Obrazovanje u slobodi

 

„Zadatak odgoja djece svodi se na poticati ih 'željeti' činiti što je dobro, pružajući im intelektualna i moralna sredstva kako bi svatko mogao činiti ono što je dobro iz vlastitog uvjerenja.“

 

Bog je htio stvoriti slobodna bića, sa svime što to uključuje. Kao što bi svaki dobar otac učinio, on nam je dao neke smjernice – moralni zakon – kako bi mogli ispravno koristiti svoju slobodu, tj. na način koji gaji naše vlastito dobro. Čineći tako, „on preuzima rizik s našom slobodom."[1]

 

Na neki način, možemo reći da je Svemogući prihvatio podložiti vlastite planove našem odobrenju. „Bog poštuje i klanja se našoj slobodi, našoj nesavršenosti i bijedi,"[2] zato jer mu je draža naša ljubav slobodno darovana od ropstva lutaka; draži mu je „očigledan" neuspjeh vlastitih planova od stavljanja uvjeta na naš odgovor.

 

U Putu, sv. Josemaria citira izreku pripisanu sv. Tereziji Avilskoj: „Tereza, ja sam htio... ali ljudi nisu."[3] Kristova žrtva na Križu najrječitiji je znak koliko daleko je Bog spreman ići u poštivanju ljudske slobode; i ako je on sam išao do te mjere, roditelj kršćanin bi trebao razmišljati: „Tko sam ja da ne činim isto tako?"

 

Ljubiti svoju djecu znači ljubiti njihovu slobodu. Ali to također znači i preuzeti rizik, „izložiti se" djetetovoj slobodi. Samo na ovaj način je njihov razvoj uistinu njihov: proces koji je preuzet iznutra i osobno, a ne automatski odgovor uvjetovan prisilom ili manipulacijom.

 

Kao što biljka ne raste zato što je vrtlar izvanjski „rasteže," već zato što biljka svoju hranu čini vlastitom, tako i ljudsko biće raste u ljudskosti u onoj mjeri u kojoj je početno primljeni model slobodno preuzet. Stoga, „nakon davanja svojih savjeta i preporuka, roditelji koji iskreno ljube i traže dobro svoje djece bi trebali obzirno se povući u pozadinu kako ništa ne bi stalo na put velikom daru slobode koji čovjeka čini sposobnim ljubiti i služiti Bogu. Trebaju se sjetiti da je sam Bog htio biti ljubljen i služen u slobodi te da uvijek poštuje naše osobne odluke."[4]

 

Sloboda ljubljena i vođena

 

Zasigurno, ljubiti slobodu koju djeca posjeduju daleko je otklonjeno od bivanja ravnodušnim na način na koji je koriste. Roditeljstvo sa sobom nosi odgovornost obrazovanja vlastite djece, vođenja njihove slobode i stavljanja „zahtjeva" na nju. Kao što se Bog prema muškarcima i ženama odnosi suaviter et fortiter, tako i roditelji trebaju znati kako pozvati svoju djecu na korištenje vlastitih kapaciteta na takav način da se mogu razviti u osobe od vrijednosti. Dobra prilika za ovo može biti kada zatraže dopuštenje za planove koje su napravili. Tada bi moglo biti prikladno odgovoriti da trebaju samostalno donijeti odluku, nakon dužnog razmatranja okolnosti. Ali trebaju biti ohrabreni zapitati se je li zahtjev kojeg postavljaju uistinu prikladan, pomažući im razlikovati između istinske potrebe i pukog hira, te da shvate kako ne bi bilo pravedno trošiti novac na ono što si mnogi ljudi ne bi mogli priuštiti.

 

Istinsko poštovanje prema slobodi zahtijeva njegovanje moralnih zahtjeva koji pomažu osobi nadvladati sebe. Na ovaj se način odvija sav ljudski razvoj. Primjerice, roditelji bi trebali tražiti od svoje djece, prikladno njihovoj dobi, poštivanje određenih granica. Ponekad kazna može postati nužna, primjenjujući je razborito i umjereno, dajući prikladne razloge i, naravno, ne pribjegavajući nasilju. Najbolji rezultati dobivaju se pružanjem potpore i ohrabrenja uz pokazivanje strpljenja. „Čak i u ekstremnim slučajevima, kada mlada osoba donese odluku za koju roditelji imaju dobre razloge smatrati je pogreškom, i kada misle da bi mogla dovesti do buduće nesreće, odgovor ne leži u sili, već u razumijevanju. Vrlo često sastoji se u poznavanju kako stati uz vlastito dijete, kako bi mu se pomoglo prevladati poteškoće i, ako je potrebno, izvući svu moguću dobrobit iz nepovoljne situacije."[5]

 

Zadatak odgoja djece svodi se na poticati ih „željeti" činiti što je dobro, pružajući im intelektualna i moralna sredstva kako bi svatko mogao činiti ono što je dobro iz vlastitog uvjerenja.

 

Znati kako ispraviti

 

Poštovanje prema osobama i njihovoj slobodi ne znači prihvaćanje kao valjanog svega što misle ili čine. Roditelji trebaju razgovarati sa svojom djecom o tome što je dobro i što je najbolje. A ponekad će trebati i snagu za ispraviti potrebnom energijom. Budući da ne samo poštuju već i vole svoju djecu, oni odbijaju „tolerirati" svakakve načine ponašanja za koja se njihova djeca mogu odlučiti.

 

Ljubav je najmanje tolerantna ili popustljiva sila u ljudskim odnosima. Jer iako možemo voljeti nekoga zajedno s njegovim nedostacima, nije moguće činiti to zbog njegovih nedostataka. Ljubav želi istinsko dobro za svaku osobu, da daju najbolje od sebe, da postignu sreću. Stoga onaj tko uistinu ljubi teži potaknuti druge na borbu protiv vlastitih nedostataka i čezne pomoći im kako bi ih ispravio.

 

Pozitivne karakteristike koje svaka osoba posjeduje su uvijek – barem potencijalno – veće od njihovih nedostataka i te dobre kvalitete su one koje ih čine dopadljivima. Ipak, mi ne ljubimo pozitivne kvalitete već osobu koja ih posjeduje, a koja također ima druge kvalitete koje možda i nisu toliko pozitivne. „Ispravno" ponašanje najčešće je rezultat mnogih „ispravaka" koji su učinkovitiji ako ih se učini na pozitivan način, naglašavajući prije svega ono što osoba može poboljšati u budućnosti.

 

Jednostavno je uvidjeti zašto je obrazovanje djece priziv na njihovu slobodu. To je ono što razlikuje obrazovanje od vježbanja ili poduke. Stoga „obrazovanje u slobodi" je suvišno i ne govori ništa više od „obrazovanja".

 

Pedagoška vrijednost povjerenja

 

Unatoč tome, izraz „obrazovanje u slobodi" podcrtava potrebu oblikovanja ljudi u okruženju povjerenja. Kao što je već bilo naglašeno, očekivanja koja drugi imaju s obzirom na naše ponašanje djeluju kao moralni motiv za naše djelovanje. Povjerenje koje nam drugi ukazuju potiče nas na djelovanje, dok osjećaj da su drugi prema nama nepovjerljivi paralizira. Ovo je osobito jasno u slučaju mladih ljudi i adolescenata koji još uvijek oblikuju vlastiti karakter i pridaju veliku važnost prosudbama drugih.

 

Vjerovati znači imati vjere, ukazati nekome povjerenje, smatrati tu osobu „sposobnom za istinu" – izražavati ili štititi je, ovisno o slučaju, ali također i živjeti po njoj. Povjerenje ukazano nekome najčešće ima dvostruki učinak. Potiče zahvalnost zato jer osoba zna da je primila dar, a također i osjećaj odgovornosti. Kada me netko zamoli za nešto važno, tada ta osoba iskazuje pouzdanje u moju sposobnost da to pružim i izražava visoko mišljenje o meni. Ako mi netko vjeruje, osjećam se potaknutim ispuniti njihova očekivanja, biti odgovoran za vlastita djela. Vjerovanje u ljude je veoma učinkovit način povjeravanja nečega njima.

 

Velik dio onoga što odgajatelji mogu postići ovisi o tome koliko mogu gajiti takav stav. Roditelji pogotovo trebaju pridobiti povjerenje svoje djece, nakon što ga prije toga udijele njima. Od rane dobi dobro je gajiti djetetovu upotrebu slobode. Primjerice, trebaju pitati djecu za stvari i onda im ponuditi objašnjenje o tome što je dobro, a što loše. Ali ovo ne bi imalo smisla ako ne bi bilo povjerenja – zajedničkog osjećaja koji pomaže nekome otvoriti svoju intimu, a bez kojeg postaje teško postaviti ciljeve i odrediti zadatke koji pridonose osobnom razvoju.

 

Povjerenje se daje, se pridobiva, se postiže; ne može ga se nametnuti ili zahtijevati. Osoba postaje vrijedna povjerenja pružajući primjer integriteta, vođenja primjerom, već dajući ono što sada traži od drugih. Time osoba stječe moralni autoritet potreban zahtijevanje nečega od drugih; i tako obrazovanje u slobodi čini moguće obrazovanje same slobode.

 

Obrazovanje dječje slobode

 

Obrazovanje se vrlo dobro može shvatiti kao „omogućavanje slobode" kako bi se spoznao poziv onoga što je uistinu vrijedno, onoga što obogaćuje i vodi ka razvoju, te kako bi se suočilo s njegovim praktičnim zahtjevima. Ovo se postiže pokazivanjem načina na koje osoba može koristiti svoju slobodu, predlaganjem zadataka prožetih značenjem.

 

Svaki stadij života ima svoje pozitivne vidove. Za mlade ljude jedan od najplemenitijih je sposobnost vjerovanja i pozitivnog odgovaranja na zadatke iz ljubavi. Unutar relativno kratkog perioda mogu se primjetiti zadivljujuće promjene kod mladih ljudi kojima su povjereni zadaci koje mogu preuzeti i koje smatraju važnima: pomaganje nekome u potrebi, pomaganje roditeljima u brizi za mlađu djecu, itd.

 

Nasuprot tome, kada se roditelji ograniče na popuštanje dječjim hirevima, iako je na površini udobniji, dugoročno ovakav pristup uzrokuje mnogo veće troškove, a iznad svega ne pomaže djeci sazrijeti budući da ih ne uspijeva pripremiti za život. Osobe koje se od rane dobi naviknu razmišljati da se sve automatski rješava, bez imalo truda ili samoodricanja, vjerojatno neće nikada sazrijeti. I kada dođu neizbježni životni udarci, možda će biti prekasno za ispraviti situaciju.

 

Zasigurno, okruženje hedonizma i konzumerizma u koje su mnoge obitelji uronjene (ne samo u tzv. „razvijenim zemljama", već i u mnogim drugim okruženjima manje razvijenih zemalja) ne podržava vrjednovanje vrijednosti krjeposti ili važnosti odlaganja trenutnog zadovoljstva kako bi se postiglo veće dobro.

 

Ali suočeni s takvim nepovoljnim okruženjem, zdrav razum čini jasnom važnost borbe s posebnim naporom kako bi mu se suprostavilo. Posebno je važno danas uvjerljivo pokazati da je netko tko posjeduje moralnu energiju za borbu protiv prevladavajućeg okruženja slobodniji od nekoga tko je ne posjeduje.

 

Svi smo mi pozvani steći takvu moralnu slobodu, koja se može pridobiti samo moralno dobrom upotrebom slobodne volje. Izazov je pred svim odgajateljima, a posebno pred roditeljima, pokazati na uvjerljiv način da se izvorno ljudska upotreba slobode ne sastoji u činjenju onoga što nam se čini, već u činjenju onoga što je istinski dobro „jer to tako hoćemo". I ovo je „najnadnaravniji razlog", kako je sv. Josemaria običavao govoriti.[6]

 

Nema gore sljepoće od one u osoba koje dozvole slobodnu vladavinu svojim strastima, svojim „osjećajima". Oni koji mogu težiti samo onome što smatraju površinski privlačnim su manje slobodni od onih koji su sposobni slijediti zahtjevno moralno dobro, ne samo u teoriji već i u praksi.

 

Na kraju, sloboda nalazi svoje istinsko značenje samo „kada je stavljena u službu istine koja otkupljuje, kada je potrošena u traženju Božje beskonačne Ljubavi koja nas oslobađa od svih oblika ropstva."[7]

 

J. M. Barrio

 

Fusnote:

 

[1] Sv. Josemaria Escriva, Susret s Kristom, br. 113.

 

[2] Isto.

 

[3] Sv. Josemaria Escriva, Put, 761.

 

[4] Razgovori s msgr. Escriva de Balaguer, 104.

 

[5] Isto.

 

[6] Sv. Josemaria Escriva, Susret s Kristom, br. 17.

 

[7] Sv. Josemaria Escriva, Prijatelji Božji, br. 27.

 

 

Raditi za ljubav

 

„Posvećivati sebe u poslu znači dopustiti da nas posveti Sveti Duh, koji pojačava naš kapacitet za ljubav.” Vrijeme u kojem živimo, vrijeme je stručnjaka, ljudi koji neprestano nagalšavaju važnost rada, onih koji sebe uz rad vezuju tako da njihov privatni život nestaje, I sve se čini, sukladno ponašanjau ljudi ovoga vremena, kao da nikada nitko prije u povijesti nije radio poput današnjih radoholičara.

 

Ovaj članak želi čitatelja uvesti u jedna drugačiji odnos prema radu- KRŠĆANSKI ODNOS. Time se naglašava jedna drugačija dimenzija rada- ona posvećujuća. Ona je I stvaralačka, ali prije svega djeluje u korist onoga koji radi, a usmjerena I bližnjemu I Bogu.

 

Posvećivanje rada

 

 

„Rad raste iz ljubavi; znak je ljubavi i za svoj cilj ima ljubav."[1] Čitajući ove riječi Sv. Josemarije u našim se srcima mogu pojaviti pitanja koja vode iskrenom dijalogu s Bogom: Zašto radim? Radim li dobro? Što želim postići kroz svoj rad? Ta pitanja nam mogu pomoći da se sjetimo da cilj naših života nije „proizvoditi stvari", već ljubiti Boga. „Svetost se na sastoji od toga da svakim danom činimo sve teže stvari, nego da ih svaki dan činimo s više ljubavlju."[2]

 

Mnogi ljudi rade i rade puno, ali ne posvećuju svoj rad. Izrađuju stvari, izgrađuju objekte, traže rezultate. Rade zbog osjećaja dužnosti ili kako bi zaradili novac, ili su ambiciozni. Nekada su uspješni, nekada nisu. Mogu svoj posao smatrati interesantnim i uzbudljivim ili zamornim i dosadnim. Njihov posao može dovesti do ljudskog ispunjenja, ali i do zabrinutosti i brige. Neki se prepuste aktivizmu, drugi lijenosti. Neki rade do iscrpljenosti, drugi izbjegavaju umor pod svaku cijenu.

 

Svim tim stavovima jedna je stvar zajednička: zaustavljeni su ljudskom prirodom ranjenom posljedicama grijeha, sa svim svojim sukobima i zbunjenostima. Poput labirinta je u kojem ljudi lutaju, kako je rekao Sv. Pavao po mesu ( “animalis homo" ), zarobljen i nesposoban pronaći pravo značenje slobode.

 

Taj put možemo otkriti samo podižući poglede prema kontemplativnom životu i radu s Božjim svjetlom, koji vidi s visina. Sv. Josemaria je napisao u Putu : „Ljudi imaju plošni pogled na život, prionuo uz zemlju, dvodimenzionalan. Kad budeš živio nadnaravnim životom, dobit ćeš od Boga treću dimenziju: visinu i s njom reljef, težinu i obujam."[3]

 

Rad raste iz ljubavi

 

Što za kršćana znači da „Rad raste iz ljubavi; znak je ljubavi i za svoj cilj ima ljubav?"[4] Na prvom nam mjestu treba biti jasno na kakvu ljubav Sv. Josemaria misli. Ljudi mogu imati ono što se zove „ljubav iz požude" kada nešto vole da bi zadovoljili svoje žudnje. U konačnoj analizi, rad djeteta Božjeg se ne zaustavlja na toj vrsti ljubavi, iako često može raditi s velikim zanimanjem i entuzijazmom.

 

Kršćani ne bi trebali raditi samo onda kada im se da ili kada sve teče po planu. Njihov rad teži višoj vrsti ljubavi: „dobronamjernoj ljubavi", koja izravno želi dobro drugoj osobi ( benevolentia ), a ne samo svoj probitak. Kada je dobronamjerna ljubav obostrana zove se „prijateljska ljubav"[5] tim više ako je netko spreman, radi prijateljstva, ne samo dati neku stvar, već sebe samog: Ne postoji veća ljubav čovjekova od one kada svoj život položi za svoje prijatelje . [6]

 

Boga možemo voljeti ljubavlju natprirodnog prijateljstva, zato što je od nas učinio svoju djecu; želi da u njemu imamo utočište sa sinovskim pouzdanjem i da vidimo ostale kao njegovu djecu i našu braću i sestre. O toj ljubavi osnivač Opusa Dei misli kada piše da „rad raste iz ljubavi"; to je ljubav djece Božje, natprirodna ljubav za Boga i za druge po njemu: Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan .[7]

 

Željeti dobro nekome ne znači uvijek im pokušati udovoljiti. Može se dogoditi da ono što oni žele nije za njihovo dobro, kao kada majke ne daju svojoj djeci sve što žele jer im može naškoditi. Nasuprot tome, voljeti Boga znači željeti ispuniti njegovu volju, stoga što je Božja volja dobro.

 

Prema tome, za kršćanina rad raste iz ljubavi prema Bogu, jer nas sinovska ljubav vodi da želimo provoditi njegovu volju i njegova volja je ono što radimo. [8] Sv. Josemarija je običavao govoriti da je iz ljubavi prema Bogu želio raditi poput magarčića na bunaru.[9] I Bog je blagoslovio njegovu darežljivost, izlijevajući izdašne milosti koje su potaknule rast mnogih plodova svetosti diljem svijeta.

 

Vrijedno je da se često upitamo: zašto radimo? Radi ljubavi prema Bogu ili prema sebi? Možemo doći i do drugih odgovora: primjerice, iz potrebe. Međutim, to bi značilo da naše propitivanje nije išlo dovoljno duboko, jer raditi iz potrebe nije konačan odgovor.

 

Trebamo i hraniti sebe iz potrebe, da bi živjeli. Ali za što živimo: za slavu Božju, kako nas Sv. Pavao opominje [10], ili za svoju slavu? To je također i razlog zašto jedemo i radimo. Radi se o temeljnom pitanju koje ide ravno u srž stvari. Ako se iskreno propitamo, tražeći svjetlo od Boga, jasno ćemo vidjeti što je pravi motiv naših profesionalnih napora. Tada će nam Bog dati milost da očistimo svoje srce i dobijemo prinos svog bogatstva ljubavi od talenata koje nam je dao.

 

Rad je izraz ljubavi

 

Rad kršćana je izraz ljubavi, ne samo stoga što nas, kako smo vidjeli, ljubav prema Bogu potiče na rad, već i stoga što nas potiče da radimo dobro, jer je to sve što Bog želi. Čovjekov rad je uistinu sudjelovanje u djelu stvaranja [11], te Bog, koji je sve stvorio iz ljubavi, želi da sve njegovo djelo bude savršeno – Dei perfecta sunt opera [12] – i želi da ga imitiramo u načinu na koji radimo.

 

Savršen model za naš rad je Krist koji je, kako nam prenose Evanđelja, sve radio dobro .[13] Ove riječi hvale koje su spontano izvirale kada su ljudi vidjeli njegova čuda, odrađena vrlinom njegove Božanstvenosti, mogu se primijeniti na njegov težak rad u Nazaretu (kako je to činio Sv. Josemarija), proveden kroz njegovu ljudskost. Bio je to posao odrađen iz ljubavi prema Ocu i ljubavi prema nama; izrazio je tu ljubav upravo kroz savršenost s kojom je radio, ne samo tehničkom savršenošću, već i dubokom ljudskom savršenošću – savršenošću svih vrlina koje ljubav potpuno i usklađeno potiče, dajući im nepogrješni ton: radostan ton srca punog ljubavi koje u potpunosti želi dati sebe.

 

Naš profesionalni rad može biti izraz ljubavi prema Bogu kada je dobro napravljen. To ne znači da treba dobro ispasti, već da se trudimo napraviti ga što je moguće bolje, koristeći sva sredstva koja su nam na raspolaganju u danom trenutku.

 

Između napornog rada osobe koja radi iz ljubavi prema sebi i onoga iste osobe koja počinje raditi iz ljubavi prema Bogu i drugima radi Boga, postoji velika razlika kao ona između žrtava koje su prinosili Kajin i Abel. Abel se trudio ponuditi najbolje Bogu i njegova je žrtva bila prihvaćena. Gospodin očekuje isto od nas.

 

„Za jednoga katolika, raditi nije izvršavati, to je ljubiti: razdavati se uvijek, u dužnosti i u žrtvi."[14] „Provoditi svoj posao za saznanjem da Bog o njemu razmišlja: laborem manum mearum respexit Deus ( Post 31:42), Bog je gledao rad mojih ruku. Stoga naš posao mora biti svet i dostojan Njega: ne samo završen do posljednjeg detalja, već proveden moralno ispravno, plemenito, vjerno, pravedno."[15] Tada naš profesionalni rad ne će biti samo čestit i svet, već će također biti i molitva.[16]

 

Kada ljudi rade iz ljubavi prema Bogu, njihove profesionalne aktivnosti otkrivaju tu ljubav na neki način. Jednostavan pogled na različite ljude koji rade isti posao vjerojatno ne će biti dovoljan da bi shvatili motive iz kojih se obavlja, ali kada bi netko mogao promatrati više detalja cjelokupnog stava prema poslu – ne samo tehničku pažnju, već i međuljudske odnose s kolegama na poslu, duh služenja, vjernosti i vedrine – bilo bi teško ne prepoznati nekoga tko ima bonus odor Christi [17], aromu Kristove ljubavi.

 

Isus nas uči da će na kraju vremena dva muškarca biti na polju, jedan će biti uzet, a drugi ostavljen. Dvije će žene mljeti na mlinu, jedna će biti uzeta druga ostavljena .[18] Rade isti posao, ali ne na isti način: jedan je Bogu mio, drugi nije.

 

Bez obzira na to, jaka materijalistička okolina oko nâs nas često može natjerati da zaboravimo da smo pozvani sudjelovati u vječnom životu, pa mislimo samo o trenutnim osjetilnim dobrima. Radi tog je Sv. Josemaria naglasio: „Rad licem u lice s Bogom, bez traženja ljudske slave. Neki ljudi u poslu vide sredstvo za dobivanje priznanja, ili moći i bogatstva koje zadovoljava njihove osobne ambicije, ili radi osjećaja ponosa zbog svoje radne sposobnosti."[9]

 

U ovakvoj će klimi biti teško ne primijetiti osobu koja radi iz ljubavi prema Bogu. Kako bi netko mogao ne primijetiti kada je pravda priopćena s milošću, a nije bila samo suha i hladna pravda? Ili kada netko teži čestitosti pred Bogom, a ne čestitosti koja je sama sebi svrha pred čovjekom, ili služi drugima iz ljubavi prema Bogu, a ne iz vlastitih interesa?

 

Kada nečiji rad ne izražava ljubav prema Bogu, možda se to događa jer se vatra ljubavi ugasila. Ako se toplina ne primijeti, ako nakon nekog vremena provedenog s nečijim kolegama oni ne mogu reći rade li s predanim kršćaninom ili samo poštenom i pouzdanom osobom, tada je možda sol postala bljutava. [20] Ljubav prema Bogu je zarazna, teži dijeljenju najvećeg mogućeg dobra s drugima. Je li moj posao izraz ljubavi prema Bogu? Ovo pitanje može potaknuti onoga koji često moli.

 

Posao usmjeren prema ljubavi

 

Posao, kada se provodi za ljubav i s ljubavlju, je posao usmjeren prema ljubavi – prema rastu ljubavi prema onom koji ga provodi, prema rastu milosrđa, koje je suština svetosti, ljudske i natprirodne savršenosti Božjeg sina ili kćeri. Radi toga je to posao koji nas posvećuje.

 

Posvećujući se kroz posao znači dopustiti da nas posveti Duh Sveti, opstanak među-Trojstvene ljubavi, koji boravi u duši u milosti i u nju ulijeva milost. Znači surađivati s njim, stavljajući u djelo ljubav koju on ulijeva u naša srca kada izvršavamo svoje zadatke. Ako smo poslušni njegovom djelovanju ako radimo za ljubav, Posrednik će nad posvetiti, povećat će naše milosrđe, našu sposobnost da volimo i da imamo dublji i neprekidan kontemplativni život.

 

Činjenica da je posao usmjeren ljubavi i prema tome našem posvećivanju, znači da nas on usavršava: usmjerena je našem poistovjećivanju s Kristom, perfectus Deus, perfectus homo .[21] Raditi za Božju ljubav i ljubav drugih prema Bogu, zahtijeva korištenje drugih kršćanskih vrlina. Iznad svega vjeru i nadu, koje milosrđe pretpostavlja i oživljava. Kao i ljudske vrline kroz koje milosrđe djeluje i kroz koje se otkriva oblikujući ih. Naše profesionalne zadaće trebaju biti arena gdje ćemo iskoristiti cijelu ljestvicu ljudskih i natprirodnih vrlina: radišnost, red, dobru upotrebu vremena, hrabrost da svaki zadatak dobro završimo, brigu o malim stvarima…; i toliko mnogo malih točaka služenja drugima, koje su znak iskrenog i pročišćenog milosrđa .[22] Postupanje po ljudskim vrlinama je ključno ukoliko želimo biti kontemplativni usred svijeta, a posebno za preobrazbu svog profesionalnog rada u molitvu i žrtvu ugodnu Bogu, sredstvo i prilika za kontemplativni život.

 

Sv. Josemaria je jednom napomenuo: “Razmatram zato što radim i radi zato što razmatram." [23] Ljubljenje i poznavanje Boga – kontemplacija – tjeralo ga je na rad, zato je rekao: “Radim zato što razmatram." A zauzvrat je rad postao sredstvo posvećivanja i kontemplacije: “Razmatram zato što radim."

 

To je kao kružno kretanje – od kontemplacije do posla i od posla do kontemplacije – sve više usmjerenog prema svojem središtu, Kristu, koji nas vuče sebi, privlačeći sve stvari zajedno s nama, kako bi kroz njega, s njim i u njemu sva čast i slava bili dani Bogu Ocu u jedinstvu s Duhom Svetim. [24]

 

Stvarnost po kojoj je rad djece Božje usmjeren prema ljubavi i koji ih u konačnici posvećuje, objašnjava zašto, iz perspektive svetosti (a to je ono što je na kraju bitno), ne možemo govoriti o poslovima veće ili manje važnosti.

 

„Dostojanstvo rada se osniva na Ljubavi."[25] „Svaki posao može imati istu nadnaravnu kvalitetu. Nema boljih ili lošijih poslova. Svi su veliki ako se rade s ljubavlju. Oni koji se smatraju velikima postaju mali kada iz vida izgubimo kršćansko značenje života."[26]

 

Ako nedostaje milosrđe, posao gubi svoju vrijednost pred Bogom, bez obzira koliko izvanredno može izgledati u ljudskim očima. Kako je napisao Sv. Pavao: Kad bih znao sve tajne i sve znanje…a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa [27] Ono što je doista važno je „nastojanje da ljudske stvari obavljaš na Božji način, sasvim svejedno radi li se o malim ili velikim stvarima, je po Božjoj ljubavi sve dobiva novu dimenziju."[28]

 

J. Lopez

 

Bilješke:

 

[1] Sv. Josemaría , Susret s Kristom , br.48

 

[2] Sv. Josemaría, bilješke s propovjedi, citirali su ih Ernst Burkhart and Javier Lopez, Vida cotidiana y santidad en la enseñanza de san Josemaría, Madrid 2013, vol. II, p. 295.

 

[3] Sv. Josemaría ,Put , br. 279

 

[4] Sv. Josemaría ,Susret s Kristom , br. 48

 

[5] Sv.Toma Akvinski, Summa Theologiae , II-II, q.23, a.1, c

 

[6] Iv 15:13

 

[7] Rim 5:5

 

[8] Post 2:15; 3:23; Mk 6:3; 2

 

 

 

 

VJERA I HRABROST

 

Kako razlučiti dolazi li nam neka životna prigoda od Boga?

 

Samo zato što vam se ukaže nekakva prilika i što ona izgleda privlačna i dobra, ne znači nužno da je ona od Boga. Također, ako vam neke životne prilike izgledaju pomalo nesigurne, ne znači da biste ih odmah trebali odbaciti.

 

 

Ključ je znati kako razlučiti je li ta prilika zaista od Boga ili nije. Osobno, ne želim propustiti te prilike jer bih se inače bojala proći kroz njih. Ali također ne želim iskoristiti svaku priliku koja dolazi, uvjerena da je iz Božje ruke, te tražiti Njegov blagoslov za nju.

 

Nedavno sam s prijateljem razgovarala o vjeri i hrabrosti koja je potrebna za ići kroz vrata koja Bog za nas drži otvorenima, čak iako nismo baš sigurni što se nalazi na drugoj strani. Ali onda se pojavilo pitanje: “Kako možete znati je li Bog taj koji otvara vrata?”

 

Biblija nam daje neke principe kako bi nam pomogla razlučiti jesu li “otvorena vrata” tj. prilike stvarno od Boga:

 

1. Vrata koja Bog otvara nikad neće proturječiti Njegovoj riječi

 

Mnogi kršćani vide mogućnosti veće zarade novca kao životnu priliku od Boga, iako ta prilika može značiti posao koji će ih udaljiti od zajedništva ili služenja u crkvi. Međutim, Božja riječ nam govori da ne zanemarujemo zajednička bogoslužja (usp. Heb 10,25). Neke žene su mi rekle da vjeruju kako je Bog njima otvorio vrata za novu vezu, iako je to značilo da se nalaze “u jarmu s nevjernikom”, na koje Sveto pismo također upozorava (usp. 2 Kor 6,14). Bog nas neće voditi prema prilikama koje proturječe s onim što jasno kaže Njegova riječ. Niti će otvoriti vrata koja će zahtijevati osobni kompromis ili neposluh prema Bogu. Kao ljudi skloni grijehu, sposobni smo na izvrstan način izvrtati Božje zapovijedi u svoju korist i to opravdavamo našim okolnostima, ali to nije način kako Bog djeluje. Ako u bilo kojem slučaju postoji kompromis, ili moramo iskriviti Pismo kako bismo opravdali naša “otvorena vrata”, to onda znači da vjerojatno ta vrata nisu od Boga. Sve što proturječi Njegovoj riječi radije bih nazvala napašću nego otvorenim prilikama od Boga. A Božja riječ jasno kaže da „Bog nas ne iskušava“ (Jak 1, 13-14).

 

2. Vrata koja nam Bog otvara bit će popraćena potvrdama

 

U Evanđelju po Mateju (18, 15-16), Isus je uputio vjernike kako se suočiti s grijehom, govoreći: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.” Vjerujem da isto vrijedi i kad je riječ o Bogu kada potvrđuje nešto u svojoj riječi. Bog će često potvrditi ili zaključiti stvar uz “dva ili tri svjedoka”, savjetom svećenika ili duhovno zrele osobe koja dobro poznaje Sveto pismo, ili kroz svakodnevne okolnosti. Kroz molitvu, razlučivanje i traženje Božjeg nauma, trebali biste lakše razaznati jesu li ta “otvorena vrata” i njihove potvrde doista od Boga.

 

3. Vrata koja Bog otvara zahtijevat će od vas da ovisite o Njemu

 

Bog vam neće dati nešto što će vas udaljiti od Njega ili što bi učinilo da mislite kako ga više ne trebate. On je Bog odnosa, Bog koji inzistira da bude prvi u vašim životima (usp. Mt 6,33). Dakle, ako kažete: “Ne mogu to učiniti ako Bog ne ide ispred mene”, ili “Ja to mogu, ali samo uz Božju pomoć i vodstvo”, rekla bih da je, po mom osobnom iskustvu, vjerojatno da vas Bog poziva da učinite taj korak. U poslanici Hebrejima 11, 6 kaže se: “A bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu jer tko mu pristupa, vjerovati mora da postoji i da je platac onima koji ga traže.” Mnogo puta “otvorena vrata” od Boga jesu ona koja omogućuju našoj vjeri da bude uvećana i ojačana. To je, konačno, Božji cilj za nas: da rastemo u vjeri i postanemo Kristu sličniji.

 

Prihvatite svoju priliku tj. “otvorena vrata” od Boga i pitajte za Njegovu potvrdu, preko Njegove riječi i pobožnih savjeta drugih ljudi, i za Njegov mir u odluci. Tako možete imati jamstvo da ne birate nasumce, već da pažljivo ulazite kroz ona vrata koja On želi da uđete.

 

Cindy McMenamin | www.ibelieve.com
Prijevod: Martin K. | Bitno.net

 

 

 

ZAŠTO JE SVETA MISA NAJVEĆA SMETNJA ĐAVLU?

 

 

Gledajući na svetu Misu izdaleka, može se nekome neupućenome čiinti kako je tu riječ o nekom obredu koji podrazumijeva čudno ponašanje I oblačenje svećenika koji evocira uspomenu na nešto što je davno prošlo. No kada se poznaje stvarnost Mise na dublji način, lako se shvaća zašto Đavao čini sve da taj sveti obred obezvrijedi u očima ljudi.

 

 

GRIJEH

 

Naše ćemo razmišljanje početi sa GRIJEHOM. Grijeh je ČIN KOJI NAPRAVI ČOVJEK, a to znači da je I grijeh plod ljudske slobode. Najprije razlučimo GRIJEH OD GREŠAKA koje činimo. Zapravo poslužit ćemo se greškama I krivim odlukama za shvatiti bolje korijen grijeha.

 

Čineći nešto pogrešno u životu ne znači kako smo sagriješili. Na greške utječe niz čimbenika I napraviti grešku ne znači uvijek počiniti grijeh. Možemo naime napraviti nešto dobro, ali za nas pogrešno. Govorimo tada o KRIVOJ ODLUCI koja je donesena u POTPUNOJ SLOBODI DONOSITELJA ODLUKE. Tada nam nitko nije kriv za naše greške. Jasno je kako smo odluku donijeli mi I mi snosimo odgovornost za pogrešku. No često pokušavamo opravdati sebe I svoje pogreške premda smo svjesni kako je odluka bila naša. Bez obzira na okolnosti, ODLUKU SMO DONIJELI MI I SVE POSLJEDICE MORAMO SNOSITI MI. Jesmo li mogli donijeti drugačiju odluku? Jesmo, naravno da jesmo! To znači da teret pogreške leži u našoj SLOBODI ODLUČIVANJA.

 

Ključ za razumijevanje grijeha leži u toj SLOBODI ČOVJEKA DA UČINI NEŠTO. Kada se počini grijeh, onda to u sebi UVIJEK podrazumijeva jednu POGREŠNU ODLUKU. Čineći grijeh, odluka nam se može činiti ispravna, ali u pravilu bivamo PREVARENI I NAPASNIK NAM NEKO ZLO OMOTA U PAKET DOBRA, tako da najprije vidimo neko dobro bez mogućnosti sagledavanja posljedica koje ostaju skrivene, a koje su štetne I grešne. TO ŠTO SMO NAPASTOVANI NI U ČEMU NAS NE OPRAVDAVA, jer bez obzira na napast mi uvijek imamo otvorenu drugu mogućnost- možemo se odlučiti za drugu, ispravnu stvar. Grijeh je NAŠ I SAMO NAŠ. On je plod neke NAŠE ODLUKE. Stoga govorimo kako u korijenu grijeha stoji naš SLOBODAN PRISTANAK NA NEŠTO. Možemo to izraziti I drugačije: SLOBODAN PRISTANAK za učiniti neki grijeh, znači ŽELJETI UČINITI TO.

 

 

SLOBODA KAO KLJUČ ZA RAZUMIJEVANJE GRIJEHA

 

Može li se dogoditi da sagriješimo, a ne želimo? Može, ali nas to ne lišava odgovornosti počinjena čina. Pogledajmo to preko jednog ekstremnog slučaja: netko jednom zarobljeniku kaže da ubije drugog zarobljenika kako bi spasio svoj život. Što će učiniti? Netko će opravdati taj čin I kazat će kako je njegovo djelovanje bilo uvjetovano I čovjek nije bio slobodan! No, je li to baš tako? Taj je čovjek BIO SLOBODAN: bio je slobodan za ubiti koliko I za žrtvovati svoj život!

 

U tom smislu, cilj djelovanja Sotone je LJUDSKA SLOBODA KOJA NAS VODI PREMA NEČEM ŠTO ŽELIMO. U slučaju grijeha, događa nam se da ŽELIMO STVARI KOJE NAS ODVODE OD BOGA. Kako bi to I postigao, Đavao- OTAC LAŽI, uvijek pokušava NEKO ZLO PREDSTAVITI ČOVJEKU KAO NEKO DOBRO KOJE SE LAKO POSTIŽE (lakše je drugoga ubiti nego sebe žrtvovati).

 

Čovjek po svojem biću ŽELI SAMO DOBRO I U SVEMU ŠTO RADI ZANIMA GA SAMO ONO ŠTO JE DOBRO. Stoga, kada Sotona uspije prevariti čovjeka I zlo mu predstaviti kao dobro koje mu je nadohvat ruke, čovjek upada u zamku I počini grijeh. Sotona želi da MI SVOJU SLOBODU USMJERIMO KRIVIM STVARIMA koje će nas vezati uz sebe I tako zarobiti da ih se nećemo moći lišiti, A ISTOVREMENO ĆE NAS ODVUĆI OD BOGA.

 

Tko je kriv za grijeh: čovjek ili Đavao? Deifnitivno- čovjek. Mogao je I ne počiniti to što je napravio, jer u životu NIKADA ISPRED SEBE NEMAMO SAMO JEDNU OPCIJU. SLOBODA ČOVJEKA JE TAKVA DA UVIJEK IMA “IZLAZ IZ SITUACIJE”. Tako je I sa grijehom.

 

No, Sotona je lukav I ne zaustavlja se samo na tome da zlo maskira u dobro, već I da to ZLO UČINI TAKO POŽELJNIM ČOVJEKU, DA SE JADNIKU ŽIVOT ČINI NEZAMISLIVIM BEZ ONOGA ŠTO ON ŽELI. Prihvaćajući zlo na takav način, ČOVJEK SE VEZUJE UZ NJEGA I zapravo postaje robom vlastitih želja koje žudi ostvariti. Zapravo ŽELJE ZAVEŽU ČOVJEKA I UMJESTO DA SE REALIZIRA U SLOBODI, ČOVJEK POSTAJE ROBOM GREŠNIH NAVIKA.

 

 

SVETA MISA KAO IZRIČAJ KRISTOVE SLOBODE

 

Sada se malo okrenimo svetoj misi. Sveta Misa, u sebi jest ŽRTVA GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA. Usporedimo li ovu riječ “žrtva” sa primjerom kojeg smo naveli (ubiti da bi spasio život ili žrtvovati sebe), shvatit ćemo kako je ta ŽRTVA NA KRIŽU NAJLJEPŠI I NAJSNAŽIJI PRIMJER KAKO SE “KORISTI” SLOBODA. Krist je mogao odbiti odlazak na Križ? Dakako da je mogao, ali nije. On je SVOJEVOLJNO ŽRTVOVAO SEBE RADI NAS.

 

Za shvatiti smisao ove žrtve, valja nam se vratiti u prošlost, u vrijeme kada su vladali robovlasnički odnosi. ROB NIJE BIO SLOBODAN I NIJE MOGAO ODLUČIVATI ZA SEBE. Njegovo je postupanje bilo UVJETOVANO gospodarevim odlukama- gospodar je usmjeravao ponašanje roba.

 

Sada se prisjetimo priče o grijehu u kojem čovjek koji se vezuje uz grijeh postaje “ROBOM” tog grijeha, jer njegovo donošenje odluka biva uvjetovano VEZOM SA GRIJEHOM. Time se ne umanjuje sloboda čovjeka, već ga se NAVEZUJE ČVRŠĆE UZ NEKO ZLO. Takav čovjek biva vođen GREŠNIM NAVIKAMA I SVOJU SLOBODU USMJERAVA KRIVIM STVARIMA. Premda nije izgubio svoju slobodu, ponaša se kao ROB, ZAROBLJENIK GRIJEHA. Ponavljam, taj isti “zarobljenik” uvijek IMA MOGUĆNOST DONIJETI DRUGAČIJU ODLUKU.

 

Na koji način se čovjek vezuje uz grijeh? Onaj koji počini grijeh uvijek zauzvrat dobiva nešto: netko dobiva komadić zadovoljstva, naslade, netko bogatstvo, slavu, moć, netko dobiva vlast nad drugim ljudima,... Bilo kako bilo, to što se DOBIVA GRIJEHOM IMA SVOJU CIJENU. Zapravo GRIJEHOM SE NE DOBIVA NIŠTA, VEĆ SE GRIJEH NAPLAĆUJE. Koja je dakle CIJENA GRIJEHA? Cijena grijeha je ista kao I kod svakog ROPSTVA: CIJENA GRIJEHA JE ŽIVOT! Onaj koji počini grijeh, barem u jednom trenutku svog života bio je sprema žrtvovati svoje poštenje, dobar glas, tijelo, možda prijateljstvo druge osobe,... Počiniti grijeh uvijek znači VEZATI ŽIVOT UZ NEŠTO NEPRIMJERENO ČOVJEKU- ZAROBITI SVOJ ŽIVOT- ŽRTVOVATI SVOJ ŽIVOT GRIJEHU!

 

Kako RASKINUTI TU VEZU S GRIJEHOM? Kao iz svakog drugog ropstva ili zarobljeništva, jako je teško vlastitim snagama povratiti onu slobodu koju smo imali prije grijeha. Potreban nam je NETKO DRUGI, netko tko će nam RASKINUTI VEZE S GRIJEHOM, TKO ĆE PLATITI OTKUPNINU ZA ROPSTVO U KOJE SMO UPALI po svojoj slobodi. Rekosmo, ŽIVOT JE CIJENA KOJOM SE PLAĆA GRIJEH, stoga je potrebno DATI ŽIVOT ZA ŽIVOT kako bi se čovjek otkupio iz vlasti grijeha. Potrebno je dati ŽRTVU POTPUNA DOBRA ZA ŽRTVE SVIH ZALA.

 

No kako to učiniti za sve ljude? Koliko ljudi mora žrtvovati svoje živote jedni za druge? To neće riješiti pitanje ropstva grijeha, ali ako se ŽRTVUJE ONAJ ŽIVOT IZ KOJEG SU ISTEKLI SVI DRUGI ŽIVOTI- moguće je PLATITI OTKUPNINU ZA SVE LJUDE.

 

ISUS KRIST BIO JE PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK. Takav se ŽRTVOVAO ZA SVE LJUDE: kao Bog KOJI SVIMA DARUJE ŽVIOT, mogao je svojim životom OTKUPITI SVE LJUDE IZ ROPSTVA GRIJEHA. Ovom je žrtvom prevaren grijeh, jer Božanski život, puno više života može dati nego što ga grijeh može oduzeti. Cijena koju je Bog platio za nas puno je veća nego što je to trebalo u onom času, ali je dovoljna ZA SVA VREMENA I ZA SVE LJUDE KOJI ĆE U GRIJEH UPASTI. Zato velimo kako je sveta misna žrtva ONA ISTA KALVARIJSKA ŽRTVA U KOJOJ SE ŽRTVUJE ISUS KRIST. TO NIJE NEKA DRUGA KRISTOVA ŽRTVA, NEGO SE U MISI POSADAŠNJUJE ONAJ TRENUTAK, ONO MJESTO, ONAJ KRIŽ NA KOJEG PRIBIJAJU KRISTA.

 

Kao Bog, Isus je Krist PLATIO SVOJIM ŽIVOTOM, SVOJOM ŽRTVOM, OTKUPNINU ZA SVAKI ŽIVOT KOJI UPADA U GRIJEH I KOJI ĆE UPASTI U GRIJEH. No kao ČOVJEK, je li mogao odbiti križ? MOGAO JE, ALI NIJE! Koristio je svoju SLOBODU KAO ČOVJEK DA ŽRTVUJE SEBE ZA NAS. KORISTIO JE SVOJU SLOBODU DA UNIŠTI GRIJEH! U tom je smislu sveta misa izričaj slobode Isusa Krista.

 

 

LIJEK SA KRIŽA- SLOBODA USMJERENA KRISTU

 

Sotona je zasigurno želio sve samo ne to. Vjerojatno je tražio načina da Isusa odmakne od Križa. Odmaknuti Isusa od Križa značilo je prekinuti njegovu “pupčanu vrpcu sa Ocem”. Značilo bi to prekid sa SINOVSTVOM BOŽJIM. Tada bi Isus vršio svoju volju, a ne Očevu.

 

Isus nam je, na Križu otvorio nove putove Bogu Ocu PREKO SEBE SAMOGA- PREKO SVOGA SINOVSTVA- PREKO NOVOG SINOVSTVA KOJE JE REZERVIRANO ZA SVE ONE KOJI U KRISTOV KRIŽ UĐU KRŠTENJEM. To “novo sinovstvo” kršćana postiže se USMJERAVANJEM SVOGA ŽIVOTA KRISTU NA KRIŽU. Križ se pretvara u novi smjerokaz prema Bogu. Taj “putokaz” najprije pretpostavlja da NISMO IZGUBILI SLOBODU, VEĆ DA ODLUKE, krive ili prave, DONOSIMO MI SAMI. Kada se ODLUČUJEMO ZA DOBRO slijedeći Kristove riječi, tada hitamo Bogu.

 

No, kada GRIJEŠIMO I KADA PRIJANJAMO UZA ZLO, OPET UPADAMO U VLAST GRIJEHA. Ovaj put imao rješenje za tu “vlast” jer je OTKUPNINA PLAĆENA. Stoga se treba “OBRATITI OTKUPITELJU”, A TO ČINIMO REDOVITO U SAKRAMENTU SVETE ISPOVJEDI. Tu se Otkupitelj, SNAGOM SVOJE ŽRTVE ZAUZIMA ZA NAS I ODRJEŠUJE NAŠE SPONE SA GRIJEHOM. Sveta ISPOVIJED zapravo je LIJEK ZA GRIJEH KOJI PRIMAMO SA KRIŽA. Ovaj put se dogodilo da smo najprije SLOBODNO POGRIJEŠILI, a potom se SLOBODNO I VRATILI BOGU. Sloboda je ključ dakle, našeg odnosa s Bogom. Stoga I Đavao želi “razoriti” slobodu čovjeka, usmjeravajući je krivo prema nečemu što će čovjeka vezati uza se I odvući ga od Boga.

 

 

SVETA MISNA ŽRTVA: poništenje kroz darivanje I posvećenje

 

Vratimo se ponovo svetoj misi. Rekosmo kako je MISA zapravo ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KRIŽU. Stoga, prije svih drugih naslova, misu nazivamo SVETOM MISNOM ŽRTVOM. Ova ŽRTVA ISUSA KRISTA “LIJEČI” NAŠU SLOBODU USMJERAVAJUĆI JE BOGU. Sada ćemo, u kontekstu MISNE ŽRTVE, razmišljati malo o ŽRTVI na dva različita načina: ŽRTVA KAO PONIŠTENJE; ŽRTVA KAO POSVEĆENJE.

 

 

Poništenje kroz darivanje

 

U prethodnom smo tekstu govorili o tome kako je ISUS ŽRTVOVAO SVOJ ŽIVOT radi nas I naših grijeha. Kada o žrtvi razmišljamo na ovakav način, pred sobom imamo sliku PONIŠTENJA ŽIVOTA, ubijanja. Može nam djelovati okrutno, ali takav je dinamizam žrtve koji ide za tim da DJELOVANJE JEDNE “SILE” PONIŠTI DJELOVANJEM DRUGE “SILE”.

 

Vatru I toplinu koja ona stvara, može se poništiti vodom I vlagom. Pri tom vode treba biti dovoljno kako bi se vatra ugasila. Stari su ljudi pokušavali ovakav dinamizam dostići žrtvama. Kada su htjeli PONIŠTITI NEKO ZLO DJELOVANJE, ŽRTVOVALI SU NEŠTO POTPUNO DOBRO. Tako su kao žrtve prinosili NAJBOLJE OD NAJBOLJEG. DOBRO ZA UGASITI ZLO. Darivalo se najbolje što se imalo I to se poništavalo u žrtvi. Izvan kršćanstva, ovakva oblik žrtvenog darivanja često je bio potaknut STRAHOM. Kršćanstvo mijenja takav stav.

 

Gledajući Isusa koji PONIŠTAVA SVOJ ŽIVOT ŽRTVOM NA KRIŽU, vidimo zapravo Boga koji DARUJE SVOJ ŽIVOT KAKO BI MI IMALI ŽIVOT. Svojim DAROM NEIZMJERNE DOBROTE, a to I jest u biti Boga, Isus otvara mogućnost da se PONIŠTI SVE ZLO SVIJETA. DOBROTA JE SAVRŠENIJA OD ZLA- zlo je nedostatak dobrote, jedan manjak u dobroti. Stoga nije moguće da zlo može pobijediti takvo dobro koje od Boga dolazi. Ovo “poništenje” IZRAZ JE LJUBAVI KOJA SE DARUJE- Bog sebe daruje jer nas voli I jer nas želi spasiti. U ovoj žrtvi NEMA STRAHA, VEĆ IZVIRE LJUBAV IZ NJE. Kada gledamo ovako na misu, onda lako možemo shvatiti kako MISNA ŽRTVA BRIŠE LAKE GRIJEHE. Evo što o tome govori KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE:

 

1393 Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti "predano je za nas" i Krv koju pijemo "prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha". Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih:

 

"Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dodje."Ako naviještamo smrt Gospodnju, naviještamo otpuštenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpuštenja grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Budući da stalno griješim, trajno moram imati lijek.

 

1394 Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe.Darivajući nam se, Krist oživljuje nasu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu:

 

Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i zivimo za Boga.

 

1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakramenat onih koji su u punom zajednistvu s Crkvom.

 

Kako se postaviti u svetoj misi koja NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA (ALI IH NE PONIŠTAVA- TO SE DOGAĐA U SVETOJ ISPOVIJEDI) I KOJA BRIŠE LAKE GRIJEHE?

 

Prisjetimo se dinamzma žrtve: DOBROTA ŽRTVE PONIŠTAVA NEKO ZLO. Pitanje: JE LI MI SVOJOM DOBROTOM MOŽEMO PONIŠTITI DJELOVANJE GRIJEHA? Ne, jednostavno, sami imamo nedostataka toliko, da uvijek na nama ostane nešto od zla. Tko dakle djeluje u misi? DJELUJE BOG! Stoga, kada mi prinosimo Bogu nešto od sebe, onda one DOBRE STVARI PRINOSIMO IZ ZAHVALNOSTI, A NE KAKO BI POBOLJŠALI DJELOVANJE BOGA. To bi bilo krivo shvaćanje stvari. DOBRE stvari prinosimo kao PRVINE SVOJE DUŠE iz ZAHVALNOSTI, kako bi pokazali LJUBAV PREMA BOGU. Zahvalnost jest razlog prinošenja tih najboljih stvari iz sebe.

 

Ali to što mi prinesemo nije dostatno za djelovanje spram zla. Čemu onda ta žrtva? Možda bismo ovako trebali gledati na stvari: SVJESNI SVOJIH NEDOSTATAKA, MANA, ZLA, moguće je da BOGU TO IZNESEMO MOLEĆI GA DA TO PROMIJENI U NAMA SVOJOM LJUBAVLJU. Možda je misa dobar trenutak da kažemo Bogu što bismo da ON SVOJOM LJUBAVLJU, SVOJOM ŽRTVOM PONIŠTI U NAMA. Tako mi sebe činimo oltarom, bojnim poljem ne kojem će djelovati Bog. Ne prinosimo samo nešto od sebe, več SVE DARUJEMO ŠTO IMAMO U DUŠI, PA NEKA BOG S TIM RADI ŠTO GA VOLJA. NEKA DJELUJE U MENI.

 

 

Žrtva kao posvećenje

 

Dobro, Bog će djelovati u meni, I što onda? Postat ću savršen! Super! Bit ću bolji od drugih! Super! Nešto tu ne štima: postat ću ohol na ovaj način. Zadržati sve primljeno od Boga za sebe, ne vodi ničemu. Sve ono što u misi primamo preko Božjeg djelovanja u nama, treba poslužiti da BOG DJELUJE NE SAMO U NAMA NEGO I PREKO NAS. Ovo dira u samu bit MISNE ŽRTVE.

 

Već sama riječ “žrtva” na latinskom se jeziku prevodi kao SACRIFICIO. Bez previše ulaženja u korijen riječi, mi bismo je mogli prevesti kao UČINITI SVETIM (SACRUM FACERE). Ovo bolje objašnjava NARAV MISNE ŽRTVE: ona ide za tim da sve one koji joj prilaze, POSVETI BOGU. POSVEĆENJE BOGU cilj je žrtve u misi, jer onaj koji je Bogu posvećen, zapravo je na neki način “rezervirao sebe za Boga”, “odvojio je sebe za Boga”, I ne želi da išta djeluje u njemu I po njemu osim Boga.

 

Ovo je važno ako shvatimo kako Bog želi da budemo sredstva Njegove Ljubavi koju će širiti po nama na druge ljude. Mi zapravo tako postajemo SREDSTVA POSVEĆIVANJA. A kao sredstvo, koristi se u nama ono što je ZAJEDNIČKO SVIM LJUDIMA- NAŠA SLOBODA. Drugi moraju VIDJETI kako svoju SLOBODU KORISTIMO SAMO ZA ČINITI DOBRO. I kada se budu propitkivali za razloge takva djelovanja, shvatit će da to činimo ZBOG BOGA, A NE ZBOG SEBE. Činimo zbog Bog jer Bog želi da se spasimo I da budemo uz njega jer nas voli.

 

Svoju ORIJENTIRANOST NA DOBRO, BOG KORIGIRA U NAMA POLAKO PREKO SVOJE ŽRTVE. Iznoseći sve što želimo da promijeni u nama, molimo Ga da snagom svoje ljubavi NAPRAVI ZAOKRET U MENI ONDJE GDJE TO NE MOGU JA SA SVOJIM SNAGAMA. A to su najčešće ona mjesta gdje me izjeda grijeh. Bog me tako svojom žrtvom vraća k sebi. Tom činu prethodi MOJ SLOBODAN PRISTANAK NA TAKVO ŠTO. Bez toga ni Bog neće ići protiv mene I moje slobode upravo iz neizmejrne ljubavi spram čovjeka.

_______________________________________________________________________________________________

 

Zato Đavao mrzi misu. Onaj koji dođe na svetu misu, na kojoj Bog svojom žrtvom djeluje, taj je najprije SLOBODNO DONIO ODLUKU O TOME I kada je sebe usmjerio na misu, okrenuo je leđa onome koji želi navesti na grijeh. Sotona je zasigurno želio sve samo ne to. On traži načina da nas odvoji od misne žrtve koja POSVEĆUJE NAS I čini nas spremnim za pravu slobodu djece Božje koja znaju ČINITI DOBRO I tako potvrđivati djelima svoje Bogosinovstvo. Đavao traži za nas u svemu "lakše putove", on ne želi da se žrtvujemo u životu, da poništavamo ili darujemo sebe drugome. Tako nas želi uspavati za dobro koje često nije lako dohvatljivo, za koje se treba pomučiti, žrtvovati. Odmičući nas od svete misne žrtve, odmiče nas od naših sklonosti ka žrtvovanju. Time svu patnju svijeta čini besmislenom, a ljude koji ne razumiju snagu ljubavi koju žrtva nosi u sebi, tjera na postavljanje pitanja: ZAŠTO DOBRI LJUDI PATE, OTKUDA ZLO NAPADA DOBRE, ZAŠTO SMRT POGAĐA NEVINE,... Ovakvim pitanjima produbljuje se stav odbojnosti prema žrtvi i zamagljuje vid čovjeku koji ne može prihvatiti da je i patnja sastvani dio života koji ne postoji kako bi nas uništio, već usavršio u onome čime se zlo pobjeđuje: ŽRTVA NSA USAVRŠAVA U DOBRU I U LJUBAVI, a to je ono čime se pobjeđuje zlo.