Iskrice uz nedjeljno evanđelje

 

12. kroz godinu - 25. lipnja 2023.

Prošle nedjelje smo razmišljali o Isusovu pozivu kojim nas želi uvesti u „ono više“ u našem životu, u poslanje kojim nastavljamo njegovo djelo. On izabire dvanaestoricu prvih, i trajno poziva želeći da odgovore na potrebe mnoštva, njihovu izgubljenost, jer duboko suosjeća s njima. Isusov pogled je cjelovit. Usmjeren je prema svakom čovjeku. Okreće sada taj pogled na svoje učenike, jer je svjestan što njega čeka i što će doživjeti učenici.  Jer,  ne odaziva se svatko, ne prepoznaje se u Isusovim riječima život i punina života. Isusa mnogi neće prihvatiti, on će sam biti posve odbačen. Na tu stvarnost Isus želi upozoriti i svoje učenike. Želi im otvoriti oči i pripremiti ih na nerazumijevanje, odbačenost i progone. „Evo šaljem vas kao ovce među vukove“ ( Mt 10, 16) tom slikom Isus ukazuje na stvarnost poslanja svojih učenika u svijet. Nije učenik nad Učiteljem, ako su njega progonili tako će progoniti i njegove učenike. Možemo kazati da će to biti jedna od značajki Kristovih učenika, njihova istinskog nasljedovanja Isusa. Isus stoga upućuje svoju ohrabrujuću riječ: ne bojte se! U današnjem evanđelju tri puta odzvanjaju te riječi. Kao da s ponavljanjem Isus želi donijeti sigurnost i mir u srca učenika.

          Također je divno što Isus na ovaj način želi učenike osloboditi od pritiska uspješnosti. Mi smo putnici, hodočasnici koji su na putu traženja i svjedočenja Boga. Ne radi se o našim sposobnostima, nego o našoj otvorenosti Božjem Duhu. Neće svi primiti riječ i mir koji donose Isusovi učenici. No, ne treba tražiti grešku i krivnju u učenicima. Učenik nastavlja put dalje jer se na „njega vratio mir“ koji je htio donijeti. Ljudi ostaju u slobodi primiti navještaj.

Strah nas je kad nam stvari izmiču od naše kontrole. Strah nas je kad nemamo cilja koji će nam pomoći snage da izdržimo pred preprekama. Ali, ponajviše strah nas je kad smo sami, kad se nađemo iznenada u teškoj situaciji. Kristov učenik nije nikada sam, tko vjeruje nije sam. I ono snažno što razbija svaki strah jest Isusova riječ: ništa se ne događa bez Oca vašega... vredniji ste od mnogo vrabaca... ne bojte se ljudi...  Premda i danas ima mnogo situacija gdje se pitamo o prisutnosti Oca našega, po kojem se sve događa, i kad se pitamo zašto se to događa, potrebno je imati uvijek na pameti da je i naš nebeski Otac tu. I ako je neko stanje teško, gdje se mi osjećamo slabi, gdje proživljavamo neku dramu, gdje živimo neku tragediju, to je i Očeva drama i tragedija. I u takvim situacijama nije nam potrebna hrabrost, jakost i snaga naših sposobnosti, nego nam je potrebna živa i pouzdana vjera. Vjera da se u našemu životu ništa ne događa „bez Oca našega“, kojemu smo toliko vrijedni da nam daje svog Sina kao cijenu našeg spasenja. Jer nismo otkupljeni nečim raspadljivim... nego skupocjenom krvi Krista“ ( usp. 1 Pt 1, 18-19).

Završetak današnjeg evanđelja jako naglašava jednakost priznanja Krista ovdje na zemlji i našeg priznanja od Krista pred Ocem nebeskim. Tko se priznaje Kristovim, tko svjedoči za njega i raduje se njegovom priznanju pred ljudima, taj će od Krista biti priznat njegovim pred Ocem nebeskim. Tko u Krista vjeruje i u njega polaže svoju nadu ovdje na zemlji, bit će od Krista priznat i preporučen kao njegov pred Ocem. K Ocu se dolazi po Kristu, koji je naš Put i Istina i Život.

Ne plaši se ovog svijeta i njegovih veličina jer su poput praha.  Neka sumnja ne obuzima tvoje misli i srce u Oca dobroga zbog nevolja ovog svijeta. Snaga Kristova Duha želi osnažiti i tvoje tijelo i duh za velika djela. Ne plaši se ni smrti, jer smrt nema zadnju riječ. Otac ima zadnju riječ!  Otac darivatelj života daje i puninu života poslije smrti. „ Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.”( Rim 5, 15), završna rečenica današnje poslanice.

          Radosna nedjelja!

.

  

 

11. kroz godinu - 18. lipnja 2023.

Evanđelist Matej u Govoru na gori donosi Isusov navještaj o Kraljevstvu nebeskom, o novom Božjem svijetu. Silazeći s gore evanđelist nam donosi kako Isus promatra ljude u njihovom stanju različitih bolesti  i kako im pomaže  ozdraviti. Donosi ozdravljenje gubavca, uzetog, opsjednutih i ozdravljenja raznih bolesnika. Isus želi svom poslanju pridružiti i druge. On traži suradnike. On poziva Mateja, o čemu smo prošle nedjelje razmišljali, i poziva dvanaestoricu učenika, apostola koje šalje da nastave ono što je on započeo: propovijedati blizinu Kraljevstva nebeskog i ozdravljati bolesni svijet.

          No, prije svega potrebno je naglasiti Isusov nutarnji stav koji se očituje u susretu i njegovu pogledu na ljude. On je pun suosjećanja, pun dubokog suosjećanja, sažali mu se vidjevši ljude koji su izmučeni, izmoreni, bez orijentacije,  što izražava pojam kao ovce bez pastira.  

Za takvo stanje ljudi Isus poziva na molitvu: žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju. Radnika je malo! Kakvih radnika treba za žetvu? Kakva molitva treba za takvu žetvu? Pitat ćemo se: zar ni onda, a tako i danas nema ljudi koji mole?! Potrebni su radnici koji mole i suosjećaju poput Isusa. Potrebni su radnici koji će napustiti svoj mir i ulaziti u stvarnost života. Molitelji koji neće samo nabrajati svoje molitve i čekati što će Bog učiniti. Isus poziva i traži one koji će se truditi prihvatiti njegovo evanđelje i očitovati djelotvornu ljubav prema ljudima, za koje želi istinsko ozdravljenje i spasenje. Traži one koji će se spremno staviti njemu na raspolaganje, biti njegovi suradnici koji će ostvarivati ono što je on započeo. Traže se radnici kojima je stalo do spasenja drugih

          Isus poziva dvanaestoricu i daje im vlast nad nečistim dusima. Što su to nečisti duhovi? Sve ono što čovjeka u njegovu životu prati i čemu je izložen: zavisti, srdžba, lijenost, oholost, škrtost, mržnja itd. Koje su to bolesti? Težnja za moći, vladanje nad drugima, pohlepa, korupcija, nemoral, iskorištavanje drugih, siromaštvo. Sve to je tako prisutno u našem svijetu, sve nas to pogađa, sve to utječe na naše živote. Sve nas to čini umornima, nemoćnima, bez orijentacije u životu. Način i put ozdravljenja je put evanđelja, život po načelima Kraljevstva nebeskog kojeg nam je Isus darovao.  

          I ne radi se ovdje o pozivu samo o svećenicima, biskupima i ostalim Bogu posvećenim osobama. Svaki učenik ima Isusov poziv. Isus poziva i šalje učenike.   Zato u navođenju imena dvanaestorice apostola dolaze u paru, kao znak zajedništva. Gdje su dvojica ili trojica sabrana u Isusovo ime i Isus je prisutan. To je crkva, zajednica koja je znak i sredstvo sjedinjenja ljudi s Bogom. Zato, jedan od često navođenih tekstova iz GS, o Crkvi u suvremenom svijetu, upravo želi posvijestiti ulogu Crkve u svijetu: Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika...

 

A koliko je to prisutno u našim životima, u našim odnosima? Koliko smo spremni izaći iz svojih „duhovnih oaza“ i „zaštićenih zona“ u stvarnost i izazove života? Koliko smo spremni poći na periferije, kako nas to poziva često papa Franjo? Hoćemo li i danas ove riječi evanđelja i Isusov poziv bezbrižno prepustiti drugima? Upravo poslanje i misija kojom Isus šalje u život svoje učenike, postaje orijentacija i put nade koji vraća u život izmučene, izmorene i beznadne. Tek kad poziv postaje radosno poslanje a ne posao, stvara se ozračje i okvir ozdravljenja i spasenjskog djelovanja. Besplatno primiste, besplatno dajte, opominje Isus svoje učenike. 

 

10. kroz godinu - 11. lipnja 2023.

 

Nakon velikih svetkovina koje smo ove dane proslavili i koje su nam pomogle da doživimo veličinu i uzvišenost Kristova puta i svega što nam pruža,  evo nas u vremenu kroz godinu. Vrijeme koje označava naš svakodnevni život, naš uobičajeni dnevni ritam, naše odnose, naš rad i naše nade. Vrijeme u kojem smo pozvani ostavrivati iz dana u dan našu vjernost Bogu i živjeti nadu novosti života koju nam je donio Isus Krist.

          Danas smo u susretu  s Matejom i njegovim pozivom. Djeluje nam pomalo kao u priči, jedan pogled, jedan poziv i diže se na noge i slijedi Isusa. Poziva ga s njegova radnog mjesta. Poziva ga iz njegove egzistencije, njegova života s kojim se nosio. Jer, nije se lako nositi svaki dan s pogledom prezira, odbačenosti, jer je grešnik, jer je suradnik okupatora, jer je sluga moći rimskog carstva. Možemo, to lako predočiti kakav je to pogled ljudi pratio Mateja, jer nije to ništa strano i nama danas, u našim sredinama, kad smo spremni radi svojih interesa pojedince isključiti i staviti ih na stup srama. I zanimljivo je razmišljati, kako takav pogled ljudi, kako i sav prezir očitovan ponajviše u šutnji Matejevih sugrađana, koji su mu davali i prejake signale da je na pogrešnom putu nije donio nikakva pomaka u njegovu životu. Sve to upiranje prstom u njega grešnika nije urodilo nikakvim plodom.

          Ali, zato drugi pogled, pogled Isusa iz Nazareta donosi novost u njegov život. Isus prolazeći ugleda čovjeka zvanog Matej i kaže mu: Pođi za mnom! To je taj glasoviti pristup koji nam evanđelisti jednostavno ponavljaju, kad žele opisati Isusov pristup ljudima: prolazi, vidi i poziva! O, kojeg li poziva i pogleda! Pogled koji podiže. Pogled koji otvara novi život. Pogled koji omogućuje da se napusti staro. Pogled koji omogućuje krenuti u nepoznato!  I doista, kako pogled može promijeniti život, dovesti do obraćenja! 

Kako je to divno izrazio umjetnik Caravaggio na svojoj slici poziva Mateja. Upravo pogledi govore, ruke govore, boje svjetla i tame govore. Isusova pružena ruka prema Mateju donosi svjetlo na njegovo lice, a Matejeva ruka usmjerena prema njemu izražava čudo poziva i odgovora.

Matejev poziva odražava snagu Božjeg milosrđa koje preobražava čovjeka. Milost Božja koja dolazi u život čovjeka, u njegovu tamnu stranu, koju obasjava svjetlom novog života. Na slici Caravaggia prisutan je i sv. Petar, koji svojom rukom prati Kristovu ruku, što upravo želi izraziti poziv koji Krist danas upućuje preko svoje Crkve.

          Kršćanin je pozvan, budući da je preporođen Božjom ljubavlju i milosrđem, svjedočiti Božje milosrđe u ovom svijetu, u svom svakodnevnom životu. Milosrđe živjeti i iskazivati, to je Bogu milo. I svatko tko je bar jednom iskusio Božje milosrđe i oproštenje u svom životu neće nikada osuđivati braću, nego će biti milosrdan i s razumijevanjem prema njima.

          Milosrđe mi je milo a ne žrtva! Neka nas ovaj susret Isusa i Mateja osnaži u ovom vremenu kako bi mogli spremno iskazivati milosrđe. I ne čini li nam se da je naše milosrđe trenutačno, kratko? Prigodno ? Prorok Hošea upozorava nekoć, a nas danas: “Ljubav je vaša kao rosa...“ ne ostavlja traga... brzo nestaje...

          I divno je spoznati kako nas Isus promatra i kako nas poziva na novost života:  Isus ne traži obraćenje da bi nam iskazao milosrđe, obraćenje je plod darovanog milosrđa! Neka takvo milosrđe oblikuje naše misli, naša srca i naš pogled prema našim bližnjima! Neka donosi plodove Kraljevstva Božjega!

 

          Radosna nedjelja!

 

PRESVETO TROJSTVO - 04. lipnja 2023.

 

Na završetku slavlja vazmenog otajstva, u kojem se očituje Očeva ljubav koja nam daje svog uskrslog Sina  i daruje Duha Svetoga, Crkva razmišlja o Božjoj ljubavi u otajstvu Presvetog Trojstva. Ne radi se o poniranju naših misli i našeg razuma kako bi mogli razumjeti Božji život u sebi, nego o zahvalnom klanjanju, klicanju i zahvaljivanju.

Otajstvo Trojstva prije svega je otajstvo ljubavi, a ne zagonetka ili čarobna formula. To je misterij ljubavi koja traži da bude navještena; to je jedini način na koji možemo u nju ući. Naviještanje ljubavi Oca koji poziva svemir i čovječanstvo na život i postojanje. Ljubav koja budi stvorenja na život kao autentični suradnici, obdareni savješću, slobodom i voljom.

Naviještanje ljubavi Sina koji je došao na našu zemlju, postao čovjekom, radi nas ljudi i našega spasenja. Ušao je posve u stvarnost našega života, naše nade i radosti, naše žalosti i tjeskobe. Naviještati njegovu darovanu ljubav do kraja, do smrti na križu. Naviještati da se poistovjetio sa svakim čovjekom, osobito malenima.

Naviještanje ljubavi koja nam  dolazi u snazi Duha Svetoga, koji nam je darovan. Naviještati snagu ljubavi Duha Svetoga koji se očituje u malenima, koji preobražava svojom snagom lice ove zemlje. Naviještati njegovu mudrost i njegovu snagu zajedništva, koji nas sjedinjuje i nadahnjuje.

Ali, nije dovoljno samo naviještati nego je potrebno i prihvatiti u svoj život ljubav Presvetog Trojstva. Ljubav traži biti ljubljena. Ukloniti sve prepreke i dopustiti da nas ta ljubav dotakne u dubini našeg srca i da zahvati sve naše djelovanje. Biti otvoreni i dopustiti da naše najuzvišenije misli i želje budu u službi te ljubavi.

          U svom životu i srcu duboko vjerovati i imati pouzdanje u ovaj plan njegove ljubavi. Vjerovati  ne samo da Bog Trojstva postoji, nego prije svega imati duboko povjerenje i pouzdanje u njegovu ljubav i njegov plan s nama. Svoj život staviti posve u njegove Očinske ruke.

 

          Tako nam slavlje Trojstva , misterij  Boga ljubavi i zajedništva, pruža smisao svega našeg postojanja, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Ovo nas otajstvo nadahnjuje da spremno prihvaćamo svaki napor i svaku žrtvu i da ih ugrađujemo u veliki plan Božje ljubavi. Ovo nas otajstvo ispunja velikom radošću jer smo pozvani i prihvaćeni u Božji veliki plan ljubavi.  Otajstvo Presvetog Trojstva otvara nam put nade i svjetla, put stvaranja boljeg i Božjeg svijeta u ljubavi. Otajstvo presvetog Trojstva nas okružuje, u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Osluškujmo ga, naviještamo ga i ljubimo svim svojim bićem! I klanjajmo se vječnom i neizmjernom Trojstvu, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu u sve dane života svoga!

Radosna nedjelja!

 

 

 

DUHOVI - 28. svibnja 2023.

Dar Duha Svetoga je dar riječi i naviještanja, poslanja učenika. Ispunjeni Duhom Svetim počinju odmah naviještati „silna djela Božja“. Slijedi opis čuda jezika i naroda koji su prisutni u Jeruzalemu. Iz izvora krštenja Duhom Svetim rađa se novi narod koji naviješta, prorokuje Riječ. To je proroštvo koje po svom sadržaju naviješta Božje djelovanje i poziva na obraćenje. To je proroštvo po svom obliku, jer naviješta riječ koju razumiju svi na svom materinskom jeziku. Na taj način označuje poslanje Crkve, koja će naviještati Isusa do kraja zemlje. 

          Duh Sveti nam donosi novi govor Crkve, novi jezik koji mogu svi razumjeti. Isus je rekao da će svi prepoznati njegove učenike ako budu jedno u njegovu imenu i ako budu ljubili jedni druge. To čudo jedinstva u ljubavi dogodilo se upravo na dan Duhova. Današnje evanđelje nam govori o daru Duha kojim Isus šalje svoje učenike. Šalje ih u ljubavi da mogu  opraštati i donositi mir u srca ljudi. Pokreće ih snagom svog Duha.

          Sv. Augustin reče: Ako mnoštvo nema snagu jedinstva, početak je razdjeljenja i svađa“! Nije li to stvarnost koju gledamo u svim sferama našega života? Jesam li spreman primiti tu snagu jedinstva koju nam daje Duh Sveti? Hoću li danas odlučiti i napraviti prvi korak?

          Isus je rekao da nije došao ukinuti zakon nego dopuniti. Upravo tu puninu daje dar Duha Svetoga, duh ljubavi. Po Duhu svetom je u naša srca razlivena ljubav Božja. U toj ljubavi kojom nas Bog ljubi možemo ljubiti druge. I sve onda postaje novo živo, zanosno. Uvijek je tada moguć novi početak. Tu je na djelu prisutno djelovanje Duha Svetoga:

Carigradski patrijarh Atenagora reče: »Bez Duha Svetoga Bog bi bio daleko, Krist ostaje u prošlosti, evanđelje mrtvo slovo, Crkva jedna jednostavna organizacija, autoritet moć, misije jedna propaganda, kult arhaizam, moralno djelovanje – djelovanje robova. Ali u Duhu Svetom svemir je oplemenjen rađanjem kraljevstva, uskrsnuli Krist se uprisutnjuje, evanđelje biva moć i život, Crkva ostvaruje zajedništvo s Presvetim Trojstvom, autoritet se pretvara u služenje, liturgija u spomen i anticipaciju, djelovanje ljudsko biva pobožanstvenjeno.«

 

O pomozi nam ukloniti prepreke i ispuni naša srca Duhom Svetim...

 

7. vazmena  - 21. svibnja 2023

 

U vremenu smo između Uzašašća i svetkovine Duhova. Evanđelje sedme vazmene nedjelje je iz Ivanova, Isusov oproštajni govor.  Ovaj dio počinje Isusovim obraćanjem Ocu u molitvenom obliku. Stoga se uobičajeno naziva Isusova Velikosvećenička molitva. Ističe Isusovo jedinstvo s Ocem i vrhunac onog zbog čega je Isus došao na ovaj svijet. Došao je čas proslave Sina kojim će se proslaviti i Otac. To je čas njegova prijelaza k Ocu. To je čas u kojem će Isus izvršiti predanje svoga života na drvu križa. Po tom času i žrtvi Isus je pokazao najveću ljubav prema Ocu i prema ljudima.

Isus je došao na zemlju da svaki čovjek ima vječni život. Tako snažno i duboko nam se predstavlja srž vječnoga života: upoznati Oca kao pravoga Boga i Sina njegova koji je došao na ovaj svijet. Vječni život je poznavanje Boga. Ovo poznavanje je prije svega životno. Ono u sebi sadrži temeljne odrednice života: vidjeti, iskusiti i ljubiti. Zapravo, imati dioništvo u Božjem životu, koje nam je omogućio Isus Krist. Poznavati Boga znači i priznati ga, prihvatiti njegovu volju i vršiti njegovu riječ.

          Taj vječni život počinje već sada. Tako nam to jasno govori današnje evanđelje. Sve je to tako divno izrazio i sv. Augustin u raspravi o Ivanovu evanđelju: “Crkva zna da joj je Bog navijestio i predao dva života: jedan u vjeri, a drugi u blaženom gledanju, jedan za vrijeme ovozemaljskog putovanja, a drugi u vječnom prebivalištu; jedan u trudu, a drugi u odmoru; jedan na putu, a drugi u domovini; jedan u radu i poslovima, a drugi u plaći promatranja“.

          Sve nam je to omogućio Sin Božji, koji nam je došao objaviti Oca, koji je predao riječi Očeve svojim učenicima te im tako omogućio sudjelovanje u životu s Bogom. Isus hvali svoje učenike što su prihvatili njegove riječi, što su povjerovali njegovim riječima. Zato, sada kad odlazi i vraća se Ocu, on moli za svoje učenike koji ostaju u ovom svijetu. Nakana koju traži od Oca za svoje koji ostaju u svijetu da ih sačuva u svom imenu da budu jedno kao Otac i Sin. Svijet u Ivanovu evanđelju na ovom mjestu označuje sve ono što se protivi Bogu, njegovoj riječi i njegovoj volji da se svi ljudi spase. Taj svijet je upravo u borbi protiv Isusa i njegovih učenika koji će biti izloženi opasnostima i progonu. Uslijed tog protivljenja, uslijed te borbe i kušnji učenici su zaštićeni u Božjem imenu, te će s pravom vjerom pobijediti svijet. Snaga koja pobjeđuje svijet je vjera učenika.

          Isusov zagovor i njegova molitva za učenike trajno se nastavlja. On je naš zagovornik kod Oca. I s nama je, kako je obećao u sve vrijeme do svršetka svijeta. U toj radosti živimo kao djeca Božja ljubljena, i trudimo se biti Isusova i Očeva slava u ovom svijetu.

 

Radosna nedjelja!

 

5. vazmena - 7. svibnja 2023.

 

Početak puta učenika s Isusom prema Ivanovu evanđelju započinje s pitanjem: Učitelju gdje stanuješ? To pitanje zapravo znači kako biti u trajnom odnosu s njim, u povezanosti s njim. Na poseban način to pitanje ponovno dolazi do izražaja na kraju Isusova života i njegovog puta na zemlji. Je li moguće imati odnos s njim i poslije njegove smrti. Upravo nam to želi posvjedočiti i pozvati na put takvog odnosa evanđelje ove nedjelje. Odnos s Isusom je moguć po vjeri. Isus hrabri svoje učenike, želi im pružiti sigurnost: neka se ne uznemiruje srce vaše! I želeći pružiti sigurnost nade govori nam Isus da je došao pripraviti mjesto za svakog od nas. Želi nam omogućiti stan u domu Očevu.  I upravo jer nam je došao pripraviti mjesto pruža nam se u snazi vjere odnos prema Isusu.

          Taj odnos nije nešto statično, i što nam pruža trajnu sigurnost. To je put otvoren zanosu ali i izložen umoru, razočaranju.  Vjera nije neki posjed. Vjera nije neki nauk ili spoznaja. Vjera je dinamičan odnos, put kroz život oslonjen na Isusa. On nam je sve darovao. I zaista divna li odnosa na kojeg smo pozvani: Put, Istina i Život. Isus je Put jer je Istina i Život, koji nam je došao objaviti Oca i njegovu ljubav prema nama. Isus je Put kojeg treba nasljedovati. Kao i svaki odnos potrebno je njegovati svakodnevno, graditi i rasti u svom odnosu prema Isusu. Isus nam je u svom zemaljskom životu, Riječ koja je tijelom postala, pokazao lice Oca nebeskog. Odgovor koji Isus daje Filipu upravo nam svjedoči tu istinu. Jednako tako i svi oni koji prihvaćaju Isusa i njegov put mogu sudjelovati na životu koji ima daje Otac. I svi putovi prema Ocu vode kroz Isusov put. I sve je veliki dar. I Put, i Istina i Život u potpunosti su ostvareni u Isusu, daru Očevu za nas, kako bi po njemu i mi postali po Kristu dar Ocu.

Sve po tom postaje novo. Isus nam je pokazao pravu istinu o Bogu i čovjeku. Bog je naš Otac, a mi smo međusobno braća. I premda nam se čini kao da ovaj svijet ide svojim putem, kao da ovaj svijet nema pravog cilja, on nije nikada napušten. Kroz boli, muke, patnje, bolesti i smrt porođajne muke novog svijeta, Otac  prati i vodi punini života. Života vječnoga.

 

          I koje li radosti i sreće da nismo izgubljeni niti slučaj, i koje li sreće da nam je darovana istina, i koje li nade jer nam je omogućen život vječni po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji je Put i Istina i Život. 

 

 

4. vazmena - 30. travnja 2023.

Pred Tobom smo dobri naš Pastiru. Ti nam život daješ. Ti nas vodiš stazama života. Pružaš nam sigurnost i zaštitu. Čuvaš nas i paziš. Poznaješ nas posve i stalo ti je do svakog od nas. Ne želiš da se izgubimo u našim lutanjima, u našim pogrešnim izborima i odlukama. Hvala ti,  Isuse, naš dobri Pastiru. Hvala ti što nismo sami i prepušteni valovima života. Zahvaljujemo ti jer si naša vrata, koja nam pružaju prostor zaštite, slobode i sigurnosti. Otvaraš nam slobodan put da uvijek s tobom možemo razgovarati, pitati i tražiti što nam je potrebno u sadašnjem trenutku našega života. U vremenu kad smo svi pomalo izgubljeni i bez usmjerenja toliko nam znači Tvoja ruka koja nas želi voditi. Toliko nam  znači tvoja blizina i tvoj glas kojim nas pozivaš. Glas istinski, glas života i glas ljubavi. Jer želiš da idemo za tobom, tvojom stazom života i darovane ljubavi. Toliko nam znači tvoj glas koji nas ohrabruje i pruža snagu za nove korake na našem životnom putu. Toliko nam znači tvoja briga za nas, brižna ljubav bez interesa i uvjeta, stalo ti je toliko do našeg dobra, do naše radosti, da budemo sretni i ispunjeni.

 

Oprosti nam Isuse, što smo često u svojim mislima, u svojim pokušajima i brigama, i što nismo uvijek spremni čuti i poslušati Tvoj glas. Ti znaš Isuse, da to nije zbog toga što te ne volimo, što ne računamo na tebe u našem životu. Ali, smo slabi, nismo postojani u borbi protiv svoje sebičnosti, mlaki smo i površni. Oprosti nam Isuse, što ne stvaramo dobre uvjete kako bi čuli tvoj glas. Oprosti, jer nam je teško u tišini stajati pred tobom u osluškivanju onog što nam ti želiš reći. Oprosti što ne znamo strpljivo očekivati tvoje nadahnuće za svoj život. Oprosti što nas uvijek zanimaju brza i jeftina rješenja i odgovori na naše molbe.

 

A ti si nam ostavio primjer. Ti si za nas trpio i ostavio nam primjer da idemo tvojim stopama. Stopama tvoje ljubavi i predanja u volju Očevu. Pomozi nam da se ostavimo od svojih lutanja. Pomozi nam da se obratimo i oslonimo na Tebe našeg Pastira i čuvara naših duša. I nadasve podari nam postojanost, osnaži nas za ustrajnu borbu, udijeli nam ustrajnost na tvojim stazama, kako bismo u buci i vrevi naših dana i našeg svakodnevnog  života uvijek mogli prepoznati, čuti i poslušati  tvoj glas , glas našeg Dobrog Pastira. Amen!

 

 

 

3. vazmena - 23. travnja 2023.

 

Doista, jedna predivna stranica evanđelista Luke. On je Isusov zemaljski život opisao kao put prema Jeruzalemu. Jednako tako i uskrsli Isus je na putu s učenicima, u jednoj drugoj dimenziji, kao nevidljivo prisutni pratilac na putu. Tako skladan opis koji zahvaća život svakog čovjeka, koji budi u svakom čitatelju poticaje da sagleda svoj život, svoju prošlost, sadašnji trenutak i budućnost koja je pred njim. Upravo zbog toga ovaj tekst spada u najpoznatije dijelove Novoga zavjeta. I pruža jedan veoma konkretan odgovor na temeljno pitanje prvih kršćanskih zajednica, a dosljedno tomu i Crkve u svakom vremenu: kako prepoznati uskrslog Isusa, kako živjeti i doživjeti uskrslog Isusa u svakodnevnom životu? Kako i gdje susresti uskrslog Isusa? Kako i gdje prepoznati  uskrslog Isusa? To je temeljno pitanje Crkve svih vremena! Zato se u tekstu očituje ime samo jednog učenika, dok drugi ostaje bez imena, tj. u njemu se može naći svaki čovjek, svaki čitatelj koji se nalazi pred ovim tekstom.

          Blizak nam je ovaj tekst, jer pogađa u središte našeg življenja, naših nada i očekivanja. Očituje jedan slomljen san, velike nade koje su učenici polagali u Isusa, ali sve je srušeno jer je njegov završetak bio neočekivan. Onaj koji je pokazao svoju moć nad prirodom, utišao oluju i valove, onaj koji je pokazao svoju moć nad bolesti i koji je pokazao svoju moć nad smrću, završio je u krajnjoj nemoći, raspet na drvetu križa.

          Ali, upravo tu se krije sva poruka, sav život. Odatle dolazi i velika pobjeda, novost života, snaga ljubavi koja nadvladava tamu i smrt. Dvojica učenika navode sve događaje o Isusu. Sve je točno, iznose sve što se dogodilo. Jednako tako, i nepoznati sugovornik – Isus – iste stvari donosi, ali u novom svjetlu. Luka nam želi u ovom izvještaju pokazati da uskrsnuće nije predmet za gledanje. Uskrsnuće nam ne predlaže neki novi model života. Uskrsnuće nas poziva na otvaranje očiju srca i uma na novi način sagledavanja naše stvarnosti. Promatrati sebe, ponovno čitati povijest Pisma te u svjetlu Uskrsloga koji se posve predaje i daruje živjeti svoj svakodnevni život.

          Isus u razgovoru s učenicima ne prigovara što ga nisu prepoznali, ali im upućuje veoma oštar prigovor zbog njihove nevjere što je o njemu pisano: o bezumni i spora srca da vjerujete što god su proroci navijestili... ( r. 25). Sve je već rečeno, sve se u Isusu ispunilo, samo ostaje izazov vjere koja prihvaća i živi. Vjere koja treba prihvatiti Božji način i Božji put, a ne naše ljudske zamisli: nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu? ( r. 26)

          I drugi osobiti znak koji nam se daruje za put prepoznavanja Isusa jest znak lomljenja kruha. Da, to je znak i naziv za euharistiju. Ali, ovdje se radi još više nego o jednom obredu. Lomljenje kruha u sebi nosi Isusov darovani život, Isusov predani život. U tom znaku sadržan je čitav Isusov život i njegova poruka. Isus ne zadržava svoj život u svojim rukama, nego ga daruje za nas. Jednako tako i učenike poziva ne samo na slavljenje obreda, nego na prihvaćanje života kao dara. Kršćanski pogled na život nije shvaćanje života kao posjed, nego život kao dar, dijeliti život i životni put.

          Iz ovog Lukinog navještaja mogli bismo izraziti neke smjernice za naš kršćanski život. Kršćanin je uvijek na putu, u životu, ne traži zaštitu i zatvorenost. On je u zajednici i razgovoru s drugima, oslonjen na istinu Svetoga Pisma. Kršćanin se ne zatvara u kategorije mišljenja i nezdrave tradicije, nego je otvoren novosti koju donosi uskrsli život. Ne može se svesti naš kršćanski život na 45 minuta obreda u nedjelju. On zahvaća svu našu stvarnost, naše svakodnevlje u kojem na osobit način, kršćanin živi radosno i bez straha svoj život kao lomljenje kruha, život kao dar a ne posjed.  

 

Radosna nedjelja!

 

 

 

 

2. vazmena - 16. travnja 2023.

 

Evanđelje 2. Vazmene nedjelje nam donosi susret uskrslog Gospodina učenicima prvog dana uvečer. Među njima nije bio Toma. Na radost apostola i njihovo svjedočenje da su vidjeli Gospodina, Toma je kategorički tvrdio da će vjerovati samo ako vidi znakove rana na njegovim rukama i nogama. Isus se ponovno ukazuje učenicima osmog dana. I tada je Toma bio prisutan, te nam ovaj susret s Tomom ostavlja poseban pečat i dubok trag.  Zastanimo pred ovim tekstom, promotrimo malo dublje Tomu. Možda bi bilo dobro poći od samih sebe, od naše vjere i naših strahova i sumnji,  kako bi nam ovo evanđelje otvorilo put prema uskrslom Kristu i njegovoj prisutnosti u zajednici.

Apostol Toma – čovjek koji voli Isusa, za njega je bio spreman umrijeti. U evanđeoskom izvještaju o  uskrisenju Lazara, Toma govori ostalim učenicima idemo i mi s njim umrijeti. Pokazuje svoju spremnost da bude uz Isusa do kraja.  Toma je čovjek koji razmišlja, koji pita, koji traži pojašnjenje onog što ne razumije. Na Posljednoj večeri Toma se uključuje u razgovor s Isusom te postavlja primjedbu Isusu kako mogu znati put kad ne znaju kamo on ide. A u današnjem odlomku evanđelja Toma traži vidjeti znakove. Vrijedno bi bilo ući u nutrinu Tome  i malo pokušati proživljavati njegovu borbu, a ne ga olako proglasiti nevjernim.  Da, Toma je duboko dirnut Isusovim razapinjanjem. Kad spominje rane, sigurno su ga one mučile, duboko ih je proživljavao. Također, i ranu koju su skoro svi učenici učinili  Isusu kad su ga u najtežim trenucima napustili. U toj nutarnjoj borbi, u mislima, u razočaranosti, u strahu nije se Toma mogao odjednom prebaciti u drugu vrstu misli i radosti koju su mu govorili  drugi apostoli. Njegova reakcija je bila spontana, izraz njegova stanja, pa i u kojem je bilo nevjere, nesnalaženja i zbunjenosti novonastale situacije. Možda je upravo taj strah i zbunjenost učenika iza zatvorenih vrata bila razlog zašto je Toma otišao. Želio je biti sam, bez pogleda drugih. I sami kad nam je nešto teško, kad smo nesigurni, ne želimo da nas drugi vide takve.

Toma ipak ostavlja otvoren put u svom srcu, ali traži i jednu potvrdu, jednu sigurnost.  Dolazak Isusa ponovno u sredinu apostolima, koji donosi i naviješta mir, donosi novost u Tomino srce. Isus mu se direktno obraća pokazujući svoje rane. Isus ga ne prekorava. Prihvaća njegove sumnje i strahove, te ih na taj način izliječiti.  I poziva ga da ne bude nevjeran nego vjeran. Toma ne prilazi Isusu, ne želi dotaknuti njegove ruke i noge,  nego ispovijeda vjeru riječima: Gospodin moj i Bog moj! Najsvečaniji izričaj vjere!   Kako reče sv. Augustin Toma vidi rane čovjeka a ispovijeda Boga kojeg ne vidi ni dodiruje. Tako snažna ispovijest vjere u Krista uskrslog, Sina Božjega! To nam očituje Tomin put do vjere i susret Uskrslog. I očituje nam tako duboko istinu da Krist Raspeti jest Krist Uskrsli. Rane Raspetog očituju se i u uskrslom, proslavljenom tijelu.  I taj susret nam donosi Isusove divne riječi koje ostaju za vjekove, za sve nas koji danas želimo biti Isusovi učenici: blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!

I vidje i povjerova ... To je novi pogled koji daruje Gospodin. Novi pogled koji donosi mir! Puninu života koju može samo Bog dati. Možemo samo zamišljati kako se Toma nosio sa sobom i s drugim apostolima, što je proživljavao u svom srcu, što je slutio... očekivao... da će se dogoditi!  Hoće li se Isus i njemu očitovati?  Toma je bio zajedno s učenicima, nije više odlazio... i nakon osam dana dolazi onaj koji donosi mir! Dolazi u sredinu ponovno uskrsli Isus i sve postaje novo za Tomu...

Zastani na Tominu putu i sagledaj svoj put... svoju vjeru... i svoje sumnje prihvati i bori se tražeći odgovor...

 

Radosna nedjelja!

 

CVJETNICA - 2. TRAVNJA 2023.

 

Evanđelje  - Muka po Mateju 26,14 -27,66

U svim evanđeljima priča o Muci predstavlja završetak i vrhunac Isusova zemaljskog života, trenutak u kojem on dovodi do vrhunskog ispunjenja proročko poslanje primljeno od Boga Oca. Iako su ga slijedili, slušali njegove navještaje o muci i uskrsnuću, sve je to bilo neočekivano za njih.   

Ispunjenje Svetog pisma osobiti je naglasak evanđelista Mateja u izvještaju Isusove Muke . Matej s posebnom pozornošću naglašava spominjanje Starog zavjeta s kojim je vezana priča o Isusu. Obraćajući se judeo-kršćanskoj zajednici, evanđelist pokazuje da je Isusov događaj ispunjenje Svetoga pisma.

 Stoga je on jedini koji je naveo iznos novca plaćen Judi u trideset novčića, isti iznos kao simbolična radnja Zah 11.12 (26.14); pripovijeda o Judinoj smrti i daje tumačenje polazeći od proroka (27,9-10); upućuje na nekoliko biblijskih tekstova u pripovijedanju o suđenju Pilatu (27,15-26). Navodi citat iz Ps 22,9 u kontekstu raspeća (27,43); on definira Josipa iz Arimateje kao "bogatog" (27,57) kako bi ukazao na ispunjenje Iz 53,9. Namjera da se ispune Pisma izričita je u tekstu, samo Matej, od 26,52-54: kao reakcija na učenike koji su htjeli spriječiti njegovo uhićenje silom, Isus potvrđuje da se on namjerno odriče da se brani na nadnaravan način i motivira ga na ovaj način: «Ali kako bi se onda ispunilo Pismo prema kojem se to mora dogoditi?» (26,54). Isus nije pasivan pred smrću, niti se nevoljko podvrgava neizbježnoj sudbini. Sve što se događa  je dio Božjeg plana, kojeg se on u potpunosti i s uvjerenjem pridržava. U vrhunskom trenutku svog postojanja Isus se posve predaje Ocu, u činu potpunog prepuštanja njemu. Isus u predanju do kraja, prema Ocu i prema ljudima, ostvaruje svoj Prijelaz – Pashu.

Zastani ove dane nad ovim tekstom. Ne reci sebi  to mi je sve poznato! Ne reci sebi to je bilo davno! Uđi u Veliki tjedan sa širom otvorenim srcem!  Razmatraj Isusov put. Neka tvoje srce bude zahvalno. Zahvali baš ti osobno Isusu što je učinio za nas, za tebe! Neka tvoje srce bude raskajano, jer nismo uzvratili dovoljno i koliko smo mogli na njegovu ljubav.  Neka tvoje srce bude odlučno i spremno prihvatiti ovog Uskrsa još više Isusa u svoje srce, svoje čežnje i svoje nade. 

 

I primimo Isusa u svoj život kako je njemu milo doći :  

 

Kao ISTINU, koju trebamo govoriti;

Kao ŽIVOT, koji trebamo živjeti;

Kao SVJETLO, koje trebamo upaliti;

Kao LJUBAV, kojom trebamo ljubiti;

Kao PUT, kojega nam valja prijeći;

Kao RADOST, koju trebamo pružiti;

Kao MIR, koji trebamo širiti;

Kao ŽRTVU, koju trebamo prinijeti u svojim obiteljima i za svoje bližnje.

 

                                                    ( Iz Križnog puta Majke Terezije ).

 

 

5. korizmena nedjelja - 26. ožujka 2023

 

„Gospodine , evo onaj koga ljubiš, bolestan je... Gle kako ga je ljubio“

 ( Iv 11, 3.36)

Evo nas pred vrhuncem korizmenog hoda. Pashalno otajstvo u sebi nosi puninu života, jer nam se daruje punina ljubavi, kako to voli reći Ivan „ljubav do kraja“. Upravo Isusova ljubav pobjeđuje smrt, njegova ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama vraća Lazara u život.

Predivan i pun napetosti tekst govori o uskrišenju Lazara. Isusovo odgađanje dolaska u Betaniju, a zatim njegovi razgovori s Martom i Marijom, te molitva Ocu prije samog poziva Lazara u život na poseban način izražavaju napetost pripovijedanja, gdje Isusa evanđelist opisuje kao onog koji sve drži u svojim rukama. A s druge strane, očituje snažno Isusovu ljubav i njegove osjećaje pred tim događajem.  Vjerojatno, Isusov plač nije usmjeren prema Lazaru, nego Isusov plač nad nevjerom svojih sunarodnjaka, koji će se kasnije razići podvojeni. Jedni su povjerovali, drugi otišli prijaviti farizejima što se dogodilo. Toga dana je pala odluka da Isusa treba ukloniti. On koji daruje život u tom istom činu osuđuje se na smrt, kako to slijedi  u recima evanđelja koji se ne čitaju u liturgijskom tekstu.

Evanđelje nam o Lazaru očituje da je Isus gospodar života, gdje se on nalazi smrt nema moći. Isus je upravo došao da nas izvede iz smrti u život. Upravo Isus u razgovoru s Martom želi istaknuti gdje se nalazi uskrsli život. Uskrsnuće nije nešto općenito, nešto bezlično, kao što ljudi često puta kažu „ima nešto gore“! Uskrsnuće je vezano i stoji u Isusu Kristu: Ja sam uskrsnuće i život! Predivno! Isus je darivatelj i dar! Darivatelj i dar su jedno : Ja sam uskrsnuće i život...

Ovo je sedmi znak, kako Ivan naziva Isusova čudesa. Ovo je sedmi koji ukazuje na slijedeći i puninu njegova uskrsnuća. I ovo znamenje se događa u snazi riječi koju Isus izgovara. Kao što je sve stvoreno snagom Božje riječi, tako i uskrsli život događa se u snazi Kristove riječi. Isus se najprije moli Ocu, zahvaljuje za uslišanje, a zatim povika iza glasa: Lazare, izlazi! Lazar izlazi u povojima, te ga treba odriješiti da može slobodno ići.

Ja sam uskrsnuće i život... već sada. Uskrsli život s Kristom se očituje već sada, a čeka svoju puninu u vječnosti. To izražava ona poznata izreka „već sada i još ne“! Vrhunac objave koja se očituje u ovoj rečenici: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada.  A onda slijedi veliko pitanje, pitanje prvo za Martu, a u Marti vidimo svakog čitatelja i slušatelja evanđelja: vjeruješ li ovo? Marta je svoje rekla u onom trenutku... a ja i ti? Ovo vjeruješ li znači, prihvaćaš li? Stvarno? Živiš li život u Kristu?

Naš korak prema Isusu je naša vjera. Vjera koja nam pomaže ukloniti kamen s groba, kamen s našega srca. Tada Isus može doći i reći svoju riječ i poziv! Izlazi ... izađi iz svoje  tame na svjetlo... izađi iz smrti u život...! Izađi iz svojih povoja koji te vežu, koji te ograničavaju u tvom hodu, u tvojoj slobodi. Izađi iz sna iluzija. Uskrsnuti sada znači svjesno živjeti, s otvorenim očima i skinutim maskama. I s dubokom vjerom i nadom da na kraju našeg ovozemaljskog života ne odlazimo u tamu, da ne prestaju naši životni odnosi, nego da prelazimo u Božju ljubav, koja će nas zauvijek uskrsnuti na vječni život s Bogom i u Bogu.

I stoga se radujemo slaveći Uskrs – blagdan života – svetkovinu svjetlosti- sretni jer već sada možemo biti s Bogom i u Bogu... u otajstvima naše vjere kojom Kristovu smrt naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak iščekujemo! 

 

 

 

 

4. korizmena nedjelja - 19. ožujka 2023

 

Koliko sljepoće! Ubili su Svjetlo: ali Svijetlo, na križu prosvjetljuje slijepe“ ( Sv. Augustin ).

Put korizmene obnove želi u nama osnažiti Kristovo svjetlo, koje smo primili u sakramentu krštenja. Po krštenju , čovjek grešnik se preporađa i iz tame prelazi u svjetlo Kristovo. Ali, potrebno je i dalje uvijek učiti i promatrati sve stvari u svjetlu vjere. Mogli bismo kazati da je kršćanski život jedan dugi katekumenat: trajni rast u ovom svijetu dok ne osvane punina Kristova dana.

Evanđelje o ozdravljenju slijepca od rođenja očituje put prema svjetlu vjere, prepreke na putu vjere i spremnost uvijek tražiti Krista i njegovo svjetlo, te mu se spremno pokloniti.

Isus  je uvijek prilazio životu ljudi, zapažao stvarnost i pozivao. On je uvijek bio jasan u svojim riječima. Nije pokušavao pružati laka rješenja i primamljiva obećanja. On je na poseban način otvarao novi put odnosa s Bogom. On je došao na zemlju ostvariti poslanje: dok sam na svijetu svjetlo sam svijeta! ( Iv 9, 5 ) Upravo ovo današnje evanđelje u sebi nosi dramu prihvaćanja svjetla koje donosi Isus. Samo dva retka od 41 koji opisuje ovo ozdravljenje odnose se na način i ozdravljenje slijepca 6-7,  a sve prije i poslije nosi u sebi raspravu kako i u kojem svijetlu vidjeti ovo ozdravljenje. I polagano očituje rast u vjeri ozdravljenog, a sljepoću i tvrdokornost kod farizeja.

Kako vidjeti naš život? Kako gledati na zbivanja u svijetu? Kako zapažati sebe i druge? Kako zapažati nešto više od ovog površnog! Kako otkrivati svoj poziv i ono što Bog od mene želi? Pitanja koja traže naš odgovor, našu odlučnost i spremnost da ih ne odgađamo za neka druga vremena. Po krštenju smo primili dar kojim smo prosvijetljeni, dar Duha Svetoga. Duh Sveti nas vodi i ozdravlja od svih naših sljepoća. Pruža nam svoje svjetlo da možemo promatrati i gledati naš život, želi nas od vanjskog i površnog uvoditi u dubine. Potrebna nam je hrabrost gledati život u pravom svjetlu. Nekada kao da to i ne želimo. Možda nas je strah od tereta koji je pred nama. Možda zatvaramo oči pred onim što se događa oko nas. Zatvaramo oči pred nepravdama, pred iskorištavanju bližnjih. Ne želimo zastati i dublje zaviriti u svoj život jer nas brzina života stalno drži na površini, površnosti i sadašnjem trenutku.  I kako reče, sv. Majka Terezija naše je oči ugasilo ravnodušje. Ovi dani neka nas potaknu na put ozdravljenja, put koji nam Isus pruža, koji jedini liječi sljepoću srca. I molimo žarko da nam Isus prosvijetli oči srca!

Radosna nedjelja!

 

 

 

3. korizmena - 12. ožujka 2023

Tako je bogato i prekrasno  evanđelje koje nam pripovijeda o Isusu i ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Podne je. Podne života. Na sredini puta života. Na sredini puta života žedan! Kako i čime ispuniti svoju žeđ „da se više ne dolazi zahvaćati“ nego imati živu vodu koja će strujiti do kraja života i prijeći u vječnost? Kako se ne prisjetiti u ovom razmišljanju riječi Psalma 42: kao što košuti žudi za izvor – vodom...

Bez vode nema života.  Trebamo piti određenu količinu tekućine svaki dan. Ali, mi ne osjećamo žeđ. Svejedno trebamo piti, kako bi naš organizam što bolje funkcionirao.  Upravo ova slika govori i onoj drugoj vrsti žeđe, kojoj je voda simbol i znak. Idemo kroz život a da se ne pitamo kako i čime utažiti žeđ, kako dati svom životu puninu smisla i životne radosti. Idemo kroz život a da ne tragamo, ne žeđamo za onim višim i puninom života.  Korizmeno vrijeme nas potiče više tražiti, bolje tražiti kako bi našu žeđ utažili.  Vrstu žeđi do koje se polako dolazi kako se to otkriva u dijalogu Isusa i Samrijanke. Žeđ koju na osobit način otkriva i izražava, potiče i usmjerava Ps 63. David se nalazi u Judejskoj pustinji. Izvan uobičajenog života i svakodnevnih poslova. U strahu i bojazni za svoj život. Treba mu i svaki dan vode. Ali, on u svojoj situaciji ide dalje. Javlja mu se čežnja, žeđ... žeđ za Bogom: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja , tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna bezvodna...“ ( Ps 63,2). Tražiti i žeđati – upućuju jedno na drugo.

Isus nas čeka i traži. Onaj koji ide prema zdencu, koji traži vodu dolazi, a Isus  već čeka na zdencu. Ali, on i traži: daj mi piti! On je ostavio sve oznake svoje moći, postao siromah i prosjak koji traži: daj mi piti! Jednako tako, na kraju svog života, u podne dok je visio na križu ponovio je te riječi u vapaju: ŽEDAN SAM! On traži i čeka, i upravo jer on čeka i traži nas, možemo i mi njega naći i primiti njegov dar, koji će nas ispuniti i utažiti naše žeđi. Samarijanka je išla po vodu, a našla je  Krista, Mesiju - Spasitelja svijeta. Njeno srce je bilo ispunjeno, te nije mogla šutjeti u svom mjestu što je doživjela. Onaj tko susretne i primi Isusa nosi ga drugima, traži druge da im donese Isusa! Na drugom mjestu govori se u evanđelju kako Samrijanci nisu htjeli primiti Isusa. U ovom odlomku se kaže da se Židovi ne druže sa Samarijancima, ali nakraju oni traže i mole Isusa da ostane kod njih.  Isus  tu molbu prihvaća i ostaje dva dana kod njih, te su mnogi povjerovali u njega.  

U sredini dana, u sredini korizme, našeg sadašnjeg životnog trenutka Isus nas traži i želi ispuniti našu žeđ. Želi i nama reći naše pravo stanje, ukazati na naše traženje i uzaludno „tumaranje od mora do mora, potucati se od sjevera do istoka ( usp. Am 8, 12).  Bez upoznavanja i prihvaćanja pravog svog stanja ništa se nova ne može dogoditi. Ne želi nas poniziti i paralizirati, kao što nije ponizio ženu Samarijanku kad joj je ukazao na njezin površan život. Štoviše, otvorio višu razinu dijaloga i dotakao njezino iskreno traganje za srećom i ljubavlju, te pokazao pravo značenje riječi „daj mi piti“. Otvorio njezino srce za navještaj Mesije, koji prihvaća i ljubi ljude. U njegovim riječima nije bilo osude ni prezira, štoviše osjetila se po prvi put da je prihvaćena, da s njom netko želi razgovarati, doživjela je na posve nov način da je ljubljena.

I nama se kroz ovo korizmeno vrijeme pruža prilika probuditi i još više usmjeriti svoju žeđ za Isusom. Darovana nam je živa voda po sakramentu krštenja, po kojem smo suobličeni Kristu. Pruža nam se mogućnost obnoviti naš život i pročistiti sliku Božju u nama.  Pruža nam se svaki dan nova prilika doživjeti da smo od Boga prihvaćeni i ljubljeni. Isusovo pitanje:“ kad bi znala dar Božji“... i  Isusova molba „daj mi piti“ i vapaj s križa „žedan sam“ pozivaju na naš odaziv. Čuješ li kako te zove...?

 

Radosna nedjelja!

 

2. korizmena - 5. ožujka 2023.

Na čistu srijedu, na početku korizme, pozvani smo vrijeme prije Uskrsa provoditi u „skrovitosti“ pred licem Oca koji nas vidi. Evanđelje druge korizmene nedjelje, kao i ostala čitanja, upravo nas pozivaju na takav put. Popeti se na visoko, dalje od svakodnevnice i buke, i biti u osami.  To ne znači biti osamljeni, nego biti u osami s Isusom. Biti u osami s Isusom i doživjeti trenutke svjetla, koji će nas osnažiti i biti pred našim očima u trenucima kad se spustimo u naš život, gdje će nas pratiti i dalje trenuci s manje svjetla, gdje ćemo doživjeti nove trenutke tame.

          Događaj na gori visokoj nazivamo Isusovo preobraženje. Njegov lik se učenicima očitovao u punoj slavi. Riječi kojima evanđelisti opisuju taj događaj su nedostatne, ali dovoljne da nam otvore pogled i razmišljanje i očituju nam tko je Isus. U ljudskom tijelu Isusa krije se božanski lik. Očituje nam se obećani Mesija, Pisma se ostvaruju i sve ono što je po prorocima obećano sada se ispunja i očituje u Isusovim riječima i dijelima, u njegovu cjelokupnom životu.

          Ovaj događaj na visokoj gori, poziva i nas u ovo vrijeme da dopustimo da nas Isus povede sa sobom. Jer, i naš je život s Kristom skriven u Bogu ( Kol 3,3 ). Poziva nas da u ovom trenutku našega života, koji je obilježen tjeskobom, nesigurnošću i strahom, imamo povjerenje u Isusa. Petar i druga dva učenika, padaju licem na zemlju. Silno su prestrašeni događajem koji ih nadilazi. Ne snalaze se, sve izmiče iz njihovog pogleda i shvaćanja. Obaraju lica k zemlji, da ništa ne vide i ne čuju! Ali, kraj njih je onaj koji donosi svjetlo. Pored njih i za njih je onaj koji tjera strah i donosi mir. Uz njih je onaj koji tamu, križ i smrt preobražava u svjetlo i život uskrsnuća.

          Ovaj događaj nas poziva da nastavimo put u nizini, u našem svakodnevnom životu, ali s iskustvom ovog svijetla i svjetla riječi koju trebamo slušati. Nastaviti naš put u osluškivanju riječi koje nam govori, u trajnom njegovanju našeg odnosa s Isusom.  On je Svjetlo svijeta, njegova riječ je svjetlo na našoj stazi. On je naše sunce i zaštita naša.

          Njegova bijela odjeća je Crkva, kako reče sv. Augustin u tumačenju Isusova preobraženja. Dopustimo Isusu da bude svjetlo našega srca, kako bi živo sudjelovali u otajstvu Crkve, koja je svjetlo naroda. U sinodalnom hodu, živo i djelatno sudjelujmo, pronalazeći svoje mjesto u Crkvi. Ne budimo promatrači, nego pokretači zbivanja u svom životu i u svojoj zajednici.

          Marija Majka Crkve, majka svih nas, prati nas svojim majčinskim zagovorom, svojim brižnim pogledom kojim želi pomoći u našim potrebama.  I danas nam, kao nekoć u Kani,  i ona opet govori: „sve što vam rekne učinite“ ( Iv 2, 5 ). To je put našeg preobraženja, vode svakodnevlja koja postaje vino radosti i svjetla novoga života!

   Radosna nedjelja!  

 

 1. korizmena - 26. veljače 2023.

 

Na prvu korizmenu nedjelju čitamo svake godine o Isusovoj kušnji u pustinji. Ove godine je iz Matejeva evanđelja. Nakon krštenja na Jordanu, gdje je proglašen svečano Sinom, dolazi do kušnje upravo na tom području.  Sotona napastuje Isusa: Ako si Sin Božji... Sotona zavodi ljudskim mislima. On sve želi izokrenuti.  U pobožnim riječima donosi razarajuće i egoistične motive. On miješa dobro i zlo, koristi riječi Svetoga pisma, u svoje zavodljive namisli. 

Prva kušnja: sve za sebe koristiti. Nakon četrdeset dana posta Isus je ogladnio. Sotona nudi da pretvori kamenje u kruh. Kušnja se sastoji u tom da život promatramo pod vidom da sve treba nama koristiti. Sve služi nama da zadovolji naše potrebe, u svakom momentu. Tako se događa i u odnosu prema Bogu, treba ga koristiti i s njim se koristiti za naše potrebe i svrhe. Isus odbija kušnju riječima Svetoga Pisma i pokazujući da Riječ Božja pruža odgovor na našu glad, i da je pravi život kad čovjek živi svoj sinovski odnos prema Bogu slušajući njegovu riječ.

Druga kušnja: koristiti Boga za svoje svrhe. Ako si Sin Božji... uvijek sumnjivo pitanje koje traži potvrdu bez potrebe. Tražiti Boga za pomoć za naša priznanja, za naš ugled, za našu pobjedu, služiti se Bogom u vlastite svrhe... Nije slučajno ova kušnja stavljena u Jeruzalem i hram. U pitanju je naša slika o Bogu, naš odnos prema njemu. Isus će baš u Jeruzalemu kad uziđe na drvo križa pokazati pravu sliku Oca, koji daje svog Sina za spasenje svijeta.  

Treća kušnja: imati vlast i moć. Đavao nudi Isusu vlast nad svim kraljevstvima samo ako se pokloni njemu. Isus je došao služiti i ostvariti Očev plan. On se suprotstavlja i odbija svaku moć i vlast, i upravo do kraja pokazuje svoju sinovsku poslušnost. Samo Bogu se služi i klanja! Nikomu drugomu! Isus nam je pokazao da je Bog otac koji nas ljubi, koji zna što nam je potrebno. Ne treba tražiti čudom ono što Bog daruje onom koji ima pouzdanje u Boga.  I biti sin za svakog od nas nije privilegij koji  oslobađa od rizika i napasti, nego izbor i trajna zadaća rasti u svom sinovskom odnosu prema Bogu.

          Na početku korizme kao zajednica vjernika želimo se suobličiti Kristu. Pozvani smo nasljedovati Isusa u sinovskom odnosu prema Bogu našem Ocu. Staviti Boga u središte našeg života, naših planova i naših čežnji i nada. Znati reći „ne“ svemu što nas odvodi od skladnog odnosa s Bogom, našim bližnjima i s prirodom. Na poseban način, kako nas poziva papa Franjo, ne pružati otpor putu križa koji trebamo prihvatiti kao Kristovi učenici.  I kako nam pokazuje evanđelje kušnje ne tražiti laka i brza rješenja Božjim čudesnim intervencijama.

          Pred očima nam je Isus Krist koji je poslušan Očevu poslanju. Njegove zadnje riječi „dovršeno je“,  „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ izražavaju vrhunac njegove ljubavi prema Ocu i prema nama. Riječ „poslušnost“ u nama nekako stvara otpor. Ali, to ne smijemo promatrati kao čisto prihvaćanje ili neprihvaćanje onog što trebamo vršiti. U dubini ovog pojma krije se odnos, krije se ljubav. Poslušnost je način života, oblik života koji nas stavlja u istinski odnos s Bogom i drugima. Tada se život shvaća kao dar, a ne posjed, nešto samo moje. Dar me stavlja u odnos, moj izvor je darovan i na takav način ga živim. Neposlušnost prvih ljudi, kako nam svjedoči Knjiga Postanka, od rajskog vrta dovodi do pustinje, teškog i mukotrpnog života čovjeka. Poremećen je odnos s Bogom, bližnjim i prirodom. Prekinut je odnos s Izvorom-darom.  A Isus, kako nam svjedoče evanđelja, svojom poslušnošću i pobjedom nad sotonom,  ponovo od pustinje stvara vrt, gdje anđeli dolaze i služe. Isus nas ponovono povezuje s Izvorom – darom.

          U pozivu Crkve na sinodalni put osobito nam se pruža prilika ojačati naše odnose s Bogom i njegovom riječi. Pruža nam se prilika izaći iz svojih zatvorenih prostora i osnaživati zajednički prostor, ugrađivati se u duhovni dom Crkve, koja nas okuplja i pomaže da naš hod bude siguran. Pozvani smo biti Crkva koja služi, koja gradi puteve do svakog srca, jer želi da Krist i njegovo spasenje bude u srcima ljudi.  Upravo, na taj način oduprijet ćemo se kušnji sotone koji nas zavodi na lukav način pod krinkom dobrih nakana.

 

Duh je Isusa odveo u pustinju. I s nama je u životnom prostoru gdje smo izloženi kušnjama. Molimo ga za dar razlikovanja, u ovo korizmeno vrijeme, da slijedimo Krista „koji je nadvladao đavolske napasti, i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga“! ( iz predslovlja 1. Korizmene ). 

 

 

PORUKA PAPE FRANJE ZA KORIZMU 2023.

 

Draga braćo i sestre!

U evanđeljima po Mateju, Marku i Luki postoji podudarnost u izvješćima o događaju Isusova preobraženja. U tom događaju vidimo Gospodinov odgovor na neuspjeh njegovih učenika da ga razumiju. Neposrednog prije toga došlo je do pravog sukoba između Učitelja i Šimuna Petra, koji – nakon što je priznao Isusa Kristom, Sinom Božjim – odbacio je njegov navještaj muke i križa. Isus ga je oštro prekorio: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). I gle, »nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu« (Mt 17, 1).

Evanđelje o preobraženju naviješta se svake godine na drugu korizmenu nedjelju. Naime, Gospodin nas u tom liturgijskom vremenu uzima sa sobom i vodi nas u osamu. Dok redovite obveze traže od nas da ostanemo u svojim uobičajenim mjestima, živeći jednoličnu i katkad dosadnu svakodnevicu, u korizmi smo pozvani uspeti se zajedno s Isusom “na goru visoku”, da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.

Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.

Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja. On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu. Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod “sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja. Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja.

I dolazimo tako do vrhunca. U Evanđelju se kaže da Isus »preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 2). To je “vrh”, cilj puta. Na kraju uspona, dok stoje s Isusom na vrhu gore, trojici učenika dana je milost da ga vide u njegovoj slavi, obasjanog nadnaravnom svjetlošću koja nije dolazila izvana, nego je zračila iz njega samog. Božanska ljepota tog viđenja bila je neusporedivo veća od svih napora koje su učenici morali uložiti dok su se uspinjali na goru Tabor. Kao i kod svakog napornog izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše poslanje u službi njegova kraljevstva.

Iskustvo učenikâ na gori Tabor dodatno se obogaćuje kad se uz preobraženog Isusa pojavljuju Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke (usp. Mt 17, 3). Kristova je novost ispunjenje Staroga saveza i obećanjâ; neodvojiva je od povijesti Boga s njegovim narodom i otkriva njezino duboko značenje. Sinodski je hod, slično tome, također ukorijenjen u tradiciji Crkve i istodobno otvoren novostima. Tradicija je izvor nadahnuća za traženje novih putova, kloneći se pritom napasti nepokretnosti, s jedne strane, i napasti improviziranog eksperimentiranja, s druge.

Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja.

Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa, dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega koji nam govori. A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske crkve.

Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha, već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite, ne bojte se!«. Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica.

Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja, blagdan Obraćenja svetoga Pavla

 

 

 

7. kroz godinu - 19. veljače 2023.

 

Isus nastavlja svoju pouku, u kojoj zapravo naviješta svoj put. On prvi zaustavlja zlo, on zakon osvete stavlja izvan zakona, te otvara put nenasilja, opiranja zlu.

Čuli ste da je rečeno starima: oko za oko... zub za zub... a ja vam kažem... želi najaviti novu pravednost, nove odnose među ljudima. On je prihvatio nepravdu, krivu osudu, udaranje po licu, izrugivanje, skidanje haljina. I kako reče sv. Pavao: dok još bijasmo neprijatelji Krist nam je pokazao svoju ljubav. Kristov poziv u odnosu na ono što je rečeno starima nije u vidu suprotnosti, nego u vidu ispunjenja  i novosti. Dokida zakon uzajamnosti: dam da daš; kako ti meni tako ja tebi; ako ti meni i ja ću tebi! Ne, on ide posve drugačije i prvi čini korake darivanja, predanja do kraja bez obzira na drugu stranu. Zakon je po Mojsiju, a milost ( besplatnost, nezasluženost) po Isusu Kristu! Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca!

Stoga nas Isusove riječi vode prema vrhuncu: ljubite svoje neprijatelje! Isus kaže, da je rečeno starima da mrze neprijatelje. U pisanom obliku to se ne nalazi, ali u tumačenju Zakona i njegovoj primjeni u životu, osobito na strance i neprijatelje naroda tako se držalo. U skupini esena u Isusovo vrijeme, zajednici koja je živjela u blizini Mrtvog mora izričito je napisano: ljubi sinove svjetla a mrzi sinove tame!

Što osobito činite? Ne preskoči ovo pitanje! Ne prelazi olako preko ovih rečenica. Treba vremena i treba molitve, treba traženje i usklađivanje misli i srca da se dadne potvrdan odgovor. Ne odbaci ove riječi kao neki san i nemoguće za čovjeka. Istraži i pronađi onu duboku nit koja sve ovo veže i omogućuje Isusovu učeniku da slijedi svog Učitelja!

Sv. Augustin lijepo reče: „Božja riječ je neprijatelj tvoje volje, dok ne postane počelo spasenja. Dok god budeš svoj vlastiti neprijatelj, i riječ Božja je tvoj neprijatelj. Budi prijatelj prema sebi, onda će i božja riječ biti u suglasju s tobom.“ Ako me Božja riječ ljuti i ako se na nju bunim onda je kriva moja slika o meni samom.

Ljubite – ne radi se o sentimentalnom osjećaju, o nekom sviđanju i lakoći djelovanja. Radi se u povezanosti i s drugom radnjom na koju Isus poziva: molite! U središtu govora na gori je molitva Očenaša! Nije to naša ljubav, nisu to naše mogućnosti i sile za ostvariti ovu ljubav. Molite da budete sinovi Oca! U svom srcu i pred svojim očima gledati na Oca, koji je u svakom čovjeku, jer smo stvoreni na njegovu sliku. On je u nama. Tijelo vaše je hram Duha Svetoga, današnje drugo čitanje. Njegova mudrost, njegova snaga i ljubav pomaže da molimo i postajemo sinovi Oca, koji ljube i dobro čine svima poput njega. Ne samo da se čuvamo od zla, ne samo da ne činimo loše našim bližnjima, nego da poput Oca koji svaki dan daruje i daje, i mi budemo otvoreni za djelovanje u skladu s Bogom!

Što osobito činite? Kako se ljudi trude činiti nešto posebno, da ih drugi hvale, da se o njima govori, da se o njima piše ! A što to znači i kakve odnose donosi? Isus nas poziva na tu osobitost, posebnost, jer nije pravilo ovog svijeta: ostvarivati poput njega i Oca dobrotu prema svakom čovjeku, ne samo onom iz mojeg kruga, moje grupe, mojih istomišljenika. U sebi biti prijatelj – otvoren prema svima.

 Što osobito činite? Da li svoje vrijeme i dane ispunjaš mislima i pokušajima kako da druge isključiti, poniziti, izrugati? Da li se se sve više povlačiš iz života ljudi i postaješ ravnodušan prema svima te postaješ baš osobit po svojoj zatvorenosti u kuli svoje samodostatnosti.

Nije lako doći u suglasje s ovom riječi, ali one nas vode da možemo živjeti u miru sa sobom i s drugima, u radosti djece Božje! Zahtjevne riječi, ali pune ljepote! Daju čvrstoću i zaštitu kući koju ne može ništa srušiti!

 

Radosna nedjelja!

 

 

6. kroz godinu - 12. veljače 2023.

 

Novo svjetlo s Isusom ulazi u sve naše odnose, u našu životnu stvarnost. Evanđelje je evanđelje života. Daje puninu životu. Na poseban način otkriva na taj način veličinu našeg poziva. Ne želi nas pasivne, ravnodušne, prosječne. Diže ljestvicu jako visoko. No, i pruža snagu za ostvarenje. Ne radi se o tumačenju i prenošenju , o nauku o zapovijedima već o trajnom odnosu i usmjerenosti prema nebeskom Ocu, pogledu prema njemu u kojem i preko kojeg živimo svoj svakodnevni život.

          Isus nije došao dokinuti Zakon i proroke. Nije došao dokinuti ono što je Otac govorio svom narodu u Starom zavjetu. On je došao dati puninu, ispuniti i ostvariti. On je živa Tora, Božji put i usmjerenje u životu. I njegov poziv je poziv na puninu, ostvarenje. Ako vaša pravednost ne bude veća... S Isusom i njegovim pozivom ide se prema „većem“. Ne želi Isus da njegovi učenici budu utopljeni u vode ovog svijeta. Oni su pozvani biti sol zemlje grad koji leži na gori i koji privlači svojim svjetlom. Imati  „veći“ cilj u svom životu. Promatrati ono više od pojavnog i lako dohvatljivog.

          S druge strane Isus vodi u „dubinu“. Vodi u središte. Vodi u srce. Ne ide Isus samo prema volji Božjoj i njegovim zapovijedima, nego u središte čovjekova srca. Ne gleda se samo izvana pravda ili nepravda koja se događa, nego nakana i želje čovjekova srca. Ubojstvo se ne događa samo kad drugog eliminiram s lica zemlje, ono već počinje kad ga izbacim iz prostora moga srca. Ne može se dar prinositi ako nisi u miru s bratom. Uredi svoj odnos s protivnikom, govori Isus kao ne bi ostao trajno pritvoren mržnjom i srdžbom na svog bližnjega. Mi vrlo dobro i olako znamo stavljati ograde i štititi prostor svog srca pred ljudima. Ali, što to vrijedi, kad nas to trajno pritišće.

          Isus nas poziva na dosljedan život, život u istini, autentičan život: „vaš govor neka bude da, da – ne, ne!  Ako nismo spremni reći istinu, onda nešto nije u redu s našim odnosom prema drugima. I vrlo često se dovodimo u situaciju da „moramo lagati“, da „moramo zaobići istinu“.  I kad se pozivamo na istinu sa zakletvom, nešto nije u redu s našim odnosom, nismo jasni ni iskreni. Zato su drugi sumnjičavi prema nama.

 

          Isus nas poziva na život u punini. Došao nam je dati život u izobilju. Pokazuje nam kako rasti u našem životu i bdjeti nad svojim srcem. Lako je izvana izvršiti neke zapovijedi, propise. Ali, ako zapovijedi i propisi nisu postali moji, ako nisu u mom srcu, u mojoj  iskrenoj nakani i želji, onda nemaju težine i značenja.  Znati zaustaviti ono negativno što dolazi na vrata mog srca i znati reći „ne“ u različitim situacijama života pruža mogućnost istinske slobode i rasta. To je ono „veće“ što zahvaća „dubinu“ našeg srca i po čemu jesmo sol zemlje i svijetlo svijeta. To je ono „veće“ što trajno naš pogled diže prema nebeskom Ocu, koji daje život svima i život u punini. 

 

5. KROZ GODINU - 5. veljače 2023.

 

Slijedimo Isusov govor na gori iz Matejeva evanđelja. Može nam se ovaj odlomak činiti kao zaseban, ali zapravo ga ispravno možemo shvatiti u pogledu onog što je rečeno prije i što otvara put za konkretne Isusove upute svojim učenicima. Riječi su upravo upućene učenicima: vi ste ... vežu se na ono što je Isus rekao u zadnjem blaženstvu „blago vama“!

          Dvije snažne slike kojima Isus označuje život svojih učenika. Tako lijepo i privlačno: sol i svijetlo – ukus i ljepota svjetlosti! Ni jedno ni drugo nije za sebe. Sol za sebe ništa ne znači. Samu sol jesti opet bez učinka. Samo svjetlo ukazuje na sve oko nas. Radost i ljepota evanđelja. Ljepota novog svijeta koji se prepoznaje kao dar neba i koji gradi nebo ovdje na zemlji, u nesavršenosti zemaljskog života. Sol zemlje – svijetlo svijeta! Zvuči privlačno, zanosno!

          U kaljuži ovog svijeta, nemira, u „pobješnjeloj nemani, volji za moći“, u ratovima, iskorištavanju siromašnih i malenih iščekuje se mir i svijetla budućnost! A kako? Dobra djela ljubavi! Dobrota u kojoj se čovjek gubi, da bi drugi imao i živio uistinu djeluje kao snažno svjetlo koje veseli i otvara put nade. Služenje koje omogućuje da život ima okus lijepoga i tako ga čuva od beskorisnosti i  propadanja! Jer, tko izgubi život taj ga nalazi, a tko ga čuva taj ga gubi! Mudar je onaj koji živi riječi Božje i ne propada, ne ruši se, jer ima dobar temelj, kaže Isus na kraju svog govora.

          Ove me riječi ispunjaju nadom! Privlače moje srce! Ove riječi me tako zanose, uvijek i ponovno dok ih slušam i sanjam o njima! I sol i svjetlo me upućuju na skrivenog Krista, ali prisutnog u stvarnosti ovog svijeta. Njegove riječi kao sol daju okus, čiste, i čuvaju ovaj svijet da ne propadne. Njegove riječi kao svjetlo pokazuju put i razgone strah i tamu i pružaju sigurnost hoda. I sretan sam što sam stavljen na put da mogu biti maleni, sićušni komadić, zrno soli i mala zraka svjetlosti u srcu Crkve, koja je svjetlo naroda! I ugrađujmo se u ovaj „vi ste... „ koji stvara grad na gori, grad svijetla i koji svijetli svima!

 

          I zato se raduj...

 

 

 

 

 

4. Kroz godinu - 29. siječnja 2023          

      

 

Isus je uvijek s ljudima, u njihovim životnim situacijama. Njegova riječ pokazuje put za svakodnevni život. Put za svakog čovjeka. I to ne bilo kakav put nego put o kojem svaki čovjek sanja i pokušava ga ostvariti: put sreće! Nitko nije ravnodušan prema sreći. Svi ljudi žele biti sretni, ali kad se radi o predloženom putu ostvarenja i čemu vodi sreća,  ljudi se veoma razilaze.

Isusove prve riječi pozivaju na promjenu pogleda i stavova, na obraćenje.  Stoga, ne čudi da je njegov poziv na život u sreći izazovan, novost i suprotnost prema onom što uobičajeno ljudi misle. Isus ih izgovara na gori, kao znak objave. Izgovara ih na visini ali želi da iz toga pogleda zahvate životnu stvarnost. Riječi su to koje trebaju vrijeme i odvažnost, i koje ne ostavljaju pojedinca sama. On, Učitelj zajedno je na putu s graditeljima novoga svijeta.

          Blaženi su oni koji prihvaćaju Isusov put! To je dar koji se prima i dar koji se dalje predaje. Nije sreća u osvajanju, u skupljanju i u čuvanju. Sreća je u tebi, u tvom daru. Sreća je u srcu koje je otvoreno i rukama koje su spremne pristupiti, podići, pomoći i zajedno nastaviti put.

          Blaženstva su put, nasljedovanje. Većina će danas zastati u svojim mislima, u nemogućnosti ostvarenja u naše vrijeme. Reći će mnogi da je to lijepo rečeno, ali nije za nas moguće. Da, jer u našem srcu i našim mislima trajno u pozadini stoji: biti netko u očima drugih, imati svoj status, imati moć, imati snagu, imati bogatstvo, ne biti potreban drugih i sebi dostatan. Imati svoj svijet u koji drugi ne trebaju zavirivati. Događa se često da i u našem kršćanskom životu stavljamo upravo pravila ovog svijeta, a jer mislimo da se to odnosi na duhovnu stranu onda to olako opravdavamo. Imati i pokazivati moć nad slabima, biti zatvoren u svojem duhovnom miru, uživati u svojoj poziciji, postavljati se kao vođa drugima opasnost je koja je prisutna u životu mnogih. Stoga, je osobito prvo blaženstvo,  koje je ključ razumijevanja ostalih, važno prihvatiti i usvojiti kao program svog života: biti otvoren Kristu i njegovu evanđelju, svjestan svojeg siromaštva kojeg može samo Bog a ne čovjek i stvari ispuniti! I idi svijetom otvorena pogleda i srca za ljude pored sebe. Ne budi ravnodušna pogleda! Budi spreman tješiti, biti skroman i služitelj. Pomagati da Božja pravda vlada u odnosima.  Osobito njegovati milosrđe, praštanje. Imati čisto srce i pogled, te se radovati svakom čovjeku i čitavoj prirodi, prepunoj Božje ljepote i tragova. I biti graditelj mira, mirotvorac – mir stvarati svojom otvorenošću, velikodušnošću. Na poseban način biti sinovi nebeskog Oca po ljubavi i praštanju.

          Završetak blaženstava govori o progonu Isusovih učenika zbog nasljedovanja. To je sastavni dio puta i nerazumijevanje ovog svijeta. Pred svoj odlazak sa ovog svijeta Isus moli Oca za svoje učenike koji ostaju u svijetu. To je trajna kušnja i izazov Isusovih učenika: biti u svijetu, ali ne od svijeta. Srca učenika ispunjaju Isusova pravila a ne pravila ovog svijeta. Isusovi učenici su pozvani da preobražavaju ovaj svijet na sliku Kristovu! Upravo putem blaženstava, pravila novog Božjeg svijeta! Isusovim pogledom i preobraženim srcem biti graditelji kraljevstva Božjeg!

 

Radosni na putu...

 

 

 

3. kroz godinu - 22. siječnja 2023.

 

 

Treća nedjelja kroz godinu posvećena je slavlju Božje riječi. Papa Franjo je pozvao 2019.  da jedna »nedjelja… bude u cijelosti posvećena Božjoj riječi, kako bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo sadržano u tom stalnom dijalogu između Gospodina i njegova naroda« (Apost. pismo Misericordia et misera, 7). Posvetiti jednu nedjelju liturgijske godine Božjoj riječi može omogućiti Crkvi da iznova doživi kako uskrsli Gospodin otvara i za nas riznicu svoje riječi da uzmognemo biti u svijetu navjestitelji toga nepresušnog bogatstva“.

Nedjelja koja nije izabrana tek tako. Na početku godine želi istaći da nije riječ o jednoj nedjelji nego o čitavoj godini. Nalazi se u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, želi posvijestiti svima poziv da svoj život usmjerimo na Božju riječ, koja postaje nadahnuće za naše djelovanje u ljubavi i jedinstvu.

Upravo čitanja današnje nedjelje odražavaju program čitavog kršćanskog življenja: Božja riječ je poput svjetla koje obasjava tamu. Donosi nam radosni navještaj Kraljevstva Božjeg. Sam Krist vječna Očeva Riječ, postaje svjetlo svijeta, te naviješta i poziva u svoje kraljevstvo sve one koji su spremni osloniti se na njegovu riječ i dalje je naviještati. Pozivajući braću želi ukazati na zajedništvo i bratstvo onih koji će ga nasljedovati. Krist daje novi temelj zajedništva i jedinstva svih ljudi.

Koliko samo svjetla u današnjim liturgijskim čitanjima Božje riječi. Svjetlo koje  obasjava tamu, svjetlo koje rasvjetljuje put narodu na njegovu putu, svjetlo koje donosi spasenje. Svjetlo koje je za sve ljude i sve krajeve svijeta. Ovo svjetlo je Isus Krist, radosna vijest za svakog čovjeka.

Svjetlo o kojem govori evanđelje je obećanje jednog načina života. Života koje se gradi na povjerenju u onog koji nas poziva. Apostoli, Petar i Andrija, Ivan i Jakov, na Isusovu riječ ostavljaju sve i polaze za Isusom. Kamo? Kako? S čime?  Tek s naznakom da će loviti od sada ljude! Tražiti i ići za tom riječju donosi put obasjan svjetlom, donosi život spasenja.

Upravo se tu za nas nalazi jedan izazov. Mi bismo željeli vidjeti to svjetlo, da nas privlači, da nam je na neki način očito i prisutno. A ono se postiže hrabrim istupom hoda u mraku u pouzdanju u riječ koja želi ostvarivati naše buduće korake, naš put. Na putu, u dosljednosti i življenju riječi naš život postaje obasjan, postaje svjetlo, postaje znak i poziv za druge. To su svakodnevni veći i manji izbori u našem životu  koji mogu donositi svjetlo i tamu. Preko naših riječi koje izgovaramo, preko naših postupaka i djelovanja u našoj obitelji, na radnom mjestu, u školi, zajednici kojoj pripadamo. Naš oslonac na Božju riječ i naša vjera u Krista, koji je Svjetlo svijeta, omogućuje nam da naši koraci i naš put postaje sve više obasjan i pruža nam radost i sigurnost našeg hoda. To je ono obraćenje i usmjerenost na Kraljevstvo Božje o kojem nam Isus govori u današnjem evanđelju.

Zato je i ovaj prigodni i snažni poticaj nedjelje Božje riječi poziv da zastanemo i da sebi postavimo pitanja: kako slušam i prihvaćam Božju riječ? Jesam li duboko svjestan da mi Krist progovara u Evanđelju? Je li to za mene neka informacija i predmet znanja koji će obogatiti moju maštu ili živa riječ koja oblikuje moj svakodnevni život?  U mojim životnim okolnostima kad trebam odabrati put kojim ću ići je li Božja riječ prva koja određuje moj izbor? Je li u mom srcu radost i zahvalnost za darovanu riječ... svjetlo... put... postoji li s vremena na vrijeme ushit i zanesenost Božjom riječi koja stvara novi plamen i žar u mojem srcu? Jesam li spreman i danas ispovjediti zajedno s Petrom svoju pripadnost Isusu i njegovu putu: Gospodine, kome da idemo... ti imaš riječi života vječnoga!

 

 

 

 

4. Došašća - 18. prosinca 2022.

 

 

 

Čuvati i očekivati. Današnje evanđelje je vrhunac niza pokoljenja Isusova rodoslovlja. Trebalo je proći mnogo vremena i u tom vremenu trajno čuvati u srcu tu nadu i ostvarenje. Mogli bismo upravo sažeti u ova dva glagola čuvati i očekivati tu povijest naroda i svakog pojedinca, a osobito njihovo ispunjenje u životu Marije i Josipa.

          O koliko osoba, koliko nade, koliko naizgled običnih ljudi i događaja, ali koji su svi vodili prema središtu i srcu Božjeg nauma: Bog vječni, koji prebiva u nedostupnom svjetlu, silazi u ljudsku stvarnost i preuzima obličje čovjeka. Očituje se svojom blizinom i prisutnošću. Emanuel – Bog s nama! Tako ga je najavio Izaija a prva Crkva prepoznala u tom rođenju ono što Bog želi: biti trajno s ljudima koji su njegovi miljenici!

          Bog uvijek iznenađuje. U malenosti, u tišini i dubokoj šutnji prilazi i očituje se malenima, poniznima koji su spremni čuvati i ostvariti njegov plan.

Evanđelist Matej nam donosi „navještenje“ Josipu. Josip je zbunjen, duboko dirnut i zatečen s onim što se događa s njegovom zaručnicom. On je čovjek pravedan, tj. otvoren Bogu i njegovoj riječi, ali ne razumije. Da, kako razumjeti najveće otajstvo? Kako prihvatiti da Bog tako ulazi u njegov život? Stoga, je potrbno Božje tumačenje, pojašnjenje za koje Josip svojim silama traži izlaz. U dubokom snu, šutnji, Josip prima upute. Božji plan u kojem i on treba dati svoj pristanak. I posluša. I prihvati Mariju i sve ono što je Bog pripremio za ulazak svog Sina u naš svijet.

          Često prigovaramo da Bog šuti, ne daje znakova prisutnosti. Da, ali znakova koje mi očekujemo! Načina Božjeg dolaska na naš način! Htjeli bismo danas sve rastumačiti, sve da nam bude tako očito, našim razumom prihvatljivo! Ali, tu je zamka u koju upadamo. Kakvo je to otajstvo koje mogu protumačiti i prihvatljivim učiniti? Rekao je Pavao u vjeri hodimo, ne u gledanju! A mi bismo gledali, svojim očima vidjeli! Čuvati u srcu – budi slutnju i nutarnje gledanje koje nam pomaže prihvatiti i prepoznati Božje djelovanje u našem svijetu. I nas je u crkvi zahvatio duh vremena, želimo upravo tako i naš život prilagoditi vremenu u kojem živimo. Tražimo što nam se sviđa, ubacujemo uvijek malo zabave da nam bude prihvatljivo, izbjegavamo otajstvo križa. Idemo za duhom vremena, a ne za znakovima vremena u kojem je sadržan Božji govor, kojeg treba isčitavati. Kršćani su u ovom svijetu, ali nisu od ovog svijeta. U našoj povijesti prisutno je nešto više od ovog što se vidi. Potrebno je prihvatiti život kao otajstvo. Na početku evanđelja po Mateju Isus nam se predstavlja kao Emanuel – Bog s nama, a zadnja rečenica njegova evanđelja glasi: “ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ ( Mt 28, 20 ). Tražimo Božje svjetlo i pomoć njegove riječi kako bismo u znakovima vremena iskusili njegovu prisutnost s nama, te poslužili svojim životom da ta prisutnost bude očitija i našim bližnjima. Poput Marije i Josipa prihvatimo otajstvo i čuvajmo ga u svom srcu!

 

Radosna nedjelja!

 

 

                          

 

3. Došašća - 11. prosinca 2022.

 Ovu treću nedjelju došašća tradicija definira kao nedjelju radosti. Na radost nas poziva ulazna antifona: "Radujte se uvijek u Gospodinu: ponavljam, radujte se, Gospodin je blizu". Gospodin je blizu jer je Božić blizu. Čitanja pokazuju zadovoljstvo i načine radosti. Radost jer nas Bog dolazi spasiti i pobrinut će se za cijelog čovjeka i sve njegove rane, otvarajući novi put spasenja . Radost jer je dolazak Gospodinov siguran i ne smije biti nestrpljivosti. Radost jer unatoč sumnjama Gospodin potvrđuje one koji, poput Krstitelja, rade za njega sa žarom i vjernošću. Ali najveća je utjeha što Gospodin dolazi na svoj način, a ne po našim uskim viđenjima i očekivanjima.

Ivan Krstitelj završio je u tamnici. Njegovo djelovanje je prekinuto jer je izričito prigovorio Herodu zbog njegovih nemoralnih postupaka. Ivan osluškuje preko svojih učenika o djelovanju Isusa. Isusov način propovijedanja i djelovanja u Ivanu budi sumnju. Zato šalje svoje učenike da pitaju Isusa: jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Isus ih šalje natrag k Ivanu da mu reknu što su „vidjeli i čuli“: slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“!

Isus na ovaj svoj način Ivana upućuje na proročke navještaje o djelovanju Mesije. O tom smo čitali u današnjem prvom čitanju iz proroka Izaije, kao i u današnjem Psalmu.   Isus je onaj koji ima doći, ali koji dolazi na svoj način. Mesija koji zahvaća prije svega duhovnu i osobnu stranu oslobođenja svakog čovjeka, a manje društveno i političko djelovanje što je bilo prisutno kod Ivana i mnogih Židova. On je Mesija koji donosi radost i slobodu od grijeha i zla, koje zarobljuje čovjeka i stvara loše odnose.

U ovom vremenu došašća smo upravo pozvani ispitivati sebe u svom odnosu prema Kristu i njegovoj riječi. I mi smo ga „zatvorili“ u kamene ograde naših običaja, naših vanjskih parada bez dubine i života. I naša očekivanja su često usmjerena na pokazivanje snage, njegove moći i otpora svemu što ima veze s otajstvom križa i istinskom putu spasenja. Naš pogled je okrenut prošlosti te nam je sadašnjost puna tuge, nema radosti.

Gospodin Isus koji dolazi želi nam otvoriti pogled, raskriliti horizonte budućnosti i usmjeriti pogled gore. Želi pozvati na vjeru i prepoznavanje njegovih znakova u ovom svijetu, znakova njegove blizine i prisutnosti baš u ovom trenutku naše povijesti. I preko novih Ivana današnjih dana „odjekuje u pustinji ovog svijeta“ poziv obraćenja. Razliježe se i danas glas koji dopire do preplašenih srca: “Budite jaki, ne bojte se!“

Blizina Božića nas poziva da se oslobodimo kršćanstva običaja i dužnosti, usmjeruje nam pogled vjere koja nas oslobađa i naša srca puni radošću. Vjera koja pokreće našu ljubav i pokazuje nam kako u prolazu ovim zemaljskim životom  naše srce i pogled postaje i sve više ostaje usmjeren prema vječnom životu i nebeskim dobrima.

 

"Radujte se uvijek u Gospodinu: ponavljam, radujte se, Gospodin je blizu"

 

 2. Došašća - 4. 12. 2022.

 Druga nedjelja Došašća nam donosi lik Ivana Krstitelj. Ivan je onaj koji pripravlja put Mesiji, koji dolazi. To čini svojim propovijedanjem i načinom svog života. Sav je u tom svom poslanju, za jačeg koji dolazi, koji će krstiti u snazi Duha Svetoga. On najvljuje tu novost, mladica iz panja Jesejeva ima svoje ostvarenje u Isusu iz Nazareta. Preko njega se događa novo stvaranje o kojem slikovito govori prorok Izaija u današnjem prvom čitanju gdje će nestati sve suprotnosti, gdje će se živjeti u skladu i miru. Tako nam Izaija, prorok velikih i snažnih  vidika pokazuje da pravi raj nije onaj koji je izgubljen nego onaj koji je obećan. Ispunjenje obećanja i njegov početak najavljuje Ivan u pustinji.

          Božji izvorni govor je šutnja. Bog govori u tišini. Nakon dugo stoljeća Božje šutnje dolazi do glasa, koji je najavljen i koji viče u pustinji. Ivan se nalazi blizu rijekeJordana, sušnom mjestu i punom samoće. Tu odjekuje njegova riječ poziva na novost života i prihvaćanjem kraljevstva Božjeg. To se ne događa automatski i samo po sebi što si pripadnik Božjeg naroda, nego obraćenjem: ono je osobno i srcem prihvaćen dar Božjeg spasenja. To mjesto ukazuje na put kojim je izraelski narod ušao u obećanu zemlju da je zaposjedne i u njoj živi. A sada to je mjesto obraćenja, približavanja Bogu i primanje Duha Svetoga.

Ta pustinja je naš svijet u kojem živimo. Ta pustinja je i naš život koji živimo. Život tvrd i opran, život površan i nestalan. Tu i nama dolazi riječ obraćenja da naš svijet dobije novu mladicu, da naš život procvjeta plodovima duha. Stari i suhi panj, našega života, koji ne donosi plodove obraćenja, u ovom vremenu došašća može oživjeti novom mladicom Duha Svetoga. U buci, u tisućama riječi, mnoštvu glasova pozvani smo u ovo sveto vrijeme pronalaziti trenutke tišine i sabranosti, te osluškivati što Bog progovara našem srcu. Ne ide to olako i bez poteškoća, premda je put jednostavan.

          Prije svega uvidimo da nam je potrebno oživjeti svoj klonuli duh, koji grli prah ovog svijeta. Budi uz Gospodina i njegovu riječ. Na početku svoga dana zastani i u miru predaj sebe i svoj dan Bogu i vodstvu njegova Duha. Sjeti se i oživi Božju prisutnost tijekom svog dana i rada. Uči se da ti je riječ Božja pred očima i svjetlo na tvojoj stazi. 

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - 27. 11. 2022.

 

 Neka vaše srce bude budno.

– Biti budan znači:
Paziti na sebe kao što paziš na  svoje  dragocjene stvari!
– Biti budan znači:

Paziti na svoje srce i svoje želje koje želiš ostvariti!

Biti budan znači:
U srcu imati misao da će jednom Bog stvoriti novi svijet!
– Biti budan znači:
U srcu uvijek misliti, da Bog želi doći u tvoje srce!

Biti budan znači:

Zapažati kako Bog stvara sve dobro zajedno s ljudima!
I ako u srcu budete budni, tada ćete se radovati:
jer Bog počinje stvarati novi svijet!

 

Dođite, uziđimo na goru Gospodnju!