PRONAĆI BOGA U OBITELJSKOM ŽIVOTU

Prenošenje vjere

Obitelj je kovačnica djetetovog karaktera i osobnosti te mjesto gdje se ukorjenjuje ljubav prema Bogu. Svako dijete je Božji znak pouzdanja u roditelje koji im povjerava sina ili kćer pozvane na vječnu radost. Vjera je najbolje nasljeđe koje roditelji mogu prenijeti svojoj djeci. Ona je jedina stvar koja je uistinu važna budući da je ona ta koja daje konačno značenje našem životu. A Bog nikada ne daje zadatak bez pružanja i sredstava potrebnih za njegovo izvršenje. Stoga nijedna ljudska zajednica nije bolje opremljena od obitelji za osigurati da se vjera ukorijeni u djetetovom srcu.

Osobno svjedočanstvo

Odgajanje djeteta u katoličkoj vjeri obuhvaća više od pukog podučavanja nauka; ono također zahtijeva prenošenje načina života. Iako je Božja riječ učinkovita sama po sebi, za njeno širenje Bog je htio poslužiti se posredstvom ljudskog svjedočanstva. Evanđelje je drugima uvjerljivo kada ga se vidi življenog. Ovo je posebice istinito kod djece koja imaju poteškoća u razlikovanju onoga što je rečeno od osobe koja govori – posebice kada su njihovi otac ili majka ti koji govore. Vidjeti vlastitog oca ili majku kako mole stoga ima posebno značenje i vrijednost za njih.

Zbog toga roditelji imaju svaku prednost za prenošenje vjere svojoj djeci. Više od riječi, ono što Bog očekuje je da budu pobožni i dosljedni u življenju vjere. Osobno svjedočanstvo roditelja treba uvijek biti očigledno, dajući primjer vlastitoj djeci s prirodnošću, bez ikakve predstave. „Neka vas vide kako molite. To sam ja vidio svoje roditelje da rade i urezano mi je u srce. Tako da kada vaša djeca dođu u moje godine, s nježnošću će se sjećati svog oca ili majke koji su ih prisiljavali samo svojim primjerom i osmijehom, podučavajući ih po potrebi i bez da im dosađuju.“[1]

Ponekad djeca samo trebaju vidjeti radost svojih roditelja poslije odlaska na ispovijed kako bi vjera zauzela čvršće mjesto u njihovim srcima. Dječja moć zapažanja ne smije nikad biti podcijenjena. Djeca vrlo dobro poznaju svoje roditelje – i ono što je kod njih dobro i ono što baš i nije tako da sve što roditelji čine, ili propuste učiniti, je za njih poruka koja pozitivno ili negativno utječe na njihov razvoj.

Benedikt XVI. često je naglašavao da su duboke promjene u institucijama i ljudima su najčešće rezultat svetaca, a ne ni učenjaka ni moćnika: „Usred povijesnih nestalnosti, sveci su ti koji su bili istinski reformatori koji su toliko često podigli čovječanstvo iz mračnih dolina, u koje postoji uz stalan rizik od ponovnog propadanja u njih, te su donijeli svjetlo kadgod je to bilo potrebno.“[2]

Nešto slično događa se u obiteljima. Svakako, roditelji trebaju pronaći najbolja pedagoška sredstva za prenijeti vjeru i tražiti potrebnu formaciju za učinkovito je naučavati. Ali ključ roditeljskog napora jest uložiti trud za postići svetost. Osobna svetost sa sobom nosi sposobnost pronalaska najboljeg načina za naučavanje vjere. „Iskustvo u svim kršćanskim okruženjima pokazuje koji dobri učinci proizlaze iz ovog prirodnog i nadnaravnog uvoda u život pobožnosti dan unutar topline doma. Djeca uče postaviti Boga na prvo mjesto svojih privrženosti. Ona uče vidjeti Boga kao svog Oca i Mariju kao svoju Majku i uče se moliti slijedeći primjer svojih roditelja. Na ovaj način osoba može jednostavno vidjeti kakav divan apostolat roditelji imaju i da je njihova dužnost živjeti potpunim kršćanskim životom molitve, kako bi svojoj djeci mogli prenijeti svoju ljubav prema Bogu – što je nešto više od samog podučavanja.“[3]

Ozračje povjerenja i prijateljstva

Danas također primjećujemo stvarnost da mnogi mladi ljudi – posebice u svojim tinejdžerskim godinama – slabe u svojoj vjeri kada ih se stavi na test. Podrijetlo tih kriza može biti raznoliko: pritisak poganiziranog okruženja, prijatelji koji ismijavaju vjerska uvjerenja drugih, učitelji koji šire ateističko stajalište ili omalovažavaju važnost Boga. Ali ove krize postaju ozbiljne samo ako oni koji kroz njih prolaze ne mogu otvoriti svoja srca pravim ljudima za savjet.

Važno je da roditelji njeguju ozračje povjerenja sa svojom djecom i da su uvijek u mogućnosti posvetiti im vrijeme. „Djeca – čak i ona koja se čine tvrdoglava i ne reagiraju – uvijek žele ovu bliskost, ovo bratstvo, sa svojim roditeljima. Pitanje je povjerenja. Roditelji trebaju odgajati svoju djecu u ozračju prijateljstva, nikada ne dajući dojam da im ne vjeruju. Oni im trebaju dati slobodu i naučiti ih kako je koristiti s osobnom odgovornošću. Bolje je da si roditelji dozvole biti 'prevareni' s vremena na vrijeme jer će povjerenje koje su iskazali učiniti da će djeca sama osjećati sram što su ga zloupotrijebili – oni će se ispraviti. S druge strane, ako nemaju slobodu, ako vide da im nitko ne vjeruje, uvijek će biti skloni varanju svojih roditelja.“[4] Nema potrebe čekati dok djeca dosegnu mladenaštvo za primjeniti ovaj savjet jer je koristan čak i za veoma mladu djecu.

Razgovarati s vlastitom djecom, osim što je vrlo ugodno, najbolji je način za izgradnju pravog prijateljstva s njima. Kada dvoje ljudi ima odnos povjerenja, most se stvara između njih koji potiče otvaranje srca i razgovor o vlastitim brigama i problemima, što je također dobar način za bolje se upoznati. Iako je istina da su pojedine godine teže od drugih za postizanje ove bliskosti, roditelji bi uvijek trebali težiti da postanu „prijatelji svoje djece – prijatelji s kojima će djeca biti voljna dijeliti svoje tjeskobe, koji će slušati njihove probleme, koji će im pomoći na učinkovit i prijatan način.“[5]

U ovoj atmosferi prijateljstva, djeca mogu slušati o Bogu na ugodan i primamljiv način. Ovo zahtijeva od roditelja da odvoje vrijeme za svoju djecu i da ono bude „kvalitetno“ vrijeme. Djeca bi trebala osjetiti da njihove roditelje uistinu zanimaju njihove brige i da su čak spremni staviti na stranu vlastite brige zbog njih. Roditelji stoga trebaju biti spremni ugasiti televizor ili računalo – ili jasno skrenuti pozornost od njih – kada sin ili kćer dođu i žele razgovarati o nečemu što ih muči. Oni trebaju biti spremni smanjiti količinu vremena posvećenu poslu kako bi imali vremena za provesti ga s obitelji; tražiti prilike za aktivnosti u slobodno vrijeme koje potiču razgovor među članovima obitelji, itd.

Otajstvo slobode

Gdje postoji istinska sloboda, ljudi ne čine uvijek ono što je za njih najbolje ili što bismo se nadali s obzirom na napore koje smo uložili u njihovu korist. Ponekad učinimo stvari dobro, a one ipak završe loše ili barem prividno tako. Kada se ovo dogodi, nema koristi od okrivljavanja sebe ili drugih za to. Najbolji odgovor je stjecanje iskustva kako bi se još bolje obrazovali i pomogli drugima učiniti isto. Ovdje nema čarobnih formula. Svatko ima vlastiti način postojanja i svoj osobni način gledanja na stvari i prosuđivanja stvari. Isto je i s djecom u obitelji koja, iako žive u sličnom okruženju, imaju poprilično različite interese i osjetljivosti.

Ali ova raznolikost nije preprjeka; ona, naprotiv, širi obrazovne horizonte. S jedne strane, ona omogućava da se obrazovanje odvija unutar osobnog odnosa, daleko od stereotipova. S druge, raznolikost djetetovih sklonosti i karaktera potiče široku raznolikost obrazovnih oblika. Stoga, iako je put vjere najosobniji mogući put, budući da uključuje najdublju jezgru ljudske osobe i čovjekov odnos s Bogom, možemo pomoći svakoj osobi da ga poduzme. Ako u svojoj osobnoj molitvi pažljivo razmatramo način postojanja svakog djeteta, Bog će nam dati potrebno svjetlo za učinkovito djelovanje.

Prenošenje vjere, više od strategije ili programa, je napor za pomoći svakoj osobi otkriti Božji plan za njegov ili njezin život. Mi želimo svakome pomoći da samostalno otkrije u čemu se trebaju popraviti, gdje se trebaju promijeniti. Jer više je nego očito da sami ne možemo promijeniti nikoga: drugi se mijenjaju zato što to žele.

Nekoliko određenih točaka

Ovdje se može spomenuti nekoliko točaka vrlo važnih za prenošenje vjere. Prije svega možda, život pobožnosti unutar obitelji, blizina Bogu u molitvi i sakramentima. Kada roditelji ne „skrivaju“, čak i nenamjerno, ovo područje svoga života, odnos s Bogom očituje se djelima koji Ga čine prisutnim unutar obitelji, na prirodan način koji poštuje samostalnost djeteta. Izgovaranje zahvale prije jela, recitiranje s mlađima jutarnjih i večernjih molitava, učeći ih kako se ophoditi sa svojim anđelom čuvarom i iskazivati male znakove nježnosti prema našoj Gospi, određeni su načini za njegovanje krjeposti pobožnosti kod djece, dajući im sredstva koja ih mogu pratiti tijekom čitavog njihova života.

Drugo važno sredstvo je nauk. Pobožnost bez nauka je vrlo ranjiva na intelektualne pritiske kojima će djeca biti izložena tijekom svojih života. Ona trebaju znanje apologetike koje je ujedno temeljito i praktično. Očito je, također i u ovom području, važno obratiti pozornost na zahtjeve pojedine dobi. Komentari na trenutno aktualnu temu ili knjigu poprilično često će pružiti dobru priliku za podučavanje doktrine starijoj djeci; ili mogu i ona sama biti ti koji će preuzeti inicijativu i pristupiti svojim roditeljima s pitanjima. Za mlađu djecu, satovi kateheze koje mogu imati u župi ili školi idealna su prilika roditeljima za ponoviti što su naučila ili za podučiti ih na zanimljiv način određenim točkama katekizma koje su možda bile preskočene. Poštovanje i ljubav koje roditelji iskazuju prema učenjima Crkve pomoći će djeci razumjeti važnost učenja Isusovog nauka.

Slijedeći ključan vid jest pomaganje da se krjeposti ukorijene kod djece. Ako pobožnost i nauk nisu popraćeni s čvrstim ljudskim krjepostima, dječje misli i osjećaji će u konačnici odražavati način na koji žive, a ne što im razum prosvijetljen vjerom nalaže. Oblikovanje krjeposti zahtijeva naglašavanje važnosti samo-discipline, marljivog rada, velikodušnosti i uzdržljivosti. Jer usvajanje ovih vrijednosti uzdiže ljudsku osobu iznad čisto fizikalnih prohtjeva i čini um osobe bistrijim, sposobnijim za shvaćanje stvarnosti duha. Roditelji koji odgajaju svoju djecu bez ikakve discipline – nikad im ne govoreći „ne“, već težeći za ispunjenjem svih njihovih prohtjeva – mogu biti uzrokom zatvaranja vrata njihovom duhu.

Biti snishodljiv prema djeci na ovaj način, iako se može činiti da potiče iz privrženosti, zapravo je često puta želja za poštedjeti sebe truda potrebnog za učinkovito odgajanje djece, za postavljanje granica njihovim prohtjevima, za naučiti ih poslušnosti i strpljenju. A budući da su želje poticane konzumerizmom same u sebi nezasitne, padanje pod njihov utjecaj dovodi do hirovitog i egocentričnog stila života, spirale samo-traženja koja uvijek uključuje manjak ljudskih krjeposti i brige za druge. Odrastanje u svijetu u kojem su svi nečiji hirevi zadovoljeni guši duhovni život i može učiniti sebedarje i predanost gotovo nemogućima.

Konačno, potrebno je uzeti u obzir pritisak današnjeg okruženja jer on može biti vrlo uvjerljiv. Svi poznajemo djecu koja su odgajana u pobožnom okruženju, a koja su odmaknuta od vjere okruženjem s kojim se nisu bili spremni suočiti. Stoga roditelji trebaju biti vrlo oprezni s obzirom na mjesta gdje se djeca obrazuju, i pomoći stvoriti ili potražiti mjesta koja potiču rast u vjeri i ljudskim krjepostima. Uloga roditelja ovdje je slična onome što se događa u vrtu. Mi nismo ti koji činimo da biljke rastu, ali možemo pružiti gnjojivo i zalijevati ono što treba te osigurati prikladno okruženje.

Sv. Josemaría jednom je savjetovao skupinu roditelja: „Ne skrivajte svoju pobožnost. Ponašajte se časno. Ona će tada naučiti, i vaša djeca bit će kruna i radost vaše zrele dobi i starosti.“[6]

A. Aguiló

Fusnote:

[1] Sv. Josemaria, Susret, Retamar, Madrid, 28. listopada 1972.

[2] Benedikt XVI, Govor tijekom molitvenog bdijenja za Svjetski dan mladih, Köln, 20. kolovoza 2005.

[3] Razgovori s msgr. Escrivá de Balaguer, 103.

[4] Isto., 100.

[5] Sv. Josemaria, Susret s Kristom, 27.

[6] Sv. Josemaria, Susret, Pozoalbero, Jerez de la Frontera, 12. studenog 1972.

Čovjek ne rasuđuje, on gleda!

Kontemplativna molitva u nama razvija novi način gledanja na sve što se događa oko nas, sudjelujući u Božjoj viziji svijeta.

Tijekom prvih kršćanskih stoljeća treći najvažniji grad na svijetu s političkog i ekonomskog gledišta bio je Antiohija. Ondje se za Isusove sljedbenike prvi put upotrijebio izraz „kršćani“ (usp. Dj 11,26). Treći biskup bio je sveti Ignacije. Nakon što je za vladavine Trajana osuđen na smrt, kopnom je odveden na obalu Seleucije (danas u južnoj Turskoj), a odatle je morem poslan u Rim. Brod se zaustavio na putu u raznim lukama. Na svakom je mjestu Ignacije primio kršćane s tog područja i iskoristio priliku da pošalje pisma zajednicama Isusovih sljedbenika: „Pišem svim crkvama, da svima dam do znanja da umirem za Boga svojom voljom.“[1] Biskup sveti Ignacije bio je sasvim svjestan da će njegovu smrt donijeti divljačke životinje u Flavijskom amfiteatru - sada rimskom Koloseju. Stoga je neprestano tražio od ljudi da se mole da se njegova hrabrost održi. Ali nekoliko puta nam otvara svoje srce i dopušta nam da pogledamo u dubine svoje duše: „Zemaljske čežnje su razapete i u meni nema ni iskre želje za svakodnevnim stvarima, već samo žubor žive vode koja u meni šapuće, 'Dođi k Ocu'.“[2]

Biljka s korijenjem u Raju

Taj unutarnji žamor u srcu svetog Ignacija Antiohijskog - Dođi k Ocu! - bilo je nadnaravno sazrijevanje prirodne želje koju svi imamo za sjedinjenjem s Bogom. Već su drevni grčki filozofi u dubini našeg bića pronašli čežnju za božanskim, glad za svojom pravom domovinom, kao da „nismo zemaljska, već nebeska biljka“.[3] Benedikt XVI. u svojoj katehezi o molitvi, naglasio je da su sve kulture kroz vjekove svjedočile o čovjekovoj želji za Bogom: „Svi muškarci i žene podnose žeđ za beskrajnim, čežnju za vječnošću, traganje za ljepotom, želju za ljubavlju, potrebu za svjetlom i za istinom koja ih potiče prema Apsolutnom... Sveti Toma Akvinski, jedan od najvećih teologa u povijesti, definira molitvu kao 'izraz čovjekove želje za Bogom'. To što nas privlači Bogu, što je sam Bog stavio u nas, jest duša molitve.“[4]

Jedan od najčešćih problema današnjice je „nutarnja podijeljenost“, iako su ljudi toga problema ponekad nesvjesni. Često nam je teško fokusirati našu pažnju na samo jedan zadatak. Vidimo različite aspekte našega života koji se ne mogu harmonijski povezati. Teško nam je povezati našu prošlost s našom budućnošću te ne pronalazimo način kako pomiriti mnoge različite ideje i osjećaje u našem životu. S vremenom se čak javlja potreba suočiti se s našim različitim „verzijama“. Čeznemo za jedinstvom u našem životu koje ne može biti fabricirano kao tolike stvari danas.

Početkom našeg milenija sveti je Ivan Pavao II. rekao: „Nije li jedan od znakova vremena da je u današnjem svijetu, usprkos širokoj sekularizaciji, raširena potražnja za duhovnošću, zahtjev koji se velikim dijelom izražava kao obnovljena potreba za molitvom?“[5] Vidimo danas mnoge inicijative, također na internetu, usmjerene na jačanje naše sposobnosti za vanjsku i unutarnju tišinu, naše moći slušanja i koncentracije, kako bismo stvorili sklad između našeg tijela i našeg duha. Sve to, naravno, može pružiti određenu prirodnu smirenost. Ali kršćanska molitva nudi nam mir koji nije samo prolazna ravnoteža, već jedinstvena percepcija života koja proizlazi iz intimnog odnosa s Bogom.

Molitva je dar koji u nama razvija novu, jedinstvenu verziju realnosti. „To je unutarnji stav više nego niz praksi i formula, način boravka u Božjoj prisutnosti više nego čin adoracije ili izgovaranje riječi.“[6] Očito je da taj „unutarnji stav“, taj „način boravka u Bogu“ ne nastaje preko noći, niti nastaje bez odgovarajuće pripreme kako bi nam ga Bog mogao dati; to je dar, ali i zadatak.

Vidjeti vječnost očima duše

U svojoj homiliji Prema svetosti, koju je propovijedao u listopadu 1967., sveti Josemaría ukratko opisuje put molitvenog života.[7] Govoreći iz vlastitog iskustva, kaže da počinjemo moliti jednostavnim, kratkim molitvama, često naučenima napamet u našem djetinjstvu. Vremenom se naše prijateljstvo s Isusom učvršćuje i učimo ulaziti u njegovu muku, smrt i uskrsnuće i trudimo se utemeljiti svoj život na njegovu primjeru i učenjima. Naše srce počinje osjećati potrebu za razlikovanjem i približavanjem svakoj od tri božanske Osobe. I trenutak dolazi, uvjerava nas osnivač Opusa Dei, kada počinjemo voditi kontemplativni život: „Cijeli dan, ne čineći ništa čudno, krećemo se u ovom obilnom, bistrom izvoru slatkih voda koje skaču u život vječni. Riječi nisu potrebne, jer se jezik ne može izraziti. Intelekt se smiruje. Čovjek ne rasuđuje; on gleda!“[8]

Gdje god se nalazimo na tom putu molitve, možemo se zapitati: Kakav je odnos moje molitve s mojom nadom u vječni život? Što znači reći da molitva postaje stvar "gledanja", a ne riječi?

Kroz našu molitvu nadamo se da ćemo vidjeti stvoreni svijet, ovdje i sada, onako kako ga Bog vidi. Uz njegovu pomoć shvaćamo što se događa oko nas "jednostavnom intuicijom" koja proizlazi iz ljubavi.[9] Ovo je najveći plod molitve i preobražava čitav naš život. Molitva nam ne pomaže samo da promijenimo određene stavove ili prebrodimo svoje nedostatke. Kršćanska molitva usmjerena je, prije svega, na ujedinjenje s Bogom, a time i na postupno učenje gledati svijet na način na koji On to čini, počevši već ovdje na zemlji. Bog želi izliječiti našu viziju, naš način gledanja na svijet i ljude oko nas svojim svjetlom. Odnos s Bogom s ljubavlju - koji postižemo preko Isusa - nije samo nešto što činimo, već mijenja ono što jesmo.

Razvijajući uz Božju pomoć ovaj nadnaravni "način gledanja", učimo otkrivati dobro skriveno u svakoj stvorenoj stvarnosti, čak i tamo gdje se čini da ga nema. Jer ništa ne zaobilazi Božji plan ljubavi, koji je uvijek jači od svakog zla. I tako učimo vrednovati slobodu drugih na nov način, oduprijeti se iskušenju da odlučimo umjesto njih, kao da sudbina svega ovisi o našim vlastitim postupcima. Također bolje shvaćamo da Božje djelovanje ima svoje načine i vremena, koja niti trebamo niti možemo kontrolirati. Kontemplativna molitva pomaže nam da ne postanemo opsjednuti željom da odmah riješimo svaki problem i da lakše otkrijemo svjetlost prisutnu u svemu što se događa oko nas, također u ranama i slabostima našega svijeta.

Vidjeti Božjim očima oslobađa nas "nasilnog" odnosa s drugim ljudima, budući da želimo u njima još više pomoći njegovu svemoguću ljubav, umjesto da je ometamo svojim nespretnim intervencijama. Sveti Toma Akvinski kaže da će „kontemplacija biti savršena u budućem životu, kad vidimo Boga licem u lice (1 Kor 13,12), čineći nas savršeno sretnima.“[10] Moć molitve je u tome što možemo sudjelovati u toj viziji Boga već ovdje na zemlji, čak i ako je uvijek "kao u zrcalu" (1 Kor 13,12).

Godine 1972., tijekom druženja u Portugalu, netko je pitao svetog Josemariju kako se suočiti sa svakodnevnim problemima na kršćanski način. Između ostalog, osnivač Opusa Dei istaknuo je da život u molitvi pomaže na stvari gledati na nov način: „Stječemo drugačiji standard; stvari vidimo očima duše koja razmišlja o vječnosti i Božjoj ljubavi, koja je također vječna.“[11] Često je govorio da je „sreća na Nebu za one koji znaju biti sretni na zemlji.“[12 ] Bizantski teolog iz četrnaestog stoljeća rekao je nešto slično: „Molitva ne samo da nas priprema za istinski Život; ona nam omogućuje da živimo taj Život i ponašamo se u skladu s njim već sada.“[13]

Smirenost. Mir. Intenzivan život.

Katekizam Katoličke Crkve, kada govori o molitvi, iznenađuje nas pitanjem koje nam može služiti kao konstantan ispit savjesti: „Kada molimo, pričamo li s visine našeg ponosa i volje ili iz dubine poniznog srca?“ To je ključan stav za molitvu: „poniznost je temelj molitve“.[14]

"Pogled prema vječnosti" koji kontemplativna molitva podrazumijeva može rasti samo na plodnom tlu poniznosti, u klimi otvorenosti za Božja rješenja, umjesto naših vlastitih. Ponekad pretjerano povjerenje u vlastitu inteligenciju i planiranje može u praksi dovesti do toga da živimo gotovo kao da Bog ne postoji. Uvijek trebamo poticati novu poniznost pred ljudima i događajima, što je plodno tlo za Božje djelovanje. Papa Franjo je u svojoj katehezi o molitvi ukazao na iskustvo kralja Davida: „Svijet koji se predstavlja pred njegovim očima nije nijemi prizor. Njegov pogled bilježi, iza razvoja stvari, veću tajnu. Upravo tu proizlazi molitva: iz uvjerenja da život nije nešto što nam promiče bez smisla, već zapanjujuća tajna.“[15]

Tada ćemo, dijeleći "način gledanja" koji nam kontemplacija nudi usred svijeta, utažiti, koliko je to moguće u ovom životu, naše čežnje za jedinstvom: s Bogom, s drugima, u nama samima. I iznenadit ćemo se kad ustanovimo kako neumorno radimo za dobro Crkve i drugih muškaraca i žena, vidjevši kako naši talenti cvjetaju „kao drvo usađeno na vodenim potocima, koje rod svoj donosi u pravo vrijeme“ (Ps 1,3) . Imat ćemo predokus harmonije kojoj smo predodređeni u vječnosti i mira koji svijet nikada ne može pružiti: „Požuri, požuri! Radi, radi! Grozničava aktivnost, tjeskoba da se bude i radi... To je zato što u svom poslu misle samo na 'danas'; njihova je vizija ograničena na ono što je 'prisutno.' Morate vidjeti stvari očima vječnosti, 'održavajući prisutnost' onoga što je prošlo i ono što tek dolazi. Smirenost. Mir. Intenzivan život u vama."[16]

Andres Cardenas Matute

[1] Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 4.

[2] Sveti Ignacije Antiohijski, Poslanica Rimljanima, 7.

[3] Plato, Timaeus, 90a.

[4] Benedikt XVI, Audijencija, 11.svibnja 2011.

[5] Sveti Ivan Pavao II, Novo Millennio Ineunte , 33.

[6] Benedikt XVI, Audijencija, 11.svibnja 2011.

[7] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, 306.

[8] Ibid., 307.

[9] Sveti Toma Akvinski kontemplaciju definira kao intuitivni šapat istine koja izvire iz ljubavi: "simplex intuitus veritatis ex caritate procedens;”. U nedavnoj knjizi Holiness Through Work (sutorica Maria Ferrari: Scepter Publishers), Monsignor Fernando Ocáriz objašnjava ovu definiciju kontemplacije u kontekstu posvećivanja rada.

[10] Sveti Toma Akvinski, S. Th. II-II, q. 180, a. 4.

[11] Sveti Josemaria, Bilješke s druženja, 4.studenog 1972.

[12] Sveti Josemaria, Kovačnica, 1005.

[13] Nicholas Cabasilas, The Life in Christ.

[14] Katekizam Katoličke Crkve, 2559.

[15] Papa Franjo, Audijencija, 24.lipnja 2020.

[16] Sveti Josemaría, Put, 837.

Zahvalnost nas potiče na borbu

Koji su pravi motivi koji pokreću jednog kršćanina? Što pokušavamo kada kažemo da želimo biti bolji? Ovaj tekst poručuje da borba treba biti usredotočena na Boga, a ne na nas.

„Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova” (Mt 25,14-15). Isusova prispodoba o talentima jako nam je poznata i, kao cijelo Pismo, nikad nas ne prestaje poticati na bolje razumijevanje našeg odnosa s Bogom.

Naposljetku, prispodoba govori u čovjeku koji velikodušno povjerava veliki dio svoga bogatstva trojici svojih sluga. Čineći to, ne odnosi se prema njima kao prema običnim slugama, već ih uključuje u svoje poslove. Gledajući s toga stajališta, čini se da je povjeriti baš primjeren glagol: ne daje im detaljne upute, govoreći im precizno što činiti. Ostavlja ga u njihovim rukama. Sudeći po njihovoj reakciji – žaru s kojim nastoje umnožiti gospodarevo bogatstvo – dvojica su odmah shvatila poruku. Shvatili su gospodarev potez kao znak povjerenja. Mogli bismo čak reći da su ga prepoznali kao potez ljubavi, i stoga su s ljubavlju nastojali ugoditi mu, makar im nisu dani dodatni zahtjevi niti uvjeti. „Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj s dva stekne druga dva” (Mt 25,16).

Za razliku od njih, treći sluga shvatio je nešto potpuno drugačije. Smatra da je stavljen na test i da stoga ne smije pogriješiti. Za njega je od krucijalne važnosti ne donijeti krivu odluku. „Onaj, naprotiv, koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarev” (Mt 25,18). Strahuje od toga da ne uzruja gazdu, kao i od posljedica do kojih bi ta uzrujanost mogla dovesti. Zbog toga mu kaže: „Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje” (Mt 25,24-25). Budući da smatra da je njegov gazda strog i nepravedan, ne vjeruje da bi mu išta povjerio. Vidi u tome težak test, a ne priliku. I ne želeći pasti na tom testu, odlučuje se ophoditi na najsigurniji mogući način s vlasništvom i interesima druge osobe. Rezultat je hladan i grub stav: „ Evo ti tvoje” (Mt 25,25).

Ove dvije reakcije, tako različite, mogu nam pomoći u razmatranju kako odgovaramo na ono što nam je Bog, naš Otac, povjerio: naš život, naš kršćanski poziv. Oboje imaju ogromnu važnost u njegovim očima. I On ih je stavio u naše ruke. Kakav je naš odgovor?

Boriti se zbog zahvalnosti, a ne zbog straha

Za prve dvije sluge iz prispodobe, povjerenje njihovoga gospodara bilo je istinski dar. Znali su da to ne zaslužuju i da nisu imali pravo očekivati neku sličnu zadaću. Na nov način, shvatili su da se odnos s njihovim gazdom nije bazirao na uspjehu ili neuspjehu onoga što su činili, već na tome kako ih on vidi. Povrh onoga što su zapravo bili u datom trenutku, mogao je naslutiti što bi mogli postati. Promatrajući iz ove perspektive, lako je zamisliti duboki osjećaj zahvalnosti koja izvire iz njihovih srdaca. Primijetiti da na nas netko gleda s povjerenjem istinski je poklon i prirodan odgovor je, kada primimo neki dar, da želimo dati nešto zauzvrat.

Ako nam ovo nije jasno, možemo pobrkati važnost borbe u našem kršćanskom životu. Ako se trudimo postići uspjeh da bismo tako zavrijedili da budemo voljeni, teško da ćemo kroz borbu iskusiti pravi mir. Truditi se da bismo bili voljeni, makar nesvjesno, uvijek znači da će nas neuspjesi i nevolje voditi u očaj ili, još gore, da će gorčina prodrijeti u našu dušu. Međutim, temeljiti našu borbu na zahvalnosti pomaže nam da izbjegnemo tu opasnost.

Prispodoba također ukazuje da su prve dvije sluge primile onaj dar kao poslanje, jedinstveno i osobno poslanje. Gazda je, kako je rečeno, dao svakomu „po njegovoj sposobnosti” (Mt 25,15). Malo je vjerojatno da su sluge imale ikakvo prijašnje iskustvo o ulaganju i kontroli značajnih količina bogatstva. Ipak, vjerujući u njih, gledajući ih kroz ono što bi mogli postati, njihov gospodar poziva ih da budu bolja verzija sebe, da se trude postati ono što još nisu. Drugim riječima, s tim darom povjerio im je zadaću posebniju od bilo koje druge. I, budući da su vidjeli ovo značenje dara, bili su nadahnuti i potaknuti da budu na razini toga poziva. Posvetili su se poslovima svoga gospodara kao svojima i potrudili su se da se upuste u nešto s čim dotad nisu imali nikakvoga iskustva. Posvetili su se učenju, razvoju i nadilaženju samih sebe, iz zahvalnosti, prezrevši svaki strah.

Kao u prispodobi, Bog Otac također poziva svakoga od nas u skladu s onim što On vidi da možemo postati. Ovo je najvažnije, i ono što želimo iznova otkrivati u svojoj molitvi: kako nas vidi Bog, a ne kako mi sami sebe vidimo. Želimo se uvjeriti da je naša borba utemeljena na Njemu, ne na nama. Upravo zato što mogu biti siguran u Božji stav prema meni, mogu zaboraviti na sebe i baciti se na razvijanje i umnožavanje bogatstava koja su mi povjerena radi njegove slave i dobra drugih. Ta borba će nas voditi da rastemo u vrlinama vjere, nade i milosrđa i u svim onim ljudskim vrlinama koje nam omogućuju da radimo s predanošću i da budemo pravi prijatelji svojim prijateljima.

Borba potaknuta Isusovim primjerom

Svatko od nas žudi za mirom i utjehom, odmorom od svih naših napora. Isus to savršeno razumije i zbog toga nas poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako” (Mt 11,28-30). Ovaj odmor ćemo u potpunosti iskusiti na kraju vremena, kada uskrsnemo i kada se sve stvoreno ispuni Bogom kao što vode pune mora (usp. Iz 11,9). U sadašnjem trenutku, naprotiv, mir i odmor koje nam Isus nudi usko su povezani s potrebom da uzmemo njegov jaram i borimo se da bismo ga slijedili.

„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,34). Isusove riječi nisu strogi zahtjev, nametnut proizvoljno. Naprotiv, izvor su goleme milosti. Krist ide ispred nas i na svojoj vlastitoj koži osjeća izazove, strahove i boli koji nadiru, u svijetu koji je obilježen grijehom, kada slobodno odgovara na Očev poziv. Isus nas ne traži izdaleka da se borimo, već je bio tu prije nas; uvijek ide ispred nas. „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas” (Hb 4,15-16). Gospodin nas poziva na nešto što je On sam već proživio.

Govoreći o načinu na koji je Šimun Cirenac nosio križ s Isusom, sveti Josemaría potiče svakoga od nas da u svome životu otkrijemo kako biti cirenci: „Dobrovoljno biti Kristov Cirenac, na taj način izbliza pratiti njegovo krhko Čovještvo, u običnim dronjcima, za jednu zaljubljenu dušu nije znak nesreće, nego nam daje pouzdanje u blizinu Boga, koji nas blagoslivlja zbog toga izbora”[1]. Spoznaja se sastoji u tome da svoju borbu – borbu koju bih mogao doživjeti kao nepravednu, na isti način kao i Šimun – naprijed nosim s Isusom. Radi se o jedinstvu s Njim u sadašnjem trenutku, u naporu, i ne samo kada imam uspjeha. Prihvatiti ga dobrovoljno, kao inherentnu posljedicu dara mog kršćanskog poziva, znači otvoriti vrata spoznaji da se sami Isus trudi u meni i sa mnom. Stoga, „ne nosi se bilo kakav križ, spoznaje se Kristov Križ, s utjehom da je Spasitelj onaj koji podnosi težinu”[2].

U isto vrijeme, Gospodin nas također poziva da pogledamo rezultate života koji je obgrlio Križ: pobjeda nad grijehom i smrću, i njegovo proslavljanje po Ocu. Zbog Uskrsnuća, u Isusu imamo uistinu nenadmašiv dokaz da je, naše nastojanje da budemo vjerni onome što nam je naš Bog Otac povjerio, vrijedno svake žrtve i patnje. Kako nam kaže sveti Pavao: „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave” (2 Kor 4,17). Uz Isusa možemo gledati Križ i vidjeti, ne nepotrebnu bol koja nema smisao, već pobjedu i otkupljenje. Uspijevamo vidjeti značenje izazova i poteškoća koji se nužno pojavljuju kada nastojimo vjerno slijediti Kristov primjer donoseći plod u onome što nam je Otac povjerio.

Milost koja ne uklanja borbu, već je preobražava

Možda se sluga koji je zakopao svoj talent osjetio opterećeno, pa čak i rastuženo, zbog truda koji je iziskivalo ono što je vidio da njegovi kolege čine. Uspoređujući se s njima, i osjećajući se možda neprikladnim za takvu zadaću, odabrao je jednostavniji i sigurniji put. Iskopao je stoga rupu i zakopao u nju dar koji mu je bio povjeren, zajedno sa svim mogućnostima koje su dolazile s njim u paketu. Ova bitna priča ponavlja se svaki put kada izbjegavamo napor i neudobnost koji su sastavni dio u ostvarivanju svega što vrijedi u životu. Ne bismo trebali zaboraviti da borba i napor u ljubavnoj potrazi za dobrom nisu nepravedni ni proizvoljni. Sastavni su dio naravi samoga života, života koji je Gospodin posvetio. Na našem putu na zemlji, jedinstvo s Isusom očitovat će se upravo u slobodnoj borbi, punoj ljubavi, poradi rasta u nadnaravnim i ljudskim vrlinama. Milost ne nadomješta dinamiku svojstvenu ljudskom životu, već je sjedinjuje s Bogom.

Ako ovo imamo na pameti, naši napori i naša borba neće biti izraz samodostatnosti ili neopelagijanizma. Ne bismo nikada trebali zaboraviti da, kako je pisao sveti Pavao Filipljanima, „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13). Borba se, dakle, ne suprotstavlja djelovanju milosti u nama. U srži, rast u teološkim vrlinama nije ništa drugo doli ljubav – božanska i ljudska –, i svetost je upravo „punina ljubavi”[3].

Sveti Josemaría izražava ovu istu teološku istinu iz perspektive molitve: „Zatim, dok si govorio s Gospodinom u svojoj molitvi, shvatio si s većom jasnoćom da je borba sinonim za Ljubav, i molio si Ga za veću Ljubav, bez straha od borbe koja te čeka, jer ćeš se boriti za Njega, s Njim i u Njemu”[4]. Što se više trudimo živjeti našu borbu kao ljubav, više će nas ganuti želja da ta ljubav, ta borba, raste. Nadići ćemo kušnju da zakopamo ono što smo primili iz želje da izbjegnemo neugodnosti i, umjesto toga, uložit ćemo sav napor koji ta zadaća nužno zahtijeva

Slobodni za rast, slobodni za učenje

U svom Pastoralnom pismu (9. siječnja 2018.), Otac Fernando nam pomaže u dubljem razmatranju intimnog odnosa između slobode i borbe u našim životima: „Koliko smo slobodniji, više ćemo ljubiti. A ljubav je zahtjevna: ‚sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi’ (1 Kor 13,7)”[5]. U isto vrijeme, što više ljubimo, to osjećamo da smo sve slobodniji, pa čak u teškim i neugodnim situacijama. „Koliko jača je naša ljubav, slobodniji smo. Također djelujemo u slobodi duha kada nemamo volje nešto ostvariti ili nam se čini izrazito teško, ako to činimo iz ljubavi odnosno ne zato što nam se sviđa, već zato što to želimo.”[6].

Nije riječ o tehnici koju bismo koristili radi ostvarivanja nečega što nam se ne sviđa, maskiranju tmurne stvarnosti riječima ‚ljubav’ i ‚sloboda’. Štoviše, riječ je o dubokoj istini naših duša koju je svatko od nas pozvan otkriti. Što se više poistovjetimo s darom koji nam je Bog udijelio, s našim talentima i našom misijom, to ćemo raspoloživiji biti za borbu i, kad god bude potrebno, za čuvanje i njegovanje toga dara. Neće nas pokretati strah ili težina obvezanosti, već zahvalnost Bogu i želja da odgovorimo na njegovu Ljubav. „Vjera u ljubav Božju prema svakom pojedincu (usp. 1 Iv 4,16) omogućava nam da odgovorimo iz ljubavi. Mi možemo ljubiti jer On je nas prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10). Svijest o tome da se beskrajna Ljubav Božja nalazi ne samo na početku našega života, već i u svakom trenutku, jer On je prisniji s nama nego mi sami i ispunja nas sigurnošću”[7].

U posljednje vrijeme mnogo se radi na nastojanju da iznova shvatimo važnost borbe u sklopu ljudskog integralnog razvoja, naročito na poslovnom području i edukaciji. „Razmislite malo o vašim kolegama koji se ističu po svom profesionalnom prestižu, poštenju, nesebičnom služenju: Ne posvećuju li mnoge sate u danu — pa čak i u noći — ovoj zadaći? Zar nemamo ništa za naučiti od njih?”[8]. Sigurno od njih možemo naučiti kako se bolje boriti, i tako biti slobodni da ljubimo više. Osim toga, oni koji se bolje bore uglavnom imaju otvorenu borbu. Ne gledaju na svoje vještine – svoje talente – kao na nešto fiksno i određeno. Kao prva dvojica sluga iz Isusove prispodobe, razumiju da bi ono što im je povjereno trebalo rasti uz napor i borbu. Ako slijedimo ovaj primjer, opazit ćemo da se borba sama po sebi isplati: nevolje i poteškoće više neće izgledati kao promašaji, već kao prilike za učenje i poboljšanje; nećemo doživljavati napor kao nedostatak, već kao znak napretka; i, umjesto da se osjećamo povrijeđeno jer drugi vide naše mane, željet ćemo spoznati svoju slabost i primiti savjet od drugih.

Vjerojatno su prve dvije sluge iz parabole povjerovale da se ono što im je povjereno može razvijati. Privuklo ih je i motiviralo povjerenje njihovoga gazde. Mi se također možemo osjećati nadahnuto, jednako kao i slobodno, kada nanovo otkrivamo kako se ljubav našeg Boga Oca nalazi u jedinstvenoj misiji koju je povjerio svakome od nas. Riječ je o misiji koja podrazumijeva žrtvu i borbu da bismo je mogli iznijeti do kraja.

Gospodin nam je povjerio prekrasnu misiju. Htio je računati s nama da bi svoju beskrajnu Ljubav učinio prisutnom u svijetu u kojem živimo. Zbog toga, „svjesni da nas Bog čeka u svakoj osobi (usp. Mt 25,40) i da želi biti prisutan u njihovom životu također i po nama, čini da punim rukama dajemo ono što smo primili. I u našem životu, kćeri i sinovi moji, primili smo i primamo mnogo ljubavi. Dati je Bogu i drugima čin je vrlo svojstven slobodi. Ljubav ostvaruje slobodu i otkupljuje je: omogućava joj da se sretne sa svojim početkom i krajem, u Ljubavi Božjoj”[9]. Dvojica sluga koji su vjerno razvijali dar svoga gazde otkrili su puno veću nagradu od one koju su mogli zamisliti: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga”(Mt 25,23). Ovo je naslada koju tražimo i ona koja nas prati u našoj borbi, ispunjena nadom koja je potakla svetoga Pavla da izjavi: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18).

Justin Gillespie

[1] sveti Josemaría, Prijatelji Božji, 132

[2] Isto

[3] sveti Josemaría, Brazda, 739

[4] Isto, br. 158

[5] F. Ocáriz, Pastoralno pismo, 9. I. 2018., br. 5

[6] Isto

[7] Isto, br. 4

[8] Prijatelji Božji, br. 60

[9] F. Ocáriz, Pastoralno pismo, 9. I. 2018., br. 4

U Božjim rukama tijekom suočavanja s bolešću

Iznenadni susret s teškom bolesti bio je moj prvi istinski susret s nesigurnosti života i s tim kako se život može u trenutku promijeniti.

OSOBNO SVJEDOČANSTVO:

Marija Kilcommins

Nesigurnost je obilježje naše svakodnevice. Mislim da većina nas živi poprilično sretno nesvjesni njezine jačine dok se borimo s užurbanim životom. Koronavirus, klimatske promjene, nesigurno političko okruženje te prirodne i umjetne katastrofe samo su neke stvari koje mogu imenovati, a koje nam mogu ponekad pomoći svrstati nesigurnost u oštriji okvir.

Iznenadni susret s teškom bolesti bio je moj prvi istinski susret s nesigurnosti života i s tim kako se život može u trenutku promijeniti.

U prosincu 2011.godine pripremala sam se za Božić poput svake zaposlene majke četvero djece. Jedne sam se večeri počela osjećati nekako čudno i imala sam napad kojeg je izazvala tumorska masa na mom mozgu. Nekoliko dana kasnije završila sam na operaciji uklanjanja malignog tumora. Operacija je bila uspješna, ali dijagnoza je bila zastrašujuća.

Ideja da imam neizlječivu bolest bila je nemoguća – ideja da možda neću živjeti dovoljno dugo da vidim kraj tekuće godine bila je nepodnošljiva.

Sigurnost u Boga

Licem u lice s toliko nesigurnosti, pokušavala sam iznaći rješenja i sigurnost koja jednostavno nije bilo. Dok su se oni oko mene pokušavali usmjeriti na dobre vijesti o mogućim terapijskim programima, svaki pregled liječnika mene bi ostavio bez nade i očajnu. Shvatila sam da je bolest usamljeno putovanje – usprkos tome što me je toliko ljudi podupiralo, nitko poput mene ne može osjetiti gubitak prijašnjeg života (i planirane budućnosti).

U tim sam se trenucima intenzivnije okrenula molitvi kako bih u njoj pronašla sigurnost i potrebni mir. Usprkos činjenici da sam bila katolički odgajana, kao odrasla sam lagano posustala u prakticiranju svoje vjere, ali vrlo brzo sam nanovo otkrila moć sakramenata i mir koji proizlazi iz molitve.

Upravo smo nekako u to vrijeme bili zaposlili domaćicu za koju se ispostavilo da je supernumerarija Opusa Dei. Sjećam se da me je njezina vjera toliko nadahnjivala i prekrasan način na koji je živjela svoj život. Počela sam s njom ići na duhovne vježbe u Centar Opusa Dei i poruka Djela me je pogodila – da smo pozvani na svetost usred zamršenosti i uobičajenosti svakodnevnog života.

Prilike koje donosi bolest

Kroz dnevnu molitvu naučila sam napustiti zemaljsku sigurnost koja mi je bila toliko važna i postepeno sam sve više vjerovala da Bog zna za moju situaciju, da zna što moja obitelj treba i da će se On brinuti za nas. Kada sam to učinila, vidjela sam prilike koje je bolest pružila umjesto da samo gledam ono što mi je oduzela.

Budući da sam većinom morala mirovati imala sam puno vremena pričati s djecom, slušati i biti s njima na način koji je puno teže provesti u djelo kada si zaposlen i na relaciji posao – škola – kuhanje. Ironično, to što sam imala manje energije značilo je da ne mogu trošiti energiju na sve male stvari i mogla sam biti puno strpljivija s djecom.

Slika: Maria sa svojom obitelji

Vidjela sam koliko su ljudi brižni, nisam mogla ni izbrojati sve darove, posjete i toliko brige. Naučila sam ponizno prihvatiti da smo moja obitelj i ja u potrebi za tolikom brigom i da je zahvala jedino što možemo pružiti natrag.

Vidjela sam da činjenica što sam pobijeđena, što to prihvaćam i što mislim na druge ima nevjerojatan utjecaj na ljude oko mene. Mogla sam vidjeti koliko sam voljena i koliko sam bogata prijateljstvom, obitelji i zajednicom.

Mir u Svetom pismu

U teškim trenucima tog putovanja, Sveto pismo bilo je golemi izvor snage.

Dva su me dijela posebno pratila kroz teške nesigurnosti. Prvo je situacija kada je Isus ohrabrio Petra da mu priđe po vodi (Mt 14:22-33). Petar je počeo tonuti tek kada je postao svjestan vjetra i kada je izgubio vjeru. Vjetar moga života bila je dijagnoza, prognoze, statistike, nadolazeće operacije/liječenja i to kako su drugi o kojima sam čula i čitala prošli. Kada bih sve to pogledala, i ja bih izgubila vjeru i počela tonuti. A kada bih brinula o svojoj molitvi i kada bih uredno provodila molitveni plan kojeg sam naučila u Djelu, bila sam mirna iako savršeno svjesna oluje. Znala sam da će sve na kraju biti dobro. U sebi sam bila izuzetno svjesnadana kada sam molila i dana kada sam odbijala moliti.

Psalam 23 bio mi je neprestani suputnik osobito tijekom 2014-2015.godine. Tada sam imala još tri operacije. Činilo mi se da hodam „dolinom smrti“, ali čitanje Psalma me je činilo jačom. Nisam znala kako ni zašto, ali vjerovala sam da je Bog na mojoj strani i kroz sve sam prošla na puno prihvatljiviji, mirniji način nego sam mislila da je uopće moguće.

Bog u svim trenucima

2015.godine krenula sam na novu imunoterapiju i to mi je donijelo golem uspjeh. Imam neke ožiljke, ali bolest se otada nije vratila i na tome sam zahvalna, ne mogu vam ni reći koliko.

Iako nastavljam živjeti s nesigurnosti svoje dijagnoze i sa svim pregledima i liječenjima koje ona donosi, to me ne obeshrabruje. Život mi se vratio u zaposlenu rutinu majke i supruge i na tome sam zahvalna. Nastavila sam shvaćati važnost njegovanja vjere i u dobrim vremenima i da se svakoga dana Bogu obraćam u molitvi. Prirodno nisam baš ustrajna osoba tako da mi dnevni životni plan, tjedni krugovi i mjesečne duhovne obnove u Opusu Dei služe kao dobar podsjetnik za ponovno započinjanje i ispravljanje životnog puta koji me nastoji omesti od onoga za što znam da je najsigurnija stvar mojega života… moga odnosa s Bogom.