OMILJENI SVETAC

 

Nepoznati detalji iz biografije Padra Pija: Postao je svećenik zahvaljujući požrtvovnom ocu

 

Otac Grazio je shvatio koliko snažno njegov sin želi postati kapucin, pa je odlučio zaraditi novac. Zbog toga je otputovao u New York gdje je nekoliko godina radio teške fizičke poslove

 

Piše: Rašeljka Zemunović

 

 

 

Padre Pio je odrastao u siromašnoj obitelji u provincijskom gradu Pietrelcini koji se nalazi u talijanskoj pokrajini Kampaniji. Njegovi roditelji, Grazio i Maria, bili su skromni i nepismeni ljudi. Padre Pio, koji se prije ulaska u samostan zvao Franjo, još je kao dječak osjetio poziv i odlučio pristupiti kapucinima.

 

Međutim, kako je tada imao završena samo tri razreda škole, fratri su mu odgovorili da nije dovoljno školovan za ulazak u redovničku formaciju. Njegov otac je bio svjestan koliko snažno njegov sin želi postati kapucin, pa je odlučio zaraditi novac. Zbog toga je otputovao u New York gdje je nekoliko godina radio teške fizičke poslove, donosi Aleteia.

 

Nakon povratka u Italiju, Grazio je sinu platio učitelja koji je dječaka do šesnaeste godine pripremio za ulazak u samostan. Padre Pio je u novicijat Manje braće kapucina ušao 6. siječnja 1903. Jedan rođak svjedoči: „Kada se Grazio vratio u Pietrelcinu, ljudi su ga pitali gdje je bio i kako je zaradio novac. On im je odgovorio, pa se jedan dio rodbine odlučio preseliti u New York, gdje još uvijek žive rođaci Padra Pija. Jedan od najomiljenijih svetaca dakle vjerojatno nikada ne bi postao svećenik da nije bilo njegova skromnog i požrtvovnog oca.

 

 

 

 

 

 

PREFEKT KONGREGACIJE ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA

 

Kardinal Robert Sarah: ‘Vratite mise s narodom!’

 

“Prihvatili smo udaljenost od Gospodinova oltara kao svojevrsno vrijeme euharistijskog posta, i to je bilo korisno kako bismo ponovno otkrili njegovu vitalnu važnost, ljepotu i neizmjernu dragocjenost. Dakle, što je prije moguće, vratimo se euharistiji i osobno sudjelujmo na misama u crkvama

 

Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah (75) obratio se pismom svim predsjednicima katoličkih biskupskih konferencija te im ukazao na nužnost povratka u normalni kršćanski život koji uključuje fizičku nazočnost vjernika na kršćanskim obredima i misama, nasuprot raširenim “virtualnim misama” koje se služe zbog pandemije koronavirusa, a koje nikako ne mogu zamijeniti osobno sudjelovanje kršćana u liturgiji, prenosi u subotu 12. rujna Vatican News.

 

Moramo se nužno što prije vratiti normalnom iskustvu kršćanskog života kroz fizičku nazočnost vjernika na misama gdje to okolnosti dopuštaju, stoji u pismu pod naslovom “Vratimo se euharistiji s radošću!” kardinala Saraha poslanom na adrese svih predsjednika (katoličkih) biskupskih konferencija u svijetu, a koje je 3. rujna odobrio papa Franjo.

 

Kardinal Sarah u pismu navodi da je svjestan da je pandemija koronavirusa izazvala preokrete, ne samo u društvenim i obiteljskim odnosima, već i u životu kršćanske zajednice, uključujući i liturgiju, te smo se svi morali prilagoditi novonastalim okolnostima.

 

Ova je Kongregacija duboko zahvalna biskupima i biskupskim konferencijama na njihovom zalaganju i trudu, pokušavajući na najbolji mogući način odgovoriti na ovu nepredviđenu i složenu situaciju u kojoj se nalazimo, istaknuo je kardinal Sarah u svome pismu.

 

No, dodao je, također, da bi biskupi trebali voditi računa o higijenskim i sigurnosnim propisima koje nalažu civilne vlasti, ali da istovremeno ne bi smjeli sterilizirati vjerske obrede, čime bi nesvjesno unosili strah i nesigurnost u vjernike.

 

Kršćanska zajednica nikad nije težila izolaciji i Crkva nikad nije bila zgrada zatvorenih vrata, napisao je kardinal Sarah u pismu biskupima svijeta, naglasivši da sredstva javnog priopćavanja obavljaju zahvalnu službu u vidu prijenosa euharistije, ponajprije za bolesne i one koji iz raznih razloga ne mogu osobno nazočiti na misi.

 

Mediji su obavili veliku ulogu u vrijeme kada zbog zahuktale pandemije nije bilo moguće organizirati mise s narodom, međutim nijedno emitiranje mise putem medijskih kanala nije usporedivo s osobnim sudjelovanjem na euharistiji niti ga može zamijeniti. Štoviše, time riskiramo da se s vremenom udaljimo od osobnog i intimnog susreta s utjelovljenim Bogom čija prisutnost među njegovim narodom nije virtualna, već stvarna, istaknuo je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.

 

U pismu, nadalje, navodi da moramo biti svjesni da Bog nikad ne napušta čovječanstvo koje je stvorio te da čak najteže kušnje mogu donijeti plodove milosti.

 

Prihvatili smo udaljenost od Gospodinova oltara kao svojevrsno vrijeme euharistijskog posta, i to je bilo korisno kako bismo ponovno otkrili njegovu vitalnu važnost, ljepotu i neizmjernu dragocjenost. Dakle, što je prije moguće, vratimo se euharistiji i osobno sudjelujmo na misama u crkvama, zaključuje kardinal Sarah, uz nadu da će se to ubrzo i dogoditi diljem svijeta, kada se se utvrde i usvoje konkretne i učinkovite epidemiološke mjere koje se mogu poduzeti kako bi se širenje koronavirusa svelo na najmanju moguću mjeru ili kako bi se posve iskorijenio virus, izvještava u subotu 12. rujna Vatican News.

 

Inače, kardinala Saraha, rodom iz Gvineje, na čelo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata postavio je papa Franjo 24. studenoga 2014. godine, a kardinalom ga je imenovao papa Benedikt XVI. 20. studenoga 2010. godine.

 

 

Pametni telefoni za mlade ljude: za i protiv

 

Srednjoškolci diljem svijeta vode borbu s kontrolom nad korištenjem svojih mobilnih telefona. Ravnatelj srednje škole u Washington DC-u ponudio je neke savjete na osnovi svog bogatog osobnog iskustva.

Radosno primjećujemo kako ima ravnatelja koji ne odobravaju svaku novotariju i paze na to kako se one koriste. Ovaj tekst je napisan ne kako biste neke stvari djeci zabranili, jer zabranom se ne ispunja smisao odgoja, VEĆ KAKO BI ODGOJILI DJECU NA ISPRAVAN NAČIN, i uputili kako se ispravno koristiti materijalnim dobrima.

Drugim riječima, izbjegavajući svako popuštanje prohtjevima djece, ali i nerazborito rigorozan odnos u odgoju, nalazimo na tekst koji upućuje kako PREKO MODERNIH STVARI ODGAJATI DJECU i kako u modernim stvarima pronalaziti ono što je ispravno.

 Pismo Alvara J.de Vicente, ravnatelja osnovne škole u Washington DC-u.

 

piše: Alvaro J. de Vincente, ravnatelj High scholl Washington D.C.

 

Dragi roditelji,

 

Pametni su telefoni tu i ostat će tu. Zapravo, to i nije u potpunosti točno jer će ih s vremenom zamijeniti još sofisticiraniji alati. Međutim, istina je da se pametni telefoni danas često koriste, čak i među srednjoškolcima. Ovo pismo ima za cilj predstaviti neke od ideja koje se tiču mudrog korištenja – to je tema koja je zanimljiva svim roditeljima srednjoškolaca, ali i vama s mlađom djecom jer će i oni uskoro biti tinejdžeri.

 

Glavni argumenti koje tinejdžeri koriste za posjedovanje pametnog telefona su sljedeći:

 

1) telefon je sredstvo za komunikaciju s prijateljima i obitelji,

 

2) pruža roditeljima mir je znaju da uvijek mogu kontaktirati svoju djecu,

 

3) vrlo je zgodan za uskladiti obiteljski raspored koji je često kompliciran,

 

4) to je put budućnosti i vrijeme je da ga se prihvati, tinejdžeri trebaju naučiti kako ga ispravno koristiti do kraja svog života, i

 

5) postalo je sve teže pronaći ne-pametni telefon.

 

Prva tri argumenta predstavljaju slučaj kad se može imati bilo koji tip mobitela s obzirom da svi mogu služiti za zvanje i slanje poruka. Istina je da u vremenu kad roditelji često moraju izvoditi čarolije s rasporedima više članova obitelji, instant pristup djeci može biti vrlo koristan. Ali i jednostavan mobitel omogućit će vam da postignete cilj te zovete i šaljete poruke svojoj djeci kad god zatrebate. Svi ćemo mi s vremenom posjedovati sve više tehnologije za kojom posežemo i koja nam olakšava život. I stoga, evo razloga da pametne telefone vidimo kao trend, trend koji je neizbježan i koji stoga mora biti prihvaćen.

 

No činjenica da će tehnologija sve više biti dijelom naših života ne znači da bi vaša djeca trebala prigrliti svaki novi uređaj koji se pojavi. Na vama roditeljima je da odlučite je li svaki napredak tehnologije dobar za vašeg sina i je li dobar za dinamiku vaše obitelji. Bolji TV možda neće biti prikladan za vašu obitelj ako ste već otkrili da vam gledanje televizije oduzima previše vremena i nastojite ga se riješiti. Prijenosno računalo možda nije super za vašeg sina ako mislite da on već provodi previše vremena za stolnim računalom.

 

Ne biste se smjeli bojati tehnologije, već samo biti oprezni i pronicljivi.

 

Slažem se da postoji prednost za mlade ljude koji nauče dobro koristiti trenutačnu tehnologiju jer će ju vjerojatno vrlo brzo zatrebati. To je ono što se u današnje vrijeme zove biti dobar digitalni građanin. Argument za dopuštanje posjedovanja pametnog telefona za srednjoškolce je činjenica da je bolje da ga nauče pravilno koristiti dok su još kod kuće, prije nego odu na fakultet i osamostale se.

 

Pitanje karaktera

 

Glavni čimbenik u učenju korištenja pametnog telefona nije vezan uz tehnologiju, već karakter osobe. Pravo je pitanje hoće li vaš sin gospodariti telefonom ili će telefon gospodariti njime? Naučiti koristiti pametni telefon na ispravan način stvar je volje, snage karaktera, discipline, samokontrole, temperamenta.

 

Ima li vaš sin snagu volje da upravlja pametnim telefonom i koristi ga razborito? Pametni telefon neizmjerno je moćan, neizbježno atraktivan, potencijalno ovisnički alat za sve nas, ali puno više za tinejdžere. Ima li vaš sin snagu karaktera posjedovati pametni telefon, a da ga ne zlorabi?

 

Kako biste procijenili njegovu snagu karaktera, možda možete razmotriti kakav je na drugim područjima svog života. Kako održava red u svojoj sobi, kako mu izgleda krevet, odjeća, školska torba i ostale privatne stvari? Kako upravlja svojim rasporedom - je li netko tko je sklon odlagati stvari za kasnije ili je marljiv u onome što treba napraviti? Radi li ono što želi ili ono što bi trebao?

 

Ako nema samokontrolu za slijediti svoj vlastiti raspored i raditi što bi trebao, već ide linijom manjeg otpora i uglavnom radi što želi, tada će pametni telefon biti najbolji neiscrpni izvor ometanja, odgađanja i slabljenja volje za njega.

 

Ima li disciplinirane radne navike? Je li već disciplinirani radnik kakvim biste vi htjeli da s vremenom postane? Ako nije, onda treba manje stvari koje mu odvraćaju pozornost, a ne više.

 

Je li društven? Srami li se u izravnim odnosima, licem u lice? Pametni telefoni pružaju lažno utočište za sramežljive ljude na način da im je manje neugodno što ne razgovaraju s drugima i čak ih ni ne gledaju jer je lakše zabiti glavu u ekran i izbjegavati sve oko nas.

 

Dakle, iako se slažem da postoji korist da mladi ljudi nauče ispravno koristiti pametne telefone, pravo je pitanje: kako ih naučiti ispravnom korištenju? Preduvjet je da se mladi čovjek nauči samokontroli. Malo ih je takvih, a i oni koji jesu riskiraju da izgube tlo pod nogama u bitci za samokontrolu samim time što imaju pristup mobitelu.

 

Traženje ispravne tehnologije

 

Konačno, sve je teže kupiti običan telefon. Dobro, teže ne znači i nemoguće, barem ne još, iako ćemo možda doći do toga kada će samo neki antikvarijati imati obične mobitele.

 

Lakoća nabavljanja običnog mobitela nije važan čimbenik za razmotriti s obzirom da to nema veze s onim što je dobro za vašeg sina. Ako je nabavljanje pametnog telefona ispravno učiniti, onda je lakoća nabavljanja dobrodošla, ali ako je nabava običnog mobitela ispravna stvar za učiniti, onda je poteškoća nabavke neugoda, iako je to ipak mala cijena za učiniti ispravnu stvar za vašeg sina.

 

Mana korištenja pametnog telefona

 

Ako ne postoji stvarna korist od toga što vaš sin ima pametni telefon, ima li stvarne štete u njegovom posjedovanju? Je li nabavljanje pametnog telefona za vaše dijete neutralan prijedlog? Već sam ukazao na neke potencijalne nedostatke, ali bit ću nešto malo određeniji u navođenju mana, bez nekog redoslijeda važnosti.

 

Prvo, velika je većina tinejdžera neumjerena. Oni su u periodu svoga života kada imaju snažne strasti i emocije, ali samo polurazvijenu volju. Snažne su strasti kod tinejdžera dobre jer pokazuju da su živi, ali njihova se volja razvija i imaju veliku potrebu za podrškom.

 

Jedna od manifestacija neumjerenosti, kojoj je uzrok kombinacija jakih strasti i volje koja se razvija, je ta što tinejdžer sve želi SADA. Mladić koji prekida svoje roditelje u razgovoru pitanjima ili zahtjevima jer ne zna čekati nekoliko minuta ili mladi dečko koji želi jesti sada i ne može sačekati do večere, pokazuje svoju neumjerenost. Posebno snažan oblik neumjerenosti među tinejdžerima jest znatiželja.

 

Mladić koji mora znati rezultat sportske utakmice sada ili ne može pričekati kako bi pogledao neki smiješan video za koji su mu prijatelji rekli, nego mora zadovoljiti svoju znatiželju odmah, dječak je ili mladić koji pokazuje ovaj oblik neumjerenosti.

 

Svi patimo od ovoga i zato imamo pojavu prometnih nesreća uzrokovanih znatiželjom jer se okrećemo ne bismo li vidjeli uzrok prometne nesreće koja se dogodila ranije. Pametni telefoni vrebaju znatiželju tinejdžera tako da im omogućuju instant pristup bilo kojoj informaciji ili video zapisu koji oni žele. Pametni telefoni ukidaju potrebu za čekanjem obećavajući trenutno zadovoljenje znatiželje i na taj način mogu oslabiti volju vašeg sina, što dovodi do loše navike traženja trenutnog zadovoljstva.

 

Drugo, pametni telefon zaokuplja nečiji um i pogled usredotočujući se na ekran radije nego li na svijet oko sebe. Postajemo društvo koje gleda prema dolje i samo iznimno gleda gore ili uokolo. Za New York ponekad se kaže da je grad u kojem biste mogli biti najusamljeniji u gužvi svjetine.

 

Postoji nešto vrlo zdravo u tome da tinejdžer izađe iz svog oklopa i socijalizira se s drugima oko sebe na parkiralištu, u dnevnom boravku, u predvorju, ako ništa drugo, barem tako da ostvari kontakt očima i prepozna postojanje druge osobe.

 

Društvenost se najbolje razvija u mlađoj dobi i zato pametni telefon može spriječiti razvoj tinejdžera u samopouzdaniju osobu koja je sposobna razgovarati s onima koje baš dobro ne poznaje. Pametni telefon može jednostavno ugasiti svijet oko vašeg sina i suziti ga na slike s ekrana, i to sve na njegovu naredbu. Pametni telefon predstavlja zabavu, ali lišava osobu realnosti, a mladi čovjek može jedino biti društven ako živi u stvarnosti.

 

Treće, pametni telefon omogućuje pristup svemu što se objavljuje na Internetu. Kao što znate, pornografska industrija multimilijarderska je industrija koja ima namjeru svoje proizvode staviti u ruke, poglede, umove i duše vaših sinova.

 

Proizvođači znaju da kad je jednom mladi čovjek izložen njihovom sadržaju, veća je vjerojatnost da će isto željeti ponovno vidjeti. I da jednom kad je to vidio nekoliko puta, morat će se boriti kako bi zaustavio tu naviku. Također znamo da je izuzetno teško spriječiti pristup takvom sadržaju bez obzira na sve filtriranje i sve ostale mjere koje poduzimamo. No, nema sumnje da prevencija postaje sve teža s dodatnim potencijalnim pristupom takvim sadržajima.

 

Pametni telefon ili vrlo snažno prijenosno računalo čini ovakvu prevenciju gotovo nemogućom. Filtri, mehanizmi izvještavanja, roditeljske kontrole i slično, mogu se ugraditi, ali još uvijek postoji činjenica da postojanje pametnih telefona povećava rizik izlaganja pornografskom sadržaju. Konačno, jedini stražar koji može sačuvati od gledanja ovakvih sadržaja jest volja i samokontrola gledatelja. Nažalost, to je upravo ono uporište koje pametni telefoni mogu nagristi.

 

Štoviše, neupitno loš razlog davanja pametnog telefona svom sinu jest njegova tvrdnja da ga imaju svi, koja će postati istinita jedino ako svi roditelji u tome doista i popuste. Nije dobar razlog ni da mu ga date ako inzistira nemjerenom ustrajnošću tinejdžera. Njegova nesposobnost da prihvati „NE“ kao odgovor može biti najbolji dokaz njegovu nedostatku samokontrole za upravljanje pametnim telefonom.

 

Rizik posjedovanja pametnog telefona očito postaje sve manje i manje vrijedanprihvaćanja kako se prednost koje mobitel pruža smanjuju. Vaš sin teško može tvrditi da ima pravu korist od posjedovanja pametnog telefona, takvu korist koja nadomješta veliki osobni rizik kojem podliježe ako ga posjeduje. Upitna korist pristupa Internetu za tinejdžere umanjena je rizikom kojeg nosi taj pristup, zbog neumjerenosti gledanja u svrhu zadovoljenja nečije znatiželje i zbog štetnog sadržaja na koji mogu naići.

 

Iako se pismo odnosi na pametne telefone, ono je ustvari bilo o vašim sinovima i kako bi oni trebali koristiti tehnologiju tako da ona ne šteti njihovu razvoju. Konačno, pismo služi za razmišljanje kako osnažiti vaše sinove da postanu dugoročno razboriti korisnici tehnologije tako što će prvo zagospodariti sami sobom.

 

 

Pouzdanje u Boga

 

Borba za svetost svodi se na "dozvoljavanje Duhu Svetom da djeluje u našim dušama, surađivanje s njim, ali bez namjere da se zauzme njegovo mjesto." Članak o kršćanskom životu.

 

 

Sveti Luka nam govori kako je jednom prilikom naš Gospodin propovijedao na obali Galilejskog jezera i toliko mnogo ljudi ga je htjelo slušati da je morao tražiti pomoć. Neki ribari su ispirali svoje mreže na obali. Završili su glavninu svoga posla i pospremali su stvari, zasigurno s idejom da dođu kući što je prije moguće kako bi se odmorili. Isus je ušao u jedan od čamaca, Šimunov, i odatle nastavio govoriti mnoštvu.

 

Evanđelist nam ne govori što je naš Gospodin poučavao. On želi skrenuti pozornost na druga gledišta koja sadrže važne pouke za naš kršćanski život.

 

Borba i povjerenje

 

Možda su Petar i njegovi prijatelji mislili da će se Isus, nakon završetka govora, vratiti na obalu i otići svojim putem. No, umjesto toga okrenuo se i zamolio ih da se iznova prime posla s kojim su namjeravali završiti taj dan. Bili su iznenađeni, ali širina Šimunove duše je bila tolika da je nadvladala umor i odgovori: Gospodine, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. [1]

 

Radili su cijelu noć, i ništa nisu mogli pokazati. Znali su svoj posao dobro jer je to bio njihov posao, a imali su i puno iskustva. No, sve to nije bilo dovoljno da jamči uspjeh, pa su se vratili umorni i praznih ruku. Lako možemo zamisliti njihovo obeshrabrenje. Neki, preplavljeni osjećajem beskorisnosti, možda su čak mislili na odustanak od tog posla u cijelosti.

 

Znamo da pripovijest završava s obilnim ulovom ribe. Ako tražimo razliku između ovog uspjeha i neuspjeha prethodne noć, odgovor je jasan: Isusova nazočnost. Sve ostale okolnosti drugog pokušaja izgledale su nepovoljnije od onih ranijeg pokušaja. Primjerice, mreže nisu bile potpuno čiste, sve se zbilo u pogrešno doba dana uz dodatnu iscrpljenost ribara.

 

Naš Gospodin koristi sve to da dade i njima i nama, vrlo važnu duhovnu pouku: bez Krista ne možemo postići ništa. Bez Krista, naša borba će proizvesti samo iscrpljenost, napetost, obeshrabrenost, želju za odustajanjem. Bez Krista, pokušat ćemo sebe zavarati okrivljujući okolnosti za naš nedostatak učinkovitosti. Bez Krista, prevladat će nas osjećaj beskorisnosti. Ali s njim, ulov je obilan.

 

Svetost se ne sastoji od ispunjavanja skupa normi. To je Kristov život u nama. Stoga, umjesto da se "nešto radi ", ona se sastoji od toga da se "nešto učini", dozvoljavajući da budemo vođeni - ali odazivajući se u potpunosti. "Vi ste kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje. Trebali biste osjetiti ozbiljnu odgovornost za odgovaranje na milosti koje ste primili od Gospodina, pokazujući temeljitu budnost i voljenu čvrstoću, tako da ništa i nitko ne može izobličiti razlikovna obilježja Ljubavi koja je utisnuta u vašu dušu. "[2]

 

Dok se borimo, da bi bili sveti, nit naše volje nailazi na nit Božje volje i isprepliće se njom u jedinstveno tkanje, jedan komad tkanine koji je naš život. Ovo tkanje mora postati punije i punije, sve do trenutka kada se naša volja poistovjećuje s Božjom, i nismo u stanju razlikovati jednu od druge, jer obje traže istu stvar.

 

Gotovo na kraju svog života na Zemlji, Isus je rekao Svetom Petru: ''Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, sam si se opasivao i išao kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi te kamo ne želiš ići [3] Prije si se oslanjao na sebe, na svoju vlastitu volju, na svoju snagu; mislio si da je tvoja riječ bila sigurnija od moje [4] I sad vidite rezultate. Od sada ćete ovisiti o meni i željeti ono što ja želim ... i stvari će ići puno bolje.''

 

Unutarnji život je djelo milosti koja zahtijeva našu suradnju. Duh Sveti ispunjava jedra našeg broda svojim vjetrom. Uzvraćajući, imamo, da tako kažem, dva vesla: naš osobni napor, i povjerenje u Boga, izvjesnost da nas nikada neće ostaviti. Oba vesla su potrebna, i mi smo prisiljeni koristiti obje ruke, ako želimo da naš unutarnji život napreduje. Ako jedno ili drugo nedostaje, brod će se početi okretati u krug i bit će njime vrlo teško upravljati. Duša tada, može se reći, "šepa" , ne uspijeva napredovati, postaje iscrpljena i lako padne.

 

Ako nedostaje djelotvorna odluka da se borimo, pobožnost postaje sentimentalna, i vrline postaju rijetke. Čini se da je duša ispunjena dobrim željama, ali se one pokazuju nedjelotvorne kada dođe trenutak da se učini napor. Ako se s druge strane, sve povjerava jakoj volji, odlučnosti da se bori bez oslanjanja na našeg Gospodina, plod je suhoća, napetost, umor, odbojnost prema bitki  koja ne uspijeva privući ribe u mreže unutarnjeg života i apostolata. Duša se zatekne, poput Petra i njegovih prijatelja, u neuspjeloj noći.

 

Ako primijetimo da nam se nešto slično događa, ako povremeno padamo u malodušnost jer smo previše ovisni o vlastitom znanju ili iskustvu, o snazi volje, a premalo o Isusu, zamolimo Gospodina da dođe u naš brod. Mnogo više od rezultata naših vlastitih napora, nama je potrebna njegova prisutnost. Vidimo da njima naš Gospodin nije obećao veliki ulov, a Šimun ga nije ni očekivao. Ali on zna da je vrijedno raditi za našega Gospodina: ''in verbo autem tuo laxabo retia'', [5] na tvoju riječ bacit ću mreže.

 

Prepuštanje

 

Osvrnimo se malo i skrenimo pozornost na Isusov zahtjev. Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. [6]

 

''Duc in altum''. Izvedite svoj brod do duboke vode. Da bi ušli duboko u unutarnji život, moramo odustati od držanja naših nogu na čvrstom tlu, potpuno pod našim nadzorom; moramo ići tamo gdje bi lako moglo biti valova, gdje će se brod ljuljati i duša shvatiti da ne mora imati nadzor nad svime, gdje bismo mogli potonuti padnemo li u vodu.

 

Ne bi li bilo sigurnije na obali, ili gdje voda ne dolazi iznad koljena ili struka, ili najviše do ramena? Možda bismo se tamo osjećali sigurnije. Ali s obale se ne može uhvatiti riba vrijedna truda. Ako želimo baciti naše mreže za ribu, moramo izvesti čamac do duboke vode i odbaciti strah od gubitka obale iz vida.

 

Koliko li je često Isus prekorio svoje učenike zbog njihova straha! Zašto ste plašljivi, malovjerni? [7] Zar mi također ne zavrijeđujemo isti prijekor? "Zašto nemate vjere? Zašto želite sve nadzirati? Zašto vam je tako teško hodati kad sunce ne sja u svom svojem sjaju? "

 

Duša instinktivno pokušava pronaći referentne točke, signale koji potvrđuju da je na svom putu. Naš Gospodin nam ih često daje, ali mi nećemo rasti u unutarnjem životu, ako postanemo opsjednuti potrebom da mjerimo vlastiti napredak.

 

Možda imamo iskustvo da u trenucima nemira, kada nismo sigurni u tijek naše akcije i obuzeti željom da tražimo odgovor pod svaku cijenu, završimo pripisujući nekoj maloj okolnosti važnost kakvu objektivno nema - osmijeh ili ozbiljan pogled, riječ pohvale ili ukor, povoljna okolnost ili neuspjeh, može obojati svojim svijetlim ili tamnim nijansama stvari s kojima nemaju objektivnu vezu.

 

Rast u unutarnjem životu ne ovisi o tome da smo sigurni u Božju volju. Pretjerana želja za sigurnošću je točka gdje se dobrovoljnost spaja sa sentimentalnošću. Povremeno, naš Gospodin dozvoljava nedostatak sigurnosti koji nam, kad je dobro usmjeren, pomaže u rastu uvjerenja u ispravnost namjere. Važno je da se prepustimo u njegove ruke, jer pouzdajući se u njega nalazimo mir.

 

Cilj naše borbe nije izazivanje ugodnih osjećaja. Često ćemo ih imati, drugih puta ne. Kratko preispitivanje može nam pomoći da otkrijemo da ih možda tražimo češće nego što mislimo, ako ne za sebe, onda kao znak da je naša borba djelotvorna.

 

Naći ćemo primjerice ovo, u osjećaju obeshrabrenosti kada smo suočeni s iskušenjem kojem se nismo predali, ali koji i dalje traje, u uzrujanosti, jer smo naišli na teškoću, a mislimo da to ne bi trebalo biti teško za nas, u opažanju nezadovoljstva, jer posvećenost ne donosi sa sobom tople osjećaje koje želimo ....

 

Moramo se boriti s onime s čime se možemo boriti, ne brinući o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Naši osjećaji nisu sasvim predmet naše volje, i ne možemo ih pokušati učiniti takvima.

 

Moramo naučiti, prepustiti se, puštajući rezultate naše borbe u Božje ruke, jer samo prepuštanje, povjerenje u Boga, može prevladati ovaj nemir. Ako želimo biti uspješni ribari, moramo izvesti naš brod, in altum, gdje ne možemo dosegnuti do dna. Moramo prevladati našu želju da tražimo referentne točke, kako bi bili sigurni da idemo naprijed. No, za postizanje toga moramo se osloniti na kajanje.

 

Početak iznova

 

Šimun i njegovi drugovi slijedili su Gospodinov savjet i okružili veliko jato riba, i. . . njihove mreže su se gotovo razdirale. [8] Oni koji su došli kako bi im pomogli imali su korist od njihove smionosti, i dva čamca su prekomjerno ispunjena, gotovo do točke potonuća. Takav iznimno obilan ulov doveo je Petra do shvaćanja blizine Boga i osjećaja nedostojnosti takve prisnosti: Idi od mene, jer ja sam grješan čovjek, Gospodine [9] Ipak, nekoliko minuta kasnije, ostaviše sve i pođoše za njim. [10] I bili su vjerni do smrti.

 

Petar je otkrio Gospodina u tom izvanrednom ulovu ribe. Bi li on reagirao na isti način, da je njegov rad prethodne noći prošao dobro? Možda i ne. Možda bi u osobito bogatom ulovu prepoznao Kristovu pomoć, ali ne bi shvatio koliko je blizu Bog i da sve duguje njemu. Da bi čudo dodirnulo Šimunovu dušu, dobro je što su stvari ispale tako loše noć prije, unatoč svim njegovim iskrenim naporima.

 

Naš Gospodin koristi naše nedostatke da nas privuče k sebi, pod uvjetom da možemo napraviti iskren napor da ih prevladamo. Dakle, u borbi, moramo voljeti sebe kakvi jesmo, s našim manama. Kod postanka čovjeka, Riječ podrazumijeva ograničenja koja su dio ljudskog stanja, ona protiv kojih se i sami ponekad bunimo. Na putu poistovjećivanja s Kristom, ključno je prihvaćanja vlastitih ograničenja.

 

Koliko često je upravo mirna svijest o vlastitoj nedostojnosti ta koja nas vodi do otkrića da je Krist na našoj strani, jer jasno vidimo da riba što je nalazimo u našoj mreži nije tu zbog naše vlastite vještine, nego zbog Boga. I to iskustvo nas ispunjava radošću i uvjerava nas još jednom da nas skrušenost vodi naprijed u unutarnjem životu.

 

Zatim se poput Petra, bacamo do Isusovih nogu, i ostavljamo sve za sobom - uključujući izvanredan ulov – da bismo ga slijedili , jer je samo to važno za nas.

 

 Brza skrušenost određuje put radosti. "Tvoj unutarnji život mora biti upravo to: početi... i počinjati iznova." [11] Koliku duboku radost naša duša doživljava kad otkrivamo u praksi značenje ovih riječi! Nikad se ne umoriti od počinjanja nanovo: to je tajna djelotvornosti i mira. Oni koji gaje takav stav dozvoljavaju Duhu Svetom da djeluje u njihovim dušama, surađujući s njim, ali bez namjere da zauzmu njegovo mjesto. Oni se bore svom svojom snagom i sa punim povjerenjem u Boga.

 

J Dieguez 

 

Fusnote: 

 

[1] Lk 5:5. 

 

 

 

[2] Kovačnica,br.. 416. 

 

 

 

[3] Jn 21:18. 

 

 

 

[4] Cf. Mt 26: 34-35. 

 

 

 

[5] Lk 5:5. 

 

 

 

[6] Lk 5:4. 

 

 

 

[7] Mt 8:26. Cf. Mt 14:31. 

 

 

 

[8] Lk 5:6 

 

 

 

[9] Lk 5:8. 

 

 

 

[10] Lk 5:11. 

 

 

 

[11] Put, 292

 



 

 

SJEĆANJE NA NEPOZNATA HEROJA

 

post mortem

 

ANTE POPOVIĆ

(posvećeno svim našim herojima)

 

Ovaj tekst nije uobičajen i ne piše se svaki dan. Riječ je o tekstu koji vjerojatno mnogi neće shvatiti ozbiljno, ali vjerujem kako će oni koji se još uvijek sjećaju Domovinskog rata i svega što je nakon toga slijedilo dobro razumjeti ovo što pišem. Činim to u svoje ime u pokušaju da se NE ZABORAVI kako smo slobodu dobili na ŽRTVAMA TISUĆA NESEBIČNIH LJUDI KOJI SU U RAT OTIŠLI NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE, A DALI SU SVE IZLOŽIVŠI SVOJE ŽIVOTE ZA OVAJ NAROD I OVU ZEMLJU.

 

U vremenu kada se uglavnom naglašava crna strana naših nastojanja da stvorimo jednu zemlju, na svjetlo dana izašao je primjer života jednog našeg župljanina kojeg smo sahranili 15. 11. 2018. u Žeževici. Riječ je o GOSPODINU ANTI POPOVIĆU, tihom čovjeku koji je duže vremena živio u Zavodama, u Čelini. I ne bi ovo bila nikakava posebna priča da se na isti datum kada je Ante pokopan nije dogodila jedna “neobična” podudarnost.

 

Na dan 15. 11., prije dosta godina, morem ovoga prostora krstario je razarač SPLIT; brod smrti koji je razaranjem prijetio istoimenom gradu. Tog je dana, granata hrvatskog topništva sa Šolte pogodila taj razarač i razbila svu njegovu moć. I tu je granatu ispalio hrvatski topnik gospodin Ante Popović. Ispalio ju je 15. 11. 1991. kao član posade topničke grupe koja je branila ovaj prostor sa Šolte. Čini se slučajnost da je na isti datum ispalio grantau i bio pokopan, zar ne?

 

Bila slučajnost ili ne, potakla me je da napišem nešto o ovom gospodinu. Ante Popović se kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske i to tako što je čuo na radiju kako su nam potrebni ljudi koji znaju upravljati topovima. U “rebatinkama” je izjurio iz kuće i otišao prijaviti se. Prema riječima iz potvrde Ivana Parlova zapovjednika Šolte onoga vremena, Ante se uključio u rat kao dragovoljac 01. 10. 1991. Na Šoltu je došao probijajući pomorsku blokadu brodova JRM. Nakon onog dana kada je oslobođen ovaj prostor, Ante nastavlja sudjelovati “u svim akcijama topništva bez ikakvih zaštitnih sredstava i pod stalnim stresom, bez odore i oružja čuvajći topove praktički golim životom” (Ivan Parlov, Zapovjednik Šolte, Split, 04.11.1998. godine).

 

Ovaj posljednji natpis vjerojatno Vam zvuči kao da je iz neke molbe za vojnu mirovinu- ALI NIJE TAKO. Nakon rata, Ante se želio vratiti u “normalan” život- želio je raditi, I NIJE TRAŽIO NIKAKVIH POVLASTICA ZA SEBE. Nije tražio invalidske mirovine, nije tražio nikakve pohvale, nije tražio ništa! Nastavio je živjeti sa svojim problemima, sa svojom obitelji, u svom okruženju kao i svi drugi ljudi. Nije dao naslutiti kako je riječ o jednom ratniku, već je tiho živio poput ostalih.

 

Vjerujem kako bi mnogi na njegovu mjestu dobili mirovine i ordene, kako bi zaposlili svoju djecu preko “veze”, kako bi dobili stanove,... Ante nije tražio ništa, nije dobio ništa, A DAO JE SVE. Ante je izložio svoj život: bio je spreman žrtvovati ga i za uzvrat nije tražio ništa! I zato je Ante za mene HEROJ. Ne samo zbog njegovih postupaka na bojištu, već i NAKON RATA ANTE SE PONAŠA KAO HEROJ, RATNIK- BORI SE ZA SVOJ ŽIVOT I ŽIVOT SVOJE OBITELJI, časno i junački.

 

I ne samo to. Nakon nekog vremena razbolio se teško. Toliko se razbolio da je to utjecalo na njegove sposobnosti: njie mogao govoriti, nije mogao micati desnom rukom,... Prije tri godine, njegova želja da prima sakramente nas je povezala i upoznao sam Antu kao skromna čovjeka, ali NIJEDNOM NIJE DAO NASLUTITI KAKVU JE RATNU PROŠLOST IMAO. NI JEDNE JEDINE RIJEČI! Ni on, ni njegova obitelj! Nastupila je teška bolest. Ante je obolio od raka i umro. Bolest je podnosio JUNAČKI, onako kako to jedan kršćanin može i kako bi trebao. Pokopali smo ga 15. 11.- na onaj isti datum kada je pogodio razarač Split.

 

I dalje Vam se ovo čini slučajnost? Ne vjerujem. NA SAHRANI NITKO OD NAS SVEĆENIKA NIJE ZNAO O NJEGOVOJ RATNOJ PROŠLOSTI. Vidjeli smo HV kako mu odaje počast, ali nismo imali pojma čime je to zaslužio. Tek nakon sahrane upozorili su nas “NEKI DRUGI LJUDI” koga smo taj dan pokopali i što je on na taj datum učinio. Obitelj je poštivala želju Ante da se o tome ne govori.

 

Nije tu bilo slučajnosti nikakve. Pravi heroji ostaju heroji i nakon smrti: o Anti se više govorilo NAKON SMRTI NEGO DOK JE ŽIVIO MEĐU NAMA. Njega smrt nije ubila- ona je počela govoriti o njemu. Zato velim, ANTE JE HEROJ. Ne govoim BIO JE HEROJ, jer herojstvo ne spada u prošlost- ono je uvijek stvar SADAŠNJOSTI. To je stvar sadašanjosti jer kada kažemo ANTE JEST HEROJ, onda čvrsto potvrđujemo jednu istinitu tvrdnju. Govorimo li u prošlom vremenu, možemo pogriješiti pa ćemo morat ćemo tražiti dokaze o tom herojstvu. Govorimo li u budućem vremenu, onda će nam netko kazati da fantaziramo o nečem i morat ćemo dokazivati kako smo u pravu. Zato govorim u SADAŠNJEM VREMENU, jer ono IZRIČE ISTINU NA NAJSNAŽNIJI NAČIN: ANTE JEST HEROJ!

 

Njegovo herojstvo je izraz njegove vjere. Govorim to s punim uvjerenjem jer sam gledao čovjeka koji je UČINIO ŽRTVU NE TRAŽEĆI NIŠTA ZA SEBE. Ponovit ću jednu rečenicu iz propovijedi za hrvatske domoljube izrečene 2014. u Trnbusima: DOK HEROJI ŽRTVUJU SEBE ZA DOMOVINU, MNOGI DANAS ŽRTVUJU DOMOVINU ZA SEBE! Herojima ne treba ništa- oni žive od svoje žrtve, a kako vidite, uvijek postoji način da se o toj žrtvi govori. I kada se govori, ŽRTVA OŽIVLJAVA ONOG KOJI SE ŽRTVOVAO. Zato heroji žive, ne od naših priča, već od svojih žrtava.

 

I dalje Vam se čini slučajnim što se piše o čovjeku kojeg “nitko prije njegove smrti nije poznavao”? O čovjeku koji je sahranjen na isti datum dana u kojem je pogodio razarač Split? O čovjeku koji nikada o tome nije govorio niti je što za sebe tražio?

 

O ovom čovjeku valja govoriti ne samo zbog njega, već zbog brojih Hrvata koji su postupali poput Ante. Većina je ljudi u obranu Domovine pošla sa srcem- ne tražeći niša za sebe. I nije se marilo za svoj život. To nam pokazuju i drugi momci iz naših sela koji su poginuli: ništa, osim svoga herojstva i ljubavi nisu donijeli pred Boga. Ništa, nikakve stanove, nikakve mirovine- ništa! A dali su svoje živote za nas, i radi našega spasenja od zla!

 

POST SCRIPUTM: Zašto se sjećati heroja I ZAŠTO LIJEPO GOVORITI O NJIMA?

 

Ovakvih ljudi koji su u rat krenuli bez očekivanja za sebe, bilo je puno, a GOTOVO SVI SU U RAT POŠLI RADI OBRANE SVOJEGA DOMA, A NE RADI KORISTI! Pišem Vam ovo da NE SLUŠATE one koji govore obrnuto- NE GOVORE ISTINU. Zapravo, žele koristiti isitnu da bi u krivom svjetlu prikazali Domovinski rat. Govore stvari koje se jesu dogodile, ALI NISU BILE PRAVILO PONAŠANJA, već iznimke koje ne treba prešućivati, ali velim, koje nisu pravilo. U Domovinskom ratu je bilo loših stvari i velikih grešaka koje smo počinili. Bilo je i ljudi koji su išli u rat rado zasluga- ali velim kako oni nisu išli u prvim redovima. Čekali su, čekali i dobili su s vremenom što su htjeli. POSLUŽILI SU SE HEROJSTVOM I ŽRTVAMA LJUDI POPUT ANTE.

 

Istina je kako je bilo loših stvari i kako je bilo loših ljudi s naše strane u ovom ratu. Ipak, ta isitna nije potpuna: NAŠA JE NAKANA BILA ČISTA, MI SMO BILI ŽRTVE I IMALI SMO LEGITIMNO PRAVO BRANITI SE I UČINILI SMO TO USPJEŠNO. VEĆINA LJUDI SU ČISTA SRCA POŠLI U RAT. Stoga, nije ispravno koristiti činjenice o mirovinama i zaslugama kako bi se DOBILA KRIVA SLIKA O RATU. Čitajte pažljivo: nisam rekao kriva slika o “društvu”- već o ratu! Ne koristite stoga rat i žrtve rata za postizanje svojih, većma ideoloških ciljeva. Ili ako je već tako, molim Vas, barem nemojte o herojima pisati ružno.

 

Zašto govorim tako? Živimo u društvu u kojem stvari ne stoje kako treba. Istina je, dok su neki ratovali drugi su se bogatili. Treba li zbog toga zaboraviti ljude poput Ante ili treba li ružno govoriti o ratu kojeg su upravo takvi ljudi iznijeli na svojim leđima? NE TREBA.

 

Ružno govore o Domovinskom ratu “duhovni sinovi” onih “otaca” u čije se tekovine rata nije smjelo pipnuti. Ne daj Bože da je netko ispričao neki vic o Titu ili o partizanima. Ne daj Bože da je netko kazao kako su partizani radili zločine! Odmah bi bio osuđen! Danas ne smijem kazati vic o nekoj nacionalnoj manjini, ili o homoseksualcima. Odmah ide kazna! Drugo je vrijeme, ali su isti ljudi, i ista je pamet kao iz nekih prošlih vremena!

 

Ne želim govoriti protiv nečeg o čemu ne znam dovoljno. Ne želim ružno govoriti ni o žrtvama ljudi u Drugom svjetskom ratu, jer to nije u redu, ni ljudski, ni kršćanski. Nije u redu ružno govoriti o nikome. Stoga samo molim jedno onu gospodu koja ružno piše o ovom ratu: NEMOJTE DOMOVINSKI RAT KORISTITI ZA SVOJE PISANJE i KAO ARGUMENT SVOJE MRŽNJE SPRAM OVE LIJEPE ZEMLJE I NJEZINIH LJUDI, JER VRIJEĐATE ŽRTVE OVIH HEROJA POPUT ANTE- A NJIH JE BILA VEĆINA (usporedite brojeve sudionika rata i mirovina ako ne vjerujete). VRIJEĐATI ŽRTVE NA KOJMA POČIVA NAŠA SLOBODA, ZNAČI VRIJEĐATI I SVE NAS KOJI OVU ZEMLJU VOLIMO, premda ni jednu riječ protiv nas izravno ne kažete. Pričajte o kriminalcima, pričajte o onima koji Vas plaćaju da pišete ružno o nekome, pričajte o Crkvi ako Vas to čini sretnim,...

 

Postoji i jedna druga tema koja se tiče ovog rata. S vremenom sam upoznao mnoge životne priče ljudi koji su poginuli u ratu ili su iz njega izašli s problemima u psihi. Ne znam zbog čega, ali često čujem kako se o mnogim ljudima koji su u rat pošli govori kao o nekim kriminalcima ili ljudima sumnjiva ponašanja koji su u rat pošli “jer su morali, jer su tako sebe očistili, jer im je to bila prigoda da dobiju što žele,...” Molim Vas nemojte tako govoriti o tim ljudima. Prije smo govorili kako o HEROJIMA TREBA GOVORITI U SADAŠNJEM VREMENU, jer PROŠLOST ZNA ZAVARATI. Neka se oni koji govore tako o poginulima upitaju gdje su naši heroji SADA, a gdje su njihovi kritičari? Heroji koji su poginuli NE MOGU SE BRANITI. A da su pored nas i da mogu govoriti, možda bi se, pišem ovo poznavajući Antu, okrenuli i pošli svojim putom bez da se brane od ovakvih ljudi.

 

Oni koji su pošli u rat na način na koji je to činila većina ljudi, na način na koji su to činili svi naši heroji, STAVILA JE SVOJ ŽIVOT KAO ZALOG NAŠEG OSLOBOĐENJA. Može li se više dati? Čak i ako je njihova prošlost bila problematična, imamo pravo kazati kako su SEBE ISKUPILI POTPUNO i kako NITKO NEMA PRAVO RUŽNO GOVORITI O NJIMA. Sve su svoje ostavili iza sebe: sve svoje planove, svoje obitelji, svoju budućnost,...- sve su to napustili da bi danas netko ružno govorio o njima. Čini mi se kako su ti ljudi koji su sebe žrtvovali na bilo koji način, poginuvši u ratu ili strpljivo podnoseći tegobe života nakon herojstva (poput Ante), IMALI U SEBI VIŠE LJUBAVI OD ONIH KOJI IH KRITIZIRAJU. I upravo ta ljubav ih je iskupila. Sve su dali- život su dali. Onaj koji to ne razumije, neka najprije pogleda u svoj život. Neka pogleda ima li srce? Ima li nešto toplo u sebi? Ili je sve hladno, jer mrzlo je u duši onog koji mrzi.