Mt 18, 21-35

 

U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« »A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti'. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.« »Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

 

 

 

RAZUMIJEVANJE ZA DRUGE: ne prosuđivati nikoga

 

 

 

Dokle god zlonamjerno nastavljaš tumačiti nakane svojih bližnjih, nemaš pravo zahtijevati od drugih da imaju razumijevanja za tebe” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Brazda, 635).

 

 

 

Ova rečenica svetog Josemarie mogla bi biti sažetak današenjeg evanđelja. Ipak, volio bih da nama posluži kao misao koja će nas voditi kroz ovo razmišljanje. Puno puta sebe hvatamo kako TUMAČIMO LOŠE NEČIJE POSTUPKE ILI NAKANE i u sebi stvaramo jednu PREDRASUDU s kojom pristupamo čovjeku. Pokazujemo time kako baš i nismo otovreni opraštanju i stvaramo takav stav u kojem stavljamo jedan zid pred drugim.

 

 

 

Naravno kako takvo ponašanje tumačimo na svoj način. “Govorimo istinu, zar ne?” Najčešće se pravdamo istinom, istovremeno RANJAVAJUĆI LJUBAV U SEBI. Kada prosuđujemo drugog na način da kao loše tumačimo nečije nakane, obično se NE ZADRŽAVAMO NA KONSTATIRANJU ISTINE, već nastavljamo U SEBI TRAŽITI OPRAVDANJE ZA SVOJ STAV. Počinjemo OSUĐIVATI U SEBI DRUGOGA. Nama se čini kako to NE POGAĐA OSOBU KOJU SUDIMO, i moguće je da jedan takav naš nutarnji stav nikada ne dođe do te osobe. Ipak, LJUBAV U NAMA BIVA POVRIJEĐENA i moguće je da upravo ta RANA LJUBAVI PROKRVARI ONDA KADA TO NE OČEKUJEMO i tada dolazi do svađa, razmirica, rasprava koje ne vode nikud osim prekidu prijateljstva.

 

 

 

OPTUŽIVANJE KAO SAMORANJAVANJE: stvaranje krivog raspolženja u sebi- neraspoloživost za opraštanje

 

 

 

Za OPRAŠTANJE je najprije potrebno U SEBI STVARATI TAKVO RASPOLOŽENJE koje će i naše sudove odbacivati. Drugim riječima, MORAMO U SEBI, NE SAMO OPRAŠTATI, NEGO RADITI SUPROTNO OD ONOG KADA OPTUŽUJEMO: kada dakle optužujemo u sebi nekoga, stvaramo u sebi nezadovoljstvo i neprijateljstvo; suprotno od optuživanja je OBRANA drugoga čime stvaramo PRIJATELJSKO RASPOLOŽENJE U SEBI SPRAM NEKOGA.

 

 

 

Možda vam se čini nevažnim, ali ova napetost OPTUŽIVANJE- OPRAVDAVANJE (OBRANA) stalna je u svakom od nas. Svi mi stvaramo SKLONOST DA NEKOGA OPTUŽUJEMO, A NEKOGA BRANIMO. Za bolje razumijevanje potrebe da BRANIMO I OPRAVDAVAMO SVAČIJE POSTUPKE, poslužit ću se nečim što Crkva već dugo prenosi na svoje vjernike tradicijom. U tradiciji Crkve đavao, Sotona, naziva se često TUŽITELJ- onaj koji optužuje, koji prokazuje, kojičesto nalazi lažne razloge da bi nekoga ocrnio. S druge strane, DUH SVETI SE NAZIVA BRANITELJ, ADVOKAT, ZAGOVORNIK- onaj koji ljubavlju želi OPRAVDATI NEKOGA I TRAŽI RAZLOGE ZA TO.

 

 

 

Ovo ne znači da Vama upravlja sotona ako se stalno žalite, ili Duh Sveti ako nekoga opravdavate, jer kazali smo: imamo sklonost nekgoa opravdavati, a nekoga optuživati. Ovo samo znači da STVARAJUĆI RASPOLOŽENJE U SEBI ILI SKLONOST DA STALNO PRIGOVARAMO, OPTUŽUJEMO, NAPADAMO, sebe upravljamo u krivom smjeru, i vjerojanto upadamo u napast kojoj SE NE ZNAMO ILI NE MOŽEMO OPRIJETI. Protiv takve sklonosti valja se boriti stalno utječući se IZVORU LJUBAVI- BOGU I UPINJUĆI SE KAKO BI SVOJ EPONAŠANJE KORIGIRALI.

 

 

 

STVORITI U SEBI UVJETE ZA OPROST: zaborav kao uvjet; ne reagirati na svaku glupost

 

 

 

Za OPRAŠTANJE nekada nije potrebno govoriti “oprostio sam ti”, već je dovoljno U SEBI STVORITI TAKVO RASPOLOŽENJE kojim ćemo pokazati da smo već oprostili. Nekad je dovoljno nasmiješiti se, ljubazno započeti razgovor, nekom ljubaznom gestom pokazati kako smo potpuno oprostili i više ne razmišljamo o tome. I VIŠE NE RAZMIŠLJAMO O TOME! Jedan o ciljeva jest dovesti sebe u stanje “kršćanskog zaborava” koji će nam pomoći da NE RAZMIŠLJAMO o uvrijedma koje smo primili, da ne “vrtimo film” u glavi zbog čega se nešto dogodilo ili tko je kriv u svemu, već da MIRNO NASTAVIMO DALJE SA ŽIVOTOM KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO.

 

 

 

Čak i ako bližnji ne shvati svoju pogrešku, ako me nastavi vrijeđati i činiti ono što mi smeta, moram se ODREĆI SVAKOG ZLOPAMĆENJA. Moje srce mora ostati zdravo i LIŠENO SVAKOG NEPRIJATELJSTVA” (F.F.Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-131). Ovo vam se može učiniti kao da “zbijamo glavu u pijesak” poput nojeva, ali nije tako. Bez obzira na to što se čini da ne reagirate, jasno je kako REAGIRATE LJUBAVLJU svoga srca prema bližnjem. S druge strane, “kršćanski zaborav” ne znači kako ste toliko bedasti pa ne primjećujete da vas je netko povrijedio. Naravno kako se to primjećuje, ali to nije toliko ni bitno. Naime, često nam uvrede dolaze kao napasti kojima trebamo odoljeti: napast ide za tim da nas uvede u veće zlo i odijeli nas od Božje ljubavi. Kada “reagiramo”, zapravo najčešće upadamo u veže zlo.

 

 

 

REAGIRATI S LJUBAVLJU I NE BITI PREOSJETLJIV

 

 

 

Ovdje nije riječ da li ćemo reagirati na uvrijedu ili nećemo, već je riječ o tome da ISPRAVNO REAGIRAMO NA UVREDU- KAO KRŠĆANI. Kada vi LJUBAVLJU UZVRATITE NA UVREDU ILI NEPRAVDU, onda možda vašu reakciju NE VIDI ONAJ KOJI VAS JE POVRIJEDIO, pa Vam možda može izgledati kao da ispadate malo “glupi” spram takvih. Ipak, prije mi se čini kako su upravo takvi ljudi poput nepravedna sluge iz prispodobe: NE VIDE DOBRO KOJE STE IM UČINILI, NE VIDE OPROST KOJI STE IM UDIJELILI I NASTAVLJAJU SA SVOJIM NEPRAVEDNIM POSTUPANJEM.

 

 

 

Vi, čim ste REAGIRALI ISPRAVNO, S LJUBAVLJU- POKAZALI STE DA SHVAĆATE KAKO JE NAPRAVLJENO NEŠTO NEPRIMJERENO. Niste dakle zabili “glavu u pijesak” nego ste smjerno na zlo uzvratili dobrim, na opakost uzvratili ljubavlju.

 

 

 

Kako ne bismo upadali u zamke napasti da i sami drugima “NAPLAĆUJEMO DUGOVE” I NE OPRAŠTAMO IM, dobro je razmišljati malo o ISPODVIJEDI. Koliko smo samo puta ispovjedili grijehe koje mi sami drugima ne bismo oprostili? Koliko puta smo radosni izašli sa ispovijedi jer nam je oprošteno nešto što nam je stvaralo teret u duši? Koliko puta smo mislili kako ćemo pretpjeti velike pogrde od ispovjednika, a doživjeli smo radost utjehe? Zbrojite uostalom sve vaše grijehe koje vam je do sada Bog oprostio, i poslužite se matematikom: shvatit ćete kako se često nalazimo u ulozi nepravedna sluge. Puno je nama više oprostio Bog, nego što ćemo mi do kraja života oprostiti svim ljudima.

 

 

 

Ovo je dostatan razlog da NE BUDEMO PREOSJETLJIVI NA UVRIJEDE i na nepravde. Nastojmo NE GUBITI MIR I RADOST bilo zbog malih, bilo velikih nepravdi i uvrijeda. Moramo sebe preispitivati, a ne druge- kako se ponašamo prilikom neugodnosti koje doživljavamo. Opraštanjem najviše dobivamo mi: zadražavamo mir i radost, postajemo čvršći i otporniji na uvrijede, rastemo u RAZUMIJEVANJU drugih osoba. Kada naime stvorimo sklonost da druge “opravdavamo”, sve više i više shvaćamo dublje razloge nečijeg ponašanja. Ulazimo u dušu osobe, pa to isto polako primjenjujemo na sve situacije i osobe. Tako sami sebi pomažemo opraštanjem, više nego drugima.

 

 

 

DOBRIM SVLADATI ZLO U TIŠINI, BEZ POMPE

 

 

 

Za sve moramo imati razumijevanja, sa svima graditi suživot, sve opravdati, svima opraštati. Ne radi se o tome da nepravdu nazovemo pravdom, ili da ustvrdimo da vrijeđanje Boga nije vrijeđanje Boga, da je zlo dobro. Radi se o tome da suočeni sa zlom nećemo uzvratiti drugim zlom, nego jasnim naukom i dobrim djelom: ZLO SVLADAJ DOBRIM” (Sveti Josemaria Escriva de Balaguer, Susret s kristom 182).

 

 

 

Kada opraštate nemojte to činiti sa pompom i teatralno: NEKA SE NE VIDI ČIN OPRAŠTANJA; NEKA ON ISTJEČE IZ VAŠEG POSTUPANJA, iz radosti, prihvaćanja osobe, razumijevanja, razgovora,... Ne smije nam se dogoditi da OPRAŠTANJEM PONIZIMO OSOBU kojoj opraštamo. U ovom se možemo vježbati NE ČEKAJUĆI VELIKE UVREDE ILI NEPRAVDE: “Mali svakodnevni događaji pružaju nam dovoljno prigoda: obiteljske prepirke zbog beznačajnih sitnica, oštre reakcije ili neprikladna gestikulacija (najčešće uzrokovana umorom) na poslu, za vrijeme prometnih gužva, u vozilima javnog prijevoza,...” (F.F. Carvajal, Razgovarati s Bogom, II-131). Ovo će nam pomoći da se pri uvredi ponašamo tako da se i ne vidi kako smo povrijeđeni, a potom će samo naše postupanje biti lijek svemu. Ne bismo se smjeli ponašati kao umišljene veličine koje reagiraju na svaku sitnicu usmjerenu sebi i drže sebe nepogrešivim.

 

 

 

Ne postoji grijeh niti zločin drugog čovjeka kojeg ja ne bih bio kadar počiniti iz svoje slabosti; a ako ga još nisam počinio, to je zato jer me Bog u svooj milosti spriječio i sačuvao me u dobru” (Sveti Augustin, Ispovijesti, II-7).

 

 

 

Neka nam Gospodinova Majka i naša Majka bude primjerom kako se NE OBAZIRATI NA TUĐE NEDOSTATKE. U Kani se nije obazirala na pogreške svatova koji su ostali bez vina, već je ZA NJIH MOLILA SVOGA SINA- DA ON ISPRAVI NJIHOVU GREŠKU. Tim se primjerom poslužimo i mi: molimo se za one koji nas uvrijede; ne ljutite se, već molite za njih!