Iskrice uz nedjeljno evanđelje 

 

5. korizmena nedjelja - 26. ožujka 2023

 

„Gospodine , evo onaj koga ljubiš, bolestan je... Gle kako ga je ljubio“

 ( Iv 11, 3.36)

Evo nas pred vrhuncem korizmenog hoda. Pashalno otajstvo u sebi nosi puninu života, jer nam se daruje punina ljubavi, kako to voli reći Ivan „ljubav do kraja“. Upravo Isusova ljubav pobjeđuje smrt, njegova ljubav prema Lazaru i njegovim sestrama vraća Lazara u život.

Predivan i pun napetosti tekst govori o uskrišenju Lazara. Isusovo odgađanje dolaska u Betaniju, a zatim njegovi razgovori s Martom i Marijom, te molitva Ocu prije samog poziva Lazara u život na poseban način izražavaju napetost pripovijedanja, gdje Isusa evanđelist opisuje kao onog koji sve drži u svojim rukama. A s druge strane, očituje snažno Isusovu ljubav i njegove osjećaje pred tim događajem.  Vjerojatno, Isusov plač nije usmjeren prema Lazaru, nego Isusov plač nad nevjerom svojih sunarodnjaka, koji će se kasnije razići podvojeni. Jedni su povjerovali, drugi otišli prijaviti farizejima što se dogodilo. Toga dana je pala odluka da Isusa treba ukloniti. On koji daruje život u tom istom činu osuđuje se na smrt, kako to slijedi  u recima evanđelja koji se ne čitaju u liturgijskom tekstu.

Evanđelje nam o Lazaru očituje da je Isus gospodar života, gdje se on nalazi smrt nema moći. Isus je upravo došao da nas izvede iz smrti u život. Upravo Isus u razgovoru s Martom želi istaknuti gdje se nalazi uskrsli život. Uskrsnuće nije nešto općenito, nešto bezlično, kao što ljudi često puta kažu „ima nešto gore“! Uskrsnuće je vezano i stoji u Isusu Kristu: Ja sam uskrsnuće i život! Predivno! Isus je darivatelj i dar! Darivatelj i dar su jedno : Ja sam uskrsnuće i život...

Ovo je sedmi znak, kako Ivan naziva Isusova čudesa. Ovo je sedmi koji ukazuje na slijedeći i puninu njegova uskrsnuća. I ovo znamenje se događa u snazi riječi koju Isus izgovara. Kao što je sve stvoreno snagom Božje riječi, tako i uskrsli život događa se u snazi Kristove riječi. Isus se najprije moli Ocu, zahvaljuje za uslišanje, a zatim povika iza glasa: Lazare, izlazi! Lazar izlazi u povojima, te ga treba odriješiti da može slobodno ići.

Ja sam uskrsnuće i život... već sada. Uskrsli život s Kristom se očituje već sada, a čeka svoju puninu u vječnosti. To izražava ona poznata izreka „već sada i još ne“! Vrhunac objave koja se očituje u ovoj rečenici: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada.  A onda slijedi veliko pitanje, pitanje prvo za Martu, a u Marti vidimo svakog čitatelja i slušatelja evanđelja: vjeruješ li ovo? Marta je svoje rekla u onom trenutku... a ja i ti? Ovo vjeruješ li znači, prihvaćaš li? Stvarno? Živiš li život u Kristu?

Naš korak prema Isusu je naša vjera. Vjera koja nam pomaže ukloniti kamen s groba, kamen s našega srca. Tada Isus može doći i reći svoju riječ i poziv! Izlazi ... izađi iz svoje  tame na svjetlo... izađi iz smrti u život...! Izađi iz svojih povoja koji te vežu, koji te ograničavaju u tvom hodu, u tvojoj slobodi. Izađi iz sna iluzija. Uskrsnuti sada znači svjesno živjeti, s otvorenim očima i skinutim maskama. I s dubokom vjerom i nadom da na kraju našeg ovozemaljskog života ne odlazimo u tamu, da ne prestaju naši životni odnosi, nego da prelazimo u Božju ljubav, koja će nas zauvijek uskrsnuti na vječni život s Bogom i u Bogu.

I stoga se radujemo slaveći Uskrs – blagdan života – svetkovinu svjetlosti- sretni jer već sada možemo biti s Bogom i u Bogu... u otajstvima naše vjere kojom Kristovu smrt naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak iščekujemo! 

 

 

 

 

4. korizmena nedjelja - 19. ožujka 2023

 

Koliko sljepoće! Ubili su Svjetlo: ali Svijetlo, na križu prosvjetljuje slijepe“ ( Sv. Augustin ).

Put korizmene obnove želi u nama osnažiti Kristovo svjetlo, koje smo primili u sakramentu krštenja. Po krštenju , čovjek grešnik se preporađa i iz tame prelazi u svjetlo Kristovo. Ali, potrebno je i dalje uvijek učiti i promatrati sve stvari u svjetlu vjere. Mogli bismo kazati da je kršćanski život jedan dugi katekumenat: trajni rast u ovom svijetu dok ne osvane punina Kristova dana.

Evanđelje o ozdravljenju slijepca od rođenja očituje put prema svjetlu vjere, prepreke na putu vjere i spremnost uvijek tražiti Krista i njegovo svjetlo, te mu se spremno pokloniti.

Isus  je uvijek prilazio životu ljudi, zapažao stvarnost i pozivao. On je uvijek bio jasan u svojim riječima. Nije pokušavao pružati laka rješenja i primamljiva obećanja. On je na poseban način otvarao novi put odnosa s Bogom. On je došao na zemlju ostvariti poslanje: dok sam na svijetu svjetlo sam svijeta! ( Iv 9, 5 ) Upravo ovo današnje evanđelje u sebi nosi dramu prihvaćanja svjetla koje donosi Isus. Samo dva retka od 41 koji opisuje ovo ozdravljenje odnose se na način i ozdravljenje slijepca 6-7,  a sve prije i poslije nosi u sebi raspravu kako i u kojem svijetlu vidjeti ovo ozdravljenje. I polagano očituje rast u vjeri ozdravljenog, a sljepoću i tvrdokornost kod farizeja.

Kako vidjeti naš život? Kako gledati na zbivanja u svijetu? Kako zapažati sebe i druge? Kako zapažati nešto više od ovog površnog! Kako otkrivati svoj poziv i ono što Bog od mene želi? Pitanja koja traže naš odgovor, našu odlučnost i spremnost da ih ne odgađamo za neka druga vremena. Po krštenju smo primili dar kojim smo prosvijetljeni, dar Duha Svetoga. Duh Sveti nas vodi i ozdravlja od svih naših sljepoća. Pruža nam svoje svjetlo da možemo promatrati i gledati naš život, želi nas od vanjskog i površnog uvoditi u dubine. Potrebna nam je hrabrost gledati život u pravom svjetlu. Nekada kao da to i ne želimo. Možda nas je strah od tereta koji je pred nama. Možda zatvaramo oči pred onim što se događa oko nas. Zatvaramo oči pred nepravdama, pred iskorištavanju bližnjih. Ne želimo zastati i dublje zaviriti u svoj život jer nas brzina života stalno drži na površini, površnosti i sadašnjem trenutku.  I kako reče, sv. Majka Terezija naše je oči ugasilo ravnodušje. Ovi dani neka nas potaknu na put ozdravljenja, put koji nam Isus pruža, koji jedini liječi sljepoću srca. I molimo žarko da nam Isus prosvijetli oči srca!

Radosna nedjelja!

 

 

 

3. korizmena - 12. ožujka 2023

Tako je bogato i prekrasno  evanđelje koje nam pripovijeda o Isusu i ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Podne je. Podne života. Na sredini puta života. Na sredini puta života žedan! Kako i čime ispuniti svoju žeđ „da se više ne dolazi zahvaćati“ nego imati živu vodu koja će strujiti do kraja života i prijeći u vječnost? Kako se ne prisjetiti u ovom razmišljanju riječi Psalma 42: kao što košuti žudi za izvor – vodom...

Bez vode nema života.  Trebamo piti određenu količinu tekućine svaki dan. Ali, mi ne osjećamo žeđ. Svejedno trebamo piti, kako bi naš organizam što bolje funkcionirao.  Upravo ova slika govori i onoj drugoj vrsti žeđe, kojoj je voda simbol i znak. Idemo kroz život a da se ne pitamo kako i čime utažiti žeđ, kako dati svom životu puninu smisla i životne radosti. Idemo kroz život a da ne tragamo, ne žeđamo za onim višim i puninom života.  Korizmeno vrijeme nas potiče više tražiti, bolje tražiti kako bi našu žeđ utažili.  Vrstu žeđi do koje se polako dolazi kako se to otkriva u dijalogu Isusa i Samrijanke. Žeđ koju na osobit način otkriva i izražava, potiče i usmjerava Ps 63. David se nalazi u Judejskoj pustinji. Izvan uobičajenog života i svakodnevnih poslova. U strahu i bojazni za svoj život. Treba mu i svaki dan vode. Ali, on u svojoj situaciji ide dalje. Javlja mu se čežnja, žeđ... žeđ za Bogom: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja , tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna bezvodna...“ ( Ps 63,2). Tražiti i žeđati – upućuju jedno na drugo.

Isus nas čeka i traži. Onaj koji ide prema zdencu, koji traži vodu dolazi, a Isus  već čeka na zdencu. Ali, on i traži: daj mi piti! On je ostavio sve oznake svoje moći, postao siromah i prosjak koji traži: daj mi piti! Jednako tako, na kraju svog života, u podne dok je visio na križu ponovio je te riječi u vapaju: ŽEDAN SAM! On traži i čeka, i upravo jer on čeka i traži nas, možemo i mi njega naći i primiti njegov dar, koji će nas ispuniti i utažiti naše žeđi. Samarijanka je išla po vodu, a našla je  Krista, Mesiju - Spasitelja svijeta. Njeno srce je bilo ispunjeno, te nije mogla šutjeti u svom mjestu što je doživjela. Onaj tko susretne i primi Isusa nosi ga drugima, traži druge da im donese Isusa! Na drugom mjestu govori se u evanđelju kako Samrijanci nisu htjeli primiti Isusa. U ovom odlomku se kaže da se Židovi ne druže sa Samarijancima, ali nakraju oni traže i mole Isusa da ostane kod njih.  Isus  tu molbu prihvaća i ostaje dva dana kod njih, te su mnogi povjerovali u njega.  

U sredini dana, u sredini korizme, našeg sadašnjeg životnog trenutka Isus nas traži i želi ispuniti našu žeđ. Želi i nama reći naše pravo stanje, ukazati na naše traženje i uzaludno „tumaranje od mora do mora, potucati se od sjevera do istoka ( usp. Am 8, 12).  Bez upoznavanja i prihvaćanja pravog svog stanja ništa se nova ne može dogoditi. Ne želi nas poniziti i paralizirati, kao što nije ponizio ženu Samarijanku kad joj je ukazao na njezin površan život. Štoviše, otvorio višu razinu dijaloga i dotakao njezino iskreno traganje za srećom i ljubavlju, te pokazao pravo značenje riječi „daj mi piti“. Otvorio njezino srce za navještaj Mesije, koji prihvaća i ljubi ljude. U njegovim riječima nije bilo osude ni prezira, štoviše osjetila se po prvi put da je prihvaćena, da s njom netko želi razgovarati, doživjela je na posve nov način da je ljubljena.

I nama se kroz ovo korizmeno vrijeme pruža prilika probuditi i još više usmjeriti svoju žeđ za Isusom. Darovana nam je živa voda po sakramentu krštenja, po kojem smo suobličeni Kristu. Pruža nam se mogućnost obnoviti naš život i pročistiti sliku Božju u nama.  Pruža nam se svaki dan nova prilika doživjeti da smo od Boga prihvaćeni i ljubljeni. Isusovo pitanje:“ kad bi znala dar Božji“... i  Isusova molba „daj mi piti“ i vapaj s križa „žedan sam“ pozivaju na naš odaziv. Čuješ li kako te zove...?

 

Radosna nedjelja!

 

2. korizmena - 5. ožujka 2023.

Na čistu srijedu, na početku korizme, pozvani smo vrijeme prije Uskrsa provoditi u „skrovitosti“ pred licem Oca koji nas vidi. Evanđelje druge korizmene nedjelje, kao i ostala čitanja, upravo nas pozivaju na takav put. Popeti se na visoko, dalje od svakodnevnice i buke, i biti u osami.  To ne znači biti osamljeni, nego biti u osami s Isusom. Biti u osami s Isusom i doživjeti trenutke svjetla, koji će nas osnažiti i biti pred našim očima u trenucima kad se spustimo u naš život, gdje će nas pratiti i dalje trenuci s manje svjetla, gdje ćemo doživjeti nove trenutke tame.

          Događaj na gori visokoj nazivamo Isusovo preobraženje. Njegov lik se učenicima očitovao u punoj slavi. Riječi kojima evanđelisti opisuju taj događaj su nedostatne, ali dovoljne da nam otvore pogled i razmišljanje i očituju nam tko je Isus. U ljudskom tijelu Isusa krije se božanski lik. Očituje nam se obećani Mesija, Pisma se ostvaruju i sve ono što je po prorocima obećano sada se ispunja i očituje u Isusovim riječima i dijelima, u njegovu cjelokupnom životu.

          Ovaj događaj na visokoj gori, poziva i nas u ovo vrijeme da dopustimo da nas Isus povede sa sobom. Jer, i naš je život s Kristom skriven u Bogu ( Kol 3,3 ). Poziva nas da u ovom trenutku našega života, koji je obilježen tjeskobom, nesigurnošću i strahom, imamo povjerenje u Isusa. Petar i druga dva učenika, padaju licem na zemlju. Silno su prestrašeni događajem koji ih nadilazi. Ne snalaze se, sve izmiče iz njihovog pogleda i shvaćanja. Obaraju lica k zemlji, da ništa ne vide i ne čuju! Ali, kraj njih je onaj koji donosi svjetlo. Pored njih i za njih je onaj koji tjera strah i donosi mir. Uz njih je onaj koji tamu, križ i smrt preobražava u svjetlo i život uskrsnuća.

          Ovaj događaj nas poziva da nastavimo put u nizini, u našem svakodnevnom životu, ali s iskustvom ovog svijetla i svjetla riječi koju trebamo slušati. Nastaviti naš put u osluškivanju riječi koje nam govori, u trajnom njegovanju našeg odnosa s Isusom.  On je Svjetlo svijeta, njegova riječ je svjetlo na našoj stazi. On je naše sunce i zaštita naša.

          Njegova bijela odjeća je Crkva, kako reče sv. Augustin u tumačenju Isusova preobraženja. Dopustimo Isusu da bude svjetlo našega srca, kako bi živo sudjelovali u otajstvu Crkve, koja je svjetlo naroda. U sinodalnom hodu, živo i djelatno sudjelujmo, pronalazeći svoje mjesto u Crkvi. Ne budimo promatrači, nego pokretači zbivanja u svom životu i u svojoj zajednici.

          Marija Majka Crkve, majka svih nas, prati nas svojim majčinskim zagovorom, svojim brižnim pogledom kojim želi pomoći u našim potrebama.  I danas nam, kao nekoć u Kani,  i ona opet govori: „sve što vam rekne učinite“ ( Iv 2, 5 ). To je put našeg preobraženja, vode svakodnevlja koja postaje vino radosti i svjetla novoga života!

   Radosna nedjelja!  

 

 1. korizmena - 26. veljače 2023.

 

Na prvu korizmenu nedjelju čitamo svake godine o Isusovoj kušnji u pustinji. Ove godine je iz Matejeva evanđelja. Nakon krštenja na Jordanu, gdje je proglašen svečano Sinom, dolazi do kušnje upravo na tom području.  Sotona napastuje Isusa: Ako si Sin Božji... Sotona zavodi ljudskim mislima. On sve želi izokrenuti.  U pobožnim riječima donosi razarajuće i egoistične motive. On miješa dobro i zlo, koristi riječi Svetoga pisma, u svoje zavodljive namisli. 

Prva kušnja: sve za sebe koristiti. Nakon četrdeset dana posta Isus je ogladnio. Sotona nudi da pretvori kamenje u kruh. Kušnja se sastoji u tom da život promatramo pod vidom da sve treba nama koristiti. Sve služi nama da zadovolji naše potrebe, u svakom momentu. Tako se događa i u odnosu prema Bogu, treba ga koristiti i s njim se koristiti za naše potrebe i svrhe. Isus odbija kušnju riječima Svetoga Pisma i pokazujući da Riječ Božja pruža odgovor na našu glad, i da je pravi život kad čovjek živi svoj sinovski odnos prema Bogu slušajući njegovu riječ.

Druga kušnja: koristiti Boga za svoje svrhe. Ako si Sin Božji... uvijek sumnjivo pitanje koje traži potvrdu bez potrebe. Tražiti Boga za pomoć za naša priznanja, za naš ugled, za našu pobjedu, služiti se Bogom u vlastite svrhe... Nije slučajno ova kušnja stavljena u Jeruzalem i hram. U pitanju je naša slika o Bogu, naš odnos prema njemu. Isus će baš u Jeruzalemu kad uziđe na drvo križa pokazati pravu sliku Oca, koji daje svog Sina za spasenje svijeta.  

Treća kušnja: imati vlast i moć. Đavao nudi Isusu vlast nad svim kraljevstvima samo ako se pokloni njemu. Isus je došao služiti i ostvariti Očev plan. On se suprotstavlja i odbija svaku moć i vlast, i upravo do kraja pokazuje svoju sinovsku poslušnost. Samo Bogu se služi i klanja! Nikomu drugomu! Isus nam je pokazao da je Bog otac koji nas ljubi, koji zna što nam je potrebno. Ne treba tražiti čudom ono što Bog daruje onom koji ima pouzdanje u Boga.  I biti sin za svakog od nas nije privilegij koji  oslobađa od rizika i napasti, nego izbor i trajna zadaća rasti u svom sinovskom odnosu prema Bogu.

          Na početku korizme kao zajednica vjernika želimo se suobličiti Kristu. Pozvani smo nasljedovati Isusa u sinovskom odnosu prema Bogu našem Ocu. Staviti Boga u središte našeg života, naših planova i naših čežnji i nada. Znati reći „ne“ svemu što nas odvodi od skladnog odnosa s Bogom, našim bližnjima i s prirodom. Na poseban način, kako nas poziva papa Franjo, ne pružati otpor putu križa koji trebamo prihvatiti kao Kristovi učenici.  I kako nam pokazuje evanđelje kušnje ne tražiti laka i brza rješenja Božjim čudesnim intervencijama.

          Pred očima nam je Isus Krist koji je poslušan Očevu poslanju. Njegove zadnje riječi „dovršeno je“,  „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“ izražavaju vrhunac njegove ljubavi prema Ocu i prema nama. Riječ „poslušnost“ u nama nekako stvara otpor. Ali, to ne smijemo promatrati kao čisto prihvaćanje ili neprihvaćanje onog što trebamo vršiti. U dubini ovog pojma krije se odnos, krije se ljubav. Poslušnost je način života, oblik života koji nas stavlja u istinski odnos s Bogom i drugima. Tada se život shvaća kao dar, a ne posjed, nešto samo moje. Dar me stavlja u odnos, moj izvor je darovan i na takav način ga živim. Neposlušnost prvih ljudi, kako nam svjedoči Knjiga Postanka, od rajskog vrta dovodi do pustinje, teškog i mukotrpnog života čovjeka. Poremećen je odnos s Bogom, bližnjim i prirodom. Prekinut je odnos s Izvorom-darom.  A Isus, kako nam svjedoče evanđelja, svojom poslušnošću i pobjedom nad sotonom,  ponovo od pustinje stvara vrt, gdje anđeli dolaze i služe. Isus nas ponovono povezuje s Izvorom – darom.

          U pozivu Crkve na sinodalni put osobito nam se pruža prilika ojačati naše odnose s Bogom i njegovom riječi. Pruža nam se prilika izaći iz svojih zatvorenih prostora i osnaživati zajednički prostor, ugrađivati se u duhovni dom Crkve, koja nas okuplja i pomaže da naš hod bude siguran. Pozvani smo biti Crkva koja služi, koja gradi puteve do svakog srca, jer želi da Krist i njegovo spasenje bude u srcima ljudi.  Upravo, na taj način oduprijet ćemo se kušnji sotone koji nas zavodi na lukav način pod krinkom dobrih nakana.

 

Duh je Isusa odveo u pustinju. I s nama je u životnom prostoru gdje smo izloženi kušnjama. Molimo ga za dar razlikovanja, u ovo korizmeno vrijeme, da slijedimo Krista „koji je nadvladao đavolske napasti, i nama pokazao kako izbjeći zamkama Zloga“! ( iz predslovlja 1. Korizmene ). 

 

 

PORUKA PAPE FRANJE ZA KORIZMU 2023.

 

Draga braćo i sestre!

U evanđeljima po Mateju, Marku i Luki postoji podudarnost u izvješćima o događaju Isusova preobraženja. U tom događaju vidimo Gospodinov odgovor na neuspjeh njegovih učenika da ga razumiju. Neposrednog prije toga došlo je do pravog sukoba između Učitelja i Šimuna Petra, koji – nakon što je priznao Isusa Kristom, Sinom Božjim – odbacio je njegov navještaj muke i križa. Isus ga je oštro prekorio: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). I gle, »nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu« (Mt 17, 1).

Evanđelje o preobraženju naviješta se svake godine na drugu korizmenu nedjelju. Naime, Gospodin nas u tom liturgijskom vremenu uzima sa sobom i vodi nas u osamu. Dok redovite obveze traže od nas da ostanemo u svojim uobičajenim mjestima, živeći jednoličnu i katkad dosadnu svakodnevicu, u korizmi smo pozvani uspeti se zajedno s Isusom “na goru visoku”, da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.

Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.

Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja. On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu. Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod “sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja. Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja.

I dolazimo tako do vrhunca. U Evanđelju se kaže da Isus »preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 2). To je “vrh”, cilj puta. Na kraju uspona, dok stoje s Isusom na vrhu gore, trojici učenika dana je milost da ga vide u njegovoj slavi, obasjanog nadnaravnom svjetlošću koja nije dolazila izvana, nego je zračila iz njega samog. Božanska ljepota tog viđenja bila je neusporedivo veća od svih napora koje su učenici morali uložiti dok su se uspinjali na goru Tabor. Kao i kod svakog napornog izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše poslanje u službi njegova kraljevstva.

Iskustvo učenikâ na gori Tabor dodatno se obogaćuje kad se uz preobraženog Isusa pojavljuju Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke (usp. Mt 17, 3). Kristova je novost ispunjenje Staroga saveza i obećanjâ; neodvojiva je od povijesti Boga s njegovim narodom i otkriva njezino duboko značenje. Sinodski je hod, slično tome, također ukorijenjen u tradiciji Crkve i istodobno otvoren novostima. Tradicija je izvor nadahnuća za traženje novih putova, kloneći se pritom napasti nepokretnosti, s jedne strane, i napasti improviziranog eksperimentiranja, s druge.

Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja.

Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa, dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega koji nam govori. A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske crkve.

Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha, već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite, ne bojte se!«. Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica.

Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja, blagdan Obraćenja svetoga Pavla

 

 

 

7. kroz godinu - 19. veljače 2023.

 

Isus nastavlja svoju pouku, u kojoj zapravo naviješta svoj put. On prvi zaustavlja zlo, on zakon osvete stavlja izvan zakona, te otvara put nenasilja, opiranja zlu.

Čuli ste da je rečeno starima: oko za oko... zub za zub... a ja vam kažem... želi najaviti novu pravednost, nove odnose među ljudima. On je prihvatio nepravdu, krivu osudu, udaranje po licu, izrugivanje, skidanje haljina. I kako reče sv. Pavao: dok još bijasmo neprijatelji Krist nam je pokazao svoju ljubav. Kristov poziv u odnosu na ono što je rečeno starima nije u vidu suprotnosti, nego u vidu ispunjenja  i novosti. Dokida zakon uzajamnosti: dam da daš; kako ti meni tako ja tebi; ako ti meni i ja ću tebi! Ne, on ide posve drugačije i prvi čini korake darivanja, predanja do kraja bez obzira na drugu stranu. Zakon je po Mojsiju, a milost ( besplatnost, nezasluženost) po Isusu Kristu! Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Sina Jedinorođenca!

Stoga nas Isusove riječi vode prema vrhuncu: ljubite svoje neprijatelje! Isus kaže, da je rečeno starima da mrze neprijatelje. U pisanom obliku to se ne nalazi, ali u tumačenju Zakona i njegovoj primjeni u životu, osobito na strance i neprijatelje naroda tako se držalo. U skupini esena u Isusovo vrijeme, zajednici koja je živjela u blizini Mrtvog mora izričito je napisano: ljubi sinove svjetla a mrzi sinove tame!

Što osobito činite? Ne preskoči ovo pitanje! Ne prelazi olako preko ovih rečenica. Treba vremena i treba molitve, treba traženje i usklađivanje misli i srca da se dadne potvrdan odgovor. Ne odbaci ove riječi kao neki san i nemoguće za čovjeka. Istraži i pronađi onu duboku nit koja sve ovo veže i omogućuje Isusovu učeniku da slijedi svog Učitelja!

Sv. Augustin lijepo reče: „Božja riječ je neprijatelj tvoje volje, dok ne postane počelo spasenja. Dok god budeš svoj vlastiti neprijatelj, i riječ Božja je tvoj neprijatelj. Budi prijatelj prema sebi, onda će i božja riječ biti u suglasju s tobom.“ Ako me Božja riječ ljuti i ako se na nju bunim onda je kriva moja slika o meni samom.

Ljubite – ne radi se o sentimentalnom osjećaju, o nekom sviđanju i lakoći djelovanja. Radi se u povezanosti i s drugom radnjom na koju Isus poziva: molite! U središtu govora na gori je molitva Očenaša! Nije to naša ljubav, nisu to naše mogućnosti i sile za ostvariti ovu ljubav. Molite da budete sinovi Oca! U svom srcu i pred svojim očima gledati na Oca, koji je u svakom čovjeku, jer smo stvoreni na njegovu sliku. On je u nama. Tijelo vaše je hram Duha Svetoga, današnje drugo čitanje. Njegova mudrost, njegova snaga i ljubav pomaže da molimo i postajemo sinovi Oca, koji ljube i dobro čine svima poput njega. Ne samo da se čuvamo od zla, ne samo da ne činimo loše našim bližnjima, nego da poput Oca koji svaki dan daruje i daje, i mi budemo otvoreni za djelovanje u skladu s Bogom!

Što osobito činite? Kako se ljudi trude činiti nešto posebno, da ih drugi hvale, da se o njima govori, da se o njima piše ! A što to znači i kakve odnose donosi? Isus nas poziva na tu osobitost, posebnost, jer nije pravilo ovog svijeta: ostvarivati poput njega i Oca dobrotu prema svakom čovjeku, ne samo onom iz mojeg kruga, moje grupe, mojih istomišljenika. U sebi biti prijatelj – otvoren prema svima.

 Što osobito činite? Da li svoje vrijeme i dane ispunjaš mislima i pokušajima kako da druge isključiti, poniziti, izrugati? Da li se se sve više povlačiš iz života ljudi i postaješ ravnodušan prema svima te postaješ baš osobit po svojoj zatvorenosti u kuli svoje samodostatnosti.

Nije lako doći u suglasje s ovom riječi, ali one nas vode da možemo živjeti u miru sa sobom i s drugima, u radosti djece Božje! Zahtjevne riječi, ali pune ljepote! Daju čvrstoću i zaštitu kući koju ne može ništa srušiti!

 

Radosna nedjelja!

 

 

6. kroz godinu - 12. veljače 2023.

 

Novo svjetlo s Isusom ulazi u sve naše odnose, u našu životnu stvarnost. Evanđelje je evanđelje života. Daje puninu životu. Na poseban način otkriva na taj način veličinu našeg poziva. Ne želi nas pasivne, ravnodušne, prosječne. Diže ljestvicu jako visoko. No, i pruža snagu za ostvarenje. Ne radi se o tumačenju i prenošenju , o nauku o zapovijedima već o trajnom odnosu i usmjerenosti prema nebeskom Ocu, pogledu prema njemu u kojem i preko kojeg živimo svoj svakodnevni život.

          Isus nije došao dokinuti Zakon i proroke. Nije došao dokinuti ono što je Otac govorio svom narodu u Starom zavjetu. On je došao dati puninu, ispuniti i ostvariti. On je živa Tora, Božji put i usmjerenje u životu. I njegov poziv je poziv na puninu, ostvarenje. Ako vaša pravednost ne bude veća... S Isusom i njegovim pozivom ide se prema „većem“. Ne želi Isus da njegovi učenici budu utopljeni u vode ovog svijeta. Oni su pozvani biti sol zemlje grad koji leži na gori i koji privlači svojim svjetlom. Imati  „veći“ cilj u svom životu. Promatrati ono više od pojavnog i lako dohvatljivog.

          S druge strane Isus vodi u „dubinu“. Vodi u središte. Vodi u srce. Ne ide Isus samo prema volji Božjoj i njegovim zapovijedima, nego u središte čovjekova srca. Ne gleda se samo izvana pravda ili nepravda koja se događa, nego nakana i želje čovjekova srca. Ubojstvo se ne događa samo kad drugog eliminiram s lica zemlje, ono već počinje kad ga izbacim iz prostora moga srca. Ne može se dar prinositi ako nisi u miru s bratom. Uredi svoj odnos s protivnikom, govori Isus kao ne bi ostao trajno pritvoren mržnjom i srdžbom na svog bližnjega. Mi vrlo dobro i olako znamo stavljati ograde i štititi prostor svog srca pred ljudima. Ali, što to vrijedi, kad nas to trajno pritišće.

          Isus nas poziva na dosljedan život, život u istini, autentičan život: „vaš govor neka bude da, da – ne, ne!  Ako nismo spremni reći istinu, onda nešto nije u redu s našim odnosom prema drugima. I vrlo često se dovodimo u situaciju da „moramo lagati“, da „moramo zaobići istinu“.  I kad se pozivamo na istinu sa zakletvom, nešto nije u redu s našim odnosom, nismo jasni ni iskreni. Zato su drugi sumnjičavi prema nama.

 

          Isus nas poziva na život u punini. Došao nam je dati život u izobilju. Pokazuje nam kako rasti u našem životu i bdjeti nad svojim srcem. Lako je izvana izvršiti neke zapovijedi, propise. Ali, ako zapovijedi i propisi nisu postali moji, ako nisu u mom srcu, u mojoj  iskrenoj nakani i želji, onda nemaju težine i značenja.  Znati zaustaviti ono negativno što dolazi na vrata mog srca i znati reći „ne“ u različitim situacijama života pruža mogućnost istinske slobode i rasta. To je ono „veće“ što zahvaća „dubinu“ našeg srca i po čemu jesmo sol zemlje i svijetlo svijeta. To je ono „veće“ što trajno naš pogled diže prema nebeskom Ocu, koji daje život svima i život u punini. 

 

5. KROZ GODINU - 5. veljače 2023.

 

Slijedimo Isusov govor na gori iz Matejeva evanđelja. Može nam se ovaj odlomak činiti kao zaseban, ali zapravo ga ispravno možemo shvatiti u pogledu onog što je rečeno prije i što otvara put za konkretne Isusove upute svojim učenicima. Riječi su upravo upućene učenicima: vi ste ... vežu se na ono što je Isus rekao u zadnjem blaženstvu „blago vama“!

          Dvije snažne slike kojima Isus označuje život svojih učenika. Tako lijepo i privlačno: sol i svijetlo – ukus i ljepota svjetlosti! Ni jedno ni drugo nije za sebe. Sol za sebe ništa ne znači. Samu sol jesti opet bez učinka. Samo svjetlo ukazuje na sve oko nas. Radost i ljepota evanđelja. Ljepota novog svijeta koji se prepoznaje kao dar neba i koji gradi nebo ovdje na zemlji, u nesavršenosti zemaljskog života. Sol zemlje – svijetlo svijeta! Zvuči privlačno, zanosno!

          U kaljuži ovog svijeta, nemira, u „pobješnjeloj nemani, volji za moći“, u ratovima, iskorištavanju siromašnih i malenih iščekuje se mir i svijetla budućnost! A kako? Dobra djela ljubavi! Dobrota u kojoj se čovjek gubi, da bi drugi imao i živio uistinu djeluje kao snažno svjetlo koje veseli i otvara put nade. Služenje koje omogućuje da život ima okus lijepoga i tako ga čuva od beskorisnosti i  propadanja! Jer, tko izgubi život taj ga nalazi, a tko ga čuva taj ga gubi! Mudar je onaj koji živi riječi Božje i ne propada, ne ruši se, jer ima dobar temelj, kaže Isus na kraju svog govora.

          Ove me riječi ispunjaju nadom! Privlače moje srce! Ove riječi me tako zanose, uvijek i ponovno dok ih slušam i sanjam o njima! I sol i svjetlo me upućuju na skrivenog Krista, ali prisutnog u stvarnosti ovog svijeta. Njegove riječi kao sol daju okus, čiste, i čuvaju ovaj svijet da ne propadne. Njegove riječi kao svjetlo pokazuju put i razgone strah i tamu i pružaju sigurnost hoda. I sretan sam što sam stavljen na put da mogu biti maleni, sićušni komadić, zrno soli i mala zraka svjetlosti u srcu Crkve, koja je svjetlo naroda! I ugrađujmo se u ovaj „vi ste... „ koji stvara grad na gori, grad svijetla i koji svijetli svima!

 

          I zato se raduj...

 

 

 

 

 

4. Kroz godinu - 29. siječnja 2023          

      

 

Isus je uvijek s ljudima, u njihovim životnim situacijama. Njegova riječ pokazuje put za svakodnevni život. Put za svakog čovjeka. I to ne bilo kakav put nego put o kojem svaki čovjek sanja i pokušava ga ostvariti: put sreće! Nitko nije ravnodušan prema sreći. Svi ljudi žele biti sretni, ali kad se radi o predloženom putu ostvarenja i čemu vodi sreća,  ljudi se veoma razilaze.

Isusove prve riječi pozivaju na promjenu pogleda i stavova, na obraćenje.  Stoga, ne čudi da je njegov poziv na život u sreći izazovan, novost i suprotnost prema onom što uobičajeno ljudi misle. Isus ih izgovara na gori, kao znak objave. Izgovara ih na visini ali želi da iz toga pogleda zahvate životnu stvarnost. Riječi su to koje trebaju vrijeme i odvažnost, i koje ne ostavljaju pojedinca sama. On, Učitelj zajedno je na putu s graditeljima novoga svijeta.

          Blaženi su oni koji prihvaćaju Isusov put! To je dar koji se prima i dar koji se dalje predaje. Nije sreća u osvajanju, u skupljanju i u čuvanju. Sreća je u tebi, u tvom daru. Sreća je u srcu koje je otvoreno i rukama koje su spremne pristupiti, podići, pomoći i zajedno nastaviti put.

          Blaženstva su put, nasljedovanje. Većina će danas zastati u svojim mislima, u nemogućnosti ostvarenja u naše vrijeme. Reći će mnogi da je to lijepo rečeno, ali nije za nas moguće. Da, jer u našem srcu i našim mislima trajno u pozadini stoji: biti netko u očima drugih, imati svoj status, imati moć, imati snagu, imati bogatstvo, ne biti potreban drugih i sebi dostatan. Imati svoj svijet u koji drugi ne trebaju zavirivati. Događa se često da i u našem kršćanskom životu stavljamo upravo pravila ovog svijeta, a jer mislimo da se to odnosi na duhovnu stranu onda to olako opravdavamo. Imati i pokazivati moć nad slabima, biti zatvoren u svojem duhovnom miru, uživati u svojoj poziciji, postavljati se kao vođa drugima opasnost je koja je prisutna u životu mnogih. Stoga, je osobito prvo blaženstvo,  koje je ključ razumijevanja ostalih, važno prihvatiti i usvojiti kao program svog života: biti otvoren Kristu i njegovu evanđelju, svjestan svojeg siromaštva kojeg može samo Bog a ne čovjek i stvari ispuniti! I idi svijetom otvorena pogleda i srca za ljude pored sebe. Ne budi ravnodušna pogleda! Budi spreman tješiti, biti skroman i služitelj. Pomagati da Božja pravda vlada u odnosima.  Osobito njegovati milosrđe, praštanje. Imati čisto srce i pogled, te se radovati svakom čovjeku i čitavoj prirodi, prepunoj Božje ljepote i tragova. I biti graditelj mira, mirotvorac – mir stvarati svojom otvorenošću, velikodušnošću. Na poseban način biti sinovi nebeskog Oca po ljubavi i praštanju.

          Završetak blaženstava govori o progonu Isusovih učenika zbog nasljedovanja. To je sastavni dio puta i nerazumijevanje ovog svijeta. Pred svoj odlazak sa ovog svijeta Isus moli Oca za svoje učenike koji ostaju u svijetu. To je trajna kušnja i izazov Isusovih učenika: biti u svijetu, ali ne od svijeta. Srca učenika ispunjaju Isusova pravila a ne pravila ovog svijeta. Isusovi učenici su pozvani da preobražavaju ovaj svijet na sliku Kristovu! Upravo putem blaženstava, pravila novog Božjeg svijeta! Isusovim pogledom i preobraženim srcem biti graditelji kraljevstva Božjeg!

 

Radosni na putu...

 

 

 

3. kroz godinu - 22. siječnja 2023.

 

 

Treća nedjelja kroz godinu posvećena je slavlju Božje riječi. Papa Franjo je pozvao 2019.  da jedna »nedjelja… bude u cijelosti posvećena Božjoj riječi, kako bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo sadržano u tom stalnom dijalogu između Gospodina i njegova naroda« (Apost. pismo Misericordia et misera, 7). Posvetiti jednu nedjelju liturgijske godine Božjoj riječi može omogućiti Crkvi da iznova doživi kako uskrsli Gospodin otvara i za nas riznicu svoje riječi da uzmognemo biti u svijetu navjestitelji toga nepresušnog bogatstva“.

Nedjelja koja nije izabrana tek tako. Na početku godine želi istaći da nije riječ o jednoj nedjelji nego o čitavoj godini. Nalazi se u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, želi posvijestiti svima poziv da svoj život usmjerimo na Božju riječ, koja postaje nadahnuće za naše djelovanje u ljubavi i jedinstvu.

Upravo čitanja današnje nedjelje odražavaju program čitavog kršćanskog življenja: Božja riječ je poput svjetla koje obasjava tamu. Donosi nam radosni navještaj Kraljevstva Božjeg. Sam Krist vječna Očeva Riječ, postaje svjetlo svijeta, te naviješta i poziva u svoje kraljevstvo sve one koji su spremni osloniti se na njegovu riječ i dalje je naviještati. Pozivajući braću želi ukazati na zajedništvo i bratstvo onih koji će ga nasljedovati. Krist daje novi temelj zajedništva i jedinstva svih ljudi.

Koliko samo svjetla u današnjim liturgijskim čitanjima Božje riječi. Svjetlo koje  obasjava tamu, svjetlo koje rasvjetljuje put narodu na njegovu putu, svjetlo koje donosi spasenje. Svjetlo koje je za sve ljude i sve krajeve svijeta. Ovo svjetlo je Isus Krist, radosna vijest za svakog čovjeka.

Svjetlo o kojem govori evanđelje je obećanje jednog načina života. Života koje se gradi na povjerenju u onog koji nas poziva. Apostoli, Petar i Andrija, Ivan i Jakov, na Isusovu riječ ostavljaju sve i polaze za Isusom. Kamo? Kako? S čime?  Tek s naznakom da će loviti od sada ljude! Tražiti i ići za tom riječju donosi put obasjan svjetlom, donosi život spasenja.

Upravo se tu za nas nalazi jedan izazov. Mi bismo željeli vidjeti to svjetlo, da nas privlači, da nam je na neki način očito i prisutno. A ono se postiže hrabrim istupom hoda u mraku u pouzdanju u riječ koja želi ostvarivati naše buduće korake, naš put. Na putu, u dosljednosti i življenju riječi naš život postaje obasjan, postaje svjetlo, postaje znak i poziv za druge. To su svakodnevni veći i manji izbori u našem životu  koji mogu donositi svjetlo i tamu. Preko naših riječi koje izgovaramo, preko naših postupaka i djelovanja u našoj obitelji, na radnom mjestu, u školi, zajednici kojoj pripadamo. Naš oslonac na Božju riječ i naša vjera u Krista, koji je Svjetlo svijeta, omogućuje nam da naši koraci i naš put postaje sve više obasjan i pruža nam radost i sigurnost našeg hoda. To je ono obraćenje i usmjerenost na Kraljevstvo Božje o kojem nam Isus govori u današnjem evanđelju.

Zato je i ovaj prigodni i snažni poticaj nedjelje Božje riječi poziv da zastanemo i da sebi postavimo pitanja: kako slušam i prihvaćam Božju riječ? Jesam li duboko svjestan da mi Krist progovara u Evanđelju? Je li to za mene neka informacija i predmet znanja koji će obogatiti moju maštu ili živa riječ koja oblikuje moj svakodnevni život?  U mojim životnim okolnostima kad trebam odabrati put kojim ću ići je li Božja riječ prva koja određuje moj izbor? Je li u mom srcu radost i zahvalnost za darovanu riječ... svjetlo... put... postoji li s vremena na vrijeme ushit i zanesenost Božjom riječi koja stvara novi plamen i žar u mojem srcu? Jesam li spreman i danas ispovjediti zajedno s Petrom svoju pripadnost Isusu i njegovu putu: Gospodine, kome da idemo... ti imaš riječi života vječnoga!

 

 

 

 

4. Došašća - 18. prosinca 2022.

 

 

 

Čuvati i očekivati. Današnje evanđelje je vrhunac niza pokoljenja Isusova rodoslovlja. Trebalo je proći mnogo vremena i u tom vremenu trajno čuvati u srcu tu nadu i ostvarenje. Mogli bismo upravo sažeti u ova dva glagola čuvati i očekivati tu povijest naroda i svakog pojedinca, a osobito njihovo ispunjenje u životu Marije i Josipa.

          O koliko osoba, koliko nade, koliko naizgled običnih ljudi i događaja, ali koji su svi vodili prema središtu i srcu Božjeg nauma: Bog vječni, koji prebiva u nedostupnom svjetlu, silazi u ljudsku stvarnost i preuzima obličje čovjeka. Očituje se svojom blizinom i prisutnošću. Emanuel – Bog s nama! Tako ga je najavio Izaija a prva Crkva prepoznala u tom rođenju ono što Bog želi: biti trajno s ljudima koji su njegovi miljenici!

          Bog uvijek iznenađuje. U malenosti, u tišini i dubokoj šutnji prilazi i očituje se malenima, poniznima koji su spremni čuvati i ostvariti njegov plan.

Evanđelist Matej nam donosi „navještenje“ Josipu. Josip je zbunjen, duboko dirnut i zatečen s onim što se događa s njegovom zaručnicom. On je čovjek pravedan, tj. otvoren Bogu i njegovoj riječi, ali ne razumije. Da, kako razumjeti najveće otajstvo? Kako prihvatiti da Bog tako ulazi u njegov život? Stoga, je potrbno Božje tumačenje, pojašnjenje za koje Josip svojim silama traži izlaz. U dubokom snu, šutnji, Josip prima upute. Božji plan u kojem i on treba dati svoj pristanak. I posluša. I prihvati Mariju i sve ono što je Bog pripremio za ulazak svog Sina u naš svijet.

          Često prigovaramo da Bog šuti, ne daje znakova prisutnosti. Da, ali znakova koje mi očekujemo! Načina Božjeg dolaska na naš način! Htjeli bismo danas sve rastumačiti, sve da nam bude tako očito, našim razumom prihvatljivo! Ali, tu je zamka u koju upadamo. Kakvo je to otajstvo koje mogu protumačiti i prihvatljivim učiniti? Rekao je Pavao u vjeri hodimo, ne u gledanju! A mi bismo gledali, svojim očima vidjeli! Čuvati u srcu – budi slutnju i nutarnje gledanje koje nam pomaže prihvatiti i prepoznati Božje djelovanje u našem svijetu. I nas je u crkvi zahvatio duh vremena, želimo upravo tako i naš život prilagoditi vremenu u kojem živimo. Tražimo što nam se sviđa, ubacujemo uvijek malo zabave da nam bude prihvatljivo, izbjegavamo otajstvo križa. Idemo za duhom vremena, a ne za znakovima vremena u kojem je sadržan Božji govor, kojeg treba isčitavati. Kršćani su u ovom svijetu, ali nisu od ovog svijeta. U našoj povijesti prisutno je nešto više od ovog što se vidi. Potrebno je prihvatiti život kao otajstvo. Na početku evanđelja po Mateju Isus nam se predstavlja kao Emanuel – Bog s nama, a zadnja rečenica njegova evanđelja glasi: “ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ ( Mt 28, 20 ). Tražimo Božje svjetlo i pomoć njegove riječi kako bismo u znakovima vremena iskusili njegovu prisutnost s nama, te poslužili svojim životom da ta prisutnost bude očitija i našim bližnjima. Poput Marije i Josipa prihvatimo otajstvo i čuvajmo ga u svom srcu!

 

Radosna nedjelja!

 

 

                          

 

3. Došašća - 11. prosinca 2022.

 Ovu treću nedjelju došašća tradicija definira kao nedjelju radosti. Na radost nas poziva ulazna antifona: "Radujte se uvijek u Gospodinu: ponavljam, radujte se, Gospodin je blizu". Gospodin je blizu jer je Božić blizu. Čitanja pokazuju zadovoljstvo i načine radosti. Radost jer nas Bog dolazi spasiti i pobrinut će se za cijelog čovjeka i sve njegove rane, otvarajući novi put spasenja . Radost jer je dolazak Gospodinov siguran i ne smije biti nestrpljivosti. Radost jer unatoč sumnjama Gospodin potvrđuje one koji, poput Krstitelja, rade za njega sa žarom i vjernošću. Ali najveća je utjeha što Gospodin dolazi na svoj način, a ne po našim uskim viđenjima i očekivanjima.

Ivan Krstitelj završio je u tamnici. Njegovo djelovanje je prekinuto jer je izričito prigovorio Herodu zbog njegovih nemoralnih postupaka. Ivan osluškuje preko svojih učenika o djelovanju Isusa. Isusov način propovijedanja i djelovanja u Ivanu budi sumnju. Zato šalje svoje učenike da pitaju Isusa: jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Isus ih šalje natrag k Ivanu da mu reknu što su „vidjeli i čuli“: slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje“!

Isus na ovaj svoj način Ivana upućuje na proročke navještaje o djelovanju Mesije. O tom smo čitali u današnjem prvom čitanju iz proroka Izaije, kao i u današnjem Psalmu.   Isus je onaj koji ima doći, ali koji dolazi na svoj način. Mesija koji zahvaća prije svega duhovnu i osobnu stranu oslobođenja svakog čovjeka, a manje društveno i političko djelovanje što je bilo prisutno kod Ivana i mnogih Židova. On je Mesija koji donosi radost i slobodu od grijeha i zla, koje zarobljuje čovjeka i stvara loše odnose.

U ovom vremenu došašća smo upravo pozvani ispitivati sebe u svom odnosu prema Kristu i njegovoj riječi. I mi smo ga „zatvorili“ u kamene ograde naših običaja, naših vanjskih parada bez dubine i života. I naša očekivanja su često usmjerena na pokazivanje snage, njegove moći i otpora svemu što ima veze s otajstvom križa i istinskom putu spasenja. Naš pogled je okrenut prošlosti te nam je sadašnjost puna tuge, nema radosti.

Gospodin Isus koji dolazi želi nam otvoriti pogled, raskriliti horizonte budućnosti i usmjeriti pogled gore. Želi pozvati na vjeru i prepoznavanje njegovih znakova u ovom svijetu, znakova njegove blizine i prisutnosti baš u ovom trenutku naše povijesti. I preko novih Ivana današnjih dana „odjekuje u pustinji ovog svijeta“ poziv obraćenja. Razliježe se i danas glas koji dopire do preplašenih srca: “Budite jaki, ne bojte se!“

Blizina Božića nas poziva da se oslobodimo kršćanstva običaja i dužnosti, usmjeruje nam pogled vjere koja nas oslobađa i naša srca puni radošću. Vjera koja pokreće našu ljubav i pokazuje nam kako u prolazu ovim zemaljskim životom  naše srce i pogled postaje i sve više ostaje usmjeren prema vječnom životu i nebeskim dobrima.

 

"Radujte se uvijek u Gospodinu: ponavljam, radujte se, Gospodin je blizu"

 

 2. Došašća - 4. 12. 2022.

 Druga nedjelja Došašća nam donosi lik Ivana Krstitelj. Ivan je onaj koji pripravlja put Mesiji, koji dolazi. To čini svojim propovijedanjem i načinom svog života. Sav je u tom svom poslanju, za jačeg koji dolazi, koji će krstiti u snazi Duha Svetoga. On najvljuje tu novost, mladica iz panja Jesejeva ima svoje ostvarenje u Isusu iz Nazareta. Preko njega se događa novo stvaranje o kojem slikovito govori prorok Izaija u današnjem prvom čitanju gdje će nestati sve suprotnosti, gdje će se živjeti u skladu i miru. Tako nam Izaija, prorok velikih i snažnih  vidika pokazuje da pravi raj nije onaj koji je izgubljen nego onaj koji je obećan. Ispunjenje obećanja i njegov početak najavljuje Ivan u pustinji.

          Božji izvorni govor je šutnja. Bog govori u tišini. Nakon dugo stoljeća Božje šutnje dolazi do glasa, koji je najavljen i koji viče u pustinji. Ivan se nalazi blizu rijekeJordana, sušnom mjestu i punom samoće. Tu odjekuje njegova riječ poziva na novost života i prihvaćanjem kraljevstva Božjeg. To se ne događa automatski i samo po sebi što si pripadnik Božjeg naroda, nego obraćenjem: ono je osobno i srcem prihvaćen dar Božjeg spasenja. To mjesto ukazuje na put kojim je izraelski narod ušao u obećanu zemlju da je zaposjedne i u njoj živi. A sada to je mjesto obraćenja, približavanja Bogu i primanje Duha Svetoga.

Ta pustinja je naš svijet u kojem živimo. Ta pustinja je i naš život koji živimo. Život tvrd i opran, život površan i nestalan. Tu i nama dolazi riječ obraćenja da naš svijet dobije novu mladicu, da naš život procvjeta plodovima duha. Stari i suhi panj, našega života, koji ne donosi plodove obraćenja, u ovom vremenu došašća može oživjeti novom mladicom Duha Svetoga. U buci, u tisućama riječi, mnoštvu glasova pozvani smo u ovo sveto vrijeme pronalaziti trenutke tišine i sabranosti, te osluškivati što Bog progovara našem srcu. Ne ide to olako i bez poteškoća, premda je put jednostavan.

          Prije svega uvidimo da nam je potrebno oživjeti svoj klonuli duh, koji grli prah ovog svijeta. Budi uz Gospodina i njegovu riječ. Na početku svoga dana zastani i u miru predaj sebe i svoj dan Bogu i vodstvu njegova Duha. Sjeti se i oživi Božju prisutnost tijekom svog dana i rada. Uči se da ti je riječ Božja pred očima i svjetlo na tvojoj stazi. 

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA - 27. 11. 2022.

 

 Neka vaše srce bude budno.

– Biti budan znači:
Paziti na sebe kao što paziš na  svoje  dragocjene stvari!
– Biti budan znači:

Paziti na svoje srce i svoje želje koje želiš ostvariti!

Biti budan znači:
U srcu imati misao da će jednom Bog stvoriti novi svijet!
– Biti budan znači:
U srcu uvijek misliti, da Bog želi doći u tvoje srce!

Biti budan znači:

Zapažati kako Bog stvara sve dobro zajedno s ljudima!
I ako u srcu budete budni, tada ćete se radovati:
jer Bog počinje stvarati novi svijet!

 

Dođite, uziđimo na goru Gospodnju!