BOGOSLUŽJE KVATRI

 

 

 

Često postavljena pitanja Kvatri od strane vjernika ponukale su me da se raspitam o toj crkvenoj praksi koja mi je i samom bila nepoznanica. Stoga, u tekstu donosimo temeljne odrednice i pomoć svima koji Kvatre slave ili ih namjeravaju slaviti.

 

 

 

Kvatre imaju svoj uzor u potrebi čovjeka vjernika da cjelokupno svoje djelovanje posveti Bogu i od Boga moli uspjeh i blagoslov. Tako je Rimska crkva od davnine ustanovila običaj slavlja Kvatri, odnosno četriju tjedana u godini, posvećenih molitvi, djelima pokore i ljubavi, na velike nakane Crkve i svijeta.

 

 

 

Od najstarijih vremena kvatre su se slavile u Rimu tako da se u SRIJEDU I PETAK OBDRŽAVAO POST, a u SUBOTU se SLAVILO BDIJENJE koje je završavalo MISOM U ZORU NEDJELJE.

 

 

 

Molitvene nakane Kvatri odnosile su se na slijedeće: PROLJETNE za plodove zemlje, LJETNE za posvetu ljudskog rada, JESENSKE za javnu zahvalu Bogu, ZIMSKE za molitvu za duhovna zvanja.

 

 

 

Sukladno tome, ovu ćemo subotu organizirati kratko bdijenje nakon svete mise koja će imati kvatrene obrasce čitanja i molitvi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Temeljno pravo na nadu

 

Nada je sidro duše. Situacija koju trenutno prolaze mnoge zemlje i mnoge obitelji može dovesti do beznađa. Ali, kako kaže Papa, također je prilika za „novu nadu, živu, koja dolazi od Boga”.

 

U nedjeljno jutro uskrsnuća, kada se sunce tek počelo nazirati, sigurno je vladala velika tišina. Bila bi to neka drugačija tišina, iščekujuća, kao onda kada se željeno čeka nešto veliko: vrijeme kada zastanemo, svi se utišaju i zadrže dah, da bi potom kliktali od iznenađenja.

 

Posljednjih tjedana, ulice brojnih gradova uronule su u jedinstvenu tišinu. Ne čuje se stalna buka motora, zvukovi trube, zastala je buka i glasovi prolaznika. Tužna je to tišina, umotana u žalost i bol. Ali čak i u ovom strašnom ozračju ima mjesta nadi budući da, kako nas je potakao na razmatranje papa Franjo 3. travnja, „će u tišini naših gradova odzvanjati uskršnje Evanđelje” [1]

 

Prazan grob

 

Uskršnje trodnevlje, koje smo ovo godine slavili na neuobičajen način ne završava s Velikim petkom, navaljenim kamenom i zapečaćnim ulazom u grob. Da je bilo tako imali bismo mnogo razloga za očajavati. Ali Evanđelje želi navijestiti „radosnu vijest”, a to je bez sumnje ona koju su svete žene prenijele apostolima treći dan nakon Isusove smrti: pomaknuta ploča, navještenje anđela i prazan grob [2].

 

Krist živi. Velika je to istina koja daje smisao našoj vjeri. Isus, koji je umro na Križu, uskrsnuo je, pobijedio je smrt, tamu, bol i tjeskobu” [3], propovijedao je sveti Josemaría na homiliji Uskršnje nedjelje 1967. i nadodao je: „Isus je Emanuel: Bog s nama. Njegovo Uskrsnuće nam otkriva da Bog svoje nikada ne napušta” [4].

 

„Surréxit Christus, spes mea!” [5], moli se svake godine na rimskoj liturgiji tijekom Uskršnje osmine. Kako nas je podsjećao Petrov nasljednik, „U uskrslom Isusu, život je pobijedio smrt” [6]. I objašnjavao je, misleći na tešku kušnju koja nas je dopala: „nada je to u bolje vrijeme, u kojem mi također možemo biti bolji, napokon slobodni od zla i od ove pandemije. To je nada: nada neće iznevjeriti; nije iluzija, nada je”.

 

Još ponešto za osladiti se

 

Riječ nada ima korijen u latinskom glagolu „sperare”, čekati. Kada se čeka nešto ili nekoga, to je zato što se nadamo da će se ta želja ostvariti. Ali moći čekati zahtijeva strpljenje. I to je možda vrlina koja se najviše ističe u ovim danima izolacije u kući.

 

Nedavno smo proživjeli Veliki tjedan. Postoji jedan poznati španjolski barokni slikar, Bartolomé Esteban Murillo, koji ima brojne prikaze Krista i Svete Majke. Među ostalim djelima, nacrtao je nekoliko „Ecce Homo” koji prikazuju Isusa otkrivenog torza, pokrivenog samo jednom purpurnom plahtom i okrunjenog trnjem.Na nekima od njih pojavljuje se zavezanih ruku, držeći s desnom rukom žezlo koje su mu rimski vojnici nudili izrugujući se, i upravlja pogled prema nebu. Pogled je to sažaljenja i beskrajne nježnosti. Tako, u tišini, podnosi sva poniženja i uvrede. Promatrajući ovaj prikaz Gospodina, ne izgleda čudno što se mnogi, umjesto da ga zovu „Ecce Homo”, odnose prema njemu kao „Kristu strpljivosti”.

 

Neki od nas praktički već mjesec dana ne izlaze iz kuće. I logično je da ponekad primjetimo da nam teško padaju situacije, komentari ili detalji u suživotu kojima u normalnoj situaciji ne bismo davali veću važnost. Da ne govorimo o strpljenju sa samim sobom, koje je ponekad naročito zahtjevno. Vjerojatno je ono što nas najviše uznemirava neizvjesna budućnost. U Brazdi, sveti Josemaría nam daje dobar recept za podnošenje moguće i prirodne uznemirenosti: „Lijek za ove tvoje nemire: imati strpljenja, ispravnost namjere i gledati stvari iz nadnaravne perspektive” [7] .

 

Utemeljitelj Opusa Dei, koji je karakterno bio dinamičan i temperamentan, tijekom svog života morao je naučiti čekati. Naročito, otkad je stigao u Rim i zbog svih potezakoje je poduzeo kao bi postigao najprimjerenije sudsko priznanje za Djelo. U jednom pismu napisanom svojoj djeci, datiranom u Italiji u travnju 1947., govorio im je o promjeni planova, koja se dogodila na njegovu žalost: „Čini se potrebnim da ostanem ovdje još neko vrijeme, činjenica je to koja me poprilično mrtvi, iako sam jako zadovoljan u Rimu” [8]. I završava u svom tonu: „Strpljenje. Još jedna stvar za osladiti se.” Sladiti se znači predano uživati i ovo je jedna od lekcija strpljenja: zahvaljujući njoj učimo kako cijeniti, čak i u situacijama koje bi nas uzrujale, ugodnu stranu koju obuhvaćaju.

 

Sazrijeti u boli

 

Sada kada novine i vijesti prenose alarmantne novosti, koje ponekad nisu od velike utjehe, pitamo se koji smisao tragedija kojoj svjedočimo ima u nama, u našim dragim bićima i našem okruženju i teško nalazimo odgovor. Razmatrajući o pandemiji COVID-19 i njezinim pogubnim posljedicama, mogli pismo pasti u očaj. Ali onda bismo izgubili iz vida pouku koju ova situacija nosi. Trebamo također naučiti vidjeti prednosti, kako dobro pronalazi put usred nesreće.

 

Isusova smrt – najveće zlo ikad počinjeno – urodilo je našim otkupljenjem i pomirenjem s Bogom te nadom u vječni život. Kristov križ promijenio je smisao čovjekove boli i patnje. To nam pokazuju priče o solidarnosti i hrabrosti kojima svjedočimo ovih dana. „Ono što liječi čovjeka nije izbjegavanje patnje i bijeg od boli, već sposobnost da prihvatimo nedaću, sazrijemo kroz nju i pronađemo u njoj smisao u zajedništvu s Kristom, koji je trpio s beskrajnom ljubavlju”, pisao je Benedikt XVI. [9]. Suočiti se s ovakvim situacijama s jednim da na usnama je „put pročišćenja, sazrijevanja, put nade” [10].

 

Sidro duše

 

Nada je sidro duše [11]. S njom se podudara žudnja za srećom koju je Bog usadio u čovjekovo srce. Ta vrlina nas vodi da stavimo svoje povjerenje u Kristova obećanja, a ne u naše vlastite snage, štiti od očaja, hrabri u svakom padu i ispunja srce nadom u vječno blaženstvo. Njezin poticaj čuva nas od egoizma i usmjerava nas prema radosti darivanja. [12] Od tri teološke vrline, očituje se kao posebno potrebna u ovo vrijeme. Nada nas čini sposobnima za nevjerojatne uspjehe jer s njom možemo podnijeti najveće kušnje i čak iznenaditi Boga.

 

Tako je to objavio Charles Péguy, francuski pjesnik s početka XX. stoljeća, u prekrasnoj zbirci pjesama posvećenoj upravo ovoj vrlini. Autor odaje počast nadi, i stavlja sljedeće stihove u Stvoriteljeva usta: „nada, kaže Bog, istina je da me iznenađuje. Mene samog. Istina je da je začuđujuće. Da ova jadna djeca vide kako se ovo sve događa, ali vjeruju da će sutra biti bolje. Da vide kako se događa ovo danas i vjeruje da će biti bolje iz dana u dan. Istina je da je iznenađujuća i sigurno je moja najveća milost. Ja sam ostajem začuđen” [13].

 

Tijekom homilije koju je održao za Uskršnje bdijenje, Papa nas potiče na razmatranje „kako smo ove godine doživjeli više nego ikad Veliku subotu, dan tišine”. Jednako kao i svetim ženama, neočekivana tragedija prouzročila nam je „narušeno pamćenje, ugaslu nadu. Za njih, kao i za nas, bila je to najtamnija ura” [14]. Međutim, znamo da tišina groba ne može imati posljednju riječ.

 

U ovoj noći”, nastavlja Romano Pontífice, „dobijamo temeljno pravo, koje nam neće biti oduzeto: pravo na nadu; to je jedna nova nada, živa, koja dolazi od Boga. Nije to obični optimizam, tapšanje po ramenu ili prigodne ohrabrujuće riječi popraćene prolaznim osmjehom. Ne. To je dar Neba, koji nismo mogli doseći sami: Sve će biti dobro, govorimo stalno ovih tjedana, držeći se ljepote naše ljudskosti i dopuštajući da nam iz srca izađu riječi ohrabrenja. Ali, kako vrijeme prolazi i rastu strahovi, čak i najneustrašivija nada može ispariti. Isusova nada je drugačija, ulijeva u srce sigurnost da Bog sve vodi prema dobru jer čak čini da iz groba izađe život” [15].

 

* * *

 

Vjerovati „protiv svake nade” [16]. To je jedna velika lekcija koju nam ostavlja uskrsnuće Kristovo. Ali nada nikad nije samotna, već je podijeljena [17]. Ono je što vidimo u Evanđeljima. Nakon Isusove smrti, učenici i svete žene su neutješni, i traže utočište u jeruzalemskom krugu, okupljeni oko svete Marije, koja moli i žudi da ponovno vidi svog božanskog Sina, ovoga puta obasjanog svjetlošću slave. Utječemo se njezinom zagovoru na početku ovog Uskršnjeg vremena: „Majko naša, Nado naša, kako smo sigurni uz tebe iako sve podrhtava!” [18].

 

María Candela

 

[1] Video-poruka pape Franje, 3. travnja 2020.

 

[2] usp. Mk 16, 1-1.

 

[3] sveti Josemaría, Es Cristo que pasa, br. 102.

 

[4] Isto

 

[5] Hvalospjev „Victimae paschali laudes”.

 

[6] Video-poruka pape Franje, 3. travnja 2020.

 

[7] sveti Josemaría, Brazda, br. 853.

 

[8] A. VÁZQUEZ DE PRADA, El Fundador del Opus Dei, svezak III, Rialp, Madrid 2003., str. 80.

 

[9] Benedikt XVI., Encikličko pismo Spe Salvi, br. 37.

 

[10] Isto, br. 38.

 

[11] usp. Heb 6, 19.

 

[12] usp. Katekizam Katoličke Crkve, nn. 1917. - 1918.

 

[13] Charles Péguy, „Pórtico del misterio de la segunda virtud”, Izdanja „Encuentro”, Madrid, 1991.

 

[14] papa Franjo, Homilija za Uskršnje bdijenje, 11. travnja 2020.

 

[15] Isto

 

[16] Rim 4, 18

 

[17] usp. Benedikt XVI., Encikličko pismo Spe Salvi, nn. 13-15.

 

[18] sveti Josemaría, Kovačnica, br. 474.

 

preneseno sa str. Www.opusdei.org

 

 

 

U svjetlu trenutnih događanja u našem društvu, u kojem vlast ignorira mišljenje većine građana, ne poštujući niz zakona koji građanima otvaraju put legitimnom izjašnjavanju svoje volje i u kojem se "zaobilaznim" putevima nastoji izglasati ono što većina građana ove zemlje ne želi (bilo da se radi o referendumu za način glasovanja, bilo da je riječ o Istanbulskoj konvenciji, bilo da je riječ o radu civilnih udruga koje ne rade ništa osim što se hrane trudima poštenih ljudi, bilo da je riječ o nekim društvenim vrednotama koje protiv volje žele mijenjati, bilo da je riječ o civilnom odgoju, bilo da je riječ o kurikulumu obrazovanja) donosimo izvadak iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE u kojem se govori o NARAVI DRŽAVNIH VLASTI i načinu na koji se kršćani trebaju odnositi prema vlasitma. Prije čitanja samog teksta, dužnost mi je upozoriti na nekoliko činjenica. Kršaćnin je DUŽAN ponašati se kao LOJALAN ČLAN DRUŠTVA. Ipak, LOJALNOST BOGU IZNAD JE LOJALNOSTI DRŽAVI, STRANCI, NACIJI, EUROPSKOJ ZAJEDNICI, UJEDINJENIM NARODIMA,..... BOG JE NA PRVOM MJESTU.

 

 

Sukladno navedenom, mi moramo društvu doprinositi svojom čestitošću i poštenim odnosom prema dužnostima i zakonima države. Ipak, ta lojalnost državi, PRESTAJE ONOG TRENUTKA KADA SE OD KRŠĆANINA ZAHTIJEVA PODRŽAVANJE ZAKONA KOJI SU PROTUPRIRODNI, koji promiču NEMORAL, idu PROTIV NARAVNIH ZAKONA, ili SE IZRAVNO PROTIVE BOGU. Takvi zakoni u sebi uvijek idu PROTIV BOGA i TAKVE ZAKONE NISMO DUŽNI POŠTIVATI NI ISPUNJAVATI IH. U takvim situacijama kršćanin se može i mora prizvati na svoju savjest i poslušati je, a slijedom toga, pozvan je na građanski neposluh takvim zakonima uz svijest da tim činom može trpjeti izvjesne posljedice nametnute od strane državnih ustanova.

 

 

Budući da se Istanbulskom konvecijom RUŠE TEMELJI MORALA NASTALOG IZ PRIRODNOG ZAKONA, u drugom dijelu ovog teksta pojašanjava se uloga tog PRIRODNOG ZAKONA u životu čovjeka i zajednice i naglašava se kako je taj prirodni zakon odraz Božjeg zakona kojeg je sam Gospodin upisao u srce svakog čovjeka, te kako ni jedna vlast nema legitimitet poništiti takve zakone. U slučajevima kada se bilo koja vlast protivi prirodnim zakonima ili donosi zakone koji takve poništavaju ili promiču protunaravna ponašanja, onda se takva vlast drži NEPRAVEDNOM, NADILAZI GRANICE SVOGA DJELOVANJA, te je kao takvu smatramo IZRAZOM NEČIJE SAMOVOLJE.

 

 

Iz KATEKIZMA KATOLIČKE CRKVE

 

 

OSOBA I DRUŠTVO

 

I. Komunitarni karakter ljudskog poziva

 

(...)

 

1879 Ljudskoj osobi potreban je društveni život. To nije čovjeku nešto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom služenju i dijalogu s braćom čovjek razvija vlastite mogućnosti i tako odgovara svom pozivu.

 

1880 Društvo je skup osoba organski povezanih načelom jedinstva koji nadilazi svaku od njih. Skup, u isti mah vidljiv i duhovan, kao društvo traje u vremenu: ono je baštinik prošlosti i pripravlja budućnost. Po njemu svaki čovjek postaje "baštinik", prima "talente" koji obogaćuju njegov identitet i koje treba umnožiti. S pravom, svatko duguje privrženost zajednicama kojima pripada, i poštivanje vlasti kojoj je povjereno opće dobro.

 

1881 Svaka je zajednica odredjena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no "počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba".

 

1882 Neka društva, kao što su obitelj i gradjanska zajednica, neposredno odgovaraju čovjekovoj naravi. Ona su mu nužna. Da bi što veći broj osoba sudjelovao u društvenom životu, treba promicati osnivanje društava i saveza "ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, sportskih, profesionalnih i političkih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili medjunarodni". Ta "socijalizacija" izražava takodjer i naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogućnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te doprinosi zaštiti njezinih prava.

 

1883 Socijalizacija sadržava i opasnosti. Pretjerano miješanje države može ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila načelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom načelu "društvo višeg reda ne smije se miješati u nutarnji život društva nižeg reda lišavajući ga njegovih nadležnosti, nego ga mora podržati u slučaju nužde te mu pomoći da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih društvenih čimbenika u vidu zajedničkog dobra".

 

1884 Bog nije htio samome sebi pridržati vršenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadaće koje je ono sposobno izvršiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj način upravljanja treba se ugledati u društvenom životu. Način božjeg ravnanja svijetom, koji svjedoci o najdubljem poštivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajedničama. Oni se moraju vladati kao sluge božanske Providnosti.

 

1885 Načelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono odredjuje granice uplitanju države i nastoji uskladiti odnose izmedju pojedinaca i društava. Tezi za uspostavom istinskog medjunarodnog poretka.

 

II. Obraćenje i društvo

 

1886 Društvo je nenadomjestivo za ostvarenje čovjekova poziva. Da se postigne taj cilj, nužno je poštivati pravu ljestvicu vrednotâ koja "podredjuje materijalno i instinktivno nutarnjem i duhovnom":

 

Ljudsku zajednicu ponajprije valja smatrati stvarnošću duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vršiti dužnosti; ona potiče čeznje za dobrima duha; u svemu lijepome, ma koje vrste bilo, s pravom zajednički uživaju; stalnom voljom naginju k izlijevanju svega ponajboljega svoga u druge; dobra tudjega duha marno gledaju i sami prihvaćaju. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski život, društvenu organizaciju, političke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izražavanja društvenog života u njegovu neprestanom razvoju.

 

1887 Zamjenjivanje sredstava s ciljevima, što dovodi do toga da se vrijednost posljednje svrhe pridaje onome što je samo sredstvo za njezino postignuće, ili da se osobe smatraju samo sredstvom u vidu nekoga cilja, radja nepravednim strukturama koje "otežavaju ili stvarno onemogućavaju kršćansko ponašanje u skladu sa zapovijedima božanskog zakonodavca". (...)

 

1889 Bez pomoći milosti, ljudi ne bi znali "uočiti put, često uzak, izmedju kukavičluka koji popusta pred zlom, i nasilja koje, umišljajući da se bori protiv zla, samo ga otežava". To je put ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubav predstavlja veliku društvenu zapovijed. Ona poštuje druge i njihova prava; zahtijeva vršenje pravde i samo ona nas za to osposobljuje. Ljubav nadahnjuje život koji postaje dar sama sebe: "Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, sačuvat će ga" (Lk 17,33).

 

Clanak 2.

 

SUDJELOVANJE U DRUŠTVENOM ŽIVOTU

 

I. Vlast

 

1897 "Ljudsko društvo ne može biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra".

 

"Vlašću" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili ustanove proglašavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja očekujući od njih poslušnost.

 

1898 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nužna za jedinstvo gradjanske zajednice. zadaća joj je, koliko je moguće, osigurati opće dobro društva.

 

1899 Vlast što je traži moralni red dolazi od Boga: "Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. štoga tko se suprotstavlja vlasti, božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce na se navući osudu" (Rim 13,1-2).

 

1900 Obveza poslušnosti nalaze svima da vlasti odaju čast koja joj pripada i da osobama koje je obnašaju iskazuju poštovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku vlast:

 

Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvršavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, daješ ljudskoj djeci slavu, čast i moć na zemlji. stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da čine što je dobro i što se tebi svidja; i tako uzmognu pobožno, mirno i blago izvršavati vlast što si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrdja.

 

1901 Vlast kao takva upućuje na red što ga je Bog postavio, ali "oblik političkog režima i izbor voditelja prepušteni su slobodnoj volji gradjana". Raznolikost političkih rezima moralno je dopuštena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Režimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opće dobro narodâ kojima su se nametnuli.

 

1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponašati samovoljno nego djelovati za opće dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti". Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja.

 

1903 Vlast se vrši zakonito samo ako traži opće dobro odredjene skupine i ako se za to služi moralno dopuštenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u savjesti. "U tom se slučaju sama vlast posve ruši i svršava u bezakonju".

 

1904 "Stoga je prikladnije da ravnotežom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadležnosti, da je zadrže u pravim granicama. To je načelo `pravne države', u kojoj vrhovnistvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji".

 

II. opće dobro

 

1905 U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je u vezi s općim dobrom. A ovo se može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: Ne živite odvojeni, povučeni sami u sebe, kao da ste već opravdani, nego udružujte se, da skupa tražite što je za dobro svih.

 

1906 Pod pojmom `opće dobro' treba shvatiti "skup onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dodju do vlastitog savršenstva". opće dobro tiče se života svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a jos više od onih koji obnašaju službu vlasti. U njemu je bitno troje.

 

1907 U prvom redu, ono pretpostavlja poštivanje osobe kao takve. U ime općeg dobra javne vlasti su dužne poštovati temeljna i neotudjiva prava ljudske osobe. Društvo je dužno svakomu svom članu dopustiti da ostvari vlastiti poziv. Napose, opće dobro sastoji se u uvjetima izvršavanja naravnih sloboda koje su nenadomjestive da se ljudski poziv potpuno razvije: kao što je pravo "da (svatko) djeluje prema ISPRAVNOJ NORMI SVOJE SAVJESTI, pravo na ZAŠTITU PRIVATNOG ŽIVOTA te na OPRAVDANU SLOBODU, I NA RELIGIOZNOM PODRUČJU".

 

1908 Nadalje, opće dobro trazi društveno blagostanje i razvitak same skupine. Razvitak je sažetak svih društvenih dužnosti. Dakako, na vlast spada da u ime općeg dobra prosudjuje izmedju raznovrsnih pojedinačnih interesa. No ona mora omogućiti svakome ostvariti što mu je potrebno za doista ljudski život: hranu, odjecu, zdravlje, rad, odgoj i kulturu, prikladno obavještavanje, pravo na osnivanje obitelji itd.

 

1909 Konačno, opće dobro uključuje mir, tj. postojanost i sigurnost pravednog poredka. Prema tome pretpostavlja da vlast, poštenim sredstvima, jamči sigurnost društva i njegovih članova. Na općem dobru se temelji pravo na zakonitu osobnu i zajedničku obranu. (...)

 

1912 Opće dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: "Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno". Taj se red temelji na istini, izgradjuje se u pravdi, a oživljava ljubavlju.

 

III. Odgovornost i sudjelovanje

 

1913 Sudjelovanje je dragovoljno i plemenito zalaganje osobe u društvenim razmjenama. Svi moraju sudjelovati u promicanju općeg dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Ta je dužnost najuže povezana s dostojanstvom ljudske osobe.

 

1914 Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i društva.

 

1915 Koliko je to moguće, gradjani moraju aktivno sudjelovati u javnom životu. Načini tog sudjelovanja mogu biti različiti, od jedne države do druge, od jedne uljudbe do druge. (..)

 

1916 Kao i svaka etička duznost, sudjelovanje svih na ostvarivanju općeg dobra uključuje neprestano obnavljano obraćenje društvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlače od zakonskih naredaba i propisa društvene dužnosti, treba odlučno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje služe boljitku uvjeta ljudskog života.

 

(...)

 

MORALNI ZAKON

 

1950 Moralni je zakon djelo božanske Mudrosti. možemo ga, u biblijskom smislu, označiti kao očinsku pouku, kao božju pedagogiju. Propisuje čovjeku putove, pravila životnog ponasanja koja vode k obećanom blaženstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obećanjima.

 

1951 Zakon je pravilo ponašanja koje je nadležna vlast izdala na opće dobro. Moralni zakon pretpostavlja razumski poredak što ga je medju stvorovima, za njihovo dobro i u vidu njihova cilja, uspostavila Stvoriteljeva svemoć, mudrost i dobrota. Svaki zakon nalazi svoju prvu i posljednju istinu u vječnom zakonu. Razum proglasuje i odredjuje zakon kao svojevrsno učešće u Providnosti živoga Boga, Stvoritelja i Otkupitelja sviju. "Uredba razuma, evo, to se zove zakonom". Jedini se čovjek medju svim živim bićima može ponositi da je bio dostojan primiti od Boga zakon; kao živo biće obdareno razumom, sposobno spoznavati i razlučivati, čovjek ce uredjivati svoje ponašanje služeći se svojom slobodom i svojim razumom - u poučljivu posluhu onome koji mu je sve povjerio.

 

1952 Izrazi su moralnoga zakona različiti, a medjusobno su svi uskladjeni: vječni zakon, u Bogu, kao izvor svih zakona; prirodni zakon; objavljeni zakon što obuhvaća Stari zakon i Novi ili Evandjeoski zakon, i napokon gradjanski i crkveni zakoni.

 

1953 Moralni zakon nalazi u Kristu svoju puninu i svoje jedinstvo. Isus Krist je kao osoba put savršenstva. On je dosvršetak Zakona jer samo on naučava i daje pravednost božju: "Jer dovršetak zakona je Krist - na opravdanje svakomu koji vjeruje" (Rim 10,4).

 

I. Prirodni moralni zakon

 

1954 Čovjek učestvuje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih čina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Prirodni zakon je izraz izvornog moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što li zlo,što li istina a što laz: Prirodni je zakon upisan i uklesan u dušu svih i svakoga pojedinog čovjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaže činiti dobro, a zabranjuje grijeh (...) Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumač jednog višeg uma kojemu treba da se naš duh i naša sloboda podlože.

 

1955 "Božanski i prirodni" zakon pokazuje čovjeku kojim mu je putem ići da izvrši dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznačuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim životom. Oslonac mu je težnja i podložnost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjećaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izložen u Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bića, nego zato što je razum, koji ga proglašuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla što se zove Istinom? Odatle, dakle, proistječe svaki pravedan zakon te se upisuje u srce čovjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujući se u njega nego kao utiskujući se u njega, kao što slika prelazi s pečata u vosak, ne napustajući pečat. Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujući tome spoznajemo što nam je činiti i čega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju.

 

1956 Budući da je prisutan u srcu svakog čovjeka i zasnovan razumom, prirodni je zakon sveopći u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteze na sve ljude. On izražava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i dužnosti: Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenljiv je i vječan; njegove zapovijedi iziskuju dužnost, njegove zabrane cuvaju od zablude (...) ZLOČIN JE ZAMIJENITI GA PROTIVNIM ZAKONOM; ZABRANJENO JE NE IZVRŠITI MA I JEDNU NJEGOVU ODREDBU; NITKO NEMA PRAVA DA GA POSVE DOKINE.

 

1957 Primjena prirodnoga zakona vrlo je raznolika; može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života, već prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznoličju kulturâ prirodni zakon ostaje pravilom što ljude povezuje medju sobom i nalaze im, uza sve neizbjezive razlike, opća načela.

 

1958 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i običaja i podržava njihov napredak. Norme koje ga izražavaju ostaju suštinski valjane. Pa i kad mu se načela zaniječu, njega se ne može uništiti ili čovjeku iščupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u životu pojedinaca i društva: Kradju zacijelo, Gospodine, kažnjava tvoj zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloća ne može izbrisati.

 

1959 Prirodni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruža čvrste temelje na kojima čovjek može sagraditi zgradu moralnih pravila koja će upravljati njegovim opredjeljenjima. On postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon osigurava nužni temelj za gradjanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmisljanjem koje izvlači posljedice iz načela prirodnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

 

1960 Zapovijedi prirodnoga zakona ne uočavaju svi jasno i neposredno. U sadašnjem stanju, čovjeku grešniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati "svi, bez teškoća, s čvrstom sigurnošću i bez primjese zablude". Prirodni zakon pruža objavljenom Zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i uskladjen s djelovanjem Duha Svetoga.

 



 

 

Iv 20, 11-18

 

U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.

 

Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.« Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«

 

 

 

RANA ŽIVE LJUBAVI

 

I dok su se muškarci vratili kućama, pored groba su ostale žene koje je uz grob prikovala njihova JAKA LJUBAV SPRAM ISUSA. “Neka te ne čudi što je Marija gorko plakala pred grobom, a Petar se vratio kući, jer nisu dijelili iste osjećaje spram Isusa, budući da je srce žene osjetljivije i suosjećajnjije” (Sveti Ivan Zlatousti, in Ioannem, hom. 85). "Oči su joj tražile Gospodina, ali ga ne mogaše pronaći. Stoga joj se oči natapaše suzama što su Ga odnijeli iz groba nakon smrti na križu, jer bi mogla time nestati sjećanje na tako velikog Učitelja" (Sveti Augustin, in Ioannem, tract., 121). Isus se anđelima pojavio kao Gospodin, ali ne i ženama. Zašto? Pa, prepali bi se od tolike slave Božje prisutne među njima. Stoga se ženama pojavljuje u ljudskom obličju, skromno.

 

 

 

Zašto im se ukazuje, i zašto najprije tim ženama? Već smo dijelom odgovorili na to pitanje: zbog LJUBAVI KOJE SU IMALE U SVOM SRCU ZA ISUSA. Mogli bismo kazati i drugačije: ZBOG SRCA KOJE JE KRVARILO OD ČEŽNJE ZA ISUSOM!

 

 

 

Suze Marije Magdalene pokazuju RANJENO SRCE: jedno srce ranjeno ljubavlju koja joj nedostaje. Stoga ne traži Isusa jer ga nije pronašla, već ga traži jer je BOLI SRCE OD LJUBAVI KOJE NEMA. Ta bol u njoj potiče ČEŽNJU za Isusom! To nije bol koja muči, jer rane od ovakve ljubavi tako su slatke i poželjne da čovjek više ne mari ni za smrt.

 

 

 

BOL UKRADENA ZAGRLJAJA

 

Ova bol koju proživljava Marija Magdalena jest BOL JER JOJ NEDOSTAJE LJUBLJENI. On je UKRADEN za nju. Kada je anđeli pitaju: "Ženo, što plačeš?", Marija im odgovara: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Drži da su joj ukrali Gospodina i misli kako ga više nikada neće vidjeti. Njezino je srce stoga orobljeno bez voljenoga. Ljubav je u njezinom srcu stvorila mjesto koje samo OSOBA MOŽE NADOKNADITI.

 

 

 

Ukrasti, znači ODVOJITI OD VLASTITA POSJEDA NEKOGA. Shvaćamo kako je Marija Magdalena, Isus shvaćala duboko: On je bio Ljubav njezina života- jedna ljubav shvaćena na najčistiji mogući način kao ČISTA LJUBAV. Stoga, ODVOJITI je od Isusa, značilo je UKRASTI NEŠTO NJEZINO, nešto što joj pripada. Netko će kazati kako je moguće da je Marija imala u sebi jednu POSESIVNU LJUBAV?! Moguće je, ali bila ona posesivna ili ne, BILA JE ČISTA!

 

 

 

Kada takva ljubav ostane uskraćena PRISTUTNOSTI VOLJENE OSOBE, kada shvati kako je netko NA SILU UKRAO NJEZINU LJUBAV, raste u srcu čežnja, jer se shvaća kako VOLJENI NIJE PRESTAO VOLJETI! Nije pobjegao, nije nestao jer mu je ljubav dosadila. Sigurno i on čezne za onim koji ga vole! I njegovo se SRCE ŽELI ISPUNITI PRISUTNOŠĆU ONIH KOJI GA VOLE. Stvar dakle nije gotova, nije propala.

 

 

 

ČEZNUTI ZA BOGOM VIŠE: ljubav kao plaća za život u vjeri

 

Netko bi mogao pitati: zašto Gospodin ostavlja ovakvo srce bez sebe samoga? Zbog čega dozvoljava da ovakvo srce pati?

 

 

 

Prije odgovora, valja razumjeti kako ovakvoj duši ništa ne može nadomjestiti nestalu ljubav! Ni jedna jedina stvar na ovom svijetu ne može ispuniti onu prazninu u srcu koja je nastala nestankom blizine, prisutnosti izgubljene ljubavi. Stoga, jedini odgovor kojeg se može razumjeti jest u POVRATKU TE LJUBAVI, U PONOVNOM SUSRETU! Upravo je to danas pokazao i Gospodin Mariji Magdaleni kada se ponovo pojavio. Sva se njezina utjeha i radost stisnula u jednom jedinom uskliku: "Rabbuni! — što znači: Učitelju!" LJUBAV JE ŽIVA!

 

 

 

No odmah nakon početna ushita dolazi i svojevrsno udaljavanje: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu". Ovim riječima zaustavlja Isus Mariju kako ga ne bi zagrlila. Daje joj do znanja da je TU- PRISUTAN, da nije ukraden, da nije umro. Ali bit će PRISUTAN NA DRUGAČIJI NAČIN- ne na onaj na koji je naviknuta.

 

 

 

Ljubav je sada nasićena prisutnošću Isusovom, ali se mora preoblikovati i mora tu PRISUTNOST OŽIVJETI U SEBI NA JEDAN DRUGAČIJI NAČIN! Od sada će Isus sebe donositi u prisutnost ljudi na drugačiji način. I bit će dostupan SVIMA KOJI GA ŽELE, a ne samo nekolicini učenika.

 

 

 

Svaki koji bude imao SRCE MARIJE MAGDALENE, srce koje čezne za Bogom, nastiti će sam Bog sobom. Jer "ne ostavlja se duša zaljubljena da predugo čezne, neovisno od toga što ima činiti Voljeni, bez svoje plaće za ljubav koju iskazuje, i upravo tu se ispunja uloga Ljubljenoga. S druge strane, ne bi to bila istinska ljubav, niti duša može tražiti drugu stvar osima ljubavi za plaću. Jer ljubav se ničim ne može platiti osim ljubavlju, baš kao što veli izmučeni prorok Job (Job 7,2-3): 2Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, 3mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. 4Liježuć’ mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’ A dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Tako dakle i duša užgana ljubavlju za Bogom želi samo ispunjenje i usavršavanje ljubavlju kako bi se umirila. (...) Tako i duša očekuje isplatu, i ne zanima se za posao, jer posao duše je ljubiti, a plaća je ljubav. Stoga, duša željno čeka svoju plaću- ljubav, i ona je cilj i naknada za sve boli. Tako je i sveti Job čekao ustrajno dan i noć naknadu za svoju ljubav kao duša koja voli Boga i ništa drugo ne želi niti očekuje nego da ga usavrši Božja ljubav" (Calderon de la Barca, Plamen žive ljubavi, 9).

 

 

 

"IZGUBITI INTERES ZA SVE DRUGE STVARI" ZBOG LJUBAVI: biti samo s Voljenim

 

Ljubav koja voli na ovaj način, NE INTERESIRA SE NI ZA KOJU DRUGU STVAR osim za PONOVNI SUSRET S VOLJENIM! Stoga, na neki način, gubi interes za drugo u životu. Zapravo, ŽIVI I RADI I DALJE kao i uobičajeno, ali shvaća kako ni jedna druga stvar nije vrijedna tolike ljubavi koju ne može dostići, koja je izgubljena, koja nije nadohvat zagrljaja.

 

 

 

Kao što zaljubljeni često izgube apetit za hranom, jer samo misle o voljenoj osobi, kao što ih više NE SMETA NI JEDNA DRUGA STVAR U ŽIVOTU, jer pored ljubavi za kojom čeznu, posve su ravnodušni za sve ostalo, tako i čovjek čezne za Bogom koji mu nedostaje. Samo, potrebno je SHVATITI DA MU NEDOSTAJE I KOLIKO MU NEDOSTAJE.

 

 

 

Zaljubljena duša spreman je prijeći preko svih prepreka za BITI-S-VOLJENIM. Vidimo to i u Mariji koja najprije za Isusa misli kako je vrtlar, pa mu govor: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti." Nije je briga tko je što napravio s Isusovim tijelom; bitno je samo DA GA IMA UZASE! Ne želi se osvećivati, ne želi kažnjavati, ne želi se pravdati, nije je briga kako je netko i koliku je štetu napravio- želi samo biti s Voljenim.

 

 

 

"Ova je žena željela imati s Isusom blizinu jednaku onoj koju je imala PRIJE NJEGOVE MUKE i preuzeta radošću nije razumjela čudesnu promjenu na Isusovoj ljudskosti. Za odvratiti je od greške, Gospodin joj govori "Nemoj me doticati", kako bi shvatila s kolikim poštovanjem se sada ima donositi prema Njemu. Stoga, niti se javlja učenicima, niti govori s njima, kako bi i oni mogli zauzeti ispravan stav. (...) Ne priliči da onaj koji je otišao od ljudi i neće se vraćati njima, biva viđen kako djeluje i dalje onako kako je djelovao prije svoje Muke" ( Sveti Ivan Zlatousti, in Ioannem, hom. 85)

 

 

 

BITI ZAPALJEN PLAMENOM LJUBAVI

 

Marija Magdalena gorjela je od čežnje za Isusom. Vidimo kako NIJE ODUSTAJALA od namjere da ga pronađe. Bila je upornija od sviju. Upravo, ta ljubav, zapaljena u njezinu srcu nije se gasila i tražila stalno Onoga koji je tu ljubav raspirivao. ISUS JE U NJOJ UPALIO LJUBAV KOJU SAMA NIJE MOGLA UGASITI!

 

 

 

Upravo taj plamen Božanske ljubavi jest plamičak duha Voljenoga, koji nije ništa drugo već Duh Sveti. Taj plamičak ćuti u sebi duša i taj plamičak se pretvara u plamen, kako raste ČEŽNJA ZA VOLJENIM. Plamen Božje ljubavi raste u čovjeku koji za Bogom čezne, a plamen ljubavi, kao i svaki drugi plamen, u duši razgara sve ono nebitno u životu, i samo traži da ga se raspiruje Daškom Ljubavi- dahom- Duhom, kako se ne bi utrnuo.

 

 

 

Tako djeluje Duh Sveti u čovjeku koji gori od ljubavi za Bogom. Plamen Duha Svetoga, razgara sve nepotrebno u duši kako bi na zgarištu ostala VATRA ČISTE LJUBAVI koju će Voljeni dohranjivati sobom. Ta vatra, razgarajući u duši sve nepotrebno za ljubav, zarpavo OBLIKUJE DUŠU- Duh Sveti oblikuje iznutra takvu dušu koja čezne za Bogom.

 

 

 

Ljubav Boga razgara dušu čovjeka, ne kako bi napravio zgarište, već je OČISTIO DA GORI ČISTIM PLAMENOM BOŽJE LJUBAVI I SVIJETLI SVJETLOM ČISTE VATRE DRUGIMA osvjetljavajući put prema Bogu.

 

 

 

PLAMEN I VATRA; ČEŽNJA I BLIZINA

 

Je li moguće da se netko zapali i ugasi u ljubavi ovakvoj? Moguće je kada LJUBAV NE PRERASTE U VATRU, već ostane na plamičku!

 

 

 

Ovo možemo usporediti sa zaljubljivanjem i ljubavi: u zaljubljivanju vrcaju iskre ljubavi koje zapale plamen u duši. Ipak, potrebno je puhati u plamen, potrebno je ubacivati još materijala kako bi plamen postao vatra, kako bi zaljubljenost prerasla u ljubav. Ljubav je kao VATRA KOJA STALNO GORI U ČOVJEKU! Zaljubljenost je plamen koji može, ali i ne mora upaliti vatru ljubavi u nekome!

 

 

 

Dok se netko zaljubljuje, dokle se u njemu povremeno pale i gase plamičci zaljubljenosti, moguće je da nikada ti plamičci ne prerastu u vatru. Naime, plamičci ne izgore što treba u duši: ne izgore INTERES ZA STVARI KOJE SU U USPOREDBI S LJUBAVLJU NEBITNE. Ona naprave maleno požarište, a onda se ugase i na tom mjestu u duši RASTE NEKI NOVI INTERES, ili interes za neku novu zabavu, posao, šport,...

 

 

 

Vatra ljubavi, kao i svaka prava vatra MIJENJA TRAJNO IZGLED DUŠE, ona je transformira NEPOVRATNO, i to tako da ta duša ne može živjeti bez svoje ljubavi. U takvoj duši POSTOJI TRAJNA ČEŽNJA ZA VOLJENOM OSOBOM, i ta čežnja je NOVA POTPALA ZA VATRU LJUBAVI. Ta čežnja izražava POTREBU ZA BLIZINOM i to stalno PALI LJUBAV U NAMA. Tu i takvu blizinu mi shvaćamo preko TJELESNOSTI.

 

 

 

BLIZINA kao pojam fizikalnog je karaktera. Ona predstavlja TJELESNU UDALJENOST. Kazano jednostavnijim riječnikom, BLIZINA može biti ČEŽNJA koja ide za tim da udaljenosti skrati i poništi potpuno!

 

 

 

Čežnja i blizina su zapravo dvije obrnuto proporcionalne stvari: kada je BLIZINA VELIKA- ČEŽNJA SE UMANJUJE; kada je BLIZINA MALA (tada je velika udaljenost između osoba), ČEŽNJA SE UVEĆAVA!

 

 

 

Čežnja doista teži SMANJIVANJU UDALJENOSTI I POVEĆANJU BLIZINE. Jer kada ste BLIZU VOLJENE OSOBE, osjećate se kao gladan koji se nasiti i žedan koji se napoji: IMATE VELIKO ZADOVOLJSTVO U LJUBAVI, ne u sebi. Zbog BLIZINE svoje ljubavi! Kada je ljubav BLIZU, onda ŽIVITE U PRISUTNOSTI SVOJE LJUBAVI!

 

 

 

NEMOJ ME DODIRIVATI!

 

Možda su sada jasnije riječi Gospodinove upućene Mariji: "Nemoj me dodirivati!" Nije to rečeno zbog neke odbojnosti, već zbog ČEŽNJE I LJUBAVI. Gospodin ODLAZI SVOME OCU U NEBO, i prije nego ode DOPUSTIT ĆE SVIMA DA GA DOTAKNU. Dotaknut će ga učenici, dotaknut će ga i ove žene. I taj će dodit OSTATI U NJIMA I POTICAT ĆE U NJIMA ČEŽNJU ZA ISUSOM.

 

 

 

Ta čežnja će PRIPRAVITI DUŠU NA PALJENJE VATRE LJUBAVI, vatre Duha Svetoga kojeg će primiti na dan Pedesetnice. Ta će vatra sažgati u njima sve osim ČISTE LJUBAVI za Bogom. Svi interesi koji mogu omesti apostole u njihovu radu bit će spaljeni: oni će IZ ČISTE LJUBAVI PREMA BOGU SHVATITI ŠTO JE BITNO, A ŠTO NIJE U NJIHOVU ŽIVOTU. Shvatit će kako je jedino bitan Bog, a sve drugo je tu kako bi nam do Boga pomoglo doći. Stoga, neka ne čudi što su napuštali žene, djecu, obitelji i krenuli za apostolskim poslom.

 

 

 

Svi će imati prigodu dotaknuti NJEGOVO USKRSLO TIJELO. Taj DODIR vraćat će ŽIVI SPOMEN ISUSOVE PRISUTNOSTI: toliko živ da se shvati kako je STVARAN. Svaki put kada budu LOMILI KRUH, SJETIT ĆE SE TOG DODIRA DODIRUJUĆI KRUH KOJI LOME, sjetit će se Isusovih riječi: OVO JE MOJE TIJELO! Ovo je Tijelo koje su dodirivali nakon uskrsnuća!

 

 

 

Tako je i ovo NE-DODIRIVATI upućeno Mariji Magdaleni, bila priprava na jedno drugačije ZBLIŽAVANJE, na jednu drugačiju PRISUTNOST- onu u Duhu; ŽIVU PRISUTNOST BOGA U DUŠI ČOVJEKA koja uvijek ide po Duhu Svetom- na duhovan način.

 

 

 

Netko će upitati: zašto se onda pričešćujemo Tijelom Kristovim? Zar ne primamo materiju u sebe? Točno je! Primamo TIJELO USKRSLOGA pod prilikama kruha, pod tjelesnim prilkama PRIMAMO CIJELOGA KRISTA. Ipak, ove prilike u sebi nemaju cilj samo primanje pričesti, jer iskustvo nam pokazuje kako MNOGI PRIMAJU PRIČEST, ALI IH SE MALO PRIČEŠĆUJE!

 

 

 

Zašto takve riječi o ljudima koji redovito idu na pričest? Zar su oni grešnici? Nekima bi doista pristajalo da im Isus kaže: NEMOJ ME DODIRIVATI! Ipak, te riječi strašno pogađaju neke ljude. I premda je više nego očito kako ne žive život kojim odražavaju vatru čiste ljubavi prema Bogu, VRIJEĐA IH kada ih se udalji od sakramenata ili im se što prigovori!

 

 

 

Ne želimo suditi nikoga, ali konstatirati možemo kako takvi NE POKAZUJU NIMALO ČEŽNJE ZA BOGOM, NI MALO ŽELJE ZA BOGOM, jer im je u životu važnije SVE, a Bog dolazi na kraju kao suplement, kao DOHRANA. To je gledanje ravno MAGIJI koja Boga u Pričesti drže kao NEŠTO, a ne kao NETKO: Boga drže kao NEŠTO ŠTO IM JE CRKVA DUŽNA DATI, i uopće ne doživljavaju Boga kao OSOBU za kojim čeznu!

 

 

 

Tek trenutak u kojem im se govori onako kako je Isus Mariji Magdaleni rekao: NEMOJ ME DODIRIVATI, otkriva pozadinu takva pričešćivanja. Oni koji PONIZNO PRIHVATE poput Marije Magdalene, tu nemogućnost pričešćivanja, pokazuju ISTINSKU LJUBAV spram Onoga kojeg žele primiti u sebe. Naprotiv, oni koji se POBUNE i reagiraju BURNO, pokazuju da sebe stavljaju na mjesto Boga i suca o tome tko i kako treba primiti pričest! LJUBAV SE NAIME NE BUNI, ONA TRPI SVE I SVE PODNOSI DOK NE PRIMI LJUBAV KAO PLAĆU SVOJE LJUBAVI!

 

 

 

EUHARISTIJA: dodir koji se ne zaboravlja u onome koji voli

 

Ovu smo priču doveli do Euharistije, do svete Pričesti. Zašto? Upravo tu, u tom Presvetom Oltarskom Sakramentu, "stvarno prisutan stoji Krist, koji umro i uskrsnuo za nas. U posvećenom kruhu i vinu u nama i dalje živi ISTI ISUS KRIST IZ EVANĐELJA, kojeg su učenici pronašli i slijedili, kojeg su vidjeli razapetoga i uskrsloga, i čije je rane dodirivao Toma bacivši se potom pred Boga kličući: Gospodin moj i Bog moj!" (Sveti Ivan Pavao II, Homilija, 14-07-2020.). Euharistija nas dovodi u prigodu DOTAKNUTI ISUSA, zadovoljiti svoju ljubav do kraja dodirom voljene osobe.

 

 

 

Taj dodir bi u nama trebao ZAPALITI ŽIVU LJUBAV DUHA SVETOGA, i trebao bi u nama sažgati sve ono zemaljsko što nas od Boga može odvratiti. Tako bi Bog postao NAJVAŽNIJA OSOBA U MOM ŽIVOTU. Ta LJUBAV BI UČINILA BOGA TOLIKO PRISUTNIM U MOM ŽIVOTU, da bi se trebao upravo tako i ponašati: KAO DA STALNO STOJIM PRED BOGOM i Bog pored mene.

 

 

 

Kako se ponašamo pred nekim za koga držimo da je važan? Pazimo na svaki postupak, svaku riječ. A kada primimo Boga u pričestu, brzo zaboravljamo koga smo primili i odmah zgriješimo. Ne pokazuje li to koliko malo držimo do Boga? Ne pokazuje li to kako POSTOJI PUNO STVARI U ŽIVOTU KOJE SU NAM OD BOGA VAŽNIJE? Ne poklazuje li to kako NE ČEZNEMO ISTINSKI ZA BOGOM, već se pričešćivanje pretvorilo u jedan čin kojeg činimo po navici, bez srama i bez ljubavi?

 

 

 

Svako naše pristupanje Bogu u Oltarskom Sakramentu trebalo bi biti jedno KLANJAJNE, SLAVLJENJE BOGA. Kada netko iz naše obitelji napravi nešto lijepo, KOLIKO PUTA SPREMNO UVEĆAVAMO ZASLUGE te osobe, koliko je puta častimo premda to i nije potrebno,...? A pred Boga stupamo na isti način kao da idemo u dućan! Ili još i gore, idemo u dućan ili na kavu, pa ćemo USPUT NA MISU! Eto, da se javimo Gospodinu! Dobro, netko će dobaciti, pa i to je nešto! Jest, ali je samo "nešto"! I nije dovoljno! Jer onaj koji ČEZNE, zanemaruje SVE ZBOG OBJEKTA SVOJE ČEŽNJE. Tako tretirati Boga na "usputan" način, pokazuje nedostatak te čežnje. Prije bih kazao kako u tim ljudima gore plamičci koji će se prije ili kasnije ugasiti, a duša će se ohladiti za Boga.

 

 

 

"U Oltarskom Skaramentu našoj se kontemplaciji u ljubavi iznosi sva dubina Kristova otajstva, Riječi i Tijela, slave Božje i šatora naroda Božjeg u kojem Bog prebiva. Pred Njim ne bismo trebali dvojiti kako je BOG S NAMA, koji je u Isusu Kristu u sebe primio sve dimenzije ljudskog života osim onih koje se tiču grijeha, skidajući sa sebe svu slavu i zaodijevajući se čovječnošću. U njegovom Tijelu i Krvi očituje se NEVIDLJIVO LICE KRISTA, Sina Božjeg, koji je na najjednostavniji, ali istovremeno i najuzvišeniji način sišao među nas u svijet u kojem živimo. Ljudi svih vremena traže skrušeno:  ŽELIMO VIDJETI ISUSA (Iv 12,21), sva Crkva odgovara gestom koju je Gospodin učinio svojim učenicima u Emausu: LOMLJENJEM KRUHA. To lomljenje kruha trebalo bi nam OTVORITI OČI da BOGA TRAŽIMO ISKRENIM SRCEM. Jer u Euharistiji samo POGLEDA SRCA PREPOZNAJE ISUSA I NJEGOVU ČISTU LJUBAV kojom nam se predaje do kraja (Iv 13,1). I U TOJ GESTI PREPOZNAJE SE LICE BOŽJE" (Isto).

 

 

 

Euharistija nas dovodi u poziciju učenika koji su DODIRIVALI ISUSA: taj dodir je služio da SE UREŽE U DUŠU ŽIVA PRISUTNOST KRISTOVA. On JEST PRISUTAN U EUHARISTIJI, ali je li prisutan u nama?

 

 

 

Postoji li ČEŽNJA u nama koja nas potiče na stalno traženje Onog kojeg volimo? Bog želi da ŽIVIMO IZVAN PRIČESTI S TOM ČEŽNJOM: da s istom čežnjom živimo u kući, idemo na posao, da se družimo s prijateljima. Traži da s ISTOM ČEŽNJOM ŽIVIMO SVAKODNEVICU: da živimo svakodnevicu čeznući za Bogom i shvaćajući kako je BOG VAŽNIJI OD SVEGA u mom životu.

 

 

 

On sam tu će čežnju nasititi SOBOM U SAKRAMENTU. To nije sporno: dat će da ga dodirujemo, da ga primimo u sebe, jer Bog je spreman sve za čovjeka. No, je li čovjek spreman sve za Boga? Živim li s tom čežnjom za Bogom u srcu svoje dane? Čeznem li ja za Bogom kao što On čezne za mnom?

 

 

 

Ova HRANA S NEBA jest HRANA KOJA SITI DUŠU GLADNU BOŽJE LJUBAVI. Onima koji NE ČEZNU ZA TOM LJUBAVI, ta hrana ne predstavlja ništa- oni su se nasitili na drugim gozbama koje s Božjom nemaju puno veze!

 

 

 

 

 

 

 

 

Isusovo Božanstvo u Evanđeljima

 

Članak o povijesnoj realnosti Isusa iz Nazareta: ''U propovijedima rane Crkve Isus je bio nazivan Sinom Božjim i jedinim Spasiteljem.''

 

 

 

Baš kao što neki ljudi nastoje zanijekati povijesnost čuda, ponekad se govori da naslov „sin Božji“ u Evanđeljima samo označava određenu posebnu bliskost Isusa s Bogom. Oni koji iznose ovu tvrdnju obično ističu da taj naslov ima razne namjene u tekstovima iz tog doba. Primjenjivao se za ljude izuzetne svetosti, za Izraelce, za anđele, za kraljevsku vlast ili za ljude s nekom posebnom sposobnošću. No kada uzmemo u obzir prispodobe iz Evanđelja, ponovno postaju očite razlike koje se mogu objasniti samo ako se uvidi Kristova božanska narav.

 

Tako Evanđelje po Marku svjedoči o činjenici da Isusova osobnost nadilazi onu običnog čovjeka. Dakako, povremeno Isusa nazivaju sinom Božjim oni koji možda tu frazu upotrebljavaju u uobičajenom značenju koji je tada imala, bez uviđanja njenih dubljih implikacija.

 

Čujemo također Očev glas pri Krštenju i Preobraženju koji svjedoči da je Isus Sin Božji. U svjetlu te objave možemo u mnogim drugim odlomcima uvažiti stvarni i jedinstveni značaj Kristovog božanskog sinovstva. Na primjer, Isus predstavlja sebe kao „sina ljubljenoga“ u prispodobi o vinogradarima ubojicama, a samim time kao izrazito drugačiji lik od onih ranije poslanih. On također pokazuje jedinstveni osobni odnos sinovstva i povjerenja prema Ocu kad ga zove Abba [12], Tata ili „Papa“ (Markovo je jedino Evanđelje koje sadrži taj izraz). U tom kontekstu zanimljivo je vidjeti kako je evanđelistova vjera u Isusovo božanstvo istaknuta već u prvom retku „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega“ [13], te u satnikovoj ispovijedi pred kraj Evanđelja: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ [14]

 

U Matejevom Evanđelju Isusovo se božansko sinovstvo spominje češće nego u Markovom. Taj naslov proglašen je od strane opsjednutih, od satnika, od prolaznika ispod Križa na Kalvariji, od svećenika, te od strane Petra i učenika, posebno nakon čuda. Čak i jasnije nego kod Sv. Marka uočavamo da ga nisu svi koji ga zovu sinom Božjim doista priznali kao takvog, ali ipak evanđelist koristi tu činjenicu kao protutežu onima koji priznaju njegovo istinsko dostojanstvo.

 

Treći pak evanđelist naglašava Isusov odnos s Ocem, uokviren u okruženje molitve, intimnosti i povjerenja, sebedarja i predanja, sve do posljednjih riječi izrečenih na Križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ [15]

 

U isto vrijeme lako se primjećuje kako su Isusovi život i poslanje neprestano vođeni Duhom Svetim, i to od samog Navještenja kad je objavljeno njegovo božansko sinovstvo. Istodobno s tim značajkama koje ističe Sv. Luka, pronalazimo i druga svjedočanstva zajednička ostalim evanđelistima: zli duhovi nazivaju Isusa „Sinom Božjim“ u kušnjama u pustinji i tijekom ozdravljenja opsjednutih ljudi u Kafarnaumu i Gerazu.

 

Kod Sv. Ivana, Kristovo božansko sinovstvo predstavljeno je u svojem najdubljem nadnaravnom smislu. On je Riječ, koja je u Božjem krilu i koja se utjelovljuje. On je pretpostojeći, postoji prije Abrahama. On je poslan od Oca i sišao je s nebesa... Ove osobine ističu stvarnost Isusova božanstva. Tomina ispovijest njegova božanstva može se promatrati kao vrhunac ovog Evanđelja, koje je zapisano „da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ [16]

 

Kod Sv. Ivana, možda više nego u ikojem drugom Evanđelju, potvrđivanje Isusova pravog božanstva jasno čini ključni dio same srži apostolskog propovijedanja. Štoviše, ovo potvrđivanje utemeljeno je na svjesnosti koju je i sam Krist imao tijekom svog vremena na zemlji.

 

U tom smislu, posebno je korisno prisjetiti se (i to je nešto što svi evanđelisti bilježe) kako Isus razlikuje svoj odnos s Ocem od odnosa s drugim ljudima: „Ima koji me slavi – Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog;“ [17] „Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.“ [18] Izraz „Oče naš“ pojavljuje se na Isusovim usnama samo u jednoj prilici, kada učenike uči moliti. Krist nikad nije svoje posebno sinovstvo stavio na istu razinu kao ono svojih učenika. To je znak svjesnosti koju je on sam imao o svojem božanstvu.

 

Propovijedanje rane kršćanske zajednice koristilo je proglase, kateheze, opomene i argumente u prilog vjere, oblike koji su također prisutni u evanđeoskom pripovijedanju. No, ta činjenica utjecala je više na književni stil nego na stvarne događanje koje bilježi.

 

Korisno je shvatiti da su zahtjevi propovijedanja značili odabir određenih odlomaka ispred mnogih drugih koji su mogli biti korišteni [19], i da je to potaklo evanđeliste da predstave Kristov život na način koji je bio više teološki nego biografski, više tematski nego kronološki. Ali nema razloga za pomisao da ih je to navelo da krivotvore sjećanja, stvore ih ili izmisle.

 

Štoviše, uključivanje zbunjujućih izraza i događaja još je jedan dokaz vjerodostojnosti Evanđelja. Zašto bi Krist bio kršten ako nije imao grijeha? Čemu spominjati očito Isusovo neznanje o ponovnom Dolasku, ili da povremeno nije bio u stanju činiti čuda, ili da je bio umoran? Drugi znak vjerodostojnosti jest semitski oblik riječi te upotreba izraza koji su arhaični ili nisu preuzeti u kasnijoj teologiji, kao što je „Sin Čovječji“.

 

Evanđeosko pripovijedanje ispunjeno je zgodama koje pokazuju otvorenost i prirodnost. One su znak njegove istinitosti i želje da se prepriča Isusov život u okviru Crkvene tradicije. Tko god sluša i prima Riječ može postati učenik. [20]

 

U kršćanskoj poruci, vjeri i povijesti, teologija i razum su isprepleteni, a apostolski svjedoci pokazuju odlučnost temeljiti svoju vjeru na činjenicama, ispričanima s iskrenošću. Na stranicama Evanđelja Krist se objavljuje ljudima svih vremena, u stvarnosti svog života i svoje poruke. Čitajući ih predstavljeno nam je mnogo više od samog moralnog ideala ili doktrine.Ponukani smo „Isusov život promatrati od rođenja u jaslama do njegove smrti i njegova uskrsnuća,“ [21] jer „kad neku osobu ljubimo, željeli bismo da o njoj sve doznamo, pa i najmanje pojedinosti, kako bismo se s njom mogli što bolje poistovjetiti.“ [22]

 

B. Estrada

 

Reference:

 

[12] Mk 14:36.

 

[13] Mk 1:1.

 

[14] Mk 15:39.

 

[15] Lk 23:46.

 

[16] Iv 20:31.

 

[17] Iv 8:54.

 

[18] Iv 20:17.

 

[19] usp. Iv 21:25.

 

[20] usp. Joseph Ratzinger (Benedikt XVI), Isus iz Nazareta, 4. poglavlje, str. 117.

 

[21] Susret s Kristom, br. 107.

 

[22] isto.