ODRJEŠENJE
Zašto se moli na kraju mise za pokojne i je li to uistinu potrebno?
SUKOB DVAJU OBREDA ILI NEJASNOĆAU PRIMJENI NOVOGA?
Na kraju mise za pokojnike često se moli takozvano ODRJEŠENJE za pokojne za koje se slavila misna nakana. Sam sam bio dijelom toga, priznajem, jer mi se činilo razoboritijim ne prepirati se s ljudima, premda je zakon Crkve određivao kako se obred, koji se nekada zvao ODRJEŠENJE, odsele će se zvati POSLJEDNJA PREPORUKA I OPROŠTAJ (Usp. Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 6). Drugim riječima, novi obred je promijenio korištenje odrješenja u sprovodu.
Proučavajući izmijenjene obreda prema novom Rimskom obredniku, uočio sam kako se ovaj obred moli samo U PRISUTNOSTI TIJELA POKOJNIKA i to ISKLJUČIVO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE. Izvan sprovodne službe, taj se obred NE BI SMIO KORISTITI: „Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti JEDINO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE, tj. U NAZOČNOSTI POKOJNIKOVA TIJELA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 10).
Znači li to kako odrješenje koje molimo poslije mise ne bismo trebali moliti? Upravo to: NE BI TREBALO MOLITI ODRJEŠENJE NAKON MISE! I nije riječ o nikakvoj lijenosti svećenika da to moli, već o ISPRAVNIM TEOLOŠKIM RAZLOZIMA zbog kojih bi svakako trebalo poslušati ono što Crkva nalaže raditi.
U slijedećem tekstu pokušat ćemo pojasniti mjesto odrješenja, odnosno posljednje preporuke i oproštaja u oba obreda (starom i novom), te iznijeti razloge koji bi osvijetlili zbog čega Crkva napušta taj obred u jednom dijelu svoje službe.
STARI OBREDNI ZAKONI
U svojim razmišljanjima slijedit ćemo Rimski obrednik izdan po odredbi pape Pavla V, udešen prema zborniku tada važećeg kanonskog prava, a tiskan po vlasti pape Pija XI. Ovo tipsko izdanje Rimskog obrednika tiskano je u Zagrebu 1929. godine u nadbiskupskom tisku.
Valja uzeti u obzir činjenicu kako je vrijeme u kojem je ovaj obrednik pisan bilo vrijeme bez automobila; vrijeme otežane komunikacije među ljudima gledano iz današnje perspektive. Nije bilo pogrebnih službi kao danas, niti su one bile dostupne svakome. Stoga je ovaj obrednik išao od pretpostavki kojima bi zadovoljio najsiromašniji sloj puka, koji je živio udaljen od gradova, ali udaljen i od vlastitih mjesnic crkava i groblja, uzimajući u obzir čestu nemogućnost da se tijelo pokojnika prenese na vrijeme do mjesne crkve i grobišta.
Ono što je važno za razumjeti jest kako je Crkva zahtijevala da se iz sigurnosnih razloga pokojnik NE POKAPA ISTI DAN kako bi bili sigurni kako je smrt doista nastupila. Iz ovog razloga, bilo je potrebno sačuvati tijelo pokojnika više od jednog dana. Podsjećam kako u to vrijeme nije bilo hladnjača u kojima bi se stavili pokojnici. Pokojnik se dakle čuvao u KUĆI I DONOSIO U CRKVU.
Još ima ljudi koji se sjećaju običaja da se „čuva tijelo pokojnika”, odnosno da se BDIJE nad njim. Ovaj je običaj postojao kako BI SE MOLILO nad pokojnikom. Na žalost, nerijetko se radilo sve osim što se molilo.
Obično se u crkvi donosio tako da bi se u crkvi mogla kazati SLUŽBA ZA MRTVE I SLAVITI MISA. Kako to nije bilo moguće uvijek zbog udaljenosti sela od crkve i groblja, tijelo pokojnika znalo je PRENOĆITI U CRKVI. Prijenosom u crkvu, započinjala bi se SLUŽBA ZA MRTVE u kojoj se molilo za pokojnika, a potom bi se slavila SPROVODNA MISA nakon čeka bi uslijedilo UKAPANJE.
Možemo tako razlikovati slijedeće dijelove SPROVODNE SLUŽBE obavljenog po starom obredu koje ćemo ukratko opisati:
-
bdijenje u kući i odlazak prema crkvi
-
dolazak u crkvu i služba za pokojne u crkvi
-
sprovodna misa
-
ukop
-
mise zadušnice
-
pogrebna služba kada nema pokojnikova tijela
Bdijenje u kući i odlazak prema crkvi
U određeno vrijeme župnik ili neki drugi klerik došao bi u kuću pokojnika propisno odjeven. Sve se prirpavi za izlazak u procesiji sa pokojnikom, a „prije nego se iznese mrtvo tijelo, poškropi ga župnika blagoslovljenom vodom, nato odmah reče antifonu- Ako gledao na bezakonja, Gospodine, Gospodine tko će opstati?” (Rimski obrednik, tipsko izdanje, Nadbiskupska tiskara Zagreb, 1929., str. 166.). Potom pjeva Psalam 129 poznatiji pod nazivom IZ DUBINE VAPIJEM TEBI GOSPODINE, kojeg najčešće koristimo u odrješenju.
Po završetku ovog psalma, tijelo se iznosi iz kuće i nastavlja se s pjevanjem Psalma 50 (SMILUJ MI SE BOŽE). Tako se u procesiji izlazi iz kuće i pjevajući pslame kreće prema crkvi. Zbog dužine puta predviđeni su i drugi pslami iz službe za pokojne koji se mogu pjevati sve do crkve. Na ulasku u crkvu ponavlja se propisana antifona i tijelo se unosi u crkvu.
U novom obredu ovaj dio sprovodne službe gotovo je identičan sa starim sprovodom. Predviđena je procesija od kuće do crkve ili groblja pri čemu se pjevaju isti pslami sa antifonama. U tom smislu nikakvih izmjena nije bilo.
Dolazak u crkvu i Služba za pokojne u crkvi
Ušavši u crkvu pjevao se responzorij POMOZITE SVECI BOŽJI, U SUSRET IZIĐITE ANĐELI... U novom se obredu ovo pjeva NA KRAJU SPROVODNE MISE, ILI NA POČETKU OBREDA NA GROBLJU kada se misa za pokojnika slavi naknadno. Nakon ispjevana responzorija, pokojnik se stavlja naspram oltara, pale se svijeće oko njega, i ako nema zapreka potrebno je bilo odmah reći SLUŽBU ZA MRTVE koja je podrazumijevala MOLITVU ČASOVA za pokojnika. Ta molitva časova jest ono što se prepoznaje pod nazivima ČASOSLOV ili BREVIJAR, a nekada se molilo bitno drugačije nego što danas radimo.
Kaže se u Rimskom obredniku u 1929. godine kako „ako nema zapreke, neka se odmah reče služba za mrtve (...). Govori se invitatorij, tri nokturna i hvale. Antifone se udvostruče” (Isto, str. 171.). O čemu je tu bila riječ? Molilo se otprilike dvadesetak psalama sa himnima, prigodnim čitanjima, hvalospjevima i molbenicama. Često se molilo noću ili rano izjutra. Tek nakon propisno izmoljene Službe za mrtve, pristupalo se misnom slavlju.
Sada možemo rekonstruirati i Službu za mrtve koja je izgledala ovako:
-
ulazak u crkvu: POMOZITE SVECI BOŽJI,....
-
smješanje pokojnika
-
molitva POZIVNIKA
-
molitva VEČERNJE; JUTARNJE; HVALE
-
molitva NOĆNICE (3 noćnice: oko 12 pslama sa prigodnim čitanjima)
-
ODRJEŠENJE
ODRJEŠENJE se uvijek molilo PRIJE MISE U PRISUTNOSTI TIJELA POKOJNIKA. Iznimka su bili slučajevi kada se molilo u MISAMA ZADUŠNICAMA ZA TREĆI, SEDMI I TRIDESETI DAN!
Jedini slučaj kada se odrješenje molilo bez tijela pokojnika bilo je vrijeme kada ga se ČEKALO U CRKVI, a nije bilo izvjesno kada će doći. Tada se sve molilo unutar Službe za mrtve kao da je pokojnikovo tijelo prisutno. Na neki se način anticipirala prisutnost mrtvaca u crkvi.
Drugi su slučaj mise zadušnice koje se komentiraju u tekstu koji slijedi.
Sprovodna misa i ukop
Unutar sprovodne mise i ukopa nije se nigdje spominjalo ODRJEŠENJE. Molilo se Gospodina da milostivo primi pokojnika u svoj nebeski dom, da ga ne preda u ruke neprijatelja, da ne primi muka kao plaću za svoja djela, već da pogleda na vjeru pokojnika.
Ostatak obreda do svršetka sahrane isti je kao i kod novog obreda. Razlile su minimalne. Jedna samo stvar upada u oči: MOLITVA SVEĆENIKA NAKON SPROVODA U SAKRISTIJI.
POVRATAK S GROBA ILI POVRATAK U SAKRISTIJU, PODRAZUMIJEVAO JE MOLITVU ODRJEŠENJA U OBLIKU U KAKVOM JE POZNAJEMO DANAS. Naime, po svršetku sprovoda, svećenik je sa poslužnicima napuštao groblje MOLEĆI ODRJEŠENJE. Mogao je to učiniti i ULASKOM U SAKRISTIJU CRKVE. Odrješenje se MOLILO BEZ PJEVANJA I ISKLJUČIVO S KLEROM ILI SAMOSTALNO- NAROD NIKADA NIJE PRISUSTVOVAO OVOM DIJELU OBREDA.
Postojala je jedna razlika od ovoga što se radi danas i onoga dijela obreda koji se radio NA KRAJU UKOPA: stari obred na kraju ukopa bio je ZA SVE POKOJNE, A NE SAMO ZA POJEDINCE. Za to se koristila ova molitva: „Pomolimo se. Bože, stvoritelju i otkupitelju vjernika, DUŠAMA SLUGA I SLUŽBENICA SVOJIH podaj oproštenje sviju grijeha, da pobožnim molitvama postignu pomilovanje, koje su uvijek željele. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen” (Isto, str. 180).
U novom obredu, ova se ista molitva koristi unutar sprovodne mise, a ne izvan nje kako je to nekada bilo. Nakon što se izmole molbenice, završava se molitvom: „Molimo, Gospodine, da naša molitva pomogne tvojim SLUGAMA I SLUŽBENICAMA: OČISTI IH OD SVIH GRIJEHA, I UČINI IH DIONICIMA SVOGA OTKUPLJENJA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, STR. 43).
Ne postoji dakle, nikakve bitne razlike između starog i novog obreda u molitvama, OSIM ŠTO JE U NOVOM OBREDU OVA ISTA MOLITVA UNESENA U MISU ZA POKOJNIKA.
Mise zadušnice
U straom se obredu jasno razlikovala MISA ZADUŠNICA OD DRUGIH MISA. Tada su ljudi, baš kao i danas, tražili da im se prikažu mise za pokojne, ali to su bili PRINOSI UNUTAR UOBIČAJENIH MISA koje su se slavile svaki dan. Stoga, NISU U PRAVILU BILE ZADUŠNICE. Podrazumijevale su druge nakane u sebi, pa su se slavile na čast nekog sveca ili zbog nekog drugog liturgijskog razloga.
Mise zadušnice su ono što danas nazivamo MISAMA ZA POKOJNE. Na žalost, ljudi danas misle kako nakana za pokojne podrazumijeva MISU ZA POKOJNE, ALI TO NIJE TAKO. Misna nakana za nekog pokojnika se PRIDRUŽUJE SAMO POSTOJEĆOJ MISI i na poseban se način prikazuje za pokojnika i pridružuje žrtvi Isusa Krista na oltaru.
Ono što ljudi krivo shvaćaju jest kako MISNA NAKANA ODREĐUJE NARAV MISE, A TO NIJE TAKO. MISNA NAKANA (za pokojne primejrice) jest ZAMJENA ZA ŽRTVU KOJU BISTE NAPRAVILI U NARAVI ZA SVOGA POKOJNIKA, A SADA JE SJEDINJUJETE SA ŽRTVOM NA OLTARU. Ona ne utječe niti smije utjevati na to kako će se slaviti sveta misa.
MISA ZADUŠNICA bila je misa sa VLASTITOM LITURGIJOM ZA POKOJNIKA. Kada bi se slijedio obrazac da nakana uređuje misu, tada bi SVE MISE BILE POKOJNIČKA SLAVLJA, A TO NIJE TAKO. MISE ZADUŠNICE bile su mise sa liturgijom za POKOJNIKA koje su slavile na TREĆI, SEDMI I TRIDESETI DAN po ukopu. Samo se tada govorilo ono što poznajemo kao ODRJEŠENJE I NIJE SE ODLAZILO NA GROB POKOJNIKA.
U drugim se prigodama odrješenje molimo uglavnom na Dušni dan ili na Svi svete, kada se molilo SKUPNO ZA SVE POKOJNE SLUGE I SLUŽBENICE i nikome se pojedinačno nije izlazilo u susret kako to danas rade neki svećenici.
NOVI OBRED SPROVODA
Novi obrednik smješta ODRJEŠENJE na svoje mjesto. Njega se obredno moli UNUTAR SAMOGA SPROVODA, tj. samo kada je TIJELO POKOJNIKA PRISUTNO U OBREDU.
Ponovit ćemo tekst s početka: „obred, koji se nekada zvao ODRJEŠENJE, odsele će se zvati POSLJEDNJA PREPORUKA I OPROŠTAJ”(Usp. Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 6). „Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti JEDINO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE, tj. U NAZOČNOSTI POKOJNIKOVA TIJELA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 10).
Sada postavljamo pitanje ZAŠTO SE TRAŽI DA SE NAKON MISE MOLI ODRJEŠENJE?
Postoji više izvora probema. Jedan je KRIVA POUKA PUKA i PODILAŽENJE PUKU IZ KRIVIH RAZLOGA (novac, zadobivanje povjerenja na krivi način, ulagivanje,...). Pa kada napravite uslugu jednom čovjeku, morate i drugima, zar ne? Inače ćete ispasti loš čovjek koji se ne odnosi prema svakome jednako!? U nekim krajevima ovo je eskaliralo do mjere u kojoj se više drži do obreda odrješenja, odnosno do odlaska na grob pokojnika i škropljenja groba, nego do same mise!!!!!
Drugi razlog vjerojatno leži u zbrci koja je nastala liturgijskom promjenom. Prije svega PROMJENOM U SLAVLJENJU MISA.
Nekada narod nije sudjelovao na isti način u misama. Najčešće nije ni bio prisutan na misi tijekom tjedna, a kada je je prisustvovao, onda je uglavnom molio krunicu u sebi.
Danas ljudi sudjeluju aktivnije u misi, ali se to sudjelovanje većma krivo razumije. Neki misle da sudjeluju tako da se nadvikuju sa svećenikom i drugim ljudima. Drugi misle kako novo sudjelovanje u misi OVISI SAMO O NJIMA, pa ako oni nisu prisutni na misi koja se prikaže za pokojnika, onda ta misa za njih „ne važi”. Treći pak misle kako je SVAKA MISA KOJA SE PRIKAZUJE ZA POKOJNIKA, ZAPRAVO POKOJNIČKA MISA. Nije!
Ponovit ćemo: liturgijska narav mise NE OVISI O NAKANI ONOG KOJI DONOSI STIPENDIJ (koji, kako narod voli kazati plaća misu), već o CRKVI I ONOM ŠTO CRKVA NALAŽE SLAVITI! Misni obrazac u kojem se prikazuje nekog pokojnika NE MORA BITI OBRAZAC POKOJNIČKOG SLAVLJA! Svećenik bira misu prema KALENDARU CRKVE, A NE PREMA MUŠICAMA ILI PREMA DUBINI DŽEPA VJERNIKA!
Upravo činjenica da neki misnu nakanu nazivaju PLAĆANJEM MISE, dovoljno govori o tome kako u umu modernog čovjeka koji je vezan uz materijalističko shvaćanje života, PLAĆANJE DAJE ZA PRAVO UPRAVLJANJE MISOM, što nije točno. Neki sebi umišljaju kako bi svećenik trebao govoriti misu kad njima odgovara, kako im odgovara, umjesto da shvate kako SVEĆENIK TREBA RADITI SAMO ONO ŠTO CRKVA OD NJEGA ZAHTIJEVA, A NE SELO ILI LJUDI.
Tako nastaju nesporazumi u kojima se neki naši kolege nisu dobro snašli i pokušavajući ugoditi ljudima (s najboljom namjerom, vjerujem) tako što će im moliti odrješenje, zapravo su im napravili lošu uslugu. U očima mnogih odrješenje je bitna stvar vezana uz misu, ali TO NIJE TOČNO!
MISA JE BITNA- i kada molimo za nekoga UNUTAR MISE, onda tu osobu i molitve za nju PRIDRUŽUJEMO KRISTOVOJ ŽRTVI NA KRIŽU KOJU SLAVIMO NA OLTARU, tako da IZVAN MISE NEMA POTREBE VIŠE MOLITI kako to neki misle i krivo shvaćaju.
NIJEDNA MOLITVA NEMA UČINKE KOJE IMA SVETA MISA! SVETA MISA JE IZVOR, SREDIŠTE I VRHUNAC KRŠĆANSKOG ŽIVOTA, u kojoj svo naše ljudsko sjedinjujemo s Božjim po Isusu Kristu! Misa je mjesto GDJE IZRAVNO DJELUJE BOG!
Ako se razumije gornji tekst ponovit ćemo pitanje: ZAŠTO SE TRAŽI DA SE NAKON MISE MOLI ODRJEŠENJE?
Je li moguće da nemamo povjerenja u Crkvu koja veli kako nije potrebno moliti nakon mise za pokojnike? Ili mislimo kako će neki „pop toliko moćan u molitvi” da je to jače od Kristove žrtve na križu koju slavimo u misi? Ili mislimo kako ćemo bolje pokriti svoje nepodopštine i svoje neprimjerene postupke prema pokojnima za njihova života, tako što ćemo bolje platiti da svećenik pjeva odrješenje sada kada su umrli?
Kada Vam Crkva odredi ovakvu jednu stvar, onda to čini s dubokim teološkim razlogom I ZA VAŠE DOBRO. CRKVA SAMO TRAŽI DOBRO SVOJIH VJERNIKA. U ovom slučaju želi Vas i Vaše pokojne što tješnje povezati s Kristom, i ne prepustiti Vas samovolji nekog svećenika ili čudnog molitelja. Pročitajte molim Vas što o tome govori sveta Rimska Crkva:
„POSLIJE POGREBNE MISE OBAVLJA SE POSLJEDNJA PREPORUKA I OPROŠTAJ OD POKOJNIKA (op. a. Odrješenje).
Pod tim se obredom međutim ne razumijeva neko čišćenje pokojnika- JER SE ONO RADIJE POSTIŽE EUHARISTIJSKOM ŽRTVOM- već je to posljednji oproštaj kojim kršćanska zajednica skupno pozdravlja svoga člana prije nego mu se tijelo iznese ili ukopa. Jer, mada smrt nosi sa sobom uvijek neko odvajanje, ipak, kršćane, koji su kao Kristovi udovi jedno u Kristu, NE MOŽE NI SAMA SMRT NIKADA RASTAVITI. (...)
Obred posljednje preporuke i oproštaja može se obaviti JEDINO UNUTAR SPROVODNE SLUŽBE, tj. U NAZOČNOSTI POKOJNIKOVA TIJELA” (Rimski obrednik, Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003, Prethodne napomene br. 10).
Ima li smisla ovo što Crkva nalaže? Itekako! Crkva želi naglastiti božansku stvarnost Crkve u kojoj se naša ljudskost oslanja u svemu na KRISTOVU ŽRTVU NA KRIŽU koju slavimo u SVETOJ MISI. Krist je taj koji nas opravdava pred Ocem i On se u svemu zauzima za nas. Pa kada pridružimo molitve za pokojnika u misi, pridružili smo pokojnika Kristu Uskrslome koji će ga PRITJELOVITI SVOM SLAVNOM TIJELU. A to znači ŽIVJETI U BOGU, živjeti u Kristu. Ima li smisla ikoja druga molitva poslije toga? PORED MISE NIJE POTREBNO NIŠTA DRUGO! Misa je vrhunac svega i sve ima biti usmjereno misi!
Ovim se, držim, na ispravan način nagalašava ono što je bitno za naš život u vjeri, čime bi se isključila moguća krivovjerje ili praznovjerja koja su na žalost još uvijek prisutna među nama.
