Kako je umro sveti Josip?

Philip Kosloski - objavljeno 11/03/2017, Aletheia

Njegova je smrt poznata kao savršen primjer mirne smrti, blažene smrti.

Malo je poznatih činjenica glede smrti svetog Josipa, Isusova očuha. Sam Josip se u evanđeljima spominje tek nekoliko puta.

Unatoč nedostatku podataka, većina učitelja biblije vjeruje kako je Josip umro prije Isusova razapinjanja na križ. Ovo je uvjerenje podržano činjenicom kako Josip nije bio pod križem prilikom razapinjanja, a prema Evanđelju po Ivanu, Isus povejrava svoju majku nekome izvan obitelji (Iv 19,27).

Imajući na umu ovaj scenarij, mnoge radicije drže pouzdanim kako je Josip umro na rukama Isusa i Marije. To je jedna prekrasna slika, jedna od onih kojim se Crkva vodila kada je Josipa proglašavala zaštitnikom blažene smrti.

Puno je već priča napisano o ovom događaju, ali posebno dirljiva je ona koju je napisala Časna Majka Marija od Isusa od Agreda (odgovara jednoj časnoj sestri sa darovima bilokacije). Napisala je epizodu „Mističnog Božjeg grada” i u njemu objavila svoje privatne objave:

Tada je taj Božji čovjek, naklonivši se duboko našem Gospodinu Isusu Kristu, poželio pasti na koljena pred njim. No slatki Isus, došavši blizu njega, primi ga u svoje ruke, a Josip, naslonivši glavu na njega reče: „Moj veliki Gospodine i Bože, Sine vječnog Oca, Stvoritelju i Otkupitelju svijeta, udijeli svoj sveti blagoslov sluzi svome i svemu što je radio svojim rukama. Oprosti, o moj milostivi Kralju, greške koje počinih u službi i ophođenju, oprosti. Podlažem se i častim Te i vječno ću ti zahvaljivati od srca što si u svojem nepogrešivom sniženju s Neba, izabrao mene za zaručnika svojoj svetoj Majci. Nek ti moje čašćenje i zahvaljivanje bude dovijeka”.

Otkupitelj nato odgovori dajući mu svoj blagoslov: „Moj oče, počivaj u miru i milosti vječno Oca i mojoj milosti, zajedno sa prorocima isvetima, koji čekaju sve u limbu, donoseći radosnu vijest približavanja otkupljenja”. Na ove se riječi Isusove, Josip prepusti njegovu naručju i izdahnu, a Gospodin mu zatvori oči.

Štogod da se dogodilo, Josip je zasigurno umro blaženom smrću okružen sa ljubljenom ženom i sinom.

Donosimo Vam kratku molitvu svetom Josipu, u kojoj ga molimo da nas zagovara za blaženu smrt:

O sveti Josipe, koji si izdahnuo u naručju Isusa i Marije, isprosi i za mene tu milost, o sveti Josipe, tako da mogu barem u duhu, ako to ne mogu riječima, izmoliti : „Isuse, Marijo i Josipe, predajem vam svoje srce i dušu.” Amen.

TKO JE BILA MARIJA MAGDALENA?

● U Evanđeljima ne piše mnogo o Mariji Magdaleni. Bila je jedna od žena koje su slijedile Isusa i dvorile ga svojim dobrima (Luka 8:2).

► Bila je žena koju su zvali Marija i koja bješe iz Migdal Nunaya, Tariquaea na grčkom, Magdalum na latinskom, malog gradića na zapadnoj obali Galilejskog mora (Genazaretsko jezero), oko 5 kilometara sjeverno od Tiberijade.

► Isus je iz nje protjerao sedam demona (Luka 8:2; Marko 16:9). To može značiti i opsjednutost đavlom, ali isto tako može značiti tjelesnu ili duševnu bol koju je ona trpjela.

● U sinoptičkim Evanđeljima se spominje kao prva iz skupine žena koje su iz daljine promatrale razapinjanje Isusa (Marko 15:40-41) i koje su sjedile nasuprot grobnice (Mt 27:61) kada su polagali Isusa u grob (Marko 15:47). Govore nam kako su se rano u zoru prvog dana u tjednu Marija Magdalena i ostale žene vratile u grobnicu kako bi miomirisima pomazale tijelo (Marko 16:1-7). Tada im je anđeo rekao da je Isus uskrsnuo te neka idu i kažu to učenicima.

● Sveti Ivan nam daje iste informacije, ali uz male distinkcije. Marija Magdalena je uz njegovu Majku Mariju pored križa (Ivan 19:25). Rano prvog dana u tjednu (dan poslije šabata), još prije svitanja, ona dolazi do grobnice, vidi da je kamen s ulaza maknut i odlazi reći Petru, misleći da je netko ukrao Isusovo tijelo (Iv 20:1-2). Plačući se vratila do groba i tamo sretne Isusa koji joj naloži neka ide i kaže učenicima da on uzlazi svome Ocu (Ivan 20:11-18). To je njezina slava.

● Zato je u tradiciji istočnih Crkvi nazivaju “isapostolos" (jednaka apostolima), a Crkva na zapadu “apostola apostolorum" (apostol apostola). Prema predaji na Istoku, pokopana je u Efezu, a njezini ostaci kao relikvije preneseni u Carigrad u 9. stoljeću.

● Mariju Magdalenu su često prikazivali umjesto ostalih žena u Evanđelju.

► Od 6. do 7. stoljeća je u latinskoj Crkvi postojala težnja da se Mariju Magdalenu prikaže kao grešnicu koja je u kući Šimuna farizeja suzama Isusu oprala noge (Lk 7:36-50).

► Neki crkveni oci i pisci, skladajući Evanđelja su tu grešnu ženu prepoznali kao Mariju, sestru Lazarevu, koja je u Betaniji mirisima pomazala Isusovu glavu (Iv 12:1-11). Matej i Marko ne spominju ime Marija, već kažu da je to bila neka žena i da je pomazanje bilo u kući Šimuna gubavca (Mt 26, 6-13).

► Kao rezultat, zahvaljujući ponajviše sv. Grguru Velikom, na Zapadu se brzo proširila i prihvatila ideja da su tri žene zapravo jedna osoba. Međutim, ništa u Evanđelju ne ukazuje na to da je Marija Magdalena ista osoba kao i Marija koja pomazuje Isusa u Betaniji, jer čini se da je potonja sestra Lazarova (Ivan 12:2-3). Niti se može zaključiti da je ona grešnica koju spominje sveti Luka i koja je suzama oprala noge Isusu. U ovom slučaju je to shvaćanje razumljivo, jer sveti Luka odmah nakon što Isus oprašta toj ženi, kaže da su Isusu pomagale neke žene, među kojima je bila i Marija Magdalena iz koje je istjerao sedam demona (Luka 8:2).

► Nadalje, Isus hvali ljubav grešne žene: “Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi." (Lk 7:47), također možemo razabrati veliku ljubav u susretu Marije sa Isusom nakon uskrsnuća (Iv 20:14-18). U svakom slučaju, čak i ako je u pitanju ista žena, njezina grešna prošlost je ne čini nečasnom. Petar je bio nevjeran, a Pavao je bio progonitelj kršćana. Njezina veličina ne leži u njezinoj bezgrješnosti, već u njezinoj ljubavi.

● Zbog svoje važne uloge u Evanđelju dobiva posebnu pažnju nekih marginalnih skupina unutar prve Crkve. To su u suštini bile gnostičke sekte čiji su zapisi u cjelini bila tajna otkrića o Isusu nakon uskrsnuća i kojima su iskoristili lik Marije za širenje svojih ideja. To su povijesno neutemeljene priče.

► Crkveni oci, pisci i ostala djela nam osvjetljuje ulogu Marije kao učenice Gospodinove i kao glasnice Evanđelja. Međutim, od desetog stoljeća nadalje se javljaju neke izmišljene priče u kojima ju se uzvisuje i koje su se širile uglavnom u Francuskoj. Tamo je nastala i predaja, ali koja nema povijesnih temelja, da su Marija Magdalena, Lazar i još neki, kad su počeli progoni kršćana, iz Jeruzalema otišli u Marseille i preobratili čitavu Provansu. Prema toj predaji je Marija umrla u Aix-en-Provence ili Svetom Maksiminu, a njezini ostaci preneseni u Vezelay.

Bibliografía: V. Saxer, Maria Maddalena, en Biblioteca Sanctorum VIII, Roma 1966, 1078-1104; M. Frenschkowski, “Maria Magdalena", en Biographisch-Bibliographischen Kirchenlexikons.

• Juan Chapa

Što je zapravo Josip radio kao zanatlija?

Slika: Gerrit van Honthorst

Philip Kosloski – objavljeno: 09/04/17, Aletheia

Umjetnost priča jedno, povijest drugo

Nije rijetkost da se biblijski izričaji posve pogrešno tumače, kao što je primjerice slučaj sa stihovima iz Mateja u kojima ljudi iz Nazareta nagađaju o Isusovoj božanskoj moći pitajući se među sobom: „Nije li ovo drvodjeljin sin” (Mt 13,55).

Ovo „drvodjelja” odnosi se dakako na Josipa. Sam prijevod uvodi nas u razne mogućnosti oslikavanja Josipa u kršćanskoj umjetnosti kao čovjeka koji radi u drvodjelskoj radionici izrađujući stolice i stolove svaki dan.

Ipak, same riječi ne otkirvaju uvijek izravno ono na što se uistinu odnose. Izvorna grčka riječ kojom se opisuje Josip bila je τεκτωνν- tekton, koja u sebi nosi različita značenja. Slijedeći jednog grčkog naučitelja, držimo kako „etimološki, grčki izraz tekton sadrži indoeuropski korijen TEK ili TEKS, što bi značilo CIJEPANJE ILI OBLIKOVANJE SJEKIROM. Istovremeno, označavalo je i TKANJE, GRAĐENJE, IZRADU I SPAJANJE”. Štoviše, „stihovi Ilijade i Odiseje pokazuju kako tekton označava POSAO SA SVIM VRSTAMA MATERIJALA I ALATA”.

Ovi ljudi bili su obučeni radnici koji su se prilagođavali svim vrstama poslova. Drugi komentator pojašnjava kako bi „tekton doista mogao biti jednostavan drvodjelja, ali istovremeno bi mogao biti majstor ili stručnjak, koji radi bilo poslove sa drvom, bilo da je riječ o građevinskim poslovima. Tako je tekton bila osoba o kojoj je ovisilo svako selo u određenoj mjeri, jer je tekton obično postavljao temelje u gradnji ili je izrađivao i postavljao vrata. Drugim riječima, Josip i njegov sin Isus, bili su pokretni majstori koje ste zvali kada biste htjeli graditi kuću za svoju obitelj”.

Na ovaj način shvaćamo kako je Josip bio čovjek vješt u raznim poslovima i koji je pomagao susjedima i svim drugim ljudima u njihovim projektima, bili oni veliki ili mali. On je zapravo bio MAJSTOR.

Ovo baca novo svjetlo na rad sv. Josipa i njegova posinka Isusa. Nalazimo zapravo dva čovjeka koji idu po selu i dolaze svakome kome je potrebno nešto popraviti ili napraviti u kući. Isto tako, ovo pojašnjava zbog čega su nazarećani nazivali Isusa „drvodjeljinim sinom”. Josip i Isus često su bili viđeni gdje zajedno rade po gradu, pomažući ljudima u njihovim projektima.

Na kraju, moguće je kako je Josip doista bio samo drvodjelja kako se uopćeno misli o njemu. Ipak, vjerojatnije je kako je bio MAJSTOR, čovjek spretan u svim poslovima, koji je znao raditi s drvom jedako kao i sa kamenom ili bilo kojim drugim materijalom.

JE LI ISUS KRIST BIO POVIJESNA OSOBA?

Suvremene i najstrožije povijesne analize slažu se potpunom sigurnošću, čak i bez korištenja vjere i kršćanskih povijesnih izvora kako bi se izbjegle bilo kakve sumnje, da je Isus iz Nazareta postojao, živio je u prvoj polovici prvog stoljeća, bio Židov, živio većinu svog života u Galileji, formirao je skupinu učenika koji su ga slijedili, potaknuo snažno prihvaćanje i nadu onime što je govorio i divljenje djelima koje je činio, bio je u Judeji i Jeruzalemu barem jednom povodom blagdana Pashe, bio je promatran sa sumnjom od strane nekih članova Sanedrina i podozrenjem rimske vlasti, tako da je na kraju osuđen na smrt od strane rimskog prokuratora Judeje, Poncija Pilata, a umro razapet na križu. Nakon smrti, njegovo je tijelo položeno u grob, ali nakon nekoliko dana tijela više nije bilo.

Razvoj suvremenih povijesnih istraživanja može staviti kao provjerene, barem ove činjenice, što nije malo za osobu od prije dvadeset stoljeća. Nema racionalnog dokaza koji potkrjepljuju s više sigurnosti postojanje takvih likova kao Homera, Sokrata i Perikla, da spomenemo samo neke vrlo poznate-nego što ima dokaza o postojanju Isusa. A čak i objektivni podaci, kritički provjereni, koji postoje o tim osobama su gotovo uvijek puno manji. Unatoč tome, nitko ne dovodi u pitanje postojanje ovih osoba premda nema jasnih povijesnih potvrda o njihovu postojanju.

Ali Isusov slučaj je drukčiji, i ne samo zbog dubokog traga koji je ostavio, nego i zbog informacija koje pružaju povijesni izvori opisujući jednu osobnost i ukazuju na činjenice koje nadilaze zamislivo, i što može biti spreman prihvatiti netko tko misli da ne postoji ništa izvan vidljivog i doživljenog.

Izvori, koje bismo danas nazvali nepristranim, zapravo bi bili ljudi koji nisu prijateljski gledali na Isusa i njegove sljedbenike, koji u svojim zapisima opisuju događaje svoga vremena u kojima govore o Isusu Kristu kao o osobi koja je postojala.

Drugi izvor su sama evanđelja koja u sebi donose točne opise mjesta, ljudi, sa imenima, sa datumima nekih događaja o kojima imamo potvrdu u izvorima koji nisu crkveni. Već su evanđelja dostatna potvrda povijesnosti osobe Isusa Krista.

Podaci navode na misao da je on bio Mesija koji je trebao doći upravljati svojim narodom kao novi David, pa čak više: da je Isus Sin Božji postao čovjekom.

Da biste stvarno primili ovaj poziv potrebno je imati božansku pomoć, besplatnu, koja daje sjaj vašoj inteligenciji i omogućuje da se vidi u svoj svojoj dubini stvarnost u kojoj živite. Ali, radi se o svjetlu koje ne izobličuje stvarnost, već omogućuje shvatiti je sa svim svojim stvarnim nijansama, od kojih su mnoge izvan redovnog pogleda. To je svjetlo vjere.

Literatura: J. Gnilka, Isus iz Nazareta, Herder, Barcelona 1993; A. Puig, Isus. Biografija, Destino, Barcelona 2005; Francisco Varo, rabin Isus iz Nazareta, BAC, Madrid 2005, Francisco Varo, Mogu li čitati Bibliju? Planeta, Barcelona 2006.

• Francisco Varo