREŠNICIMA, a grešnik se smatrao NEČISTIM- nespremnim i nedostojnim za stati pred Boga. “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. 13Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt, 912-13).

 

ANĐELI SE JAVLJAJU PASTIRIMA

Kako je moguće onda da su se anđeli ukazali pastirima, a ne svećenicima u Hramu? Bog je pastirima poslao CIJELU VOJSKU ANĐELA, jer NISU SEBE SMATRALI DOSTOJNIMA ZA STATI PRED BOGA. SHVAĆALI SU SVOJU NEČISTOĆU kao ČINJENICU KOJA IM NIJE DOPUŠTALA PRIBLIŽITI SE HRAMU. I premda je ta nečistoća bila slika NUTRANJE NEČISTOĆE, ono što je Bogu bilo važno jest njihov STAV U KOJEM SE ODRAŽAVALA SVIJEST O NEDOSTOJNOSTI, a to je uvijek stav PONIZNA ČOVJEKA koji se ne uzvisuje.

 

Stoga, Bog preko ovog događaja s pastirima pokazuje svoje namjere: DOLAZI NEČISTIMA, a kao NEČISTE, Židovi su držali POGANE I GREŠNIKE! Dolazi jer ne želi da ijedan čovjek propadne, želi svakome otvoriti prigodu za spasenje. Isus se tako predstavlja ISTINSKIM PASTIROM koji BRIŽNO PAZI NA POVJERENE MU OVCE, jer tom brigom odgovara ljubavlju na očinsku zadaću SPASENJA SVIH LJUDI: “2Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni (...)” (Iv 17,12): Ovo se odnosi na one koji su Isusa slijedili poput ovaca koje su išle za svojim pastirom slušajući njegovi Riječ.

 

Sve ovo podjeća na JAKOVA PASTIRA I NJEGOV POVRATAK OCU. Taj je povratak bio mučan za Jakova jer je bio svjestan svojeg grijeha spram rođenog brata. Pun straha pred bratom Ezavom i njegovom mogućom osvetom zbog prijevare pri diobi baštine i očinskog blagoslova, Jakov se vraća kući sa ženama, djecom, stadom koje je zaradio, ali Bog ga ne ostavlja samoga, već mu šalje ANĐELE DA IDU PRED NJIM.

 

Najprije se sjećamo događaja koji neodoljivo podsjeća na ovaj čas objave mnoštva nađela pastirima u Betlehemu. Jakovu tako gleda u snu anđele kako se penju uz stube prema nebu, pa mjesto na kojem je usnio san; mjesto koje se prije zvalo Luz, Jakov naziva BETEL: Kuća Božja: “12I usne san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji po njima se penju i silaze. 13Uza nj je Jahve te mu govori: »Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. 14Tvojih će potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. 15Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao.« 16Jakov se probudi od sna te reče: »Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!« 17Potresen, uzviknu: »Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!« 18Rano ujutro Jakov uzme onaj kamen što ga bijaše stavio pod glavu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja. 19Ono mjesto on nazva Betel, dok je ime tome gradu prije bilo Luz.” (Post 28,12-19); “14Na mjestu gdje je Bog s njim govorio Jakov uspravi stup, stup od kamena; na njemu prinese žrtvu i izli ulja. 15A mjesto gdje mu je Bog govorio Jakov nazva Betel.” (Post 35, 14)

 

Prije ovog događaja Jakovu je Bog dao anđeosku pratnju kada je odlazio na put Labanu kako bi pobjegao od srdžbe svoga brata Ezava: “2Jakov je putovao svojim putem, kad mu ususret izađu anđeli Božji. 3Kad ih Jakov opazi, reče: »Ovo je Božje taborište!« Zato nazva ono mjesto Mahanajim” (Post 32,2-3). Mjesto u kojem je Jakov opazio anđele koji su za njega bili ZNAK BOŽJE PRISUTNOSTI, nazvao je MAHANAIJM ili BOŽJE TABORIŠTE. Očito je imao jesno pred očima kako ANĐEOSKA PRISUTNOST OZNAČAVA PREBIVANJE BOGA U BLIZINI ČOVJEKA. Svak tko bi Boga vidio morao je umrijeti, ali anđele je čovjek mogao vidjeti bez da umre.

 

Anđeli su se pastirima javili u BETLEHEMU- Kući Kruha. Tako, povezujući ova tri događaja, razmišljamo o MJESTU U KOJEM BOG PREBIVA. BETEL- Kuća Božja, MAHANIJIM- Prebivalište Božje, zasigurno je tamo gdje se Bog DARUJE LJUDIMA KAO MANA S NEBA, KAO KRUH ANĐEOSKI, KAO SVETA PRIČEST. Bog dakle prebiva u BETLEHEMU- KUĆI KRUHA, u svojoj Crkvi u kojoj se DARUEJ LJUDIMA POD PRILIKAMA KRUHA (i vina).

 

GLORIA KAO BOŽJA SLAVA- ŠEKINAH

 Vratimo se u stvarnost betlehemskih pastira. Pastiri su sigurno bili zadivljeni prizorom kojeg se jedino moglo očekivati u Hramu, gdje djeluju svećenici. Ovo je novost za njih, jedna novost koja im je najprije utjerala strah u kosti, ali ono što je uslijedilo od anđeoskog zbora odagnalo je strahove i unijelo radost: GLORIA koju su njima zapjevali pastiri ostala je zabilježena za sva vremena U MISI, koja se slvai u CRKVI- KUĆI KRUHA, tamo gdje se Bog daruje ljudima. Liber pontificalis govori kako je papa TELESFOR, oko 126. godine, uveo ovu pjesmu u BOŽIĆNO SLAVLJE

 

Ova pjesma odražava SLAVU, a slava odražava SJAJ BOŽJE PRISUTNOSTI. Tako anđeoska prisutnost podsjeća na SLAVU GOSPODNJU KOJA SJAJI. Za Židova to predstavlja ŠEKINAH, svijetli i blistavi OBLAK SLAVE koji je ISPUNJAVAO SVETINJU NAD SVETINJAMA u Prebivalištu, u Šatoru Saveza. ŠEKINAH, taj oblak sjajne slave Božje bio je VIDLJIVI ZNAK BOŽJE NEVIDLJIVE PRISUTNOSTI. Baš poput SAKRAMENTA koji su VIDLJIVI ZNAK NEVIDLJIVE BOŽJE PRISUTNOSTI!

 

Ovo je pastire “oborilo s nogu”, jer su za ovakve stvari sigurno čuli, i vjerovali kako se događaju u Hramu, ali da će se dogoditi pastirima na bijednim ispašama- to nikako nisu mogli vjerovati. Toliki sjaj, tolika slava oko njih, zasigurno je ushitila jadne pastirčiće koji su od sreće pohitali tamo gdje su ih anđeli upravili-prema špiljici, prema jaslama u kojima je ležao Bog.

 

CRKVA- ŠEKINAH, MJESTO BOŽJE SLAVE

 

Nemojte se čuditi kada netko nastoji Crkvu urediti drugačije od onih koji lijepo taj prostor zamišljaju kao vlastiti dnevni boravak. Mnogi se vjernici trude lijepo urediti crkve i u svojem neznanju misle kako je Bogu dostatna naša običnost. To je istina. Ipak to NIJE CIJELA ISTINA, jer ti dobri ljudi ne razumiju ono što je u Crkvi NAJVAŽNIJE: tamo PREBIVA BOG!

 

Kada nekoga VOLITE, kada nekoga CIJENITE, onda taj svoj DNEVNI BORAVAK NASTOJITE UČINITI POSEBNIM, zar ne? Uređujete i ULJEPŠAVATE STVARI kako biste dočekali dragog gosta. ŽELITE DA VAM SVE SJAJI RADI DRAGOG GOSTA. U protivnom, kao da mu ne iskazujete poštovanje. Pa u naravi je čovjeka da NEKOGA KOGA VOLI I CIJENI, DARUJE PAŽNJOM KOJA NADILAZI SVAKODNEVNA DJELOVANJA.

 

Eto, upravo to su znali i naši stari preci koji su bili PUNO SIROMAŠNIJI OD NAS DANAS. U tom svom silnom SIROMAŠTVU, UREĐIVALI SU CRKVE TAKO DA SU ONE POSTALE MJESTA ULASKA U SLAVU BOŽJU, U BOŽJE PREBIVALIŠTE. Tu nije u pitanju nikakvo bogatstvo, već LJUBAV TIH SIROMAŠNIH LJUDI KOJU SU ONI IMALI ZA BOGA.

 

Danas, kada živimo materijalno puno bolje, NE BRINEMO O CRKVI NI IZBLIZA KAO TI NAŠI SIROMAŠNI PRECI. Više pričamo o tome da Crkva treba biti siromašna i kako joj nije potrebno toliko “zlata i sjaja”. Postavljam pitanje: razumijete li isto što i naši stari? Shvaćate li njihovo postupanje? Nitko ne može jednu crkvu i ono sjajno što je u njoj odnijeti sa sobom, niti je ima pravo oduzeti “u ime naroda”, jer je taj sjaj, ODRAZ SJAJA SIROMAŠNIH DUŠA LJUDI KOJI SU OD SVOJIH USTA OTKIDALI DA BI NAPRAVILI JEDNO BOGA DOSTOJNO PREBIVALIŠTE! Ovaj SJAJ I GLORIA, JE SJAJ I GLORIA DUŠA TIH NAŠIH STARIH SIROMAHA! Oni su PRECI SAMO ONIH KOJI VJERUJU U BOGA NA ISTI NAČIN. Nisu oni preci svoje djece koja u Boga ne vjeruju, i takvi nemaju pravo pozivati se na baštinu roditelja koji su gradili Crkvu. JER CRKVA SE GRADI VJEROM, LJUBAVLJU I POŠTIVANJEM PREMA BOGU, a ne novcima!

Slijedeći ritam života modernog čovjeka, može se dogoditi da jednog dana DRUŠTVO I DRŽAVA ODUZMU CRKVI SVE BOGOMOLJE i PRETVORE IH U MUZEJE. To će naravno opravdati činjenicom da su CRKVE KULTURNO DOBRO JEDNOG NARODA. I to nije daleko od istine.

I kada nam ih oduzmu, nastojat će ih urediti tako da ne mogu biti sjajnije i ljepše. Tada, kada nam oduzmu crkve NIKOME NEĆE SMETATI SJAJ ZA KOJI ĆE SE PLAĆATI ULAZINCA KAKO BI SE TAJ SJAJ GLEDAO!  Danas taj sjaj svakome smeta!

Ipak, ne brinemo se previše! Znamo da taj sjaj crkava u kojima se više neće slaviti misa, NIJE ISTI SJAJ KOJEG SADA IMAMO U CRKVAMA U KOJIMA SE MOLI I ČASTI BOGA. Naš sjaj dolazi od SLAVE BOŽJE I SJAJA DUŠA KOJI BOGU PRISTUPAJU S LJUBAVLJU. I taj sjaj NITKO NE MOŽE PRISVOJITI NI UGASITI. Taj je SJAJ, sjaj ljubavi čovjeka za svoga Boga. Taj sjaj su imali u sebi, u svom srcu i oni, izvana smrdljivi pastiri.

Crkva ipak nije kulturno dobro nekog naroda- ona je DOBRO VJERNOG NARODA! Postoji razlika u odnosu prema crkvi između nevjernika i vjernika. Osim toga, crkve su gradili ovakvi ili onakvi ljudi, ali UVIJEK SU TO BILI VJERNICI! Pastiri Vam to pokazuju. Bog je poslao ANĐELE SMRDLJIVIM PASTIRIMA. BIJAHU SMRDLJIVI, ALI SAMO IZVANA- IZNUTRA SU IMALI SJAJNE DUŠE KOJE SU ISTINSKI SLAVILE BOGA.

 

Takvih je duša i danas puno. Nije malo onih koji, unatoč svojoj grešnosti, sa velikim poštovanje paze na Crkvu i drže je KUĆOM BOŽJOM, prebivalištem Božjim. Takvi su NAJLJEPŠI URES TE CRKVE. Oni su stvarna Gloria Bogu. Ne zbog grešnosti- jer svi smo grešni, već zbog ljubavi prema Bogu i Crkvi. Samo takvi ljudi mogu i PROSTOR UREDITI NA NAČIN DA ODRAŽAVA SLAVU BOGA, A NE NEKU LJUDSKU ESTETIKU koja je u sebi prazna i bez značenja. Samo ovakvi ljudi mogu učiniti da crkva SJAJI KADA SE U NJU UĐE, te da taj SJAJ BUDE ŠEKINAH- ZNAK GLORIJE- BOŽJE SLAVE koja prebiva u toj Crkvi.

 

I dalje nemamo razloga za brigu čak i ako nam ponovo oduzmu sve. Ne zabrinjavamo se zbog toga, jer možda će ono što iza sebe ostavimo u crkvama potaknuti neku dušu na razmišljanje o Bogu. Možda će netko ipak shvatiti razloge zbog kojih uređujemo crkve da sjaje i uvode čovjeka u Gloriju. Čak i tada, premda desakralizirana, crkva će ispuniti svoju zadaću: dovesti čovjeka k Bogu. Uvesti ga u SLAVU BOŽJU.