Iv 20, 11-18

 

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

 

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.« Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

 

 

 

RANA ŽIVE LJUBAVI

 

I dok su se muškarci vratili kućama, pored groba su ostale žene koje je uz grob prikovala njihova JAKA LJUBAV SPRAM ISUSA. “Neka te ne čudi što je Marija gorko plakala pred grobom, a Petar se vratio kući, jer nisu dijelili iste osjećaje spram Isusa, budući da je srce žene osjetljivije i suosjećajnjije” (Sveti Ivan Zlatousti, in Ioannem, hom. 85). "Oči su joj tražile Gospodina, ali ga ne mogaše pronaći. Stoga joj se oči natapaše suzama što su Ga odnijeli iz groba nakon smrti na križu, jer bi mogla time nestati sjećanje na tako velikog Učitelja" (Sveti Augustin, in Ioannem, tract., 121). Isus se anđelima pojavio kao Gospodin, ali ne i ženama. Zašto? Pa, prepali bi se od tolike slave Božje prisutne među njima. Stoga se ženama pojavljuje u ljudskom obličju, skromno.

 

 

 

Zašto im se ukazuje, i zašto najprije tim ženama? Već smo dijelom odgovorili na to pitanje: zbog LJUBAVI KOJE SU IMALE U SVOM SRCU ZA ISUSA. Mogli bismo kazati i drugačije: ZBOG SRCA KOJE JE KRVARILO OD ČEŽNJE ZA ISUSOM!

 

 

 

Suze Marije Magdalene pokazuju RANJENO SRCE: jedno srce ranjeno ljubavlju koja joj nedostaje. Stoga ne traži Isusa jer ga nije pronašla, već ga traži jer je BOLI SRCE OD LJUBAVI KOJE NEMA. Ta bol u njoj potiče ČEŽNJU za Isusom! To nije bol koja muči, jer rane od ovakve ljubavi tako su slatke i poželjne da čovjek više ne mari ni za smrt.

 

 

 

BOL UKRADENA ZAGRLJAJA

 

Ova bol koju proživljava Marija Magdalena jest BOL JER JOJ NEDOSTAJE LJUBLJENI. On je UKRADEN za nju. Kada je anđeli pitaju: "Ženo, što plačeš?", Marija im odgovara: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Drži da su joj ukrali Gospodina i misli kako ga više nikada neće vidjeti. Njezino je srce stoga orobljeno bez voljenoga. Ljubav je u njezinom srcu stvorila mjesto koje samo OSOBA MOŽE NADOKNADITI.

 

 

 

Ukrasti, znači ODVOJITI OD VLASTITA POSJEDA NEKOGA. Shvaćamo kako je Marija Magdalena, Isus shvaćala duboko: On je bio Ljubav njezina života- jedna ljubav shvaćena na najčistiji mogući način kao ČISTA LJUBAV. Stoga, ODVOJITI je od Isusa, značilo je UKRASTI NEŠTO NJEZINO, nešto što joj pripada. Netko će kazati kako je moguće da je Marija imala u sebi jednu POSESIVNU LJUBAV?! Moguće je, ali bila ona posesivna ili ne, BILA JE ČISTA!

 

 

 

Kada takva ljubav ostane uskraćena PRISTUTNOSTI VOLJENE OSOBE, kada shvati kako je netko NA SILU UKRAO NJEZINU LJUBAV, raste u srcu čežnja, jer se shvaća kako VOLJENI NIJE PRESTAO VOLJETI! Nije pobjegao, nije nestao jer mu je ljubav dosadila. Sigurno i on čezne za onim koji ga vole! I njegovo se SRCE ŽELI ISPUNITI PRISUTNOŠĆU ONIH KOJI GA VOLE. Stvar dakle nije gotova, nije propala.

 

 

 

ČEZNUTI ZA BOGOM VIŠE: ljubav kao plaća za život u vjeri

 

Netko bi mogao pitati: zašto Gospodin ostavlja ovakvo srce bez sebe samoga? Zbog čega dozvoljava da ovakvo srce pati?

 

 

 

Prije odgovora, valja razumjeti kako ovakvoj duši ništa ne može nadomjestiti nestalu ljubav! Ni jedna jedina stvar na ovom svijetu ne može ispuniti onu prazninu u srcu koja je nastala nestankom blizine, prisutnosti izgubljene ljubavi. Stoga, jedini odgovor kojeg se može razumjeti jest u POVRATKU TE LJUBAVI, U PONOVNOM SUSRETU! Upravo je to danas pokazao i Gospodin Mariji Magdaleni kada se ponovo pojavio. Sva se njezina utjeha i radost stisnula u jednom jedinom uskliku: "Rabbuni! — što znači: Učitelju!" LJUBAV JE ŽIVA!

 

 

 

No odmah nakon početna ushita dolazi i svojevrsno udaljavanje: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu". Ovim riječima zaustavlja Isus Mariju kako ga ne bi zagrlila. Daje joj do znanja da je TU- PRISUTAN, da nije ukraden, da nije umro. Ali bit će PRISUTAN NA DRUGAČIJI NAČIN- ne na onaj na koji je naviknuta.

 

 

 

Ljubav je sada nasićena prisutnošću Isusovom, ali se mora preoblikovati i mora tu PRISUTNOST OŽIVJETI U SEBI NA JEDAN DRUGAČIJI NAČIN! Od sada će Isus sebe donositi u prisutnost ljudi na drugačiji način. I bit će dostupan SVIMA KOJI GA ŽELE, a ne samo nekolicini učenika.

 

 

 

Svaki koji bude imao SRCE MARIJE MAGDALENE, srce koje čezne za Bogom, nastiti će sam Bog sobom. Jer "ne ostavlja se duša zaljubljena da predugo čezne, neovisno od toga što ima činiti Voljeni, bez svoje plaće za ljubav koju iskazuje, i upravo tu se ispunja uloga Ljubljenoga. S druge strane, ne bi to bila istinska ljubav, niti duša može tražiti drugu stvar osima ljubavi za plaću. Jer ljubav se ničim ne može platiti osim ljubavlju, baš kao što veli izmučeni prorok Job (Job 7,2-3): 2Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, 3mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. 4Liježuć’ mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’ A dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Tako dakle i duša užgana ljubavlju za Bogom želi samo ispunjenje i usavršavanje ljubavlju kako bi se umirila. (...) Tako i duša očekuje isplatu, i ne zanima se za posao, jer posao duše je ljubiti, a plaća je ljubav. Stoga, duša željno čeka svoju plaću- ljubav, i ona je cilj i naknada za sve boli. Tako je i sveti Job čekao ustrajno dan i noć naknadu za svoju ljubav kao duša koja voli Boga i ništa drugo ne želi niti očekuje nego da ga usavrši Božja ljubav" (Calderon de la Barca, Plamen žive ljubavi, 9).

 

 

 

"IZGUBITI INTERES ZA SVE DRUGE STVARI" ZBOG LJUBAVI: biti samo s Voljenim

 

Ljubav koja voli na ovaj način, NE INTERESIRA SE NI ZA KOJU DRUGU STVAR osim za PONOVNI SUSRET S VOLJENIM! Stoga, na neki način, gubi interes za drugo u životu. Zapravo, ŽIVI I RADI I DALJE kao i uobičajeno, ali shvaća kako ni jedna druga stvar nije vrijedna tolike ljubavi koju ne može dostići, koja je izgubljena, koja nije nadohvat zagrljaja.

 

 

 

Kao što zaljubljeni često izgube apetit za hranom, jer samo misle o voljenoj osobi, kao što ih više NE SMETA NI JEDNA DRUGA STVAR U ŽIVOTU, jer pored ljubavi za kojom čeznu, posve su ravnodušni za sve ostalo, tako i čovjek čezne za Bogom koji mu nedostaje. Samo, potrebno je SHVATITI DA MU NEDOSTAJE I KOLIKO MU NEDOSTAJE.

 

 

 

Zaljubljena duša spreman je prijeći preko svih prepreka za BITI-S-VOLJENIM. Vidimo to i u Mariji koja najprije za Isusa misli kako je vrtlar, pa mu govor: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti." Nije je briga tko je što napravio s Isusovim tijelom; bitno je samo DA GA IMA UZASE! Ne želi se osvećivati, ne želi kažnjavati, ne želi se pravdati, nije je briga kako je netko i koliku je štetu napravio- želi samo biti s Voljenim.

 

 

 

"Ova je žena željela imati s Isusom blizinu jednaku onoj koju je imala PRIJE NJEGOVE MUKE i preuzeta radošću nije razumjela čudesnu promjenu na Isusovoj ljudskosti. Za odvratiti je od greške, Gospodin joj govori "Nemoj me doticati", kako bi shvatila s kolikim poštovanjem se sada ima donositi prema Njemu. Stoga, niti se javlja učenicima, niti govori s njima, kako bi i oni mogli zauzeti ispravan stav. (...) Ne priliči da onaj koji je otišao od ljudi i neće se vraćati njima, biva viđen kako djeluje i dalje onako kako je djelovao prije svoje Muke" ( Sveti Ivan Zlatousti, in Ioannem, hom. 85)

 

 

 

BITI ZAPALJEN PLAMENOM LJUBAVI

 

Marija Magdalena gorjela je od čežnje za Isusom. Vidimo kako NIJE ODUSTAJALA od namjere da ga pronađe. Bila je upornija od sviju. Upravo, ta ljubav, zapaljena u njezinu srcu nije se gasila i tražila stalno Onoga koji je tu ljubav raspirivao. ISUS JE U NJOJ UPALIO LJUBAV KOJU SAMA NIJE MOGLA UGASITI!

 

 

 

Upravo taj plamen Božanske ljubavi jest plamičak duha Voljenoga, koji nije ništa drugo već Duh Sveti. Taj plamičak ćuti u sebi duša i taj plamičak se pretvara u plamen, kako raste ČEŽNJA ZA VOLJENIM. Plamen Božje ljubavi raste u čovjeku koji za Bogom čezne, a plamen ljubavi, kao i svaki drugi plamen, u duši razgara sve ono nebitno u životu, i samo traži da ga se raspiruje Daškom Ljubavi- dahom- Duhom, kako se ne bi utrnuo.

 

 

 

Tako djeluje Duh Sveti u čovjeku koji gori od ljubavi za Bogom. Plamen Duha Svetoga, razgara sve nepotrebno u duši kako bi na zgarištu ostala VATRA ČISTE LJUBAVI koju će Voljeni dohranjivati sobom. Ta vatra, razgarajući u duši sve nepotrebno za ljubav, zarpavo OBLIKUJE DUŠU- Duh Sveti oblikuje iznutra takvu dušu koja čezne za Bogom.

 

 

 

Ljubav Boga razgara dušu čovjeka, ne kako bi napravio zgarište, već je OČISTIO DA GORI ČISTIM PLAMENOM BOŽJE LJUBAVI I SVIJETLI SVJETLOM ČISTE VATRE DRUGIMA osvjetljavajući put prema Bogu.

 

 

 

PLAMEN I VATRA; ČEŽNJA I BLIZINA

 

Je li moguće da se netko zapali i ugasi u ljubavi ovakvoj? Moguće je kada LJUBAV NE PRERASTE U VATRU, već ostane na plamičku!

 

 

 

Ovo možemo usporediti sa zaljubljivanjem i ljubavi: u zaljubljivanju vrcaju iskre ljubavi koje zapale plamen u duši. Ipak, potrebno je puhati u plamen, potrebno je ubacivati još materijala kako bi plamen postao vatra, kako bi zaljubljenost prerasla u ljubav. Ljubav je kao VATRA KOJA STALNO GORI U ČOVJEKU! Zaljubljenost je plamen koji može, ali i ne mora upaliti vatru ljubavi u nekome!

 

 

 

Dok se netko zaljubljuje, dokle se u njemu povremeno pale i gase plamičci zaljubljenosti, moguće je da nikada ti plamičci ne prerastu u vatru. Naime, plamičci ne izgore što treba u duši: ne izgore INTERES ZA STVARI KOJE SU U USPOREDBI S LJUBAVLJU NEBITNE. Ona naprave maleno požarište, a onda se ugase i na tom mjestu u duši RASTE NEKI NOVI INTERES, ili interes za neku novu zabavu, posao, šport,...

 

 

 

Vatra ljubavi, kao i svaka prava vatra MIJENJA TRAJNO IZGLED DUŠE, ona je transformira NEPOVRATNO, i to tako da ta duša ne može živjeti bez svoje ljubavi. U takvoj duši POSTOJI TRAJNA ČEŽNJA ZA VOLJENOM OSOBOM, i ta čežnja je NOVA POTPALA ZA VATRU LJUBAVI. Ta čežnja izražava POTREBU ZA BLIZINOM i to stalno PALI LJUBAV U NAMA. Tu i takvu blizinu mi shvaćamo preko TJELESNOSTI.

 

 

 

BLIZINA kao pojam fizikalnog je karaktera. Ona predstavlja TJELESNU UDALJENOST. Kazano jednostavnijim riječnikom, BLIZINA može biti ČEŽNJA koja ide za tim da udaljenosti skrati i poništi potpuno!

 

 

 

Čežnja i blizina su zapravo dvije obrnuto proporcionalne stvari: kada je BLIZINA VELIKA- ČEŽNJA SE UMANJUJE; kada je BLIZINA MALA (tada je velika udaljenost između osoba), ČEŽNJA SE UVEĆAVA!

 

 

 

Čežnja doista teži SMANJIVANJU UDALJENOSTI I POVEĆANJU BLIZINE. Jer kada ste BLIZU VOLJENE OSOBE, osjećate se kao gladan koji se nasiti i žedan koji se napoji: IMATE VELIKO ZADOVOLJSTVO U LJUBAVI, ne u sebi. Zbog BLIZINE svoje ljubavi! Kada je ljubav BLIZU, onda ŽIVITE U PRISUTNOSTI SVOJE LJUBAVI!

 

 

 

NEMOJ ME DODIRIVATI!

 

Možda su sada jasnije riječi Gospodinove upućene Mariji: "Nemoj me dodirivati!" Nije to rečeno zbog neke odbojnosti, već zbog ČEŽNJE I LJUBAVI. Gospodin ODLAZI SVOME OCU U NEBO, i prije nego ode DOPUSTIT ĆE SVIMA DA GA DOTAKNU. Dotaknut će ga učenici, dotaknut će ga i ove žene. I taj će dodit OSTATI U NJIMA I POTICAT ĆE U NJIMA ČEŽNJU ZA ISUSOM.

 

 

 

Ta čežnja će PRIPRAVITI DUŠU NA PALJENJE VATRE LJUBAVI, vatre Duha Svetoga kojeg će primiti na dan Pedesetnice. Ta će vatra sažgati u njima sve osim ČISTE LJUBAVI za Bogom. Svi interesi koji mogu omesti apostole u njihovu radu bit će spaljeni: oni će IZ ČISTE LJUBAVI PREMA BOGU SHVATITI ŠTO JE BITNO, A ŠTO NIJE U NJIHOVU ŽIVOTU. Shvatit će kako je jedino bitan Bog, a sve drugo je tu kako bi nam do Boga pomoglo doći. Stoga, neka ne čudi što su napuštali žene, djecu, obitelji i krenuli za apostolskim poslom.

 

 

 

Svi će imati prigodu dotaknuti NJEGOVO USKRSLO TIJELO. Taj DODIR vraćat će ŽIVI SPOMEN ISUSOVE PRISUTNOSTI: toliko živ da se shvati kako je STVARAN. Svaki put kada budu LOMILI KRUH, SJETIT ĆE SE TOG DODIRA DODIRUJUĆI KRUH KOJI LOME, sjetit će se Isusovih riječi: OVO JE MOJE TIJELO! Ovo je Tijelo koje su dodirivali nakon uskrsnuća!

 

 

 

Tako je i ovo NE-DODIRIVATI upućeno Mariji Magdaleni, bila priprava na jedno drugačije ZBLIŽAVANJE, na jednu drugačiju PRISUTNOST- onu u Duhu; ŽIVU PRISUTNOST BOGA U DUŠI ČOVJEKA koja uvijek ide po Duhu Svetom- na duhovan način.

 

 

 

Netko će upitati: zašto se onda pričešćujemo Tijelom Kristovim? Zar ne primamo materiju u sebe? Točno je! Primamo TIJELO USKRSLOGA pod prilikama kruha, pod tjelesnim prilkama PRIMAMO CIJELOGA KRISTA. Ipak, ove prilike u sebi nemaju cilj samo primanje pričesti, jer iskustvo nam pokazuje kako MNOGI PRIMAJU PRIČEST, ALI IH SE MALO PRIČEŠĆUJE!

 

 

 

Zašto takve riječi o ljudima koji redovito idu na pričest? Zar su oni grešnici? Nekima bi doista pristajalo da im Isus kaže: NEMOJ ME DODIRIVATI! Ipak, te riječi strašno pogađaju neke ljude. I premda je više nego očito kako ne žive život kojim odražavaju vatru čiste ljubavi prema Bogu, VRIJEĐA IH kada ih se udalji od sakramenata ili im se što prigovori!

 

 

 

Ne želimo suditi nikoga, ali konstatirati možemo kako takvi NE POKAZUJU NIMALO ČEŽNJE ZA BOGOM, NI MALO ŽELJE ZA BOGOM, jer im je u životu važnije SVE, a Bog dolazi na kraju kao suplement, kao DOHRANA. To je gledanje ravno MAGIJI koja Boga u Pričesti drže kao NEŠTO, a ne kao NETKO: Boga drže kao NEŠTO ŠTO IM JE CRKVA DUŽNA DATI, i uopće ne doživljavaju Boga kao OSOBU za kojim čeznu!

 

 

 

Tek trenutak u kojem im se govori onako kako je Isus Mariji Magdaleni rekao: NEMOJ ME DODIRIVATI, otkriva pozadinu takva pričešćivanja. Oni koji PONIZNO PRIHVATE poput Marije Magdalene, tu nemogućnost pričešćivanja, pokazuju ISTINSKU LJUBAV spram Onoga kojeg žele primiti u sebe. Naprotiv, oni koji se POBUNE i reagiraju BURNO, pokazuju da sebe stavljaju na mjesto Boga i suca o tome tko i kako treba primiti pričest! LJUBAV SE NAIME NE BUNI, ONA TRPI SVE I SVE PODNOSI DOK NE PRIMI LJUBAV KAO PLAĆU SVOJE LJUBAVI!

 

 

 

EUHARISTIJA: dodir koji se ne zaboravlja u onome koji voli

 

Ovu smo priču doveli do Euharistije, do svete Pričesti. Zašto? Upravo tu, u tom Presvetom Oltarskom Sakramentu, "stvarno prisutan stoji Krist, koji umro i uskrsnuo za nas. U posvećenom kruhu i vinu u nama i dalje živi ISTI ISUS KRIST IZ EVANĐELJA, kojeg su učenici pronašli i slijedili, kojeg su vidjeli razapetoga i uskrsloga, i čije je rane dodirivao Toma bacivši se potom pred Boga kličući: Gospodin moj i Bog moj!" (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 14-07-2020.). Euharistija nas dovodi u prigodu DOTAKNUTI ISUSA, zadovoljiti svoju ljubav do kraja dodirom voljene osobe.

 

 

 

Taj dodir bi u nama trebao ZAPALITI ŽIVU LJUBAV DUHA SVETOGA, i trebao bi u nama sažgati sve ono zemaljsko što nas od Boga može odvratiti. Tako bi Bog postao NAJVAŽNIJA OSOBA U MOM ŽIVOTU. Ta LJUBAV BI UČINILA BOGA TOLIKO PRISUTNIM U MOM ŽIVOTU, da bi se trebao upravo tako i ponašati: KAO DA STALNO STOJIM PRED BOGOM i Bog pored mene.

 

 

 

Kako se ponašamo pred nekim za koga držimo da je važan? Pazimo na svaki postupak, svaku riječ. A kada primimo Boga u pričestu, brzo zaboravljamo koga smo primili i odmah zgriješimo. Ne pokazuje li to koliko malo držimo do Boga? Ne pokazuje li to kako POSTOJI PUNO STVARI U ŽIVOTU KOJE SU NAM OD BOGA VAŽNIJE? Ne poklazuje li to kako NE ČEZNEMO ISTINSKI ZA BOGOM, već se pričešćivanje pretvorilo u jedan čin kojeg činimo po navici, bez srama i bez ljubavi?

 

 

 

Svako naše pristupanje Bogu u Oltarskom Sakramentu trebalo bi biti jedno KLANJAJNE, SLAVLJENJE BOGA. Kada netko iz naše obitelji napravi nešto lijepo, KOLIKO PUTA SPREMNO UVEĆAVAMO ZASLUGE te osobe, koliko je puta častimo premda to i nije potrebno,...? A pred Boga stupamo na isti način kao da idemo u dućan! Ili još i gore, idemo u dućan ili na kavu, pa ćemo USPUT NA MISU! Eto, da se javimo Gospodinu! Dobro, netko će dobaciti, pa i to je nešto! Jest, ali je samo "nešto"! I nije dovoljno! Jer onaj koji ČEZNE, zanemaruje SVE ZBOG OBJEKTA SVOJE ČEŽNJE. Tako tretirati Boga na "usputan" način, pokazuje nedostatak te čežnje. Prije bih kazao kako u tim ljudima gore plamičci koji će se prije ili kasnije ugasiti, a duša će se ohladiti za Boga.

 

 

 

"U Oltarskom Skaramentu našoj se kontemplaciji u ljubavi iznosi sva dubina Kristova otajstva, Riječi i Tijela, slave Božje i šatora naroda Božjeg u kojem Bog prebiva. Pred Njim ne bismo trebali dvojiti kako je BOG S NAMA, koji je u Isusu Kristu u sebe primio sve dimenzije ljudskog života osim onih koje se tiču grijeha, skidajući sa sebe svu slavu i zaodijevajući se čovječnošću. U njegovom Tijelu i Krvi očituje se NEVIDLJIVO LICE KRISTA, Sina Božjeg, koji je na najjednostavniji, ali istovremeno i najuzvišeniji način sišao među nas u svijet u kojem živimo. Ljudi svih vremena traže skrušeno:  ŽELIMO VIDJETI ISUSA (Iv 12,21), sva Crkva odgovara gestom koju je Gospodin učinio svojim učenicima u Emausu: LOMLJENJEM KRUHA. To lomljenje kruha trebalo bi nam OTVORITI OČI da BOGA TRAŽIMO ISKRENIM SRCEM. Jer u Euharistiji samo POGLEDA SRCA PREPOZNAJE ISUSA I NJEGOVU ČISTU LJUBAV kojom nam se predaje do kraja (Iv 13,1). I U TOJ GESTI PREPOZNAJE SE LICE BOŽJE" (Isto).

 

 

 

Euharistija nas dovodi u poziciju učenika koji su DODIRIVALI ISUSA: taj dodir je služio da SE UREŽE U DUŠU ŽIVA PRISUTNOST KRISTOVA. On JEST PRISUTAN U EUHARISTIJI, ali je li prisutan u nama?

 

 

 

Postoji li ČEŽNJA u nama koja nas potiče na stalno traženje Onog kojeg volimo? Bog želi da ŽIVIMO IZVAN PRIČESTI S TOM ČEŽNJOM: da s istom čežnjom živimo u kući, idemo na posao, da se družimo s prijateljima. Traži da s ISTOM ČEŽNJOM ŽIVIMO SVAKODNEVICU: da živimo svakodnevicu čeznući za Bogom i shvaćajući kako je BOG VAŽNIJI OD SVEGA u mom životu.

 

 

 

On sam tu će čežnju nasititi SOBOM U SAKRAMENTU. To nije sporno: dat će da ga dodirujemo, da ga primimo u sebe, jer Bog je spreman sve za čovjeka. No, je li čovjek spreman sve za Boga? Živim li s tom čežnjom za Bogom u srcu svoje dane? Čeznem li ja za Bogom kao što On čezne za mnom?

 

 

 

Ova HRANA S NEBA jest HRANA KOJA SITI DUŠU GLADNU BOŽJE LJUBAVI. Onima koji NE ČEZNU ZA TOM LJUBAVI, ta hrana ne predstavlja ništa- oni su se nasitili na drugim gozbama koje s Božjom nemaju puno veze!