Zahvalnost nas potiče na borbu

 

Koji su pravi motivi koji pokreću jednog kršćanina? Što pokušavamo kada kažemo da želimo biti bolji? Ovaj tekst poručuje da borba treba biti usredotočena na Boga, a ne na nas.

 

Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova” (Mt 25,14-15). Isusova prispodoba o talentima jako nam je poznata i, kao cijelo Pismo, nikad nas ne prestaje poticati na bolje razumijevanje našeg odnosa s Bogom.

 

Naposljetku, prispodoba govori u čovjeku koji velikodušno povjerava veliki dio svoga bogatstva trojici svojih sluga. Čineći to, ne odnosi se prema njima kao prema običnim slugama, već ih uključuje u svoje poslove. Gledajući s toga stajališta, čini se da je povjeriti baš primjeren glagol: ne daje im detaljne upute, govoreći im precizno što činiti. Ostavlja ga u njihovim rukama. Sudeći po njihovoj reakciji – žaru s kojim nastoje umnožiti gospodarevo bogatstvo – dvojica su odmah shvatila poruku. Shvatili su gospodarev potez kao znak povjerenja. Mogli bismo čak reći da su ga prepoznali kao potez ljubavi, i stoga su s ljubavlju nastojali ugoditi mu, makar im nisu dani dodatni zahtjevi niti uvjeti. „Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj s dva stekne druga dva” (Mt 25,16).

 

Za razliku od njih, treći sluga shvatio je nešto potpuno drugačije. Smatra da je stavljen na test i da stoga ne smije pogriješiti. Za njega je od krucijalne važnosti ne donijeti krivu odluku. „Onaj, naprotiv, koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarev” (Mt 25,18). Strahuje od toga da ne uzruja gazdu, kao i od posljedica do kojih bi ta uzrujanost mogla dovesti. Zbog toga mu kaže: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje” (Mt 25,24-25). Budući da smatra da je njegov gazda strog i nepravedan, ne vjeruje da bi mu išta povjerio. Vidi u tome težak test, a ne priliku. I ne želeći pasti na tom testu, odlučuje se ophoditi na najsigurniji mogući način s vlasništvom i interesima druge osobe. Rezultat je hladan i grub stav: „ Evo ti tvoje” (Mt 25,25).

 

Ove dvije reakcije, tako različite, mogu nam pomoći u razmatranju kako odgovaramo na ono što nam je Bog, naš Otac, povjerio: naš život, naš kršćanski poziv. Oboje imaju ogromnu važnost u njegovim očima. I On ih je stavio u naše ruke. Kakav je naš odgovor?

 

Boriti se zbog zahvalnosti, a ne zbog straha

 

Za prve dvije sluge iz prispodobe, povjerenje njihovoga gospodara bilo je istinski dar. Znali su da to ne zaslužuju i da nisu imali pravo očekivati neku sličnu zadaću. Na nov način, shvatili su da se odnos s njihovim gazdom nije bazirao na uspjehu ili neuspjehu onoga što su činili, već na tome kako ih on vidi. Povrh onoga što su zapravo bili u datom trenutku, mogao je naslutiti što bi mogli postati. Promatrajući iz ove perspektive, lako je zamisliti duboki osjećaj zahvalnosti koja izvire iz njihovih srdaca. Primijetiti da na nas netko gleda s povjerenjem istinski je poklon i prirodan odgovor je, kada primimo neki dar, da želimo dati nešto zauzvrat.

 

Ako nam ovo nije jasno, možemo pobrkati važnost borbe u našem kršćanskom životu. Ako se trudimo postići uspjeh da bismo tako zavrijedili da budemo voljeni, teško da ćemo kroz borbu iskusiti pravi mir. Truditi se da bismo bili voljeni, makar nesvjesno, uvijek znači da će nas neuspjesi i nevolje voditi u očaj ili, još gore, da će gorčina prodrijeti u našu dušu. Međutim, temeljiti našu borbu na zahvalnosti pomaže nam da izbjegnemo tu opasnost.

 

Prispodoba također ukazuje da su prve dvije sluge primile onaj dar kao poslanje, jedinstveno i osobno poslanje. Gazda je, kako je rečeno, dao svakomu „po njegovoj sposobnosti (Mt 25,15). Malo je vjerojatno da su sluge imale ikakvo prijašnje iskustvo o ulaganju i kontroli značajnih količina bogatstva. Ipak, vjerujući u njih, gledajući ih kroz ono što bi mogli postati, njihov gospodar poziva ih da budu bolja verzija sebe, da se trude postati ono što još nisu. Drugim riječima, s tim darom povjerio im je zadaću posebniju od bilo koje druge. I, budući da su vidjeli ovo značenje dara, bili su nadahnuti i potaknuti da budu na razini toga poziva. Posvetili su se poslovima svoga gospodara kao svojima i potrudili su se da se upuste u nešto s čim dotad nisu imali nikakvoga iskustva. Posvetili su se učenju, razvoju i nadilaženju samih sebe, iz zahvalnosti, prezrevši svaki strah.

 

Kao u prispodobi, Bog Otac također poziva svakoga od nas u skladu s onim što On vidi da možemo postati. Ovo je najvažnije, i ono što želimo iznova otkrivati u svojoj molitvi: kako nas vidi Bog, a ne kako mi sami sebe vidimo. Želimo se uvjeriti da je naša borba utemeljena na Njemu, ne na nama. Upravo zato što mogu biti siguran u Božji stav prema meni, mogu zaboraviti na sebe i baciti se na razvijanje i umnožavanje bogatstava koja su mi povjerena radi njegove slave i dobra drugih. Ta borba će nas voditi da rastemo u vrlinama vjere, nade i milosrđa i u svim onim ljudskim vrlinama koje nam omogućuju da radimo s predanošću i da budemo pravi prijatelji svojim prijateljima.

 

Borba potaknuta Isusovim primjerom

 

Svatko od nas žudi za mirom i utjehom, odmorom od svih naših napora. Isus to savršeno razumije i zbog toga nas poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,28-30). Ovaj odmor ćemo u potpunosti iskusiti na kraju vremena, kada uskrsnemo i kada se sve stvoreno ispuni Bogom kao što vode pune mora (usp. Iz 11,9). U sadašnjem trenutku, naprotiv, mir i odmor koje nam Isus nudi usko su povezani s potrebom da uzmemo njegov jaram i borimo se da bismo ga slijedili.

 

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,34). Isusove riječi nisu strogi zahtjev, nametnut proizvoljno. Naprotiv, izvor su goleme milosti. Krist ide ispred nas i na svojoj vlastitoj koži osjeća izazove, strahove i boli koji nadiru, u svijetu koji je obilježen grijehom, kada slobodno odgovara na Očev poziv. Isus nas ne traži izdaleka da se borimo, već je bio tu prije nas; uvijek ide ispred nas. „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas” (Hb 4,15-16). Gospodin nas poziva na nešto što je On sam već proživio.

 

Govoreći o načinu na koji je Šimun Cirenac nosio križ s Isusom, sveti Josemaría potiče svakoga od nas da u svome životu otkrijemo kako biti cirenci: Dobrovoljno biti Kristov Cirenac, na taj način izbliza pratiti njegovo krhko Čovještvo, u običnim dronjcima, za jednu zaljubljenu dušu nije znak nesreće, nego nam daje pouzdanje u blizinu Boga, koji nas blagoslivlja zbog toga izbora”[1]. Spoznaja se sastoji u tome da svoju borbu – borbu koju bih mogao doživjeti kao nepravednu, na isti način kao i Šimun – naprijed nosim s Isusom. Radi se o jedinstvu s Njim u sadašnjem trenutku, u naporu, i ne samo kada imam uspjeha. Prihvatiti ga dobrovoljno, kao inherentnu posljedicu dara mog kršćanskog poziva, znači otvoriti vrata spoznaji da se sami Isus trudi u meni i sa mnom. Stoga, „ne nosi se bilo kakav križ, spoznaje se Kristov Križ, s utjehom da je Spasitelj onaj koji podnosi težinu”[2].

 

U isto vrijeme, Gospodin nas također poziva da pogledamo rezultate života koji je obgrlio Križ: pobjeda nad grijehom i smrću, i njegovo proslavljanje po Ocu. Zbog Uskrsnuća, u Isusu imamo uistinu nenadmašiv dokaz da je, naše nastojanje da budemo vjerni onome što nam je naš Bog Otac povjerio, vrijedno svake žrtve i patnje. Kako nam kaže sveti Pavao: „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave” (2 Kor 4,17). Uz Isusa možemo gledati Križ i vidjeti, ne nepotrebnu bol koja nema smisao, već pobjedu i otkupljenje. Uspijevamo vidjeti značenje izazova i poteškoća koji se nužno pojavljuju kada nastojimo vjerno slijediti Kristov primjer donoseći plod u onome što nam je Otac povjerio.

 

Milost koja ne uklanja borbu, već je preobražava

 

Možda se sluga koji je zakopao svoj talent osjetio opterećeno, pa čak i rastuženo, zbog truda koji je iziskivalo ono što je vidio da njegovi kolege čine. Uspoređujući se s njima, i osjećajući se možda neprikladnim za takvu zadaću, odabrao je jednostavniji i sigurniji put. Iskopao je stoga rupu i zakopao u nju dar koji mu je bio povjeren, zajedno sa svim mogućnostima koje su dolazile s njim u paketu. Ova bitna priča ponavlja se svaki put kada izbjegavamo napor i neudobnost koji su sastavni dio u ostvarivanju svega što vrijedi u životu. Ne bismo trebali zaboraviti da borba i napor u ljubavnoj potrazi za dobrom nisu nepravedni ni proizvoljni. Sastavni su dio naravi samoga života, života koji je Gospodin posvetio. Na našem putu na zemlji, jedinstvo s Isusom očitovat će se upravo u slobodnoj borbi, punoj ljubavi, poradi rasta u nadnaravnim i ljudskim vrlinama. Milost ne nadomješta dinamiku svojstvenu ljudskom životu, već je sjedinjuje s Bogom.

 

Ako ovo imamo na pameti, naši napori i naša borba neće biti izraz samodostatnosti ili neopelagijanizma. Ne bismo nikada trebali zaboraviti da, kako je pisao sveti Pavao Filipljanima, „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13). Borba se, dakle, ne suprotstavlja djelovanju milosti u nama. U srži, rast u teološkim vrlinama nije ništa drugo doli ljubav – božanska i ljudska –, i svetost je upravo „punina ljubavi”[3].

 

Sveti Josemaría izražava ovu istu teološku istinu iz perspektive molitve: „Zatim, dok si govorio s Gospodinom u svojoj molitvi, shvatio si s većom jasnoćom da je borba sinonim za Ljubav, i molio si Ga za veću Ljubav, bez straha od borbe koja te čeka, jer ćeš se boriti za Njega, s Njim i u Njemu”[4]. Što se više trudimo živjeti našu borbu kao ljubav, više će nas ganuti želja da ta ljubav, ta borba, raste. Nadići ćemo kušnju da zakopamo ono što smo primili iz želje da izbjegnemo neugodnosti i, umjesto toga, uložit ćemo sav napor koji ta zadaća nužno zahtijeva

 

Slobodni za rast, slobodni za učenje

 

U svom Pastoralnom pismu (9. siječnja 2018.), Otac Fernando nam pomaže u dubljem razmatranju intimnog odnosa između slobode i borbe u našim životima: „Koliko smo slobodniji, više ćemo ljubiti. A ljubav je zahtjevna: sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi’ (1 Kor 13,7)”[5]. U isto vrijeme, što više ljubimo, to osjećamo da smo sve slobodniji, pa čak u teškim i neugodnim situacijama. „Koliko jača je naša ljubav, slobodniji smo. Također djelujemo u slobodi duha kada nemamo volje nešto ostvariti ili nam se čini izrazito teško, ako to činimo iz ljubavi odnosno ne zato što nam se sviđa, već zato što to želimo.”[6].

 

Nije riječ o tehnici koju bismo koristili radi ostvarivanja nečega što nam se ne sviđa, maskiranju tmurne stvarnosti riječima ljubav’ i sloboda’. Štoviše, riječ je o dubokoj istini naših duša koju je svatko od nas pozvan otkriti. Što se više poistovjetimo s darom koji nam je Bog udijelio, s našim talentima i našom misijom, to ćemo raspoloživiji biti za borbu i, kad god bude potrebno, za čuvanje i njegovanje toga dara. Neće nas pokretati strah ili težina obvezanosti, već zahvalnost Bogu i želja da odgovorimo na njegovu Ljubav. „Vjera u ljubav Božju prema svakom pojedincu (usp. 1 Iv 4,16) omogućava nam da odgovorimo iz ljubavi. Mi možemo ljubiti jer On je nas prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10). Svijest o tome da se beskrajna Ljubav Božja nalazi ne samo na početku našega života, već i u svakom trenutku, jer On je prisniji s nama nego mi sami i ispunja nas sigurnošću”[7].

 

U posljednje vrijeme mnogo se radi na nastojanju da iznova shvatimo važnost borbe u sklopu ljudskog integralnog razvoja, naročito na poslovnom području i edukaciji. „Razmislite malo o vašim kolegama koji se ističu po svom profesionalnom prestižu, poštenju, nesebičnom služenju: Ne posvećuju li mnoge sate u danu — pa čak i u noći — ovoj zadaći? Zar nemamo ništa za naučiti od njih?”[8]. Sigurno od njih možemo naučiti kako se bolje boriti, i tako biti slobodni da ljubimo više. Osim toga, oni koji se bolje bore uglavnom imaju otvorenu borbu. Ne gledaju na svoje vještine – svoje talente – kao na nešto fiksno i određeno. Kao prva dvojica sluga iz Isusove prispodobe, razumiju da bi ono što im je povjereno trebalo rasti uz napor i borbu. Ako slijedimo ovaj primjer, opazit ćemo da se borba sama po sebi isplati: nevolje i poteškoće više neće izgledati kao promašaji, već kao prilike za učenje i poboljšanje; nećemo doživljavati napor kao nedostatak, već kao znak napretka; i, umjesto da se osjećamo povrijeđeno jer drugi vide naše mane, željet ćemo spoznati svoju slabost i primiti savjet od drugih.

 

Vjerojatno su prve dvije sluge iz parabole povjerovale da se ono što im je povjereno može razvijati. Privuklo ih je i motiviralo povjerenje njihovoga gazde. Mi se također možemo osjećati nadahnuto, jednako kao i slobodno, kada nanovo otkrivamo kako se ljubav našeg Boga Oca nalazi u jedinstvenoj misiji koju je povjerio svakome od nas. Riječ je o misiji koja podrazumijeva žrtvu i borbu da bismo je mogli iznijeti do kraja.

 

Gospodin nam je povjerio prekrasnu misiju. Htio je računati s nama da bi svoju beskrajnu Ljubav učinio prisutnom u svijetu u kojem živimo. Zbog toga, „svjesni da nas Bog čeka u svakoj osobi (usp. Mt 25,40) i da želi biti prisutan u njihovom životu također i po nama, čini da punim rukama dajemo ono što smo primili. I u našem životu, kćeri i sinovi moji, primili smo i primamo mnogo ljubavi. Dati je Bogu i drugima čin je vrlo svojstven slobodi. Ljubav ostvaruje slobodu i otkupljuje je: omogućava joj da se sretne sa svojim početkom i krajem, u Ljubavi Božjoj”[9]. Dvojica sluga koji su vjerno razvijali dar svoga gazde otkrili su puno veću nagradu od one koju su mogli zamisliti: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga”(Mt 25,23). Ovo je naslada koju tražimo i ona koja nas prati u našoj borbi, ispunjena nadom koja je potakla svetoga Pavla da izjavi: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18).

 

Justin Gillespie

 


 

[1] sveti Josemaría, Prijatelji Božji, 132

 

[2] Isto

 

[3] sveti Josemaría, Brazda, 739

 

[4] Isto, br. 158

 

[5] F. Ocáriz, Pastoralno pismo, 9. I. 2018., br. 5

 

[6] Isto

 

[7] Isto, br. 4

 

[8] Prijatelji Božji, br. 60

 

[9] F. Ocáriz, Pastoralno pismo, 9. I. 2018., br. 4

 

 

 

 

 

 

 

Čovjek ne rasuđuje, on gleda!

 

Kontemplativna molitva u nama razvija novi način gledanja na sve što se događa oko nas, sudjelujući u Božjoj viziji svijeta.

 

Tijekom prvih kršćanskih stoljeća treći najvažniji grad na svijetu s političkog i ekonomskog gledišta bio je Antiohija. Ondje se za Isusove sljedbenike prvi put upotrijebio izraz „kršćani“ (usp. Dj 11,26). Treći biskup bio je sveti Ignacije. Nakon što je za vladavine Trajana osuđen na smrt, kopnom je odveden na obalu Seleucije (danas u južnoj Turskoj), a odatle je morem poslan u Rim. Brod se zaustavio na putu u raznim lukama. Na svakom je mjestu Ignacije primio kršćane s tog područja i iskoristio priliku da pošalje pisma zajednicama Isusovih sljedbenika: „Pišem svim crkvama, da svima dam do znanja da umirem za Boga svojom voljom.“[1] Biskup sveti Ignacije bio je sasvim svjestan da će njegovu smrt donijeti divljačke životinje u Flavijskom amfiteatru - sada rimskom Koloseju. Stoga je neprestano tražio od ljudi da se mole da se njegova hrabrost održi. Ali nekoliko puta nam otvara svoje srce i dopušta nam da pogledamo u dubine svoje duše: „Zemaljske čežnje su razapete i u meni nema ni iskre želje za svakodnevnim stvarima, već samo žubor žive vode koja u meni šapuće, 'Dođi k Ocu'.“[2]

 

Biljka s korijenjem u Raju

 

Taj unutarnji žamor u srcu svetog Ignacija Antiohijskog - Dođi k Ocu! - bilo je nadnaravno sazrijevanje prirodne želje koju svi imamo za sjedinjenjem s Bogom. Već su drevni grčki filozofi u dubini našeg bića pronašli čežnju za božanskim, glad za svojom pravom domovinom, kao da „nismo zemaljska, već nebeska biljka“.[3] Benedikt XVI. u svojoj katehezi o molitvi, naglasio je da su sve kulture kroz vjekove svjedočile o čovjekovoj želji za Bogom: „Svi muškarci i žene podnose žeđ za beskrajnim, čežnju za vječnošću, traganje za ljepotom, želju za ljubavlju, potrebu za svjetlom i za istinom koja ih potiče prema Apsolutnom... Sveti Toma Akvinski, jedan od najvećih teologa u povijesti, definira molitvu kao 'izraz čovjekove želje za Bogom'. To što nas privlači Bogu, što je sam Bog stavio u nas, jest duša molitve.“[4]

 

Jedan od najčešćih problema današnjice je „nutarnja podijeljenost“, iako su ljudi toga problema ponekad nesvjesni. Često nam je teško fokusirati našu pažnju na samo jedan zadatak. Vidimo različite aspekte našega života koji se ne mogu harmonijski povezati. Teško nam je povezati našu prošlost s našom budućnošću te ne pronalazimo način kako pomiriti mnoge različite ideje i osjećaje u našem životu. S vremenom se čak javlja potreba suočiti se s našim različitim „verzijama“. Čeznemo za jedinstvom u našem životu koje ne može biti fabricirano kao tolike stvari danas.

 

Početkom našeg milenija sveti je Ivan Pavao II. rekao: „Nije li jedan od znakova vremena da je u današnjem svijetu, usprkos širokoj sekularizaciji, raširena potražnja za duhovnošću, zahtjev koji se velikim dijelom izražava kao obnovljena potreba za molitvom?“[5] Vidimo danas mnoge inicijative, također na internetu, usmjerene na jačanje naše sposobnosti za vanjsku i unutarnju tišinu, naše moći slušanja i koncentracije, kako bismo stvorili sklad između našeg tijela i našeg duha. Sve to, naravno, može pružiti određenu prirodnu smirenost. Ali kršćanska molitva nudi nam mir koji nije samo prolazna ravnoteža, već jedinstvena percepcija života koja proizlazi iz intimnog odnosa s Bogom.

 

Molitva je dar koji u nama razvija novu, jedinstvenu verziju realnosti. „To je unutarnji stav više nego niz praksi i formula, način boravka u Božjoj prisutnosti više nego čin adoracije ili izgovaranje riječi.“[6] Očito je da taj „unutarnji stav“, taj „način boravka u Bogu“ ne nastaje preko noći, niti nastaje bez odgovarajuće pripreme kako bi nam ga Bog mogao dati; to je dar, ali i zadatak.

 

Vidjeti vječnost očima duše

 

U svojoj homiliji Prema svetosti, koju je propovijedao u listopadu 1967., sveti Josemaría ukratko opisuje put molitvenog života.[7] Govoreći iz vlastitog iskustva, kaže da počinjemo moliti jednostavnim, kratkim molitvama, često naučenima napamet u našem djetinjstvu. Vremenom se naše prijateljstvo s Isusom učvršćuje i učimo ulaziti u njegovu muku, smrt i uskrsnuće i trudimo se utemeljiti svoj život na njegovu primjeru i učenjima. Naše srce počinje osjećati potrebu za razlikovanjem i približavanjem svakoj od tri božanske Osobe. I trenutak dolazi, uvjerava nas osnivač Opusa Dei, kada počinjemo voditi kontemplativni život: „Cijeli dan, ne čineći ništa čudno, krećemo se u ovom obilnom, bistrom izvoru slatkih voda koje skaču u život vječni. Riječi nisu potrebne, jer se jezik ne može izraziti. Intelekt se smiruje. Čovjek ne rasuđuje; on gleda!“[8]

 

Gdje god se nalazimo na tom putu molitve, možemo se zapitati: Kakav je odnos moje molitve s mojom nadom u vječni život? Što znači reći da molitva postaje stvar "gledanja", a ne riječi?

 

Kroz našu molitvu nadamo se da ćemo vidjeti stvoreni svijet, ovdje i sada, onako kako ga Bog vidi. Uz njegovu pomoć shvaćamo što se događa oko nas "jednostavnom intuicijom" koja proizlazi iz ljubavi.[9] Ovo je najveći plod molitve i preobražava čitav naš život. Molitva nam ne pomaže samo da promijenimo određene stavove ili prebrodimo svoje nedostatke. Kršćanska molitva usmjerena je, prije svega, na ujedinjenje s Bogom, a time i na postupno učenje gledati svijet na način na koji On to čini, počevši već ovdje na zemlji. Bog želi izliječiti našu viziju, naš način gledanja na svijet i ljude oko nas svojim svjetlom. Odnos s Bogom s ljubavlju - koji postižemo preko Isusa - nije samo nešto što činimo, već mijenja ono što jesmo.

 

Razvijajući uz Božju pomoć ovaj nadnaravni "način gledanja", učimo otkrivati dobro skriveno u svakoj stvorenoj stvarnosti, čak i tamo gdje se čini da ga nema. Jer ništa ne zaobilazi Božji plan ljubavi, koji je uvijek jači od svakog zla. I tako učimo vrednovati slobodu drugih na nov način, oduprijeti se iskušenju da odlučimo umjesto njih, kao da sudbina svega ovisi o našim vlastitim postupcima. Također bolje shvaćamo da Božje djelovanje ima svoje načine i vremena, koja niti trebamo niti možemo kontrolirati. Kontemplativna molitva pomaže nam da ne postanemo opsjednuti željom da odmah riješimo svaki problem i da lakše otkrijemo svjetlost prisutnu u svemu što se događa oko nas, također u ranama i slabostima našega svijeta.

 

Vidjeti Božjim očima oslobađa nas "nasilnog" odnosa s drugim ljudima, budući da želimo u njima još više pomoći njegovu svemoguću ljubav, umjesto da je ometamo svojim nespretnim intervencijama. Sveti Toma Akvinski kaže da će „kontemplacija biti savršena u budućem životu, kad vidimo Boga licem u lice (1 Kor 13,12), čineći nas savršeno sretnima.“[10] Moć molitve je u tome što možemo sudjelovati u toj viziji Boga već ovdje na zemlji, čak i ako je uvijek "kao u zrcalu" (1 Kor 13,12).

 

Godine 1972., tijekom druženja u Portugalu, netko je pitao svetog Josemariju kako se suočiti sa svakodnevnim problemima na kršćanski način. Između ostalog, osnivač Opusa Dei istaknuo je da život u molitvi pomaže na stvari gledati na nov način: „Stječemo drugačiji standard; stvari vidimo očima duše koja razmišlja o vječnosti i Božjoj ljubavi, koja je također vječna.“[11] Često je govorio da je „sreća na Nebu za one koji znaju biti sretni na zemlji.“[12 ] Bizantski teolog iz četrnaestog stoljeća rekao je nešto slično: „Molitva ne samo da nas priprema za istinski Život; ona nam omogućuje da živimo taj Život i ponašamo se u skladu s njim već sada.“[13]

 

Smirenost. Mir. Intenzivan život.

 

Katekizam Katoličke Crkve, kada govori o molitvi, iznenađuje nas pitanjem koje nam može služiti kao konstantan ispit savjesti: „Kada molimo, pričamo li s visine našeg ponosa i volje ili iz dubine poniznog srca?“ To je ključan stav za molitvu: „poniznost je temelj molitve“.[14]

 

"Pogled prema vječnosti" koji kontemplativna molitva podrazumijeva može rasti samo na plodnom tlu poniznosti, u klimi otvorenosti za Božja rješenja, umjesto naših vlastitih. Ponekad pretjerano povjerenje u vlastitu inteligenciju i planiranje može u praksi dovesti do toga da živimo gotovo kao da Bog ne postoji. Uvijek trebamo poticati novu poniznost pred ljudima i događajima, što je plodno tlo za Božje djelovanje. Papa Franjo je u svojoj katehezi o molitvi ukazao na iskustvo kralja Davida: „Svijet koji se predstavlja pred njegovim očima nije nijemi prizor. Njegov pogled bilježi, iza razvoja stvari, veću tajnu. Upravo tu proizlazi molitva: iz uvjerenja da život nije nešto što nam promiče bez smisla, već zapanjujuća tajna.“[15]

 

Tada ćemo, dijeleći "način gledanja" koji nam kontemplacija nudi usred svijeta, utažiti, koliko je to moguće u ovom životu, naše čežnje za jedinstvom: s Bogom, s drugima, u nama samima. I iznenadit ćemo se kad ustanovimo kako neumorno radimo za dobro Crkve i drugih muškaraca i žena, vidjevši kako naši talenti cvjetaju „kao drvo usađeno na vodenim potocima, koje rod svoj donosi u pravo vrijeme“ (Ps 1,3) . Imat ćemo predokus harmonije kojoj smo predodređeni u vječnosti i mira koji svijet nikada ne može pružiti: „Požuri, požuri! Radi, radi! Grozničava aktivnost, tjeskoba da se bude i radi... To je zato što u svom poslu misle samo na 'danas'; njihova je vizija ograničena na ono što je 'prisutno.' Morate vidjeti stvari očima vječnosti, 'održavajući prisutnost' onoga što je prošlo i ono što tek dolazi. Smirenost. Mir. Intenzivan život u vama."[16]

 

Andres Cardenas Matute

 

 

 

[1] Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 4.

 

[2] Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 7.

 

[3] Plato, Timaeus, 90a.

 

[4] Benedikt XVI, Audijencija, 11.svibnja 2011.

 

[5] Sveti Ivan Pavao II, Novo Millennio Ineunte , 33.

 

[6] Benedikt XVI, Audijencija, 11.svibnja 2011.

 

[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, 306.

 

[8] Ibid., 307.

 

[9] Sveti Toma Akvinski kontemplaciju definira kao intuitivni šapat istine koja izvire iz ljubavi: "simplex intuitus veritatis ex caritate procedens;”. U nedavnoj knjizi Holiness Through Work (sutorica Maria Ferrari: Scepter Publishers), Monsignor Fernando Ocáriz objašnjava ovu definiciju kontemplacije u kontekstu posvećivanja rada.

 

[10] Sveti Toma Akvinski, S. Th. II-II, q. 180, a. 4.

 

[11] Sveti Josemaria, Bilješke s druženja, 4.studenog 1972.

 

[12] Sveti Josemaria, Kovačnica, 1005.

 

[13] Nicholas Cabasilas, The Life in Christ.

 

[14] Katekizam Katoličke Crkve, 2559.

 

[15] Papa Franjo, Audijencija, 24.lipnja 2020.

 

[16] Sveti Josemaría, Put, 837.

 

 

 

 

 

Moda, stil i kršćanska formacija

 

Način na koji se odijevamo može ukazivati na razne aspekte osobnosti. Istinski ljudska moda može ˝pomoći izraziti istinsku ljepotu osobe. Sve što je autentično lijepo odraz je Božje ljepote.˝

 

Referirajući se na krštenje, Sveti Pavao kaže da smo se nanovo rodili u vodi kako bismo mogli ˝hoditi u novosti života˝ (Rim 6:4). Živjeti prema Evanđelju znači dopustiti da svjetlo vjere obnovi način na koji gledamo na naše okruženje i učiniti da naša najveća čast – da smo djeca Božja – postane odlučujući faktor u našim osobnim izborima. Otkrivamo da je našem Bogu Ocu sve važno, bilo to maleno ili veliko, i da vjera utječe na sve dimenzije našeg života. S ljubavlju, moguće je dati kršćansku nijansu svakom aspektu našeg postojanja i odražavati novinu i ljepotu življenja istine vjere, čak i u najmaterijalnijim dijelovima života, kao što su to odabir odjeće i prezentiranje sebe.

 

Vjera i sjaj ljudskog tijela

 

Nastojeći ne ići preduboko, razmotrit ćemo neke od funkcija i značaja odjeće. Ono što odmah pada na pamet je uvijek njena osnovna funkcija: zaštita od vremenskih nepogoda i ostalih vanjskih utjecaja. Međutim, odjeća posjeduje i nešto više od svoje praktične svrhe jer je to ujedno i način na koji izražavamo našu vlastitu osobnost. Naš osobni stil označava prvu sliku koju projiciramo drugima i vjerojatno će formirati dio sjećanja koja će se održati o nama, čak i ako je susret kratak. Ovo također objašnjava zašto odjeća ima i društvenu ulogu i zato su uniforme i prikladna odjeća česti kad govorimo o proslavama ili svečanim događajima, ili postoje određene norme odijevanja, itd., kao što možemo vidjeti da postoji ˝dress code˝ za različita društvena događanja (posao, slavlja, sport itd.).

 

S druge strane, odjeća je odlična za pomoć pri zaštiti nečije privatnosti. Način na koji se ljudi odijevaju, kroj njihove odjeće, stil njihovih modnih dodataka, sve su to načini manifestiranja značajki nečije osobnosti te usmjeravaju pažnju na ljudskije aspekte osobe. U tom smislu, dobra odjeća pomaže poštivanju osobne slobode bez izlaganja intime znatiželjnim očima, budući da je razmišljanje o nečemu, donekle, posjedovanje tog nečega.

 

Vjera dopunjava i ističe ove razloge kroz ono što podučava o dostojanstvu ljudskog tijela. Tijelo je, na neki način, vidljiva manifestacija duše osobe i stoga također odražava sliku Božju. (2) Naziva se prebivalištem Duha Svetoga. ˝Hram je Božji svet, a to ste vi,˝ kaže sv. Pavao. (3) Nedavno nas je Papa Franjo podsjetio kako nam ispravna procjena ljudskog tijela omogućuje ulazak u skladan odnos s ostatkom kreacije. ˝Prihvaćanje naših tijela kao Božjeg dara od životne je važnosti za odobravanje i prihvaćanje cijelog svijeta kao dara našeg Oca i našeg zajedničkog doma, dok se razmišljanje da posjedujemo apsolutnu moć nad našim tijelima često suptilno pretvara u razmišljanje da uživamo apsolutnu moć nad kreacijom.˝

 

˝Naučiti prihvatiti naša tijela, brinuti se o njima i poštovati njihovo najdublje značenje osnovni je element bilo koje ljudske ekologije. Također, cijeniti vlastito tijelo u njegovoj ženstvenosti ili muževnosti potrebno je ako ću moći prepoznati sebe u susretu s nekim tko je drugačiji. Na ovaj način možemo radosno prihvatiti određene darove drugog muškarca ili žene, djela Boga Stvoritelja, te postići zajedničko obogaćenje.˝ (4)

 

Ohrabriti odijevanje na način koji poštuje skromnost nema veze s razmišljanjem da je tijelo nešto nečisto ili bezvrijedno. Naprotiv, upravo prepoznavanje njegove velike vrijednosti vodi nas do mode koja, bez da izgleda čudno ili blesavo, doprinosi poštivanju tjelesne intime. Ovo se može bolje razumjeti kroz svjetlo Otkrivenja, koje nam pokazuje kako poslije istočnog grijeha požuda utječe na ljudska bića, a prirodne sklonosti muškaraca i žena obilježene su određenim neredom. Nedužnost našeg pogleda izgubljena je, kao što kardinal Ratzinger kaže, ˝Božji sjaj napustio je čovjeka, koji sada stoji gol i izložen, nepokriven i posramljen˝. (5) Božanski sjaj koji je bio ˝prva odjeća˝ i za muškarca i ženu, izgubljen je. Skromnost je lijek za poremećaj kojeg je donio grijeh jer nam pomaže da se odnosimo na ljudskiji način jedni prema drugima, poštujući tjelesnost druge osobe s finim poštovanjem prepoznajući njenu nepovredivu važnost.

 

Postoji legitimna raznolikost i razvitak običaja u različitim kulturama koja se također očituje u različitim načinima odijevanja. Njihovo bogatstvo ovisit će o opsegu u kojem ovi običaji pomažu njegovati nezamjenjivu vrijednost svake osobe. Stoga će zaštita privatnosti kroz odijevanje uvijek biti potrebna. Inače bi ljudi pali u tešku osiromašenost koja, ako se proširi, može dovesti do ogromnog moralnog propadanja društva. Moramo biti realni. Čak i ako se značenje skromnosti izgubilo, požuda ne nestaje i postoje načini na koje se možemo predstaviti koji uvijek potiču reakcije bez poštovanja koje, na koncu, nisu baš ljudske.

 

Prostor za formaciju

 

Postoji osnovni sklad između vjere i ljepote. Kao što Papa Franjo kaže: ˝Svaki izraz istinske ljepote može se priznati za put koji vodi do susreta s Isusom.˝ (6) To uključuje i jezik, dotjerivanje, odabir stila i odjeće, a sve to odražava našu osobnost. Upućena prema osobi, kršćanska formacija važna je u ovom području našeg života. Formacija ˝se ne odnosi samo na dio osobe, već na naše čitavo biće, u jednakoj mjeri na intelekt, srce i volju˝. (7)

 

Dobar ukus je nešto što, samo po sebi, zahtjeva formaciju u najširem smislu te riječi. Kao što Papa kaže, ˝Učeći se vidjeti i cijeniti ljepotu, učimo se odbaciti pragmatizam samo-interesa. Ako netko nije naučio zaustaviti se i diviti se nečemu lijepomu, ne bismo se trebali čuditi ako on ili ona tretira sve kao predmet koji se koristi i iskorištava bez skrupule˝. (8) Nitko se nije rodio s dobrim ukusom; to je dio obrazovanja koje primamo otkad smo maleni, kroz razmišljanje o ljepoti prirode, uživajući u nekom klasičnom glazbenom djelu, skulpturi i td.

 

Ne ovisi sve o promjenjivim okolnostima i mišljenjima. Potrebno je jasno naglasiti kada proizvod ili životni stil koji se direktno nudi, izravno proturječi vrijednostima kao što su skromnost, poštovanje i umjerenost. Dobro je, međutim, da se moralni razlozi za odbacivanje tih opcija dobro objasne na pozitivan način, što će biti još učinkovitije ako dolaze od nekoga za koga držimo da ima dobar ukus. Ne moramo se ograničiti na jednostavan i dosadan osobni stil; naprotiv, kršćanske vrijednosti prirodno se podudaraju s autentičnom ljepotom, koja počinje iznutra.

 

Svaka osoba može razviti svoj stil, odražavajući radost duše koja se u svemu spominje Božje ljubavi. Dobra kršćanska formacija mnogo pomaže jer njeguje unutarnju snagu koja proizlazi iz jedinstva života, što ne ovisi o nizu osjećaja, mišljenju drugih, želje za samo-potvrđivanjem ili posljednje mode. Neka načela vjere – kao što su božansko sinovstvo, kršćanska sloga, želja tijela za slavom uskrsnuća – trebala bi odražavati naše izbore i nuditi kriterije za procjenu različitih moda. U konačnici, ona nam pomažu izgraditi zdravo samopouzdanje, što nas dovodi do onoga što je sveti Josemaria nazvao ˝kompleksom superiornosti˝ djece Božje koja djeluju s pouzdanjem u svoje vlastite izbore, pa tako i u teškim okolnostima.

 

Utjecaj mode na zadatak Nove Evangelizacije

 

Zagovaranjem dostojanstvene mode koja ne svodi osobu na tijelo zadatak je od velike važnosti. Sveti Josemaria isticao je potrebu kršćana da profesionalno rade u modnoj industriji i da tamo donose poruku Evanđelja. Jedna od prvih žena koja je slijedila svetog Josemariju sjeća se kako je uključivao modu u područja koja je preporučivao za njihov apostolski rad. Kada je predstavljao ovu apostolsku panoramu, rekao je: ˝Možete reagirati na sve ovo na dva načina: jedan je da kažete da je to sve jako lijepo, ali samo nerealan san; drugi je da vjerujete u Boga koji će nam, ako je od nas tražio da učinimo sve ovo, pomoći to i provesti u djelo. Nadam se da ćete odabrati drugu reakciju.˝ (9) Kao i u bilo kojem drugom poslu evangelizacije, plodonosnost ovisi o snazi molitve. U isto vrijeme, trebali bismo raditi na visokoj razini profesionalnosti.

 

Poslovi koji doprinose modi (stilisti, krojači, dizajneri, savjetnici, itd.), kada se obavljaju s ozbiljnošću i nadnaravnim smislom, čine da je Bog prisutan do te razine do koje oni pomažu izraziti istinsku ljepotu ljudske osobe. Sve što je istinski lijepo odraz je Božje ljepote; veliča osobu i potiče poštovanje prema sebi i drugima. Stilovi odijevanja, čak i kada su proizvod kulture i ponekad prolazni, mogu izraziti transcendentnu viziju ljudskog bića, u skladu s našim ultimativnim ciljem: slavom Božjom. Nije samo visoka moda ta koja ima utjecaj na ovu ljepotu, već i jednostavnija, svakodnevna odjeća s kojom se može njegovati dobar ukus, prebroditi nedostatak finoće i pomoći oblikovanju bogatijeg unutarnjeg ozračja u kojem osoba može rasti u punini kršćanskog života.

 

Kao u prispodobi, dobra moda pridonosi zemlji gdje sjeme Evanđelja može pasti i izroditi plodove svetosti. (10) Oslobađa nas od konzumerizma i pretjeranog luksuza, koji zarobljavaju dušu materijalnim stvarima. Uzdiže muškarca i ženu iznad senzualnosti i nečistoće i čini ih osjetljivijima na ljepotu koja je autentično ljudska: ne samo u smislu tijela, nego i duha. Zbog ovoga je važno težiti stilovima koji, bez da podcjenjuju tijelo, pretjerano ga ne ističu da ne naštete duhovnoj dimenziji ljudske osobe; stilovima koji vode do duha, do srca, do transcendentnog, preko materijala.

 

Profesionalci imaju posebnu ulogu u ovom zadatku stvaranja privlačne mode s autentično kršćanskim obilježjima. No možda danas više nego ikad prije, ima i bezbroj načina na koji bilo koja osoba može imati pozitivan utjecaj u ovom području. Postoje kanali kroz koje potrošači, bilo da je to individualno ili udruženim snagama s drugima, mogu obznaniti svoje mišljenje o tome odražava li neki proizvod životni stil koji žele slijediti ili ne. Nekome tko, kroz neoprez ili jednostavan nedostatak dobrog ukusa, može popraviti izbor svoje odjeće, komentar pun poštovanja u pravom trenutku može biti od pomoći. Općenito, svatko je zahvalan na pomoći u pronalasku sebe, osobito kad se to napravi u kontekstu iskrenog prijateljstva.

 

U Novoj Evangelizaciji, posebna važnost ovog polja ohrabruje nas da zadržimo nadu. ˝Nikada ne zaboravimo važne izazove ohrabrivanja mnogih ljudi i institucija diljem svijeta – potaknuti primjerom prvih kršćana – pomoći donijeti novu kulturu, nove zakone, nove mode, dosljedni dostojanstvu ljudske osobe i naše sudbine, koja je slava djece Božje u Kristu Isusu.˝ (11) Koliko god se ova misija činila teškom, nemojmo propustiti gledati na to s optimizmom, ˝znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu˝, budući da ga izvršavamo u službi Crkve i društva.

 

 

 

Neil S. Walters

 

 

 

(1) Rim 6, 4.

 

(2) Usp. Post 1, 26-27.

 

(3) 1. Kor 3, 17.

 

(4) Papa Franjo, Enc. Laudato si’, 24.svibnja 2015.,155.

 

(5) Joseph Ratzinger, Via Crucis, deseta postaja, Veliki Petak, 25.ožujka 2005.

 

(6) Papa Franjo, Evangelii gaudium, 24.studenog 2013., 167.

 

(7) Sveti Josemaría, Pismo 8. prosinca 1949., 91.

 

(8) Enc. Laudato si’, 215.

 

(9) Andrés Vázquez de Prada, The Founder of Opus Dei, vol. II, Rialp, Madrid 2002, pp. 561-562.

 

(10) Usp. Mt 13, 8.

 

(11) Javier Echevarría, Pastoralno pismo, 29.rujna 2012., 17.

 

 

 

 

U Božjim rukama tijekom suočavanja s bolešću

 

Iznenadni susret s teškom bolesti bio je moj prvi istinski susret s nesigurnosti života i s tim kako se život može u trenutku promijeniti.

 

OSOBNO SVJEDOČANSTVO:

 

Marija Kilcommins

 

Nesigurnost je obilježje naše svakodnevice. Mislim da većina nas živi poprilično sretno nesvjesni njezine jačine dok se borimo s užurbanim životom. Koronavirus, klimatske promjene, nesigurno političko okruženje te prirodne i umjetne katastrofe samo su neke stvari koje mogu imenovati, a koje nam mogu ponekad pomoći svrstati nesigurnost u oštriji okvir.

 

Iznenadni susret s teškom bolesti bio je moj prvi istinski susret s nesigurnosti života i s tim kako se život može u trenutku promijeniti.

 

U prosincu 2011.godine pripremala sam se za Božić poput svake zaposlene majke četvero djece. Jedne sam se večeri počela osjećati nekako čudno i imala sam napad kojeg je izazvala tumorska masa na mom mozgu. Nekoliko dana kasnije završila sam na operaciji uklanjanja malignog tumora. Operacija je bila uspješna, ali dijagnoza je bila zastrašujuća.

 

Ideja da imam neizlječivu bolest bila je nemoguća – ideja da možda neću živjeti dovoljno dugo da vidim kraj tekuće godine bila je nepodnošljiva.

 

Sigurnost u Boga

 

Licem u lice s toliko nesigurnosti, pokušavala sam iznaći rješenja i sigurnost koja jednostavno nije bilo. Dok su se oni oko mene pokušavali usmjeriti na dobre vijesti o mogućim terapijskim programima, svaki pregled liječnika mene bi ostavio bez nade i očajnu. Shvatila sam da je bolest usamljeno putovanje – usprkos tome što me je toliko ljudi podupiralo, nitko poput mene ne može osjetiti gubitak prijašnjeg života (i planirane budućnosti).

 

U tim sam se trenucima intenzivnije okrenula molitvi kako bih u njoj pronašla sigurnost i potrebni mir. Usprkos činjenici da sam bila katolički odgajana, kao odrasla sam lagano posustala u prakticiranju svoje vjere, ali vrlo brzo sam nanovo otkrila moć sakramenata i mir koji proizlazi iz molitve.

 

Upravo smo nekako u to vrijeme bili zaposlili domaćicu za koju se ispostavilo da je supernumerarija Opusa Dei. Sjećam se da me je njezina vjera toliko nadahnjivala i prekrasan način na koji je živjela svoj život. Počela sam s njom ići na duhovne vježbe u Centar Opusa Dei i poruka Djela me je pogodila – da smo pozvani na svetost usred zamršenosti i uobičajenosti svakodnevnog života.

 

Prilike koje donosi bolest

 

Kroz dnevnu molitvu naučila sam napustiti zemaljsku sigurnost koja mi je bila toliko važna i postepeno sam sve više vjerovala da Bog zna za moju situaciju, da zna što moja obitelj treba i da će se On brinuti za nas. Kada sam to učinila, vidjela sam prilike koje je bolest pružila umjesto da samo gledam ono što mi je oduzela.

 

Budući da sam većinom morala mirovati imala sam puno vremena pričati s djecom, slušati i biti s njima na način koji je puno teže provesti u djelo kada si zaposlen i na relaciji posao – škola – kuhanje. Ironično, to što sam imala manje energije značilo je da ne mogu trošiti energiju na sve male stvari i mogla sam biti puno strpljivija s djecom.

 

Slika: Maria sa svojom obitelji

 

Vidjela sam koliko su ljudi brižni, nisam mogla ni izbrojati sve darove, posjete i toliko brige. Naučila sam ponizno prihvatiti da smo moja obitelj i ja u potrebi za tolikom brigom i da je zahvala jedino što možemo pružiti natrag.

 

Vidjela sam da činjenica što sam pobijeđena, što to prihvaćam i što mislim na druge ima nevjerojatan utjecaj na ljude oko mene. Mogla sam vidjeti koliko sam voljena i koliko sam bogata prijateljstvom, obitelji i zajednicom.

 

Mir u Svetom pismu

 

U teškim trenucima tog putovanja, Sveto pismo bilo je golemi izvor snage.

 

Dva su me dijela posebno pratila kroz teške nesigurnosti. Prvo je situacija kada je Isus ohrabrio Petra da mu priđe po vodi (Mt 14:22-33). Petar je počeo tonuti tek kada je postao svjestan vjetra i kada je izgubio vjeru. Vjetar moga života bila je dijagnoza, prognoze, statistike, nadolazeće operacije/liječenja i to kako su drugi o kojima sam čula i čitala prošli. Kada bih sve to pogledala, i ja bih izgubila vjeru i počela tonuti. A kada bih brinula o svojoj molitvi i kada bih uredno provodila molitveni plan kojeg sam naučila u Djelu, bila sam mirna iako savršeno svjesna oluje. Znala sam da će sve na kraju biti dobro. U sebi sam bila izuzetno svjesnadana kada sam molila i dana kada sam odbijala moliti.

 

Psalam 23 bio mi je neprestani suputnik osobito tijekom 2014-2015.godine. Tada sam imala još tri operacije. Činilo mi se da hodam „dolinom smrti“, ali čitanje Psalma me je činilo jačom. Nisam znala kako ni zašto, ali vjerovala sam da je Bog na mojoj strani i kroz sve sam prošla na puno prihvatljiviji, mirniji način nego sam mislila da je uopće moguće.

 

Bog u svim trenucima

 

2015.godine krenula sam na novu imunoterapiju i to mi je donijelo golem uspjeh. Imam neke ožiljke, ali bolest se otada nije vratila i na tome sam zahvalna, ne mogu vam ni reći koliko.

 

Iako nastavljam živjeti s nesigurnosti svoje dijagnoze i sa svim pregledima i liječenjima koje ona donosi, to me ne obeshrabruje. Život mi se vratio u zaposlenu rutinu majke i supruge i na tome sam zahvalna. Nastavila sam shvaćati važnost njegovanja vjere i u dobrim vremenima i da se svakoga dana Bogu obraćam u molitvi. Prirodno nisam baš ustrajna osoba tako da mi dnevni životni plan, tjedni krugovi i mjesečne duhovne obnove u Opusu Dei služe kao dobar podsjetnik za ponovno započinjanje i ispravljanje životnog puta koji me nastoji omesti od onoga za što znam da je najsigurnija stvar mojega života… moga odnosa s Bogom.

 

 

 

 

OMILJENI SVETAC

 

Nepoznati detalji iz biografije Padra Pija: Postao je svećenik zahvaljujući požrtvovnom ocu

 

Otac Grazio je shvatio koliko snažno njegov sin želi postati kapucin, pa je odlučio zaraditi novac. Zbog toga je otputovao u New York gdje je nekoliko godina radio teške fizičke poslove

 

Piše: Rašeljka Zemunović

 

 

 

Padre Pio je odrastao u siromašnoj obitelji u provincijskom gradu Pietrelcini koji se nalazi u talijanskoj pokrajini Kampaniji. Njegovi roditelji, Grazio i Maria, bili su skromni i nepismeni ljudi. Padre Pio, koji se prije ulaska u samostan zvao Franjo, još je kao dječak osjetio poziv i odlučio pristupiti kapucinima.

 

Međutim, kako je tada imao završena samo tri razreda škole, fratri su mu odgovorili da nije dovoljno školovan za ulazak u redovničku formaciju. Njegov otac je bio svjestan koliko snažno njegov sin želi postati kapucin, pa je odlučio zaraditi novac. Zbog toga je otputovao u New York gdje je nekoliko godina radio teške fizičke poslove, donosi Aleteia.

 

Nakon povratka u Italiju, Grazio je sinu platio učitelja koji je dječaka do šesnaeste godine pripremio za ulazak u samostan. Padre Pio je u novicijat Manje braće kapucina ušao 6. siječnja 1903. Jedan rođak svjedoči: „Kada se Grazio vratio u Pietrelcinu, ljudi su ga pitali gdje je bio i kako je zaradio novac. On im je odgovorio, pa se jedan dio rodbine odlučio preseliti u New York, gdje još uvijek žive rođaci Padra Pija. Jedan od najomiljenijih svetaca dakle vjerojatno nikada ne bi postao svećenik da nije bilo njegova skromnog i požrtvovnog oca.