VELIKA GOSPA
Uznesenja Blažene Djevice Marije
Lk 1, 39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.« Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
U TRADICIJI CRKVE
Danas slavimo jedan od najvažnijih blagdana Crkve: Marijino uznesenja na nebo. U tradiciji Crkve o ovom se blagdanu govorilo dosta i nije malo otaca pisalo u nastojanju da ovaj misterij približi vjernom puku. Jednako velik misterij jest ono što je puk u svom srcu osjećao, a što perom nisu mogli izraziti teolozi Crkve.
Tako sveti German Konstantinopolski († 733) pridodaje Isusu ove riječi kada je u pitanju uznesenje na nebo njegove presvete Majke: „Nužno je da tamo gdje sam ja, budeš i ti također, majko koja se ne odvajaš od svoga sina” (Sveti German Konstantinopolski, Homilija 3 in Dormitionem). Pseudo Meliton (V. st.) u jednom svom apokrifu zamišlja kako Krist pita Petra i apostole o tome što bi bilo prikladno kada je u pitanju Marijina sudbina, a na to dobiva odgovor: „Gospodine, odabrao si svoju službenicu kako bi postala tvoje prečisto obitavalište (...). Stoga, nakon što pobijediš smrt i zavladaš u slavi, tvojim se slugama čini prikladnim uskrsnuti svoju Majku i povesti je sa sobom, u nebesko blaženstvo” (Pseudo Meliton, De transitu V. Mariae, 16). U jednom svom drugom tekstu, sveti German poetičnim stilom pokazuje kako odnos Isusa i Marije zahtijeva da se ona sjedini sa Sinom u nebu: „Budući da jedno dijete traži i čezne za majčinom prisutnošću, i kako jedna majka želi živjeti blizu svoga sina, prikladno je da se ti, čija je majčinska ljubav spram tvoga Sina neizmjerna, vratiš svome sinu. Nije li onda prikladno da taj Bog koji te ljubio sinovskom ljubavlju, tebe uznese na nebo i postavi do sebe? (...) Stoga je nužno, i nije bilo druge nego da Majka onoga koji je Život, prebiva u stanovima Života” (Sveti German, Homilija in Dormitionem).
LJUBAV MAJKE I SINA KAO RAZLOG UZNESENJA
Gledamo li čisto teološke povode za uznesenje Blažene, razumjet ćemo kako ona koji je bila potpuno čista od grijeha, „potpuno očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (II. Vatikanski Koncil, Lumen Getium 59), nije mogla do kraja vremena ostati među ljudima na način na koji oni žive nakon smrti. Stoga, „Marija nije mogla ostati kao drugi ljudi u istom stanju smrti do kraja svijeta. Odsutnost istočnoga grijeha i njezina svetost, savršena od početka svoje egzistencije, zahtijevaju da Majka Božja bude proslavljena i u duši u i u tijelu” (Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 09-07-1997).
Razlog kojeg ćemo kao ljudi sigurno razumjeti, koji će nas odmaknuti od teoloških umovanja, jest onaj koji pretpostavlja LJUBAV SINA PREMA MAJCI KAO TEMELJ UZNESENJA NA NEBO! Tradicija u svojim spisima jasno pokazuje kako je materinstvo Blažene Djevice Marije temeljni razlog uznesenju na nebo. Ako je to tako, onda je razlog uznesenja čista ljubav sina prema majci.
Kakva je to ljubav djeteta i njegove majke? To je ljubav neizmjerne čežnje koja ne dopušta kilometrima udaljenosti da razdvoje dijete i majku. Takva ljubav zahtijeva BLIZINU i bez te blizine bol majke je neizmjerna, a ljubav djeteta nepotpuna. Doista, kada ne bismo govorili o Sinu Božjem i o Majci Božjoj, mogli bismo zamisliti jednu majku koja ostaje bez svoga djeteta koje ili ide na dalek put, ili se seli u drugu zemlju, ili umire,... Možete li zamisliti koliku će bol toj majci uzrokovati udaljenost i razdvojenost od svoga djeteta? Majka svom djetetu daje tijelo. Pustimo genetiku malo sa strane: pustimo očeve koji sigurno na svoju djecu genima prenesu dio sebe. Samo majka daje svo svoje tijelo svom djetetu. I kada joj dijete nije u blizini, kada joj NIJE DOHVATLJIVO NA TJELESAN NAČIN, čini se kako da DIO MAJKE NE POSTOJI, KAO DA JE DIO NJEZINA ŽIVOTA OTKINUT I BAČEN DALEKO.
Gledamo li ovako na uznesenje, razumjet ćemo lakše razloge zbog kojih je Sin uznio svoju Majku na nebo. Bilo je previše patnje i boli koju je gledao u svojoj Majci sa Križa. Pod Križem, Marija je podnosila iste boli koje su razdirale Isusa. Pa Majka i Sin su isto tijelo- zar neće ono što Sin proživljava na svom tijelu, Majka osjetiti u svojoj duši? Iste su to bile boli pod Križem. Ostati bez Sina, sada produžava tu patnju. Marija je izvršila sve što je Bog od nje zahtijevao. Začela je i rodila Sina Božjeg, odgojila ga, uputila u njegovu misiju, budno pazila na Njega cijelo vrijeme. Nakon Isusove smrti, bila je uz apostole dok se nisu utvrdili u vjeri, dok nisu primili Duha, a onda se povukla. Na koncu misije, Marija je ostala na zemlji samo čekajući ponovni susret sa svojim Sinom. Ova udaljenost Sina i Majke, zbog velike, neizmjerne ljubavi, vraćala je Mariji bol Križa u srce. A koji bi sin dopustio da se njegova majka pati? Ljubav sina i majke razlog je uznesenja u nebo.
ŽENA KAO PUT U NEBO
Marija je tako prva osoba nakon Krista koja je na nebo uznesena. Po njoj se jasnije vidi i plan Boga sa čovjekom: vječni život po uskrsnuću tijela. Marija nam rasvjetljava tajnu spasenja: ČOVJEK SE NE SPAŠAVA SAM PO SEBI, VEĆ PO DRUGOME. Kao što je Bog u početku stvorio muško i žensko kako bi njihova ljubav bila čvrsta osnovica zajedništva s Bogom, tako i sada Bog otvara novi put prema sebi: daruje nam Isusa- novog Adama, prvorođenca svih uskrslih, ali nam daruje i novu Evu- Mariju kao Majku svih koji će se pridružiti njezinu Sinu. Ovo pred nas donosi ljubav gledanu na dva različita načina. U slučaju Adama i Eve prepoznajemo ljubav muškarca i žene; a u slučaju Marije i Isusa, ljubav Majke i Sina. Današnje je društvo okaljalo onu ljubav kojojm se trebaju ljubiti žena i muškarac. Ta je ljubav trebala biti osnovicom puta u nebo za svakog čovjeka. U nastojanju da takvu ljubav oslobodi sila grijeha koji je spopadaju, Crkva je bračnu ljubav uzdigla na razinu sakramenta kako bi pokazala kako je ideal takve ljubavi ČISTA LJUBAV, ljubav koja ne ovisi o seksualnosti, već ljubav koja ČVRSTO POVEZUJE DVOJE U JEDNO.
Takvu čistu ljubav, ljubav koja neodoljivo poziva jedno biće drugome, ljubav koja čezne za drugim na jedan poseban- neopisiv način, izvan bračne ljubavi naći ćete samo u MAJKE! Tako nam Sveto Pismo na više mjesta otkriva ŽENU-MAJKU KAO PUT U NEBO. Izaija veli: „14 Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7,14). A Knjiga otkrivenja govori o Ženi koja rađa Dijete i čije se potomstvo opire Zmaju- đavlu: „1I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2 Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja” (Otk 12,1-2); „5 I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu” (Otk 12,5); „17 I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo” (Otk 12,17).
MAJKA ČISTE LJUBAVI
Doista, ona koja je u sebi utjelovila ČISTU LJUBAV, koja je vođena čistom ljubavi pošla za svojim Sinom, nama postaje MAJKOM čija ljubav treba postati modelom postupanja u svijetu. Naspram postupanju koje modernu ženu dovodi na razinu „predmeta muške požude”, Bog stavlja Mariju kao model čiste ljubavi KOJA ZA SEBE NE TRAŽI NIŠTA. U situaciji u kojoj se ljubav svodi na razinu tjelesnosti, u kojoj se nečiji odnos uvjetuje otkrivanjem intime kojom se razara čistoća osobe i ljubavi u njoj, dolazi do jednog čudnog zaokreta onda kada se žena”otkrije”: umjesto da se cijeni njezina ljepota, osoba se pretvara u predmet, u nekoga koga treba samo iskoristiti za vlastito zadovoljstvo. Tako otkrivanjem same sebe, žena više šteti vlastitom dostojanstvu. Čini mi se ponižavajućim gledati na ženu isključivo kroz prizmu seksualnosti, priznu zadovoljenja požude.
Naspram ovog pogleda na ženu, čista ljubav obavijena je STIDLJIVOŠĆU kojom se brižno pazi da se ničim ne okalja ni duša ni tijelo. Na žalost, vidimo kako je stidljivost kategorija s kojom se danas svi rugaju. Stidljivost čovjeka uvijek vodi ka mjeri PRISTOJNOSTI, pa upravo stidljivost POUČAVA čovjeka o tome da ne pretjera ni u čemu (ni u otkrivanju, ni u prekrivanju), da sve radi s mjerom kada je u pitanju njegova osobnost. Stidljivost štiti čistoću ljubavi u čovjeku.
Upravo takva ljubav- ČISTA, vodi u nebo. Čista ljubav je ona koja je očišćena od požuda, od sebičnosti, od sebe samoga. To je doista ljubav koja za sebe ne traži ništa, ne traži nikakve ugode, već SAMO BLIZINU ONOGA KOJEG SE VOLI. Marijina djeca u sebi bi trebala imati tu ČSITU LJUBAV U SEBI. Ljubav kojom se ljubi drugoga, a ne sebe. Ljubav kojom se drugoga pazi više nego na sebe. Ljubav koja NE MOŽE BEZ DRUGOGA! To je ljubav koja vas u očima ljudi današnjeg svijeta ponižava, ali vas u očima Boga uzdiže prema nebu, iznad ovoga svijeta.
Nosimo li u svom srcu ljubav naše nebeske Majke, možemo očekivati kako će nas njezin Sin, Gospodin naš Isus Krist, privući k sebi. Jer on kao Sin Marijin, uvijek traži Marijinu ljubav, majčinsku ljubav- LJUBAV PREMA MAJCI. Pa kada je nađe u nama, neće čekati- postavit će nas uz sebe.
