KAKVA JE RAZLIKA IZMEĐU ANĐELA I ARKANĐELA?

 

Riječ „anđeo” širok je pojam, dok se „arkanđeo” odnosi na poseban red anđela kojima su povjereni posebni zadaci od Boga.

 

PIŠE: Phillip Coslosky, preneseno iz Aleteia

 

Anđeli su očaravajuća duhovna bića koja pobuđuju maštu kako kršćana tako i nekršćana. Mnogi su ipak zbunjeni riječnikom koji se odnosi na anđele, posebice kada su u pitanju dva pojma: anđeo i arkanđeo.

 

Kakva je razlika?

 

Prije svega, rijč „anđeo” potječe iz latinskog angelus, što prevodimo kao „Božji glasnik.” Latinski izraz nalzi korijen u grčkom ἄγγελος ángelos, što odgovara hebrejskoj riječi mal’ākh, odnosno „glasnik,” iliposlanikili „odabranik.” Katekizam Katoličke Crkve opisuje ih ovako:

 

Sveti Augustin u vezi s njima kaže: »Riječ anđeo označuje službu, a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? – Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini.«168U cijelom svome biću anđeli su sluge i vjesnici Božji. Budući da »neprestano gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima« (Mt 18, 10), oni su moćni »izvršitelji njegovih naredaba, poslušni riječi njegovoj« (Ps 103, 20).330Kao čisto duhovni stvorovi anđeli imaju razum i volju: oni su osobna169 i besmrtna170 stvorenja. Po savršenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja. O tome svjedoči sjaj njihove slave.” (KKC, 329)

 

 

 

Riječ „anđeo”, pojednostavljeno shvaćeno označava više ono što ta bića RADE, nego što ta bića JESU. Anđeli o kojima pišemo uglavnom su GLASNICI koji u Svetom Pismu uviejk donose neku vijest vezanu uz Božje planove.

 

Istovremeno, koristimo zajednički naziv „anđeli” za imenovati one anđele koji djeluju u dodiru s ljudima, poput ANĐELA ČUVARA. Oni se smatraju najnižim korom anđela u tradicionalnoj hijerarhiji.

 

Kada se koristi naziv „arkanđeol,” uzima se riječ sa prefiksom „ark” koji se odnosi na nekoga koji djeluje sa „viših” pozicija. Tako, jedan „ark-anđeo” nije ništa drugo nego, recimo nekakv „viši glasnik” u Božjoj hijerarhiji.

 

Ovi anđeli, unatoč višoj poziciji u hijerahiji, djeluju na nižim razinama. Oni su poput „drugog nižeg ranga” (najniži- anđeli čuvari, potom arkanđeli). Vjeruje se kako ova dva najniža razreda anđela jedini djeluju u dodiru s ljudima.

 

Arkanđelima se također povjeravaju najvažnije poruke koje se imaju dostaviti ljudima. Tako primjerice sveti Gabrijel donosi Mariji vijest kako će roditi Mesiju.

 

Sve u svemu, i anđeli i arkanđeli ostaju otajstovo ljudima, i relatino malo znamo o njima. Bog je otkrio samo mali dio o anđelima preko Biblije, a sve ostalo je interpretacija Crkve.

 

 

 

 

 

DODATAK IZ KATEKIZMA:

 

 

 

Članak o korovima anđela u nebu donio je jednu stvar koju je potrebno razjasniti. Autor članka naglasio je kako je razdioba anđela pripada prostoru TUMAČENJA Crkve, ali kako NIJE riječ o DOGMI. To znači kako je nauk o RAZDIOBI ANĐELA nešto što je učiteljstvo Crkve uređivalo sukladno svojim spoznajama tijekom stoljeća temeljem tradicije i Svetoga Pisma. No, NIJE RIJEČ O DOGMI što otvara mogućnost da je uredba anđeoskog djelovanja u svijetu drugačija od naših razmišljanja.

 

 

 

Ipak, kako netko ne bi pomislio da je priča o anđelima otvorena, Katekizam donosi slijedeće:

 

 

 

Postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska je istina. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao što je i predaja jednodušna.” (KKC 329).

 

 

 

Drugim riječima možemo govoriti o uredbi njihova života na jedan ili drugi način, ali NJIHOVO JE POSTOJANJE NEUPITNO. Zato Katekizam o njima govori sa sigurnošću ovim riječima:

 

 

 

Krist je središte anđeoskog svijeta. Anđeli su njegovi: »Kad Sin čovječji dođe u slavi, i svi anđeli njegovi s njime« (Mt 25, 31). Njegovi su jer su stvoreni po njemu i za njega: »U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno« (Kol 1, 16). Još su više njegovi jer ih on čini glasnicima svoga spasenjskog nauma: »Svi ti, nisu li služnički duhovi, što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?« (Heb 1, 14)” (KKC, 331).

 

 

 

Sve tamo od stvaranja svijeta i tijekom cijele povijesti spasenja, anđeli najavljuju izdaleka ili izbliza spasenje i služe ostvarenju božanskognauma: oni zatvaraju raj zemaljski, zaštićuju Lota, spašavaju Hagaru i njeno dijete, zaustavljaju Abrahamovu ruku; Zakon se priopćuje »preko anđela«, oni vode Božji narod, najavljuju rođenja i pozive, oni su uz proroke; to su samo neki primjeri. Konačno anđeo Gabriel navješćuje rođenje Preteče i samoga Isusa.” (Isto, 332)

 

 

 

Od utjelovljenja do uzašašća život utjelovljene Riječi okružen je anđeoskim klanjanjem i službom. Kad Bog »uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji« (Heb 1, 6). Njihov hvalospjev kod Kristova rođenja nije prestao odzvanjati u crkvenoj pohvali: »Slava Bogu na visini« (Lk 2, 14). Oni zaštićuju Isusovo djetinjstvo, služe mu u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, kad bi ga bili mogli spasiti iz neprijateljske ruke kao negda Izraela. Anđeli su i blagovjesnici: navješćuju radosnu vijest o Kristovu utjelovljenju i o uskrsnuću. Oni će na Kristovu povratku, koji navješćuju, biti prisutni u službi njegova suda.” (Isto, 333)

 

 

 

Isto tako cio crkveni život uživa tajnovitu i moćnu anđeosku pomoć.”(Isto, 334)

 

 

 

U liturgiji Crkva se sjedinjuje s anđelima da se klanja triput svetom Bogu. Ona zaziva njihovu pomoć, (kao u molitvi »U raj poveli te anđeli – u Redu sprovoda), ili još u »Kerubinskom himnu« bizantske liturgije), a posebno slavi spomen nekih anđela (Svetoga Mihaela, svetoga Gabriela, svetoga Rafaela i Anđela Čuvara).(Isto, 335)

 

 

 

Već od svojega početka pa do smrti ljudski je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom. »Nitko se neće protiviti tome da svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život.« Već na zemlji kršćanski život po vjeri sudjeluje u blaženom društvu s anđelima i ljudima koji su sjedinjeni u Bogu.”(Isto, 336)

 

BESMRTNOST DUŠE

 

 

 

Počeo bih sa Svetim Pismom razmišljati o ovom pitanju. Na početku Svetog Pisma u Knjizi Postanka govori se o stvaranju čovjeka. Kaže se da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga- da je sličan Bogu. Netko će pomisliti kako je riječ o krivovjerju, ali ova “sličnost” ne leži našim mogućnostima da radimo sve kao i Bog, već u našoj konstituciji, te u MOGUĆNOSTI OSTVARENJA VJEČNOG ŽIVOTA. Stoji u Knjizi Postanka: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ova SLIKA BOŽJA u nama pretpostavlja kako ČOVJEK U SEBI UJEDINJUJE DUHOVNI I MATERIJALNI SVIJET. Drugim riječima, čovjek je biće koje živi kao NEDJELJIVO JEDINSTVO DUŠE I TIJELA.

 

 

 

Riječ DUŠA, u Svetom Pismu često označuje LJUDSKI ŽIVOT ili cijelu ljudsku osobu. Istovremeno označuje i ono najnutarnjije u čovjeku (nekada se to naziva SRCE), i ono što je u njemu najvrijednije, ono po čemu je posebno slika Božja: DUŠA ZNAČI DUHOVNO POČELO U ČOVJEKU. DUHOVNO POČELO znači da čovjek početak svojeg stvaranja nalazi NE U MATERIJI, VEĆ U NEČEM NEMATERIJALNOM (duhovno je ono što nije materijalno u čovjeku). Što je dakle u čovjeku duhovnoga? To su njegove MISLI, VOLJA, EMOCIJE. To su duhovne stvari koje se ne mogu dijeliti u ovakvom životnom obliku od materijalnog- od tijela, jer kada se odijele- nastupa smrt. No nakon smrti- nestanu li naše misli, naša volja? Ili to i dalje postoji u nekom živom obliku?

 

 

 

Kažemo li kako čovjek ima duhovno počelo, onda to počelo NEMA U SEBI VEĆ IZVAN SEBE- jer nijedan čovjek ne stvara samoga sebe. To duhovno počelo mi nazivamo PROMISAO BOŽJA, PLAN BOŽJI, VOLJA BOŽJA, kako god hoćete. Bog je naime, SVAKOG OD NAS PROMIŠLJAO: promišljao nas je kao jedinstveno i prekrasno biće, i naš je život plod tog PROMIŠLJANJA. Nastali smo U BOGU, U NJEGOVIM MISLIMA. Na ovoj točki bi trebao poznavati nešto što se naziva metafizika za razumjeti ovaj govor o Bogu, pa ću ti pokušat pojednostvaniti sve.

 

 

Čemu je slično ovo DUHOVNO POČELO U ČOVJEKU? Kada primjerice jedan tesar želi napraviti nešto od drva, najprije PROMIŠLJA ŠTO ŽELI NAPRAVITI, POTOM OD ČEGA I KAKO NAPRAVITI. Vidiš, u počecima nekog djela čovjekovih ruku jest PROMIŠLJANJE. Bog ima sliku svakog od nas u sebi, baš kao i jedan majstor sliku svoga djela- i ima je unaprijed- ima je planirano. Ta slika u Bogu o nama, NE NESTAJE NAŠOM SMRĆU. Ona se oživila u nama, ali našom smrćuu i odvajanjem od tijela, ona nastavlja život u drugačijem obliku- duhovnom. Ako je tjelesno jedinstvo smrću narušeno- duhovno ne mora biti. DUŠA I DALJE MOŽE ŽIVJETI U ONOM KOJI JU JE STVORIO, PROMISLIO- KOJI JE ČISTI DUH- A TO JE BOG! Jer kao što djelo ne nestaje iz misli majstora, tako ni čovjek ne može nestati iz Boga- osim ako to sam ne odluči po svojoj slobodnoj volji.

 

 

Ta MISAO u čovjeku kojom majstor promišlja djelo jest zapravo RIJEČ! Kako razmišlja čovjek? Riječima, zar ne? Nekada maštaš, pa imaš slike u sebi, ali kada razmišljaš nešto, onda RIJEČI NAVIRU. Sada se sjetite opet prvih stranica Knjige Postanka i toga kako je Bog stvarao sve. “U početku stvori Bog nebo i zemlju. (…) Duh Božji lebdio je nad bezdanom. I REČE Bog: neka bude...” (Post 1,1-3). Primjećujete li kako starozavjetni pisac govori o DUHOVNOM POČELU: i reče Bog- neka bude. Bog stvara RIJEČJU, mišlju. Riječ koja je u Bogu, jest DUH SVETI, i to je RIJEČ KOJA JE SVEMOĆNA (sjetite se Isusa kako liječi- samo izgovara riječi!). I ta Riječ je zapravo duhovno počelo svega. Božja misao- Riječ Božja- Duh!

 

 

Za shvatiti moć riječi, vjerujem kako ćete se sjetiti nekog svog iskustva u kojem se JEDNOM JEDINOM RIJEČJU PROMIJENIO NEČIJI ŽIVOT: netko kaže nešto potresno i drugoga pogodi i taj se ne oporavi; ili se priopći nešto lijepo i taj se obrati, ispravi sovje životne putove. Riječ Božja puno je moćnija- svemoćna je.

 

 

Vratimo se na duhovno počelo. Često se brkaju pojmovi DUH I DUŠA. Tako sveti Pavao moli da se naše “cijelo biće- duh i duša i tijelo” sačuva besprijekornim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1Sol 5,23). Nalazimo ovdje GOVOR O OČUVANJU BIĆA ZA SUSRET S KRISTOM. Uz to Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojnost u dušu, jer DUH znači da je čovjek od svojeg stvaranja određen za nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom. DUH je jedan osobit životni oblik koji podrazumijeva DUŠU I TIJELO, ali takav životni oblik koji je SLIČAN BOŽJEM U SVOJOJ MOGUĆNOSTI DA OSTVARI ŽIVOT VJEČNI. Toga u drugih bića nema, stoga kada su biljke u pitanju možemo govoriti o tome kao one imaju VEGETATIVNU DUŠU, životinje imaju ANIMALNU DUŠU, ali čovjekova duša je NEUMRLA- ONA JE DUH i taj duh označava cijelo čovjekovo biće: I DUŠU I TIJELO. Duh se odnosi na to duhovno počelo duše koje zapravo nalazimo u Bogu- koje ima mogućnost za živjeti vječno.

 

 

Zašto s puno sigurnosti govorimo o besmrtnosti duše? Kada je čovjek bio stvoren u Raju, onda smrti nije bilo. To čovjekovo stanje naziva se SVETOST I IZVORNA PRAVEDNOST i ona ne uključuje ni bolest, ni smrt. Kao duhovno stvorenje, čovjek je tu izvornu svetost i pravednost mogao živjeti samo ako se slobodno podredio Bogu- živio je naime od Božje blizine ili MILOSTI. Drugim riječima, čovjek u Raju nije trebao brinuti previše za svoje potrebe jer je po NARAVI STVARI PRIMAO SVE OD BOGA u Raju. Čovjek ovisi o Stvoritelji i podvrgnut je moralnim pravilim i zakonima prirode koje ravnaju uporabom slobode.

 

 

U takvu je stanju izvorna sklada, čovjek savršeno vladao na svojim tijelom i tjelesnim nagnućima- duhovni principi su u duši bili prevladavajući. No kada je sagriješio protiv Boga i poželio BITI KAO BOG, dogodio se OBRAT U ČOVJEKU- PAD PO KOJEM JE ČOVJEK SEBE DEGRADIRAO POČINJENIM GRIJEHOM. Taj prvi grijeh se naziva ISTOČNI, a obilježava da jedno dramatično odbijanje da se živi u skaldu s Bogom. Naziva se istočni jer iz njega ISTJEČU SVI OSTALI GRIJESI U ČOVJEKU. Taj grijeh je analogan za sve ljude: on mijenja naše početno stanje- PRENOSI SE RAĐANJEM, tako da ne govorimo o OSOBNOM ILI POČINJENOM GRIJEHU, VEĆ O NASLIJEĐENOM GRIJEHU koji u nama potiče SKLONOST PREMA ZLU. TO NIJE ČIN ČOVJEKA, VEĆ NASLIJEĐENA SKLONOST U DUŠI KOJA DUH NASTOJI POTČINITI TJELESNIM NAGNUĆIMA I UPRAVLJA ČOVJEKA PREKO POŽUDE SPRAM GRIJEHA, ZLA. To NIJE ČIN, VEĆ STANJE.

 

 

U učenju o istočnom grijehu, Katolička Crkva naučava kako se ČOVJEK TREBA I MOŽE BORITI SA GRIJESIMA, ALI IH NIKADA SAM, BEZ BOŽJE POMOĆI NE MOŽE NADVLADATI. Ona struja koja drži kako se čovjek sam može osloboditi grijeha naziva se PELAGIJANIZAM.

 

 

 

Nama je potrebna pomoć Božje milosti da nadvladamo grijehe, ali se stalno moramo boriti, jer Bog želi s nama u borbu. On može sve bez nas, ali ne želi bez nas jer nam je darovao SLOBODU i protiv nje neće ići. Drugim riječima, moramo POKAZATI DA ŽELIMO OSLOBODITI SE GRIJEHA. Samo dobar moralni život NIJE DOVOLJAN ZA OSLOBODITI SE GRIJEHA. Ono što je bitno za shvatiti jest da ČOVJEKOVA NARAV NIJE POTPUNO POKVARENA; ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je patnji, neznanju, valsti msrti, sklona je grijehu (ta se sklonost naziva požuda), ali nije potpuno pokvarena i nije joj uništena sloboda.

 

 

Prvi protestantski reformatori, naučavali su da je istočnim grijehom u ČOVJEK U KORIJENU IZOPAČEN, te da je njegova SLOBODA PONIŠTENA. Zašto? Ovakvo razmišljanje utemeljeno je na SOLA FIDES, po kojem se čovjek može spasiti samo VJEROM. I to nalazimo u Svetom Pismu, ali braća to tumače kako tumače. Riječ je o tome da se ovim razmišljanjem sve pušta u ruke Boga. To je u redu, tome u konačnici i mi težimo. Ipak postoji jedan problem koji je iznjedrio današnji moral Zapada- moral protestantizma.

 

 

To je pitanje PREDESTINACIJE ili PREDODREĐENOSTI koja kreće od tvrdnji kako je SLOBODA ISTOČNIM GRIJEHOM PONIŠTENA. Ako je tako, misle reformatori, onda ČOVJEK NEMA NA SEBI KRIVNJE ZA SVOJA DJELA. Ako je tako, onda svaki se od NAS RAĐA SA UNAPRIJED ODREĐENIM PLANOM ZA SEBE KOJEG NE MOŽEMO IZBJEĆI. Ako je tako, ONA NI NAJGORI ZLOČINAC NIJE KRIV ZA SVOJ ZLOČIN, JER JE TO BOŽJA VOLJA. Ako je to tako, onda je dovoljon IMATI JEDAN TEMELJAN STAV VJERE, A ONO ŠTO SE DOGAĐA SA MNOM U ŽIVOTU JE IZVAN MOJE KONTROLE.

 

 

Vidiš, ovakav stav prema slobodi opravdava mnoge zločine protestanata i ljudi sa Zapada. Već u prošlosti su počinjeni silni zločini spram čitavih naroda. Oni o tome ne govore jer drže to Božjom voljom. Čak i niječu da su se mnoge stvari dogodile. Tko je bio najveći potčinitelj naroda u povijesti? Tko je bio najveći promotor robovlasništva? Tko je uništavao čitave narode? Tko je prekrajao granice i povijest? Na žalost, naša braća, i to su redovito pravdali Božjom voljom. Oni nisu imali problema sa savjesti. I u pravilu su za sve optuživali katolike i katoličke zemlje.

 

 

Ovakav je moral ukorijenjen u liberalnom kapitalizmu našeg doba i neka te ne čudi kada neki ljudi bez imalo obzira gaze preko ljudskih života. Ni mi katolici i pravoslavni nismo “bebice”- i mi imamo svoja zla, ali ih ne prešućujemo, već nam terete savjest. Imamo jasno kako su neke stvari loše. Ovo ti pišem da u sebi stvoriš neovisan stav prema svemu; neka ti je Krist mjera stvari, jer samo tako možeš ispravno razmišljati o tome što je dobro, a što je zlo. Nikakvo zlo se ne može i ne smije opravdati, pa bilo no tuđe, ili bilo ono moje.

 

 

 

Mi govorimo kako NEMA PREDODREĐENOSTI jer čovjek IMA SLOBODU PO KOJOJ MOŽE SVJESNO ODLUČIVATI O SVOJIM POSTUPCIMA- ON SAM JE ODGOVORAN ZA SVOJE GREŠKE, I NIJE BOŽJA VOLJA DA ČOVJEK TAKO GRIJEŠI, niti se Bog čovjekom služi za neko zlo. To je posve pogrešno- to ne bi bio Bog, nego neko nesavršeno biće.

 

 

Malo smo odlutali u prostor ljudske slobode. Vratimo se duši. PRVI ČOVJEK STVOREN JE BIO ZA VJEČNOST- BEZ SMRTI. Smrt nije vladala njime i ona je ušla s prvim grijehom čovjeka, čime se narušio sklad u odnosu Boga i čovjeka. No DUŠA NIJE IZGUBILA MOGUĆNOST OSTVARIVANJA VJEČNOSTI.

 

 

Zašto smo malo prije razmišljali o SLOBODI? Sloboda čovjeku otvara MOGUĆNOST DA POGRIJEŠI, ALI I DA SE SVOJOM VOLJOM POKAJE. Ako čovjek nije slobodan, nije ni kriv za svoje greške, a ne može se ni pokajati. Jednostavno UVJETOVAN JE NEKOM ŽIVOTNOM SITUACIJOM. To govore primjerice Adventisti. To je razlog zbog kojeg NEMA SAKRAMENTA ISPOVIJEDI, NI OSTALIH SAKRAMENATA kod njih, već inzistiraju na RIGOROZNOM OBDRŽAVANJU ZAKONA (u ovom slučaju više Zakona Staroga Zavjeta, nego Kristovih zakona ljubavi).

 

 

LJUBAV SE NAPROTIV NAJVIŠE ISKAZUJE RAZUMIJEVANJEM, a gdje ćeš većeg razumijevanja nego u opraštanju. Gospodin je OPRAŠTAO GRIJEHE i ostavio je vlast “ključeva” apostolima da ČINE ISTO ŠTO I ON (o tome drugom prigodom). Kristovi zakoni su ZAKONI LJUBAVI- oni podrazumjevaju OPROSTE OD GRIJEHA, a time se shvaća kako ni SLOBODA NIJE PONIŠTENA, već je svak odgovoran za svoje grijehe.

 

 

 

Advenstisti nadalje, NE VJERUJU U PAKAO I ČISTILIŠTE. Oslanjaju se na mnoge tekstove u Svetom Pismu koji govore o “mrtvima koji ne znaju ništa”. Vjeruju kako OSOBA NEMA SVIJEST O SEBI NAKON SMRTI (ne znaju ništa). I u takvu stanju provode vrijeme sve do drugog dolaska Isusova kada će svi pravedni uskrsnuti. Zemlja bi pri tom ostala pusta, bez ljudskog stanovništva, a Sotona i pali anđeli bi ostali na zemlji još TISUĆU GODINA. Za to vrijeme na Nebu bi se prikazao život svake osobe koja nije spašena i izneseni razlozi za to, a svi spašeni će biti svjedoci toga prikaza. Nakon Tisućugodišnjice, Krist se ima vratiti na Zemlju zajedno sa spašenima i to u Novom Jeruzalemu koji bi se sa Neba spustio na Zemlju. Tada bi i nepravedni uskrsnuli i povela se borba sa Sotonom i njegovom vojskom i svi bi oni bili uništeni vatrom s neba. Tada bi bio uništen i grijeh i svo zlo. Tekstovi koje Advenitsti koriste za potkrijepiti ovo nalaze se u Knjizi proroka Danijela i u Otkrivenju. Moram priznati kako proučavajući njihove tvrdnje nisam očekivao ovako površan pristup tim tekstovima.

 

 

Prije svega sam ISUS GOVORI O PAKLU: “Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. (22) A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne 'Glupane!', bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu."(...) Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! (28) A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. (29) Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. (30) Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” (Mt 5,21-29). “(26) Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. (27) Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima." (28) "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” (Mt 10,26-28). “(15) Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" (16) Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." (17) Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. (18) A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. (19) Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (20) Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.” (Mt 16,15-20). “(9) I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni.” (Mt 18,9).

Uzeo sam samo Matejevo evanđelje kao uzorak, ali u svima se pojavljuje GOVOR O PAKLU I PAKLENIM MUKAMA. Primjerice u Marku se govori o CRVU KOJI IZJEDA ŽIVOT U PAKLU: “(47) I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, (48) gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. (49) Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen.” (Mk 9,47-49). U Luki primjerice govori o teškim mukama u paklu u priči o siromahu Lazaru: “(19) "Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. (20) A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima (21) i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve." (22) "Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. (23) Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara (24) pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' (25) Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. (26) K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'(...)” (Lk 16, 19-26).

 

 

Da ne duljim, na pakao treba gledati kao na jednu stvarnost o kojoj je Isus govorio. Ona je strašna prema njegovim riječima. Unatoč tome, ne valja doslovno tumačiti Sveto Pismo kako se ne bi ušlo u grešku stvaranja vlastitih teorija. Sveto Pismo pobija tvrdnje Adventista kako nema pakla. PAKLA IMA I STRAŠAN JE!

 

 

Nadalje, Sveto Pismo pobija i njihovo razmišljanje o MRTVIMA KOJI NEMAJU SVIJEST O SEBI. To nije čudo ako se shvaća njihovo razumijevanje slobode- za slobodu je potrebna SVIJEST O TOME JE LI NEŠTO DOBRO ILI ZLO. Protestanti tu svijest “umrtvljuju”. Po njima, mrtvi su umrtvljene svijesti, ali GDJE? Gdje su te duše do Kristova drugog dolaska, kada će pokojni pravednici uzići s Kristom na nebo? Ne postoji li pojašnjenje o tom prebivanju duše (premda dušama prostor ne znači ništa, već stanje u kojem se nalaze), mi ne možemo znati jesu li one žive ili ne? Ako nisu žive, odnosno AKO NE EGZISTIRAJU U NEKOM ŽIVOTNOM OBLIKU- ONDA NEMA ŠTO USKRSNUTI! No, ako DUŠA NASTAVLJA ŽIVJETI I NAKON SMRTI U SVJESNOM OBLIKU, onda ima što uskrsnuti- ima TKO ĆE USKRSNUTI!

 

 

Sveto Pismo opet pobija tvrdnje kako DUŠE UMRLIH NE ŽIVE SVJESNO NAKON SMRTI. Otvorite Prvu Knjigu o Samuelu u poglavlju 29, 3-20, i naići ćeš na scenu u kojoj kralj Šaul, koji prognao gatare i vračare, ide kod jedne vračare u En Dor da mu DOZOVE DUH SAMUELA: “(3) Samuel bijaše umro, a sav ga Izrael bijaše oplakao naričući za njim. Ukopali su ga u njegovu gradu Rami. A Šaul bijaše istjerao iz zemlje sve zazivače duhova i vračeve. (4) Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šunema, Šaul skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. (5) Kad Šaul ugleda filistejski tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. (6) Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora - ni u snima, ni po Urimu, ni preko proroka. (7) Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu koja zaziva duhove da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgovoriše: "Evo, u En Doru ima žena koja zaziva duhove." (8) Tada se Šaul preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. I dođe noću k onoj ženi i reče joj: "Daj mi vračaj pomoću duha i dozovi mi onoga koga ti reknem." (9) A žena mu odgovori: "Ta ti znaš što je učinio Šaul i kako je istrijebio iz zemlje zazivače duhova i vračeve. Zašto postavljaš zamke mome životu da me pogubiš?" (10) A Šaul joj se zakle Jahvom govoreći: "Tako mi živog Jahve, nećeš biti ništa kriva za ovo!" (11) Tada žena zapita: "Koga da ti dozovem?" A on odgovori: "Dozovi mi Samuela!" (12) Kad žena ugleda Samuela, povika iza glasa, a onda reče Šaulu: "Zašto si me prevario? Ta ti si Šaul!" (13) A kralj joj odvrati: "Ne boj se! Nego što vidiš?" A žena odgovori Šaulu: "Vidim nešto božansko što se diže iz zemlje." (14) Šaul je upita: "Kakva je obličja?" A ona odgovori: "Izlazi starac, ogrnut plaštem." Tada Šaul spozna da je to Samuel, pa pade licem do zemlje i pokloni se. (15) Samuel upita Šaula: "Zašto si pomutio moj mir dozivajući me gore?" A Šaul odgovori: "U velikoj sam nevolji jer su Filistejci zavojštili na me, a Bog se okrenuo od mene i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snima. Zato sam dozvao tebe da me poučiš što da činim." (16) A Samuel odvrati: "Zašto mene pitaš kad se Jahve odvratio od tebe i postao ti neprijateljem? (17) Jahve ti je učinio kako ti je kazao preko mene: istrgao je kraljevstvo iz tvoje ruke i dao ga tvome suparniku, Davidu, (18) jer nisi poslušao riječi Jahvinih i jer nisi izvršio njegova žestokog gnjeva na Amaleku: stoga ti je Jahve danas ovako učinio. (19) Jahve će predati, zajedno s tobom, i Izraela u filistejske ruke. Sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom, a i tabor izraelski Jahve će predati u filistejske ruke." (20) Šaul se užasnu i pade na zemlju kako je dug. Spopade ga silan strah od Samuelovih riječi.” (1 Sam 29,3-20). U tekstu nalazimo Samuelov duh, njegov život u jednom drugačijem obliku koji je SVJESTAN SVOGA POSTOJANJA. Jer da nije svjestan- NE BI GOVORIO ŠTO GOVORI. ON ZNA ŠTO GOVORI. Ne znam kako ovo tumače braća Adventisti, ali mi se čini kao nešto što pobija njihove tvrdnje. Čak i u Starom Zavjetu na kojeg se toliko oslanjaju nije onako kako oni govore.

 

 

Osim toga, postoji još mjesta u Starom Zavjetu koja govore o zagrobnom životu. U Izaiji nalazimo pjesmu kralja Ezekije koji se moli Bogu za svoj život: “(9) Pjesan Ezekije, kralja judejskoga, kada se razbolio pa ozdravio od svoje bolesti: (10) "Govorio sam: U podne dana svojih ja moram otići. Na vratima Podzemlja mjesto mi je dano za ostatak mojih ljeta. (11) Govorio sam: Vidjet više neću Jahve na zemlji živih, vidjet više neću nikoga od stanovnika ovog svijeta. (12) Stan je moj razvrgnut, bačen daleko, kao šator pastirski; poput tkalca moj si život namotao da bi me otkinuo od osnove. Od jutra do noći skončat ćeš me, (13) vičem sve do jutra; kao što lav mrska kosti moje, od jutra do noći skončat ćeš me. (14) Poput laste ja pijučem, zapomažem kao golubica, uzgor mi se okreću oči, zauzmi se, jamči za me. (15) Kako ću mu govoriti i što ću mu reći? Ta on je koji djeluje. Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom u duši. (16) Gospodine, za tebe živjet će srce moje i živjet će moj duh. Ti ćeš me izliječiti i vratiti mi život, (17) bolest će mi se pretvorit' u zdravlje. Ti si spasio dušu moju od jame uništenja, za leđa si bacio sve moje grijehe. (18) Jer Podzemlje ne slavi te, ne hvali te Smrt; oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. (19) Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas. Otac naučava sinovima tvoju vjernost. (20) U pomoć mi, Jahve priteci, i mi ćemo pjevati uz harfe sve dane svojega života pred Hramom Jahvinim.” (Iz 38, 9-20). Ovaj govor o živima, je govor o ljudima koji umiru pravedni, ali ne gube svijest o sebi jer su ustanju slaviti Boga.

 

 

Namjerno koristim Sveto Pismo, jer i Adventisti, poput svih protestanata imaju princip Sola Scriptura- za sve što govore moraju naći potvrdu u Svetom Pismu. Meni se čini kako ono govori nešto drugačije od njihovih stavova glede besmrtnosti duše.

 

 

Kako Katolička Crkva govori o ovom problemu? Već sam ti kazao kako je SVATKO ODGOVORAN ZA SVOJA DJELA ILI NEDJELA. Nakon smrti, tijelo se ostavlja zemlji i raspada se, dok duša NE UMIRE, već biva upravljena ili k Bogu, ili prema paklu. Ovo mi nazivamo POJEDINAČNIM SUDOM kojem se podvrgava svaka duša odmah nakon smrti. Ishod toga suda ovisi o tome kako smo za života koristili svoju slobodu: za dobro, pa duše ide k Bogu; ili za zlo, pa duša ide u pakao. Naime, duhovni svijet je svijet NAGNUĆA, odnosno SKLONOSTI KOJE SE STVARAJU I UKORIJENJUJU U DUŠI ZA ŽIVOTA. Tako onaj koji radi zlo i ne kaje se, već ustrajno tako djeluje, STVARA U SEBI SKLONOST PREMA ZLU i ako se od svoga zlog puta ne odvrati za života, ta ga sklonost prati i nakon smrti, pa po SKLONOSTIMA DUŠE BIRA PAKAO. Jednako je sa čovjekom koji za života STVARA SKLONOST PREMA DOBRU, ČINJENJU DOBRA. Takav će oslanjajući se na prirodnu sklonost svoje duše, nakon smrti tražiti Boga.

 

 

Ove sklonosti NE ISKLJUČUJU SVIJEST O SEBI. Problem je što sada DUŠA NEMA MOGUĆNOST KAJANJA. Ona je sada kao DUH BEZ TIJELA, nešto poput anđela i kao takva, nema više mogućnost kajanja- ono je dostupno samo dok živimo u tijelu, i to zbog GRIJEHA kojem je podložan čovjek dok je u tijelu.

 

 

Dakle, odmah nakon smrti, duša se stavlja u odnos prema Kristu: ako ga odbija i odbijala ga je za života i nije se za to pokajala, ide u propast- u Pakao; ako ga prihvaća sada kao i za života, ili ide ravno u Nebo sa pravednicima, ili se još dodatno čisti, ako je na duši ostalo što neprihvatljiva za stanje svetosti.

 

 

Nebo je krajnji čovjekov cilj. To je život sa Bogom, sa Marijom, sa svecima. To je sreća i život s Kristom. ČISTILIŠTE je konačno čišćenje izabranih, koje se razlikuje od kazne osuđenih. Čak i za ovo imamo potvrdu u Starom Zavjetu. U Drugoj Knjizi o Makabejcima, Juda Makabej ZA POKOJNE PRINOSI ŽRTVU NAKNADNICU- tom žrtvom želi pridonijeti ČIŠĆENJU MRTVIH OD SVOJIH GRIJEHA, kako bi mogli očišćeni prispjeti k blaženom gledanju Boga: “(38) Sabravši vojsku, Juda se uputi u grad Odolam. Kako je upravo osvanuo sedmi dan, ondje se prema običaju očistiše i proslaviše subotu. (39) Sutradan su došli Judini ljudi - jer je već bio posljednji čas - da pokupe tjelesa onih što su pali i da ih pokopaju uz njihove rođake u grobovima otaca. (40) Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. (41) Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. (42) Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. (43) Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. (44) Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. (45) K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. ” (2 Mak 12,38-46). Postojanje Čistilišta ima smisla i za Židove, zar ne?

 

 

Pakao je stanje onih duša koje odbijaju ljubav Božju. Kako se odbija? Podsjetit ću te na Isusove zakone ljubavi: ljubi Boga iznad svega i ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe! Ne može ljubiti Boga kojeg ne vidiš, ako ne ljubiš bližnjega kojeg vidiš. Ovo govori Ivan evanđelista u svojoj poslanici: “(7) Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. (8) Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. (9) U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. (10) U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. (11) Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. (12) Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. (...) (17) U ovom je savršenstvo naše uzajamne ljubavi: imamo pouzdanje na Sudnji dan jer kakav je on, takvi smo i mi u ovom svijetu. (18) Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi. (19) Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. (20) Rekne li tko: "Ljubim Boga", a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. (21) I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.” (1 Iv 4,7-21). Ljubav se prema Bogu uvijek u ovomživotu očituje po LJUBAVI PREMA BLIŽNJIMA, a ljubav je BEZ DJELA MRTVA- traži se dakle naše sudjelovanje- naše slobodno djelovanje u spasenju. Onaj koji ne lubi bližnjega NE ISPOVIJEDA KRISTA KAO BOGA i ostaje u smrti: “(11) Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. (12) Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi brata svog. A zašto ga ubi? Jer mu djela bijahu zla, a bratova pravedna. (13) Ne čudite se, braćo ako vas svijet mrzi. (14) Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. (15) Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.” (1 Iv 3,11-15). Pakao se kuša dijelom već sada u jednom ŽIVOTU BEZ LJUBAVI, a U PAKLU SE KUŠA TRAJAN NEDOSTATAK LJUBAVI U MUKAMA. Jer život bez ljubavi jest muka. Život bez Boga jest pakao. Pakao je trajna muka odijeljenosti od svoga Stvoritelja.

 

 

BOG NIKOGA NE PREDODREĐUJE ZA PAKAO- za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i USTRAJANJE U TOME DO KRAJA.

 

 

Ovo je samo poziv za sve ljude da po svom slobodnom izboru djeluju tako da rade dobro i odaberu Boga. Zato i Isus poziva na BORBU ZA SVOJU DUŠU. Ta je borba teška i ona vodi do uskih vrata kroz koja se treba probijati. I ta borba je stalna jer nitko ne zna ni dana ni časa kada će biti pozvan na sudište.

 

 

 

 

 

Mt 18, 1-5

 

U ono vrijeme: Pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je dakle najveći u kraljevstvu nebeskom?” On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.”

 

 

 

Gospodin uzima DIJETE kao model osobe koja želi u kraljevstvo nebesko. Kada to čini razmišlja o nekome tko je JEDNOSTAVAN U SVOJOJ DUŠI tko je PONIZAN, TKO JE PRIVRŽEN SVOJIM RODITELJIMA I SLUŠA IH U SVEMU, TKO SEBE NE GURA U PRVI PLAN, I TKO JE U SVMEU ZADOVOLJAN SA MALIM RADOSTIMA KOJE SU MU NAGRADA ZA ONO ŠTO JE NAPRAVIO. O tome govori sveti Ivan Pavao II na Audijenciji od 02.studenoga 2005.: “Jasno je kako je bezuvjetno potrebno postati kao dijete malo i ponizno da bi se ušlo u kraljevstvo nebesko! Isus ne misli pri tom na to da se čovjek bavi besmislenim djetinjaraijama, ili da ostane u neznanju zadovoljan sobom, ili da bude neosjetljiv na probleme svoga vremena. Naprotiv! Stavlja dijete pred apostole kao model za ulazak u kraljevstvo nebesko, ne na simboličan način, već zbog onog što svako dijete nosi u sebi.

 

Prije svega dijete je NEVINO, i to je prvi uvjet ulaska u kraljevstvo koji zahtijeva djelovanje milosti, a za to je potrebna nevinost sačuvana ili obnovljena, isključenje grijeha, koji je uvijek jedan čin ponosa ili egoizma.

 

Dijete ŽIVI OD VJERE I POUZDANJA U SVOJE RODITELJE i u svemu se prepušta onim akoji ga vode kroz život i koji ga vole. Na isti se način kršćanin treba prepuštati Kristu i Crkvi. Velika je opasnot pri tom OHOLOST. Isus inzistira na vrlini PONIZNOSTI, zato je se pred Beskonačnim ne može biti nego ponizan, što je ujedno znak inteligencije i radosna života.

 

Konačno, dijete se ZADOVOLJAVA S MALIM stvarima koja ga čine sretnim; jedan mali uspjeh, jedna dobra zasluđena nagrada, jedna pohvala; sve to može uzradovati dijete.

 

 

 

Zašto Gospodin uzima djecu kao model osobe koji može ući u kraljevstvo? Uzima jer su DJECA po svojim osobinama najbliža ANĐELIMA: jednostavna, ponizna, nevina, žive od povjerenja i oslanjanja na roditeljem, zadovoljavaju se s malim radostima,... Na sličan način anđeli žive. To su OSOBE jedinstvene po svemu, baš kao što je i svaki čovjek jedinstven i ne postoji isti drugi čovjek. Njihovo je biće DUHOVNO, što znači da NEMAJU TIJELA, osobine su kao u DJETETA.

 

 

 

Ono što karakterizira anđele, jest njihova potpuna PODLOŽNOST BOGU. Oni se Bogu stavljaju u službu cijelim svojim bićem oslanjanjući se u svemu na Gospodina, baš kao što se mala djeca oslanjaju na roditelje. Pri tom ne gube ništa od svoje slobode, već je upravo suprotno, UVEĆAVAJU VEĆOM POSLUŠNOŠĆU. Naime, anđeli su bića koja imaju jedno BOLJE RAZUMIJEVANJE DOBRA NEČIJEG ŽIVOTA. To kao da mogu vidjeti puno dalje u horizont od nas. I ne samo da vide dalje od nas, već shvaćaju detaljnije ono što je na horizontu. Kada jedna čovjek razumije POSLJEDICE NEKOG ČINA, puno lakše odlučuje o svojem postupanju. Anđeli razumiju puno dublje i puno detaljnije sve posljedice koje nekim činom mogu biti izazvane. Stoga, usmjereni samo na vršenje Božje volje, oni prijanjaju uviejk uz ono što je DOBRO.

 

 

 

U tom RAZUMIJEVANJU STVARI postoji razlika između anđela. Oni koji su najbliže Bogu, primaju izravnu pomoć ili spoznaju od Boga. Tu spoznaju, prema svetom Tomi Akvinskom (Usp. Summa Thelogica I, q. 113, a.2) anđeli prenose jedni na druge, od onih koji su bliže Bogu na one koji su dalje od Njega i koji su usmjereni ljudima. Postoji dakle RAZLIKA između anđela koja se očituje njihovim službama: isti su po naravi, ali nemaju svi iste spoznaje, jer im u konačnici za njihove službe nisu potrebne takve potpune spoznaje.

 

 

 

Osobita je služba anđela čuvara koji se svakom čovjeku pridodjeljue po rođenju, bez obzira na vjeru. Ova služba anđela čuvara na poseban način odražava LJUBAV BOGA PREMA ČOVJEKU. Naime, svaki čovjek prima anđela čuvara od Boga i Bog pri tom ne pravi razlike. U tom smislu kršćani su privilegirani, jer osim anđela čuvara imaju sakramente koji na poseban način djeluju U ČOVJEKU. Ili kako kaže sveti Toma: “Sigurno je kako blagodati darovane od Boga čovjeku kao kršćaninu bivaju primljene u trenutku krštenja, kao što je mogućnost primanja Pričesti i slične druge mogućnosti. Ipak, Bog čovjeku daje primjerenu pomoć sukladno njegovoj racionalnoj naravi i daje mu je od trenutka njegova rođenja kada prima i svoju ljudsku narav. Sukladno kazanome, pomoć anđela čuvara pripada drugoj klasi pomoći od Boga. Dakle, od trenutka rođenja čovjek ima svoga anđela čuvara” (Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 113, a.5)

 

 

 

Shvatimo li ovo ispravno razumjet ćemo kako nam Bog svima daje veliku pomoć u pratnji jedne osobe koja se bavi SAMO NAMA I CIJELI SVOJ ŽIVOT POSVEĆEN JE NAMA. Više od anđeoske pomoći je izravna Božja milost primana po sakramentima.

 

 

 

Anđeli čuvari samo brinu o nama. Cijeli naš život nas prate i vide sve dobro i sve loše što činimo. Na našem životnom putu nastoje nam POMOĆI DA SVOJ ŽIVOT USMEJRAVAMO BOGU. Pomoć od njih stiže nam na razne načine i uglavnom nam pomaže u razlučivanju dobra i zla u našem postupanju, te odabiru dobra u svojim postupcima. Malo ćemo pokušati približiti djelovanje anđela čuvara služeći se naukom svetog Tome Akvinskog.

 

 

 

Veli sveti Toma kako anđeli čuvari djeluju sukladno našoj naravi, bez da utječu na nas i našu slobodu mijenjajući stvari u naravi, već tako da daju poticaje prema kojima ćemo sami SHVATITI ŠTO JE ISPRAVNO I ODLUČITI SE ZA TO. Tako, od anđela dobivamo poticaje po kojima ŽELIMO neko dobro koje sami možda nismo ni primjetili. Zapravo, anđeo nam učini privlačnim neko dobro u toj mjeri da ga sami poželimo napraviti. U tom smislu anđeo “može probuditi ljubav stvorenja prema Bogu uvjeravanjem” (Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 106, a.2).

 

 

 

Svako biće nam predstavlja po sebi dio Božje dobrote koju trebamo prepoznati. Zapravo, sve stvoreno od sebe nas komunicira preko dobra ili dobrote koju nosi u sebi. Zadatak anđela jest da nam tu dobrotu približe u mjeri da je shvatimo i poželimo (Usp. Summa Thelogica I, q. 106, a.4). Nekada je pri tom potrebno dati poticaj našoj inteligenciji, osvijetliti je kako kaže sveti Toma, na način da SHVATI ISTINU O STVARIMA KOJE ČOVJEKA PRIBLIŽAVAJU BOGU. Tako naše shvaćanje dobiva pomoć preko stvari i svijeta koje nas okružuju na način da anđeli u njima “rasvjetljuju” ono najbolje u stvarima i pojmovima kako bismo shvatili dublji smisao njihova postojanja. Tako se “ljudsko shvaćanje, koje je inferiornije, pomaže anđeoskim” (Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 111, a.1).

 

 

 

Uvjeren u dobro koje je pred njima, čovjek mora učiniti jedan napor volje kako bi se tom dobru približio, učinio ono što je ispravno. Za takvo je što potrebna impuls izvana. Potrebno je PROBUDITI ŽELJU za nečim, a to je moguće samo ako nam je nešto PRIVLAČNO. I tu pomažu anđeli djelovanjem u stvorenom koje nam čine privlačnim i potiču u nama tako želje za nečim što inače ne bismo shvaćali kao dobro i poželjno.

 

 

 

Slično biva sa maštom. Anđel neće utjecati na našu maštu; neće je mijenjati tako da u nju utisne slike koje do tada nisu postojale, već potiče maštu da pronađe slike koju su već u čovjeku i koje su mu na dobro; da iz svoje memorije izvuče jedno iskustvo koje je korisno za njega u tom trenutku. Tako anđeo SUGERIRA, SAVJETUJE ČOVJEKA VODEĆI GA PREMA ONOME ŠTO JE DOBRO ZA NJEGA. Ova pomoć u mašti može doći i u snu. Može doći i kao vizija u kojoj će iz sjećanja isplivati sve ono potrebno za neki trenutak, ali ćemo s tim dobiti i objašnjenje svega, jer će i razum dobiti poticaj preko slika iz sjećanja (Usporedi, Sv. Toma, Summa Thelogica I, q. 111, a.3).

 

 

 

Anđeo dakle neće mijenjati nas iznutra ni izvana, već nastoji dati POTICAJ DUHU I ŽELJAMA ČOVJEKA KAKO BI ČOVJEK POSVE SLOBODAN ODLUČIO UČINITI NEKO DOBRO. Drugim riječima, anđeo na jedan poseban način savjetuje, pojašanjava, približava istinu, osnažuje i bodri duh na putu prema dobru, prema Bogu.

 

 

 

Ono što je bitno za nas jest da anđeo nikada neće napustiti čovjeka. Može se udaljiti od njega ako čovjek izrijekom odbija svako dobro u svom životu, ali napustiti ga neće. Cilj ove anđeoske pomoći dovesti čovjeka k Bogu. “Ponekad se anđeo udalji od čovjeka, ali nikada ga ne napušta u svojem čuvanju. Jer s neba zna što čovjeka čeka pa mu nije potrebno poticati ga na pružanje pomoći, već uvijek stoji blizu čovjeka u slučaju da mu je pomoć potrebna” (Sveti Toma Akvinski, Summa Thelogica I, q. 113, a.6)

 

 

PITANJE SUBOTE: ZAŠTO KATOLICI SVE SLAVE NEDJELJOM; OD KOGA JE DOŠLA VLAST CRKVI DA TO ČINI NEDJELJOM KAD BOG NA VIŠE MJESTA GOVORI DA DAN ODMORA TREBA BITI SUBOTA?

 

 

 

Ovo pitanje SUBOTE- NEDJELJE, pogađa u srce razlika između protestanata i katolika. Naime, protestanstke denominacije ne doživljavaju i ne ispovijedaju Isusa Krista jednako kao i mi. Unutar samih protestanata, o ovom, baš kao i o svim drugim pitanjima postoje velike razlike u teologiji. Tako, oni nemaju jasnu sliku o Isusu Kristu.

 

 

 

Mi ispovijedamo da je ISUS KRIST PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK- da je On Sin Božji- Bog koji se utjelovio ili očovječio u tijelu Djevice Marije. Protestanti, za razliku od nas ne shvaćaju Isusa tako.

 

 

 

Kako je Isus u središtu naše vjere, tako je i najvažniji dan za nas DAN USKRSNUĆA GOSPODINOVA. To je bila nedjelja. Razlog zbog kojeg slavimo svetu misu nedjeljom isključivo je taj.

 

 

 

Prigovor protestanata leži u činjenici kako se napravio odmak od prvih zajednica kršćana koje su se sastajale SUBOTOM slaveći euharistiju (lomljenje kruha, kako su oni to nazivali) i agape (jedno zajedničko blagovanje hrane nakon slavlja). U prvo vrijeme je moguće kako su se prvi kršćani- koji su uglavnom bili Židovi, sastajali subotom. No već je sveti Pavao oštro kritizirao OSLANJANJE NA MOJSIJEV ZAKON I NA ŽIDOVSKU TRADICIJU. O tome se čita u POSLANICI GALAĆANIMA, u Katoličkom Svetom Pismu:

 

 

 

Petar i Pavao u Antiohiji

 

(11) A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: (12) doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. (13) Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. (14) Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: "Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?"

 

Pavlovo evanđelje

 

(15) Mi smo podrijetlom Židovi, a ne "grešnici iz poganstva". (16) Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati. (17) Ako se pak po tome što zaiskasmo opravdati se u Kristu očitovalo da smo i mi grešnici, nije li onda Krist u službi grijeha? Nipošto! (18) Doista, ako ponovno gradim što sam bio srušio, pokazujem da sam prijestupnik. (19) Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. (20) Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (21) Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud” (Gal 29,11-21)

 

 

 

Zašto naglašavam “katoličko”? Radi se o tome da su protestanti, nakon raskola sa katolicima, ušli s tim istim katolicima na rasprave. Zapravo, bili su pozvani od pape na razgovore da se usuglase o razlikama u vjerovanjima. Papa je poslao svoje izaslanike, a Luter i Melanchton su predstavljali protestanstku stranku. Nakon što nisu imali odgovora na ozbiljna teološka pitanja (prije svega kristološka, mariološka, molitvena- zapravo nešto slično onome za što se ti zanimaš) jednostavno su napustili raspravu ne priznavši vlastite greške. Zatvorili su vrata bilo kakvom razgovoru. Danas ih papa ponovo poziva na razgovor. No svi to prikazuju kao da papa priznaje neku “grešku” katolika glede odnosa sa protestantima- ali nije to tako. Riječ je o istoj gesti drugoga pape- samo želimo razgovarati da vidimo gdje su nam razlike i do koje točke možemo zajedno. U vrijeme raskola, oni su to odbili, a ne katolici.

 

 

 

Pročitajmo sada malo odlomak iz Djela Apostolskih u kojima sveti PETAR govori da ne treba gnjaviti pogane sa Mojsijevim Zakonom. Želi kazati kako ZA NAS NIJE BITNA VEZA S MOJSIJEM I NJEGOVIM ZAKONOM KOLIKO JE TO VEZA SA KRISTOM:

 



 

#15Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: "Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti." (2) Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. (3) Oni su dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući o obraćenju pogana i donoseći svoj braći veliku radost. (4) Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima. (5) Onda ustanu neki od onih što iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru pa reknu: "Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev."

 

(6) Nato se apostoli i starješine sastanu da to razmotre. (7) Nakon duge raspre ustade Petar i reče im: "Braćo, vi znate kako me Bog od najprvih dana između vas izabra da iz mojih usta pogani čuju riječ evanđelja i uzvjeruju. (8) I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. (9) Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. (10) Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi? (11) Vjerujemo, naprotiv: po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni." (12) Nato sve mnoštvo umuknu. Slušali su Barnabu i Pavla koji pripovjedahu kolika je znamenja i čudesa Bog po njima učinio među poganima. (13) Kad oni ušutješe, progovori Jakov: "Poslušajte me, braćo! (14) Šimun je izložio kako se Bog već na početku pobrinu između pogana uzeti narod imenu svojemu. (15) S time su u skladu riječi Proroka. Ovako je doista pisano: (16)Nakon toga vratit ću se i opet podići pali šator Davidov, iz ruševina ga podići, opet ga sazidati (17)da preostali ljudi potraže Gospodina i svi pogani na koje je zazvano ime moje, govori Gospodin, koji to (18) obznanjuje odvijeka. (19) Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, (20) nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludnog, od udavljenoga i od krvi. (21) Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju."

 

U prvo vrijeme, svi apostoli, a posebice sveti Pavao koji je bio iznimno učen u vjeri (Židovskoj) odlazili su u sinagoge radi molitve. Nije bila jasna razlika nikome između kršćanstva i židovstva. Po naravi stvari, jedan Židov kao što je bio Pavao, odlazio je u BOGOMOLJU- sinagogu, za pomoliti se. I normalno je bilo da to bude SUBOTA. Drugi razlog odlaska jesu sami Židovi. Sjetite se kako je Krist kazao da je POSLAN SVOJIMA, a ne poganima. Prvo mjesto naviještanja Radosne Vijesti bili su Židovi, jer je to bio narod koji je IMAO SLIKU O BOGU zbog koje je najlakše bilo njima navijestiti Evanđelje. Razumjeli su RIJEČNIK VJERE prvih kršćana.

 

 

 

Kada su Židovi zatražili da i oni obdržavaju SUBOTU, kršćani su to odbili jer subota kao takva za njih nije bila bitna, već dan uskrsnuća Isusova. Kako u to vrijeme nije bila oblikovana LITURGIJA (u jednom čvrstom obliku kao danas), tako su molitvom slijedili ritam sinagoge, ali su se na LOMLJENJE KRUHA SKUPLJALI NAJPRIJE SUBOTOM UVEČER, jer su LOMLJENJE KRUHA shvaćali kao POSLJEDNJU VEČERU. Budući da su nastali problemi unutar same kršćanske zajednice zbog agapea (što Pavao kritizira u Prvoj Poslanici Korinćanima) gdje se jedni prežderavaju dok drugi skapavaju, odlučeno je da se EUHARIJSTIJSKO SLAVLJE (lomljenja kruha) ODVOJI DO AGAPEA I POČELO SE SA PRAKSOM SLAVLJA U NEDJELJU UJUTRO- na dan u kojem je Gospodin uskrsnuo.

 

 

 

Na ovom mjestu Pavao kritizira taj agape na Gospodnjoj večeri (1 Kor 11,17-34):

 

(17) Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. (18) Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. (19) Treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama. (20) Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: (21) ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. (22) Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim. (23) Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, (24) zahvalivši razlomi i reče: "Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." (25) Tako i čašu po večeri govoreći: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen." (26) Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. (27) Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. (28) Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. (29) Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. (30) Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi. (31) Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. (32) A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni. (33) Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge. (34) Je li tko gladan, kod kuće neka jede da se ne sastajete na osudu. Drugo ću urediti kada dođem.

 

 

 

S vremenom se razvila i svijest o tome kako je MISA PRIJE SVEGA ŽRTVA ISUSA KRISTA NA KRIŽU koja se vidi pod znakovima Posljednje Večere. Ovako shvatiti misu znači razumjeti i cilj i smisao odlaska Isusa na Križ: a to je USKRSNUĆE TIJELA. Uskrs je za nas najvažniji blagdan, a uskrsnuće Isusovo je ono što je zapravo presudilo u tome da se slavi nedjeljom. Nije riječ o poganskom običaju, premda koindicira sa nekim poganskim običajima, već je riječ o SPOMEN ČINU KOJI SE POSADAŠNJUJE NA MISI- spomen činu koji po žrtvi na Križu evocira USKRSNUĆE. A ono se dogodilo u NEDJELJU.

 

 

 

O tome se može naći u Katekizmu Katoličke Crkve:

 



 

LITURGIJSKO VRIJEME

 

1163 "Sveta Majka Crkva smatra svojom zadacom da u odredjene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga Bozanskog Zarucnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan sto ga je nazvala Gospodnjim, slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuca, koje uz to, zajedno s njegovom blazenom mukom, svetkuje i jednom godisnje najvecim blagdanom Vazma. Tijekom godine pak Crkva razvija citavo Kristovo otajstvo (...) Slaveci tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina te se otajstva na neki nacin u svako doba uprisutnjuju, kako bi vjernici mogli s njima doci u dodir i napuniti se miloscu spasenja".

 

1164 Jos od Mojsijeva zakona, Bozji narod je pocevsi od Pashe znao za blagdane u odredjene dane, da bi obnovio spomen na velicanstvena djela Boga Spasitelja, da bi mu zahvalio, da bi spomen na njih ovjekovjecio i nove generacije poucio da s njima usklade ponasanje zivota. U vremenu Crkve, koje tece od Kristove Pashe, jednom zauvijek vec ostvarene, do njezina dovrsenja u Bozjem kraljevstvu, liturgija koja se slavi u odredjene dane sva je prozeta novinom Kristova otajstva.

 

1165 Kada Crkva slavi Kristovo otajstvo, jedna rijec daje biljeg njezinoj molitvi: Danas, kao odjek molitve sto je Crkvu naucio njezin Gospodini odjek poziva Duha Svetoga.Taj "danas" zivoga Boga, u koji je covjek pozvan da unidje, jest "cas" Isusove Pashe, koja pronice svu povijest i njezin je stozer. Zivot se spustio na sva bica i svi su ispunjeni velikom svjetloscu; Istok istokâ obuzeo je svemir, i Onaj koji bijase `prije zvijezde jutarnje' (Danice) i prije zvijezdâ, besmrtan i neizmjeran, veliki Krist, sjaji nad svim bicima jace od sunca. Stoga, za nas koji vjerujemo u njega, svice dan svjetla, dugi, vjecni, koji se vise ne gasi: misticna Pasha.

 

DAN GOSPODNJI

 

1166 "Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potjece od samog dana uskrsnuca Kristova".Dan Kristova uskrsnuca u isti je mah "prvi dan tjedna", spomen-cin prvog dana stvaranja, i "osmi dan" u koji Krist, poslije "pocinka" velike subote, zapocinje dan "sto ga ucini Gospodin", "dan koji ne pozna zalaza" (iz bizantske liturgije). Srediste mu je "Gospodnja vecera", jer se na njoj cijela zajednica susrece s uskrslim Gospodinom koji je poziva na svoju gozbu: Dan Gospodnji, dan Uskrsnuca, dan krscanâ, nas je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzisao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca: pa, i mi ga rado nazivamo tim imenom: danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta, danas se pojavilo sunce pravde cije nam zrake donose spasenje (Sveti Jeronim, in die dominica Paschale homiliae).

 

1167 Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju "da slusaju Bozju rijec i da sudjelujuci u euharistiji vrse spomen-cin muke, uskrsnuca i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je `uskrsnucem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za zivu nadu'". O Kriste, kad promatramo cudesa koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan tvoga svetog uskrsnuca, govorimo: Blagoslovljen nedjeljni dan, jer je u njemu pocelo stvaranje (...) spasenje svijeta (...) obnova ljudskog roda (...) U njem su se nebo i zemlja obradovali i svemir se ispunio svjetlom. Blagoslovljen nedjeljni dan, jer su u njem otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha uci.” (Siro-armenski časoslov)

 

Čita li se pažljivo ovaj tekst shvatit će se razlika: držimo da je ISUS BOG i ne postoji nijedan drugi razlog bolji od toga da onaj dan Njegove proslave- NEDJELJU ne slavimo. Shvaćaš li ispravno i Sveto Pismo, razumjet ćeš kako je za Židove NEDJELJA ZAPRAVO PRVI DAN U TJEDNU: DAN KADA JE POČELO STVARANJE SVEGA! Ili OSMI DAN u kojem će početi NOVO STVARANJE (sjeti se stihova iz Psalma koji pojašanjava kako je “jedan dan u Boga kao tisuću u čovjeka”- upućuje na različito shvaćanje vremena u Boga i u čovjeka- u Boga vrijeme ne postoji- njemu ništa ne predstavlja ovo naše shvaćanje vremena). Osmi dan je novi početak.

 

 

 

Kada slavimo nedjelju, mi tako slavimo dan NOVOG STVARANJA KOJE IMA DOĆI SA KRISTOM. U tom smislu, valja pažljivo čitati i razumjeti Knjigu Otkrivenja u kojoj se govori o NOVOM NEBU I NOVOJ ZEMLJI. Temelj STVARANJA NOVOG NEBA I NOVE ZEMLJE JEST USKRSLI KRIST KOJI ĆE SVOJIM DRUGIM DOLASKOM SVE PREOBRAZITI kako bismo došli u stanje koje će za nas značiti ŽIVOT VJEČNI.

 

 

 

Dodatak:

 

 

 

Za shvatiti razliku sa protestatnima, mora se razumjeti nekoliko stvari.

 

 

 

Prvo, Sveto Pismo naše i njihovo nije isto- postoje razlike u prijevodima i u knjigama. Protestanti su izbacili nekoliko knjiga iz Svetoga Pisma (prije svega Jakovljevu Poslanicu) jer to učenje obara svu njihovu teologiju.

 

 

 

Drugo, oni se pozivaju na vezu sa Starim Zavjetom (zato se uporno i drže nekih predaja Židova), a mi držimo da, kako kaže sveti Jeronim čije prijevode Bibilije koristimo, “Novi Zavjet otkriva, ono što Stari skriva”- ISUSA KRISTA. Za nas su središnje knjige Svetoga Pisama Evanđelja. Shodno tome, u središtu naše vjere je Isus Krist i sve što se tiče njega. Nama Stari Zavjet nije referenca za govor o Kristu, već samo pomoć koja olakšava RAZUMIJEVANJE EVANĐELJA.

 

 

 

Treće, Protestanti se često oslanjaju na govor nekih svojih proroka. Primjerice, Adventisti se uglavnom oslanjaju na proročanstva Ellen G. White za koju tvrde kako je ona Božji prorok. Za nas, poslije Isusa Krista NEMA POTREBE ZA PROROCIMA JER SE U ISUSU BOG POTPUNO OBJAVIO I NE POSTOJI NIJEDAN RAZLOG DA NETKO PROROKUJE- BOG JE O SEBI SVE KAZAO U ISUSU KRISTU.

 

 

 

Četvrto, iza adventističkih stajališta o kritici nedjelje stoji potpuno pogrešno shvaćanje katoličkih razloga za obdržavanje nedjelje. Nije riječ o nastavku poganske tradicije, već o spomenu Uskrsa i novog stvaranja.

 

 

 

Peto, mi nedjelju ne nazivamo SUNDAY poput ljudi sa engleskog govornog područja. U hrvatskom jeziku nedjelja je DAN U KOJI SE NE DJELUJE- NE RADI, ali u latinskom izvorniku za ovaj dan stoji DIES DOMINI- DAN GOSPODNJI. U svim romaniziranim jezicima zadržao se ovaj oblik imena za nedjelju (Domingo, Domenica, Domenec,...) koji podsjeća na Uskrs, a “nerad” nedjeljom samo je podsjetnik POTREBE DA SE TAJ DAN POSVETI POSVE BOGU KROZ MOLITVU I ZAJEDNIŠTVO CRKVE.

 

 

 

Sada navodimo jedan tekst iz II. stoljeća kojeg je napisao sveti JUSTIN. Umro je 165. godine, a iza sebe je ostavio izvanredna djela obrane kršćanstva. Riječ je o potvrdi kako su PRVE ILI RANE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE SMJERNO NAPRAVILE RAZLIKU OD ŽIDOVA NE STOGA ŠTO SU HTJELE BITI DRUGAČIJE, VEĆ STOGA JER IM JE NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU BIO ISUS KRIST I NJEGOVO USKRSNUĆE:

 

 

 

U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.

 

Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.

 

A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.

 

Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.

 

Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.

 

Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.

 

U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’ (Sveti Justin, Apologija I.)

 

Ova je apologija ili OBRANA KRŠĆANSTVA bila napisana 150 godina nakon Krista i odgovara u mnogim stvarima na iste napade kojima neke sljedbe upravljaju protiv Katoličke Crkve. Ovaj tekst svetog Justina otkriva kako je RANA CRKVA NAPRAVILA ODMAK OD SUBOTE- to nije učinila Rimska zajednica- to je postojalo prije oblikovanja Crkve kakvu poznajemo kao Rimokatoličku. Naša braća griješe u govoru o nedjelji, jer ne uvažavaju činjenicu da je za nas važnija veza sa KRISTOM i ova veza sa PRVIM KRŠĆANSKIM ZAJEDNICAMA, nego sa Židovskom tradicijom. Mi naprotiv, uvažavamo tuđe stavove o suboti, jer oni proizlaze iz njihovih pogleda na Boga. I mi s tim nemamo problema.

 

 

 

 

Je li sveti Josip bio stari udovac ili snažni mladić?

 

 

 

Philip Kosloski | 30. XII. 2017

 

O svetom Josipu nema puno napisana u Bibliji. U Evanđeljima se jednostavno opisuje kao “Marijin suprug”, “tesar”, ili jednostavno “pravedan čovjek”. U Svetom Pismu nema spomena ni njegova rođenja ni njegove smrti. Ipak, razne tradicije pomažu rasvijetliti pitanje njegove dobi i ponuditi moguće scenarije za razmišljanje.

 

Uobičajena praksa pravoslavnih crkava prikazuje Josipa kao starca za kojeg se Djeviac Marija udala. Prije toga, Josip je već bio oženjen sa ženom s kojom je imao nekoliko djece i koja je umrla. To je neke navelo na tvrdnje po kojima su ta Josipova djeca ona Isusova “braća” koja se spominju u Evanđeljima.

 

Izvorište ove tradicije po kojoj se Josip prikazuje kao starac, koji je istovremeno snažan i poletan (nije onemoćao), nalazimo u tekstu “Povijest Josipa tesara”, iz šestog stoljeća: “S godinama, starac je dostigao duboku starost. Ipak, nije bio onemoćao, niti je njegov vid oslabio, niti je izgubio zuba iz usta. Nije gubio razuma cijelog svog života, nego je poput mladića iskazivao mladenački polet u radu preko snažnih udova koji nisu trpjeli boli. Živio je sto jedanaest godina, a dob mu se produljila do krajnjih granica.

 

S druge strane, brojni poznavatelji biblije vjeruju kako je JOSIP BIO MLAD ČOVJEK, možda čak i mlađi od dvadeset godina. Međunarodni institut za Marijanska istraživanja potvrđuje kako vjeruju da su Marija i Josip oboje bili mlađi od dvadeset godina kada je Isus rođen, i imali su oko šesnaest do osamnaest godina. To je bilo uobičajeno za Židovske mladence tog doba.

 

Časni Fulton Sheen razmišlja slično u svojoj knjizi “Prva ljubav svijeta” govoreći kako je “Josip vjerojatno bio mlad, snažan, prodoran, sportski građen, zgodan, čist i discipliniran čovjek; jedan od onih koji se svide na prvi pogled,... koji rade na tesarsko klupi predano,... Nije bio od onih koji gube vrijeme u noćnom životu, već je u ranim jutarnjim satima isijavao energijom, snagom i bujicom kontroliranih strasti.

 

Ove je teorija utemeljena na činjenici da je Sveta Obitelj pošla na daleko putovanje u vrijeme Isusova rođenja. Prvo je bilo iz Nazareta u Betlehem, a drugo kada su pobjegli u Egipat. Teško je zamisliti jednog stračića kako brine o Mariji i Isusu na tim zbjegovima u stranu zemlju.

 

Bilo kako bilo, Josip će uvijek ostati “pravednik” koji je učinio sve kako bi zaštitio Mariju i Isusa i pružio im sve što im je trebalo za život. Gledao ih je nježno i ljubio ih je dubokom i trajnom ljubavlju.

 

Izvor: Aleteia