Roditeljsko pravo na obrazovanje njihove djece (I)

 

“S obzirom da je obrazovanje prvenstveno odgovornost djetetovih oca i majke, bilo koji drugi posrednik obrazovanja je takav po roditeljskom dopuštenju i podređen im je.“ Novi članak iz serije o obitelji.

 

Obiteljski život

 

Članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima kaže da roditelji imaju pravo izabrati kakvo obrazovanje žele za svoju djecu. [1] Nadalje, zemlje potpisnice uključile su ovo načelo među temeljna prava koja država ne može ukinuti niti njima manipulirati. Ljudska bića su po svojoj urođenoj prirodi društvena i ovisna, s ovisnošću koja se najjasnije pokazuje u godinama djetinjstva. Svi muškarci i žene, kako bi savladali znanje i kulturu u društvenom okruženju, trebaju dobiti obrazovanje.

 

Dijete nije samo stvorenje bačeno u svijet. U ljudskoj osobi postoji bliska povezanost između stvaranja i obrazovanja, toliko da se ovo potonje može smatrati produžetkom ili dopunom stvaranja. Svako dijete ima pravo na obrazovanje kako bi se razvile njegove ili njezine mogućnosti, a prateće ovom pravu je dužnost roditelja da obrazuju svoju djecu.

 

Iskazivanje Božje ljubavi

 

Prava da obrazujemo i budemo obrazovani ne ovise o tome da li su uključena u pozitivni zakon, niti o tome da li ih „omogućava“ društvo ili država. Oni su primarna prava u najjačem smislu te riječi.

 

Pravo roditelja da obrazuju djecu je u službi dječjeg prava primanja obrazovanja koje odgovara njihovom ljudskom dostojanstvu i njihovim potrebama. Kasnije se pravo temelji na prijašnjemu. Napadi na roditeljsko pravo u ovom slučaju završavaju kao napadi na dječje pravo na obrazovanje, koje bi društvo trebalo po pravdi prepoznati i braniti. Unatoč tome što dječje pravo na obrazovanje ima prvenstvo, ne znači da se roditelji mogu odreći toga da obrazuju, niti s izgovorom da druge osobe ili institucije mogu bolje obrazovati njihovu djecu. Dijete je, iznad svega, dijete, i kada je kao takvo prihvaćeno u srcu obitelji predstavlja temelj za svačiji rast i sazrijevanje.

 

Obitelj je prirodno mjesto gdje se otkrivaju i uče odnosi ljubavi, služenja i međusobnog davanja, odnosa koji oblikuju najintimniju jezgru ljudske osobe. Stoga, osim kada je potpuno nemoguće, svaka bi osoba trebali biti obrazovana u srcu obitelji od oca i majke, uz pomoć drugih osoba: braće i sestara, baka i djedova, ujaka i teta, itd., u njihovim različitim ulogama.

 

Stvaranje i obrazovanje primaju novu dimenziju u svjetlu vjere. Svako dijete je pozvano na savez s Bogom i zauzvrat svojim roditeljima postaje dar koji je manifestacija njihove bračne ljubavi. Kada se rodi novo dijete, roditelji dobivaju novi božanski poziv. Bog očekuje da obrazuju svako dijete u slobodi i ljubavi, učeći ih da slobodno usmjere svoje živote prema njemu. Želi da svako dijete u ljubavi i brizi koje prima od roditelja pronađe odsjaj ljubavi i brige koje Bog ima za svaku osobu. Stoga se kršćanski otac i majka ne mogu nikad odreći prava i dužnosti da obrazuju svoju djecu. I to je istinito iz razloga koji idu dalje od osjećaja odgovornosti: jer ovo pravo i dužnost čine dio roditeljskog poštovanja prema božanstvenom pozivu koje svako dijete prima prilikom krštenja.

 

S obzirom da je obrazovanje primarno odgovornost djetetovih oca i majke, bilo koji drugi posrednik obrazovanja je takav roditeljskim dopuštenjem i podređen im je. „Roditelji su prvi i najvažniji nastavnici svoje djece i posjeduju osnovnu nadležnost u ovom području: oni su nastavnici jer su roditelji. Dijele svoju obrazovnu zadaću s drugim pojedincima ili institucijama, poput Crkve i države. Ali zadaća obrazovanja mora uvijek biti provedena u skladu s ispravnom primjenom načela supsidijarnosti.“ [2]

 

Kako bi obrazovali svoju djecu, roditelji će trebati potražiti pomoć drugih. Primanje kulturnog ili tehničkog znanja, odnosi s ljudima izvan obiteljskog kruga, itd., nužni su elementi cjelovitog rasta svake osobe, o kojima se sami roditelji ne mogu prikladno pobrinuti. Stoga, „svi sudionici u procesu obrazovanja su u mogućnosti provoditi svoje obveze samo u ime roditelja, s njihovim pristankom i, do određenog stupnja, s njihovim odobrenjem.“ [3] Takvu pomoć traže roditelji, koji niti na jednom stupnju ne gube iz vida što žele postići, te pokušavaju osigurati da ta pomoć odgovara njihovim namjerama i očekivanjima.

 

Roditelji i škole

 

Škole bi se u ovom kontekstu trebale gledati: kao pomoć roditeljima u njihovom obrazovnom radu. Svjesnost ove stvarnosti je još hitnija kada razmotrimo sve utjecaje koji u današnje vrijeme mogu voditi roditelje (u vrijeme bez potpune svjesnosti istoga) radi kojih mogu ne dosegnuti svu puninu divnog zadatka koji je pao na njih, te sa tako praktično odreći svoje uloge primarnih edukatora. Obrazovna kriza na koju nas je tako često podsjećao Benedikt XVI ima korijen u ovoj zabuni. Obrazovanje je svedeno na „prijenos posebnih radnih sposobnosti ili sposobnosti, dok ljudi nastoje težnju za srećom nove generacije zadovoljiti obasipajući ih potrošačkim dobrima i prolaznim zadovoljstvima.“ [4] Kao rezultat toga, mladi se ljudi „osjećaju kao da su ostavljeni sami pred velikim pitanjima koja im se neizbježno pojavljuju,“ [5] na milost društva i kulture koji su za svoju vjeru postavili relativizam.

 

Imajući na umu ove moguće devijacije, te kao posljedicu svojeg prirodnog prava, roditelji bi trebali gledati na škole kao na nastavak svog doma, instrument njihovog roditeljskog zadatka, a ne samo kao na mjesto gdje će djeca dobiti informacije i znanje. Država bi, kao prvi zadatak, trebala čuvati slobodu obitelji, na takav način da čestito mogu izabrati škole ili mjesta za koje procjenjuju da su najprikladnije za obrazovanje njihove djece.

 

Sigurno u svojoj ulozi njegovanja općeg dobra, država ima neka prava i dužnosti vezano za obrazovanje. Na ovu ćemo se temu vratiti u sljedećem članku. Ali to sudjelovanje ne može biti u sukobu s legitimnom namjerom roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje zadržavajući plemenite ciljeve koje su sami izabrali za svoje živote, te one za koje smatraju da obogaćuju njihovo potomstvo. Kako Vatikan II uči, javna je vlast „vezana načelima jednake pravednosti osigurati da su državne subvencije školama tako raspodijeljene da roditelji mogu uistinu biti slobodni izabrati školu za svoju djecu u skladu sa svojom sviješću.“ [6] Zato je važno da oni koji su uključeni u politiku i medije u najvećoj mogućoj mjeri teže čuvanju i promicanju ovog prava.

 

Roditeljska se briga za obrazovanje djece pokazuje na nebrojene načine. Neovisno u kojoj ustanovi njihova djeca uče, prirodno je da su zainteresirani za atmosferu koja tamo prevladava i sadržaj učenja. Ova briga štiti slobodu učenika, pravo da njihova osobnost ne bude iskrivljena ili njihove sklonosti zatomljene, pravo da prime zdravu formaciju, bez zloupotrebe njihove prirodne gipkosti da im se nametnu mišljenja ili ljudske predrasude. Tako se djeci pomaže razviti zdrav kritični razum i jasno im se daje do znanja da interes njihovih roditelja za to područje ide dalje od ocjena i rezultata testova.

 

Komunikacija između roditelja i nastavnika jednako je važna kao i komunikacija između roditelja i djece. Jasna posljedica gledanja na školu kao na drugi instrument obavljanja vlastitih obrazovnih zadataka je preuzimanje aktivnog interesa za inicijative i ciljeve škole. Srećom, škole sve češće, bilo javne ili privatne, organiziraju dane otvorenih vrata, sportske događaje ili akademske informativne sjednice. Oba bi roditelja, ukoliko je moguće, trebala sudjelovati posebno u potonjem tipu sastanka, iako to znači žrtvovanje vremena ili preraspodjelu obveza. Na taj se način djeci, bez potrebe da se to izgovori, jasno pokazuje da oba roditelja smatraju školu bitnim elementom obiteljskog života.

 

U tom smislu, uključivanje u roditeljska društva (pomaganje u organizaciji događaja, davanje pozitivnih prijedlog, čak i sudjelovanje u upravljačkim tijelima) otvara širok raspon novih mogućnosti za aktivnu suradnju. Ovaj će napor svakako zahtijevati duh žrtve: posvećivanje vremena bavljenju drugim obiteljima, upoznavanje učitelja, dolazak na sastanke… Bez obzira na to ove će teškoće biti višestruko nagrađene otvaranjem mnogih mogućnosti za apostolat, posebno za duše zaljubljene u Boga i željne služiti. Iako pravila škole možda ne dopuštaju izravno miješanje u neke vidove obrazovnih programa, uvijek će biti moguće ohrabriti nastavnike i administrativno osoblje da teže tome da škola prenosi ljudske vrline i ljubav prema plemenitim vrijednostima i ljepoti. Ostali roditelji su prvi koji su zahvalni za taj napor. Za njih otac ili majka uključeni u rad škole, koji na svoju inicijativu pokazuju jaku brigu za okruženje u učionici ili druge vidove, postaju netko od koga će tražiti savjet o obrazovanju svoje djece. To otvara put stvaranju prijateljstava, te prema apostolatu koji na kraju koristi svima čija su djeca uključena u školu. Tako će ono što je sv. Josemaría napisao u Putu o plodonosnosti osobnog apostolata postati stvarnost: „Među onima oko vas, apostolskim duša, vi ste kamen koji je pao u jezero. Sa svojim riječima i primjerom radite prvi val …. koji će proizvesti drugi… pa još jedan, i još jedan… svaki put sve širi. Da li sada razumijete veličinu svoje zadaće?“ [7]

 

J.A. Araña - C.J. Errázuriz

 

Bilješke:

 

[1]Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, 10. prosinca 1948., br. 26.

 

[2] Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 2. veljače 1994., br. 16.

 

[3] Ibid.

 

[4] Benedikt XVI, Obraćanje Rimskoj biskupskoj skupštini, 11. lipnja 2007.

 

[5]Benedikt XVI, Obraćanje Talijanskoj biskupskoj konferenciji, 28. svibnja 2008.

 

[6] Vatikan II, Deklaracija Gravissimum educationis, br. 6.

 

[7] Sv. Josemaría, Put, br. 831.

 

 

 

 

"VJERUJEM U ŽIVOT VJEČNI"

 

Nakon što smo razmišljali malo o USKRSNUĆU TIJELA, sada želimo pojasniti CILJ toga uskrnuća. Nakon smrti čovjeka otvaraju se egizstencijalna pitanja: ŠTO SE DOGAĐA? KAMO IDEMO? HOĆEMO LI NESTATI? ŽIVIMO LI DALJE? Ova pitanja odjek su naših života koje živimo sada I otkrivaju brigu za vlastiti život. Stoga Vas želimo upoznati I s ovim dijelom naučavanja Crkve, koja govori o POSEBNOM SUDU ili onom neposrednom sudu nakon smrti, o STANJU u kojem ćemo se naći nakon smrti (RAJ, ČISTILIŠTE, PAKAO), o POSLJEDNJEM SUDU I o konačnom cilju našeg života- POTPUNOM ZAJEDNIŠTVU S BOGOM, koje nazivamo NEBOM. Donosimo Vam tekst iz Katekizma Katoličke Crkve u kojem se obrazlažu ove teme.

 

I. Posebni sud

 

1022 Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje,ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi. Uvečer našega života, bit ćemo sudjeni prema ljubavi.

 

II. Nebo

 

1023 Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slicni Bogu, jer ga gledaju "kao što jest" (1 Iv 3,2), licem u lice: Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem odredjenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina našega Isusa Krista, (...) i svih drugih vjernika koji su umrli pošto su primili sveto Kristovo krštenje, u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje (...) ili, ako je nešto bilo ili nešto bude što treba očistiti, čim, poslije svoje smrti, budu očišćene (...) i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda - i to nakon uzašašća Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo - bile su, jesu i bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih andjela. One su poslije muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Božju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja. 1024 Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, andjelima i svim blaženicima - zove se "nebo". Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.

 

1025 Živjeti u nebu znaci "biti s Kristom". Izabranici žive "u njemu", ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Život znači biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je život, tu je kraljevstvo.

 

1027 To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vječnog) Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne udje, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9).

 

1028 Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva "blaženim gledanjem".

 

III. Konačno čišćenje ili Čistilište

 

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

 

1031 To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudjenih, Crkva naziva Čistilištem. Nauk vjere s obzirom na Čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o čistilisnoj vatri: Što se tiče nekih lakih pogrešaka, treba vjerovati da prije općeg suda postoji čistilisna vatra, prema onome što potvrdjuje Onaj koji je Istina, govoreći da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga neće biti oproštena ni na ovom ni u budućem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu. 1032 Taj se nauk takodjer oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o čemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva takodjer preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pružajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni zrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će nasi prinosi za pokojne tim pokojnicima pruziti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.

 

IV. Pakao

 

1033 Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju "pakao".

 

1035 Crkva u svom naučavanju potvrdjuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

 

1036 Izjave Svetoga pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obraćenje: "Udjite na uska vrata! Jer siroka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13-14): Budući da ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovršivši jedini tijek našega zemaljskog života, zaslužimo s njim ući na svadbu i ubrojiti se medju blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vječni oganj, u vanjske tmine, gdje "će biti plač i škrgut zubi". 1037 Bog nikoga ne predodredjuje za pakao; za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrdje Boga, koji "neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju" (2 Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj žrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari naše dane svojim mirom, izbavi nas od vječne osude i ubroji nas medju izabrane svoje.

 

V. Posljednji sud

 

1038 Posljednjem sudu prethodit će uskrsnuće svih mrtvih, "pravednika i nepravednika" (Dj 24,15). To će biti "čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izici će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5,28-29). Tada će Krist "doći u slavi i svi andjeli njegovi s njime (...). I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlucuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desna, a jarce slijeva (...). I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (Mt 25,31. 32. 33. 46).

 

1039 Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakoga čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili propustio učiniti : Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno - da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti (Ps 50,3) (...) okrenut će se prema zlima: "Ja sam, reci će im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca - a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vas bi dar bio dosao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete". 1040 Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlučuje o njegovu dolasku. Po svom će Sinu Isusu Kristu izreći tada konačni pravorijek o svoj povijesti. Tada ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjedjuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti.

 

VI. Nada novih nebesa i nove zemlje

 

1042 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Božje doći će u svoj punini. Poslije općega suda, pravednici će, proslavljeni u tijelu i duši, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam će svemir biti obnovljen: Tada će Crkva "biti dovršena u nebeskoj slavi, kad dodje vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s čovjekom tijesno povezan i po njemu dostiže svoj cilj, u Kristu savršeno obnovi". 1043 Tu tajanstvenu obnovu, koja će preobraziti čovječanstvo i svijet, Sveto pismo naziva "nova nebesa i nova zemlja" (2 Pt 3,13). To će biti konačno ostvarenje Božjega nauma da se " u Kristu uglavi sve - na nebesima i na zemlji" (Ef 1,10).

 

1044 U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati medju ljudima. "I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer - prijašnje uminu" (Otk 21,4).

 

1045 Za čovjeka taj će svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila "kao sakrament". Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21,2), "Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu" (Otk 21,9). Vise neće biti ozlijedjena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva.

 

1046 U pogledu svemira, Objava potvrdjuje duboko sudbinsko zajedništvo tvarnoga svijeta i čovjeka: "Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih (...)" u nadi da se oslobodi "robovanja i pokvarljivosti (...). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porodjajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (Rim 8,19-23). 1047 I vidljivi je svemir, dakle, odredjen da se preobrazi, "da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u službi pravednicima", sudjelujući u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.

 

1048 "Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se radjaju u ljudskom srcu".

 

Ukratko

 

1051 Svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih.

 

1052 "Vjerujemo da duše svih onih koji umru u Kristovoj milosti (...) sačinjavaju narod Božji poslije smrti, koja će konačno biti uništena u dan uskrsnuća, kad će se duše ponovno sjediniti sa svojim tijelima".

 

1053 "Vjerujemo da mnoštvo duša, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sačinjavaju nebesku Crkvu, gdje, u vječnom blaženstvu, gledaju Boga kakav jest, i gdje su, u različitom stupnju, pridružene svetim andjelima u božanskom vladanju proslavljenog Krista, posredujući za nas i svojim bratskim zauzimanjem pomažući nasoj slabosti".

 

1054 Oni koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, poslije smrti podnose čišćenje, da postignu svetost potrebnu da mogu ući u Božju radost.

 

1055 Na temelju "općinstva svetih", Crkva pokojne preporučuje Božjem milosrdju i prikazuje za njih molitve, napose svetu euharistijsku žrtvu.

 

1056 Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na "tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti", koja se zove "pakao".

 

1057 Glavna je paklena kazna u vječnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom može čovjek naci život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.

 

1058 Crkva moli da se nitko ne izgubi: "Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe". Ako je istina da se nitko ne može sam spasiti, jednako je istina da Bog hoce "da se svi ljudi spase (...)" (1 Tim 2,4) i da je njemu "sve moguće" (Mt 19,26).

 

1059 "Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje i ispovijeda da će se na Sudnji dan svi ljudi sa svojim tijelima pojaviti pred Kristovim sudištem, da polože račun za svoja djela".

 

1060 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo će Božje postici svoju puninu. Tada će pravednici, proslavljeni u tijelu i duši zauvijek kraljevati s Kristom, i sam će tvarni svemir biti preobražen. Bog će tada biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vječnom životu.

 



 



 

 

VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA

 

Ovaj je članak potaknut nedjeljnim evanđeljem u kojem sadućeji govore o uskrnuću mrtvih. Njihovo naučavanje nije priznavalo uskrsnuća, a danas na jednak način govore mnogi. Na žalost, I među kršćanima postoje ljudi koji o ovome ne znaju ništa, u ovo ne vjeruju ili znaju premalo da bi o tome imali neko svoje mišljenje. Ovdje smo izvadcima iz Katekizma Katoličke Crkve pokušali donijeti jedan presjek onoga što nas Crkva uči vjerovati o USKRSNUĆU TIJELA.

_______________________________________________________________________________________________

 

989 Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo, da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Kao što je bilo njegovo, tako će i naše uskrsnuće biti djelo Presvetog Trojstva: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,11).

 

990 Izričaj "tijelo" (doslovno "put", meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. "Uskrsnuće tijela" znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša "smrtna tijela" (Rim 8,11) oživjeti. 991 Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. "Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)": (...) kako neki medju vama govore da nema uskrnuća mrtvih? Ako nema uskrnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (...) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,12-14.20).

 

994 Jos više: Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: "Ja sam uskrsnuće i život (...)" (Iv 11,25). Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajuči život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom dogadjaju on govori kao o "znaku Jone" (Mt 12,39), o znaku Hrama: navijesta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti.

 

995 Biti Kristov svjedok znači biti "svjedok njegova uskrnuća" (Dj 1,22), biti jedan od onih koji su "s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili " (Dj 10,41). kršćanska nada u uskrsnuće posve je odredjena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.

 



 

KAKO USKRSAVAJU MRTVI?

 

997 Što znači "uskrsnuti"? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s nasim dušama, snagom Isusova uskrnuća.

 

998 Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: "koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5, 29).

 

999 Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: "Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!" (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, "svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju"; samo će to tijelo biti preobrazeno u slavno tijelo, u "tijelo duhovno" (1 Kor 15, 44): Ali, reci će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doci? Bezumniče! što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (...) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (...) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (...) Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53).

 

1000 To "kako" nadilazi nasu maštu i nase shvaćanje; mozemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobrazenja nasega tijela po Kristu: Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Bozje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrnuća, nisu više pokvarljiva.

 

1001 Kada? Konačno "u posljednji dan" (Iv 6,39-40.44.54;11,24), "na svršetku svijeta". Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arhandjelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).

 

SUUSKRSLI S KristoM

 

1004 U iščekivanju tog dana, tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu "biti u Kristu"; odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe: Tijelo pripada "Gospodinu i Gospodin tijelu. Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (...) Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama koga imate od Boga, te niste svoji (...). Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!" (1 Kor 6,13-15.19-20).

 

SMRT

 

1006 "Zagonetka ljudskog položaja dostize vrhunac pred smrću". U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, "plaća grijeha" (Rim 6,23). I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrnuću.

 

1007 Smrt je kraj zemaljskoga života. Nas je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan svršetak života. Taj vid smrti pridaje hitnost našim životima: spomen na našu smrtnost sluzi takodjer da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme: I sjecaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (...) prije nego se vrati prah u zemlju kao što je iz nje i dosao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao (Prop 12, 1. 7).

 

1008 Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. "Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio poštedjen da nije sagriješio", postala je tako čovjekov "posljednji neprijatelj", koji treba biti pobijedjen.

 

1009 Smrt je po Kristu preobražena. I Isus, Sin BoŽji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.

 



 

SMISAO KRŠĆANSKE SMRTI

 

1010 Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivan smisao. "Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!" (Fil 1,21). "Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti" (2 Tim 2,11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju sakramentalno već "umro s Kristom", da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to "umiranje s Kristom" te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin: Dobro je za me da umrem u (eis ) Krista Isusa, vise nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rodjenje približuje (...). Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dodjem tamo, bit ću čovjek.

 

1012 Kršćanski je pogled na smrt izvanredno dobro izražen u crkvenom bogoslužju: Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.

 

1013 Smrt je svrsetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrdja koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi "jedini tijek našeg zemaljskog života", više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema "ponovnog radjanja" ("reinkarnacije").

 

1014 Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti ("Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine", Litanije svih svetih), da molimo Majku Božju da nas zagovara "na času smrti naše" (Zdravo Marijo), da se utječemo svetom Josipu, zaštitniku dobre smrti: U svakom činu i misli tako se vladaj kao da češ danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je čuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ćes biti sutra?

 

Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt,

 

kojoj nijedan čovjek ne moze izbjeći.

 

Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu;

 

blago onima koje smrt nadje

 

po tvojoj svetoj volji,

 

jer im druga smrt neće nanijeti zla.