IME

značenje jezik inačice imena
       
BAKIR PROSTRAN, ŠIROKI, LAV turski  
BARNABA SIN UTJEHE hebrejski  
BARTOLOMEJ SIN BORBENOGA hebrejski BARTOL, BARTUL
BAZILIJE KRALJ grčki  
BEATA BLAŽENA latinski BLAŽA, BLAŽENKA
BEĆIR PRVOROĐENI turski BEKIR
BELA LIJEPA talijanski  
BENEDIKT BLAGOSLOVLJEN latinski  
BENJAMIN SIN SREĆE, SIN RADOSTI hebrejski  
BERENGAR MEDVJEDOVO KOPLJE germanski  
BERENIKA KOJA DONOSI POBJEDU grčki  
BERNARD JAK KAO MEDVJED germanski BERNARDIN, BERNHARD
BERTA SJAJNA germanski  
BERTHOLD KOJI U SJAJU VLADA germanski  
BERTRAND SJAJNI ŠTIT germanski  
BESIM NASMIJANI turski  
BETLEHEM KUĆA KRUHOVA hebrejski  
BIANCA BIJELA talijanski  
BONIFACIJE DOBROČINITELJ latinski  
BRIGITA SNAŽNA, UZVIŠENA germanski  
BRUNHILDA JUNAKINJA U OKLOPU, SMEĐA germanski  
BRUNO SMEĐI talijanski  
CELZO VISOK, PONOSITM PLEMENITI latinski  
CEZAR UZVIŠENI latinski  
CHIARA JASNA talijanski JASNA
ĆIRIL GOSPODIN grčki  
DALILA LJUBLJENA hebrejski  
DAMJAN KROTITELJ, POBJEDNIK grčki  
DANIJEL BOŽJI SUDAC, BOG JE MOJ SUDAC hebrejski  
DARIJE UGUŠIVAČ, SUZBIJAČ perzijski  
DAVID LJUBLJENI hebrejski  
DEBORA PČELA hebrejski  
DEZIDERIJE ŽELJENI, ŽELJKO latinski ŽELJKO
DIETRICH VLADAR NARODA germanski DITRIH
DOLORES BOLNA, RASTUŽENA španjolski  
DOMINIK GOSPODNJI, BOŽJI latinski  
DONAT DAROVANI, DANI talijanski  
DORIS DAREŽLJIVA, TALENTIRANA, DAROVITA grčki  
DOROTEA DAROVANA OD BOGA grčki TEODORA
DULČINEJA SLATKA, DRAGA talijanski  

 

 

 

 

Moda, stil i kršćanska formacija

 

Način na koji se odijevamo može ukazivati na razne aspekte osobnosti. Istinski ljudska moda može ˝pomoći izraziti istinsku ljepotu osobe. Sve što je autentično lijepo odraz je Božje ljepote.˝

 

Referirajući se na krštenje, Sveti Pavao kaže da smo se nanovo rodili u vodi kako bismo mogli ˝hoditi u novosti života˝ (Rim 6:4). Živjeti prema Evanđelju znači dopustiti da svjetlo vjere obnovi način na koji gledamo na naše okruženje i učiniti da naša najveća čast – da smo djeca Božja – postane odlučujući faktor u našim osobnim izborima. Otkrivamo da je našem Bogu Ocu sve važno, bilo to maleno ili veliko, i da vjera utječe na sve dimenzije našeg života. S ljubavlju, moguće je dati kršćansku nijansu svakom aspektu našeg postojanja i odražavati novinu i ljepotu življenja istine vjere, čak i u najmaterijalnijim dijelovima života, kao što su to odabir odjeće i prezentiranje sebe.

 

Vjera i sjaj ljudskog tijela

 

Nastojeći ne ići preduboko, razmotrit ćemo neke od funkcija i značaja odjeće. Ono što odmah pada na pamet je uvijek njena osnovna funkcija: zaštita od vremenskih nepogoda i ostalih vanjskih utjecaja. Međutim, odjeća posjeduje i nešto više od svoje praktične svrhe jer je to ujedno i način na koji izražavamo našu vlastitu osobnost. Naš osobni stil označava prvu sliku koju projiciramo drugima i vjerojatno će formirati dio sjećanja koja će se održati o nama, čak i ako je susret kratak. Ovo također objašnjava zašto odjeća ima i društvenu ulogu i zato su uniforme i prikladna odjeća česti kad govorimo o proslavama ili svečanim događajima, ili postoje određene norme odijevanja, itd., kao što možemo vidjeti da postoji ˝dress code˝ za različita društvena događanja (posao, slavlja, sport itd.).

 

S druge strane, odjeća je odlična za pomoć pri zaštiti nečije privatnosti. Način na koji se ljudi odijevaju, kroj njihove odjeće, stil njihovih modnih dodataka, sve su to načini manifestiranja značajki nečije osobnosti te usmjeravaju pažnju na ljudskije aspekte osobe. U tom smislu, dobra odjeća pomaže poštivanju osobne slobode bez izlaganja intime znatiželjnim očima, budući da je razmišljanje o nečemu, donekle, posjedovanje tog nečega.

 

Vjera dopunjava i ističe ove razloge kroz ono što podučava o dostojanstvu ljudskog tijela. Tijelo je, na neki način, vidljiva manifestacija duše osobe i stoga također odražava sliku Božju. (2) Naziva se prebivalištem Duha Svetoga. ˝Hram je Božji svet, a to ste vi,˝ kaže sv. Pavao. (3) Nedavno nas je Papa Franjo podsjetio kako nam ispravna procjena ljudskog tijela omogućuje ulazak u skladan odnos s ostatkom kreacije. ˝Prihvaćanje naših tijela kao Božjeg dara od životne je važnosti za odobravanje i prihvaćanje cijelog svijeta kao dara našeg Oca i našeg zajedničkog doma, dok se razmišljanje da posjedujemo apsolutnu moć nad našim tijelima često suptilno pretvara u razmišljanje da uživamo apsolutnu moć nad kreacijom.˝

 

˝Naučiti prihvatiti naša tijela, brinuti se o njima i poštovati njihovo najdublje značenje osnovni je element bilo koje ljudske ekologije. Također, cijeniti vlastito tijelo u njegovoj ženstvenosti ili muževnosti potrebno je ako ću moći prepoznati sebe u susretu s nekim tko je drugačiji. Na ovaj način možemo radosno prihvatiti određene darove drugog muškarca ili žene, djela Boga Stvoritelja, te postići zajedničko obogaćenje.˝ (4)

 

Ohrabriti odijevanje na način koji poštuje skromnost nema veze s razmišljanjem da je tijelo nešto nečisto ili bezvrijedno. Naprotiv, upravo prepoznavanje njegove velike vrijednosti vodi nas do mode koja, bez da izgleda čudno ili blesavo, doprinosi poštivanju tjelesne intime. Ovo se može bolje razumjeti kroz svjetlo Otkrivenja, koje nam pokazuje kako poslije istočnog grijeha požuda utječe na ljudska bića, a prirodne sklonosti muškaraca i žena obilježene su određenim neredom. Nedužnost našeg pogleda izgubljena je, kao što kardinal Ratzinger kaže, ˝Božji sjaj napustio je čovjeka, koji sada stoji gol i izložen, nepokriven i posramljen˝. (5) Božanski sjaj koji je bio ˝prva odjeća˝ i za muškarca i ženu, izgubljen je. Skromnost je lijek za poremećaj kojeg je donio grijeh jer nam pomaže da se odnosimo na ljudskiji način jedni prema drugima, poštujući tjelesnost druge osobe s finim poštovanjem prepoznajući njenu nepovredivu važnost.

 

Postoji legitimna raznolikost i razvitak običaja u različitim kulturama koja se također očituje u različitim načinima odijevanja. Njihovo bogatstvo ovisit će o opsegu u kojem ovi običaji pomažu njegovati nezamjenjivu vrijednost svake osobe. Stoga će zaštita privatnosti kroz odijevanje uvijek biti potrebna. Inače bi ljudi pali u tešku osiromašenost koja, ako se proširi, može dovesti do ogromnog moralnog propadanja društva. Moramo biti realni. Čak i ako se značenje skromnosti izgubilo, požuda ne nestaje i postoje načini na koje se možemo predstaviti koji uvijek potiču reakcije bez poštovanja koje, na koncu, nisu baš ljudske.

 

Prostor za formaciju

 

Postoji osnovni sklad između vjere i ljepote. Kao što Papa Franjo kaže: ˝Svaki izraz istinske ljepote može se priznati za put koji vodi do susreta s Isusom.˝ (6) To uključuje i jezik, dotjerivanje, odabir stila i odjeće, a sve to odražava našu osobnost. Upućena prema osobi, kršćanska formacija važna je u ovom području našeg života. Formacija ˝se ne odnosi samo na dio osobe, već na naše čitavo biće, u jednakoj mjeri na intelekt, srce i volju˝. (7)

 

Dobar ukus je nešto što, samo po sebi, zahtjeva formaciju u najširem smislu te riječi. Kao što Papa kaže, ˝Učeći se vidjeti i cijeniti ljepotu, učimo se odbaciti pragmatizam samo-interesa. Ako netko nije naučio zaustaviti se i diviti se nečemu lijepomu, ne bismo se trebali čuditi ako on ili ona tretira sve kao predmet koji se koristi i iskorištava bez skrupule˝. (8) Nitko se nije rodio s dobrim ukusom; to je dio obrazovanja koje primamo otkad smo maleni, kroz razmišljanje o ljepoti prirode, uživajući u nekom klasičnom glazbenom djelu, skulpturi i td.

 

Ne ovisi sve o promjenjivim okolnostima i mišljenjima. Potrebno je jasno naglasiti kada proizvod ili životni stil koji se direktno nudi, izravno proturječi vrijednostima kao što su skromnost, poštovanje i umjerenost. Dobro je, međutim, da se moralni razlozi za odbacivanje tih opcija dobro objasne na pozitivan način, što će biti još učinkovitije ako dolaze od nekoga za koga držimo da ima dobar ukus. Ne moramo se ograničiti na jednostavan i dosadan osobni stil; naprotiv, kršćanske vrijednosti prirodno se podudaraju s autentičnom ljepotom, koja počinje iznutra.

 

Svaka osoba može razviti svoj stil, odražavajući radost duše koja se u svemu spominje Božje ljubavi. Dobra kršćanska formacija mnogo pomaže jer njeguje unutarnju snagu koja proizlazi iz jedinstva života, što ne ovisi o nizu osjećaja, mišljenju drugih, želje za samo-potvrđivanjem ili posljednje mode. Neka načela vjere – kao što su božansko sinovstvo, kršćanska sloga, želja tijela za slavom uskrsnuća – trebala bi odražavati naše izbore i nuditi kriterije za procjenu različitih moda. U konačnici, ona nam pomažu izgraditi zdravo samopouzdanje, što nas dovodi do onoga što je sveti Josemaria nazvao ˝kompleksom superiornosti˝ djece Božje koja djeluju s pouzdanjem u svoje vlastite izbore, pa tako i u teškim okolnostima.

 

Utjecaj mode na zadatak Nove Evangelizacije

 

Zagovaranjem dostojanstvene mode koja ne svodi osobu na tijelo zadatak je od velike važnosti. Sveti Josemaria isticao je potrebu kršćana da profesionalno rade u modnoj industriji i da tamo donose poruku Evanđelja. Jedna od prvih žena koja je slijedila svetog Josemariju sjeća se kako je uključivao modu u područja koja je preporučivao za njihov apostolski rad. Kada je predstavljao ovu apostolsku panoramu, rekao je: ˝Možete reagirati na sve ovo na dva načina: jedan je da kažete da je to sve jako lijepo, ali samo nerealan san; drugi je da vjerujete u Boga koji će nam, ako je od nas tražio da učinimo sve ovo, pomoći to i provesti u djelo. Nadam se da ćete odabrati drugu reakciju.˝ (9) Kao i u bilo kojem drugom poslu evangelizacije, plodonosnost ovisi o snazi molitve. U isto vrijeme, trebali bismo raditi na visokoj razini profesionalnosti.

 

Poslovi koji doprinose modi (stilisti, krojači, dizajneri, savjetnici, itd.), kada se obavljaju s ozbiljnošću i nadnaravnim smislom, čine da je Bog prisutan do te razine do koje oni pomažu izraziti istinsku ljepotu ljudske osobe. Sve što je istinski lijepo odraz je Božje ljepote; veliča osobu i potiče poštovanje prema sebi i drugima. Stilovi odijevanja, čak i kada su proizvod kulture i ponekad prolazni, mogu izraziti transcendentnu viziju ljudskog bića, u skladu s našim ultimativnim ciljem: slavom Božjom. Nije samo visoka moda ta koja ima utjecaj na ovu ljepotu, već i jednostavnija, svakodnevna odjeća s kojom se može njegovati dobar ukus, prebroditi nedostatak finoće i pomoći oblikovanju bogatijeg unutarnjeg ozračja u kojem osoba može rasti u punini kršćanskog života.

 

Kao u prispodobi, dobra moda pridonosi zemlji gdje sjeme Evanđelja može pasti i izroditi plodove svetosti. (10) Oslobađa nas od konzumerizma i pretjeranog luksuza, koji zarobljavaju dušu materijalnim stvarima. Uzdiže muškarca i ženu iznad senzualnosti i nečistoće i čini ih osjetljivijima na ljepotu koja je autentično ljudska: ne samo u smislu tijela, nego i duha. Zbog ovoga je važno težiti stilovima koji, bez da podcjenjuju tijelo, pretjerano ga ne ističu da ne naštete duhovnoj dimenziji ljudske osobe; stilovima koji vode do duha, do srca, do transcendentnog, preko materijala.

 

Profesionalci imaju posebnu ulogu u ovom zadatku stvaranja privlačne mode s autentično kršćanskim obilježjima. No možda danas više nego ikad prije, ima i bezbroj načina na koji bilo koja osoba može imati pozitivan utjecaj u ovom području. Postoje kanali kroz koje potrošači, bilo da je to individualno ili udruženim snagama s drugima, mogu obznaniti svoje mišljenje o tome odražava li neki proizvod životni stil koji žele slijediti ili ne. Nekome tko, kroz neoprez ili jednostavan nedostatak dobrog ukusa, može popraviti izbor svoje odjeće, komentar pun poštovanja u pravom trenutku može biti od pomoći. Općenito, svatko je zahvalan na pomoći u pronalasku sebe, osobito kad se to napravi u kontekstu iskrenog prijateljstva.

 

U Novoj Evangelizaciji, posebna važnost ovog polja ohrabruje nas da zadržimo nadu. ˝Nikada ne zaboravimo važne izazove ohrabrivanja mnogih ljudi i institucija diljem svijeta – potaknuti primjerom prvih kršćana – pomoći donijeti novu kulturu, nove zakone, nove mode, dosljedni dostojanstvu ljudske osobe i naše sudbine, koja je slava djece Božje u Kristu Isusu.˝ (11) Koliko god se ova misija činila teškom, nemojmo propustiti gledati na to s optimizmom, ˝znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu˝, budući da ga izvršavamo u službi Crkve i društva.

 

 

 

Neil S. Walters

 

 

 

(1) Rim 6, 4.

 

(2) Usp. Post 1, 26-27.

 

(3) 1. Kor 3, 17.

 

(4) Papa Franjo, Enc. Laudato si’, 24.svibnja 2015.,155.

 

(5) Joseph Ratzinger, Via Crucis, deseta postaja, Veliki Petak, 25.ožujka 2005.

 

(6) Papa Franjo, Evangelii gaudium, 24.studenog 2013., 167.

 

(7) Sveti Josemaría, Pismo 8. prosinca 1949., 91.

 

(8) Enc. Laudato si’, 215.

 

(9) Andrés Vázquez de Prada, The Founder of Opus Dei, vol. II, Rialp, Madrid 2002, pp. 561-562.

 

(10) Usp. Mt 13, 8.

 

(11) Javier Echevarría, Pastoralno pismo, 29.rujna 2012., 17.

 

 

 

 

PREFEKT KONGREGACIJE ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA

 

Kardinal Robert Sarah: ‘Vratite mise s narodom!’

 

“Prihvatili smo udaljenost od Gospodinova oltara kao svojevrsno vrijeme euharistijskog posta, i to je bilo korisno kako bismo ponovno otkrili njegovu vitalnu važnost, ljepotu i neizmjernu dragocjenost. Dakle, što je prije moguće, vratimo se euharistiji i osobno sudjelujmo na misama u crkvama

 

Prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah (75) obratio se pismom svim predsjednicima katoličkih biskupskih konferencija te im ukazao na nužnost povratka u normalni kršćanski život koji uključuje fizičku nazočnost vjernika na kršćanskim obredima i misama, nasuprot raširenim “virtualnim misama” koje se služe zbog pandemije koronavirusa, a koje nikako ne mogu zamijeniti osobno sudjelovanje kršćana u liturgiji, prenosi u subotu 12. rujna Vatican News.

 

Moramo se nužno što prije vratiti normalnom iskustvu kršćanskog života kroz fizičku nazočnost vjernika na misama gdje to okolnosti dopuštaju, stoji u pismu pod naslovom “Vratimo se euharistiji s radošću!” kardinala Saraha poslanom na adrese svih predsjednika (katoličkih) biskupskih konferencija u svijetu, a koje je 3. rujna odobrio papa Franjo.

 

Kardinal Sarah u pismu navodi da je svjestan da je pandemija koronavirusa izazvala preokrete, ne samo u društvenim i obiteljskim odnosima, već i u životu kršćanske zajednice, uključujući i liturgiju, te smo se svi morali prilagoditi novonastalim okolnostima.

 

Ova je Kongregacija duboko zahvalna biskupima i biskupskim konferencijama na njihovom zalaganju i trudu, pokušavajući na najbolji mogući način odgovoriti na ovu nepredviđenu i složenu situaciju u kojoj se nalazimo, istaknuo je kardinal Sarah u svome pismu.

 

No, dodao je, također, da bi biskupi trebali voditi računa o higijenskim i sigurnosnim propisima koje nalažu civilne vlasti, ali da istovremeno ne bi smjeli sterilizirati vjerske obrede, čime bi nesvjesno unosili strah i nesigurnost u vjernike.

 

Kršćanska zajednica nikad nije težila izolaciji i Crkva nikad nije bila zgrada zatvorenih vrata, napisao je kardinal Sarah u pismu biskupima svijeta, naglasivši da sredstva javnog priopćavanja obavljaju zahvalnu službu u vidu prijenosa euharistije, ponajprije za bolesne i one koji iz raznih razloga ne mogu osobno nazočiti na misi.

 

Mediji su obavili veliku ulogu u vrijeme kada zbog zahuktale pandemije nije bilo moguće organizirati mise s narodom, međutim nijedno emitiranje mise putem medijskih kanala nije usporedivo s osobnim sudjelovanjem na euharistiji niti ga može zamijeniti. Štoviše, time riskiramo da se s vremenom udaljimo od osobnog i intimnog susreta s utjelovljenim Bogom čija prisutnost među njegovim narodom nije virtualna, već stvarna, istaknuo je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.

 

U pismu, nadalje, navodi da moramo biti svjesni da Bog nikad ne napušta čovječanstvo koje je stvorio te da čak najteže kušnje mogu donijeti plodove milosti.

 

Prihvatili smo udaljenost od Gospodinova oltara kao svojevrsno vrijeme euharistijskog posta, i to je bilo korisno kako bismo ponovno otkrili njegovu vitalnu važnost, ljepotu i neizmjernu dragocjenost. Dakle, što je prije moguće, vratimo se euharistiji i osobno sudjelujmo na misama u crkvama, zaključuje kardinal Sarah, uz nadu da će se to ubrzo i dogoditi diljem svijeta, kada se se utvrde i usvoje konkretne i učinkovite epidemiološke mjere koje se mogu poduzeti kako bi se širenje koronavirusa svelo na najmanju moguću mjeru ili kako bi se posve iskorijenio virus, izvještava u subotu 12. rujna Vatican News.

 

Inače, kardinala Saraha, rodom iz Gvineje, na čelo Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata postavio je papa Franjo 24. studenoga 2014. godine, a kardinalom ga je imenovao papa Benedikt XVI. 20. studenoga 2010. godine.

 

 

OMILJENI SVETAC

 

Nepoznati detalji iz biografije Padra Pija: Postao je svećenik zahvaljujući požrtvovnom ocu

 

Otac Grazio je shvatio koliko snažno njegov sin želi postati kapucin, pa je odlučio zaraditi novac. Zbog toga je otputovao u New York gdje je nekoliko godina radio teške fizičke poslove

 

Piše: Rašeljka Zemunović

 

 

 

Padre Pio je odrastao u siromašnoj obitelji u provincijskom gradu Pietrelcini koji se nalazi u talijanskoj pokrajini Kampaniji. Njegovi roditelji, Grazio i Maria, bili su skromni i nepismeni ljudi. Padre Pio, koji se prije ulaska u samostan zvao Franjo, još je kao dječak osjetio poziv i odlučio pristupiti kapucinima.

 

Međutim, kako je tada imao završena samo tri razreda škole, fratri su mu odgovorili da nije dovoljno školovan za ulazak u redovničku formaciju. Njegov otac je bio svjestan koliko snažno njegov sin želi postati kapucin, pa je odlučio zaraditi novac. Zbog toga je otputovao u New York gdje je nekoliko godina radio teške fizičke poslove, donosi Aleteia.

 

Nakon povratka u Italiju, Grazio je sinu platio učitelja koji je dječaka do šesnaeste godine pripremio za ulazak u samostan. Padre Pio je u novicijat Manje braće kapucina ušao 6. siječnja 1903. Jedan rođak svjedoči: „Kada se Grazio vratio u Pietrelcinu, ljudi su ga pitali gdje je bio i kako je zaradio novac. On im je odgovorio, pa se jedan dio rodbine odlučio preseliti u New York, gdje još uvijek žive rođaci Padra Pija. Jedan od najomiljenijih svetaca dakle vjerojatno nikada ne bi postao svećenik da nije bilo njegova skromnog i požrtvovnog oca.

 

 

 

 

 

 

Pouzdanje u Boga

 

Borba za svetost svodi se na "dozvoljavanje Duhu Svetom da djeluje u našim dušama, surađivanje s njim, ali bez namjere da se zauzme njegovo mjesto." Članak o kršćanskom životu.

 

 

Sveti Luka nam govori kako je jednom prilikom naš Gospodin propovijedao na obali Galilejskog jezera i toliko mnogo ljudi ga je htjelo slušati da je morao tražiti pomoć. Neki ribari su ispirali svoje mreže na obali. Završili su glavninu svoga posla i pospremali su stvari, zasigurno s idejom da dođu kući što je prije moguće kako bi se odmorili. Isus je ušao u jedan od čamaca, Šimunov, i odatle nastavio govoriti mnoštvu.

 

Evanđelist nam ne govori što je naš Gospodin poučavao. On želi skrenuti pozornost na druga gledišta koja sadrže važne pouke za naš kršćanski život.

 

Borba i povjerenje

 

Možda su Petar i njegovi prijatelji mislili da će se Isus, nakon završetka govora, vratiti na obalu i otići svojim putem. No, umjesto toga okrenuo se i zamolio ih da se iznova prime posla s kojim su namjeravali završiti taj dan. Bili su iznenađeni, ali širina Šimunove duše je bila tolika da je nadvladala umor i odgovori: Gospodine, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. [1]

 

Radili su cijelu noć, i ništa nisu mogli pokazati. Znali su svoj posao dobro jer je to bio njihov posao, a imali su i puno iskustva. No, sve to nije bilo dovoljno da jamči uspjeh, pa su se vratili umorni i praznih ruku. Lako možemo zamisliti njihovo obeshrabrenje. Neki, preplavljeni osjećajem beskorisnosti, možda su čak mislili na odustanak od tog posla u cijelosti.

 

Znamo da pripovijest završava s obilnim ulovom ribe. Ako tražimo razliku između ovog uspjeha i neuspjeha prethodne noć, odgovor je jasan: Isusova nazočnost. Sve ostale okolnosti drugog pokušaja izgledale su nepovoljnije od onih ranijeg pokušaja. Primjerice, mreže nisu bile potpuno čiste, sve se zbilo u pogrešno doba dana uz dodatnu iscrpljenost ribara.

 

Naš Gospodin koristi sve to da dade i njima i nama, vrlo važnu duhovnu pouku: bez Krista ne možemo postići ništa. Bez Krista, naša borba će proizvesti samo iscrpljenost, napetost, obeshrabrenost, želju za odustajanjem. Bez Krista, pokušat ćemo sebe zavarati okrivljujući okolnosti za naš nedostatak učinkovitosti. Bez Krista, prevladat će nas osjećaj beskorisnosti. Ali s njim, ulov je obilan.

 

Svetost se ne sastoji od ispunjavanja skupa normi. To je Kristov život u nama. Stoga, umjesto da se "nešto radi ", ona se sastoji od toga da se "nešto učini", dozvoljavajući da budemo vođeni - ali odazivajući se u potpunosti. "Vi ste kršćanin i, kao kršćanin, dijete Božje. Trebali biste osjetiti ozbiljnu odgovornost za odgovaranje na milosti koje ste primili od Gospodina, pokazujući temeljitu budnost i voljenu čvrstoću, tako da ništa i nitko ne može izobličiti razlikovna obilježja Ljubavi koja je utisnuta u vašu dušu. "[2]

 

Dok se borimo, da bi bili sveti, nit naše volje nailazi na nit Božje volje i isprepliće se njom u jedinstveno tkanje, jedan komad tkanine koji je naš život. Ovo tkanje mora postati punije i punije, sve do trenutka kada se naša volja poistovjećuje s Božjom, i nismo u stanju razlikovati jednu od druge, jer obje traže istu stvar.

 

Gotovo na kraju svog života na Zemlji, Isus je rekao Svetom Petru: ''Zaista, zaista, kažem ti, dok si bio mlađi, sam si se opasivao i išao kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi te kamo ne želiš ići [3] Prije si se oslanjao na sebe, na svoju vlastitu volju, na svoju snagu; mislio si da je tvoja riječ bila sigurnija od moje [4] I sad vidite rezultate. Od sada ćete ovisiti o meni i željeti ono što ja želim ... i stvari će ići puno bolje.''

 

Unutarnji život je djelo milosti koja zahtijeva našu suradnju. Duh Sveti ispunjava jedra našeg broda svojim vjetrom. Uzvraćajući, imamo, da tako kažem, dva vesla: naš osobni napor, i povjerenje u Boga, izvjesnost da nas nikada neće ostaviti. Oba vesla su potrebna, i mi smo prisiljeni koristiti obje ruke, ako želimo da naš unutarnji život napreduje. Ako jedno ili drugo nedostaje, brod će se početi okretati u krug i bit će njime vrlo teško upravljati. Duša tada, može se reći, "šepa" , ne uspijeva napredovati, postaje iscrpljena i lako padne.

 

Ako nedostaje djelotvorna odluka da se borimo, pobožnost postaje sentimentalna, i vrline postaju rijetke. Čini se da je duša ispunjena dobrim željama, ali se one pokazuju nedjelotvorne kada dođe trenutak da se učini napor. Ako se s druge strane, sve povjerava jakoj volji, odlučnosti da se bori bez oslanjanja na našeg Gospodina, plod je suhoća, napetost, umor, odbojnost prema bitki  koja ne uspijeva privući ribe u mreže unutarnjeg života i apostolata. Duša se zatekne, poput Petra i njegovih prijatelja, u neuspjeloj noći.

 

Ako primijetimo da nam se nešto slično događa, ako povremeno padamo u malodušnost jer smo previše ovisni o vlastitom znanju ili iskustvu, o snazi volje, a premalo o Isusu, zamolimo Gospodina da dođe u naš brod. Mnogo više od rezultata naših vlastitih napora, nama je potrebna njegova prisutnost. Vidimo da njima naš Gospodin nije obećao veliki ulov, a Šimun ga nije ni očekivao. Ali on zna da je vrijedno raditi za našega Gospodina: ''in verbo autem tuo laxabo retia'', [5] na tvoju riječ bacit ću mreže.

 

Prepuštanje

 

Osvrnimo se malo i skrenimo pozornost na Isusov zahtjev. Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. [6]

 

''Duc in altum''. Izvedite svoj brod do duboke vode. Da bi ušli duboko u unutarnji život, moramo odustati od držanja naših nogu na čvrstom tlu, potpuno pod našim nadzorom; moramo ići tamo gdje bi lako moglo biti valova, gdje će se brod ljuljati i duša shvatiti da ne mora imati nadzor nad svime, gdje bismo mogli potonuti padnemo li u vodu.

 

Ne bi li bilo sigurnije na obali, ili gdje voda ne dolazi iznad koljena ili struka, ili najviše do ramena? Možda bismo se tamo osjećali sigurnije. Ali s obale se ne može uhvatiti riba vrijedna truda. Ako želimo baciti naše mreže za ribu, moramo izvesti čamac do duboke vode i odbaciti strah od gubitka obale iz vida.

 

Koliko li je često Isus prekorio svoje učenike zbog njihova straha! Zašto ste plašljivi, malovjerni? [7] Zar mi također ne zavrijeđujemo isti prijekor? "Zašto nemate vjere? Zašto želite sve nadzirati? Zašto vam je tako teško hodati kad sunce ne sja u svom svojem sjaju? "

 

Duša instinktivno pokušava pronaći referentne točke, signale koji potvrđuju da je na svom putu. Naš Gospodin nam ih često daje, ali mi nećemo rasti u unutarnjem životu, ako postanemo opsjednuti potrebom da mjerimo vlastiti napredak.

 

Možda imamo iskustvo da u trenucima nemira, kada nismo sigurni u tijek naše akcije i obuzeti željom da tražimo odgovor pod svaku cijenu, završimo pripisujući nekoj maloj okolnosti važnost kakvu objektivno nema - osmijeh ili ozbiljan pogled, riječ pohvale ili ukor, povoljna okolnost ili neuspjeh, može obojati svojim svijetlim ili tamnim nijansama stvari s kojima nemaju objektivnu vezu.

 

Rast u unutarnjem životu ne ovisi o tome da smo sigurni u Božju volju. Pretjerana želja za sigurnošću je točka gdje se dobrovoljnost spaja sa sentimentalnošću. Povremeno, naš Gospodin dozvoljava nedostatak sigurnosti koji nam, kad je dobro usmjeren, pomaže u rastu uvjerenja u ispravnost namjere. Važno je da se prepustimo u njegove ruke, jer pouzdajući se u njega nalazimo mir.

 

Cilj naše borbe nije izazivanje ugodnih osjećaja. Često ćemo ih imati, drugih puta ne. Kratko preispitivanje može nam pomoći da otkrijemo da ih možda tražimo češće nego što mislimo, ako ne za sebe, onda kao znak da je naša borba djelotvorna.

 

Naći ćemo primjerice ovo, u osjećaju obeshrabrenosti kada smo suočeni s iskušenjem kojem se nismo predali, ali koji i dalje traje, u uzrujanosti, jer smo naišli na teškoću, a mislimo da to ne bi trebalo biti teško za nas, u opažanju nezadovoljstva, jer posvećenost ne donosi sa sobom tople osjećaje koje želimo ....

 

Moramo se boriti s onime s čime se možemo boriti, ne brinući o stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Naši osjećaji nisu sasvim predmet naše volje, i ne možemo ih pokušati učiniti takvima.

 

Moramo naučiti, prepustiti se, puštajući rezultate naše borbe u Božje ruke, jer samo prepuštanje, povjerenje u Boga, može prevladati ovaj nemir. Ako želimo biti uspješni ribari, moramo izvesti naš brod, in altum, gdje ne možemo dosegnuti do dna. Moramo prevladati našu želju da tražimo referentne točke, kako bi bili sigurni da idemo naprijed. No, za postizanje toga moramo se osloniti na kajanje.

 

Početak iznova

 

Šimun i njegovi drugovi slijedili su Gospodinov savjet i okružili veliko jato riba, i. . . njihove mreže su se gotovo razdirale. [8] Oni koji su došli kako bi im pomogli imali su korist od njihove smionosti, i dva čamca su prekomjerno ispunjena, gotovo do točke potonuća. Takav iznimno obilan ulov doveo je Petra do shvaćanja blizine Boga i osjećaja nedostojnosti takve prisnosti: Idi od mene, jer ja sam grješan čovjek, Gospodine [9] Ipak, nekoliko minuta kasnije, ostaviše sve i pođoše za njim. [10] I bili su vjerni do smrti.

 

Petar je otkrio Gospodina u tom izvanrednom ulovu ribe. Bi li on reagirao na isti način, da je njegov rad prethodne noći prošao dobro? Možda i ne. Možda bi u osobito bogatom ulovu prepoznao Kristovu pomoć, ali ne bi shvatio koliko je blizu Bog i da sve duguje njemu. Da bi čudo dodirnulo Šimunovu dušu, dobro je što su stvari ispale tako loše noć prije, unatoč svim njegovim iskrenim naporima.

 

Naš Gospodin koristi naše nedostatke da nas privuče k sebi, pod uvjetom da možemo napraviti iskren napor da ih prevladamo. Dakle, u borbi, moramo voljeti sebe kakvi jesmo, s našim manama. Kod postanka čovjeka, Riječ podrazumijeva ograničenja koja su dio ljudskog stanja, ona protiv kojih se i sami ponekad bunimo. Na putu poistovjećivanja s Kristom, ključno je prihvaćanja vlastitih ograničenja.

 

Koliko često je upravo mirna svijest o vlastitoj nedostojnosti ta koja nas vodi do otkrića da je Krist na našoj strani, jer jasno vidimo da riba što je nalazimo u našoj mreži nije tu zbog naše vlastite vještine, nego zbog Boga. I to iskustvo nas ispunjava radošću i uvjerava nas još jednom da nas skrušenost vodi naprijed u unutarnjem životu.

 

Zatim se poput Petra, bacamo do Isusovih nogu, i ostavljamo sve za sobom - uključujući izvanredan ulov – da bismo ga slijedili , jer je samo to važno za nas.

 

 Brza skrušenost određuje put radosti. "Tvoj unutarnji život mora biti upravo to: početi... i počinjati iznova." [11] Koliku duboku radost naša duša doživljava kad otkrivamo u praksi značenje ovih riječi! Nikad se ne umoriti od počinjanja nanovo: to je tajna djelotvornosti i mira. Oni koji gaje takav stav dozvoljavaju Duhu Svetom da djeluje u njihovim dušama, surađujući s njim, ali bez namjere da zauzmu njegovo mjesto. Oni se bore svom svojom snagom i sa punim povjerenjem u Boga.

 

J Dieguez 

 

Fusnote: 

 

[1] Lk 5:5. 

 

 

 

[2] Kovačnica,br.. 416. 

 

 

 

[3] Jn 21:18. 

 

 

 

[4] Cf. Mt 26: 34-35. 

 

 

 

[5] Lk 5:5. 

 

 

 

[6] Lk 5:4. 

 

 

 

[7] Mt 8:26. Cf. Mt 14:31. 

 

 

 

[8] Lk 5:6 

 

 

 

[9] Lk 5:8. 

 

 

 

[10] Lk 5:11. 

 

 

 

[11] Put, 292